spagosmail

Dobrodošli na moj blog


20.01.2017.

Interesantne misli


Ne bih se začudiо da mi jednog dana zakucaju na vrata i kažu:
"Dobar dan, došli smo po bubreg."
"Kakav bubreg??"
"Onaj što ste donirali kada ste kliknuli na NEXT, NEXT, I Agree!"
 ****
"Jednom se živi."
Rečenica koju koristimo kada planiramo da uradimo neku glupost.
****
Bože pomiluj ove bezgrešne! Mi grešni imamo sa kim da se milujemo.
****
Malo je falilo da se zaljubim... Srećom, zasr'o sam na vreme...
****
Čuvajte se malih žena. To da valja, naraslo bi.
****
Kakvo je vreme došlo, niko više ne želi da se venčava osim pedera i lezbejki.
****
Udaje mi se prijateljica a nije trudna. Kažem joj nek stavi jastuk, da se ne blamira!
****
Čudne su žene... Prvo prete mami da će se udati, a posle prete mužu da će otići kod mame...
****
Ne mogu da se dogovorim sa ženom gde ćemo na more ove godine. Ja bih u Tursku, a ona bi sa mnom.
****
"Da li neko iz vaše porodice pati od psihičkih bolesti?"
"Ne doktore, svi poprilično uživaju u tome!"
 ****
Doktori kažu da vam svaki komad pržene slanine koji pojedete, oduzima 9 minuta života. 
Računajući tako, trebalo je da umrem 1732. godine.
****
Kada čekam u redu, nerviraju me samo ljudi koji su ispred mene... 
Ovi iza su super likovi!
****
Svi smo mi isti, samo su nam plate drugačije.
****
Ja uvek dva puta kažem pre nego što razmislim...
****
Posle razgovora sa nekim osobama, preostaje mi samo da pustim vodu!
****
Ono što me ne ubije - ja probam ponovo...
****
Želite redovan sex narednih 30 godina? Uzmite stambeni kredit...
20.01.2017.

Prosto nevjerovatno: Spust niz okomitu stijenu



Švajcarski skijaš Jeremie Heitz spustio se niz skoro vertikalni, snijegom pokriveni stijenoviti zid Obergabelhorn u Švajcarskoj
Jeremie Heitz, ekstremni skijaš, zna tačno zašto je ovaj planinski vrh ostavio za kraj njegove liste opasnih planina niz koje se spustio. Prije ovog opasnog poduhvata, spustio se niz četrnaest sličnih, planinskih vrhova širom Evrope, i svih četrnaest uspješno. Kao petnaesti, i poslijednji na listi, našao se 4063 metra visoki Obergabelnhorn, nedaleko od grada Zermatta. Prije svega, sjeverna strana ovog vrha je zastrašujuća. Stjenoviti zid, visok 1200 metara među skijašima je do sada važio kao neprovozan. Svaki spust bi značio sigurnu smrt.
Jedina šansa za Heitza bila je da sačeka samo nekoliko povoljnih sati tokom jedne godine, kada je tako nešto bilo moguće napraviti. Bilo je potrebno da se četiri faktora pojave istovremeno. Neposredno prije spusta zasnježilo je, snijeg se još nije bio zaledio, vidljivost je bila dobra, uz veoma malo vjetra,
Čekati mu nije bilo teško ni skupo, jer stanuje vrlo blizu ove stijene.
I njegovo strpljenje se isplatilo. Sada je otkačio i Obergabelhorn.
A što je još važnije: preživio je.
(izvor:sternview)
Smail Špago


(novasloboda.ba)
19.01.2017.

Nova knjiga u biblioteci CIDOM: Tibor Vrančić - Stambol u Mostaru.


Tekstove, koje ćete pronaći u ovoj novoj knjizi, autor je pronalazio u raznim izvorima, prvenstveno starim knjigama napisanim prije stoljeća i više, u starim publikacijama, časopisima, jednom riječju, gdje god je uspio naći neku zanimljivu, ali manje poznatu priču, koja se odnosi na Mostar. Pronaći ćete mnoge poznate događaje, ali ima i nepoznatih. U knjigu je uvrstio sam i neke običaje, način života ondašnjih ljudi, njihova vjerovanja, pa i pokoju legendu.
Stil, gramatiku i pravopis svih tekstova ostaviljen je onakvim kako ih je pronašao, jer bi, mijenjajući ih, narušio samu srž onovremenih događanja, kao i duh onog vremena. Akvareli našeg dragog Miodraga Miodrag Milićević su upotpunili dojam ispričanih priča.

link za knjigu: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2017/01/Stambol-u-Mostaru.pdf


(cidom)
19.01.2017.

Lisica upala u Dunav i zaledila se




U blizini njemačkog malog mjesta Fridingen, jedan lovac je otkrio zeleđenu lisicu u ledom okovanom Dunavu. Fotografije su objavljene kao znak upozorenja od lakomislenih igara po zaleđenim rijekama ili jezerima.
Pretopostavka je da je lisica upala u ledenu vodu Dunava, utopila se, a kasnije je led obavio ostalo. Ledeni blok je zajedno sa lisicom izrezan i izvađen iz Dunava, te kao upozorenje postavljen u dvorištu ispred mjesnog lovačkog društva.
Inače, nije rijetka pojava da se životinje tokom zime nalaze u blizini zaleđenog Dunava, kažu mjesni lovci, a otkrivali su slično zaleđene jelene, ili divlje svinje. Samo je ovog puta čudno da se to desilo jednoj lisici, koja, inače, važi za pametnu i lukavu životinju. Nažalost, nakon odleđivanja, od krzna lisice više nije bilo nikakve koristi.
Uzgred, čitav događaj je mnoge podsjetio na jedan lik iz crtanih filmova, koji je doživio sličnu sudbinu zaleđivanja, ali sa sretnijim završetkom.
(izvor:suedkurier)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.01.2017.

Mostar u objektivima fotokamera: Wilhelm Wiener – Mostarske avlije (1909. godina)







U našem prethodnom serijalu – Mostar očima stranih putopisaca, osvrnuli smo se na knjigu Roberta Michela “Mostar” iz 1909. godine, nastalu tokom boravka autora u Bosni i Hercegovini.
Na tom putovanju, Michelu se pridružio i njegov prijatelj iz Beča u svojstvu ličnog fotografa – Wilhelm Wiener, koji je Kodak kamerom bilježio momente interesantne za njegovu knjigu. Zahvaljujući autoru i fotografu, u prilici smo riječju i slikom proviriti u sokake i avlije mostarskih kuća iz 1909. godine. Wiener je za potrebe Michelove knjige načinio preko stotinu fotografija u Mostaru i okolini, od kojih je u samoj knjizi objavljeno nekih sedamdesetak. Gledajući pojedine fotografije na kojima su isti objekti, naslućujemo da je Wiener boravio duži vremenski period u našem gradu, jer na jednoj nalazimo veliku prolistalu košćelu kraj Koski Mehmed-pašine džamije, dok je na drugoj ta ista košćela gola – bez ijednog lista. Ima tu fotografija iz svih dijelova Mostara, vjerno su zabilježeni svi važniji objekti, ali i oni manje važni – pojedini maleni sokaci, tadašnje nošnje, djeca i brojni drugi detalji.
Pažnju svakako privlači serija fotografija mostarskih avlija. Na njima su mlade žene u dimijama koje poslužuju kafu, vezu ručni rad ili se jednostavno druže. Jesu li žene na ovim fotografijama bile naručeni modeli za potrebe snimanja ili je fotograf vjerno ovjekovječio pojedine avlije, ostaće tajna. Danas je teško prepoznati o kojim avlijama je riječ, jer su već odavno nestale ili su izmijenjene do neprepoznatljivosti. Tim više je vrijedan taj dokumentaritički materijal, čiji dio donosimo i ovdje.
A o mostarskim avlijama i kućama Robert Michel je u svojoj knjizi napisao slijedeće:
“Avlije starih kuća su pune dražesnih intimnosti naročito onih u posjedu muslimana. U većini njih nalaze se prastare loze, koje kao krov pokrivaju avliju gustom odrinom. U ozidanim sofama, u uglovima, ili duž strana avlijskog zida ima veoma bogatog ukrasa od cvijeća. Otvorene strme stepenice i doksati povećavaju još više prisnost.
Stanovi kod muslimana uređeni su vrlo jednostavno i lijepo. Namještaja nema gotovo nikakvog, ali zato ima mnogo ćilima, rezbarenih sanduka i musandera. Naravno, danas u Mostaru nema ni jedne jedine kuće koja bi bila potpuno uređena na dobri stari turski način. Evropskoj industriji s njenim jeftinim fabričkim proizvodima uspjelo je u toku posljednje decenije unakaziti jednostavnu orijentalnu raskoš”.
Fotografije iz mostarskih avlija fotografa Wilhelma Wienera, snimljene u Mostaru 1909. godine mogu se pogledati u galeriji fotografija, a knjiga autora Roberta Michela dostupna je u arhivi na našoj web stranici: www.cidom.org
Prilog priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.01.2017.

Kakav ledeni „vatromet“?


Za napraviti nešto ovako potrebna je da temperatura bude minus 25°C ili niža. Od pribora je potrebna šolja vruće vode i, naravno, jedan energičan potez rukom.
Vruća voda isparava brže nego hladna, a rezultat eksperimenta: prije nego što voda dotakne tlo, od nje u vazduhu nastaje snijeg!
Slike u prilogu su napravljene u Švedskoj, a ako temperatura kod nas nastave ovako opadati, moguće da nekom nešto slično i kod nas pođe za rukom.
(izvor:bild)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.01.2017.

Kafić bez W-Lana


Mi nemamo W-Lan
Pričajte međusobno
Činite to tako kao da je 1995.



fotografija: Köln, Rheinauhafen, 17. januara 2017.

(spagos)
17.01.2017.

Sabrati se

Fejićeva 14. januar 2017.

Nekoliko značenja. Prvo, kafa je zajednički napitak, ceremonija koja znači puno više od običnog uživnju u napitku. Moramo se prvo sabrati, sakupiti, pa onda popiti kafu. Drugo značenje je u smislu sabrati pamet. Uz kafu se obično čuje nešto i pametno, a ponekad i suprotno od toga, pa se sa onim što se pri tome čuje, pamet sabire. Potpuna razlika od pijenja alkohola, uz koji obično kažemo, oduzeo se, oduzeli se, što najčešće podrazumjeva kako oduzimanje pameti, tako i oduzimanje svojstva govora i pokreta. Gluho bilo, ili ne čulo se.
Ako uz sabiranje sa kafom, kavom, kahvom usput dođe i nešto i pametno, a dolazak pametnog svakako označava ova debela knjiga ispod šoljica, e onda je to siguran dokaz da se neko kod ove kafe baš dobro sabrao. A ponekad, čovjeku je potrebno da se sabere i sam sa sobom.

Sabrati:
(1.1) (koga) Skupiti više osoba na jedno mjesto; sazvati.
(1.2)
(a) Pokupiti, pobrati plodove sa zemlje
(b) Skupiti na jedno mjesto stvari, predmete, što od više osoba.
(1.3) (se)
(a) Sastati se, skupiti se s raznih strana na jedno mjesto; nakupiti se.
(b) Usredotočiti se na što.
(c) Savladati jake emocije, smiriti se, pribrati se.

Englezi to u prevodu kažu: get together.
Nijemci pak kažu sich zusammenreißen
Vujaklija: vracanje u normalu, sledi posle oduzimanja.. . ili...Супротно од "Одузети се"...

Moglo bi se ovako još dugo, samo se bojim da ne bi bilo praviše, pa bi umjesto sabiranja došlo do oduzimanja.


(spagos)
17.01.2017.

