spagosmail

Dobrodošli na moj blog


10.08.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Rimski centurioni u togama i sandalama (1910. godine)


Budimo objektivni, pa dopustimo da se nekome boravak u Mostaru nije baš previše svidio; barem ga pohvalimo zbog iskrenosti. Jedan od takvih, jer normalno da nije usamljen, bio je i Jaekel Blair, koji je u svojoj putopisnoj knjizi opisao doživljaje s puta po Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Dalmaciji i nedavno pripojenoj provinciji Bosni i Hercegovini. U knjizi „The lands of the tamed Turkˮ (Zemlje pitomih Turaka), objavljenoj 1910. godine, osvrnuo se na ljude, rase, vjere, političke institucije, te geografske i istorijske aspekte ovih zemalja.
Ovdje ćemo navesti dio putopisa koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
U Mostaru, glavnom gradu Hercegovine, jedino oglasi za šivaće mašine, daju tanani nagovještaj da živite u dvadesetom vijeku. Grad izgleda da je više prirastao srednjevjekovnom načinu života nego bilo koji drugi na Balkanu.
Rijeka Narenta, koja razdvaja grad na dva dijela, je u stvari uzak i plitak planinski tok, koji nabuja nakon perioda teških kiša, koje se survavaju u njega s planinskih bregova i grotesknih klanaca. Tek tada postaje Rijeka, koja se valja od obale do obale i prisiljava lokalno stanovništvo da gradi nastambe daleko gore na stijenama.
Za Mostar ne znam da li da ga hvalim ili oplakujem, jer je to samo zbirka tridesetak džamija za svojih 14.000 stanovnika, od kojih je pola muhamedanaca, a 2.000 preostalih su pripadnici austrougarskog garnizona. Gradske ulice su uske i prljave, a sunce bije na vas između bijelih zidova kuća kao u teškim tropima. Most načinjen od moderne metalne konstukcije premošćuje Narentu upravo ispred hotela istoimenog naziva, dok se pola milje nizvodno nalazi most poznat širom Evrope, koji jednim jedinim lukom premošćuje plavu vodu Narente. Starost ovog mosta je neodređena. Pretpostavlja se da ga je gradio Cezar u vrijeme kada je Hercegovina bila rimska provincija. Bilo kako bilo, ništa slično takvoj konstrukciji ili arhitekturi mostogradnje se ne može vidjeti u Evropi. Bez obzira koliko je most star on i sada služi trgovcima i stanovnicima gradskih četvrti. Očekuješ svaki čas da ugledaš pokojeg centuriona u togama i sandalama kako prelazi staru konstrukciju
Velom prekrivene turske žene Mostara su svjetski poznate po stilu njihovih haljina koje prekrivaju glavu, a što je karakteristika ovog grada baš kao što je i Stari most. U svrhu prekrivanja glave, one nose vrstu crne kapuljače od krute tkanine, na vrhu sastavljene kao dva krila neke ptice, kroz koju vire.
Međutim, osim Rimskog mosta, zakrabuljenih žena i jednog starog turskog groblja, uistinu se u Mostaru nema šta vidjeti. U svakom slučaju, nakon kratkotrajne posjete bićete pomalo umorni od jednoličnosti grada koga Turci i dalje smatraju svojim, a vi ćete poželjeti da požurite k dalmatinskim obalnim gradovima, koji su različiti od ovih koje ste nedavno posjetili, kao noć i dan, različite klime, različitih ljudi i običaja, drukčije arhitekture. Sve je to tako drukčije da ćete se čuditi kada stignete u njih zašto niste iznenada bili probuđeni iz prethodnog posjeta.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
 (novasloboda.ba)
10.08.2016.

Indonezija: Božija služba na vulkanu


Poprilično ljutnje imali su stanovnici Tenger-Hindusi sa ostrva Java u Indoneziji. Kad tamo proradi vulkan, po imenu Bromo, po vjerovanju tamošnjih stanovnika, to je znak da bogovima treba pridonijeti žrtvu.
Oni su mirno hodočastili uz padinu vulkana, kao i svaki put prilikom Yandya-Kasada praznika. Sa sobom nose plodove, novac, kokoške, koze. Ono što imaju. Ali, što se tiče bacanja životinja u krater, ne prolazi baš sve korektno. I zbog toga ljutnja.
Šta sve ne mora raditi čovjek za jednu rodnu godinu, za jednu dobru žetvu, sreću i plodnost?
Ceremonija žrtvovanja je počela u petnaestom vieku, kada je jedna princeza, koja nije imala djece, ovdje žrtvovala dvadeset i peoro tuđe djece. Iz zahvalnosti? Okrutno!
Od tog vremena je ovdje uspostavljena jedna ovakva vrsta ceremonije i vjerskog praznika.
I kako se vidi na slici u prilogu, dok jedni stanovnici sa ruba vulkana bacaju ono što imaju, unutar samog kratera stoje neki drugi tipovi iz sela, koji do ceremonije ne drže ni malo, i sve što se bude bačeno dole, hvataju mrežama. Neshvatljivo.
Ali, usprkos svemu, na neki način božanski.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
09.08.2016.

Mostarski ćelopek...


Ćelopek, a može  čelopek,
ono kad upekne u sred ćele, ili u sred čela.
U gradu tada, nigdje nikoga.
Izlazi samo ko mora.

Ćelopek
Defaultno mostarsko temperaturno stanje.
Poklapa se sa smanjenjem zaliha Twist
sladoleda, štrajkom vatrogasne službe,
zblesiranjem sata kod Projektanta te
izumiranjem umirovljenika. Prema drevnim
predajama, posebnu kategoriju unutar
Ćelopeka zauzima Zvizdan, alarmantni
dio dana kada prijeti najveća opasnost od
sunčanice ili izljeva krvi na mozgu.

(eroGAG rječnik)
09.08.2016.

Kalifornija: Crveni prah protiv požara


Obično, kad kažemo Kalifornija, pred oči nam dolaze slike palmi, koje stoje poredane u špaliru, plavokosi momci bakrene boje koji na surfaju po valovima, i slično tome. Međutim, Kalifornija ima i nešto drugo, nezamislivo na prvi pogled, ali to su suše, požari i avioni koji pokušavaju da ugase vatrenu stihiju.
Kao što je  na slici u prilogu prikazano, kod mjesta Carmel, onom mjestu na Pacifiku, u kome je Clint Eastwood jednom prilikom bio gradonačelnik. Pošto je šuma u blizini ovog grada nezaustavljivo gorjela, po okolini je posut crveni prah, jedan materijal koji sprječava širenje vatrene stihije.
Slično se dešavalo u Santa Clariti u blizini Los Angelesa, gdje je, takođe, izbio veliki požar. Livade, šume, kuće, automobili, sve je bilo prekriveno crvenom prašinom.
Ali, požara nije bilo.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.08.2016.

Kad se medo poželi…




Normalno je da kamion za odvoz smeća prevozi kese pokupljene iz kontejnera sa odlagališta. Međutim, ova vožnja imala je jedan sasvim drugi teret…
Vozač kamiona je kese sa smećem jednostavno iskipovao u kamion, a da pri tom nije imao pojma da se među kesama smeća krije jedan ogladnjeli medvjed. Ovdje se radilo o crnom medvjedu, cimet boje, koji je stalni stanovnik šuma u nacionalnim parkovima.
„Ovaj pametni medo mora da je pomislio kako je izvukao jackpot, ne samo jednu kesu, nego čitav kontejner“, navodi se na facebook stranici Santa Fe National Forest.
Vozač navodi kako je čuo škripanje pozadi i onda je odjednom vidio medvjeda na vrhu kamiona.
Ne htijući, medvjed se provozao na vrhu kamiona punih osam kilometara, a tada je vozač parkirao kamion ispod jednog stabla, kako bi nepozvanom gostu omogućio da se bezbjedno spusti na zemlju.
Hoću-neću, spust potrajao je puni sat vremena, dok se medo nije dokopao drveta i ponovo nestao u divljini.
(izvor:abcnews)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.08.2016.

Smokva tenica - kraljica voća


Nekako u ovo doba godine, obično na ovim stranama postavim po neki prilog na temu smokve tenice. 
Od šta vakat, od tog i vrijeme. 
Jutros se na facebooku pojavi slika prvih tenica ispod grada Ljubuškoga. 
Autor Salko Caka Lalić.
Njegov komentar 8. augusta 2016. godine: Ima ih pomalo, ljetu će uskoro kraj...što će reći, tek su počele, nađe se tek po kaja, a čim počnu, onda im nema kraja, dok ih ne nestane.

Neka ljetu kraja, kako je to bogom dato, a neka nam i smokava tenica. 
Bez njih ljeta ni nema.
Odoh im u pohode. Ove godine sam odgodio odlazak u Mostar, sa razlogom, dok ne bude smokava. 
Znači: Bahn frei!
(spagos)
07.08.2016.

„Mostar - vječni grad“ knjiga Ensvida Hadžajlića




Iz štampe izašla prva knjiga Ensvida Hadžajlića „Mostar - vječni grad“.

Knjigu je štampala i izdala „IC štamparija“ iz Mostara. Knjiga je rađena u tvrdom šivenom povezu i u tvrdim koricama, u B5 formatu (23.5 cm x 16.5 cm - dimenzije stranica) i sadrži 976 stranica i preko 280 fotografija raznih dimenzija i iz raznih vremenskih perioda Mostara.
Izdavač (IC štamparija Mostar) će uskoro organizovati i njenu zvaničnu promociju u Mostaru, a do tada, od danas je možete već kupiti, ili naručiti direktno preko mene. Cijena knjige kupljene na licu mjesta u Mostaru (kao i narudžba za sve države sa prostora bivše Jugoslavije) košta 45 konvertibilnih maraka, a narudžba za sve ostale države Svijeta je 45 američkih dolara.
Za sve pojedinosti možete se obratiti lično meni u inbox, ovdje na Facebook-u.
Veliko hvala!
S poštovanjem,
Ensvid Hadžajlić - autor knjige

(spagos)
07.08.2016.

Djevojka sa Ipaneme stvarno postoji








Helo Pinheiro, žena koja je inspirisala muzičare da napišu veliki hit “The Girl From Ioanema”, ostala je seksi i pola vijeka nakon nastanka slavne pjesme
Heloísa Eneida Menezes Paes Pinto je žena koja je prije pola vijeka bila
inspiracija autorima poznate pjesme “The Girl From Ipanema” (“Djevojka s Ipaneme”). Ona je još uvijek lijepa i atraktivna, 50 godina nakon nastanka pjesme, a čini se da je za nju vrijeme bukvalno stalo.
Helô Pinheiro, kako Heloisu skraćeno zovu brazilski mediji, oduševila je autore pjesme dok su sjedili u jednom baru na plaži u Rio De Janeiru.
Malo je onih koji bar jednom u nekom kafiću, a pogotovo u baru na plaži nisu čuli “Djevojku s Ipaneme”, koja je, na neki način, postala zaštitni znak Brazila. Međutim, u vrijeme kad je pjesma nastala, Helô nije niti slutila da je upravo ona bila ta djevojka, koja je muzičarima Joaou Gilbertu i Antôniju Carlosu Jobimu poslužila kao inspiracija. Njen je život bio sasvim jednostavan, išla je u školu, a u slobodno vrijeme na plažu. Kako kaže, kada je prvi put čula “Djevojku s Ipaneme” pjesma joj se svidjela. Ipak, ona je već tada čula, kako se se šuška da je ona baš ta djevojka, čija je ljepota opjevana u ovom hitu. A da je o njoj doista bila riječ, uvjerila se 1965. godina, kada je autor stihova Vinicius de Moraes u jednom intervjuu otkrio njezin identitet.
Nakon toga je imala priliku da postane slavna, dobijala je  ponude za uloge u TV serijama i filmovima, međutim Helô, koja je bila odgojena u tradicionalnoj familiji, odlučila je da joj pjesma ne poremeti njen uređeni život, i sve ih je odbila.
“Naravno, bila sam polaskana, ali sam se pitala da li sve to zaslužujem. Za mene je predstavljalo veliko opterećenje, da opravdam očekivanja i pokažem sve ono što se spominje u pjesmi”, kazuje danas Helô.
Ubrzo nakon što je završila srednju školu, udala se i  postala majka i domaćica. Međutim, pola vijeka nakon nastanka pjesme, odlučila je iskoristiti svoju nekadašnju slavu, snimila je dva show programa i izdala knjigu na engleskom jeziku, koja je ispričala njenu životnu priču.
Pjesma “Djevojka s Ipaneme” proslavila je 50. godina od svog nastanka, a u vrijeme kada se pojavila bila je među prvim hitovima bossa nove, muzičkog žanra, koji će tek sljedećih decenija dobiti veliki broj obožavalaca širom svijeta, a posebno u SAD.
(izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
06.08.2016.

Mostarka na Olimpijadi u Riju: Amina Kajtaz osvaja svijet



Zvijezda twittera: Navijamo za Bosnu zbog prelijepe plave djevojke, napisali su navijači na twitteru

Bosna i Hercegovina možda nema mnogo predstavnika na Olimpijadi, ali nakon što je naš tim prodefilovao kultnom Maracanom, društvene mreže su preplavljene komentarima o našem timu. Preciznije, o članici našeg tima Amini Kajtaz na čiju ljepotu mnogi nisu ostali ravnodušni.
Amina Kajtaz je plivačica i ima samo 19 godina. Ona će nastupiti u disciplini 100 metara delfin, a takmičenje počinje danas u 18 sati po srednjoevropskom vremenu.

Mostarka je svoje učešće na Olimpijadi ostvarila kroz poziv ''Universality Places'', a ranije je u razgovoru za naš portal kazala da je njen san ispunjen. "Ne mogu očekivati medalju, ali mogu isplivati svoje nabolje vrijeme. To bi za mene bio dobar rezultat. Moj trener, porodica i ja ćemo biti zadovoljni ako uspijem. I BiH može biti zadovoljna, sigurna sam", kazala je Amina.

Prelijepa plava djevojka bila je glavna tema na Twitteru nakon što je naš tim prodefilovao stadionom Maracana. Mnogi su ostali zadivljeni njenom ljepotom i pisali su da će navijati za Bosnu i Hercegovinu zbog lijepe Mostarke.

"Gigantska Bosna", "Živjela Bosna!", "Izvini Irska, ja sam fan Bosne tokom naredne dvije sedmice", "Bosna i Hercegovina je najbolja zemlja na Olimpijadi", "Zna li iko ime plave djevojke iz Bosne?", "Za mene je Bosna već osvojila Olimpijadu", "I odjednom, cijeli svijet navija za Bosnu", samo su neki od komentara.
(klix.ba)
06.08.2016.

Raspored nastupa naših sportista na Olimpijadi u Riju



6. august
Amina Kajtaz (18.30 sati prema našem vremenu)
Plivanje/delfin stil na 100 metara
Druga trka; plivačka staza br. 6
Tatjana Đekanović (13.30 sati prema našem vremenu)
Streljaštvo/zračna puška
Nastupa s brojem 16
Damir Džumhur (1.30 sati 7. augusta ujutro prema našem vremenu)
Protivnik: Dudi Sela, Izrael
Mirza Bašić (3 sata ujutro 7. augusta prema našem vremenu)
Protivnik: Juan Monaco, Argentina
12. august
Amel Tuka (15.10 prema našem vremenu)
Atletika/800 m kvalifikacije
Larisa Cerić (21.30 prema našem vremenu)
Judo/Carioca Arena 2
Protivnica: Nihel Cheikh Rouhou, Tunis
Mihajlo Čeprkalo (1.10 sati 13. augusta ujutro prema našem vremenu)
Plivanje/Sobodni stil 1500 m
Prva trka; plivačka staza br. 5
14. august
Lucia Kimani (14.30 prema našem vremenu)
Atletika/Maraton
18. august
Hamza Alić (14.55 prema našem vremenu)
Atletika/Bacanje kugle
Kemal Mešić (14.55 po našem vremenu)
Atletika/Bacanje kugle
Mesud Pozder (14.55 prema našem vremenu)
Atletika/Bacanje kugle
Finale/raspored
Ako se Tuka plasira u finale gledat ćemo ga 16. augusta u 3.25 prema našem vremenu, dok će Kimani, ako prođe u finalnu borbu za medalju, nastupiti u nedjelju, 14. augusta u 14.30 prema našem vremenu.
Finale u disciplini u kojoj se takmiče Alić, Mešić i Pozder zakazano je za petak, 19. august, u 1.30 prema našem vremenu.
Kajtaz bi u slučaju prolaza u finale nastupila 8. augusta, u 3 sata ujutro prema našem vremenu, a Čeprkalo 14. augusta također u 3 sata ujutro.
Cerić bi, ako prođe, u finalu nastupila 11. augusta u 22 sata prema našem vremenu, a Đekanović, ako prođe, za medalju se bori istog dana (6. augusta), s tim što je finale u 15.30.
Što se tiče tenisera, meč za zlatnu medalju igra se u nedjelju 14. augusta, u 17 sati prema našem vremenu, a meč za bronzu dan ranije u 17 sati prema našem vremenu.

(Bportal.ba)
06.08.2016.

Amel Tuka nosio zastavu BiH na otvaranju OI Rio 2016.




Čak 5000 volontera, 500 muzičara i 200 profesionalnih plesača učestvovalo je u proslavi brazilske kulture, koju je gledalo oko 60.000 ljudi na stadionu i još nekoliko miliona gledatelja putem televizije.
Uslijedio je defile učesnika, a prvi su izašli sportisti Grčke.
Na legendarnom brazilskom stadionu Marakana, pod brojem 28. najbolji bosanskohercegovački sportista Amel Tuka izašao je sa zastavom Bosne i Hercegovine u rukama na svečanoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara što je označilo početak nadanja bh. građana da će 11 sportista koji nas predstavljaju u Rio de Janeiru konačno našoj zemlji osigurati prvu medalju. S njim je bio ostatak do sada najvećeg bh. olimpijskog tima.

U Riju će BiH predstavljati 11 sporista, a osim Tuke tu su atletičari Hamza Alić, Kemal Mešić, Mesud Pezer, Lusija Kimani (Lucia), plivači Mihajlo Čeprkalo i Amina Kajtaz, džudistkinja Larisa Cerić, streljačica Tatjana Đekanović i teniseri Damir Džumhur i Mirza Bašić.
06.08.2016.

Svečano otvorene 31. Olimpijske igre u Rio de Janeiru




Svečana ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Rio de Janeiru održana je na legendarnom stadionu Marakana. Nezaboravni spektakl obilježio je rekordan broj zemalja učesnica, među kojima se našla i Bosna i Hercegovina, a prema procjenama oko tri milijarde ljudi gladalo je ceremoniju otvaranja Igara.
Na Olimpijadi će nastupiti više od 10.500 sportista iz čak 206 zemalja, a na svečanoj ceremoniji predstavili su se i takmičari iz Bosne i Hercegovine, kao i debitanti iz Kosova i Južnog Sudana. Boje naše zemlje na smotri najboljih sportista svijeta predstavljat će 11 takmičara, a zastavu BiH na ceremoniji otvaranja nosio je najbolji bh. atletičar Amel Tuka.
Legendarni brazilski fudbaler Pele, po mnogima najbolji fudbaler svih vremena, zbog zdravstvenih problema, morao je otkazati dolazak na Marakan’, a špekulisalo se da je on trebao zapaliti Olimpijski plamen, koji je, pak, zapalio brazilski maratonac Vanderlei de Lima, koji je na Olimpijadi u Ateni 2004. godine osvojio bronzanu medalju.
Mnogo kontroverzi obilježiće 31. Olimpijske igre, prve u jednoj južnoameričkoj državi. Brazil se nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji, te je spektakl otvorenja igarao protekao u tom duhu. Organizatori su prije početka Olimpijade u tajnosti čuvali sve detalje vezane za ceremoniju otvorenja, kao i osobu koja će zapaliti olimpijski plamen.
Do posljednjeg mjesta ispunjenu ‘Marakanu’ zabavljali su istaknuti brazilski muzičari Anitta, Caetano Veloso i Gilberto Gil. Plesači sambe i muzičari prikazali su bogatu istoriju Brazila te spoj različitih kultura u toj južnoameričkoj zemlji. Uvodni program otvorenja Igara završio je ekološkom porukom, a svi sportisti će dobiti sadnicu drvetaa koju će posaditi tokom Igara. ,
Takmičarski program Olimpijade već je počeo utakmicama fudbalera i fudbalerki.
Od naših sportista najviše se očekuje od atletičara Amela Tuke, jednog od najboljih trkača svijeta na 800 metara, koji bi mogao osvojiti prvu olimpijsku medalju za BiH. BiH će u Riju, takođe, predstavljati atletičari Hamza Alić, Kemal Mešić, Mesud Pezer i Lucia Kimani, teniseri Damir Džumhur i Mirza Bašić, džudistkinja Larisa Cerić, streljačica Tatjana Đekanović, te plivači Amina Kajtaz i Mihajlo Čeprkalo.
Danas će na borilišta izaći Đekanović i Kajtaz, a potom nastupaju Džumhur i Bašić (7. august), Tuka, Cerić i Čeprkalo (12. avgust), Kimani (14. avgust) te Alić, Mešić i Pezer (18. avgust).
Sportisti će se takmičiti u 33 sporta, a nakon 112 godina na Olimpijadi će se ponovo održati takmičenje u golfu, te nakon sedam godina u ragbiju. Najbrojnije su reprezentacije SAD-a s 560, Brazila s 477, Njemačke s 432 i Australije s 428 sportista.
Veliki broj sportista odustao je od nastupa na Olimpijadi zbog opasnosti od zaraze zika virusom, a najveća opasnost prijeti sportistima koji će se takmičiti na vodenim površinama Ria, koje su, prema analizama stručnjaka, veoma zagađene. Takođe, zbog dopinga je suspendovan veliki broj ruskih sportista.
Ceremonija zatvaranja igrara, takođe, će biti održana na Marakani 21. avgusta, nakon čega će biti najavljene olimpijske igre u Tokiju, koje su na rasporedu za četiri godine.
(Fena)
(novasloboda.ba)
06.08.2016.

Čovjek koji je bukvalno pao s neba!






Prošlo je tek sedam danao od skoka iz aviona, bez padobrana, kojeg je izveo Luke  Aikins. Svakog čuda tri dana dosta. Jedno podsjećanje:
Luke Aikins (42) skočio je iz aviona, bez padobrana sa visine 7600 metara, a dole, na zemlji ga je dočekala razapeta mreža dimenzije 30×30 metara, visine 60 metara. Svjetski rekord!
Nezamislivo, ali eto, ipak, izvedivo.
Priča je počela prije dvije godine, kada su hoolywoodski producenti ponudili Aikinsu, koji je inače apsolvirao 18 hiljada padobranskih skokova, da za njihov reality show program izvede ovakav skok. Aikins je ponudu odbio. Inače, Aikins je 2012. godine bio zamjena i savjetnik za sigurnost skakaču iz svemira Felixu Baumgartneru.
U međuvremeu je odlučio da sam piše istoriju i odlučio se za ovaj podvig. Američka televizija Fox prenosila je skok uživo.
Skok je obavljen u subotu veče iznad jedne pustinje u blizini Los Angelesa. Trajao je dvije minute, a slobodni pad se odvijao brzinom od 200 km/h. Pad je završen u jednoj razapetoj mreži, labavo zategnutoj, kako pri toj brzini ne bi stvorila trambulin efekat.
Nakon skoka ostaje pitanje, kako se može prilikom pada tom brzinom uopšte upravljati letom i pogoditi u unaprijed postavljenu tačku, jer mreža je sa te visine u stvari bila samo jedna tačka. Stručnjaci tvrde da se tokom leta tijelo i njegovi dijelovi mogu koristiti kao krila, težina tijela premještati, a upravljati nogama i rukama.
Na samom mjestu prizemljenja u mrežu bilo je veoma malo gledalaca,  a među njima Aikinsova supruga Monika i sin Logan (4).
Luke je nakon što je stao na noge izjavio: „Jednostavno neopisivo, fantastično i senzacionalno“.
(izvor:bild)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
05.08.2016.

Ko je glavni u reviru: Borba za prevlast


Iako je od sredine jula u Velikoj Britaniji je na vlasti Theresa May, borba za prevlast u Londonskom vladinom kvartu se nastavlja. Zbog toga je Larry (9) morao otići do veterinara. Larry je od 2011 oficijelni kućni mačak i „Chef Mouser” u Downing Streetu broj 10, gdje je ustvari sjedište vlade.
„Nažalost, ja ne mogu Larryja ponijeti sa sobom”, izjavio je prethodni premijer David Cameron, tokom njegovog poslijednjeg radnog dana u vladi.
U međuvremenu je mačak Larry postao potpuno očajan. Naime, od aprila ove godine u susjednom Ministarstvu inostranih poslova živi mačak Palmerson (2), koji je spreman na nerede, isto kao i njegov gazda, ministar inostranih poslova, Boris Johnson. U međuvremenu su dva mačka, dakle, Larry i Palmerson, nekoliko puta imali žestoke borbe za prevlast u reviru. Nakon jednog takvog sukoba, Larry je morao čak do veterinara. Borbe dva mačka su postale tema čak i u Parlamentu: „Larry izgleda veoma jadno, da li mu nedostaje prijašnji premijer“, izjavila je poslanica Laburista Ann Clwyd.
Da će se dva mačka u međuvremenu sporazumjeti na „modus vivendi“, nada se David Lidingtom, donedavni državni sekretar u Ministarstvu inostranih poslova.
Palmerson je, inače ,dobio ime po Viscountu Lamersonu (1784-1865), nekada u davna vremena. ministru inostranih poslova, koji je kasnije i sam postao premijer.
Mjere bezbjednostiu sjedištu vlade su podignute na veći nivo. Jedan policajac je protekle sedmice jednom prilikom uhvatio Palmersona kad se htio ušunjati kroz vrata na Downing Street broj 10.
Borba se nastavlja.
Na slici, Larry lijevo, Palmerson desno.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
05.08.2016.

Radost priprema za OI


Kako se približava start pojedinih disciplina na Olimpijskim igrama, tako rastu i uzbuđenje, ali i radosti. Pa čak i među ovim atletskim tijelima.
Samo jedan pogled na pozadinu kolege Michaela Hixona (22) i skakačica sa tornja Kassidy Cook (22) nije se mogla suzdržati, a da ga ne pljesne mokrim pešpo stražnjicikirom . Kad bi olimpijski komitet uveo disciplinu seksualne zabave, onda bi ovaj potez sigurno dobio veliki broj pristalica.
(izvor:TeamUSA)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
04.08.2016.

The Girl from Ipanema – Djevojka iz Ipaneme


The Girl from Ipanema

Tall and tan and young and lovely
the girl from Ipanema goes walking
and when she passes
each one she passes
goes "Ahhh!"