Šala sa natpisom Hollywood






Na osnovu iskazanih želja uz Novu godinu, već prvog dana iza Nove godine trebalo bi sve biti  makar malo bolje. Tradicionalno sve je lošije, od loših vijesti u medijima, lošeg raspoloženja zbog žgaravice, itd…
Ponekad se negdje nešto i promjeni u toku noći, ili bolje rečeno, pod okriljem noći, kao na primjer, na brežuljcima iznad Los Angelesa, u SAD. Iznenada Hollywood, nije više bio to, nego Hollyweed, a weed je jedan izraz iz žargona kojim se označava marihuana. Ne, nije se desilo da su se svi preko noći napili, ili napušili toliko, da ih hvataju halucinacije. Neko je na natpisu dijelove dva slova O prekrio vješto, tako da se iz daljine slova “oo” vide kao “ee”, pa je nastao “Hollyweed” (Sveta marihuana). Takođe je i onaj ko je izveo ovaj “podvig” morao biti trijezan, jer, svako slovo je visoko 13 metara, a područje je opasano visokom ogradom, tako da sve i nije bilo baš potpuno nekomplikovano. Podvig je odmah proslavljen u medijima.
Međutim, ovo nije prva akcija sa istim slovima. Daleke 1976. godine, jedan student je dijelove slova prefarbao i tada se prvi put pojavio “Hollyweed”.
Godinama je brežuljak sa slovima služio da se sa njega šalju različite poruke.
Godine 1983. znak je prekriven natpisom “Go Navy” (Naprijed mornarica) povodom godišnjice mornarice. Iste decenije, studenti univerziteta Caltech natpis su uredili prema imenu njihove škole.
Zatim je jedno slovo L bilo prekriveno 1987. godine, u čast posjete tadašnjeg pape Johanesa Paula II, tako da je natpis glasio “Holywood” (Sveta šuma).
Naredne decenije, sa natpisa je dva puta odaslana politička poruka. Prvi put 1990. godine sa natpisom “Oil war” u cilju protesta protiv rata u Perzijskom zalivu. A pet dana prije predsjedničkih izbora 1992. godine, pristalice tadašnjeg kandidata Ross Perota, od slova su napravili natpis “Perotwood”.
A kad je skoro postala moda da se sa briježuljka šalju kojekakve poruke, prvo je Fond za javno zemljište skoro nedavno, 2010. godine, natpis modifikovao u “Save the peak” (Spas za vrh), što je kasnije modifikovano u “Sallywood” i “Save the Pood”, dok zemljište konačno nije ograđeno i zaštićeno.
Gledano malo dalje u prošlost, natpis se pojavio prvi put 1923. godine kao reklamni pano za jedne firme za nekretnine. Tada je na natpisu stajalo “Hollywoodland”. Natpis “Land” je odbačen 1949. godine, tako da je od tada ostao natpis ”Hollywood”. Kako bi natpis bio uočljiv noću, osvjetljava ga
4.000 lampica. Sam natpis je dug oko 100 metara, a o njegovoj sigurnosti i održavanju se brine posebna firma. I na kraju, za one koji žele informaciju više, sama riječ Hollywood u bukvalnom prevodu bi imala naše značenje “Šuma zelenike”.
Da li je sadašnji “Hollyweed” šala, ili je time poslala neka ozbiljnija poruka? Moguće da su šaljivdžije ovom akcijom imali želju da podsjete na referendum proveden u saveznoj državi Kalifornija u novembru, na kome su se glasači izjasnili da se marihuana može legalno koristiti u privatne svrhe.
Bilo kako bilo, policija traga za počiniocem, ili njih više, zbog uznemiravanja privatnog posjeda. U svakom slučaju: Veselo u novu!
(izvor:sdz)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
16.01.2017.

Bosnom i Hercegovinom: Djevojke iz Srebrenice

Ponekad se čovjek ne može oteti jakom utisku koje na njega ostavi neka informacija, film, ili fotografija. Upravo tako se dešava dan nakon što su skoro svi medije u Bosni i Hercegovini objavili fotografije mladih djevojaka, sestara iz Srebrenice. Ljepota prizora, prirode, i djevojaka koje tako slobodno i elegantno jašu na konjima, u prirodi punoj snijega, ostavlja dubok utisak.
O sestrama, njihovom hobiju, njihovim ocu, koji je sve ovo omogućio, bilo je dosta informacija na drugim mjestima.

Ovdje još jednom, podsjećanje na ljepotu prizora.





nekoliko linkova za tekstove i ostale fotografije:




(spagos)


16.01.2017.

Sniježna sova iz Montreala


U rano jutro 3. januara 2016. godine osvanuo je oblačan dan u Montrealu. Milionska metrpola u kanadskoj provonciji Quebecs zabijelila je od snijega. Samo na ulicama za brzi saobraćaj bili su vidljivi tragovi saobraćaja. I upravo tada jednaoj kameri video nadzora, koja je snimala jedva prolazeći saobraćaj, u kadru se iznenada našla jedna Sniježna sova (Bubo scandiacus).
Ptica je pred objektivom kamere napravila jedan veličanstveni zamah krilima, gledajući pri tome direktno u kameru.
Video se pojavio u medijima, postavljen od strane ministra saobraćaja ove provincije lično. Ništa neobično, da od snimka nije proteklo tačno godinu dana. Jedan od mogućih razloga zašto se čekalo toliko dugo, može biti što je Sniježna sova zaštićena ptica u Kanadi, a nalazi se na grbu Quebecsa.
Ptica je, inače, poznata ljubiteljima filmova o Harry Potteru, u kojima je sova po imenu “Hedwig” njegova stalna pratilja.
(izvor:express)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
15.01.2017.

Kad ga Panta dade od gola do gola


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu realsanisave)

Kada golman golmanu da gol preko celog terena, to se prepričava. Ali kada je golman niškog Radničkog Dragan Pantelić šutem iz svog šesnaesterca savladao kolegu iz mostarskog Veleža Envera Marića, koji je tada važio za jednog od naših najboljih i najiskusnijih čuvara mreže, malo ko je mogao da poveruje u to. Pantelić je kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina bio prvi golman reprezentacije Jugoslavije i jedan od najboljih evropskih čuvara mreže. Pored 19 utakmica za nacionalnu reprezentaciju, ubeležio je i četiri nastupa za selekcije Evrope i sveta.

Ostao je, međutim, upamćen ne samo po svojim atraktivnim i smelim intervencijama, već i kao nepogrešivi izvođač jedanaesteraca za niški Radnički, tako da je jedne sezone bio drugi strelac svoje ekipe, odmah iza centarfora Dušana Mitoševića. Popularni Panta je sa bele tačke postigao i dva gola za Jugoslaviju – 27. septembra 1980. godine protiv Danske (2:1) i 29. aprila 1981. godine u susretu sa Grčkom.

Pantelić je jedini pogodak na prvenstvenoj utakmici u Nišu između domaćeg Radničkog i mostarskog Veleža postigao na jedinstven način, šutnuvši iz svog šenaesterca loptu, koja je nošena vetrom završila u mreži gola gostujuće ekipe. Gol sa preko 80 metara iznenadio je sve na stadionu, naročito iskusnog golmana Veleža Envera Marića, koji je iza sebe imao nastupe za reprezentaciju na Svetskom prvenstvu u Minhenu 1974. godine i nekoliko sezona u nemačkom prvoligašu Šalkeu. O tom golu Pantelić je pričao:

-Igrao se 88. mi­nut. Uzeo sam lop­tu u svom še­sna­e­ster­cu i od­mah de­ga­ži­rao, ka­ko bih pro­na­šao cen­tar­fo­ra Mi­to­še­vi­ća. U tom tre­nut­ku ni­sam vi­deo da je Ma­rić na­pu­stio gol i ni­sam imao na­me­ru da ga ma­ti­ram. Lop­ta je pa­la iz­me­đu še­sna­e­ster­ca i pe­na­la, na nju su tr­ča­li Mi­to­še­vić, Ma­rić i još ne­ko­li­ko igra­ča. Svi su mi­sli­li da će lop­ta do­ći u nji­hov po­sed, me­đu­tim, ona je ne­zgod­no od­sko­či­la i za­vr­ši­la u mre­ži Ve­le­ža. Po­sle za­vr­šet­ka utak­mi­ce, bi­lo mi je ne­pri­jat­no da se po­zdra­vim sa Ma­ri­ćem. Znam da mi je za­me­rio, ali valj­da je shva­tio da tu ni­je bi­lo zle na­me­re. Haj­de da sam na taj na­čin po­sti­gao gol ne­kom klin­cu, baš bi me bi­lo bri­ga, ali, ova­ko, zna se ko je bio Ma­rić. Me­đu­tim, taj gol nas je od­veo u Kup UEFA.



Na youtube je postavljen video gola, a kako u opisu stoji, to bi trebao biti taj gol:


Da li je to taj gol, nisam baš siguran. Nakon utakmice, u emisiji Sportski pregled, koija se davala na TV nedeljom uveče, bilo je javljeno da gol nije snimljen. Lopta je iznenadila i snimatelja, tako da je on snimio samo momenat kad lopta preskače Marića i ulazi u gol. U redakciji Soprtskog pregleda, napravili montažu jednog izbacivanja lopte od strane Pantelića iz njegovog šesnaesterca, na kome se vidi kako lopta leti od njega preko centra... onda rez...pa su nadodali ovaj prvi dio, na kome je snimljen momenat kad lopta preskače Marića i odlazi u gol.
Na ovom snimku lopta leti u kontinuitetu od golmana preko čitavog igrališta, vara protivničkog golmana i ulazi u mrežu.
Da li je ovo snimak neke druge kamere? Golman liči na Marića, iako se to baš sa stopostotnom sigurnošću ne može reći. Odbrambeni igrači su u crvenim dresovima, a napadači u žutim. Međutim, Radnički je toga vremena imao crvene dresove, kao i Velež, a po fudbalskim pravilima, domaćin zadržava boju svojih dresova, a gostujući tim dolazi u dresovima druge boje. Zbog toga...???

Utakmica Radnički-Velež 1:0 (0:0), odigrana je 26. oktobra 1980. godina na stadionu na Čairu u Nišu, a gol je postignut u 50. minuti.
Na kraju sezone 1980/81 Radnički je bio 3. a Velež 9.

Podaci sa wikipedije:
Dragan Pantelić, bivši jugoslavenski fudbaler, golman. Branio u Radničkom iz Niša od 1971 do 1981 i 1984-1985 na ukupno 433 utakmice i pri tome dao 24 gola iz penala
Za reprezentaciju Jugoslavije branio 19 puta i kao golman dao 2 gola. Najveći uspjesi sa Radničkim u kupovima UEFA. Branio je u francuskom Bodou od 1981 do 1983. Za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 8 utakmica, a za reprezentacije Svijeta i Evrope 4 utakmice.
Ostao je upamćen kao odličan golman i izvođač penala.

Kuriozitet, gol postignut sa gola na gol, protiv Veleža, kojim je Radnički pobijedio sa 1:0. Kakav je nekada bio odnos među fudbalerima i kako se poštovao stariji, kazuju riječi na kraju gornjeg teksta:

Po­sle za­vr­šet­ka utak­mi­ce, bi­lo mi je ne­pri­jat­no da se po­zdra­vim sa Ma­ri­ćem. Znam da mi je za­me­rio, ali valj­da je shva­tio da tu ni­je bi­lo zle na­me­re. Haj­de da sam na taj na­čin po­sti­gao gol ne­kom klin­cu, baš bi me bi­lo bri­ga, ali, ova­ko, zna se ko je bio Ma­rić. Me­đu­tim, taj gol nas je od­veo u Kup UEFA”.

U svakom slučaju, evo nije zaboravljeno.


(spagos)
15.01.2017.

Životinjska gozba


U američkom Grand Teton nacionalnom parku jedan grizli brani lešinu jednog bizona od grabljivih gavranova.
Broj ovih medvjeda se u Yellowstone eko-sistemu upetorostručio od 1975. godine. Sada ih na tom području ima oko 700. Najveći njihov neprijatelj je bio i ostao čovjek. Samo u 2015. godini, ljudi su ubili 34 grizlija. Po tamnošnjim zakonima, jedan grizli može biti ubijen ako se opasno približi ljudima, ili njihovoj stoci.
Na slici u prilogu, fotograf se opasno približio i skoro zalijepio za krzno grizlija, dok nije napravio fotografiju koja je po izboru magazina „National Geographic“ izabrana za najbolju fotografiju 2016. godine.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
14.01.2017.

U sjećanju: Miki Jevremović naše mladosti





Legendarni jugoslovenski pjevač zabavne muzike Miodrag Miki Jevremović preminuo je u 76. godini od posljedica moždanog udara, na Kliničkom centru u Beogradu. Miki Jevremović doživio je moždani udar prije više od dvije sedmice, prenose beogradski mediji.
Bio veoma popularan širom Jugoslavije šezdesetih i sedamdesetih godina, a publika ga pamti po nastupima na najprestižnijim domaćim festivalima tog vremena. U dugogodišnjoj karijeri nastupao je, između ostalog, na Beogradskom proljeću, festivalu Vaš šlager sezone u Sarajevu, Splitskom, Zagrebačkom i Opatijskom festivalu.
Rođen je u Beogradu 27. marta 1941. godine. Početak njegove blistave karijere obilježile su pjesme “Mama”, “Pijem” i “Osmnanaest žutih ruža”. Kasnije je osvajao publiku pjesmama “Ako jednom vidiš Mariju”, “S kim si sada kad je tužno vreme” i “Pesnikova gitara.”
Neki od najpoznatijih Mikijevih albuma su “Ja želim samo malo mira”, “Gubim te”, “Crni kofer i gitara”, “Grkinja”, “Ti si kao dragi kamen, Romanela” , “Neka toče crno vino” i “Jovana.”
(Novasloboda.ba)

muzička ilustracija: Miki Jevremović "Neka toče staro vino"


(spagos)

14.01.2017.

Chuck Norris na TV ekranima




Dok je Chuck Norris harao sa njegovom kult serijom „Walker, Texas Ranger“, koja je u SAD prikazivana od 1993. do 2000. godine, u nekim zemljama ga u to vrijeme nije bilo na TV ekranima. Začudo, u te zemlje spada i jedna Njemačka.
Texas Ranger Cordell Walker će na TV ekranima u Njemačkoj tek sad doživjeti svoju premijeru. Iako je Chuck Norris ostao poznat po svojim ulogama u filmovima, još više je u sjećanju ostao po izjavama, koje mu se prišivaju i vrte, kako u svakodnevnom govoru, tako i kao pisane izreke u medijima. Ponovni dolazak na TV ekrane je sasvim dovoljan razlog da se podsjetimo nekih njegovih izreka:
 Chuck Norris spava sa jastukom ispod njegovog pištolja.
Chuck Norris je jednom isčupao jednu dlaku iz svojih brkova i na nju nabio trojicu bandita.
Chuck Norris može od govneta napraviti zlato.
Chuck Norris je izdegenečio Bud Spencera i Terence Hilla zajedno.
Chuck Norris može i led pripremiti na roštilju.
Chuck Norris može na svakom bankomatu izvući lovu, bez pin broja, ali i bez kartice.
Chuck Norris je navodno umro prije 10 godina, ali smrt još nema hrabrosti da to javno kaže.
Chuck Norris je izbrojao do beskonačnosti. I to dva puta.
Chuck Norris može skočiti preko svoje sjene.
Chuck Norris je uspio morsku sirenu uhvatiti između nogu.
Chuck Norris ne traži ništa na Google, Google pita Chucka Norrisa.
Chuck Norris je jedini koji je stvarno ubio vrijeme.
Chuck Norris ne zaboravlja. On se može čak sjetiti šta će biti sutra.
Chuck Norris može oživjeti i mrtvi ugao.
(izvor:bild)
 Smail Špago
(Novasloboda.ba)
14.01.2017.

Ples u smrt - Mata Hari





Prije 100 godina je uhapšena Mata Hari, kao dvostruki tajni agent. Čitav njen život je bio drama sama za sebe, koja je ponudila dosta materijala za romane, filmove i bezbrojne špekulacije.
Na prvoj slici je Mata Hari 1905. godine na vrhuncu njene karijere. Na drugoj slici je glumica Greta Garbo na plakatu za film „Mata Hari“ iz 1931. godine, u ulozi koja je švedsku glumicu, ljepoticu učinila besmrtnom.
Margareta Gertruda Zele, poznatija kao Mata Hari, bila je holandska egzotična igračica i kurtizana.
Rođena je 7. avgusta 1876. godine u jednoj bogatoj porodici. Udala se 1895. za oficira škotskog porijekla koji je služio u holandskoj vojsci. Od 1897. do 1902. njih dvoje su živjeli na Javi i Sumatri, u Indoneziji. Kasnije su se vratili u Evropu i razveli. Imali su dvoje djece koja su umrla u djetinjstvu i ranoj mladosti.
Margareta odlazi u Pariz gdje 1905. godine postaje egzotična plesačica. Ubrzo uzima umjetničko ime Mata Hari, što na malajskom znači “sunce”. Bila je visoka i atraktivna, a na sceni se pojavljivala gotovo gola. Postala je ljubavnica milionera i industrijalca Emila Gimea, a imala je i niz veza s bogatašima i plemstvom.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Mata Hari je putovala između Engleske, Francuske, Holandije i Španije. Svojim nastupima privukla je pažnju njemačke i francuske vlade. Nastupala u Njemačkoj kada je počeo Prvi svjetski rat.
Iako je Holanđanka po rođenju, smatrana je Francuskinjom, a sva njena imovina bila je konfiskovana. Njemački konzulat joj nije htio nadoknaditi gubitak, ali su joj ponudili novac u zamjenu za špijuniranje Francuske. Postupajući po dojavi talijanske vlade, Francuska je započela postupak njene deportacije. Umjesto toga, lukava plesačica nagovorila ih je da to ne rade u zamjenu za informacije o Njemačkoj. Nastavila je špijunirati za obje zemlje. U januaru 1917. godine, jedna njemačka tajna poruka spominjala je usluge špijuna H-21. Francuska tajna služba identifikovala je špijuna kao Matu Hari. Uhapšena je 13. februara 1917. u hotelskoj sobi u Parizu. Osuđena je kao njemački špijun i strijeljana 15. oktobra 1917. godine.
(izvor:sdz) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
13.01.2017.

Uskoro knjiga: “Legendarni FK Velež Mostar 1952-1992”, druga knjiga Enesa Vukotića


U povodu skorog pojavljivanja knjige Enesa Vukotića “ Legendarni FK Velež Mostar 1952-1992”.

(tekst koji slijedi napisao je novinar Miljenko Karačić, a objavio Enes Vukotić na njegovoj stranici na facebooku)

TISUĆU STRANICA - MILIJUN USPOMENA

Knjiga je prema definiciji ukoričena tiskana omeđena publikacija s najmanje 49 stranica. Povijest knjige duga je 7.000 godina. Prve knjige pojavile su se na Istoku. Kinezi su ih radili od bambusovih daščica. Stari Babilonci, Asirci i Perzijanci znakove su ostavljali na glinenim pločicama. Stari Egipćani koristili su papirus, stari Grci i Rimljani drvene i kamene ploče. Danas su knjige tiskane kolekcije papira. Naše doba poznaje više vrsta knjiga, albume, dnevnike, knjige poslovnih evidencija i knjigovodstva, školske udžbenike, enciklopedije, riječnike, atlase...
Knjiga Enesa Vukotića u Veležu ne spada izričito ni u jednu vrstu, a obuhavaća sve. Knjiga koja ima više od tisuću stranica nije obična knjiga. To je više od 20 knjiga u jednoj knjizi. To je zbirka od milijun uspomena koje su se u Mostaru počele rađati daleke 1922. godine, kad je rođen Velež. To je zbirka uspomena o nogometnom klubu koji je 1952/53. zakoračio u Prvu saveznu ligu Jugoslavije, zadržao se samo jednu sezonu, vratio se 1955. i u njoj ostao do kraja i lige i države. To je knjiga stotinu puta pročitana, prepričana i nikada do kraja ispunjena. Enes Vukotić nije njezin pisac, ali je njezin autor, enciklopedist, prikupljač i čuvar zapisa o vremenima kad je nogometna lopta u Mostaru bila dječački san, a igranje za Velež privilegij odabranih.
Zavoljeli su Mostarci nogometnu igru, uživali u njoj, bili ponosni na svoj Velež. A taj Velež donosio im je radost i tugu, radost zbog pobjeda, tugu zbog poraza. Taj Velež dao je jugoslavenskom nogometu novu dimenziju. Udahnuo mu je posebni šarm. Odgajao je nogometne velikane, igrače koji su u ponekad surovu igru uvijek znali unijeti malo šarma, vica i kazati svima - ipak je ovo samo igra!
A znali su igrati mnogi, Sulejman Rebac, Muhamed Mujić, Haldun Hrvić, Kruno Radiljević, Bruno Repar, Vlado Zelenika, Žarko Barbaric, Ivan Ćurković, Zejnil Selimotić, Franjo Džidić, Boro Primorac, Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Avdo Kalajdžić, Jadranko Topić, Momčilo Vukoje, Blaž Slišković, Vladimir Skočajić, Semir Tuce, Sead Kajtaz, Predrag Jurić, Meho Kodro i mnogi drugi pisali su nogometnu povijest ovih prostora, svaki na svoj način. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Velež je igrao ako ne najbolji, onda svakako najljepši nogomet na ovim prostorima. Nikad nije bio prvak. Osvojio je dva puta državni kup, no klubovi „velike četvorke" bili su posebne mušterije. Bez petice ili šestice nisu prolazili ni Partizan, ni Crvena zvezda, ni Hajduk, ni Dinamo. I jedan Derby County „popio" je četvrticu u kišovitom Mostaru, tresla se od straha pod Bijelim Brijegom i dortmundska Borussia kad je Tuce tresnuo u vratnicu.
Svaka utakmica bila je priča za sebe. Bilježile su to novine svaki dan, a Enes čuvao, skupljao i prkosio zaboravu. Što su novinski listovi pritisnuti olovnim slovima više žutjeli postjali su vrijedniji, dragocijeniji. Sve te drage uspomene koje su čuvena sportska pera iz Mostara i ostatka svijeta stavljala na papir Enes Vukotić je sačuvao, razvrstao, kronološki posložio u knjigu za koju može kazati:
-Ovo je moj Velež, ovo je naš Velež !
Nije to bio lagan posao. Osim dokumenata i novinskih izvještaja Enes je sačuvao i stotine fotografija. Kažu da slika govori više od tisuću riječi. Trudio se Enes saznati ime svake osobe sa svojih fotografija. Nije to bilo lako. Neki od junaka s crno - bijelih slika nisu odavno već medu živima. I oni koji su ih poznavali nisu više sigurni jesu li baš na slikama oni za koje misle da jesu. A Enesu nije bilo teško, nazvati, raspitati se, otići do osobe koja bi mu mogla pomoći, jednom, dva puta, stotinu puta. Radio je to brižljivo, pažljivo i s velikom ljubavlju. Enesova zbirka uspomena o Veležu nije samo priča o nogometu i nogometašima. To je priča o ljepoti igre, o rađanju prijateljstava, o ljubavi prema klubu i gradu, to je priča o gradu koji je rađao velike sportaše i divio im se, to je priča o ljudima koji su odlazili u svijet, ali svoj grad nikada nisu zaboravljali.
To je neponovljiva priča o Neretvi i životu uz nju, to je priča koju ne može zaustaviti ni prostor ni vrijeme. Ona ima svoj početak i svoje prvo i drugo poluvrijeme. Ona ima i produžetke, koje mogu igrati naraštaji koji dolaze jer je upravo rođena knjiga o legendarnim Rođenima.

Miljenko Karačić

13.01.2017.

Dan punoljetstva za hiljade Japanaca










Hiljade mladih iz Japana obučeni u blistave kimone, našminkani skupim šminkama, proslavili su Dan njihovog punoljetstva. U Japanu punoljetstvo nastupa sa 20 napunjenih godina. Slavi se svakog drugog ponedeljka u mjesecu februaru. Tom prilikom, omladina u pratnji roditelja, familije i prijatelja, prisustvuju svečanostima koje se održavaju u gradskim dvoranama i uredima. Sa napunjenih 20 godina mladi Japanci stiču pravo da legalno puše, piju i dobijaju pravo glasa, te samim tim postaju odgovorne odrasle osobe.
Umotane u blistave i veoma skupe kimone, mlade Japanke uzimaju učešća u proslavi, za koju se pripremaju skoro godinu dana prije.
Granica od 20 godina za punoljetstvo mladih oba pola uspostavljena je u Japanu 1876. godine.
Grupe djevojaka u kimonu, kao i lijepo obučenih mladića, najčešće su se kretali na molitvu u Meji Shrine u Tokiju, a nakon toga u tokijski Diznilend.
Interesantne podatke pružaju mediji iz Japana, koji pišu da cijene pojedinih kimona za djevojke dostižu i do 10 hiljada dolara, a kozmetički tretmani i frizure, dostižu cifre nekoliko stotina dolara. Ove godine, punoljetstvo je steklo 1,210.000 mladih Japanaca, što je pad za oko 50 hiljada od prošle godine. Rekord je bio 1970. godine, kad ih je bilo 2,460.000.
Japan, inače, bilježi pad nataliteta, zadnjih nekoliko godina u ovoj zemlji se rađa ispod milion novih Japanaca godišnje, što je znak da njihovo društvo ubrzano stari.
(izvor:dailymail)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
12.01.2017.