When she walks she's like a samba
that swings so cool and sways so gently
that when she passes
each one she passes
goes "Ahhh!"

Oh, but he watches so sadly
How can he tell her he loves her?
Yes, he would give his heart gladly

But each day when she walks to the sea
she looks straight ahead
not at he

Tall and tan and young and lovely
the girl from Ipanema goes walking
and when she passes
he smiles
but she doesn't see

Oh, but he sees her so sadly
How can he tell her he loves her?
Yes, he would give his heart gladly

But each day when she walks to the sea
she looks straight ahead
not at he

Tall and tan and young and lovely
the girl from Ipanema goes walking
and when she passes
he smiles
but she doesn't see

She just doesn't see
No, she doesn't see...


Djevojka iz Ipaneme

Visoka, pocrnila, mlada i voljena
Djevojka iz Ipaneme је u šetnji
I kada ona prođe
Kada prođe pored ljudi
Čuju se uzdasi "Ahh!"

Kada se šeta ona je kao samba
Njeno tijelo vrcka tako svježe, njiše tako nježno
Da kada ona prođe
Kada prođe pored ljudi
Čuju se uzdasi "Ahh!"

Oh, ali on je tako tužno gleda
Da li može joj reći da je zaljubljen u nju?
Da, rado bi joj dao svoje srce

Ali svaki dan kada se prošeta do mora
Ona gleda samo pravo
Ne njega

Visoka, pocrnila, mlada i voljena
Djevojka iz Ipaneme је u šetnji
I kada ona prođe
On joj se nasmješi
Ali ona ne primjećuje

Oh, ali on je tako tužno gleda
Da li može joj reći da je zaljubljen u nju?
Da, rado bi joj dao svoje srce

Ali svaki dan kada se prošeta do mora
Ona gleda samo pravo
Ne njega

Visoka, pocrnila, mlada i voljena
Djevojka iz Ipaneme је u šetnji
I kada ona prođe
On joj se nasmješi
Ali ona ne primjećuje

Ona ne primjećuje
Ne, ona ga ne primjećuje

I zvučna ilustracija sa tekstom na engleskom:



(spagos)
04.08.2016.

Zanimljivosti oko Olimpijade u Riju 2016.


Ljetnje olimpijske igre, 28. po redu, biće održane ove godine u Rio de Janeiru, u Brazilu, od 5. do 21. avgusta. Najveći sportski događaj u 2016. godini će okupiti više od 10.500 sportista iz 206 zemalja. Ljetne paraolimpijske igre održaće se u istom gradu i organizaciji istog odbora. Oni su na rasporedu od 7. do 18. rujna 2016.
Sportisti će se takmičiti na 34 lokacije u Rio de Janeiru, kao i na pet terena van tog grada – u Salvadoru, Braziliji, Manausu i Belo Horizonteu.
U organizaciji Igara učestvovaće više od 45.000 volentera i 93.000 zaposlenih, od čega će 85.000 biti angažovano po potrebi na samo nekoliko sati.
Zvanična maskota Olimpjade je Tom, a Paraolimpijade Vinicus. Vinicius je žuta mačka, Tom lutka sa lišćem, a simbolizuju bogatstvo flore i faune Brazila. Imena su odabrana u počast dvojici kompozitora najpoznatije brazilske pjesme “The Girl from Ipanema”,  Antoniju Carlosa Jobimu Tomu i Viniciusu de Moraesu.
Organizacija Olimpijskih igara je još jedan veliki poduhvat za Brazil, nakon Svjetskog prvenstva u fudbalu, koji je održan u toj zemlji 2014. godine.
Olimpijske igre u Rio de Janeiru su prve koje će se održati u Južnoj Americi. Tako će Afrika ostati jedini kontinent koji nikada do sada nije organizovao najveću i najvažniju sportsku manifestaciju na svijetu.
Zvanične manifestacije otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Riju po prvi put će biti održane na jednom stadionu koji nije atletski. Ceremonije će biti održane na čuvenoj Marakani, fudbalskom hramu, koji ima kapacitet od 90.000 mesta.
Na Igrama u Riju takmičenja će se održavati na 34 borilišta.
Olimpijsko selo u Rio de Janeiru prostire se na površini od 185 hektara. Smešteno je u elitnom kraju grada, Bara da Tijuka. U olimpijskom selu nalazi se 48 višespratnica, sa 9.460 soba i 17.700 ležajeva. Svaki od apartmana koji će koristiti sportisti širom sveta, ali i članovi delegacija, sastoji se od tri ili četiri spavaće sobe.
Na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru biće podijeljeno 306 medalja u 28 sportova. U programu 28. Letnjih olimpijskih igara nalaze se i dva nova sporta, povratnika na Olimpijadu, golf nakon 112 godina, i ragbi 7, jedna varijanta ragbija, sa 7 umjesto 15 igrača.
Golf je na kongresu u Kopenhagenu, 2009. godine, dobio zeleno svjetlo da se vrati među olimpijske sportove u Riju, posle pauze duže od jednog vijeka. Posljednji put golferi su na Igrama  nastupali 1904. godine. Na takmičenju u golfu, koje će trajati četiri dana, nastupaće profesionalci i amateri, po 60, u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Ragbi je posljednji put bio na Igrama u Parizu, 1924. godine, u standardnoj varijanti sa 15 igrača, a u Riju učestvuje po 12 muških i ženskih reprezentacija.
Uoči Olimpijade, Brazilci su obavili velike građevinske zahvate posebno na poboljšanju transporta u riju. Napravljene su dvije nove metro linije i izgrađeno je šest dodatnih metro stanica zbog Olimpijskih igara.
Organizacija Olimpijskih igara u Riju koštaće ukupno 37,6 milijardi reala, odnosno 8,6 milijardi eura. Oko 5,5 milijardi eura potrošeno je na infrastrukturu, 1,5 milijardi eura na sportske terene, a 1,6 milijardi eura za operativne troškove ovog grandioznog događaja.
Vlada Brazila je uložila samo oko 1,5 milijardi eura za izgradnju Olimpijskog parka u Riju.
Prosječna cijena karte za praćenje takmičenja u Riju iznosi 40 eura.
Po prvi put na Olimpijskim igrama učestvovaće i reprezentacije Kosova i Južnog Sudana.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
04.08.2016.

Svijet i u svijetu svašta: Quiditch, studentska zabava na travi


S novom knjigom o Harry Potteru, svijet lagano osvaja i nova igra po imenu „quiditch“.
Quiditch je, ako je to još neko upamtio, bila magična igra prezentirana u seriji romana i filmova o Harry Potteru. Doduše, tamo su Harry i njegova raja iz škole za čarobnjake igrali tu igru leteći kroz vazduh, kao vještice, na drškama od metle.
U stvarnom životu, dešava se jedna slična igra, ali na livadi, u blizini zgrade univeziteta u Bonnu, Njemačka. Igraju je studenti opremljeni drškom od metle, koju čvrsto drže među nogama, a cilj je probaciti loptu kroz jedan od obručeva. Igra je mješavina rukometa, ragbija i još nekih igara sa loptom. Nema ni govora o nekom letenju kroz vazduh. Studenti kažu da je čak organizovano i svjetsko prvenstvo u Quiditchu. Već je održano u Frankfurtu.
Kako, i po kojim pravilima?
Pitanje je da li i sami učesnici to znaju.
Bitno je da lopta leti, da neće faliti zabave i da se nešto dešava.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
03.08.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Ovdje Istok i Zapad žive zajedno (1909. godine)


Britanski oficir, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. Godine, pored Dalmacije, Crne Gore i Mađarske, posjetio i Bosnu i Hercegovinu. Poseban dio se odnosi na njegove doživljaje u Mostaru. S oduševljenjem je opisao svoj boravak iutiske, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo – knjigu, obogaćenu brojnim fotografijama, pod naslovom „A British officer in the Balkanˮ (Britanski oficir na Balkanu). Najviše ga se dojmila posjeta jednom mostarskom haremu. Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Vrlo lijepo je opisao unutrašnjost i način života, kao što je i odlično uočio sličnosti i razlike uspoređujući pravi Istok od ovoga koji mu je blizu.
Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Bilo je ugodno iznenađenje otkriti Mostar kao tipičan orijentalni grad, jer je još neiskvaren rukom
Mostar je grad-slika. Pogled s lijeve obale rijeke, koja je ovdje čiste boje žada, koja se jedino gubi mjestimično kad naiđe na sjenku ili stijenu, gdje se pretvara u snježnobijelu pjenu; veličanstven most s kulama, neobično čudne turske kuće, stari grad, minareti džamija, zidovi u obliku litica iza njih, sve to viđeno u odbljesku svjetlosti miješa se u oku kao kod umjetnika.
Nakon obilaska grada, otišli smo u tursku kafanu s vrtom baš preko puta novog željeznog mosta na Neretvi i naručili pravu tursku kafu, dok su istovremeno kafanski muzikanti naizmjenično uživo svirali kolo, srpski narodni ples i pjevali srpske pjesme s njihovim karakterističnim melanholičnim kadencama.
Zatim smo se vratili u hotel Neretvu, udobno i moderno zdanje, i jeli izvrsnu neretvanjsku pastrvu, usput je zalivajući vrstom opola – dobro lokalno stolno vino, sjedeći na širokoj hotelskoj verandi među veselim društvom austrijskih oficira i njihovih žena, te gradskom elitom. Poslije smo sjedili i razgovarali uspoređujući pravi Istok, koga smo dobro poznavali, s ovim Istokom ovdje, koji mu je sličan, a ipak toliko različit. Na izvornom Istoku, čovjek sa Zapada može vidjeti vrlo malo tamošnjeg života. Tamo ljudi žive udaljeni od naših očiju. Tamošnji orijentalni život je sakriven od zapadnjačke znatiželje i više manje je nepoznat ili neshvatljiv. Ovdje Istok i Zapad žive zajedno, jedno do drugoga. Većina ih je iste krvi i govore istim jezikom. Jedino je vjera različita. Vjerniji dojam života muslimana, običaja i karaktera putnik može shvatiti ovdje u manje od mjesec dana nego da boravi na pravom Istoku godinu dana.
Dijelu našeg društva je bio omogućen ulaz u tajanstvene odaje turskog harema, koji je pripadao visoko rangiranom mostarskom zvaničniku, a ljubaznošću i pod ličnim vođstvom jedne gospođe Austrijanke, ovdašnje mještanke, uspjeli smo virnuti i u harem, koji je pripadao siromašnijem sloju muslimana.
Otišli smo razgledati harem siromašnije klase. U dvorištu, šest ili sedam žena je istrčalo kako bi nas dočekali i pozdravili. One su bile rođake ili susjede i bile su žene različitih muškaraca. Naime, što se tiče Bosne i Hercegovine, većinom je mit da muškarac ima više od jedne žene u haremu. U cijeloj zemlji nema više od pola tuceta onih koji ih imaju više.
Naša domaćica i njina kćerka su istrčale kako bi nas susrele, i rukovale se sa svakim ponaosob, izgovarajući pozdrav na mekanom slavenskom jeziku. Predstavljale su šarmantnu sliku u kontrastu s bjelinom zida kuće. Djevojka, već zrela za udaju, je bila visoka i prilično vitka. Bila je odjevena u tirkiznu plavu svilu – dimije od plave svile, izrazito široke, stegnute u gležnjevima, nehajno je naglašavajući dok je hodala, i imala je jednostavan jelek od istog materijala. Na glavi malena okrugla kapa ukrašena sprijeda i na vrhu veličanstvenim dijamantnim ukrasima, koji su svjetlucali i skakutali dok je hodala. Niska s biserima joj visjela oko vrata – šest ili sedam nizova – prekrasni biseri, a ispod njih ogromna ogrlica od dukata – svaki veličine kovanice od četiri šilinga – nanizani jedan na drugi čvrsto, kao da će nekud pobjeći. Sprijeda je visio izrazito dugačak zlatan lanac, koji je bio zataknut u džepić na struku. Kasnije smo saznale da je na kraju lanca bio ukrašen sat najbolje evropske marke. Zlatne narukvice su bile na zapešćima, a na krajevima debele pletenice njene smeđe-crvenkaste kose su visjeli zlatni i dijamantski ukrasi. Bila djevojka lijepa izgleda, ne u potpunosti lijepa, ali najljepša koju smo vidjeli tog dana, inteligentnog lica, mekane, širom otvorene oči, brzih i gipkih pokreta. Habiba je bilo njeno ime.
Dvoje nas je imalo kameru, ali čim su je ugledali, iz Habibe je izletio mali krik, naznačujući njim da su je primijetile i shvatile šta je na stvari. Dohvatila je majku i, napuštajući ceremoniju, par je odjurio u kuću, vukući sa sobom našu prijateljicu i vodiča. Kad su se trenutak kasnije ponovo pojavili, smijući se objasnile su nam da su Habiba i njena majka kazale da njima „zakonomˮ nije dopušteno fotografisanje, ali slobodno možemo snimati kuću! I s ovim smo se morali zadovoljiti.
Time je njihova staloženost bila povraćena, a nas su prvo odvele gore u sobu za prijeme, tek potom, kad su se uvjerile da smo saglasni, u glavnu sobu tj. blagovaonicu. Ovo je bila soba, čije smo kupolasto oblikovane prozore već odozdo uočili. Na podu prve sobe je bio prekrasan turski tepih, široki divan se prostirao na tri strane, a ormari duž zidova su bili od izrezbarene orahovine. Druga soba je bila slična, uz dodatak nakošenih prozora ispod kojih je bio divan – veoma luksuzan, s mnogo jastuka u uglovima. Pokazali su nam kako se izvaliti na divan na turski način, niti ležeći ni sjedeći, nego saviti jedno koljeno na divan i onda na njega sjesti i izvaliti se.
Šta god smo poželjeli vidjeti, Habiba nam je bila spremna pokazati. Na našu molbu donijela je par dimija, takve kakve je ona nosila, kako bismo ih mogli pregledati kako su sašivene. Skočila je na stolicu, pridržavajući pažljivo jednom rukom svoju kapu, te skinula s najgornje police jednu od metalnih tacni za jelo, kako bismo je provjerili. Bio je to bosanski rad, ukrašen po rubovima bakrorezom.
Turske djevojčice, koje još nisu prispjele za udaje, hodaju nepokrivena lica; međutim, čak i ove malene kopiraju svoje starije i ako stranac gleda u nju previše upadljivo, povlači maramu na svoje lice ili okreće leđa dok stranac ne prođe. Uzaludno je pokušavati fotografisati ih. Jedini način je dok su nesvjesne toga.
Jednom prilikom, silno sam želio „škljocnutiˮ jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Direktno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, a ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine posmatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to „dopuštenoˮ. Ali, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije.
Turske žene u Hercegovini su izuzetno nezainteresovane, vjerovatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: „Da dopustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?ˮ
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
03.08.2016.

Pheromone party: Tu se uvijek dobro čuje





Zamislite mjesto za party gdje se svaki put osjeti ustajao miris, a uprkos tome svi rado idu tamo. Upravo je to ideja Pheremone partyja, trenda koji stiže iz SAD.
A sve je krenulo od tvrdnje, da li će se neko u nekoga zaljubiti, odlučujuću ulogu ima njegov miris. Zbog toga se na ovim zabavama singlova, na samom početku njuše i mirišu nošene majice. Njih donose učesnici partyja sa sobom stavljaju u plastične kese označene brojevima, sa nadom da će se neko javiti koga je privukao i kome se svidio miris parfema pomiješan sa mirisom znoja. Nakon toga, slijedi upoznavanje, pri kome se uključuju i ostala čula.
Jedna mirisna ideja, iza koje se prvo svakako nešto čuje?
Kod nas se ovaj fenomen još nije etablirao, a baš bi bilo interesantno, da li postoji neko kome bi se dopao smrad jedne mostarske majice, nakon jedne šetnje gradom na 35 stepeni u hladu i da se, uz to, po “mirisu” zaljubi u nekoga.
(izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
03.08.2016.

Zvijezde Olimpijskih igara u Riju 2016.


Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. posebnu pažnju gledalaca širom svijeta i na borilištima će zauzimati prije svih, dvojica atleta: sprinter Usin Bolt sa Jamajke i plivačka ikona Michael Phelps iz SAD.
Već na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu, njih dvojica su postali super zvijezde igara. Navodno, to je trebao biti posljednji olimpijski nastup Michaela Phelpsa. Američki plivač je sa 27 godina, odmah nakon Olimpijade, kao najuspješniji olimpijac svih vremena, najavio da je završio plivačku karijeru. Osvojio je ukupno 22 medalje, od toga 18 zlatnih. To do sada ni jedan sportista nije uspio.
Međutim, penzija mu je trajala veoma kratko. Ubrzo nakon toga je ponovo skočio u vodu, i ponovo sa veoma velikm uspjehom. Njegova forma iz prethodnih godina nije ni malo popustila, tako da rezultati iz predtakmičanja pokazuju da će ponovo biti u borbi za zlatne medalje na dionicama 100 i 200 metara leptir, 200 metara leđno i na obe ove dužine u slobodnom stilu u štafetama za njegovu reprezentaciju.
Nakon prve dvije sedmice Olimpijskih igara, kada će Phelps biti u središtu pažnje, oči publike će se usmjeriti ka atletskim borilištima, i tada će se sve vrtiti oko Usaina Bolta. Na obe posljednje Olimpijade, ovaj sprinter je osvojio po 3 zlatne medalje.
Pored ove dvojice Olimpijski heroja, u Riju će nastupiti zvijezde iz ostalih sportskih disciplina, koji su van olimpijske pozornice već postali zvijezde.
Između ostalih, naša očekivanja su da se na olimpijsko zvijezdano nebo vine i naš Amel Tuka, te da se na pobjedničkom jarbolu zavijori i zastava BiH.
(izvor:welt)

Smail Špago
(Novasloboda.ba)
02.08.2016.

Žuti i njegovo prokletstvo

fotos: Sanjin Fajić

(Tekst koji slijedi napisao je Ognjen Pudar, kao uvodno poglavlje u njegovoj novoj knjizi. Baš se dobro uklapa da bude objavljeno na ovaj današnji dan, Ilindan, Aliđun, 2. august i kupanje na Neretvi, ovoga najtoplijeg dana u godini. Priča se već godinama vrti po internetu, portalima i društvenim mrežama. Autor originalne priče je mostarac Muhamed Hamica Nametak. Kazivanje Ognjena Pudara je također na svoj način originalno, i više se naslanja na jednu legendu koja se vijekovima u mjestima uz Neretvu prenosi sa koljna na koljeno, vezano za kupanje na Neretvi, i zabranu kupanja na Neretvi toga dana,  koju su  vijekovima roditelji izricali svojoj djeci.)

Tog jutra nad kotlinom se spustila nekakva neuobičajena tišina. Davno se počelo razdanjivati a kao i da nije. Istina vidljivost se sve više pojačavala, još malo pa će i sunce izbiti iznad Veleža, ma ni jedna jedina ptica da se javi. Čak i Radobolja kao da je utišala svoj žubor. Otud od Neretve čuje se samo neki mrmor. Izostalo je i ono jutarnje pračakanje riba tamo na ušću. Ne čuju se ni glasovi ni odjeci jutarnjeg zijevanja i komešanja razbuđenih stražara oko kula i mosta što se na lancima pružio između njih. Nema ni onog blagog vjetrića što se u samu osvit niotkud pojavi i protrese rosu s lišća i otjera san sa očiju stoke i živadi, a i pjevci kao da su se nešto umorili u toku noći pa se ni oni ne čuju a vrijeme im je davno bilo. Jedino ne izostade ona jutarnja magla što se nad samom vodom iznenada javi baš u momentu kad sunce treba granuti. Bude ona tu kratko vrijeme i čim sunce u potpunosti skoći iznad Veleža i obasja cijelu kotlinu ona se vrlo brzo bez ikakvog traga izgubi, kao da je nikad nije ni bilo. Jutros se i ona nešto uljenila pa se hoće neće podiže. Odljepila se od mosta, u vrh glave pola pedlja, kao da hoće da obezbjedi da se razaznaju koraci nekog stražara, koji su do tog momenta bili gotovo pa nećujni, kako se kreću preko mosta a vide se samo noge daleko ispod koljena. Bože me prosti, kao da stopala same za sebe i postoje i hodaju. Magla se još malo podiže pa se sad noge vide malo iznad gležnja a pojavi se i jedan par obuće bez išta drugog vidljivog kako se kreće sa druge strane mosta u susret onom prvom paru. Na neke dvije dužine koplja, prije nego će se susresti, samo na kratko zaću se neki potmuli huk iz dubine zemlje i onda nestade, kao da se to nama samo pričinilo. Most se lagano zaljulja, lanci i ne zaškripaše, vjetrić na dašak nalik puhnu, samo poneki list kao da zatreperi, magla se diže, pjevci se raskukurikaše, koze počeše da mekeću, a od nekud iz daljine se začu i pomalo ljeno njakanje nekog kenjca. Kao da govori: “Ma hajde da se i ja javim”. Kapetan poče da galami i da požuruje smjenu straže, ptice se razbudiše i život onih na mostu i onih oko mosta krenu u novi dan kao da se ništa neobično nije ni dogodilo a istovetni događaj se ponavlja skoro u isto vrijeme gotovo svako jutro već nekoliko dana. Kako su zemljotresi uobičajene pojava u ovim krajevima niko i ne obraća pažnju na ovo gotovo neprimjetno hučanje i ljuljkanje. Istina neki su kasnije, kad Turci zauzeše i Mostar i cijelu Hercegovinu govorili da su ona svakodnevna treskanja i hučanja bili najava tih novih događaja, ma po svoj prilici da to samo naknadna pamet bijaše.
Oživje i ono malo kućeraka s obe strane mosta koje će se mnogo godina kasnije zvati Mala tepa i Priječka ćaršija. Oni s lijeve obale uglavnom su se bavili drvima, kamenom i ovcama koje su držali gore u gori, dok su se oni sa desne obale uglavnom bavili baštovanstvom, a i jedni i drugi vrlo uspješno švercom svega i svačega. Najviše se švercalo solju dok će mnogo godina kasnije njihovi potomci postati vrlo vrijedni proizvođaći ali i šverceri kvalitetnih duhana. Nekoliko dječaraca se pojavi oko Radobolje sa mješinama za vodu, dok su samo rijetki imali bakrače i njima zahvatali vodu noseći je kućama, čeljadima za upotrebu, a vrlo brzo se ponovo pojaviše vodeći stoku na pojilo dolje na samo ušće. Bješe tu i neki prelaz od brvnadi napravljen, koji je vrlo često voda odnosila, a gdje će kasnije biti izgrađen kameni most što će ga nazvati Kriva ćuprija i za koju će se u vjekovima koji slijede pričati da je poslužila kao probni rad za onu veliku ćupriju što će je izgraditi na mjestu ovog mosta na lancima. Ubrzo se začu i kuckanje čekića po nakovnju a svako malo naiđe i neko preko mosta. Bilo je tu raznih putnika: trgovaca, glasnika, vojnika, sveštenika ali i misionara različitih vjera, žbira svake vrste, putujućih glumaca, muzikanata i cirkusanata, prevaranata, prosjaka, žena od zanata, bogataša i siromaha, besposličara, onih što sudbinu proriču, kalajdžija, gatara a nije nedostajalo ni onih što su pamet izgubili, ni slijepaca i njihovih vodića, kao ni invalida razne vrste, učesnika nekih bivših ratova i bojeva po bližoj ili daljoj okolici. Sve je to išlo kao nekim poslom jal na jednu jal na drugu stranu. Oni što su plačali mostarinu bunili su se da im je skupo pokušavajući da nekako izbjegnu taj trošak ili bar da ga koliko toliko umanje. Rijetki su bili peci kad im je to uspjevalo ali znalo se i to desiti pa se onda svaki od tih slučajeva dugo prepričavao jer obično su to bile prave majstorije duha onih koji daju olakšice zbog uslova koje postavljaše, a još više onih koji olakšice iznuđivaše. Jedna od tih priča je izgledala približno ovako :
Ako nemaš čime da platiš a ti onda preplivaj ili idi negdje gdje ima gaz pa pregazi.
Taman posla. Ne pada mi na pamet da nadrljam ko Žuti.
Koji Žuti, raspituje se stražar.
Ako ti ispričam može li se onda preko bez plaćanja ?
Pošto je odgovor bio potvrdan putnik molilac, neka povelika pričalica, otpoče:
U neka davna vremena, toliko davna da o tome nikakvi zapisi ne postoje, ovdje je bio jedan prelijep grad, vilinski grad. Mnogo godina i vjekova su one tu živjele. Njihova kraljica je imala dvor evo baš ovdje na ušću Radobolje. Kasnije kad su ljudi počeli naseljavati ove krajeve vile se povukoše u duboke neretvanske virove i samo su noću za mladog mijeseca izlazile na obalu i igrale u kolu. Prema ljudma nisu bile zle ali ako bi ih neko uvrijedio onda su znale biti opasne i osvetoljubljive. Protokom vremena uspostavilo se neko pravilo da se u proljeće i ljeto kad su noći mladog mijeseca ne silazi na neretvanske obale a ako si se tu slućajnno i zadesio najbolje da se napraviš i gluh i slijep i da im ne prilaziš jer im to smeta i vrijeđa ih. U danima velikih vručina kad su i noći toliko vruče Neretva je počinjala da šumi nekim čudnim šumom. Ljudi su govorili da riče, da doziva žrtve koje onda predaje vilama kao roblje da im radi u njihovom podvodnom, vilinskom gradu. Uvijek je to bilo najizražejnije uoći Ilindana.
U ta davna vremena jedna od vila se bila zaljubila u jednog mladog i lijepog momka pa ga upozorila da ne ulazi ni slučajno u Neretvu kad čuje tu riku jer će ga onda rijeka predati njima u roblje i nikad više neće moći da se vrati među ljude. On to ispriča svojim sugrađanima kako bi se i oni spasili belaja. Saznade to vilinska kraljica i na Ilindan te godine pretvori se u mladu izuzetno lijepu djevojku pa onog momka pjesmom i igrom namami u vodu odakle se više nikad ne vrati, a ljudima u gradu poruči da će se tako provesti svaki onaj koji na Ilindan u Neretvu uđe.
Jedne godine u gradu se pojavi neki mladi stranac lijepo građen, duge valovite kose boje starog zlata, lijepog ponašanja,kvalitetne i bogato ukrašene odjeće . Za svakog imađaše lijepu riječ. Pun mudrosti i znanja, na svako pitanje znađaše da odgovori. Ljudi su dolazili i iz najudaljenijih naselja samo da ga vide i slušaju kako govori. Pritisla Ilindanska vručina, upeko ćelopek odozgo a vreo kamen odozdo. Namami ga šum Neretve koji mu na najljepšu muziku bješe nalik, svuče se, na jednu pečinu uredno složi svoje haljine i skoči u najdublji vir. Danima su ga tražili i tražili. Najbolji gradski plivaći i ronioci pretraživali su svaki vir i svaki kapak i svaki šibljak mladih vrbica pored Neretve daleko nizvodno ali od njega nikakvog traga. One njegove haljine niko i ne dodirnu. Svi su bili ubjeđeni da tu nisu čista posla i da je neka čarolija u pitanju. Vremenom se na njega pomalo i zaboravi osim što bi se poneko sjetio lijepog stranca kome ni ime nisu znali pa ga radi boje kose prozvaše Žuti. Poslije nekoliko godina pojavi se on jednog dana u onoj istoj odjeći i dalje lijep samo što na licu ne bijaše više osmjeha, a u očima se neka tuga naziraše. Na pitanja nije odgovarao, samo je lutao po gradu, kao da nešto traži. Jednog dana se uputi na sjever, zastade pored djevojačkog vrela da se vode napije i poslije toga ga niko više nikad ne viđe. Neki mudrac iz daleke zemlje mudraca im objasni da je onaj stranac, za koga ga priupitaše, bio rob u vilinskom gradu i da se u njega zaljubila kćer vilinske kraljice i znajući da ne mogu biti zajedno zamoli majku da ga vrati nazad među ljude uzdajući se u povoljan ishod jer nije znao za zabranu obzirom da je stranac. Ova pristade ali mu oduze moć govora kako ne bi mogao da odaje ono šta je u svijetu vila vidio. Ipak mnogi su mislili da se on svjesno vratio u svijet vila jer nije mogo da iz srca istisne ljubav prema lijepoj vili i kleli su se da ih se u tihim ljetnim noćima, ako pažljivo slušaš, može povremeno čuti kako u duetu pjevaju neke setne ljubavne pjesme.
E lijepa ti je ta priča, reče stražar i dozvoli mu da pređe preko mosta bez plaćanja.
Prenoseći se s koljena na koljeno dokotrlja se ta priča i do naših dana. Istina pričalo se i to da i nije bilo baš tako kako je ispričano, nego da su to Mostarci izmislili da privuku bogate putnike namjernike.
Taj i takav život trajaše godina i godina, ma kako vremena opet postadoše smutna, običan svijet je nastojao da se skloni sa vidika vlasti i svih onih koji su na bilo kakvom položaju, sve se nadajući da će se na taj način na njih i zaboraviti.
Zaratili sinovi protiv oca zarad vlasti . Kule prešle pod vlast sinova a naselje počelo da se po mostarima naziva Mostarom. Sad i otac i sinovi traže pomoć od drugih pa bi po onoj narodnoj : “Dok se dvojica svađaju, treći se koristi” jer vrlo brzo i Mostar i cijela Hercegovina padoše Turcima u ruke. Pali bi oni i bez te porodične svađe samo što to vjerovatno i ne bi bilo tako brzo. Grad, koji i nije bio grad u današnjem smislu riječi, imao je samo dvadeset domaćinstava koje sve, kao i cijelo domaće stanovništvo Hercegovine nova vlast razvlasti, oduze im imovinu i pravo na nju te ih proglasi kmetovima a svu zemlju podjeli turskoj posadi (njima tridesetpetorici) i uvede svoje zakone. U to vrijeme bila je to potpuno normalna i zakonita odluka kada se zemlja ratom osvoji. Poslije decenija i decenija stanja ni mira ni rata i povremenih pustošenja od strane raznih vojski koje su tuda prolazile nastade doba mira i gradnje.