Seenager, ili stariji tinejdžer



Ovaj prilog sam pisao i prije godinu dana. Neka ki oproste oni koji se toga sjete. U ovim godinama memorija postaje puna do vrha.

Ja sam Seenager. (stariji tinejdžer)
Imam sve što sam želio da imam kao „teenager", samo 60 godina kasnije.
Ne moram ići u školu ili na posao.
Svaki mjesec primam džeparac. Imam svoj put.
Nemam "policijski sat", mogu doći kad hoću... Imam vozačku dozvolu i svoj automobil.
Moj ID mi omogućava da idem po  barovima i kupujem vino u trgovini.
Najviše mi se sviđaju radnje gdje se nabavlja vino.
Osobe sa kojma se družim se ne boje da će ostati trudne, oni se ničega ne plaše.
Nemam picajzle. Život je super!
Mnogo ćete se bolje osjećati kad sve ovo pročitate ako ste Seen-ager. Mozak starijih ljudi je malo sporiji, jer oni znaju puno.
Ljudima ne slabi pamćenje sa godinama, njima treba samo malo više vremena jer drže mnogo informacija u mozgu. Naučnici smatraju  da su iz sličnog razloga stariji malo „tvrdi" na ušima jer sve to pravi pritisak na njihovo unutrašnje uho.
Slično se ponašaju kompjuteri sa prepunim hard-diskovima.
Istraživači tvrde da taj usporavajući process nije isto što i gubitak pamćenja. Ljudski mozak radi sporije u starosti, kaže Dr. Michael Ramscar, ali samo zato što smo vremenom uskladištili previše informacija. Mozak starijih ljudi nije oslabio. Naprotiv, oni jednostavno znaju više.
Tako  stariji ljudi često idu u drugu sobu da nešto uzmu i kad su tamo, oni stoje  pitajući se zašto su došli? To nije problem memorije, to je prirodni način koji tjera starije ljude da više vježbaju.

Dakle, Imam više prijatelja kojima sam mislio poslati ovo, ali sada se ne mogu sjetiti njihovih imena. Zato, molim vas proslijedite ovo svojim prijateljima; Oni su možda i moji prijatelji


(preneseno sa: mostarskibehar)
12.01.2017.

Svijet i u svijetu svašta: Masovna terapija


tako to ide

Ayurveda prelivanje čela toplim uljem je jedna pomalo intimna stvar između osobe kojoj se ona izvodi i onoga ko to izvodi. Prelivanje ulja preko čela je sastavni dio ayurvedske terapjie i svako onaj ko je već jednom proveo tu terapiju, zna kako je ona umirujuća i opuštajuća. Na sanskritu jeziku Shiro znači glava, a dhara je termin koji bi u prevodu trebao imati značenje rijeka, ili tok. Prevod riječi Shirodhara bi prema tome trebao označavati protok preko glave.
Medicina ayurveda dolazi iz Indije, a čini se kao da Indijci nisu baš dovoljno upoznati sa intimom pojma Shirodhara. Na slici je prikazana jedna masovna terapija u Ahmadabadu, na zapadu zemlje, gdje je upravo postavljen svjetski rekord u masovnoj terapiji Shirodhara, koja je izvedena istovremeno na 1111 osoba, koje leže pod pokrivačima narandžaste boje.
Njima je ulje preko čela prelivano sinhrono.
Kako opuštajući pogled!
(izvor;stern)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
12.01.2017.

Prije više od sto godina: Bosanci i Hercegovci gradili prugu u Njemačkoj










(tekst koji slijedi objavljen je prije pet godina na portalu nova sloboda, i na blogu spagosmail.blogger.ba, tačnije u maju 2012.)

Ovih dana, navršava se ravno 100 godina od završetka gradnje 9,95 kilometara trase zupčaste željezničke pruge od Brannenburga do planinskog vrha Wendelin, u Bayernu. Za nas je interesantno da su tu prugu onoga vakta gradili Bosanci i Hercegovci, koji su iskustvo stekli na gradnji slične trase pruge, od Konjica do Bradine, dvadesetak godina ranije.
.
 
Kako piše njemački Süd deutsche Zeitung, na ovoj pruzi koristi se i dan danas ista tehnika, koja je napravljena prije jednog vijeka. Investitor Otto von Steinbes, industrijalac onog vremena, odlučio se umjesto klasičnog ćire na ugalj, na moderniju varijantu, na pogon željeznice električnom energijom, proizvedenom u njegovoj vlastitoj hidroelektrani. Vožnja iz naselja u podnožju planine, do stanice u blizini vrha, u dužini od 9,95 kilometara, traje 25 minuta. Na ovoj dužini, probijeno je 7 tunela, izgrađeno 8 galerija, 12 mostova i 17 visokih potpornih zidova. Za izgradnju trase, koja je trajala dvije godine, utrošeno je 35 tona dinamita, a sav ostali alat bile su krampe, lopate i kariole.
Na trasi je radilo ukupno 800 radnika. Oni su tada u najvećem broju došli iz Bosne i Hercegovine, gdje je Otto von Steinbeis za Austrougarsku monarhiju eksploatisao šumu. U Bosni je upoznao vrijedne šumarske radnike, a u Hercegovini izuzetno dobre zidare kamenom, a pošto su mu upravo takvi trebali, angažovao ih je za ovaj projekat. On se lično brinuo da radnici budu zadovoljni i budu dobro nagrađeni za odrađeni posao. Subotom popodne na gradilište, visoko u planini, pristizale bi mazge, natovarene buradima piva, umjesto građevinskim materijalom, kako bi se ljudi u subotu veče i nedjelju mogli opustiti, nakon naporne sedmice.
Pruga je puštena u pogon 25. maja 1912. godine. Već prve godine, pruga je prevezla 36.000 putnika do gornje stanice, koja se nalazi oko 100 metara ispod 1838 metara visokog vrha Wendelina. 1922. godine desila se nesreća, kad je voz iskliznuo iz šina, ali je ostao na mjestu i niko nije bio povrijeđen. Međutim ni to, kao ni kasnija izgradnja žičare, s druge strane planine, nisu umanjili interesovanje za ovu kratku , ali veoma živopisnu vožnju. Gosti su do dan danas ostali vjerni „zupčastoj”. Trasa je modernizovana prije dvadesetak godina.
Godišnje se u prosjeku ovom željeznicom preveze oko 350.000 putnika. Računa se da je u proteklih 100 godina prevezeno oko 11 miliona putnika. Ono što je interesantno, kad se voz spušta niz planinu, u kočionom sistemu, elektro motori u lokomotivi se koriste kao generatori i proizvode struju. Oko 70 procenata energije koju treba lokomotiva voza koji se uspinje, proizvede lokomotiva voza koji se kreće naniže. Ostatak energije preuzima se i danas iz one iste hidroelektrane, koja sa istim mašinama radi bez prekida već puni vijek. Elektrana, pored potreba za vuču električnih vozova, proizvodi dovoljno električne energije i za naselje Brannenburg. Domaćini kažu: „Ukoliko je lijepo vrijeme, gosti koriste željeznicu za izlet na vrh planine, a ako pada kiša, onda proizvodimo dovoljno struje za naš grad”.
Fotografije radnika, načinjene prije jednog stoljeća su iz arhive Wendelsteinbahn GmbH.
(izvor: SDZ)
Priredio: Smail Špago
 
(NovaSloboda.ba)
11.01.2017.

Mostar u objektivima fotokamera - Franz Thiard De Laforest




Franz Thiard De Laforest rođen je u Beču. Potomak je burgundijske porodice Thiard de Bissy, ogranak koje se početkom 19. stoljeća doselio iz Francuske u Beč. Godine 1856. uspješno je završio trgovačku školu i započeo fotografirati. Nakon kraćeg boravka u Trstu, početkom 1860-ih godina pojavljuje se u Bakru te Zadru, gdje radi do približno 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik gdje nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan atelijera.
Poduzima prva putovanja duž dalmatinske obale i dolazi 1866. do Omiša, a 1873. sve do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu u kojem 1878. godine objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom “Spalato und seine Alterthümer” (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 vlastitih fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 najuglednijih tamošnjih prvaka. Kraće vrijeme nakon Splita boravio je u Beču gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim 1883. godine seli u Mostar.
Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu kolekciju zadarskih veduta te izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta pruge Metković – Mostar. Nakon Mostara put ga odvodi u Dubrovnik u kojem snima panorame grada i razne gradske motive, da bi se tijekom 1890-ih konačno nastanio u Kotoru. Tamo 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu “Die Bocche di Cattaro” ilustriranu vlastitim fotografijama otisnutim u tehnici svjetlotiska, a iste godine dovršava i svoj veliki “Album von Dalmatien” u kojem je okupio sve snimke nastale na području Dalmacije kroz proteklih tridesetak godina rada. Umro je od srčanog udara u Kotoru u 74. godini života, a atelje je pod njegovim imenom djelovao sve do 1926. godine, kada je sudjelovao na jugoslavenskoj fotografskoj izložbi u Splitu.
Donosimo nekoliko fotogrfija Franza Thiarda De Laforesta, a ostale fotografije se mogu pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)
11.01.2017.

Pokloni za 60. rođendan


Na ovom mjestu smo se često bavili okruglim rođendanima mnogih poznatih, ili prominentnih, kako ih nazivaju u svijetu showbiza.
Raspakovani paketi nalaze se oko jedne gorila dame, po imenu Colo, koja živi u zoološkom vrtu Columbus u Ohiu, SAD. Ta dama je upravo proslavila njen 60. rođendan, a kako se sa slike vidi, očigledno je to bila „Dinner for one“, večera za jedno, iako je torta bila dovojna za četiri osobe.. Ukrašena komadima tikve, repe, sa prelivom od peršuna, sve ono što ova gorila dama tako voli.
Colo je najstarije biće u nekom američkom zoološkom vrtu.
Gorile u pravilu ne doživljavaju tako duboku starost. Colo ima troje djece, 16 unučadi i tri praunuka, a ona, ovako kako izgleda, čini se još mladom. Doduše, pod redovnom je liječničkom kontrolom. Nedavno joj je odstranjen jedan opasni tumor, a nakon operacije se osjeća top-fit.
Pa nazdravlje.
(izvor:stern)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
11.01.2017.

Umjetnost varanja



Dok čovjek laže, dotle je i živ. Prema ovoj devizi ponašaju se glavni likovi u filmu reditelja Park Chan-Wooka „Džeparoši“ (internacionalno „The Handmaiden“). Radnja filma se dešava u tridesetim godinama prošlog vijeka, u tada od Japana okupiranoj Koreji, a govori o jednom paru prevaranata, koji pokušavaju doći do bogatstva jednog imućnog čovjeka, koji je sam je u tome nešto mutio i smutio.
Ko za čim žudi, ko koga vara, to se u ovoj krimi i erotoskoj intrigi jedva može raspoznati. Ili, kako bi to kod nas rekli ne zna se ko koga…
Rijetko koji film u kinu pruža toliko zadovoljstva, a prema svim pravilima umjetnosti dopušta da i  gledaoci budu prevareni. Tri puta se mjenja perspektiva pripovjedanja radnje, tri puta se događaji u filmu pojavljuju u sasvim drugom svijetlu. Film je nježan, koliko i zao, jedna osjećajna, ali i krvava lekcija o moći, sexu, nasilju i manipulaciji osjećajima. Traje skoro dva i po sata, a iznad svega je  veoma zabavan.
(izvor:spiegel)
(novasloboda.ba)
10.01.2017.