Ognjen Pudar
02.08.2016.

Šta Kineze čini sretnim





Deset hiljada Kineza se prethodnog vikenda sakupilo u najvećem otvorenom bazenu u Kini, poznatom kao „Mrtvo more“, u kineskom gradu Sichuan.
Opremljeni šarenim šlaufima popunili su ogromni bazen, površine 30 hiljada kvadratnih metara. Prema podacima vlasnika bazena, ovaj bazen sa slanom vodom godišnje posjeti više od milion ljudi. Pored vještačkog mora, na prostoru bazena nalazi se i jedan spa-kompleks, kao i igralište za golf.
Kao i pravo Mrtvo more, i kineski bazen na otvorenom sadrži ekstremno visoki procenat soli. Region Sichuana je bogat nalazištima soli, kao i podzemnim slanim jezerima. Voda u bazenu sadrži 22 procenta soli, pa zbog toga plivači zaprave lebde na vodi.
A kako se tih 10 hiljada posjetilaca rasporedi na 30 hiljada kvadratnih metara bazena, dovoljna je sasvim obična računica. Ili, slike u galeriji.
(izvor:Tjournal)
Smail Špago


(Novasloboda.ba)
02.08.2016.

Vrijedan pogleda: Zlatanov gol „makazicama” za Manchester United


Zlatan Ibrahimović se na najbolji način predstavio kod engleskog rekordnog prvaka Manchester Uniteda. On je u svojojj prvoj utakmici za „Crvene đavole“, protiv Galatasaraya iz Istanbula, već u 3. minuti postigao gol za vođstvo 1:0. I to kakav gol!
Utakmica je na kraju završena pobjedom Manchestera 5:2. „Ibrakadabra“ koji je njegovu magiju donedavno pokazivao kod pariškog PSG, trebao bi sad ManU vratiti u sami vrh engleskog i evropskog fudbala.
Nakon utakmice, koja je inače igrana u njegovom Göteburgu, u Švedskoj, izjavio je: „Neki su mislili da je sa mnom već gotovo. A ja se tek zagrijavam. Postaću bog u Manchesteru“, aludirajući time na izjave nekadašnje legende Manchestera, Erica „Kralja“ Cantone, koji je Zlatanu ponudio samo mjesto princa.
Ibrahimović je siguran da će se ovdje dešavati nešto veliko, iako je njegov novi klub propustio plasman za Ligu šampiona. Pored trenera Jose Mourinha, tu su novopridošli Henrikh Mkhtarian iz Borusije Dortmund, a slijedi dolazak Paula Pogbe iz Juventusa.
Od kako je Ibrahimović potpisao za Manchester united, klub je od prodaje njegovih dresova sa brojem 9 inkasirao čitavih 76 miliona eura.
Fudbal je odavno postao više od igre.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
01.08.2016.

Sličan Starom: Most Malabadi u Tursko









Most Malabadi (Malabadi Köprüsü) je samonosivi lučni most preko rijeke Batman, pritoke Tigrisa, a nalazi se u blizini grada Silvan, u jugoistočnom dijelu Turske.
Izgrađen je između 1146 i 1147. godine, u vrijeme vladavine Artukida, po nalogu vladara Timurtasa od Mardina, sina Ilgazija i unuka Artuka. Vijek kasnije, slijedila je prva restauracija mosta, a posljednja je obavljena početkom dvadesetog vijeka. Nekada je ovaj most bio jedina saobraćajna veza preko rijeke u čitavom regionu, a bio je u neprekidnoj upotrebi sve do 1950. godine, kada je u njegovoj neposrednoj blizini izgrađen, za to doba moderniji i stabilniji most.
Luk mosta premoštava čitavo korito rijeke, a najveći je lučni most u Turskoj i susjednim regionima. Sam most je dug 150 metara, širok 7 metara. Visina najviše tačke mosta iznad rijeke iznosi 19 metara, a širina luka je 38,6 metara. Detaljni opis mosta prvi je napravio poznati putopisac Evlija Čelebija.
O mostu je u zadnje vrijeme bilo više govora, jer se u njegovoj samoj blizini, uzvodno, sagradila brana velikog vještačkog jezera.
Ono što nas posebno interesuje, vezano za naš ponos, mostarski Stari most je podatak da je most u njegovo vrijeme pohodio Evlija Čelebija. Pošto se navodi podatak da je Malabadi most bio najveći lučni most u Turskoj i okolnim regionima, nije čudo da je Evlija Čelebija, kad je ugledao mostarski Stari most zapisao:
„Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rab (božji), Evlija, dosada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta – iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa“.
A o Starom mostu i njegovom graditelju mimaru Hajrudinu je zapisano:
„Ovaj je Most sagrađen kao luk duge. Ima li mu išta slično u svijetu, Bože moj? Stih je upisan na prvom kamenu položenom u temelje Starog mosta 1557. godine, čija gradnja je počela po naredbi Sulejmana Veličanstvenog. Donio je taj most, u glavi i srcu, Hajrudin neimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po duši.
Prvi kamen uklesan u istoriju Mostara graditelj je donio čak iz rodne Persije. Prevalio je sa njim tolika kopna i bezbrojna mora, osjetio je on planine i okvasio se po svjetskim rijekama. Hajrudin je izgradio Stari most za devet godina i od 456 blokova kamenja, gdje svaki, pojedinačno ima svoju priču i suštin
Ko zna, možda je na svom putovanju iz rodne Persije u Tursku, a onda odatle u Mostar, mimar Hajrudin prešao preko mosta Malabadi, i ugledavši taj most, u svojoj glavi već tada stvorio viziju mosta, koga je tek trebao izgraditi u dalekoj i nepoznatoj zemlji.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
 
01.08.2016.

Lorens Listo i Edi Fink pobjednici skokova sa Starog mosta








Lorens Listo  i Edi Fink, oba iz Mostara, pobjednici su 450. tradicionalnih visinskih skokova sa Starog mosta, koji su danas, u organizaciji Kluba skakača u vodu „Mostari“, održani u Mostaru.
Tridesetsedmogodišnji Lorens Listo iz Mostara, po deseti put, bio je najbolji u skokovima na glavu, a kuriozitet je da je Dino Bajrić imao isti broj bodova kao i Listo, a odluku o pobjedniku donio je žiri tajnim glasanjem
Drugi u skokovima na glavu bio je Dino Bajrić iz Sarajeva, a treći Vedad Bašić iz Mostara.
U disciplini skokova na noge drugo mjesto osvojio je prošlogodišnji pobjednik Igor Kazić, dok je treći bio Mugdim-Muga Obad. Posebno je interesantno da su Kazić, Fink i Juklo u obe serije dobili maksimalan broj bodova (100),  pa je pobjednik odlučen odlukom žirija.
Prije početka skokova, odata je počast za 23 skakača, koji su poginuli u posljednjem  ratu braneći Mostar, a potom su učesnici ovogodišnjih skokova u Neretvu bacili ljiljane.
Ovogodišnje skokove otvorila je fedelana ministrica okoline i turizma Edita Đapo porukom „Neka sve laste polete jedinstvenim Mostarom“.
Delegat skokova bio je Blaž-Baka Slišković, jedan od najboljih fudbalera svih vremena koje je Mostar imao.
U skokovima na noge učestvovala su 24, a na glavu 28 skakača. Najmlađi takmičar bio je 15. godišnji Muhamed Krečinić-Mame iz Jablanice, koji je skakao uz saglasnost roditelja i koji je u svom prvom skoku na noge dobio pet devetki..
Ovogodišnjim skokovima prisustvovalo je nekoliko hiljada domaćih i stranih turista, koji su uživali su skokovima „letećih Ikara“.
Mugdim Mugda Obad, koji je do sada skakao 21 put, izveo je oproštajni skok skok s luka Starog mosta, visokog 27 metara.
(Novasloboda.ba)

(fotosi:portali)
31.07.2016.

Jutarnja šetnja starim gradom u Mostaru 31. jula, prije skokova


















...šetnja ranom zorom, dok nije prigrijalo, kafa na Terasi, Kujundžiluk, Stari most i pod mostom, vrlo malo ljudi...

(šetnja i fotosi: Ajša Šehić Nametak, 31. juli 2016.)
31.07.2016.

Skokovi sa Starog mosta u Mostaru 2016.


Tradicionalni, 450. po redu, skokovi sa Starog mosta biće održani 31. jula 2016. godine u 16:00 sati.

"Kao i svake godine grad Mostar pruza nesto posebno u svom gradu kao sto su skokovi sa Starog Mosta !!!
Napokon i ove godine ocekujemo jedan veliki spektakl koji ce se godinama a i vjekovima pamtiti.Svi mi koji skacemo i koji volimo skokove,skacemo za nesto posebno,ljubav prema onom sto volis,ljubav prema mostu,ljubav prema gradu i sve drugo :)
Zato pozivam svu publiku i citave Bosne i Hercegovine da nam se pridruze ovom ljepotom i da uzivate u ovom nezaboravnom Spektaklu :)
Dobro dosli :) 

I naravno tacno mjesec dana poslije toga ocekujemo i ove godine nase goste i svi zemalja.
(RED BULL CLIFF DIVING LADYS)"


(sa stranice: 450 visinski skokovi sa Starog mosta 2016.)
31.07.2016.

Prirodnu fenomeni: Prigušena plava svijetlost


Prigušeno plavo svijetlo, koje se noću pali na Andaman moru, pred obalama Tajlanda, potiče od takotzvanih Dinoflagelata, fitoplanktonskih jednoćelijskih organizama.
Oni su sposobne da proizvode svjetlost putem jedne hemijske reakcije, kao upozorenje drugim pripadnicima iste vrste. Plivajući u vodi, aktiviraju alarmni signal, kako bi zastrašili neprijatelje, i tako ih držli na sigurnom rastojanju. Riječ je o delikatnim mikroorganizmima, koji su izuzetnoosjetljivi na vanjske uslove, poput omjera soli u vodi, klimi, dubini, zagađenosti vazduha i vode i sl.
Ovaj fenomen najuočljiviji je nakon iznimno sunčanih dana. Idealno vrijeme za iluminaciju vode je mrkla noć.
Plava prigušena svijetlost je odavno mamac za turiste, koji dolaze, kako u ove krajeve, tako i na druge destinacije na svijetu, gdje se pojava dešava, kako bi uživo doživjeli ovu čaroliju.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
30.07.2016.

Prije pedeset godina: Da li je „Wembley gol” bio gol?




U subotu 30. jula navršava se pedeset godina od finalne utakmice Svjetskog prvenstva u fudbalu, održanog u Engleskoj, 1966. godine.
U finalu su se sastale reprezentacije Engleske i SR Njemačke, a nakon što je utakmica u regularnom dijelu završila rezultatom 2:2, igrali su se produžeci. Nakon produžetaka, pobjedom od 4:2 Englezi su po prvi put u istoriji postali svjetski prvaci.
Finale je obilježio engleski reprezentativac Geoff Hurst, koji je postigao tri gola. Gol za vođstvo Engleza od 3:2 je najzagonetniji i najsporniji gol u istoriji fudbala. Ni nakon pedeset godina, i pored najsavremenije tehnike, ne može se sa sigurnošću utvrditi da li je lopta prešla iza gol linije, ili ne. Međutim, sudija Dienst iz Švicarske je priznao gol. Nijemci su morali poći sa centra. Ostao je zabilježen rezultat, Englezi su postali svjetski prvaci, ali je ostala dilema.
Za ljubitelje fudbala statistika sa finalne utakmice:
Svjetsko prvenstvo u fudbalu, Engleska 1966. godine
Finale: Engleska – SR Njemačka 4:2 (2:2, 1:1)
Subota, 30. Juli 1966 in London (Wembley-Stadion)
Gledalaca: 96.924
Sudija: Gottfried Dienst (Švicarska)
Golovi: 0:1 Haller (12.), 1:1 Hurst (18.), 2:1 Peters (78.), 2:2 Weber (90.)
Produžeci: 3:2 Hurst (101.), 4:2 Hurst (120.)
Opomena: Peters (Engleska)
Engleska: Gordon Banks – George Cohen, Jack Charlton, Bobby Moore (kapiten), Ray Wilson – Nobby Stiles, Bobby Charlton, Martin Peters – Alan Ball, Geoff Hurst, Roger Hunt Trener: Alf Ramsey
Njemačka: Hans Tilkowski – Horst-Dieter Höttges, Willi Schulz, Wolfgang Weber, Karl-Heinz Schnellinger – Franz Beckenbauer, Wolfgang Overath – Helmut Haller, Uwe Seeler (kapiten), Sigfried Held, Lothar Emmerich. Trener: Helmut Schön
I na kraju, još jedan podatak, Englezima je ovo bila prva titula svjetskog prvaka, a od tada, pa ni u narednih pola vijeka, nikad više nisu bili svjetski prvaci.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

30.07.2016.

450. skokovi sa Starog mosta u Mostaru: U nedelju 31.augusta 2016.


Tokom ovogodišnjeg tradicionalnog takmičenja „450. tih Skokova sa Starog mosta“ u Mostaru, koje će se održati u nedelju, 31. jula, u hladnu Neretvu će skočiti između 50 i 60 skakača, koliko ih se prijavilo za skokove. Međutim, tačan broj će se znati uoči samog takmičenja nakon što svi prijavljeni natjecatelji obave ljekarski pregled.
Govoreći o tradiciji skokova sa Starog mosta tijekom konferencije za novinare, koja je danas upriličena u Klubu skakača u vodu ‘Mostari’, predsjednik tog kluba i predsjednik Organizacionog odbora Skokova sa Starog mosta Semir Drljević kazao je kako tradicija skokova seže u daleku prošlost u 16. vijek, iz vremena gradnje samog mosta kada je malo ko u zajednici koja je brojala 4.000 stanovnika znao i plivati. Prvi skok zabilježen je 1664. godine, dok je formalno natjecanje  ustanovljeno 1968. godine i od tad se održava svakog ljeta.
„Budući da je rijeka vrlo hladna, ovo je dosta rizičan poduhvat i samo najvještiji i najspremniji skakači odvažiće se na skok. Skokovi se izvode u dvije kategorije: na noge i na glavu (lasta). U skokovima na noge poželjno je da skakač prilikom ulaska u vodu napravi što manji pljusak (štrap), dok je u skokovima na glavu obrnuto“ kazao je Drljević.
Prema njegovim riječima, skokovi sa Starog mosta su jedinstveni budući da se po mnogo čemu razlikuju od figurativnih skokova koji su, kako je objasnio, jedan spoj nauke i sporta i koji imaju 196 pozicija koje su jednim dijelom kombinacija sporta i nauke. Dok kod skokova sa Starog mosta ni jedan skok nije isti, postoji samo standard figura.
„I ove godine imamo jednu antikampanju skokovima, u medijima se dosta piše kako je Neretva zagađena kako nije za kupanje, međutim ja moram kazati kako su skokovi preživjeli različite carevine, kraljevine i države, preživjeće još dugo, dugo „,naglasio je Drljević, te je istakao kako su organizaciju Skokova sa Starog mosta u Mostaru pomogli Ministarstvo turizma i okolinu FBiH, Ministarstvo turizma i okoline i Turistička zajednica Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Jedan od skakača sa Starog mosta koji pripada starijim generacijama Mirsad Deda Pašić, tokom konferencije za novinar, je kazao kako se ove godine u Mostaru očekuju skakači prije svega iz toga grada, ali i veliki broj njih koji dolaze iz susjednih zemalja, Hrvatske, Slovenije, Srbije.. Deda je naglasio kako je i ove godine u stručnom ocjenjivačkom žiriju pet članova.
Najpoznatiji i najuspješniji skakač  sa Starog mosta je Emir Balić, sa 13 pobjeda, četiri druga i tri treća mjesta. Osim njega, iz starije generacije skakača treba izdvojiti Mirsada-Dedu Pašića, Benaida Kalajdžića, Jadranka i Gorana Finka, a od mlađe generacije najviše uspjeha do sada imali su Lorens Listo, Haris Džemat i Samir Zukanović.
(novasloboda.ba)
30.07.2016.

Potpuno u bijelom: Večernja zabava


Kada se stotine ljudi nađu na jednoj večernjoj zabavi odjeveni potpuno u bijelo, to se s jedne strane može smatrati malo pretjeranom samopromocijom, pogotovo ako više puta u toku večeri učesnici mobitelom prave selfie snimke.
S druge strane, to se može smatrati susretom onih koji žele da uživaju u trenutku, pri čemu na nekoliko sati koriste blagodeti grada u toplim ljetnim večerima, kakve su prethodnih dana bile u ovom dijelu Evrope. Susret sa slike održao se na Prater ostvru u Münchenu.
Učesnici nisu napravili ništa drugo ni drugačije, nego isto ono, što već nekoliko godina prave ljudi širom svijeta. Dogovoreno mjesto večernje zabave na nekoliko sati, uz jedan uslov: Sve, od glave do pete mora biti bijelo. Osim što se rezerviše mjesto, na kome se može sakupiti dovoljan broj ljudi, učesnici se sami brinu za sve ostalo, od stolova, stolica, pribora za jelo, kao i samog jela i pića. Sve za jedan „Diner en blanc“. Pri tome, nema velike reklame, niti oglašavanja putem medija. Pozivi idu usmeno. Ovo je bio sedmi po redu „Diner en blanc” u Münchenu.
Inače, sve je krenulo kao jedna sasvim spontana ideja,  iz Pariza 1989. godine, a danas se održava se u velikom broju svjetskih gradova, na svim kontinentima.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
29.07.2016.

FK Velež Mostar: Saopštenje za javnost


Dana 28.7.2016. godine, u 10:30 sati održana je i konstituirajuća sjednica novoizabranog Upravnog odbora FK „Velež“ Mostar, na kojem je izabran predsjednik U.O, gospodin Šemsudin Hasić, te potpredsjednik, gospodin Selim Isić.
Zbog hitnosti i kratkog vremena, U.O produžio je mandat v.d. direktora Arman Zalihić na period od 2 mjeseca, odnosno do izbora novog direktora FK „Velež“ Mostar.
Također, U.O dao je određene smjernice da bi se u najkraćem roku izvršila deblokada obaveza, kako bi se stekli i normalizovali uslovi za dalji nesmetan rad Kluba.
U.O zatražio je od v.d. direktora da napravi kompletnu informaciju o radu, obavezama, ugovorima i svim drugim zakonskim aktima FK „Velež“ Mostar, te da u toku naredne sedmice dostavi sve materijale U.O na razmatranje, kako bi isti poduzeli dalje mjere i smjernice.
U.O zahvaljuje na podršci KN Red Army, UG Mostarski Rođeni, te svih navijača i prijatelja Kluba u zemlji i inostranstvu, te pozivamo sve njih da u skladu sa svojim mogućnostima doprinesu stabilizaciji i razvoju FK „Velež“ Mostar.


(FK Velež, 280716)
29.07.2016.

Uoči Olimpijade u Riju 2016: Najuspješniji olimpijci svih vremena


Plivač Michael Phelps (SAD) nije samo najuspješniji olimpijac svih vremena, nego uz to drži rekord sa najviše postignutih pobjeda na jednoj olimpijadi.
Na Olimpijadi u Pekingu 2008. Godine, pobijedio je čak u osam disciplina i osvojio osam zlatnih medlja, te tako poboljšao rekord Marka Spitza, koji je na Olimpijadi 1972 godine u Münchenu osvojio sedam zlatnih medalja.
  1. Michael Phelps, SAD, plivanje, (2004-2008) 18x zlato, 2x srebro, 2x bronza, ukupno 22 medalje
  2. Larissa Latynina, SSSR; gimnastika, (1956-1964), 9 – 5 – 4, ukupno 18 medalja
  3. Paavo Nurmi, Finska, laka atletika, (1920-1928), 9 – 3 – 0, ukupno 12 medalja
  4. Mark Spitz, SAD, plivanje, (1968-1972), 9 – 1 – 1, ukupno 11 medalja
  5. Carl Lewis, SAD, laka atletika, (1984-1996), 9 – 1 -1, ukupno 11 medalja
  6. Birgit Fischer, DDR/GER, kanu, (1989-2004), 8 – 4 – 0, ukupno 12 medalja
  7. Sawao Kato, japan, gimnastika, (1969-1976), 8 – 3 – 1, ukupno 12 medalja
  8. Jenny Thompson, SAD, plivanje, (1992-2004), 8 – 3 – 1, ukupno 12 medalja
  9. Matt Biondi, SAD, plivanje, (1984-1992), 8 – 2 – 1, ukupno 11 medalja
  10. Ray Ewry, SAD, laka atletika, (1900 – 1908) 8 – 0 – 0, ukupno 8 medalja
(izvor:welt)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
29.07.2016.

Svijet je čudesno mjesto: Gdje se nalaze Farska ostrva?


Jedno pitanje na brzinu. Gdje se nalaze Farska ostrva? Ah, da…ovaj…Upravo u tome i jeste problem.
Grupa ostrva, koja se nalazi između Norveške i Islanda, ima duplo više ovaca nego stanovnika, a leži upravo tamo gdje još nije stigao „Street-wiew” od Googla, tako da nema snimaka puteva, ulica i naselja na „Googlemap”, kao iz drugih krajeva svijeta.
Ali, kome još treba google, ako ima ovaca. Jednoj ovci su pričvrstili kameru na leđima, i usput, dok traga za hranom, pravi izvanredne snimke divlje ljepote prirode ovih ostrva.
I tako, uz pomoć ovaca, moguće je i bez „googlemapa” uživati u slikama ljepote ovih ostrva.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
27.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Dženaza - žurno brisanje tragova ljudskog postojanja (1909. godine)


Nijemac, rođen u Češkoj 1876. godine, Robert Michel, uveliko je doprinio popularizaciji Bosne i Hercegovine u Evropi onog vremena. Bio je književnik s činom natporučnika u k.u.k. vojsci. Mostar je posjetio dva puta – prvi put 1898. godine, kada je službovao u našem gradu i drugi put od 1907. – 1909. godine, kao već afirmisani književnik s brojnim novelama, romanima i dramama iza sebe. Pisac koji je do tada bio izuzetno popularan, iza 1945. godine pada u zaborav. Njegovo djelo „Mostarˮ predstavlja neizmjerno bogatsvo istorijske baštine, jer je u njemu izuzetno detaljno predstavio Mostar, ljude i običaje kakvi su bili na početku dvadesetog vijeka u izvornom obliku. Umro je u Beču 1957. godine.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Osim toga, u gradu ima mnoštvo muslimanskih harema. Raj upokojenih Muslimana sastoji se od devet spratova, u kojima se nebeske radosti na izuzetan način sve više i više povećavaju. Svaki sprat sličan je beskrajnoj bašči sa čudotvornom rijekom i divnim potocima. Tu najraznovrsnije voćke nose uvijek plodove, da slađih čovjek ni poželjeti ne može. Kuće su od čistog zlata i srebra, u kojima ni jedna želja ne ostaje neispunjena. Tijelo i duša nalaze tamo u najpunijoj mjeri svaku željenu nagradu.
Za svoje mrtve, muslimani Mostara imaju, takođe, uređene male rajeve za posljednji ovozemaljski boravak. Njihovi haremi oduševljavaju oči više nego najljupkije bašče.
Nije teško otkriti tajnu njihove ljepote. Mrtvi se pokopavaju i dobijaju svoje bašluke, sva druga briga prepušta se prirodi. A priroda gotovo uvijek uspijeva da od ljudskih djela koja se predaju njoj tvori čuda od ljepote.
Svaki mezar ima dva vitka grobna kamena, jedan viši povrh glave i jedan niži povrh nogu. Veći nosi turskim jezikom uklesano ime mrtvog, ime oca i podatke o danu smrti. Ako je bašluk namijenjen muškarcu, na gornjem kraju nosi jedan veliki turban ili neko drugo simboličko proširenje. Bašluci žena završavaju se jednim jednostavnim šiljkom.
Graditelji džamija i mnogi drugi zaslužni ljudi dobijaju za posljednje prebivalište jedan mali mauzolej, zvani turbe. Ova turbeta su nadsvođena lijepim kupolama na vitkim stubovima. U Mostaru se ovakvi turbeti mogu naći u nekoliko harema.
U nekim od turbeta leže zaslužni vjernici „dobriˮ (muslimani imaju i poslanika u smislu hršićanskih religija). Njihov najveći, ali i posljednji poslanik bio je Muhamed. Ovaj je došao tek iza poslanika: Adema (Adama), Ibrahima (Abrahama), Muse (Mojsija), Dauda (Davida) i Isa pejgambera (Isusa). Poslije najvećeg poslanika Muhameda, na zemlji su se pojavili samo istaknuti sljedbenici prorokovi. To su bili ljudi sa raznim božanskim osobinama. Takav jedan vjernik – „dobriˮ, leži u turbetu harema Čejvan-ćehajine džamije. Priča kaže o njemu ovako: kad je jednom u XVIII vijeku doprla vijest do Mostara o upadu Austrijanaca u Bosnu, on je upravo sjedio u jednom dućanu na Velikoj tepi i brijao se. Napola obrijan, izleti on na ulicu i žestoko zamahnu više puta svojim štapom kroz vazduh, tražeći osvetu Muhamedovu protiv Austrijanaca. Iza toga, iščezne bez traga. Ali, u isto vrijeme ove zamahe štapom osjetiše Austrijanci kao udarce mačem sve do Banja Luke. Vidjeli su ga poslije dugo vremena na jednom brdu kod Mostara – svoju vlastitu odsječenu glavu nosio je pod pazuhom. Sišao je u grad i kod džamije Čejvan-ćehajine iščezao u zemlju. Na ovom mjestu podignuto mu je turbe.
Grobovi – mezari nisu poredani pravilno kao na evropskim grobljima. Bašluci se podižu samo toliko daleko od ruba groba da između njih i groba ostane komad tvrde zemlje, da ih slijeganje zemlje u grob ne povuče sa sobom. Ukoliko su bašluci veći ,utoliko mora biti veće odstojanje od groba. Ipak, većina bašluka nagne se na stranu. Mnogi utonu sasvim duboko, a mnogi, čak, leže poprijeko na travi. Nikakav put ne vodi između grobova, nema nikakvog cvijeća, nikakvog ukrasnog busa koji je ljudska ruka zasadila. Pa, ipak, ni najbrižljiviji vrtlar ne bi ljupkije okitio groblje, ni najiskreniji umjetnik ne bi mogao stvoriti bolju harmoniju od ove što tu postoji.
Nepravilni, čedno lijepi bašluci obrasli su gustim žbunjem divljih ruža, crnog gloga i svakojakih puzavica. Tu i tamo vidi se grupa velikih bašluka, čvrsto obavijenih divljim bršljanom, kao da se dugo godina trudio da poveže spomenike onih koji oplođuju njegovo korijenje, u čvrst struk. Mjestimično samo visoka trava pokriva hrapavo tle i sjajni cvjetovi dopiru do turbana nakrivljenih bašluka.
Tako raznolika i osobena je ljepota pojedinih harema. Svaki harem opet ima u svojim raznim dijelovima takvu raznoliku draž, da je to teško opisati riječima.
Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda Stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva, osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.
I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamota u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopšte, od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu, drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu.
Pred haremom, tabut se metne na zemlju, tako da lice umrlog bude okrenuto prema Meki. Tad hodža obavi posljednju molitvu: po jednu u slavu Boga i Proroka i jednu kratku molitvu za umrlog. Tada svi posljednji put s jednom kratkom izrekom pozdrave i pogrebni čin je završen. Na to hodža pita prisutne, da li je umrli u životu bio dobar čovjek. Jednoglasno „da“ je odgovor. Pa i za najvećeg zlikovca rekne se u ovom času da je dobar, jer kome se prešute grijesi tome će Bog zaboraviti. Četiri čovjeka tada ponesu tabut do kabura (groba). Dva najbliža srodnika umrlog sađu u grob i preuzmu tabut, koga glavom okrenutom prema Meki polažu u grob. Da odronjavanjem zemlje umrli ne bi bio oštećen, tabut se prekriva malim daščicama. Svi na sahrani učestvuju u zasipanju groba zemljom i lopatama. Pošto se zajednički izgovori i posljednja molitva, groblje se napušta. Samo hodža ostaje kod groba da za umrlog prouči još jednu molitvu. Čim se ožalošćeni raziđu, dođu dva anđela da traže naplatu od umrlog za sve što je činio i radio za života na zemlji.
Prva tri pitanja su uvijek ista. Za ova pitanja, hodža dovikuje mrtvacu glasno jasan odgovor.
-Ko je tvoj bog?
-Moj bog je Allah!
-Koje je tvoje sveto mjesto?
-Moje sveto mjesto je Meka!
-Ko je tvoj prorok?
-Moj prorok je Muhamed!
Ali, dalje pitanje može čuti samo preminuli i niko mu više ne može pri odgovoru pomoći. Poslije ovog ispitivanja, anđeli, po zapovijedi Boga ,preuzimaju dušu umrlog i odnose je. Ako je umrli bio istinski pravovjernik i uvijek izvršavao zapovijedi Muhamedove, doći će potom u raj. Grob iskopan u zemlji je širok kako tijelo umrlog ne bi bilo stiješnjeno i da se održava do sudnjeg dana. Međutim, ako umrli nije bio dobar musliman, nije brinuo o zakonima vjere, anđeli ga odnose do pakla i bacaju u onaj odjeljak u koji prema svom teretu grijeha pripada. Oko tijela jednog ovakvog griješnika stisnu se čvrsto zidovi groba i potpuno ga zgnječe da ni kost od njega ne ostane.
U pogrebnoj povorci i pri pokopavanju umrlog u grob žene nikada ne učestvuju. Sve je vrlo ozbiljno i mirno. Ne nariče se i ne plače se nikad, jer bi naricanje moglo umrlom škoditi pred Bogom. Ko poslije muka zemaljskog života zaslužuje raj, nema razloga za tugovanje, a glasno plakanje ne bi bilo ništa drugo nego dokaz da postoji razlog da se za sudbinu duše umrlog plaši.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
27.07.2016.

Prije 53 godine: Katastrofalni potres u Skoplju

Skoplje, 26. juli 1963. godine, u 5 sati i 17 minuta...
Iako tada nije bilo televizije, da izvjestava sa lica mjesta, kao što je to danas sasvim normalno, bio je radio, bile su novine. Slike iz porušenog Skoplja su ostale duboko u sjećanju. Pogotovo slika željezničke stanice sa satom, koji je stao na 5:17 u vrijeme kada je zemljotres srušio veliki dio grada Skoplja...




Na današnji dan prije 53 godine Skoplje je pogodio katastrofalan potres u kome je stradalo između 1.000 i 1.100 ljudi, a najmanje 3.000 ih je bilo povrijeđeno, dok je više od 200.000 porodica ostalo bez krova nad glavom.
Skopski potres bio je jedan od najsnažnijih na tom području, a dogodio se u  5,17 sati. Jačina potresa bila je 9 stepenia po Mercallijevoj, odnosno 6,1 po Richterovoj skali i trajao je 20 sekundi, a zatim su tokom gotovo šest sati uslijedili veći ili manji potresi.
Skopski potres se osjetio na području od oko  50.000 kvadratnih kilometara, posebno dolinom Vardara.
Stara željeznička stanica u makedonskoj prijestonici je sada Muzej Grada Skoplja i predstavlja simbol te prirodne katastrofe s velikim satom koji je stao u  5,17 minuta.
Prva u pomoć građanima Skoplja došla je vojska tadašnje SFRJ, a potom su počele da stižu spasilačke ekipe i pomoć iz cijelog svijeta. U toj pomoći i kasnije izgradnji Skoplja učestvovali su predstavnici 83 naroda, pa je grad s pravom nazvan „gradom solidarnosti“, prenosi Tanjug.
Pomoć je, kako podsjećaju skopski mediji, dolazila s komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada.
(novasloboda.ba)
27.07.2016.

Meksiko: Pronađene kosti praistorijskog mamuta


Radnici u meksičkom gradu Tultepec, samo su htjeli da otkopaju zemlju, da polože nove vodovodne cijevi. Na dubini od dva metra, naišli su na kosti prahistorijskog mamuta.
Nakon radnika, na scenu su stupili arheolozi i vrlo brzo, pored kljova, našli još 60 komada kostiju ovog diva.
Kako su utvrdili istraživači, životinja koja je na ovime mjestu živjela prije 12 hiljada godina, vjerovatno je upala u neku blatnjavu rupu odakle se više nije mogla izbaviti, a nakon što je uginula, bila je raskomadana od ljudi, koji su toga vramena tu živjeli.
(izvor:spiegel)
Smail Špago


(Novasloboda.ba)
26.07.2016.

Festival antifašističkog filma u Mostaru



U povodu obilježavanja 75 godina od dizanja ustanka naroda Bosne i Hercegovine protiv fašizma, u Mostaru će u srijedu, 27. jula, biti otvoren Prvi festival antifašističkog filma.
Festival će trajati do 31. jula, a festivalski program će se održavati na eMTeeM – ovoj Memorijalnoj sceni 2532. Projekcije će počinjati u 21sat.
Organizator festivala je Udruženje antifašista i boraca NOR – a Mostar.
Festival je ove godine eksperimentalnog karaktera, a ideja je da pređe u tradiciju i u pravilu traje od 23. do 27. jula stimulišući i kroz filmsku umjetnost ideju antifašizma kao jednu od temeljnih civilizacijskih vrijednosti.
Na kraju će biti dodijeljena i nagrada „Mostarski univerzum“ za promicanje ideje antifašizma umjetničkim sredstvima. Nagrada će nostiti prepoznatljivi motiv sa Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
(Novasloboda.ba)
26.07.2016.

Larung Gar: Emancipacija odozgo


Na nadmorskoj visini od 3800 metara u planinama Sichuana, u Kini, nalazi se najveći budistički obrazovni institut na svijetu: Larung Gar. Čak ni buldožeri, koje su kineske vlasti slale u ovaj kraj 2001. godine, nisu uspjeli da unište ovaj ogromni bastion tibetanskog vjerovanja.
U drvenim kućicama nastanjeno je više od 10 hiljada monaha i sestara. A baš o njima je u zadnje vrijeme bilo najviše govora.
S ovog mjesta jedna grupa reformista želi sprovesti ideju, da i žene, takođe, mogu dospjeti do najvišeg ranga među budističkim naučnicima.
(izvor:geo)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
25.07.2016.

Uoči Olimpijade u Riju: Sportska borilišta i Olimpijsko selo






Ljetne olimpijske igre 2016, službeno poznate kao XXXI olimpijske igre i često zvane Rio 2016, održaće se u Rio de Janeiru, Brazil, od 5. do 21. avgusta 2016. godine.
Trideset i dva sportska borilišta, na kojima će se održati Olimpijske igre 2016, podijeljena su na četiri olimpijske zone: Barra, Copacabana, Deodoro i Maracana. Olimpijsko selo nalazi se u blizini olimpijskog parka Barra.
Raspored borilišta po olimpijskim parkovima:
Barra
Rio Olympic Arena (umjetnička i trambolin gimnastika, ritmička sportska gimnastika)
Olympic Aquatics Stadium (plivanje i vaterpolo)
Carioca Arena 1 (košarka)
Carioca Arena 2 (hrvanje i judo)
Carioca Arena 3 (mačevanje i taekwondo)
Future Arena (rukomet)
Olimpijski Tenis Centar
Rio Olympic Velodrom (biciklizam)
Barra Aquatics Centre (umjetnički skokovi, skokovi sa tornja i sinhrono plivanje)
Riocentro-Pavilion 2 (dizanje tegova)
Riocentro-Pavilion 3 (stoni tenis)
Riocentro-Pavilion 4 (badminton)
Riocentro-Pavilion 6 (boks)
Olimpijski golf tereni
Pontal – hodanje i vožnja na kronometar
Deodora                 
Olympic Equestrian Centre (konjički sport)
Olympic Hockey Centre (hokej)
Olympic Shooting Centre (sportsko gađanje)
Deodoro Stadion (moderni petoboj i ragbi)
Deodoro Aquatics Centre (moderni petoboj)
Youth Arena (moderni petoboj i košarka)
Mountain Bike Centre im X-Park (Mountainbike)
Olympic BMX Centre (X-Park za BMX)
Olympic Whitewater Stadion i X-Park-Sektion, Deodoro Olympic Parka (kanu slalom)
Maracana
Maracanã-Stadion – Otvaranje i završna svečanost, fudbal
Olympiastadion za laku atletiku
Maracanãzinho za odbojku
Sambódromo za marathon und streličarstvo
Julio de Lamare Aquatics Centar za vaterpolo
Copacabana
Lagoa Stadion (veslanje, kajak/kanu sprint)
Beach Volleyball Arena Odbojka
Fort Copacabana (triatlon, ulične trke plivanje na duge staze)
Marina da Glória (jedriličarstvo)
Flamengo Park (ulične biciklističke trke i hodanje)
(izvor:welt)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
25.07.2016.

Kad se namjeri junak na junaka







„Jaguar ulovio krokodila”, ili, „Ulovljeni lovac”, naslovi su koji ovih dana pune stranice svjetskih listova, uz fotografije koje je u džunglama Brazila uhvatio fotograf Luiz Claudio.
Jaguar je poslije tigra i lava treća po redu najveća mačka na svijetu. Ime je dobio od indijanske riječi koja znači „onaj koji ubija jednim udarcem”. Živi u amazonskim džunglama, a povremeno se u lovu takmiči sa manjim grabežljivicama, kao što su puma, ocelot ili margaj.
Da se vratimo slučaju na slici. Jaguar težine oko 100 kilograma spustio se do jedne rijeke u džungli da utoli žeđ. I onda, sasvim u blizini, vidio je jednog krokodila i napao bez sekunde razmišljanja. Žrtva nije imala nikakve šanse. Jaguar ga je ugrizao odmah iza glave i izvukao iz rijeke.
Nesvakidašnji prizori, odigrani pred objektivom fotokamere, ali ne tako rijedak, jer su manji krokodili u amazonskim džunglama nalaze odavno na jelovniku jaguara.
(izvor:dailymail)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
24.07.2016.

Druga knjiga iz edicije „Mostar moj grad“ izišla iz štampe



Iz štampe je izašla i Druga knjiga iz edicije “Mostar moj grad“.Promocija knjige održaće se 27. jula u 20:30 sati u Kongresnoj sali hotela Bristol u Mostaru.

Knjigu su zajednički izdali IC Štamparijea Mostar i ART RABIC Sarajevo.

Autori tekstova u knjizi su: Ivo Mijo Andrić, Evlija Čelebija, Hivzija Hasandedić, Smail Špago, Tibor Vrančić, Radomir Stanić, Nusret Omerika, Zlatko Serdarević, Karlo Drago Miletić, Isidora Sekulić, Cezar-Sadik danon, Mišo Marić, salko Šarić, Planinka Mikulić, Andrijana Copf, Hamza Humo, Avdo Huseinović, Ibrahim Kajan. Mugdjim Karabeg, Roko Markovina, Dragan Miladinović, Hamica Ramić, Zlatko Hodžić, Džemal raljević, Pero Zubac.

Urednik edicije je Muhamed Hamica Ramić


Knjiga se već nalazi u prodaji u IC knjižari u Mostaru, ulici Maršalla Tita 96, a moći će se kupiti i na samoj promociji.

(spagos)
24.07.2016.

Brod sa 700 mrtvih migranata

"Ponekad dođe do takve situacije, da izgleda da je nemoguće izdržati. Ali, pričekaš li koji dan, a ono naiđe još gore". (tipično mostarski)


Italijanski vojni ronioci otkrili su na dubini 370 metara olupinu jednog broda i na njemu 700 mrtvih. Migranti su očiglno bili ukrcani na prenatrpani brod, koji je potonuo, i sa sobom odnio nihove živote.
Nesreća se desila prije godinu dana ispred Libijske obale. To je bila do sada najteža nesreća ove vrste.
U prvih šest mjeseci ove godine, u različitim brodskim nesrećama na Sredozemnom moru, život je izgubilo 1.375 izbjeglica.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
23.07.2016.

Kome je visoko sa Starog, eno mu Duradžika







(Duradžik, pećina južno od Starog mosta u Mostaru, sa koje skakač izvodi skokove prije nego što se odvaži da skoči sa Starog mosta. Prije nekoliko godina na Duradžik je montirana skela, koja je povećala visini skoka. Snimci, 20. jula 2016. godine, Ajša Šehić Nametak)

Na današnji dan 2004. godine u Mostaru je svečano otvoren obnovljeni Stari most.
Svečanost je upriličena u prisustvu najmanje 50 delegacija, pet predsjednika država, dvaju premijera, jednog predsjednika parlamenta, pet ministara vanjskih poslova, nekoliko članova kraljevske porodice, te brojnih predstavnika međunarodnih organizacija.
Obnova Starog Mosta, remek-djela orijentalne arhitekture iz 16. vijeka, trajala je, zajedno s pripremama, gotovo sedam godina.
Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 9. novembra 1993. godine.
Stari most ima izražen luk širok četiri metra i 30 metara dug, koji svojom visinom od 24 metra, na najvišem mjestu, dominira rijekom Neretvom. S oba kraja završava s jednim obrambenim tornjem, Hellebija na sjeveroistoku i Tara na jugozapadu, koji se zajedno nazivaju „mostari“ (carinici na mostu po kojima je grad dobio ime).
Luk je napravljen od lokalnog kamena „tenelija“, a njegov oblik je proizvod mnogih nepravilnosti koje su nastale deformacijom intradosa (unutrašnje linije luka). On se može opisati kao kružnica, koja je s obe strane pritisnuta. Umjesto temelja, most počiva na vapnenčkim upornjacima koji se na nivou rijeke nastavljaju zidinama, koje nose tornjeve.
U junu 2005. godine, Stari most je uvršten na listu UNESCO-vih zaštićenih spomenika kulture.
(novasloboda.ba)
23.07.2016.

Svijet mode: Dobro došli u klub princeze


Saudijsko-arapska princeza Deena Aljuhani Adbulaziz (41) postala je glavna urednica časopisa „Vogue Arabia”, jednog dvojezičnog izdanja magazina za Bliski istok, koji će se u jesen ove godine prvo pojaviti kao online izdanje. Od proljeća iduće godina će se naći na kioscima, u visoko sjajnom štampanom formatu.
Princeza već duže vremena živi u New Yorku, a posjeduje i dva modna salona u Dohi i Riadu.
A da bi neko kod nje bilo šta kupio, mora biti član njenog kluba. Kao glavna urednica jednog „lifestyle” časopisa sa zapada, u jednom konzervativnom regionu, ona se uzda u svoju kreativnost.
„Postoji samo jedan put, da bi se napravio jedan modni magazin i ja shvatam ‘Vogue Arabia’ kao jednu novu formu, koja će arapske žene predstaviti na njihov način”, rekla je princeza za časopis „Business of fashion”.
„Žene iz čitavog svijeta imaju jedan cilj, biti samostalne i izgledati lijepo. Golotinja, religiozni simboli i diskusije o seksualitetu sa homoseksualnim dizajnerima, u arapskom svijetu su tabu tema”.
Kao omiljenu seriju princeza je navela „Orange is the new black”, „Narandžasto je novo crno”, gdje se radi o svakodnevnici u jednom američkom zatvoru za žene, u kome golotinja i homoseksualnost igraju značajnu ulogu. Ova boja je apsolutno zarazna.
(izvor;spiegel)
(Novasloboda.ba)
23.07.2016.

Kino: Kina spašava Hollywood


Do prije koju godinu, u Hollywoodu je javljao strah od neprijateljskog preuzimanja putem kineskih investitora i koncerna, koji su otkupljivali sve više kinoteka i produkcijskih firmi.
Sad se pokazuje da bi Hollywood bez Kine bio u velikim poteškoćama. Veoma skupi filmski projekat, film fantazije „Warcraft: The Begining”, „Snaga rata: Početak”, kojga je režirao Duncan Jones, sin Davida Bowija, u SAD je postigao neuspjeh, sa prihodom od samo 45 miliona dolara. Film se upravo prikazuje u kineskim kinima, gdje je do sada postigao pet puta veći prihod. Za razliku od Amerikanaca i Evropljana, Kinezi se oduševljavaju takvom vrstom filmova.
Takođe je i film Rolanda Emmericha „Independence day: Return”, „Dan nezavisnosti: Povratak”, nastavak veoma uspješnog filma iz 1996. godine, takođe nije postigao očekivane prihode.
Međutim, u Kini se film gleda fantastično, takon da će na kraju postići pozitivne prihode.
Prema poznatim podacima, u Kinu iz inostranstva mjesečno dolaze 34 najnovija filma, pa je i to jedan od razloga zašto gledaoci u njihovim kinima još nisu prezasićeni filmovima sa specijalnim efektima, kao publika na zapadu. Filmski eksperti smatraju da će kinesko filmsko tržište i dalje ostati otvoreno, te se predviđa da će iduće godine prihodi od filmova u Kini biti veći nego u SAD.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
22.07.2016.

Kad-tad - Mala s Đikovine


Svak je od nas poznavao jednu ovakvu, ili je bio baš ovakav…

Rodila se u Mostaru,kasnije su je zvali : "Mala s Đikovine", a kada bi je vidjeli u Zaliku kroz smijeh bi joj viknuli: "Nema đe' te nema" ili : Okle tebe ovdje? :)
Volila je taj miris lipe, Mostar u proljeće,šampitu u ABC-u,kafezu u Alfu i Maderi,a kada bi prešla cijeli grad prije odlaska kući sjela bi na onaj zidić na Rondou gdje se nekada nalazio voćnjak,krišom ušla u isti te ubrala kajsiju čiju su slast zakopali betonom od kojeg sada nema baš velike koristi.
Vikendom bi se sa nekolicinom raje iz Centra dva i Bijelog Brijega zaputila u Zaostrog u kojem i sada odzvanjaju zvuci njihovih krikova kao da su prvi put na moru!
Vraćali bi se oko 7 navečer,preplanuli, sa zategnutom kožom i put do Mostara je bilo nešto najljepše što je pamtila.
Pjesme Bijelog Dugmeta,Azre,I Bajage su pratili autobus koji je odisao nečim posebnim,i ljuljao se preko Opuzena, pa sve do Mostara i...nije bilo gužve,nije bilo granica,kriminala i ovoliko ljubomore koliko ima sada. Nije se bez neke govorilo : "Ravno nam je sve do Kosova", i zaista je tako i bilo!
Ulazeći u Mostar završavala se jedna nova a sada već stara avantura koja nije imala cijene, ma koštala je samo par dinara,danas je to drugačije,skuplje,i nema istu vrijednost!
Upala bi u kuću puna euforije, zavitljala onaj ruksak u maleni hodnik i rekla : "Majko ima li šta jesti"? A Majka kao majka napravila ručak i govori: Ima bona, pravila sam ćufte i sataraš, aj ti samo trkni kupi jednu Koktu!
Najela bi se ko' stoka i nije sjedala za laptop jer ga nije ni imala,okretala je onaj brojač na fiksnom telefonu a na drugoj strani se čuo glas : " Ajde majkee' ti za 15 minuta samo da se tušnem,pa se nađemo kod Hita"!
Te šetnje,tu slobodu,uspomene i mladost odnijela je u daleku Ameriku i sada nakon dvadeset i kusur godina štrecne se kada joj nozdrve dirnu miris lipe, kada čuje pjesmu od Bijelog Dugmeta, zatvori oči kada se vozi na pokretnim stepenicama i namjerno zamišlja da je u Razvitku ili Hitu. Kupila je čak i neke plastične loptice u kojima pravi sladoled ne bi li je posjetio na onaj iz kojeg je vanilija mirisala najljepše na svijetu...
Sjeti se ona...nije ni Amerika napravila od nje zaboravnu ženu,nije Amerika ubila njene snove,njeno djetinjstvo,njenu mladost...
Nije ubila njen Mostar, i sve ono lijepo što je doživjela u njemu!
Doći će kaže kada ode u mirovinu! Zaklela se! Tako je meni rekla!
Hoće tu da umre, da miriše lipu, da živi još koliko joj Bog da nafake.. Hoće,hoće obećala je,ja joj vjerujem, vjerujem njenim suzama ,vjerujem toj njenoj žarkoj ljubavi prema Mostaru!
Vratiti će se pa makar joj to zadnje u životu bilo!
Kad-Tad!!! :)


(facebook/ Mostarac bez dlake na jeziku)
22.07.2016.

Prokletstvo petokrake: Zašto je Velež morao skočiti dole


(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu zurnal.info, autor je Marko Tomaš, objavljeno: 20.07.2016.)

Radnički i ljevičarski klub u zemlji kojom vladaju nacionalističke elite, i u kojoj ne da ne postoji srednja nego jedva da ima i radničke klase, ne može ni postojati, jer bi to bio paradoks u svakom smislu

Piše: Marko Tomaš
Putuj Europo i nemoj više čekati na nas. To je priča bosanskohercegovačkog nogometa ovog ljeta. Reprezentacija nije ni dobacila do Eura u Francuskoj, a naši su se klubovi od euro natjecanja oprostili već u prvim pretkolima ostavljajući nas, kao društvo, tamo gdje i pripadamo – u nekoj kvalifikacijskoj rundi za bolji život.
Bosna i Hercegovina živi ostvarenje kletve koja glasi – dabogda se o sebi zabavio. Kako u životu tako i u nogometu, ostavljeni smo da se sami sobom bavimo. Uskoro počinje natjecanje kojeg malo koga zanima ali se pretenciozno naziva Premijer ligom Bosne i Hercegovine. Tu ligu igraju klubovi koji u europskim natjecanjima najviše što mogu napraviti jeste da se ne osramote. Iz te i takve lige prošle je sezone u glib još goreg natjecanja kliznuo klub koji nosi ime nekada slavnog jugoslavenskog kluba, dvostrukog pobjednika kupa pokojne zemlje.