Fazlija ponovo na radnom mjestu


Poslije skoro tri i po mjeseca liječenja, operacija i fizikalnog tretmana, danas sam, konačno, počeo raditi. Stoga koristim priliku da se zahvalim velikom broju FB prijatelja, koji su mi davali podršku, a kojima, zbog bolesti, nisam ranije bio u prilici da se zahvalim.
Najveću zahvalnost dugujem mojoj porodici, sestri Izeti Kevelj i njenom sinu Emiru, kao i amidžićima, tetićima i njihovoj djeci, te Zaimu Muštoviću, Nusreti Sarač, Šemsi Šehić i Sabini Bibić, kao i Samiru Ljevo i njegovoj supruzi Jeleni, koji su bili uz mene u najtežim trenucima.
Zahvaljujem se i ljekarima Odjela za neurologiju "Dr. Safet Mujić", na čelu sa dr. Lamijom Duranović-Vinković i svim medicinskim sestrama, kao i dr. Almi Vila-Humačkić i dr. Nedžami Begović-Špago, koje su me "natjerale" na liječenje.
Zahvalnost dugujem i prof. dr. Zdenku Ostojiću, šefu Odjela Ortopedija, te dr. Goranu Lakičeviću, šefu Odjela Neurohirurgija SKB Mostar i akademiku prof. dr. Bruni Splavskom iz Osijeka, koji su mi izvršili veoma zahtjevne operaciji na kičmi. Toplo se zahvaljujem i svim sestrama na Odjelu Neurohirurgija.
Dužnu zahvalnost dugujem i dr. Vesni Miljanović-Damjanović (sestri nedavno preminulog advokata Džambe) sa Odjela za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju SKB Mostar i svim fizijatrima na ukazanoj pomoći.
Koristim priliku i da se posebno zahvalim mojim dragim prijateljima Nedimu Vili, Enveru-Mari Mariću, Dragi Mariću, dr. Rami Omanoviću, Hariju Slipičeviću, Emiru Krpi, Ibrahimu-Sili Siliću, Enesu Kajanu, Emiru-Paši Sadžaku, Smaji Špagi, Kemalu Denji, Rokiju Juhasu, Emiru i Nermani Marić, Deniju Behramu i mojim bivšim kolegama iz Politike Ekspres, kao i Dragomiru – Šekiju Živkoviću, poznatom ugostitelju iz Vrnjačke Banje, na posjetama i stalnim telefonskim pozivima.
Zahvaljujem se i Edinu Mušiću, Ljubi Bešliću, Elviri Dilberović, Rašidu Hadžpviću, Salemu Mariću, Šemsudinu-Sudi Hasiću, Elviru Zlomušici, Adilu Šuti, Ivanu Beus, Boži Ćoriću, Miroslavu Landeki, Latifu Hujduru, Kasimu Mušinoviću, Zoranu Periću, Ivanu Prskalu, Zikriji Đonko, Mevli Salčin i njenoj kćerki Ineli, Ifi Zovko, Azri Penava, Enesu Ratkušiću, Erminu Krehiću, Milanu Anđeliću, Ismetu-Gagi Šemrdu, Nadi Dalipagić, Slobodanu Peševiću, Muji Penavi, Aneru Rahimiću, Admiru Pajaliću, Mehmedu Avdiću, Ameru Rađi, Juri Miloševiću, Branku Repcu, Željku Matiću, Dervi Bubalu, Klaudiju Krtaliću, Safetu i Emini Šišić, Semiri Šišić-Kovačić, te mojim kolegama-novinarima Merzini Hodžić-Čolaković, Veri Soldo, Ameli Rebac, Valeriji Ćorić, Mirsadu Behramu, Arijani Beus, Kristini Spajić, Emanuelu Soča, Goranu - Goci Sudaru, Goranu Karanoviću, Miri Škobiću, Sanelu Žuji, Miri Zovko, Samiru Šehoviću, Admiru Maslo, braći Zakanović i Ameru Brkanu sa City TV na posjetama i čestim telefonskim pozivima.
Da ste mi svi živi i zdravi i da vas uvijek sreća prati.

10.januar 2017.
10.01.2017.

Draga majne familijo

šezdesete/XX

devedesete/XX

desete/XXI

Nekada se slično šprdanje provodilo sa prvim generacijama gastarbajtera, od kojih je veliki dio bio bez kanata i zanata, i trbuhom za kruhom odlazili put zemalja zapadne Evrope. Oni su sami sebi postavljali zadatak, raditi i zaraditi, a od zarađenog napraviti kuću, kupiti fino auto, i školovati djecu. Mnogi od tih tadašnjih, danas su uveliko u zasluženoj penziji. Nakon toga slijedile su godine rata i izbjeglištva. Put je ponovo bio u istom pravcu. Razlika, sada su tamo dolazili i oni koji su imali malo više godina škole, pa im nije bio problem da brzo savladaju jezike zemalja u koje su stizali. To su sebi postavljali kao zadatak, jer bez jezika nije bilo mogućnosti ono što se zna pretvoriti u novac, to jest platu. U oba slučaja, izrastale su generacije mladih koji su se puno bolje snalazili u novim uslovima, često se identifikujući sa sredinom u koju su došli. Četvrt vijeka kasnije, dolazi do nove ture gastarbajtera, koji napuštaju ognjišta na kojima nemaju posla, nemaju uslova za život. Opet istim putem i sa istim problemima kao prethodne dvije generacije. A usput, desi se i pismo, koje se moglo pripisati bilo kojoj od ove tri generacije. Svaka se snašla i progovorila vrlo brzo, tačno i tečno. U ovom slučaju, njemački se najbrže nauči zajedno, u društvu. Kao i u svim slučajevima prije toga.
Tekst koji slijedi, objavljen na portalu tomislavnews.com neodoljivo nas podsjeća na davno odpjevanun pjesmu Šabana Šaulića, Kako si majko, kako si oče...



Draga majne familijo
vigec ste mi dolje,
moram etvas da vam špreham
sad mi je već bolje.
Dojčlandski sam naučio
baš sam ga savlad'o,
pa s'ljudima ovdje špreham
od tad' vrlo rado.
A i šrajben meni ide
odlično od ruke,
i špreham i šrajbam
od sad ja bez muke.
Zdravo muter,
zdravo fater,
a gdje mi je švester,
kako su joj kinder,
da li su već grose,
dal im ide šule,
čujem bruder ponovo
krenuo od nule.
Kako je cu hauze
jel ales u redu,
zvat ću vas sa hendija
ja u nekste srijedu.
Majne erste libe
je'l još uvjek tamo,
niti da se javi
ni't da komen 'vamo.
Ali nema veze
pa i ovdje frau ima,
naći će se valjda ajne
koja meni štima.
Kakva nam je štrase
da'l je sada čista,
a hauze naša
je'l još uvjek ista?
A kako sam ja,?
Pa nije mi loše,
jedino se gelti
jako brzo troše.
Auto još nemam
kajne dosta gelta,
kauf ću ga ja na rate
bar do nekšte ljeta.
A'l kupiću pravog
što sve živo ima,
mercedesa sa četi'r vrata
ful koža i klima.
Pa i alu felge
pa i servo volan,
ipak ja u dojčland radim
pohvalit se moram.
Na poslu je dobro
dize vohe sjeda plata,
poslaću vam nešto gelta
da zamjenite vrata.
Za fenstere sada nemam
poslaću vam cvajte put,
dragi fater tut mi lajt
nemoj biti ljut.
Sad imam kolegen
ajne prava damen,
mi arbajten zajedno
mi pucen cuzamen.
Sa putem do posla
imam klajne muke,
jer moram da presjedam
na rozenštajnbruke.
Gestern sam se napio
pa hojte boli glava,
rakija im nevalja
ma naša je prava.
Bi'o sam u gartenu
sa još ajne manom,
to je onaj neben mene
lik sa grose stanom.
Sliko sam nas hendijem
poslaću vam sliku,
pa da se nasmijete
tom blesavom liku.
Smrš'o nisam nimalo
jer baš dobro esen,
vidjećete kada stignem
ja na dize jesen.
Jedem švajne šnicel
kartofil i brot,
obrazi mi rumeni,
a lice mi rot.
Ovdje stvarno loše nije,
pomalo se radi,
i pomalo pije.
Kad na urlap komen
okrenućemo nešto,
janje, prase, nije bitno
ja to radim vješto.
Nabavite ražanj
i domaći sir,
malo holca za vatru
i draj kištren bir.
Pozdrav majne familijo
i ćus i bis špeta,
ih bin komen najesen
ili nekšte ljeta.
Cajta više kajne
već je prošlo ziben,
pozdrav mili majne
ja vas puno liben.

S FB profila Učimo njemački zajedno/TN

(spagos)
10.01.2017.

Junak dubokog mora


Malo morsko biće je već dobilo ime: Casper. Kao da sjedi na kamenoj ploči na dubini od 4290 metara, gdje ga je u prolazu „uhvatila“ kamera sa jedne podmornice. Na prvi pogled je podsjetila na prijateljskog malog duha iz crtanih filmova, a kao i pravi, i ovaj morski kasper je potpuno bijel, čak i providan, a čini se kao da svijetli iznutra. Malo biće nije pokriveno nikakvim bijelim pokrivačem, ima stvarne pipke između kojih se nalaze peraje. Ovaj, svega 10 centimetara veliki oktopad, polaže jaja na tijelo jedne mrtve morske spužve.
„Životinja ostaje na jajima sve dok se ne izlegu mladi“ kažu istraživači Instituta AWI. „A to može potrajati i do četiri godine. Tada od tijela roditelja ostane samo tanka opna i on umire“.
Primjetiti jednu životinju na 4 kilometra dubine je novi rekord. Također istraživači nisu znali da bilo koja životinja tako duboko polaže svoja jaja i gnijezdi se na njima. Očigledno, to je dobra strategija, Kako dobiti prinove. Pošto ne posjeduju dovoljno energije za svoje mlade, onda ih štite vlastitim životom. Na dubini od četiri kilometra životni uslovi su veoma teški. Uz sve to, morske spužve, zbog sastava nekih metala, veoma interesantan materijal za rudnike, pa bivaju vađene od strane ljudi. Na taj način se uništava i životni ciklus ovog oktopoda. Neke firme se bave istraživanjem jednog širokog morskog područja od zapadnih obala Mexica do Hawaiija, sa ciljem otkrivanja morskih spužvi koje sadrže manganske čvoriće, a nakon njihovog otkrivanja nemilosrdno ih vade. Kao i u mnogim drugim slučajevima, i ovdje se čovjek javlja kao uzročnik nestanka nekih životinjskih vrsta.
(izvor:sdz) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
09.01.2017.

Zima u Hercegovini: Januar 2017.


Boračko, klix.ba

Jablaničko

Emir


Stolac, Provalije

Vodopad postao ledena skulptura

"Sibirski val" u Bosni i Hercegovini je prouzročio mnogo problema kako građanima, tako i vozačima, a i zima je pokazala zube i u prirodi.
Niske temperature nisu zaobišle ni inače najtopliji dio naše zemlje, Hercegovinu. Iako minusi u njenim gradovima još nisu dosegli dvocifrene brojeve, i kreću se uglavnom do -6 stepeni, zima je ipak pokazala svoje zube. Dodatne probleme stvorila je jaka bura koja je ulice učinila pustim.
Rijeka Drežanka je dobrim dijelom zaledila, a ništa bolje nije prošla ni Bregava u Stocu, na kojoj se vodopad Provalije u potpunosti zaledio! No, istini na volju zaleđena voda formirala je prekrasnu ledenu skulpturu koja kod posmatrača izaziva divljenje. Neretva još prkosi hladnoći, dok su joj obale u Konjicu prekrivene snijegom.  Jablaničko i Boračko jezero, okovani ledom.

(izvori i fotosi:faktor.ba, vecernji.ba, klix.ba, emir, zijo)
09.01.2017.

Razglednica iz ratne 1993. godine: Korpa koja je spasila mostarsku Donju Mahalu








(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba 7. januara 2016. godine)

Malo je onih koji danas, šetajući ulicom Gojka Vukovića i prolazeći malim parkom na njenom južnom kraju, znaju šta je to izloženo između IKAR konzerve i stare zahrđale haubice. Da biste se sjetili legendarne "Korpe" i znali njen historijski značaj trebali ste rat provesti u Donjoj Mahali, živjeti desetak mjeseci ovisni o njoj.
U kasnu jesen 1993. godine, kad su porušeni svi mostovi na Neretvi, pa i Stari most na kraju, između Bulevara i Neretve živjele su hiljade ljudi u svojevrsnoj enklavi, sa jedne strane ratna linija razdvajanja, sa druge nabujala rijeka.

Odvojeni od svijeta, bez ikakvih komunikacija. Nevolja je izrodila genijalnu ideju, preko rijeke prevući sajlu, a po sajli improviziranu metalnu korpu koja bi tako povezala Luku i Donju Mahalu.

Narednih deset mjeseci, korpa je služila narodu za hranu, lijekove, humanitarnu pomoć, često i putnike namjernike kad su kasnije improvizirani mostovi bili posebno nesigurni, korpa je uvijek bila u funkciji. Mahala je tada brojala i trudnice koje su do porodilišta išle korpom. Zamislite da se preko Neretve prevezete s jedne na drugu stranu u ovom čudu na visini od dvadesetak metara od vode. Trebalo je i hrabrosti. Do polovine rijeke išli ste inercijom i silom teže, od polovine su vas vukli oni s druge obale.

Korpa je više od dvadeset godina navlačila koroziju na sebe, čekajući da opet "ugleda svjetlo dana". Udruženje "Sinovi Mahale" sjetilo se njenog značaja za ovo naselje, a njen projektant i kreator Emir Zvonić priča o tim vremenima, živo i precizno kao da je to bilo jučer.

"Bila je i ranije korpa sjeverno od ove između hotela 'Bristol' i hotela 'Neretva', ali je to bio čisti promašaj, teška 380 kg, niko to nije mogao vući, tako da se brzo odustalo od toga. Mene su se sjetili jer su znali da bi ja mogao usavršiti tu ideju", kaže Zvonić.

Emir Zvonić dugogodišni je profesor Praktične nastave mostarske Mašinske škole, mašinac iz vazduhoplovne industrije SOKO, sa civilnim i vojnim obrazovanjem. Danas se sjeća kako je u svom stanu pod svjetlosti svijeće crtao i proračunavao novu korpu, usavršavao staru ideju. Korpa je zapravo ideja iz vojnih udžbenika, nama je bio najveći problem kako je napraviti u tim otežanim uslovima, bez materijala, struje, uz stalna granatiranja.

Materijal od izgorjelih vagona

"Tri dana sam skidao sa izgorjelih željezničkih vagona u Zaliku materijal za koji sam vjerovao da će biti potreban, žabice, zavrtnje... Kasnije smo u majstorskoj radnji Mehe Klarića napravili glavni posao. Bila je duga 230 cm, široka 70, obje ograde s baglamama, da se mogu otvoriti radi transporta ranjenika ili mrtvaca na nosilima", priča Emir.

Emirova korpa na kraju je težila samo 74 kilograma, u tome je bila tajna njenog uspjeha. Našli su savršeno mjesto za korpu, neposredno ispod Lučkog mosta, između mehaničarske radnje Rame Đulimana na desnoj obali i Andrića podruma na lijevoj.

"Srušili smo jedan zid Ramine automehaničarske radnje, a podrum na suprotnoj, lučkoj strani imao je odgovorajući veliki prozor da je taman odgovorao potrebnoj širini", sjeća se Zvonić, a posebno je zanimljiv način kako je prebačena sajla.

"Sajla je prebačena uz pomoć ribarskog umijeća Rame Brekala koji je mlatom iz prvog pokušaja prebacio tanki silk, kasnije smo prevlačili sve deblju materiju, dok nismo prevukli originalnu sajlu koja je stajala stalno", sjeća se Emir.

Najviše hrabrosti za prvu vožnju imala Samija Grebović

Sve je urađeno u nekoliko dana, nije bilo vremena za čekanje. Korpu smo isprobali sa tri ivičnjaka od 70 kg, ali smo morali naći i dobrovoljca, prvu živu osobu koja će pomoću korpe i sajle preći Neretvu.

Najviše hrabrosti je imala Samija Grebović, više nego ijedan muškarac, uz smijeh se prisjeća Emir, govoreći kako je gospođa Grebović raji na Luci odnijela i dvije tave uštipaka da ih počasti.

Korpa je živjela dugo, kasnije se preko nje prebacivala humanitarna pomoć, da narod preko mostova ne vuče na leđima.

Spasila je Donju Mahalu, Šemovac i jedan dio Cernice. Sarajevo je imalo tunel ispod aerodromske piste, Mostar je imao korpu.
(klix.ba)



09.01.2017.

Dolina puna sreće


“Kad zapušu vjetrovi promjene, neki ljudi podižu zidove, a drugi vjetrenjače” kaže jedna stara kineska poslovica.
Uz promjenu godina u blizini Pekinga je nastalo jedno impozantno umjetničko djelo od bezbroj malih, šarenih plastičnih vjetrenjača. One su poredane u formi jednog kineskog znaka, koji označava sreću i bogatstvo. A šta se ljepše od toga može poželjeti u Novoj.
(izvor:Express) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
08.01.2017.

Velika umjetnost malog iPhonea


Deset godina od pojave iPhonea.
Ni jedan pronalazak nije toliko promjenio svijet kao iPhone.

Prije deset godina predstavljen je prvi iPhone. Od tada je u svijetu prodato više od milijardu tih uređaja. On je promjenio naš život. Htjeli mi to ili ne.
A upravo to je rekao Steve Jobs kad se pojavio na pozornici u San Franciscu, 9. januara 2007. godine i pokazao novi uređaj: Ovo je proizvod koji dolazi i koji će promjeniti sve“. Uređaj je bio mix muzičkog playera, telefona i pristupa internetu, kako ga je opisao tada 51. godišnji osnivač firme Apple.
Velika većina je već tada imala kod sebe jedan mobitel, preklopni, sa muzikom unutra, sa mini tastaturom, komunikator i td, ali ništa nije bilo slično ovom uređaju.
On je imao sve to i uz to još i video kameru i memoriju od 16 GB. Uređaj koji je nudio puno zabave.
A pokazalo se da se desilo slično kao kod velikog broja umjetničkih djela i njihovim stvaraocima, za koje tek godinama kasnije postaje jasno da su promjenili svijet.
Pokazalo se da je i iPhone bio jedna revolucija. Danas se sa njim plaća kupljeno, šalju i primaju vijesti, fotografije, snimaju filmovi, sluša muzika, gledaju filmovi.
A sve to sa mo sa jednim urešajem koji se naziva smartphone, ili pametni telefon. Izračunato je da korisnici u prosjeku uzimaju njihov smartphone 214 puta u toku dana, a prisutan je uz korisnika čak 22 sata dnevno, 7 dana u sedmici.
Danas se postavlja pitanje, Šta smo to samo prije radili toliko vremena, kad ga nije bilo?
Možda pričali sa drugim ljudima, umjesto chatovali, možda slušali ploče u društvu, umjesto svoju muziku u svojim slušalicama. Možda bili u kinu i gledali film sa punom salom posjetilaca, umjesto sami svoj film, na svom mobitelu. U svakom slučaju nije nam se desilo, da se sudarimo sa pješakom na trotoaru, udarimo glavom u stub rasvhjete, ili krenemo na prelazu na crveno, a sve to zagledani u ekran mobitela.
Naravno, iPhone danas nije sam. I drugi proizvođači su na tržište izbacili svoje slične proizvode.
A kao i u sportu, pobjeđuju oni koji su trenutno u boljoj formi.

U prilogu, nekoliko svjetskih umjetničkih djela, dopunjeno iPhoneom.

„Djevojčica sa bisernom minđušom“ Johanes Vermeer (1565)

„San“ Pablo Picasso (1932)

„Krik“ Munch

„Pješak u magli“ Caspar David Friedrich (1818)

„Portret Marie-Therese Walter“ Picasso (1937)

„Čovjek na balkonu“ Gustave Caillebotte (1880)

"Hotelska soba“ Edward Hopper (1931)

„Djevojka u vrtu“ Mary Cassatt (1880-82)

„Mary Cassatt“ (1884)

(izvor:bild)


(spagos)
08.01.2017.

Kupus, supernamrinica za hladne dane


Jedite kupus i ne bojte se za zdravlje, stara je izreka, jer: štiti od raka, liječi upale, pomaže mršavljenju, regulira probavu...

Kupus je jedna od najstarijih namirnica i prvo povrće koje nam pada na pamet kad pomislimo na kuhinju naših baka. Zbog sve veće popularnosti drugog povrća i prehrambenih dodataka, možda više nije tako "cool", ali svakako je odlična namirnica kako po okusu, tako i po prehrambenoj vrijednosti, osobito u zimskim mjesecima. Stari su liječnici vjerovali da kupus ima mjesečevu moć, jer raste uz puni mjesec, a danas znamo da njegov glavni učinak proizlazi iz sumpora i vitamina C. Zato se kupus smatra "supernamirnicom", koja pomaže u mršavljenju i uklanjanju otrova iz organizma.
Stari rimski autori Katon i Varon gotovo lirski pišu o kupusu ističući da je to "prava muška hrana za Rimljanina, za razliku od hrane mekušaca Grka". Grafit iz Pompeja svjedoči da su Rimljani zaista mislili da kupus simbolizira muževnost. U antici se razvio "pravi rat" između ljubitelja i neprijatelja kupusa, koji je tada služio kao afrodizijak i kao sredstvo za kontracepciju, no prava "karijera" kupusa počela je s jačanjem društvenih suprotnosti – s jedne strane su visoka kulinarska umijeća, a na drugoj preživljavanje siromašnih slojeva s hranom koju mogu proizvesti sami. 

Kupus je kroz povijest uz kultnu, ritualnu i kulturnu ulogu imao i političke konotacije, pa su tako tijekom Prvog svjetskog rata u SAD-u zabranili "Sauerkraut" i uveli novo ime za kiseli kupus, koji ne povezuju s Nijemcima, te su ga krstili "liberty cabbage". Danas se oko izvornosti sarme bore Mađari, Rumunji i Srbi, a možda se javi još netko.

Što god govorili povjesničari i antropolozi, u čijem je fokusu također bio kupus, riječ je o hrani koja izrazito pozitivno utječe na naše zdravlje. Brojne su studije pokazale da kupus ima zaštitnu ulogu kao i druge biljke iz obitelji krstašica (cruciferous) jer su kvalitetan izvor vitamina, minerala, vlakana, antioksidansa i drugih korisnih tvari.

Sto grama sirovog kupusa sadrži samo 26 kalorija, visoku količinu vitamina B, beta-karotena (380 mikrograma), kalcija (52 miligrama), folne kiseline (75 mikrograma), kalija (270 miligrama), vitamina C (50 mg) i vitamina E (0,2 mg). Osim toga, kupus je bogat vrijednim sumpornim spojevima, a obiluje i antikancerogenim spojem sinigrinom, koji ima jedinstvena svojstva protiv raka prostate, crijeva i mjehura.

Sadržaj vitamina C i sumpora u kupusu uklanja otrove (slobodne radikale i mokraćnu kiselinu) koji su glavni uzročnici kožnih bolesti i reumatizma. Kupus sprječava i apsorpciju masnoća nakon obroka i na taj način snižava razinu kolesterola. Tijekom žvakanja i sjeckanja kupusa oslobađaju se izotiocijanati i indoli, tvari za koje je također dokazano da djeluju preventivno protiv raka, čemu pridonosi i bogatstvo vitamina C. Stoga je važno da se kupus ne smije dugo kuhati.

Svojim ljekovitim svojstvima, osobito antioksidansima, kupus povećava otpornost protiv raka. Mnoge su studije potvrdile da ljudi koji često jedu kupus rijetko obolijevaju od raka želuca, debelog crijeva, pluća i kože. Osobe koje imaju visoku razinu antioksidansa dobivenih iz prehrane rjeđe obolijevaju od koronarne bolesti, moždanog udara i katarakte.
Kupus je i prijatelj želuca. Svježi sok od kupusa tradicionalni je lijek za čir, a koristan je i svježi kupus, čiji je učinak nešto manji.

Sirovi kiseli kupus sadrži mikroorganizme korisne crijevnoj flori i stari je narodni lijek za crijeva i probavu, a pomaže i u borbi protiv skorbuta.

Sirovi kupus pomaže i kod slabokrvnosti, nesanice, depresije i anksioznosti, dok je kuhani kupus odlično sredstvo za proljetnu detoksikaciju, te jedno od najboljih sredstava protiv živčane napetosti, tjeskobe, slabosti i slabe koncentracije.
Čaša svježe iscijeđenog kupusa dnevno poboljšava opće zdravlje i vitalnost, smanjuje ili eliminira probleme s crijevima, ali i probleme respiratornog i urinarnog trakta.


Jeste li znali?


Kupus (Brassica oleracea) jede se od prapovijesti i smatra se jednom od najstarijih namirnica. Uzgaja se od davnine jer su o njemu pisali još grčki i rimski pisci.

Predak kupusa ne zna se sa sigurnošću, ali pretpostavlja se da je nastao od jedne od osam divljih vrsta koje su rasle na sjevernoj obali Sredozemlja, na obalama južne Engleske, Danske i južne Francuske, a orijentalne vrste kupusa proširile su se po cijelom Balkanu.