KLUB IZ GRADA BEZ POVIJESTI

Dakako, riječ o Veležu, klubu koji je nekada bio simbol grada, grada koji se nekada s punim pravom tako i mogao zvati. Danas je to grad bez povijesti. A grad bez povijesti i nije grad. Postoji nekakva povijest koje se većina odriče, koriste je, doduše, kako kome odgovara za dnevno političke potrebe i to je to. I to što ljudima povremeno paše izmješta se iz konteksta, a kad se dio povijesti izmjesti iz konteksta onda čovjek ili događaj o kojem govorimo postaje mit. A mitovi nisu dobri, osim za kafanske priče i jadikovke. Čim ih se uvede u realnu politiku te stvari postaju opasne. Kako s poviješću tako i s klubom. Sve je nekako isprepleteno, nije li?
Velež je danas tamo gdje jeste krivicom onih koji su ga vodili od rata naovamo. Ali doslovno svih odreda. Kratak je i častan period kad je klub bio u nižem rangu natjecanja i kad su se od njega sklonili svi koji od kluba u tom periodu nisu mogli imati koristi, a koristi jedva da ima i u prvoligaškom BH natjecanju, a kamoli u nižim rangovima. Svi znamo da nogomet danas na Balkanu uglavnom služi kojekakvim sumnjivim tipovima da mešetarenjem oko golobradih igrača zarade koju tisuću eura. Osim toga, služi i kojekakvim političarčićima i skorojevićima, nikogovićima raznih fela kako bi stekli društveni status i ugled preko nekog kluba slavnog imena. A katkad dobro dođe i navijačićima kako bi ispoljavali mržnju i niske strasti.
Da, moje riječi su pune gorčine, ali nje se ne mogu otresti kada govorim o Mostaru, a pogotovo o Veležu, klubu u kojem sam bio spreman ostaviti svoj život jer kao dijete sam imao samo jedan san, a to je da u veležovom dresu istrčim na stadion Pod Bijelim brijegom.
Elem, zadnji čavao u lijesu FK Velež zakucan je onog dana kada je na prednju lijevu stranu crvenog veležovog dresa vraćen povijesni grb s petokrakom zvijezdom. Tada je od Veleža ruke dignula zvanična bošnjačka politika jer njima klub s crvenom petokrakom zvijezdom ne treba. Ne žele oni s takvim klubom imati nikakve veze, a pogotovu mu ne žele pomoći na bilo kakav način.
Svima je, valjda, jasno da bez političke potpore, jedinog načina da klub dođe do konstantnog priljeva novca, u ovoj zemlji se ne može opstati. Toj i takvoj politici Velež je trebao i za istu je bio upotrebljiv u poratnim godinama kada je s grba izbačena petokraka. Njima je to bilo sasvim u redu. Nisu, bahati kakvi jesu, računali s tvrdoglavošću navijača i s činjenicom da u gradu još uvijek žive neki ljudi kojima nisu uspjeli u potpunosti satrati i zgaziti ponos, da tu još uvijek žive ljudi koji se ne žele odreći prava na intimnu memoriju i koji znaju da bez cijelog paketa u koji ulazi komunistička prošlost Veleža tog i takvog kluba, onog koji su voljeli, ne može ni biti.

PETOKRAKA NA DRESU

Petokraka je zahvaljujući navijačima vraćena na dres kojem pripada onoliko koliko taj dres pripada njoj. Taj simbol i Velež su srasli kroz povijest i on je uvijek bio i trebao je takav i ostati – ponos prkosnih radnika koji kroz igru i preko igre mogu barem metaforički izvojevati kakvu sjajnu pobjedu nad surovom svakodnevicom ili rezultatski zajebati klasnog neprijatelja. U istom trenutku kada je Velež barem nakratko ponovno postao ono što je i bio dogodila se osuđujuća presuda a politički je pravorijek kao kaznu propisao propast kluba.
Na stranu, na trenutak, ideološka dezorjentiranost dijela Veležovih navijača kojima taj klub služi kao kanal za ispoljavanje mržnje prema drugima. Ne govorimo ovdje o tome. Isto kao što ne govorimo o Zrinjskom, veležovom gradskom rivalu, prvaku Bosne i Hercegovine, kojeg mnogi vole petljati u priče o propadanju Veleža, ali on je, iako integralni, samo mali i odavno završeni dio te priče i s njom više nema nikakve veze. Zrinjski je prisvojio gradski stadion i tu priča prestaje, a propast Veleža se događa kontinuirano. I baš kako propast zemlje i društva moramo vezati za one koji njima upravljaju, tako i propast Veleža moramo vezati za one koji njime upravljaju već dvadesetak godine.
Ovdje, dakle,  pokušavamo odgovoriti na pitanje zašto je Velež u agoniji. A odgovor je jednostavan: Velež je u agoniji zbog kontinuirane pljačke, zbog mediokritetskog upravljanja i, ono najbitnije, zbog toga što radnički i ljevičarski klub ne treba zvaničnoj bošnjačkoj politici koja vlada dijelom grada u kojem Velež egzistira(ne treba, ruku na srce, niti bilo kojoj drugoj zvaničnoj politici u ovoj zemlji). Upravo to političko licemjerje je glavni krivac za stanje u kojem se Velež nalazi. Baš kako je to isto licemjerje krivo i za stanje u kojem se nalazi cijela ova jadna zemlja.
Elem, radnički i ljevičarski klub u zemlji kojom vladaju nacionalističke elite, i u kojoj ne da ne postoji srednja nego jedva da ima i radničke klase (samo političke i ekonomske elite i kmetovi dnevne uporabne vrijednosti, to je naše danas), ne može ni postojati, jer bi to bio paradoks u svakom smislu. Jebiga, klub je to čiju dušu, kako rekoh, ne razumije ni dio njegovih navodnih navijača i kako onda takav klub može postojati, a kamoli ostvarivati uspjehe. Toj i takvoj politici ne treba ni Mostar, točnije ne treba joj njegova povijest jer je prepuna ljudi njima čudnih imena i političkih opredjeljenja.
Dvadeset godina je kap u moru povijesti, ali to je sasvim dovoljno da ljudi koji znaju što i kako hoće stvore funkcionalan nogometni klub. Dovoljno je to vremena i da se izgradi funkcionalno društvo. Ali kada je nejasno, ili se barem javnosti želi tako prikazati, na kojim je vrijednostima ovo društvo zasnovano onda je to društvo dezorjentirano, jer političke i njima pripadajuće moralne vrijednosti i radna etika  su temelj na kojem se određeno društvo gradi. One su te na osnovu kojih se propisuje tempo napretka i njegov smjer. Isto je i sa nogometnim klubovima.
Vrijednosti koje Velež predstavlja očito ne trebaju onima koji društvom upravljaju, te su vrijednosti za njih, čak štoviše, nešto što žele iskorijeniti pa se zato i prema Veležu odnose kao da ne postoji, kao da nikada nije ni postojao, jer našom zemljom vladaju ljudi koji žele pisati povijest u kojoj ne postoje stranice koje govore o 50ak godina koje su prethodile ovom zadnjem ratu koji nam je poremetio pamet. A bez tih stranica nema ni Veleža, jer je on sav u tih 50ak godina.
Čak i klupska povijest iz perioda prije 2. svjetskog rata bila je posvećena stvaranju budućnosti koja je stigla 1945. godine. Ni u tom predratnom periodu Velež nije nikom trebao i bio je politička smetnja svima izuzev raji, naprednoj omladini, momcima iz mahala i šljakerima svake vrste.

VELEŽU PRIPADAJU SNOVI

Dakle, Bosnom i Hercegovinom vladaju elite koje žele stvoriti društvo u kojem nema mjesta za sve nas, nema mjesta za one koji misle drugačije. Toliko o njihovoj demokratičnosti. Jer ako ne pušeš s njima u isti rog očito je što će ti se dogoditi. A dogodit će ti se ono što se događa Veležu. Malo će te držati na aparatima kako bi pokazali da im je stalo, a onda ćete isključiti s aparata i pustiti da umreš u agoniji, jer si tvrdoglav i nepromjenjiv. Njima ne treba ništa što ima veze s periodom zajedničkog života u kojem se od od zemlje nepismenih mamlaza pokušalo stvoriti građansko društvo.
Zato im ne treba Velež. Njihova povijest, ona na koju se žele nasloniti, leži drugdje. Onih 50ak godina nikada nije ni postojalo. Što se njih tiče to se nikada nije dogodilo.
Jedni žele graditi društvo na Kraljevini Jugoslaviji, drugi na NDH i Austrougarskoj, a treći na periodu Otomanske imperije. I svi će biti sretni. Pominjanje SFRj samo unosi konfuziju u njihov željeni koncept, to je glavna smetnja napretku kakav žele propisati. Samim tim je, opet ponavljam, i Velež i ono što on predstavlja smetnja, relikt nečega što preziru. Bio im je upotrebljiv samo dok su se nadali da mogu promjeniti dušu kluba, ali on je malčice stariji i žilaviji od njih pa kad su to skužili odlučili su ga se odreći, jer se iz njegovog duha ne može izbaciti povijest koja njima smeta, jer iz te se povijesti ne mogu tek tako izbrisati priče koje su isplele dušu tog kluba.
Iskreno, najsretniji bih bio da Velež ispadne u neki potpuno amaterski rang, da se od njega sklone menadžerčići i mešetari koji klub doživljavaju kao vlastiti bankomat, da se od njega skloni politka koja upravlja ovom zemljom kako bi klub mogao ponosno živjeti u skladu sa svojom radničkom i ljevičarskom tradicijom daleko od očiju javnosti, u ilegali gdje je i bio na svojim počecima, tamo gdje je moguće sanjati neko bolje društvo.
Neka stvarnosti ovakve kakva jeste drugima, Veležu pripadaju snovi. Onako kako su mu pripadali snovi jednog dječaka kojeg sam izgubio lutajući u potrazi za vremenom i mjestom gdje su svi koje smo ikada voljeli živi i zdravi, a ljudi nisu puni mržnje i zavisti. Da budem iskren, jebe se, da prostite, odraslom meni za propale i postojeće države, za ideale i ideologije, ali baš si zbog toga mogu dopustiti da idealiziram neke stvari. Ja samo želiim živjeti u društvu gdje mogu biti što jesam i kakav jesam a da to nikome ne predstavlja smetnju. Takav život, hvala na pitanju, želim i Veležu i svim drugim ljudima i klubovima.

SRAMOTA JE BITI PETPARAČKA DUŠA

Nije sramota biti u trećoj ligi, sramota je glumiti elitu, a biti petparačka duša. Tamo, u ilegali koja je namijenjena svima i svemu što ne želi mijenjati povijest i dušu i prodati obraz za par soma eura časnije je živjeti, jer nitko od tebe ne traži i ne očekuje da se ponašaš prema njihovim pravilima i živiš prema njihovim čvrstim uvjerenjima. Tamo gdje možeš biti što jesi pripada Velež pa makar to bila i druga ili treća ili neka zonska liga.
Velež za mene, ma u kojoj ligi igrao, nikada neće biti druga liga. On će i tamo biti neprilagođen i neželjen. A to je, s ljudske strane gledano, u ovom društvenom kontekstu, jedini istinski prvoligaški status. Ovom društvu i ovakvom Mostaru Velež ne treba, ali ni Veležu ne trebaju ovakvo društvo i ovakav Mostar. Oni su jednostavno nekompatibilni. Kad god se to pokaže točnim meni kao da namigne isti onaj klub koji sam zavolio u djetinjstvu. Malo je ostario, dobro je, zapravo, grohnuo, ali još uvijek postoji i postojat će dok god ne pristane da mijenja vlastitu povijest i proda dušu samo da bi mogao gubiti u pretkolima europskih natjecanja.

(zurnal.info)
22.07.2016.

Nova bolest: Selfie lakat




Do juče je to bilo tenisko rame, a sada nas boli selfie lakat. Teško je zamisliti savremenog turistu, koji putuje svijetom, a da nije opremljen smartfonom i selfie štapom, kako bi sam sebe, ili čitavo društvo uslikao pred nekom svjetskom znamenitošću, ili u nekoj nesvakidašnjoj pozi.
Nekada u vrijeme fotoaparata to se rješavalo ljubaznom molbom nekom drugom turisti, ili prolazniku, da napravi sliku grupe. To je često dovodilo do ugodnih razgovora, poznanstava, a danas, svako za se…
I upravo to je razlog pojave jedne nove pošasti,do  masovne napregnutost zbog okretanja i držanja ruku, kako bi se ispravno obuhvatio smartfon kod fotografisanja. Medicinari već dugo vremena upozoravaju od psihičke opasnosti kod korištenja mnogih digitalnih aparata, gdje se ne misli samo na elektro smog, koji nas sve okružuje, od kuće, kancelarije, kafića pa čak i ulice. Kompjuter i smartfon zadržavaju tijelo duže vremena u neprirodnom položaju. A kao i obično, kod svih kroničnih poteškoća, pojava se uočava tek onda kad više nema vremena da se nešto poduzme protiv toga.
Kod pravljenja selfija, ni korištenje selfie štapa nije nikakvo rješenje. I sa ovim štapom ruka se zadržava u neprirodnom položaju.
Pomoći mogu male vježbe opuštanja, ali najbolje od svega pomaže, praviti što manje selfija.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
21.07.2016.

Nostalgični sat budilnik

(sličan sat imali smo u kući od 1952.)

Krenulo je kao lančana reakcija. Prvo je Ajša objavila sliku i kratku priču o njenom kućnom satu, a onda je priču nastavio Azo. Sve to me ponukalo da i ja nastavim... Siguran sam da će priča imati još barem koji nastavak...

Koliko li je samo ovakvih nostalgičnih uspomena ostalo iza mnogih, pogotovo onih koji su nekada davno, a davno se može računati i vrijeme prije 23/24 godine, napuštali svoje domove i kretali put bijela svijeta. Neke stvari se potpuno zaboreve, neke se smetnu, ali sjećanja vrlo brzo i ponovo ožive kad se vidi slična stvar. Ovom prilikom govor je o kućnom satu, budulniku, koji je ujutro budio radnike na posao, djecu u školu, ali i stalno pokazivao tačno vrijeme. Ponekad bi se starinski sat usaglašavao sa satom na televiziji, ili na tačno vrijeme objavljivao na radiju. Svako veče sat je morao biti navijen, kako bi radio. To se nije zaboravljao. Neko je u kući imao navijanje sata kao dnevnu, najčešće večernju obavezu. Jer navijao si i veliki kućni sat, budilnik, ali i svi drugi satovi u kući. Bila su to vremena kad se o satu na baterije nije imalo pojma, a polako vremenom, imali su ga prvo samo rijetki, sve dok nije potpuno oduzeo mjesto satovima na navijanje. A danas, više nema ni satova te vrste. Svako ima svoj sat i svoje vrijeme na mobitelu. Svako navija budjenje sam za sebe. I svako živi u nekakvom svom vremenu i svojim dnevnim terminima.


(sat/Ajša)


Nostalgicni KUCNI SAT
Juce sam bila kod sahadzije Duvnjaka da mi promjen bateriju za rucni sat,..Cekajuci..pogled mi pade na bezbroj poredanih satova,, raznih vrsta i oblika,, od onih na zidu .. do onih '' vise glave '' da nas bude ujutro..Rekoh usput da sam bas ovakav imala i pokazah mu..on se ustade .. dohvati sat.. malo ga krpom poprasi i meni predade.. Iznenadi me prijatno taj njegov gest.i zahvalla sam se..Evo ga u mene u kuci .. kao da onaj moj nije nikad '' otisao '; radi .. kuca. vrati me u daleke sezdesete godine.. mjesto mu je bilo na kredenci / .. ciji je model svako imao / mala djeca.. tek kupljen TV.. komsije na kafu..roditelji zivi.. a sad pogled na ovaj sat .. stvarnost.. sama zivim .. djeca velika .. roditelja nema.niti ima druzelja .. sasvim druga vremena,, VRIJEME DONOSI I ODNOSI
(Ajša/facebook)


(sat/Azo/ minut do dvanaest!)


Na ovo me inspirisala ,moja kolegica, Ajša sa objavom "Nostalgični sat"
Ovaj sat je jedna od rijetkih uspomena što je "preživjela" rat. Nemam pojma koliko mu je godina ali ga se sjećam još od ranog djetinjstva. Kad god ga pogledam sjetim se onih lijepih vremena i pomislim koliko li smo lijepih i ružnih "otkucaja" imali zajedno .
Još od prije rata ne radi pa sam ga namjestio na " minut do dvanaest" i tako stoji.
Na kraju primjetih da gledan ozada podsjeća na tužnog smajlija... .možda i to govori nešto o našem prošlom vremenu .

(Azo/facebook)

(spagos)
21.07.2016.

Rano jutro u Mostaru...

...pretežno, nigdje nikoga, a ako igdje ikoga ima, onda je to u Starom gradu i oko Starog mosta. Prije nego što prigrije.







(fotosi: novasloboda.ba)
21.07.2016.

Svijet i u svijetu svašta: Drveni Harley-Davidson


Motocikl na kome upravo nešto majstorija jedan radnik, trebalo bi biti najprijateljskije prevozno sredstvo na svijetu, barem što se tiče zaštite ljudske okoline. Potrošnja goriva, nula. CO2 izduvni gasovi, takođe nula. Nažalost, brzina ovog modela Harley-Davidsona je, takođe, nula.
Motocikl je izrađen od drveta, kao izložbeni eksponat, u jednoj radionici u Tampurrejo, na Javi, u Indoneziji.
Ljubitelji pravih Harley motora imaju velikih poteškoća na ovoj ostrvskoj zemlji. Trgovac, koji je nabavljao ovu marku motora za 250 milionsku zemlju, nije produžio prodajnu licencu sa proizvođačem. Razlog, slaba valuta, visoki porezi. Kraj!
Ostaje zadovoljenje sa drvenim modelima. Makar ih gurali kilometrima pokraj sebe.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
20.07.2016.

Impresivan arhitektonski kompleks u srcu Mostara o kome se rijetko priča

(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu modamo.info, autorica je Martina Penava, 19. juli 2016.)


02 djelo 1
Bogdana Bogdanovića sam već spominjala, i to uz druga slavna arhitektonska imena koja su kao zaštitni znak imali upečatljive naočale naglašenog geometrijskog oblika. Ovaj puta ga vežem uz, kako ga je sam nazivao „najraskošnije delo svoje graditeljske mladosti“ - Partizansku nekropolu u Mostaru.

02 djelo 2
Partizansko groblje je izgrađeno 1965. u čast poginulima u NOB-u, i predstavlja, zapravo je predstavljao, jedan od simbola grada. Radi se o kompleksu kojeg se s pravom ubrajalo među najimpresivnije arhitektonske projekte na Balkanu.
03 kompleks 1
03 kompleks 2
03 kompleks 3
Bogdanović (Beograd, 20. kolovoza 1922. - Beč, 18. lipnja 2010.) je kompleks nazivao idealnim ideogramom grada. 
Riječ je o projektu koji je i javni prostor i memorijalno groblje i hrabar umjetnički projekt i projekt gradskog pejzaža. Prostire se na više od 5000 četvornih metara, gdje se nalazi više od 600 nadgrobnih ploča koje su raspoređene na šest nepravilnih terasa, a oblikom podsjećaju na posječeno stablo – simbol prekinute mladosti. Kompleks je pomno smisleni mix mediteranskog zelenila, kamena i vode.
„Mostar u malom, replika gradu na Neretvi“.
04 mostar 1
04 mostar 2
„Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.“ (Ukleti neimar)
05 partizansko
„Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom.“ (Ukleti neimar)
06 bogdan
Danas turisti ne obilaze Partizu. Umjetnička vrijednost ne znači i brigu, pa se već godinama radi o devastiranom i zapuštenom kompleksu. U očuvanju i zaštiti ne pomaže ni činjenica da je lokacija 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U Odluci o proglašenju kompleksa spomenikom stoji i rečenica: „Iako se radi o memorijalnom kompleksu, posjetilac bez presedana može uživati u jedinstvenom spoju svjetla, arhitektonskih formi i zelenila, može šetati i uživati u vizurama na grad i rijeku.“
I sačekam da malo popusti mostarski ćelopek i zaputim se 13.7. oko 20h kako bih „uživala“ u (gore) tako idilično opisanom.
07 danas 1
07 danas 2
07 danas 3
07 danas 4
07 danas 5
07 danas 6
07 danas 8
Više zelenila nego li je projektant ikad mogao zamisliti!
08 zelenilo 1
08 zelenilo 2
Možda je i dobro što putokaze za nekropolu jedva da ćete vidjeti u gradu. Smatram suvišnim napominjati potrebu potpune i stručne obnove kompleksa, nove rasvjete ili postavljanja urbanog mobiliijara. I Bogdan B. je 2000. godine posjetio kompleks i vidio šta je vidio.
BB

Iako su dosadašnje kolumne u mom potpisu u pravilu optimistične i pozitivne, ovu, nekako, nisam uspjela završiti u revijalnom tonu. Namjera je bila spomenuti i ukazati na raskošno i impozantno arhitektonsko djelo tu, kod nas.
010 end

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

(modamo.info)
20.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: San ili bajka iz Hiljadu i jedne arapske noći (1908. godine)


Frances Kinsley se 1881. godine udala za Charlesa Hutchisona, kasnije prvog direktora Prve nacionalne banke Chicago. Odlučili su, skupa s nekim članovima svoje porodice, obići automobilom Dalmaciju, Crnu Goru, Hercegovinu, Bosnu i Hrvatsku. Krenuli su iz Pariza, preko Trsta i Dalmacije, stigli u naše krajeve, a 8. maja 1908. godine društvo je ostalo tri dana u Mostaru.
Kako su uspjeli u ono doba automobilom preći toliku razdaljinu, s kojim problemima su se sve suočavali, kako su nabavljali gorivo, otkud nabavljali tada vrlo rijetke mape, kako savladavali uske i neprohodne ceste, opisali su u svojoj putopisnoj knjizi „Motoring in the Balkanˮ (S automobilom po Balkanu), izdatu 1910. godine. Stil pisanja ovog putopisa se približava nekoj romansiranoj priči, s dosta dijaloga, razmišljanja. Francis primjećuje mnoge detalje koje muškom oku bježe, stoga je užitak proputovati Mostarom prije više od stotinu godina.
Ovdje ćemo se osvrnuti samo na dio zanimljiv nama, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Veoma nas je iznenadilo da smo u Mostaru naišli na udoban moderan hotel smješten na samoj obali rijeke Neretve. S prozora hotela koji su okrenuti k istoku pruža se predivan pogled na sjenoviti park, a naši obroci su posluživani na otvorenoj terasi.
„Čitao sam u nekim knjigama da je Mostar glavni grad Hercegovineˮ, reče Entuzijast (Francis je u svojoj knjizi nadjenula imena prema karakteristikama pojedinih osoba, koja su im činili društvo, pa tako imamo Entuzijastu, Nježnu Gospođu, Vođu, Opreznu i druge). „Uistinu je najveći grad u kome smo bili nakon Trsta, uz izuzetak Splita. Veličina ih ne čini privlačnima. Mora da su ublizu sagrađeni, jer mi se ne čini da zauzimaju mnogo površineˮ
Upravo tada stigosmo na most i nesvjesno zastasmo kako bismo uživali u slici. Uopšte nisam u stanju opisati veličanstveni luk, koji izgleda kao da se živo biće proteže s obale na obalu iznad vode koja se pjeni. Čujem riječi koje neko izgovara: „Šezdeset stopa je do površine vode; ima raspon od stotinu stopa, dok Rialto u Veneciji ima raspon od svega sedamdesetičetiriˮ. Brojke mi ništa ne znače, mene doseže pastelna boja i prastare kule stražare; mahovinom obrastao zid od tvrđave i kretanje, šarena gomila, no iznad svega drugoga oduševljava me ova prekrasna savršenost svega. Arapski natpis na mostu „Kudret Kemeriˮ—što znači, „luk svemogućeg Bogaˮ.
U sebi sam uzviknula „vowˮ, „ovo je mjesto kamo želim doći u rano jutro i tu bih mogla ostati satima uživajući. Budući da se kamena klupa proteže čitavom dužinom luka, dok se ja budem odmarala na njoj, ljudi bi u svojim dnevnim zadacima užurbano prolazili mimo mene tamo-amoˮ.
Penjući se uzbrdicom mosta k njegovom centru, pogledavamo dolje u zelenu vodu, koja juri između stjenovite obale, a zatim podižemo pogled prema gradu na drugoj strani. „Jedanaest, dvanaest, trinaestˮ, glas pored mene broji, i ja odgovaram: „Da, može se s ovog mjesta izbrojati trinaest minaretaˮ. Izbrojala sam ih sve. „Kako li su samo simbolične – te vitke kule s balkonima koje su upravljene nebu“.
„Kako su divna stara stabla kraj ovih zelenih kupola džamije odmah iznad rijeke! Pitam se da li bi ih mogli posmatrati iz blizineˮ.
„Možda su u nekom privatnom vrtuˮ, natuknu Oprezni.
Ali, mi smo već hitali preko mosta i spuštali se niz usku uličicu iz bazara, željno tražeći put do njih. Ispred suncem obasjanog prolaza, oklijevali smo samo tren, kada se jedna čučeća figura s dugom lulom uspravila i bez riječi nas povela po kamenom popločanom puteljku između tunela od kamenih zidova. Ugledasmo fontanu s tekućom vodom i krovom iznad koji je štiti, kao i razgranate zelene grane i široki, nadsvođeni ulaz u džamiju. Tu se čovjek zaustavi, nama ženama bijaše ulaz zabranjen, te skidajući cipele, izrecitira, kao formulu, svoje objašnjenje od nekoliko njemačkih riječi koje je poznavao: „Mehmed pašina džamija, prva u Mostaru, četiristo godina stara, a ono je Mecca — Muhamedovo ime, — tamo stoji propovjednik, a ovo, pokazujući na uzane zavojite stube, vodi na minaret. „Ja sam mujezinˮ, ponosno dodade. Bogati tepisi, prigušeno svjetlo, siluete s prekriženim nogama koje uče Kur`an ispod niskih prozora, stoljetni zidovi i maurske rešetke, činile su izvanrednu sliku.
Okrenuli smo se i došetali do šarmantnog trijema za odmor, uživajući u smirujućoj sceni. Između njišućih grana velikog stabla, vidi se Neretva kako vijuga među stijenama i prekrasna brda. Preko visokog luka Starog mosta kreće se povorka dražesno odjevenih likova, tako čudna, tako mistična! Sanjamo li ili se obistunjuju bajke iz Hiljadu i jedne arapske noći?
Vraćajući se natrag prema našem boravištu, kroz tihi vazduh se uzdigao neobičan ptičji pjev. Uzdrhtalo sam pogledala prema gore. „Da, to je slavujˮ, odgovori moje englesko društvance na moje neizrečeno pitanje. „Ovdje pjevaju neprestnao, posvuda, čak i iz grmlja neposredno kraj željezničke prugeˮ.
Po kalendaru je bio deveti maj, a vazduh je kao u julu; uzalud se gleda u nebo za pokojim tananim oblačićem na blistavom nebu. Lanac brda oštro reže nebo, njegove strme litice pod uglom prave sjene, ružičaste, svjetloljubičaste i zelene. Promiče žena u dimijama vodeći djetešce za ruku i balansirajući tablu na glavi, na kojoj stoje dvije vekne nepečenog hljeba. Da li ide u javnu pekaru? Kombinacija dimija, kockaste pregače i natovarene glave je na neki zabavan način nepodudarajuće, a, čak i katolkinje nose ovu muškobasnjastu odjeću. Nedeljom je ona od crne svile, bogata, široka i dugačka. Smiješno je gledati napore ovih svečanih gospođa da ih odignu od prašnjave ceste dok njome hodaju. Međutim, modni kostim koje nose mostarske Turkinje za van, toliko je slikovito opisao major Henderson u svojoj sjajnoj knjizi o Balkanu da meni ne preostaje ništa drugo nego da prepišem njegove riječi:
„Zamislite si dugi, veoma debeo tamnoplavi ogrtač, vrlo sličan onome koga nosi gospodin Thomas Atkins, jedino što je ovaj opremljen ogromnom kragnom, koja stoji uspravljeno gotovo stopu u vis. Ova nošnja je u potpunosti prebačena preko žene koja je nosi, te je tako njom cijela omotana skupa s glavom, kopčom je pričvršćena ispod grla, odmah ispod nosa, ostavljajući krutu kragnu isturenom naprijed, kao ogroman kljun. Jedino je ostavljen prorez za oči, koji se prekriva maskom od tankog muslina. Ovaj plašt-kabanica je čvrsto zakopčan sve do dna, s tim da su rukavi pričvršćeni na leđima i slobodno se njišu, baš kao neka zakržljala krila. Takav kostim kompletiraju ogromne crne ili svjetložute nezgrapne i labave čizmeˮ.
Turistički gledano, Mostar nema puno znamenitosti, ali ima divnih prizora, živućih u svako doba, a i nošnja je mnogo raznolikija i privlačnija, nego u Dalmaciji, što puno govori. Istočnjački karakter građevina, takođe, stvara odgovarajuću podlogu, a blještava bijela svjetlost podsjeća na onu u Kairu i na Istoku.
Na bazaru, u ulicama s visokim zidovima, kraj džamija, na polukružnom mostu – skupljaju se po danu ljudi, žene i djeca u šarenim grupama. Međutim, nezaboravan doživljaj izaziva nedeljna misa u franjevačkoj crkvi. Vojnici u svojim kaki i crvenim fesovima tvore čudnu zbrku boja; seljaci s veselo vezenim prslucima preko čistih bijelih košulja, u širokim vrećastim hlačama, s bijelim vunenim dokoljenicama, u opankama i crvenim fesovima; u bijelo ogrnute žene s maramama, ispod kojih vire nanizane niske dukata, sve stojeće, klanjajuće ili klečeće istočasno, ostavljaju kako snažan i upečatljiv utisak tako i veoma slikovit. Ništa manje dojmljiva je scena izlaska iz crkve, kada vjernici nahrupe van na svjetlost, pa se skupljaju ispod sjenovitih krošnji na bijeloj ulici i veselo ćaskaju u grupicama.
Nemaju nikakvog straha od kamere, i mada su ljudi ugodni, Turci, čak i muškarci, klimaju glavama nijemo odbijajući kada se ovakva tema načne.
„Kakav je to odvratan občaj bojiti kosu kanom u cigla crvenuˮ, komentarisalaje Nježna Gospođa kada je kraj nas prošla djevojka u dimijama tako obojena. „Mislite li da ova medalja što visi s kape na čelu djevojke služi kao amajlija protiv urokljivih očiju, je li samo ukras ili je možda na njemu izgravirano njeno ime u slučaju da se izgubi?ˮ Međutim, našu pažnju je tada odvukao zvuk muzike. „Iskreno mislim da su to gusleˮ, uzbuđeno sam izjavila, „možemo li otići onamo i vidjeti?
Posmatrajući s razumne udaljenosti, uočili smo starog muzikanta kako gudi po nacionalnom bendžu, kao i kolo koje se vilo na ulici; ali, avaj! — ova grupa Srba su to činili tako što su odbacili svoju narodnu nošnju i obukli obična gradska odijela. […]
U subotu je u parku ispred hotela svirala vojna muzika od 7,30 popodne do ponoći. Sva gradska moda u posljednjim venecijanskim toaletama je zauzela brojne stolove osvijetljene lanternama. S našeg balkona pogled je bio kao na pozornicu. Ništa manje spektakularnosti trenutku nisu oduzimale ni sjajne vojne uniforme. Zadnje čega se sjećam te večeri je bio veseli smijeh i ugodan žamor mnogih glasova koji se razaznavao između tonova valcera, koje je svirala vojna kapela.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