Rimljani su jako cijenili kupus pa je književnik Katon preporučivao konzumaciju sirovog kupusa prije ručka kako bi se smanjio utjecaj alkohola i poboljšala probava. Rimljani su također vjerovali da kupus odagnava melankoliju, a koristili su ga i kao oblog za rane i različite udarce.

Kupus simbolizira dobit, korist i dobro stanje, a istodobno je simbol tvrdoglavosti.
(slobodnadalmacija)
07.01.2017.

Mostar očima stranih umjetnika: Skice milion malih, lijepih trenutaka (2013.)


Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, (2013. op.a.) prolaznici su na ulicama Mostara mogli primjetiti jednu djevojku koja bi sate i sate provodila crtajući mostarske motive. Sjedila bi na trotoaru, a oko nje je bila razbacana hrpa olovaka, vodenih bojica, listova sa crtežima, a nerijetko i hrpa djece, naše Mostarske. Malo neobično, za ovo vrijeme digitalne tehnologije, kada je dovoljna jedna sekunda da se neki motiv zabilježi kamerom, ostavi negdje u arhivi, ali i brzo zaboravi.
Djevojka je imena Candace Rose Rardon (28) pisac, umjetnik, crtač i ilustrator. Putuje svijetom, a doživljaje i zapažanja na sebi svojstven način pretače u skice i akvarele i šalje svim ljudima na svijetu poruke nade za ljubav prema ljudima i svijetu. Prokrstarila je čitavom zemaljskom kuglom, bila od farmi bisera u morima Južnog Pacifika, do ludih vožnji rikšama u Indiji, a pohodila je i putevima Evlije Čelebije. Namjerno nismo ni stavili odakle je, jer nikad nije na jednom mjestu, a svugdje na svijetu, gdje dođe i gdje boravi njen je dom, i njeni prijatelji. Candace je građanin svijeta.

Na putu svijetom prošle godine je boravila u Mostaru, a svoje utiske sa tog boravka objavila je na njenom blogu i facebook stranici. Tu susrećemo skice zrelih, neubranih šipaka iz mostarske bašče, Cernicu, Stari most, ali, kako ona to kaže, i milion sitnih lijepih trenutaka zbog kojih Mostar nosi u srcu, uz preporuku svima, da tu dođu, da vide i da dožive.
U vrijeme njenog boravka upoznala je najobičnije ljude koji su joj otvarali svoju dušu, svoja srca i domove. Ona sve to opisuje, skicira i komentariše sa najljepšim probranim riječima.
Boravila je Cernici, u privatnom smještaju, opisujući to tačno, kod njene domaćice Majde, u ulici Adema Buća. Posebno opisuje momente kako joj Majda nijedno jutro nije dala da izađe iz kuće dok ne popiju kafu i dok ne doručkuju zajedno. A dalje? Pustimo nju da priča:

- Majda me je svako jutro pitala želim li kafu prije izlaska. Ja sam joj svako jutro odgovarala «Thank You, but I'm Okay», međutim za Majdu je to značilo «Okay, hvala», i onda je servirala kafu, njen domaći hljeb, pekmez od šljiva i još svašta nešto.
Zatim je svakog jutra slijedio i moj drugi doručak, koji također nisam mogla izbjeći, a bio je u kafeu u istoj ulici. Vlasnici su divan par, zovu se Biša i Hatidža. Kod njih sam slučajno došla prvog jutra, a sada ne mogu nikuda maknuti, dok prvo tu ne dođem, dok ne popijem moju «bosansku» kafu i ne pojedem sendvič, koji bi mi oni pripremili i koji me čekao svako jutro u njihovim kafeu.
Dvanaest sati kasnije, moj dan završavao se obično uz jedno pivo, a ponekad i dva, u jednom baru, malo niže od Majdinog apartmana. Ni jednu veče nisam mogla zaključiti protekli dan, dok tu ne naručim jedno «Sarajevsko», toneći u svoje misli, slušajući komentare i kotrljanje kockica i drvenih «čipova» dvojice starijih ljudi koji su sjedili u blizini i igrali tavlu (Backgammon).
U kafeu sam upoznala nevjestu vlasnika, Edisu i njenu kćerkom Iman, koje uskoro puni šest godina. One su me pozvali da sutra dođem na ručak, kod njih kući. Ručak nam se zatim produžio u popodnevno ispijanje kafe, a nakon toga još i u večeru. Crtali smo u njihovom dvorištu još neubrane šipke, zajedno sa djecom iz komšiluka. Šipke, neubrane, na grani nikad prije u životu nisam vidjela. Kući sam se vratila nakon sedam sati, puna utisaka i poštovanja, razmišljajući o tome kako se sve ostvaruju veze širom svijeta. Sutra dan se ponovilo isto, ali sa drugom porodicom. Uvečer se nisam mogla oteti od razmišljanja, kako se ovdje lako ostvaruju kontakti, kako su ljudi ovdje jednostavni i pristupačni. Svako jutro sam se budila uz razmišljanje, kako provesti dan, a uvečer pred spavanje, bila bih obuzeta osjećajem ljubaznosti i velikodušnosti na koju sam naišla u ovom gradu. Iz ovog grada nosim sa sobom milion malih lijepih trenutaka, susreta, sjedenja, sjećanja na kasne ručkove po avlijama, skiciranja po trotoaru, ispijanja kafe i beskrajno dugih razgovora.
Ne znam kako i kome mogu biti zahvalna što sam došla u ovaj dio svijeta, skoro slučajno. A Mostar me podsjetio na sve ono, šta sve čovjek može doživjeti kada svijetom putuje otvorenog srca i zdravog razuma.
Pa ponekad, čak i dva doručka ujutro. Ali to je tako, i tu se ništa može promjeniti.

Ako ovaj tekst, koji objavljujemo, može biti barem mala vrsta zahvalnosti za sve ono što je Candace napisala o Mostaru, onda: Candace, hvala ti! U ime Mostaraca.

Opisi na skicama:



Bife kod Biše - Cafe
Mostar – utorak ujutro
Ovdje je sve počelo.
Prva cigareta, Hatidža i njen muž, ranom zorom.
Coffee Bosnia” Bosanska kafa.
Jučer je na TV bio film iz Holivuda sa prevodom. Danas je tiho.



Cernica - Kiosk
Mostar, Bosna i Hercegovina
Srijeda ujutro
"Candace" neko izgovara moje ime sa zaprepašćujućom preciznošću. To je Amela, na putu kući iz škole.
"Ovo je mala prodavnica novina, u Orijentalnom stilu" objašnjava mi moja nova prijateljica Dalila, uz kafu i pitu.
Asim dok odlazi kaže "Cine, medu".



Bašča iza kuće Demića
Mostar, Bosna i Hercegovina.
Petak popodne.
Ovdje ima limuna i smokava u izobilju, gozba je na dohvat ruke. Večernji zrak je tih, uz zvuke krckanja ukusnih, ljutih zrna šipaka. Skiciranje na stolu ispod drveta, sjedimoslušajući Brunu Marsa i Big Time Rush.



Stari most
Mostar, Bosna i Hercegovina
Subota popodne



Bulevar
Mostar, Bosnia & Hercegovina
Nedelja ujutro
Skicirala sam sa sredine Bulevara ili odande gdje je bila vatrena linija u ratu.
Tačno vrijeme sam znala po zvonu sa katoločke crkve u blizini.

(sa bloga: candaceroserardon)

priredio:Smail Špago

tekst je objavljen na portalu Nova Sloboda, 2014.
07.01.2017.

Most visok 565 metara pušten u promet u Kini







Novi superlativ iz Kine. Na potezu 3000 kilometara dugog autoputa G56 završen je i u promet pušten most Beipanjing.
On prelazi preko jedne klisure duboke 565 metara, a povezuje dvije susjedne provincije, Yunnan i Goizhu. Izgradnjom mosta izbjegle su se serpentine sa obje strane klisure i put skraćen za punih pet sati. Gradnja mosta sa četiri trake započeta je 2013. godine i koštala je 139 miliona eura. Ovo je trenutno najveći most na svijetu. Tako barem tvrde kinseki državni mediji, koji su prenijeli ovu vijest. Drugi iza njega je most visok 472 metra, i nalazi se također u Kini.
(izvor:express)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
06.01.2017.

Sretan Božić prijetejima i poznanicima...

Сретан Божић пријетељима и познаницима...

06.01.2017.

Poziv za članstvo u FK Velež Mostar


Poziv staroj mostarskoj raji, pazi sad STAROJ MOSTARSKOJ RAJI, mostarskim familijama, poziv Mostarcima/kama, svima vama koji pamtite, koji ste vidjeli i doživjeli, apel vama što znate da cijenite i vrijednosti i norme, vapaj vama, ma gdje bili ...
da se učlanite u FK Velež Mostar
Mostar bez Veleža i nije Mostar ... to vam je grad uspomena i sjećanja.
Meni ne treba Havana, meni treba Mostar, moj Mostar ... zato ne dajmo nas Klub, sačuvajmo ga.
Ljudi dođu i odu, ON ostaje ....
Raja moja fina .... DO NAS JE !!!


P.S.
Mnoge od vas ću tagirati ... možete sami tag skinuti a skinite i mene sa liste prijatelja. Ljutiti se neću jer očito smo se negdje "razišli", gdje ... nije ni važno.

(preneseno sa facebook/Denijal Behram)

komentari:

...FK VELEŽ MOSTAR ima u ovom momentu 620 članova .... i ljubavi na prodaju, puno ljubavi i sjećanja. Jesam ironičan jesam sarkastičan .zašto ? IMAM I RAZLOGA !!! Ovi ljudi rade nešto, ljudi iz Uprave šute i rade, probaju da vrate JEDNU VELIKU vrijednost Mostaru, vraćaju Veleža TAMO GDJE PRIPADA, znaci vraćaju ga i nama, nama ma MA GDJE BILI .... a mi, mi ih gledamo, lajkamo, dičimo se i FEJSBUKAMO .... .jesam ironičan i sarkastičan ... 11 eura ili 20 maraka godišnje članarina ... ma nek je i više ... MA JA, što bi moj Piga rekao. (Deni)

Dakle: 20KM godišnje, ili ca 11 eura.

Novac se uplaćuje direktno na konto Veleža, putem paypala, ili putem banke.
Sve informacije na intrnet stranici kluba:



(spagos)
06.01.2017.

Kada lovci slijede lovce


Greg Lecoeur je sam učio zanat fotografije. Prodao je svoju firmu, auto, brod, psa ostavio na čuvanje drugima i otišao na put oko svijeta, kako bi fotografisao.  I to pod vodom.
Njegove fotografije su atraktivne i pune sitnih detalja. Vodeni svijet posmatra sa morskog dna prema površini, objašnjava Lecoeur taj njegov poseban pogled.
Za sliku u prilogu, dobio je nagradu magazina „National Geographic“ za najboljeg fotografa prirode ove godine.
Snimak je nastao pored obala Južne Afrike. Kada sardine u jatima krenu prema toplijim vodama bivaju presretane od grabljivaca raznih vrsta. Dok ispod vode delfini odvajaju dio jata, blune, ptice grabljivice, lete iznad vode i prate šta rade delfini. A onda se strmoglave sa visine od 30 do 40 metara velikom brzinom u vodu, i zgrabe njihov plijen. Fotograf je ovaj momenat uhvatio u svoj njegovoj divljini i ljepoti.
(izvor:focus)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
05.01.2017.