20.07.2016.

Kongo: Poseban način hvatanja ribe


Jedan poseban način hvatanja ribe imaju ribari iz plemena Wagenia iz Demokratske republike Kongo.
Posebno napravljene konusne korpe od lijana, dužine oko tri metra, postavljaju na visoke drvene skele na vodopadima na rijeci Kongo. Ribe, kako velike, tako i male, plivaju do ruba vodopada, ne mogu se zbog jačine struje vode vratiti nazad i bivaju odvučene naniže. A to je već dobra pretpostavka da bi mogle ulovljene, samo ako na putu naniže potrefe postavljene drvene korpe.
Kao i u svakoj drugoj društvenoj zajednici, tako i u ovom plemenu, mjesto za ribolov određuje poglavica plemena, i dodjeljue ga svakoj porodici na osnovu socijalnog statusa i ranga unutar plemena.
(izvor:geo)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.07.2016.

Izabrano novo rukovodstvo Veleža, brojne nedoumice ostaju


Poslije večerašnje vanredne Izborne Skupštinme FK Velež, koja je održana u hotelu Bristol, iako su zvanično izabrani Upravni i Nadzorni odbor, predsjednik i podpredsjednici Skupštine, ostalo je nejasno da li će novi ljudi u rukovodstvu Veleža prihvatiti funkcije, jer su oni, prije glasanja, napustili salu. Sve će biti, po svemu sudeći, jasno u naredna dva-tri dana.
Za predsjednika Skupštine izabran je Almir Taso, podpredsjednici su Izudin Kurtović i Milisav Đurasović.
Novi predsjednik Nadzornog odbora je Adem Salčin, a podpredsjednici Nedžad Balavac i Adis Hadrović.
U novi Upravni odbor izabrani su: Selim Isić, Šemsudin Hasić, Ibro Marić, Senad Husnić, Haso Pekušić, Mirsad Rahimić, Tomislav Bajević, Esmir Živojević i Hasan Čustović.
Članovi Skupštine, prije toga, usvojili su zaključak da se pokrene postupak protiv svih onih koji su stvorili dug Veleža u iznosu od 876.000 KM, mada su se čule i priče o dugu od 1,2 miliona KM.
Emir Krpo
(Novasloboda.ba)

*****
Navijačka grupa Red Army Old Crew novim članovima UO: „Ostanite, poslušajte svoju savjest, Velež vas treba“

Poslije sinoćnje dramatične vanredne Izborne Skupštine FK Velež, koja ne dolikuje imenu kluba, pismo podrške novoizabranim članovima Upravnog odbora Rođenih, koji su salu hotela Bristol napustili prije nego što se glasalo zbog verbalnih napada, uputila je navijačka grupa Red Army Old Crew, „koja je uvijek bila i biće uz svoj klub“ .
Tekst, koji je poslat na e-mal redakcije portala Novaslobvoda.ba, prenosimo u cjelosti.
„Molimo i apelujemo, pozivamo sve članove novoizabranog Upravnog Odbora FK Velež da još jednom poslušaju svoju savjest, srce i dušu i da zajedno sa nama, navijačima s bilo koje tribine svijeta, spasimo naš Klub.
Veliku utakmicu treba da odigramo, utakmicu koja će imati i produžetke, utakmicu koju trebamo i moramo dobiti. Utakmicu života za nas Klub.
Velika je čast biti igračem svoga Kluba, nositi onaj crveni dres i na terenu i van njega.
Velež vas treba. Danas  sutra je kasno.
Molimo vas još jednom u ime svih generacija od 1922 godine do danas, u ime svih navijača zaljubljenika u nas Klub :
Poslušajte svoju savjest i idemo svi zajedno.
Mostar u srcu, Veleždo gronba!!!“, stoji u pismu, koje je ispred „raje u dijaspori“ i navijačke grupe Red Army Opld Crew, poslao Sanjin Pala iz Holandije.
(Novasloboda.ba)

***


UG „Mostarski Rođeni“ novim članovima UO: Vi ste posljednja nada za Velež!

Udruženje građana „Mostarski Rođeni“ ovim putem apeluje na predložene članove Upravnog odbora FK Velež da se, unatoč sinoćnjem primitivizmu na onom što je trebala da bude spasonosna Skupština FK Velež, prihvati uloga za koje su predloženi, stoji u današnjem saopštenju ovog udruženja.
„Ne znamo koliko ima potrebe da ponavljamo da Vam javno dajemo svoju podršku s obzirom da smo većinu Vas mi animirali i obavljali razgovore sa svima Vama, a isto ovo ponovili i na lakrdiji od Skupštine sinoć.
U ovom trenutku svima koji žele opstanak kluba mora biti jasno da ste Vi posljednja Veležova nada, te da eventualnim Vašim odustajanjem istorija Veleža duga skoro cijeli vijek postaje sjećanje, a ne realnost. Vjerujemo da je ovo scenario koji nećete dopustiti, iako niste ni krivi ni dužni za takvo nešto. Razumijemo da je ovo veliko breme koje morate ponijeti, ali poručujemo da imate podršku svih onih kojima je Velež u srcu, a u toku našeg djelovanja uvjerili smo se da je broj takvih ogroman.
Nažalost, članovi Skupštine nisu mogli čuti šestogodišnji plan, koji uključuje faze od oporavka do Evrope, ali mi koji znamo za njega apsolutno cijenimo planski pristup problemu, uzimajući u obzir da ste prvi Upravni odbor u proteklih 20 godina koji je iznio neki plan.
Nadamo se da ćete iskazati odlučnost, te da ćete zajedno sa navijačima krenuti u težak put oporavka i vraćanja Veleža na neke stare puteve, toliko daleke da se zadnjih dana čini kao da smo ih samo sanjali.
Sve nas ista ljubav spaja!“, ističe se na kraju saopštenja Udruženja građana „Mostarski Rođeni“.
(Novasloboda.ba)



19.07.2016.

Španija: I bikovi ubijaju!



Prvi put nakon 31 godinu, jedan toreador je izgubio život u areni. U Španiji se ponovo pokrenula diskusija o smislu i besmislu borbe sa bikovima, emocionalnije nago ikada do sada.
Toreador Victor Barrio (29), umro je prošle sedmice od posljedica uboda roga na koridi uTeruelu, u središnje-istočnom dijelu Španije. Medicinska služba je na licu mjesta ustanovilasmrt toreadora koji je dobio ubod roga s desne strane grudnog koša. Televizijske snimke koride prikazuju Lorenza, bika teškog 529 kilograma, kako zadaje fatalni ubod rogom tresući nekoliko puta snažno toreadora u crvenom i pozlaćenom kostimu. Bika su iz arene odvele Barriove kolege, dok toreador leži na tlu, otvorenih očiju, ali očito bez svijesti.
A sada, kako nalaže tradicija, četvorogodišnji bik Lorenzo treba biti ubijen jer je sam ubio.
Samo koji dan ranije šestero ljudi povrijeđeno je u Pamploni za vrijeme drugog dana utrke s bikovima u sklopu festivala San Fermin nakon što su bijesni bikovi hvatali gomilu koja je od njih bježala.
Diskusija u Španiji vodi se pretežno kod mlađe generacije koja svoja mišljenja iznosi preko društvenih mreža, ali i kod Udruženja za zaštitu životinja. U jednoj anketi provedenoj među mladima ispod 35 godina starosti, čak tri četvrtine nema bilo kakvog interesa za ovakvu vrstu zabave, a više od polovine ih se izjasnio za potpunu zabranu borbe sa bikovima.Naravno, protiv toga su tradicinalisti, koji žele sačuvati jednu tradiciju dugu vijekovima.

(izvor:sdz)
18.07.2016.

Velež opet vrati tamo gdje mu je mjesto: Zakazana Vanredna Skupština


Ako se dan po jutru poznaje, onda bi iznad Veležovog imena večeras trebalo da zasija sunce. U hotelu Bristol, večeras u 19 sati, planirano je održavanje vanredne Skupštine Veleža, na kojoj bi se trebalo izabrati novo klupsko rukovodstvo, koje bi imalo nimalo zahvalan zadatak da Velež opet vrati tamo gdje mu je i mjesto.
Na nedavno održanoj Skupštini kluiba, kada je kompletno tadašnje rukovodstvo podnijelo ostavku, izabrana je Radna grupa, koja je, između ostalog, trebala da sagleda trenutno finansijsko stanje, po kome je klub, prema izvještaju revizorske kuće, u gubitku od 890.000 K.M Uz to, obavljeni su razgovori sa potencijalnim članovima budućeg rukovostva Rođenih.
Na večerašnjoj Skupštini, delegatima će biti predložen sastav budućeg Izvršnog odbora, koji bi u roku od 30 dana trebao da izmijeni Statut kluba, kojim bi se, između ostalog, izabrali delegati buduće Skupštine.
Za članove Izvršnog odbora biće poredloženi: Mirsad Rahimić, poslovni čovjek iz Švicarske, Haso Pekušić, vlasnik HP Investing, Šemsudin Hasić, vlasnik preduzeća Hercegovina lijek, Ibro Marić, vlasnik firme Elko Marić, Senad Husnić, vlasnik firme Amitea, Selim-Svila Isić, preduzetnik, dr. Gaga Čustović, Tomislav Bajević, advokat, Almir Taso, direktor Union banke i privatni ugostitelj Asmir Živojević.
„Svi mi koji smo predloženi u budući Izvršni odbor imamo želju i snagu da Velež stabilizujemo u svakom pogledu. Da bi ostvarili sve naše planove, koji su i ambiciozni i realni, i koji su podijeljeni u tri segmenta, tražićemo mandat od 6 godina“, rekao je Mirsad Rahimić u razgovoru za portal Novasloboda.ba.
Jedan od prioritetnih zadatak je izmirenje duga Veleža, a od svih članova buduće Skupštine tražiće se da u kasu kluba donesu iznos novca, koji će biti naknadno određen. Nakon ispadanja iz Premijer lige BiH, u periodu od 2016. do 2018. godine radiće se na stabilizaciji i organizaciji kluba. Od 2018. do 2020. godine, novima načinom rada, gdje će akcenat biti stavljen na rad Omladinske škole i oslonac na vlastite snage uz minimalna pojačanja, planiran je povratak Veleža u Premijer ligu BiH.
I, na kraju, od 2020. do 2022. godine, planirano je učešće Veleža u evropskim takmičenjima. To bi bio najljepši doprinos stogodišnjici formiranja kluba, koji je bio simbol grada na Neretvi.
U rad budućeg rukovodstva Veleža, prema riječima Rahimića, uključiće se i svi bivši Veležovi asovi – Bajević, Marić, Ćurković, Halilhodžić, Hadžiabdić, Kodro, Tuce, Međedović, Čerkić, Glavović, bivši predsjednici Veleža Nedim Vila i Jovo Pištalo.
„Duboko sam uvjeren da će delegati Skupštine večeras u nama prepoznati snagu koja je spremna da povrati Veležov sjaj. Obećavam da će sve što budemo radili biti transparentno, da će se znati svaka dobijena marka za što je uložena, ništa se neće raditi ‘ispod stola’, niti će mjesta biti za mešetare, već samo za istinske Veležoljupce“, kaže Mirsad Rahimić.
(Novasloboda.ba)
18.07.2016.

Oprez, „smombiji“!





Smombi je nova riječ u svijetu mladih. Nastala je kao kombinacija između rijeći smartfon i zombi, a u stvari predstavlja osobu, koja zanesena gledanjem u svoj pametni mobitel, ne primjećuje ništa oko sebe, dovodeći u opasnost i sebe i druge, zbog mogućeg kolidiranja, kako sa prolaznicima, tako i sa automobilima.
Švedski umjetnik Jacob Sempler je zbog ove nove vrste ljudi u jednoj ulici u Stockholmu postavio novi saobraćajni znak. Potpuno s pravom, a kako pokazuje jedno istraživanje, čak osam procenata pješaka u velikim evropskim gradovima, hodajući gradom gledaju u mobitel, pa čak i tipkaju poruke, ne obraćajući pažnju na nadolazeći saobraćaj. Stručnjaci izvještavaju i o ekstremnim slučajevima. Jedna djevojčica u Stockholmu stala je na sred ulice, tipkajući na mobitel. Tek kad je jedan vozač autobusa zatrubio, postalo joj je jasno gdje se nalazi.
Dok se u Evropi tek provode istraživanja u vezi sa ovom temom, iz Seoula, iz Južne Koreje, već stižu informacije da su tamošnje gradske vlasti već krenule u postavljanje novih saobraćajnih znakova, kojim uopzoravaju vozače od nove opasnosti na ulicama, u pojedinim dijelovima grada.
(izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.07.2016.

Raspored i datumi utakmica FK Velež - Prva liga Federacije BiH:


1. kolo: Travnik - Velež (06/07.08.2016)
2. kolo: Velež - Jedinstvo (13/14.08.2016)
3. kolo: Bratstvo - Velež (20/21.08.2016)
4. kolo:Velež - Radnički (27/28.08.2016)
5. kolo:Rudar - Velež (03/04.09.2016)
6. kolo: Velež - Budućnost (10/11.09.2016)
7. kolo: Orašje - Velež (17/18.09.2016)
8. kolo: Sloga Simin Han - Velež (24/25.09.2016)
9. kolo: Velež - Novi Travnik (01/02.10.2016)
10. kolo: Goražde - Velež (08/09.10.2016)
11. kolo: Velež - Čapljina (15/16.10.2016)
12. kolo: Bosna Sema - Velež (22/23.10.2016)
13. kolo: Velež - Bosna Visoko (29/30.10.2016)
14. kolo: Zvijezda - Velež (05/06.11.2016)
15.kolo: Velež - Gošk (12/13.11.2016)


(FK Velež)
17.07.2016.

Riječ struke: FK Velež pred sezonu 2016/17


“Nema teorije da se Velež ove sezone vrati u Premijer ligu, daj bože da ostane u Prvoj” Avdo Kalajdžić

U posljednjoj godini dana Velež je u jednosmjernoj ulici koja ga vodi prema dnu, a ispadanje iz Premijer lige kao da je samo skrenulo oči javnosti s kluba.

Štrajk i dalje na snazi

U razdoblju između dvije sezone ovoga ljeta Rođeni nastavljaju tonuti, a jasno to objašnjava situacija oko samih priprema momčadi koja u sljedeću natjecateljsku godinu ulazi 6./7. kolovoza kad starta Prva liga FBiH. Dok su svi ostali ozbiljni federalni prvoligaši svoje pripreme započeli nastankom mjeseca srpnja, u Veležu su u specifičnom položaju.
– Mi smo napravili prozivku i trening još 24. lipnja, ali smo poslije toga imali stanku zbog neisplaćenih dugova. Ponovno smo krenuli 27. lipnja s igračima koji su bili na raspolaganju, a to su većinom izlazni juniori iz omladinske škole, igrači pristigli iz nižerazrednih klubova okoline Mostara te šest – sedam iskusnijih koji su prošle sezone nastupali u Premijer ligi. Poslije prvog treninga je uslijedio štrajk dijela nogometaša jer nisu dobili primanja od prošle godine, priča nam Avdo Kalajdžić jer kao trener iz omladinskog pogona sad vodi treninge ekipe koju u ovom trenutku možemo nazvati prvom postavom Veleža.
– Ti su igrači i dalje u štrajku, a mi treneri koji radimo u klubu na zahtjev Radne grupe vodimo pripreme prve ekipe. Čekamo da se dovede neki novi trener ili imenuje netko od postojećih šefom struke, dodao je.
Taj prvi tim, ističe Kalajdžić, čini “dvanaest do petnaest mladih nogometaša s jednim golmanom juniorom”.
- Mi smo dobro radili s ovima što su na raspolaganju, na fizičkoj pripremi i uigravanju.Međutim ovaj kadar ne zadovoljava ambicije kluba, to jednostavno nije kadar koji Velež treba i koji bi trebao krenuti u novu sezonu. S ovim kadrom Velež nema što tražiti u ovoj ligi, govori Kalajdžić.

Treniraju oni koji neće igrati

Smatra da spram nekih prvoligaša Velež i nije u tako velikom zaostatku, ali da treneri u ovom trenutku jednostavno rade s ekipom koja neće predstavljati klub u Prvoj ligi FBiH.
– Kadar treba osvježenja uz povratak štrajkača koji su možda dobrim dijelom sami sebe izbacili iz konkurencije svojim neradom i netreniranjem. Dosta prvoligaša je krenulo prije par dana u pripreme i u usporedbi s njima smo u dobroj situaciji što se tiče treninga, ali mi jednostavno treniramo igrače koji neće igrati. U Veležu je stvarno teška situacija i ovako klub ne može opstati, naglašava Kalajdžić.
U ovakvoj poziciji jasno je kako klub ne može računati na povratak u Premijer ligu jer se jednostavno bori za golu egzistenciju.
– Nema teorije da se Velež ove sezone vrati u Premijer ligu. Daj bože da Velež opstane i u ovoj ligi s ovakvim stanjem kakvo je sad. Jer i ovo je ozbiljna liga i dosta ljudi nisu svjesni kako se u njoj igra i što se radi. Najveća je neizvjesnost zbog Skupštine i pitanja tko će doći u klub, kakva će se uprava formirati jer, ukoliko dođe prava struktura ljudi, Velež se može nastaviti natjecati, ali o povratku nema teorije, to je stvarno daleko, zaključio je Avdo Kalajdžić.

Nemamo s kim izići na teren

Velež je u pripremama odigrao i jednu test utakmicu s županijskim ligašem Mostarom (1:1).
- Imali smo i dogovorenu utakmicu s GOŠK-om, ali s obzirom da gotovo nemamo jedanaest igrača da izvedemo na teren, nemamo mogućnost da igramo prijateljske utakmice. Imamo dosta ponuda, ali u ovom trenutku to jednostavno ne možemo prihvaćati. Velež jednostavno nema s kim izići na teren da odigra utakmicu. To je trenutačno faktičko stanje u klubu, izjavio je Kalajdžić.

Skupština odlučuje idemo li gore ili dolje

Avdo Kalajdžić i Velibor Đurasović trenutačno vode treninge Veleža, ali svi samo iščekuju Izbornu skupštinu koja je zakazana za 13. srpnja pa prolongirana za 18. srpnja.
 – Ne znam što će biti na Skupštini, ali moj cilj i ambicija je nastaviti raditi u omladinskoj školi, nije mi cilj raditi kao šef struke Veleža. Ovo je samo ispomoć mom klubu koji se našao u teškoj situaciji. Skupština će odlučiti idemo li gore ili dolje, kaže Kalajdžić.
Više ćemo znati u ponedjeljak
Kako smo i ranije pisali, Radna grupa u sastavu: Mustafa Škoro, Hasan Šišić, Salko Grbić, Ekrem Čolakhodžić i Adis Hadrović je odgovornost pripreme nove Izborne skupštine Veleža na kojoj bi se trebalo izabrati rukovodstvo. Prema izmijenjenom planu ona će biti upriličena u ponedjeljak (od 19 sati) u hotelu Bristol.
(dnevni-list.ba)


17.07.2016.

Lov na Pokemona: Nova kolektivna igra, zabava, zaraza, ili...?




Šta je to Pokémon GO i zašto su odjednom svi na društvenim mrežama, u tehnološkim, ali i drugim medijima poludjeli za ovom aplikacijom? Kako se koristi? Kako pronaći Pokémone i gdje se skrivaju? Zašto su odjednom sviludi za ovom igrom i da li treba postati dio Pokémanije?
Pokemon se prvi puta se pojavljuje na Nintendu 1996. godine, kao Pokemon Red, pa Pokemon Blue 1998. i tako dalje. Kad pogledate priču, u tim starim igricama dječak hoda svijetom i hvata Pokemone. Novost je da danas u 21. vieku imamo tehnologiju kojom se može virtualno simulirati takav scenario u stvarnom svijetu i na taj način ispuniti dječački san star 20 godina.
Pokémon GO se po svojim pravilima razlikuje od poznate igre Pokémon, ali nema borbe s  „divljim” Pokémonima. Da biste ih ulovili, treba na njih baciti Pokéloptu i pogoditi ih, boriti se može samo u gymu, nema razmjene Pokémona. Zbog svega toga, neki smatraju da je ova igra čudna, ali, ipak, je dovoljno zanimljiva, tako da većina zagriženih Pokémon fanova na neki način oprašta ove razlike i kompromise napravljene da bi igra uopće mogla postojati u ovom obliku. Istovremeno, zahvaljujući činjenici da koristi proširenu stvarnost, jer igra koristi realnu sliku mjesta na kome se nalazie, igračima se čini da su Pokémoni svugdje oko njih. Na taj način, igra postaje zanimljiva i onima koji se Pokémona tek mutno, ili nikako sjećaju.
Zabavno, zarazno, a obzirom na dob igrača, nikoga ne treba iznenaditi, kad nešto nešto ovako vidi na ulici.
Ova igra je globalna i može se igrati gdje god se nalazili. Igric potiče igrače da izađu iz kuće i pomaknu se, što je savremeni problem mladih. Lovci na Pokemone ignorišu kritike da su besposličari koji se bave „glupostima” i nazivaju smiješnim. Doduše, ljubitelji Pokemona priznaju da ih igra zna često zaokupiti.  Osim što služi kao trening, Pokemoni su dobra prilika za druženje i uspostavljanje novih prijateljstava, kažu ovi lovci.
Iako je u Sjedinjenim Američkim Državama bilo slučajeva kada su kriminalci na osamljenim mjestima pokušali opljačkati lovce na Pokemone, pogotovo grupi djece na licu mjesta oduzeti po desetak mobitela na jednom mjestu, fanovi iz regije se ne brinu previše. Ipak, protiv su javnih objava o mjestima zajedničkih hvatanja Pokemona.
Pa ko je razumio i koga interesuje, preuzmite aplikaciju, napunite aku mobitela i u potragu za Pokemonima. Ako ih još nema u Mostaru, kažu, već ih ima u Sarajevu. A ako ih ima u Sarajevu, brzo će i u Mostar.
Pa ko ga prije lovne…
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

16.07.2016.

Spisak Bošnjaka koji su 1939. godine imali akademsko obrazovanje



(Tekst i spisak koji slijedi preuzet je sa stranice: https://porodica-kurt.com , a autor je Ahmet Kurt. Dokument prenosimo uz odobranje autora)
                                                                             
Pri korištenju ovog materijala molimo navesti izvor.

Godine 1939. samo jedan promil (0,1%) Bošnjaka je imao univerzitetsko obrazovanje.

1939. godine u cijeloj tadašnjoj monarhističkoj Jugoslaviji je bilo oko osam stotina Bošnjaka koji su završili neki fakultet. Husejn Alić[1] je u časopisu Kalendar Narodne uzdanice[2] za 1940. godinu (strana 160-167) i za godinu 1941. (strana 154-156) objavio spisak Bošnjaka koji su 1939. godine imali fakultetsko obrazovanje. Tačnije, to je spisak ”muslimana koji vrše svoja zvanja po cijeloj Jugoslaviji, a rodom su iz Bosne i Hercegovine”.
U godinama poslije Prvog svjetskog rata i uspostavljanjem Kraljevine Jugoslavije bošnjačko stanovništvo je provođenjem agrarne reforme naglo osiromašilo, a bez školskog obrazovanja gubi utjecaj u društvu[3]. Tako je 1931. godine tek 107 Bošnjaka pohađalo učiteljske škole, dok je na jugoslavenskim univerzitetima studiralo svega 197 muslimana što je bilo samo 1,3% studentske populacije. Pred Drugi svjetski rat, 1939. godine udio muslimana/Bošnjaka u tadašnjoj Jugoslaviji u vrhovima vlasti, odnosno na višim ili rukovodećim mjestima bio je sasvim neznatan. Te godine Bošnjaci su zauzimali svega 30 takvih mjesta ili 1,2 posto. Neuki bošnjački sinovi su iz neznanja bacali u vatru ili zakopavali u zemlju vrijedne knjige pisane arapskim pismom koje su ostale iza njihovih učenih očeva i djedova[4].
Alić je objavio spisak onako kako je zapisivao imena, a grupisanje je obavio prema zanimanjima. Pobrojao je 732 ”muslimanska intelektualca u Jugoslaviji”. Pregledali smo njegove spiskove u dva broja ”Narodne Uzdanice” te ih sortirali prema abecednom redu i zanimanjima. Pronašli smo više grešaka. 25 istih osoba ubrajano je u dvije ili više kategorija zanimanja, tako da je tačan broj 707, a ne 732 osobe.  Po zanimanjima u spisku ima 247 pravnika, 124 profesora, 85 inženjera, 69 liječnika, 
62 oficira vojske Kraljevine Jugoslavije, 48 teologa, 31 ekonomist, 21 veterinar, 19 farmaceuta i 1 matematičar.
Poslije dolaska Austro-Ugarske monarhije počele su se otvarati osnovne i srednje škole koje su pohađali i bošnjački đaci. Poslije završetka srednje škole neki su odlazili na visoke škole, prvenstveno u Beč i Zagreb. Uglavnom su se odlučivali na dvije struke, pravo i medicina, pa ih Alić naziva ”muslimanskim strukama”.Medicina se učila redovno u Beču, a pravo u Beču i Zagrebu. Poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade 1892. godine da se  „svršenicima sarajevske šerijatske sudačke škole dozvoli upis na Pravni fakultet u Zagrebu i polaganje državnih ispita“, povečava se upis Bošnjaka na studije prava. Zagreb je takođe bio privlačniji radi poznavanja jezika. Do početka Prvog svjetskog rata, 1914. godine Bosna i Hercegovina nije imala ni jednog Bošnjaka potpuno diplomiranog inženjera građevinske ili mašinske struke.
Bošnjaci su 1900. godine imali svega deset potpuno akademski obrazovanih ljudi, a to su Ćamil Karamehmedović, dr Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr Halid, Abduselam i Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, Dr Safvet Bašagić i Šemso Salihbegović. Od njih 10 prvih osam su pravnici, deveti je filozof, a deseti veterinar.
Na kraju Alić procjenjuje da spiskom nije obuhvaćeno oko 100 osoba, tako da bi spisak trebao imati oko 800 Bošnjaka sa univerzitetskim obrazovanjem. On zaključuje da  ”na svakih 1 000 živih muslimana dolazi po jedan živi fakultetlija, jer u Bosni i Hercegovini ima oko 800.000 muslimana”. On takođe izražava želju da netko napravi spisak Bošnjaka koji su završili srednju školu i smatra da bi taj spisak sadržavao od 4 000 do 5 000 osoba sa srednjoškolskom maturom.

Najviše bošnjačkih intelektualaca tih godina je bilo iz porodice Kulenović – 15, Muftić – 12, Aganović – 8, Filipović – 8, Hadžić – 8, Kadić – 7, Bišćević – 6, Kurt – 6, Badnjević - 5, Bajraktarević - 5, Balić – 5, Džinić – 5, Gavrankapetanović – 5, itd.



[1] Husejn Alić je bio direktor Šerijatske gimnazije u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakutetu u Zagrebu i bio poslanik ispred Maglajlićeve liste u Ustavotvornoj skupštini 1920. godine u Beogradu. / Husnija Kamberović, Mehmed Spaho – politička biografija (1883-1939), Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2009. Sarajevo, str. 22, 152

[2] Muslimansko kulturno-prosvjetno društvo „Narodna uzdanica“ je osnovano 1924. godine kao protivteža „Gajretovoj“ prorežimskoj orjentaciji, sa zadatkom da neutrališe njegovo političko djelovanje u bošnjačkom narodu. Oko kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“ se, između dva svjetska rata, okupljao znatan broj bošnjačke inteligencije, osobito mlađe koja se politički vezala za srpske građanske krugove i opredjeljivala za srpsku nacionalnu ideju. / Opširnije: Ibrahim Kemura, Cultural and Educatioanal Society of Muslims “Narodna uzdanica/Natioanal Hope” 1923-1941, Open Society Institute, Budapest, mart 1999. str.1-81

[3] Alija Nametak, Sarajevske uspomene, Nacionalna i sveučilišna biblioteka,  Zagreb, 1997.  str. 102.

[4] Alija Nametak, Tri rukopisa ”Makbuli-Arifa”, Anali Gazi Husref begove biblioteke u Sarajevu, knjiga 5-6, 1978. str. 145

Kompletan spisak se može naći na stranici autora:

16.07.2016.

Iz istorije filma: Kako je nastao pojam Paparazzi




Kao roj insekata guraju se fotografi u filmu „Slatki život” (La dolce Vita, 1960.) oko prominentnih ličnosti iz Rima. Za ove dosadne lovce na slavne režiser Federico Fellini pronašao je ime „Paparazzi”  .
Niko ih ne voli, ali se na njihovim fotografijama objavljenim u medijima pogledi vrlo rado zaustavljaju. Dosadni fotografi koji tragaju za kompromitirajućim snimcima iz života promi ličnosti, a nakon što ih naprave, najčešće ih nude najčitanijim tabloidima.
Jedan od tih dosadnih fotografa, Tazio Secchiaroli iz Rima, bio je inspiracija italijanskom star režiseru Federicco Felliniju za ovaj njegov najpozantiji film. Secchiaroli je postao poznat baš po neugodnim incidentima. U tada modernom „Cafe de Paris” u Via Veneto, u Rimu, jednom prilikom primijetio je egipatskog kralja Faruka u jednoj neugodnoj situaciji, a kad je sijevnuo blic fotoparata, izazvao je takav bijes kod monarha, da je na kraju prevrnuo sto, za kojim je sjedio. U filmu Slatko život ulogu bulevarskog fotografa igra glumac Walter Santesso, a režiser mu je dao ime Paparazzi.
Ime je preuzeo iz knjige „By the Ionian Sea” jedne priče sa putovanja od Georga Gissinga, koju je režiser čitao u vrijeme pripreme scenarija za film. U knjizi autor spominje domaćina jednog odmaralištau Catanzaru, po imenu Coriolano Paparazzo.
Ime se svidjelo Falliniju, jer ga je zvučno podsjećalo na dosadnog komarca.
(izvor:PMmagazin)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
15.07.2016.

Kad pljuhne iznenada, u sred ljeta

Na ovaj datum, ranijih godina, iz Mostara su obično postavljane slike ulica punih turista, od Musale, kroz Fejićevu, preko Starog mosta, do Priječke čaršije, Skala na termometrima iznad 35¨C. Tako je bilo i prethodnih dana. A onda iznenada pljusak.
Snimci sa nekoliko mjesta u gradu, objavljeni na facebooku.
Samo da zabilježimo, Mostar 14. juli 2016.














(spagos)
15.07.2016.

Obnaženo plavo more


Već godinama njujorški umjetnik Spencer Tunick „plavi“ različita mjesta na svijetu sa obnaženim morem ljudi.
U britanskom Kingston Upon Hullu, ovog puta sakupilo se 3.200 dobrovoljaca, prethodno obojenih u plavo. Tunick ovom instalacijom imao namjeru da pokaže more ljudi, ali to mu je ovom prilikom pošlo za rukom tek kad su svi uspjeli da legnu. Projekat zbog čega se sve ovo radi zove se Sea of Hull. Ideja projekta je da se masom golih tijela istakne veza spomenutog grada i mora, kao i da se pošalje poruka upozorenja na negativne posljedice klimatskih promjena. Fotograf je volontere dao obojiti u četiri različite nijanse plave kako bi naglasio Hullovu maritimnu povijest, a ove godine se pojavilo mnogo više dobrovoljaca, nego što je očekivao.
Tunickove fotografije biće izložene u lokalnoj galeriji, koja je i naručila ovu neobičnu seriju fotografija.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
14.07.2016.

Biljka o kojoj se priča: Smilje-Helichrysum arenarium


Smilje (Helichrysum arenarium) je mediteranska biljka iz porodice glavočika koja raste na sunčanim kamenjarima a cvjeta od juna do jula. Smilje sadrži gorke tvari, flavonoide, eterično ulje. Potiče izlučivanje želučanog soka i žuči, djeluje prouupalno. Pomaže kod nadutosti, bolest jetre i žučnog mjehura. Za inhaliranje kod tegoba u dišnim putevima.

U narodnoj medicini smilje se koristi za zaustavljanje unutrašnjih krvarenja iz nosa, pluća, probavnog sustava, liječenje kroničnog bronhitisa i protiv kašlja, ali to ni približno nije sve što se smiljem može izliječiti
U proizvodnji eteričnog ulja koriste se cvjetovi smilja, dok se u fitoterapiji koristi cijela biljka. Cvjetovi i listovi smilja sadrže jake gorke tvari, ftalide, te flavonoide. Čaj smilja ima iznimno ugodan, gotovo parfemski miris, ali gorak i neugodan okus.
Prirodno stanište smilja je Mediteran, južna Europa, može se pronaći kao samonikla biljka duž naše obale. Voli vlažno, pjeskovito tlo, cvate u kasno  ljeto i nakon cvatnje potrebno ga je obrati u protivnom biljka slabi. Kod sportskih povreda i bolova na mjesto udarca i bola možete nanijeti jednu kap ulja smilja i jednu kap eteričnog ulja paprene metvice. Djelovanje je trenutno.

14.07.2016.

Street art: Solo za pozaunu



Mnogo ljudi vozeći kroz München, svakodnevno prolazi pored Engleskog parka, gdje jedan čovjek stoji u travi i svira svoju pozaunu. Zove Wolfgang Morczinek (57) i za njega i njegovu muziku nema ljepšeg mjesta.
Njemu ne treba neka velika tišina. On u desnoj ruci drži pozaunu, a  dok svira, pogledom prati auta koja prolaze. Stoji bosonog u travi, samo 15 metara od saobraćajnice, i pri tome kaže: „Ovdje nalazim svoj mir!“
Kako kažu prolaznici, najviše liči na nekog bumbara, koga on ne čuje. Stoji malo raširenih rnogu, u košulji i pantalonama bež boje. Svira svaki dan do 22 sata uveče. Tada na snagu stupa noćni mir. Jedina nagrada su mu kratko sviranje vozača, mahanje djece iz auta, prolazećih biciklista, posjeta nekog leptira, zeca ili dabra, kojih ima u blizini.
Studirao je sport i muziku. Po zanimanju je nastavnik, ali ja s tim poslom davno prestao.
Želio je da radi nešto drugo. Ovo muziciranje za njega znači život. Svira Beatlese, stavke iz simfonija, a često improvizuje i jazz numere. Nakon svirke u parku, oko 23 sata uveče, oblači svoje crno odijelo i odlazi u jedan hotel, gdje radi kao noćni portir. Nakon noćne smjene spava do ručka, a onda ponovo u park. Familije nema. Osim pozaune, svira klavir, flautu i saksofon.
Njegov moto je: “Ko muzicira, taj i komunicira. A muzika rastjerava usamljenost”.
On muzicira i kad padaju kiša i snijeg, sve do minus osam. Tada počinju da mu se koče prsti.
I tako Wolfgang Morczinek svira svoju muziku, u sred buke automobila, na mjestu koga svi drugi nastoje da što prije napuste. Svi osim njega.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
14.07.2016.

Tipično mostarski: Jutarnje "umivanje" prije pljuska

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jutarnje "umivanje" Kujundžiluka
Slika viđena rano jutros u Kujundžiluku podsjetila je, makar i na trenutak, na prijeratno vrijeme, kada se vodilo računa o čistoči grada i po čemu je Mostar bio poznat.
Radnici Komosa vodom „umivaju“ stari dio grada od Tepe pa sve do Starog mosta, što nije promaklo pažnji i prvim turistima.
(Novasloboda.ba)


tri sata kasnije:
Jak pljusak praćen vjetrom i grmljavinom u Mostaru
Jaka kiša, praćena vjetrom i grmljavinom, zahvatila je danas Mostar, nešto prije 11 sati.
Po običaju, ulice su, zbog začepljenja odvoda prepune vode, što dovodi do otežanog odvijanja saobraćaja.
(Novasloboda.ba)
13.07.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Hotel u kome možete poručiti šta god želite (1908. godine)


Prošlo je više od 100 godina od putovanja Mrs. E.R. Whitwel kroz Bosnu i Hercegovinu. Ona je na put krenula sa slikarskim kistom i štafelajom, putovala od mjesta do mjesta i svoje utiske prebacivala na platno.
Daleke 1908. godine putovala je kroz Bosnu i Hercegovinu, a godinu dana poslije objavila je knjigu „Through Bosnia and Herzegovina with a Paint Brush” (Kroz Bosnu i Hercegovinu sa slikarskim kistom). U Mostaru je boravila tri dana aprila 1908. godine.
Izuzetno lijepim i biranim riječima opisala je svoj boravak u hotelu Neretva. Skice i zabilješke koje je Mrs. E.R.Withwel objavila u ovoj knjizi su, kako ona kaže, „njene lične reminiscencije s jednog vrlo zanimljivog i ugodnog putovanja i odmora u ovoj zemlji, van uobičajenih staza”.
Gospođa Whitwell (1853 -1929.), pod pravim imenom Mary Janet Leatham, bila je supruga Edwarda Robsona Whitwella, koji je bio vlasnik jednog rudnika, a kasnije izvršni direktor i podpredsjednik Hordern rudnika na sjeveroistoku Engleske. Gospođa Whitwell putovala je njihovom porodičnom jahtom i pisala knjigu o svojim putovanjima. 1907. godine boravila je sama deset dana na Korzici i objavila knjigu s crtežima s tog putovanja, a sljedeće godine je pošla na putovanje sa svojim prijateljima i ostala šest sedmica. Na tom putovanju, posjetila je Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. U Mostar je doputovala vozom iz Dubrovnika, 4. aprila 1908. godine.
Ovdje ćemo navesti samo najzanimljivije dijelove koji se odnose na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Iz Dubrovnika smo krenuli praćeni jakim pljuskom, kiša je počela padati dan ranije i nastavila je padati čitavo vrijeme puta do Mostara. Kad smo stigli u Mostar, oko 19,30, bilo je vrlo lijepo. Putovanje traje osam sati. Voz se penje uz planinu, od kraškog, hrapavog, sivog kamena, Na vrhu puše jak vjetar, pogled sa obe strane visoravni je više nego lijep. Voz se zaustavlja na mnogo malih stanica, putnici na tim stanicama izlaze iz voza, kupuju piće u bifeima. Na nekim stanicama, voz je stajao i čitavih deset minuta bez nekog velikog razloga, a putnici su izlazili iz voza i hrlili put bifea.
Hercegovina se od 1878. godine nalazi pod titularnom vlasti Turskog sultana, a pod administrativnom upravom Austrougarske. Omeđena je na sjeveru i istoku sa Bosnom, na jugu sa Crnom Gorom, na zapadu sa Dalmacijom, a Jadran dodiruje jedino u Sutorini. Ljudi žive pretežno u selima, postoji samo pet gradova, a glavni grad je Mostar.
U Mostaru, na rijeci Neretvi, nalazi se lijepi Stari most, koji povezuje dva dijela grada. U dolini rijeke Neretve rastu masline, murve, smokve, uzgaja se bostan, grožđe, riža i kukuruz. Na planinama, koje prelaze visinu 2.000 metara, rastu šume bukve i bora. Najveće planine nalaze se na granici sa Crnom Gorom. Uzgajaju se ovce i koze, a od vune se prave dugi debeli bijeli ogrtači, koji se mogu vidjeti izloženi na vratima mnogih kuća u selima pokraj pruge, usput sve do Mostara. Ovuda prolazi cesta iz Sarajeva u Bosni, kroz Hercegovinu, pa sve do Jadrana. Ove krajeve posjetili smo u aprilu, to je rani period godine i ponekad malo pohladno, a ostalima bih preporučila da ovamo ne dolaze, barem prije juna.
U Mostaru smo odsjeli u prilično udobnom hotelu Neretva, uz koji se nalazi i prelijep restoran. Tu možete poručiti šta god želite, a primijetili smo da se ovdje kuha mnogo bolje nego u Dubrovniku. Čak i dvije žene, kao što smo bile nas dvije, mogu bez problema putovati ovim putem ako govore italijanski ili njemački, a u hotelima svi govore engleski.
Ja sam unajmila vodiča i nosača, koji nosi moj materijal za slikanje i čuva me od gužve. Zove se Karabajić. Sve je to praktično, ali nije i nužno.
Sljedećeg dana pošli smo u grad. Svuda okolo bilo je puno blata. Kiša je padala u intervalima, ali smo, ipak, uspjeli vidjeti stari grad, s mnoštvom malih dućana, koji imaju izloženu robu. Nije bilo ništa posebno što bi nas dovelo u iskušenje da nešto kupimo, iako je bilo vrlo zanimljivo gledati sve to. Vidjeli smo mnogo džamija s malim minaretima. Bilo je suviše mokro da bih nešto slikala, zato sam se okrenula gledanju pejzaža. Imala sam namjeru uzeti kočiju i provozati se poslije ručka, ali je udario takav pljusak, da sam odustala. Čak smo se u jednom momentu pitali, hoće li ikad prestati padati. Poštanske marke u Hercegovini su fascinantne, vrijednost im je od četvrt penija pa naviše, a prilično su velike i zauzimaju dobar dio omotnice pisma.
U Mostaru smo bili impresionirani ženskom nezgrapnom odjećom sa širokim ogrtačem, sašivenim od nekog crnog materijala, cijeli gornji dio tijela i glava bili su pod feredžom, a žene su se gegale kao patke, kad ih gledate otpozadi.
Ovdje sam naslikala jedan moj pogled prema Starom Mostu.
Poslije podne sam napravila izlet kolima u Blagaj. Od Mostara je Blagaj udaljen osam milja. Bila sam sretna da je prestala kiša i mogla sam nacrtati izvor Bune, jedne od najljepših rijeka u ovoj zemlji, koja se na čudnovat način probija kroz planinu i ovdje izvire. Mlinica i džamija (tekija, op.a.) su se uklopile u moju sliku, kao i duboka plava voda sa svim svojim šarmom. Bilo mi je žao što je vrijeme u Mostaru bilo tako loše.
Sljedećeg dana pojavilo se sunce i prije našeg polaska vozom za Sarajevo napravile smo kolima još jednu posjetu gradu, ali sada drugim ulicama. Sve je bilo tako slikovito. Mnoštvo malih dućana sa raznom robom. Žene iz boljeg staleža nosile su za nas interesantnu feredžu, sa jednim nastavkom na glavi, poput poklopca na motoru, tako da joj niko ne može vidjeti lice, a one same gledale su, kao negdje iz dubine. Boje ovog pokrivača bile su ili crne ili tamno plave. Mnoge žene nosile su duge gaće (dimije, op.a.) ispod ogrtača i podizale ih visoko, da ih ne bi zaprljale blatom nakon kiše.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
13.07.2016.

Kina: Viseći stakleni most


Na ovom mjestu smo se zadnjih godina nagledali najrazličitijih vrsta atrakcija koje dolaze iz Kine. I tome nema kraja.
Najnovija ludost je viseći most, čiji je nogostup izrađen od stakla. Most je dug 430 metara, a izgrađen je iznad Zhangjiajie, Grand kanjona i jugoistočnoj Kini. Svjetski rekord.
Kako bi mu demonstrirali izdržljivost, hrabre osobe su prilikom testiranja teškim čekićima udarale po staklu, a čak je tokom testa preko ovog građevinskog čuda prešlo i jedno teško terensko vozilo.
Viseći most se nalazi na visini 300 metara iznad doline, a za posjetioce bi trebao biti pušten u promet u toku ovog mjeseca.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
12.07.2016.

Gradivo za ponavljanje: Pet stvari koje bi trebali uraditi ujutro svaklo jutro


Pet jednostavnih stvari koje trebate uraditi svako jutro prije devet sati. Rezultat, vitka linija.


Posljednja istraživanja pokazuju da su osobe koje ustaju rano mršavije, zdravije i sretnije od osoba koje vole duže spavati, prenosi portal News.com.au.

Kathleen Alleaume, nutricionistica i autorica knjige "Šta vas jede?" (What’s Eating You?), izdvojila je pet jednostavnih stvari koje trebate uraditi svako jutro prije devet stvari ukoliko želite vitku liniju.

1. Posvetite se fizičkim vježbama, jer za to ujutro imate najviše vremena. Veća je vjerovatnoća da ćete imati više obaveza poslijepodne nego ujutro.

2. Nemojte preskočiti doručak. Istraživanje na Harvadu je pokazalo da osobe koje uvijek doručkuju bolje kontrolišu holesterol, imaju bolju memoriju i ne pretjeruju s hranom tokom drugih obroka u danu.

3. Ujutro uvijek dišite duboko i opustite se. Dvije minute dubokog disanja i meditacije svakog jutra može imati pozitivne efekte za vaše tijelo, i fizički i mentalno. To snižava krvni pritisak, usporava rad srca i reducira stres.

4. Pokušajte se buditi svako jutro u isto vrijeme jer to stabilizuje vaš biološki sat. Zahvaljujući tome stabilizuju se i hormoni koji utječu na apetit i nivo šećera u krvi.

5. Svako jutro pijte vodu, ali ne suviše brzo niti suviše toplu vodu. Ovo će imati pozitivne efekte na vaše zdravlje, jutarnju vježbu, ali i vašu kožu.
(klix.ba)


12.07.2016.

Neretvanski motivi...

na Duradžiku, 11. jula 2016.

ispod Starog, 11. jula 2016.

ispod Lučkog, 11. jula 2016.


fotografije: Ajša Šehić Nametak

(spagos)
12.07.2016.

Ekvador: Tri mjeseca nakon potresa, još uvijek u ruševinama


Potres, koji je 16. aprila zadesio zapadni dio države Ekvador, u Južnoj Americi, bio je najteži potres koji je zadesio ovu zemlju u zadnjih 37 godina. Više od 660 ljudi izgubilo je život, a bezbroj ljudi su tom prilikom doživjeli tjelesne povrede.
Nekoliko dana novine i televizijske vijesti bile su pune slika srušenih kuća, ulica, puteva, i razorenih gradova. U međuvremenu, niko više ne izvještava o toj nesreći, i malo koga interesuje, šta se dešava sa stanovništvom sa postradalih područja. Kakva je situacija sad u Ekvadoru?
Više od 80 hiljada kuća je srušeno. Vlada je organizovala šatorska naselja za nastradale. Međutim, za renoviranja kuća potrebno je priložiti papire o vlasništvu, a mnogi stanovnici Ekvadora to nemaju, jer su po starom običaju, zemlju i kuće nasljeđivali od roditelja, bez provođenja papirologije.
Osim šatorskih naselja, i pomoći Međunarodnih organizacija u hrani i vodi, ne dešava se ništa više.
A kako tvrdi vlada Ekvadora, stanje se neće popraviti barem za tri godine, koliko bi trebala trajati obnova. A ko će, i kada će im pomoći, potpuno je neizvjesno.
Nekako se čini da nam je sve to poznato!
(izvor:zeit)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
11.07.2016.

Mostar: Skok bez aplauza sa Starog mosta za žrtve genocida u Srebrenici


Na 21. godišnjicu genocida u Srebrenici Mostar je u znaku žalosti. Zastave su na državnim ustanovama i institucijama spuštene na pola koplja, građani i brojni turisti nose "Cvijet Srebrenice", a sa Starog mosta u 11 sati i 7 minuta, skokom bez aplauza odana je počast nevinim žrtvama.

Skok bez aplauza u organizaciji Kluba skakača u vodu "Mo Stari" izveo je Nermin Sarić koji se prije skoka u hladnu Neretvu pomolio za žrtve Srebrenice.

- Svake godine 11. jula skačem za Srebrenicu. To mi je čast i vazda ću 11. jula skakati dok sam god živ. Istina će, nadam se, izaći na vidjelo i treba da se počinitelj kazni", kazao je Sarić.


Skokom bez aplauza Klub skakača u vodu "Mo Stari" želi poručiti cijelom svijetu da se genocid u Srebrenici ne smije zaboraviti i da se počinitelji genocida moraju kazniti. Pod sloganom "Da se ne zabravi i da se nikada ne ponovi", brojni građani Mostara, kao i brojni turisti danas nose "Cvijet Srebrenice", kako bi odali počast žrtvama genocida.Kolektivna dženaza i ukop posmrtnih ostataka još 127 žrtava genocida počinjenog na području Srebrenice u julu 1995. godine, bit će obavljena danas u Memorijalnom centru u Potočarima

Na komemorativnom skupu u Srebrenici sudjelovat će veliki boj građana Mostara, a među njima i oko 40 biciklista koji su ove godinu po prvi put iz grada na Neretvi organizirali biciklistički maraton Mostar - Srebrenica.

(Anadolu Agency/ Hayat/foto: Anadolu Agency)
11.07.2016.

Mostar - Srebrenica 2016.


Biciklisti iz BK MAS Mostar, nako tihe vožnje od 280 kilometara, po planu, sretno stigli u Potočare.

(spagos)
11.07.2016.

Svijet je čudesno mjesto: Plaža Madina Wave


Ovo je do sada najčudnija plaža na svijetu: Madina Wave, kod Forte del Marni u Italiji.
Kad zamišljamo lijepe plaže, to su uvijek one na južnim morima, sa palmama, bijelim pijeskom, uz veoma malo ljudi. Međutim ponegdje je realnost sasvim drugačija. Usko, bez pijeska, na ogromnim složenim stijenama, bez trunke hlada, uz puno sunčeve svjetlost. Ljudi se sunčaju, sjede, dosađuju, gledaju okolo. Poneko se i okupa. Nekima je dovoljno da čuju šum mora. Dječija graja je neizbježna.
A u nedostupnosti interneta, poneki za divno čudo, čitaju knjigu.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
11.07.2016.

Euro 2016: Portugal na krovu Evrope!

...gol Edera u 109. minuti za 1:0 i prvu titulu prvaka Evrope sa Portugal...

Fudbalska reprezentacija Portugala osvojila je prvu  titulu evropskog pvaka.
U finalnoj utakmici 15. Evropskog prvenstva  Portugalci su  na  pariškom “Stade de Franceu”, pred 90.000 gledalaca, u produžetku pobijedili domaću selekciju Francuske  sa  1:0 (0:0, 0:0). Strijelac pobjedničkog gola bio je Eder u 109. minuti.
U regularnih 90. minuta susret je završen bez golova.
Prvi dio susreta obilježila je povreda prve zvijezde Portugala Cristiana Ronalda, koji je zamijenjen u 25. minuti. U ovom dijelu igre Francuzi su imali inicijativu, ostvarili su  nekoliko dobrih  prilika da povedu, ali su  šutevi Mousse Sissoka bili neprecizni, dok je pokušaj najboljeg strijelca ovogodišnjeg Eura Antoina Griezmanna da glavom pogodi mrežu zaustavila portugalska odbrana. Sa druga strane Portugalci ka okviru protivničkog gola nisu uputili ni jedan udarac.
U drugom poluvremenu Francuzi su nastavili sa pritiskom ka protivničkom golu. Dobre prilike za vodstvo ponovo su imali Griezmann u 66. i Sissoko u 84. minuti, a u posljednjim sekundama najbolju priliku da Francuzima donese treću titulu imao je rezervista Gignac, ali je njegov pokušaj zaustavila stativa.
Portugalci su titule došli u drugom dijelu produžetka. Nakon što je prvo Gereiro je pogodio okvir gola iz slobodnog udarca u 108. minuti, već u sljedećem napadu rezervista Eder je preciznim  udarcem po zemlji sa oko 25 metara savladao Lorisa. Do kraja susreta Francuzi su sve karte bacili u napad, dok su Portugalci imali priliku da iz kontranapada povećaju  prednost, ali je rezultat ostao nepromijenjen.
Portugalci su tako u svom drugom finalu došli do prve titule. Prvo finale igrali su na EP-u  2004. godine kada su na domaćem terenu u Lisabonu neočekivano poraženi od Grčke.
U predtakmičenju ovogodišnjeg Eura Portugalci su u F-grupi tri puta remizirali, sa Islandom 1:1, Austrijom 0:0 i Mađarskom 3:3. U eliminacijama u osmini finala savladali su Hrvatsku sa 1:0, u četvrtfinalu Poljsku sa 6:4 nakon izvođenja penala, dok su u polufinalu bili bolji od Velsa sa 2:0.
(novasloboda:ba)
10.07.2016.

Malo tatrane - Padaj silo, gluperdo i nepravdo

Malo tatrane

Stari Mostarci su juče u svoj spomenar za Don’t forget nakon stotine objekata ujpisali još jedan iz linije neba svojih sjećanja...
Juče je srušen separacijski toranj, poslijednji trag postojanja mostarskih rudnika, rudara i mostarskih jama.
Ćumur, boksit je mnoge odhranio, odgojio u Mostaru i pametan svijet bi sačuvao bar toranj kao sjećanje, vidikovac i turističku atrakciju, ukomponovao ga u novu arhitekturu

Broon van Bosko juli 2016

Rudnik uglja je bio zajedničko dobro. Ko je i kako je sve mogao i uzeo, dobio u vlasništvo tu imovinu ne znam, ali znamo da su na terenu ridnika izgradile tri crkve i bezbroj privredno trgovinskih i stambenih objekata…a para nema…


(ZdenkoBoskovic/facebook)
10.07.2016.

Mostar - Srebrenica 2016.




Don't forget genocide in Srebrenica!
Tiha vožnja za žrtve Srebrenice i Žepe.
Mostar 10. juli 2016.

(spagos)
10.07.2016.

Predstavljena nova novčanica od 50 eura


Nakon što su već predstavljene nove novčanice od 5, 10 i 20 eura, Evropska centralna banka predstavila je i novu novčanicu od 50 eura. Pored narandžaste farbe, koja je manje blijeda nego kod prethodne, i koja djeluje malo toplije, nova novčanica bi, prije svega, trebala postati sigurnija od falsifikovanja.
Mjesta na kojima su izvršene mjere bezbjednosti označene su brojevima od 1 do 6.
Kao i na do sada izdatim novim novčanicama, cifra s prednje strane novčanice mijenja boju ako se novčanica vrti u ruci. Konture Evrope su sakrivene na lijevom rubu, kao vodeni žig.
Novčanica od 50 eura, kao i od 20 eura, bile su najčešće krivotvorene novčanice iz serije euro.
Kako su prilikom predstavljanja novčanice rekli nadležni iz ECB, samo u prošloj godini otkriveno je 890 hiljada komada falsifikovaih novčanica eura, a od toga su 80 procenata bile baš dvadesetke i pedesetke.
Preporuka korisnicima novčanica od strane ECB: dobro opipati novčanicu, pogledati i obrnuti je u rukama.
Nova novčanica od 50 eura pojaviće se u prometu od aprila 2017. godine. Kako je najavljeno, sljedeće godine će doći do izdavanja novih novčanica od 100 i 200 eura.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
10.07.2016.

Euro 2016: Francuzi jurišaju na treću, a Portugalci na prvu titulu prvaka Evrope


Petnaesto Evropsko fudbalsko prvenstvo završava se večeras na pariskom Stade de Franceu, finalnom utakmicom između domaće selekcije Francuske i Portugala.
Francuzi će pred domaćom publikom jurišati na svoju treću  evropsku krunu, dok će se Portugalci u svom drugom finalu boriti za prvu titulu.
Ulogu favorita u suverašnjemm finalu imaće Francuzi, na čijoj su strani statistika i istorija.
„Galski pijetlovi“ su protivnike sa  Pirenejskog poluostrva pobijedili  18 puta u 24 susreta, od kojih dva puta u polufinalu  EP-a,  1984. i 2000. U slučaju osvajanja titule,  Francuzi bi se na vrhu liste izjednačili sa Španijom i  Njemačkom  sa po tri  naslova  evropskog prvaka.
Na Stade de Franceu finaliste će predvoditi  zvijezde  Cristiano Ronaldo i Antoine Greizmann.
Ronaldo je s Argentincem Lionelom Messijem najveća zvijezda  posljednje  decenije. Portugalac je u  Francuskoj postigao tri gola, a ukupno devet na evropskim prvenstvima,   čime se na vrhu vječne liste  izjednačio s nekadašnjom  francuskom zvijezdom  Michelom Platinijem.
Na drugoj strani,  Greizmann,  na svom prvom turniru Starog kontinenta, sa šest  golova najvjerovatnije je već osigurao titulu najboljeg strijelca prvenstva.
Portugalci su svoje jedino finale na EP-a  igrali 2004. godine kada su na domaćem terenu u Lisabonu neočekivano poraženi od Grčke.
Francuzi su prvu titulu prvaka Evrope osvojili 1984. godine, kada su, takođe, bili domaćini, a drugu  2000. godine u Belgiji i Holandiji.
(novasloboda.ba)
09.07.2016.

Rudari ogorčeni zbog rušenja simbola nekadašnjeg vremena






Rušenje ovako skupe građevine je čin za svaku osudu, te je Grad, kad ga već nije htio prenamijeniti u druge svrhe, trebao zadržati toranj kao simbol nekadašnjeg vremena.

"Rušenje tornja predstavlja vandalizam za ovaj Grad", tim riječima je Lovre Krešić, posljednji tehnički direktor Rudnika mrkog uglja 'Mostar', komentirao rušenje tornja nekadašnjeg rudničkog kompleksa u Mostaru.
Krešić je mišljenja kako je rušenje ovako skupe građevine čin za svaku osudu, te je Grad, kad ga već nije htio prenamijeniti u druge svrhe, trebao zadržati toranj kao simbol nekadašnjeg vremena.
"Mogli su preseliti Vatrogasni dom u taj toranj i lokaciju dati vatrogascima, zamislite koliko bi im to značio. Ali ne. kod nas dođu divljaci i ruše kako im odgovara. Naprave zgradu, prodaju stan i uberu lovu. Danas su u Mostaru, sutra u Njemačkoj", govori Krešić koji se ovim poslom bavio 41 godinu.
Mostarski rudnik proizvodio je ugalj za široku potrošnju, te je grijao čitavo područje Hercegovine i dio Crne Gore. lako je slovio za manje opasan rudnik, u odnosu na one u Bosni, Krešić se prisjeća kako ni rudari u Mostaru nisu bili pošteđeni nesreća i masovnih stradanja prilikom rada.
«Na gornjem šahtu nekadašnjeg rudnika, koji je bio povezan sa drugim šahtom pored tornja, između kojih je strujio zrak i jamu napajao scježim zrakom, poginuo je 1945. godine moj tac, dok je masovnih nesreća najviše bilo u staroj jami, koja je bila na mjestu današnje zgrade Elektroprivrede», sjeća se Krešić.
Nekadašnji tehnički direktor govori kako je 1925. i 1926. godine ostala zapamćena po velikim poplavama, jer je mostarski rudnik bio bogat viškom vode, te dodaje kako su se često nosili sa pojavom požara, te trovanja dimom.
Za mišljenje o rušenju tornja u Mostaru kontaktirali smo i nekadašnjeg rudarskog nadzornika. Lazu Durđevića, koji je u Rudniku mrkog uglja "Mostar" radio 40 godina, no koji nažalost, zbog lošeg zdravstvenog stanja, nije bio u mogućnosti dati komentar.
S Lazom smo imali priiiku razgovarati prije nekoliko mjeseci, kada se, na predstavljanju knjige priča o rudarima 'Mostarski rudnici', unatoč tome što je radio težak i za život opasan posao, s radošću prisjetio trenutaka koje je proveo u rudniku.
"Poslovi su bili teški i opasni, a s obzirom na to da sam ja sam bio jedan od vodećih ljudi, imao sam obavezu odgovarati za ljude. Posebno se sjećam Dana rudara koji se slavio 21. prosinca i tad bi se sastajali i imali organizirano natjecanje po grupama. U ta doba su bili nagrađivani najbolji rudari i obično bi dobivali 13. plaću", govorio je tom prilikom umirovljeni rudar.
Rudnik mrkog uglja 'Mostar' prestao je s proizvodnim pogonima l985.godine dok je površinski kop, na kojem se vršila eksploatacija uglja, prestao raditi pred rat kad je već i bio pred kraj sa zalihama, te je bilo potrebno više rezervi da bi mogao opstati.
Podsjećamo, rušenje mostarskog tornja predviđeno je u petak, S.srpnja, od 17 do 18 sati, te će na nekadašnjem rudničkom kompleksu biti sagrađen stambeno poslovni kompleks Oaza.
Na upit koliko je danas to područje uopće sigurno za gradnju bilo kakvog projekta, a naročito stambene zgrade, umirovljeni rudar Krešić kratko odgovara : 'Zavisi tko radi. U naše divljake nemam povjerenja'.
(bljesak.info)


(fotosi: Bljesak, arhiva)



09.07.2016.

Srušen rudarski toranj u Mostaru



Toranj nekadašnjeg rudnika u Mostaru, visok 28 metara srušen je u petak 8. jula, nešto iza 17:45 sati. Toranj se nalazio na lokaciji nekadašnjeg rudničkog kompleksa.
Na mjestu gdje se nalazio rudnički toranj nekadašnjeg rudnika, koji je grijao cijelu Hercegovinu i dio Crne Gore, niknut će stambeno poslovni centar.










"Rušenje ovako skupe građevine je čin za svaku osudu, te je Grad, kad ga već nije htio prenamijeniti u druge svrhe, trebao zadržati toranj kao simbol nekadašnjeg vremena", kažu ogorčeni nekadašnji rudari Mostarskog rudnika.



(fotosi:bljesak, arhiva)
09.07.2016.

Iz Mostara krenuo prvi biciklistički maraton „Tiha vožnja za žrtve Srebrenice i Žepe“






Prvi biciklistički maraton Mostar – Srebrenica, pod nazivom „Tiha vožnja za žrtve Srebrenice i Žepe“ povodom 21. godišnjice genocida u Srebrenici  krenuo je jutros u 8 sati sa trga Musala u Mostaru.
Maraton je organizovao Biciklistički klub MAS (Mostarska asocijacija sporta) uz podršku Gorske službe spašavanja – Stanica Mostar u sklopu planiranih aktivnosti, pod motom „Da se nikada ne zaboravi, da se nikome ne ponovi”.
Biciklistički maraton će se održati 9. 10. i 11. jula 2016. godine.
Prvi dan: etapa Mostar – Sarajevo
Drugi dan: etapa Sarajevo – Srebrenica
Treći dan: Klanjanje dženaze i učešće u službenom dijelu programa obilježavanja genocida
Maraton je podržao i veliki broj građana, institucija i preduzeća iz Mostara, što je bio dodatni vjetar u leđa organizaciji vožnje, za koju se procjenjuje da će trajati oko 20 sati.
Noseći transparent „Da se nikada ne zaboravi, da se nikome ne ponovi“, biciklisti su na put, dug 280 kilometara, krenuli vožnjom kroz čitav grad i polaganjem vijenaca na Šehitlucima.
Zbog bezbjednosti u saobraćaju, biciklisti će voziti pod policijskom pratnjom do glavnog grada BiH, gdje im je osigurano prenoćište u kasarni u Rajlovcu.
U nedelju, sa biciklistima iz drugih gradova, nastavljajaju vožnju do Srebrenice, gdje će 11. jula klanjati dženazu i odati počast stradalim žrtvama genocida u Srebrenici.
(Novasloboda.ba)
Foto:: Ismail Braco Čampara)
09.07.2016.

Grom ubio 18 krava u Postalmu u Austriji



Krave sa farme u Postalmu, malom planinskom mjestu u blizini Salzburga u Austriji, bile su na pašnjaku, kad je iznenada počelo nevrijeme sa grmljavinom.  Sklonile ispod jednog velikog drveta, i kako se čini to je bilo presudno. Kod udara groma u stablo, nastaradalo je 18 krava i teladi.
Vlasnik farme Georg Buchegger pronašao ih je u travi ispod drveta.
„Nisam moga o vjerovati očima, Nekoliko puta sam išao okolo i brojao ih”.
Na njegovoj farmi ljeti boravi i do 400 grla, koje pripadaju različitim farmerima iz nizine. Tu krave provode ljetne mjesece, a u jesen se vraćaju u svoje štale.
„Stradanje krava od groma nije baš česta pojava. Od kad se bavim ovim poslom, od groma je stradalo samo dvoje telad”, kaže Georg.
Protekle subote grom je udario u 150 godina staru smreku, ispod koje su krave vrlo često tokom dana hladovale. Udar groma i električno pražnjenje, koje se tom prilikom javlja, dovelo je do prestanka rada srce životinja.
Ipak, od svih krava koje su tom prilikom bile ispod stabla, jedna krava je preživjela. I što je najinteresantnije, njeno ime od rođenje je „Glück” – Sreća.
Na pitanje, šta će biti sa mrtvim kravama, farmer je odgovorio: „Njihovo meso nije više za upotrebu. Najvjerovatnije će biti upotrebljeno za izradu pseće hrane“.
Farmeri u Austrij,i inače, osiguravaju krave od udara groma, i u sluöaju nesreće za jednu odraslu kravu dobiju 1.200 eura, a za tele 700 eura.
(izvor:bild)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.07.2016.

Miris šume, smijeh i dnevni snovi pomažu u opuštanju


Idite u šumu
Šume su istinski terapijski centri. Istraživači sa  Nippon Medical School i Universiteta Chiba pronašli su da drveće i mnoge šumske biljke ispuštaju fitonicide. Samo njihovo udisanje izaziva opuštanje i stvaranje ćelija ubica u organizmu, koje imaju ulogu u odbrani organizma od virusa i tumornih ćelija. One pripadaju nespecifičnom imunitetu.
Pjevajte češće
Pjevanje djeluje veoma pozitivno na naše raspoloženje i čini nas otpornijim. Posebno je efikasno pjevanje sa nekim drugim, naprimjer u horu, jer to jača socijalne kontakte, kaže muzički istraživač iz Oldenburga Gunter Kreutz.
Hodanjem sretnije
Ko hoda žustrije, sa ispravljenim gornjim dijelom tijela, automatski podiže raspoloženje, kažu psiholozi sa Uni Witten-Herdecke, nakon testova na 39 osoba. Oni koji su hodali sretnije, tendenciozno su se sjećeli samo pozitivnih stvari, a oni koji su hodali sa oborenom glavom, osjećali su se nesretnije.
Smijite se i bez razloga
Nije uvijek potreban baš neki poseban razlog da se nasmijete. Samo povlačenje krajeva usana u prvacu ušiju pomaže stvaranju hormona sreće u mozgu, pronašli su istraživači sa univerziteta u Kanzasu. Što se češće smijete, utoliko bolje: To reducira nivo stresa i jača imuni sistem.
Sanjarite u međuvremenu
Ko se ludo bori sa traženjem rješenja nekog problema, povremeno treba da mislima skrene na drugu stranu. To opušta. Dnevni snovi podstiču na kreativnost. To su pokazala mjerenja moždanih valova, koje je proveo neurolog Andreas Fink iz Hamburga. Čovjekov duh nehotice sakuplja informacije, koje nanovo i kreativno može povezati.


(izvor:bild)
08.07.2016.

Arhaični prirodni motivi na fotografijama







Fotograf Tom Jacobi na svojim fotografijama prikazuje arhaične prirodne motive Zemlje u prirodnoj, sivoj boji i svaki motiv nam se prikazuje u sasvim novoj viziji. Motivi prirode na fotografijama u boji su stvar svakodnevnice.
Na većini slika preovladavaju motivi prilikom izlaska, ili zalaska sunca. Svjetlost pada toplo i ukoso, tako da se neke stvari kontinuirano čine pokazuju kao plastične. I ono što je u tome najteže, stvari izgldaju prilično isto, ako ne i pomalo dosadno.
Tako gledano, fotograf Tom Jacobi je svjetlosni prekidač namjestio malo naniže, skoro do isključenja boja. On je neke slike pravio sasvim rano, tako da je najranija svjetlost dana, a ponekad i posljednja dnevna svjetlost, slike činila upravo takvim, bezbojnim. Ponekad se ne da tačno razlučiti, da li je to svijetlo plava svjetlost nekog ledenog brijega, lil, ustvari žuta svijetlost nekih stijena. Najvećim dijelom, radi se o sivoj boji, kao sjenka. Inspiraciju za ovo , kako kaže Jacobi, dala mu je jedno putovanje na Antartik, čije ledene mase najčešće ne svijetle u plavoj boji, nego zbog stalno oblačnog vremena, u sivoj boji.
Nakon toga, otisnuo se po arhaičnim predjelima zemaljske kugle, od Namibije, preko Islanda do nacionalnih parkova Amerike. Njegove fotografije su veoma često sastavljene od grafičkih dtuktura stijena, vode i leda, tako da one djeluju kao da uopšte nisu sa ovog svijeta, ili kao pozadina za neku kompjutersku igru, ili kulise nekog fantazy filma.
Iako su viđene na stotine puta, na ovaj način predstavljene slike Bryce kanjona  ili Deadvila u Namibiji dobijaju sasvim drugačiji izgled.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.07.2016.

Sedamdeset godina bikinija






Dvodjelni kupaći kostim, dva trokutića dole, dva trokutića gore, vezani tankom niti, izazvali su pravi skandal prije 70 godina, kad su se pojavili u javnosti
Luis Reard (1894) bio je automehaničar po zanimanju, ali i pametan momak. Parižanin koji je preuzeo butik za donji veš od njegove majke, htio je samo malo provocirati, kada je maleni komad tkanine nazvao prema Bikini atolu u južnom Pacifiku. Tamo su toga vremena Amerikanci vršili atomske testove. Svijet je vrištao od negodovanja. A onda je bikini kupaći kostim došao u sam vrh interesovanja. Izum koji se mogao spakovati u kutiju šibica. Kod  muškaraca je izazivao klasični refleks gutanja pljuvačke, a kod nekonvencionalnih žena oluju oduševljenja.
Čak 55 hiljada gledalaca došlo je u „Mooulin Rouge“ kako bi vidjeli plesačicu Micheline Bernardini (danas 88). Ona je bila jedini model koja se usudila nositi taj odjevni predmet. Sve ostale su to ljubazno odbile.
Moralisti su bili u većini i godinama su brusili oštricu kritike protiv novih manira mode. Taj griješni komadić mode satanizovan je, a u Italiji, Španiji i Australiji, čak je bio zabranjen i zakonom. Pa čak i u Riju je bio organizovan jedan anti-bikini klub.
Na izboru za miss, u Londonu, mogao se nositi sličan kupaći kostim, ali pod uslovom da pokriva sve do pupka. Nasuprot tome, čak su i stare grčke vaze pokazivale žene u dvodjelnim kupaćim kostimima, u kojima bi se i danas mogli proći na hipi plažama.
Uprkos svim protivnicima, lagani kostim se malo po malo, tokom godina, probio kontra debelog vunenog jednodjelnog kostima, koji je mokar težio dobra 4 kila na vagi. Izuzetak je dugo godina bio grad Passau u Njemačkoj, u kome je bio zabranjen sve do 1968. godine.
U međuvremenu, bikini piše sasvim druge rekorede. Najskuplji poznati je plaćen 25 miliona eura, ukrašen sa 150 karatnim dijamantima, a postoje modeli sa ugrađenim broječima ultra ljubuičastog zračenja, ili sa ugrađenim LED svjtiljkama iznutra.
Sve u svemu, sigurno je samo jedno: njegov sjaj nikada neće nestati.
(izvor:express)
(Novasloboda.ba)
07.07.2016.

Ko je ustvari bogat, a ko siromašan? - Inspirativna priča u slikama

(inspirativna i poučna priča u slikama, na engleskom, sa prevodom u dnu, preneseno sa: mostarskibehar)





















(tekst i prevod na bosanski)

1. WHO  IS  RICH  &  WHO  IS  POOR
2. One day The father of a very wealthy family took his son on a trip to the country with the express purpose of showing him how poor people live
3. They spent a couple of days and nights on the farm of what would be considered a very poor family
4. On their return from their trip, the father asked his son How was the trip? It was great, Dad. Did you see how poor people live? the father asked. Oh yeah, said the son. So, tell me, what you learned from the trip? asked the father.
5. The son answered: I saw that we have one dog and they had four. We have a pool that reaches to the middle of our garden and they have a creek that has no end …
6. … We have imported lanterns in our garden and they have the stars at night. Our patio reaches to the front yard and they have the whole horizon. We have a small piece of land to live on and they have fields that go beyond
7. … We have servants who serve us, but they serve others. We buy our food, but they grow theirs. We have walls around our property to protect us; they have friends to protect them
8. The boy's father was speechless Then his son added, Thanks Dad for showing me how poor we are
9. Isn't perspective a wonderful thing? Makes you wonder what would happen if we all gave thanks for everything we have, instead of worrying about what we don't have
10. Appreciate every single thing you have!
11. Pass this on to friends and acquaintances and help them refresh their perspective and appreciation
12. THANK YOU

1. Ko je bogat, a ko je siromašan
2. Jednog dana otac vrlo bogate porodice pošao sa njegovoim sin na put po zemlji uz izričitu svrhu da vidi kako žive siromašni ljudi
3. Oni su proveli nekoliko dana i noći na imanju onih koje su smatrani za vrlo siromašnu porodicu
4. Na povratku sa putovanja, otac je pitao sina, kako je bilo na putu? Bilo je super, tata. Da li si vidio kako žive siromašni ljudi? pitao je otac. Oh, da, rekao je sin. Dakle, reci mi, što si naučio na putovanju? pitao je otac.
5. sin je odgovorio: Vidio sam, mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri. Mi imamo bazen koji doseže do sredine našeg vrta, a oni imaju potok kojem nema kraja ...
6. ... Mi imamo uvozne lampione u našem vrtu, a oni po noći imaju zvijezde. Mi imamo pogled do kraja dvorišta, a oni imaju cijeli horizont. Mi imamo mali komad zemlje na kome živimo, a oni imaju nepregledna polja
7. ... Imamo sluge koje nas služe, ali oni služe drugima. Mi kupujemo našu hranu, a njihova raste. Mi imamo zidove oko kuće koji nas štite, oni imaju prijatelje da ih zaštite
8. Dječakov otac je ostao bez teksta, a onda njegov sin dodao, hvala tata što si mi pokazao kako smo siromašni
9. Nije li ovo perspektiva jedne divne stvari? Čini se da se pitate šta bi se dogodilo kad bismo svi bili zahvalni na onome što imamo, umjesto što vodimo brigu o onome što nemamo
10. Cijenimo svaku stvar koju imate!
11. Pošaljite ovo prijateljima i poznanicima i pomozite im da osvježe svoje perspektive i zahvalnost

12. HVALA

(spagos)

07.07.2016.

Uoči utakmice Francuska-Njemačka: Nastavak ili prekid tradicije


Uoči polufinalnog susreta Francuske i Njemačke na svjetlo dana izlazi jedna puno drugačija statistika, barem što se tiče reprezentacije Njemačke, nego ona uoči utakmice četvrfinala Njemačke protiv Italije.
Naime, Njemačka je od 1972. godine iz daljeg takmičenja izbacila svakog domaćina velikog turnira, bilo da se radilo o Evropskom, ili Svjetskom prvenstvu. Da li će se ta tradicija nastaviti, ili će biti prekinuta, kao i ona protiv Italije.