Izumi: Šoljice za kafu od ostataka kafe


Julian Lechner, dizajner otkrio je primjenu otpada od ostataka kafe. Procjena je da se svake godine u otpad, na ovaj ili onaj način, baci oko 20 miliona tona ostataka od kafe, samo u Njemačkoj.
Svaki izum ima svoju priču. Nekome ideja za neki pronalazak padne na um dok se tušira, nekome u gužvi i potpunoj galami, a nekome je za to trebala samo jedna pauza za kafu? Tako se desilo kada je Julian Lechner, dok je bio student u Italiji, sjedio je u kafiću, ispijao svoju kafu, i usput ugledao gomile ostataka od kafe u kafiću. I onda mu je na um pala ideja: Zašto se od toga materijala ne bi mogla napraviti šoljica za kafu?
Sedam godina kasnije, Julian je sjedio u kafiću, nije više bio student. Tom prilikom dvije stvari nisu bile iste kao kod prve priče. Kafić je bio u Berlinu, a kafu je pio iz njegovog izuma: šoljica za kafu, koja  je bila napravljena od ostataka kafe, kako je to nekada zamislio.
Šoljica je tamno smeđe boje, malo hrapave površine, miriše na kafu, a ostavlja utisak da je napravljena od nekog vještačkog materijala.
Julian Lechner sada prodaje hiljade sličnih šoljica mjesečno, za kafu, espresso ili kapučino. Za tu količinu sakupi oko 300 kilograma ostataka kafe po berlinskim kafićima, osuši i od toga formira oblik šoljica. Njegov start-up osnovao je prije pola godine, a već sada ne može osvojiti broj narudžbi.
Naravno, on nije prvi koji već nešto proizvodi od otpada. Tu su ručne tašne, autogume, bluze, ili štofovi, i dok se sve to nabroji, čovjeku pada na pamet: A da li su nam baš potrebne i šoljice za kafu za kafu?
Međutim, čovjek mora računati i sa nekim egzaktnim podacima. Nakon nafte, kafa je najčešće korištena sirovina na svijetu. Samo protekle godine ubrano je oko 145 miliona vreća kafe, što sa težinom vreće od 60 kilograma iznosi 8,6 milijardi tona kafe.
Podatak za Njemačku, usput rečeno, koja ima oko 80 miliona stanovnika, godišnje se uveze oko 609 hiljada tona kafe. Svake sekunde popije se 2315 šoljica kafe. Zbog toga su ostaci od kafe jedna gigantska količina sirovine, koja najčešće biva previđena. Računa se da je to u Njemačkoj oko 20 miliona tona godišnje.
Julian je prvu šoljicu ispresovao mješajući ostatak kafe sa šećerom. Takva šoljica se rastopila tokom upotrebe. To mu je pomoglo da razmisli o čvršćem materijalu koji bi primjenio u ovu svrhu.
Kafa je tako fin materijal, koji se zagrijan može oblikovati po volji. Dvije godine je radio na pronalasku, dok nije pronašao odgovarajući materijal. U tu svrhu primjenjuje biopolimer, jednu vrstu biološkog vještačkog materijala.
Danas mu 5-6 ljudi sakupljaju ostake kafe svakog jutra i stavljaju na sušenje. U tu svrhu ima dogovor sa pet kafića u Berlinu, koji ostatke kafe sakupljaju u jednu kantu, otprilike 5 kilograma na dan. Presovanje vrši na jednoj specijalnoj mašini, u jednom skladištu, gdje ujedno i pakuje šoljice. Sad za sad, opskrbljuje kafiće sa kojima sarađuje, a od slijedeće godine želi pored šoljica za kafu proizvoditi i šolje za kafu s mlijekom, te posude za „coffee to go“.
A on lično kaže, da sada ne pije toliko puno kafe dnevno, jer, logično, ako je svakodnevno toliko vremena zajedno sa mirisom kafe, nekada prođe volja za kafom.
(izvor:sdz) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
04.01.2017.

Mostar u objektivim fotokamera – František Topič




Sliku zgrade mostarske gimnazije, sagrađenu 1898. godine, na mjestu gdje se i danas nalazi, imali smo priliku vidjeti bezbroj puta, počevši od one najstarije slike, samo s desnim krilom, pa dograđenu, onda iz skoro svake godine od izgradnje do danas, kroz sve ratove kojima je svjedočila. Međutim, zahvaljujući slikama Františeka Topiča iz 1907. godine, po prvi put možemo zaviriti unutar zgrade i vidjeti kako su izgledale učionice.
František Topič (1858. – 1941.) bio je praški izdavač i knjižar jedan od značajnijih predstavnika moderne češke književne kulture, umjetnosti i rukotvorina svoga vremena. Oženio je kćeku pozantog češkog izdavača Františeka Šimačka, a nakon njegove smrti preuzeo je koncesiju za štampanje, objavljivanje i skladištenje knjiga. U narednim godinama je proširio djelatnost, nadmašujući ostale izdavačke kuće, okupljajući značajan tim autora, prevodilaca i umjetnika. Objavljivao je knjige na više jezika, a otvorio je i izložbeni prostor, takozvani Topičev salon, u kome je izlagao kako svoje, tako i djela drugih autora. U Bosni i Hercegovini i Mostaru boravio je u više navrata, kad je napravio veoma značajne fotografije toga vremena.
Prva slika interijera jedne učionice nam mnogo toga priča. Profesor u odijelu sjedi na drvenoj stolici, klupe su one starinske iz austrougarskog perioda, povezane kao klupe u crkvi, s nagnutom površinom gornje ploče stola. Učenici su svi u odijelima, a poneki nose fesove na glavama. Osvjetljenje u učionici je na petrolej, a grijanje je na peć na drva i ugljen. Dodajmo ovome i prijevod opisa s poleđine slike koja se čuva u Zemaljskom muzeju BiH: „Muški razred u Višoj gimnaziji u Mostaru – Dječaci u urbanoj odjeći (neki od njih na glavi nose fes) sjede u školskim klupama. Jedan učenik stoji pored stola nastavnika, držeći knjigu u rukama. Nastavnik sjedi u prednjem dijelu učionice. U pozadini: vješalica za kapute, peć, mapa i slika iz istorije.“
Druga slika iz iste godine je snimljena u zoološkom kabinetu. Profesor učenicima pokazuje nešto vezano uz životinjski svijet. Kabinet je prilično opremljen za ono doba, tu se mogu naći i neke rijetke preparirane životinje kao kengur ili ptica flamingo. Prijevod s druge slike glasi: „Grupa učenika u kabinetu za zoologiju Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika. U pozadini su vitrine u kojima se nalazi preparirane životinje i ljudski kostur.“
Pored fotografija iz mostarske gimnazije, napravio je fotografiju na Bulevaru 1904. g., koje se uz ostale njegove fotografije mogu naći u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)
04.01.2017.

Jedna dobra adresa u Sarajevu: Restaurant “Trattoria Uno”


Ako u Sarajevu krenete u razgovor o talijan­skim restoranima, s bilo kojim poznavaocem sa­rajevske gastro scene, gotovo sigurno će vam preporučiti trattoriu „Uno" i njihove specijalitete. Ova trattoria je jednostavno postala sinonim za dobru talijansku kuhinju i gotovo da nema ljubitelja talijanskih specijaliteta da ovamo nisu svratili barem jedanput. Ja sam redoviti gost „Trattorie Uno" prilikom boravka u Sarajevu i bez­broj sam se puta uvjerio u kvalitetu hrane koja se ovdje nudi. Vlasnik restorana. Senad Špago, je tipični primjer talijanske škole ugostitelj­stva i sve što radi zaslužuje samo pohvale. Maksimalno je uključen u rad restorana, o talijanskoj kuhinji zna go­tovo sve i ništa ne prepušta slučaju, osobito kada je riječ o nabavci namirnica, što smatra najvažnijim dijelom poslovanja restorana. Gotovo uvijek ćete ga pronaći u objektu, gdje pomaže zaposlenicima i prima goste. Sam način posluživanja, gdje se izbjegavaju formalnosti i s gostom se dogovara o njegovim željama i zahthevima, klasičan je tradicionalnim italijanskim trattoriama.
Takav način komunikacije s gostom možete pronaći u ovoj trattoriji. a prednost je što se zaposlenici ovdje gotovo nikako ne mijenjaju, te što imaju posla s gostima koji se mogu nazvati redovi­tim. Senad je veliki pobornik talijanske gastronomije i njegov objekt je jedan od pr­vih ovakve vrste u Sarajevu, ali i cijeloj državi. Postoji još od daleke 1999. godine i kroz njega su prošle goto­vo sve vrste gostiju. Ovdje ćete pronaći mlade parove, ozbiljne poslovne ljude, ali ugledne goste poput političara i diplomata. Atmosfera je izrazito intimna, što je rezul­tat prilično malog prostora u koji se smjestilo samo pet stolova. Međutim, to i jeste jedan od razloga što je svi vole.
Možda bi se sve promijenilo da pričamo o nekom većem prostoru, koji definitivno ne može ponuditi ovu toplinu i prisnost sa gostom koji sada nalazite u trattoriji “Uno”.

Kompletan interijer ima "talijanski štih" i ako bih od svih objekata koje vam preporučujem morao odabrati onaj koji me najviše podsjeća na izvorni tradicionalni tali­janski, trattoria ."Uno" spada u najuži izbor.

Kontakt: Zmaja od Bosne 45, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, tel. +387 61 172 230






Malo, ali simpatično mjesto sa dobrom hranom
Sarajevo
Lokacija: Prošetali smo po pizerijama u gradu i za vas izdvijili jednu malu, ali slatku tajnu - Trattoriju Uno, koja već 10 godina za građane Sarajeva priprema specijalitete italijanske kuhinje.
Trattoria Uno se nalazi odmah pored hotela Bristol na Pofalićima. Restoran je veoma uočljiv na glavnoj cesti, a mali je problem nedostatak adekvatnog prostora za parking. Auto možete ostaviti pored hotela Bristol ili se jednostavno prošetajte.
Objekat: Restorančić Uno je prostorno mali s velikim prozorima koji gledaju na glavnu cestu. Unutrašnjost je uređena s nekoliko malih stolova i jednim velikim u sredini tratorije prikladnim za organizaciju večere za desetak ljudi. Bašta nije predviđena, tako da će vas ljeti hladiti postavljeni klima uređaj.
Ponuda: Kao što i samo ime kaže, Trattoria nudi gastronomske specijalitete italijanske kuhinje. Meni je na italijanskom, ali su nazivi jela poznati na našim prostorima tako da od prve možete pogoditi sastojke. Nude se raznovrsne supe, pizze i paste u kombinacijama s povrćem ili mesom u crvenom ili bijelom sosu po cijenama malo nižim nego u sličnoj vrsti restorana u Sarajevu. Od ostalih jela, nipošto ne smijete propustiti biftek s povrćem u sosu od bibera po kojem je Uno i poznat. U ponudi je lista vina iz Hercegovine te raznih bezalkoholnih napitaka.
Ambijent: Ne propustite uživati u sjajnim slikama Halila Tikveša, jednog od najpoznatijih grafičara bivše Jugoslavije, kojima su ukrašeni zidovi restorana. Trattoria odiše mirom i skladom jednog malog restorana u kojem se možete ugodno smjestiti dok uživate u svom ručku. Zeleni kockasti stolnjaci unose duh italijanske nostalgije. Stare drvene bačve od vina poredane po ćoškovima te kuhinja s otvorenom peći sazidana od crvene cigle doprinose cjelokupnom ugođaju simpatičnog talijanskog restorana.
Muzika: Muzika je u skladu s ambijentom te se u pozadini tiho čuju italijanske kancone.
Usluga: Osoblje je vrlo ljubazno i rado će vam pomoći u odabiru jela.
Cjelokupni dojam: Po broju gostiju koji su ulazili dok smo se mi gostili specijalitetima Trattorije, može se zaključiti da su više nego zadovoljni ponudom i uslugom. Solidan, «sladak» restorančić u kojem su cijene, ponuda i usluga u skladu.
(gusto.ba)




Trattoria Uno is located Ulica Zmaja Od Bosne in Sarajevo in the region of Federacija Bosne I Hercegovine (Bosna I Hercegovina). This place is listed in the Restaurant category of the Geodruid Sarajevo 2017 guide.
(geodruid.com)




Ein Italiener zum vernüftigen Preis”

Wenn man einfaches italienisches Ambiente mag eine sehr gute Trattoria mit ausgezeichneten itlienischen Speisen nicht nur Pizza und vor allem ein sehr gutes Preis Leistungsverhältnis“.

Dies ist ein gemütliches, süß Restaurant mit einer guten Lage, direkt neben dem Hotel Bristol. Wenn Sie also hier sollte man auf jeden Fall versuchen Sie es hier. Das Essen ist lecker und die Preise erschwinglich sind. Der Fisch und Fleisch frisch sind. Ich persönlich finde die Lasagne. Die Portionen sind ziemlich groß. Der Eigentümer war nett und hilfsbereit...“.

(tripadvisor.de)
04.01.2017.

Taksi dronovi u bliskoj budućnosti



Protiv zastoja u cestovnom saobraćaju? Gužva na nižim visinama!
Vrijeme je nekih novih pronalazača. Prije desetak godina pojavili su se prvi dronovi, a u međuvremenu se od ovih bespilotnih letjelica razvio jedan sasvim novi posao.
Ne radi se ovdje o nekoj dalekoj budućnosti, jer bi za nekoliko godina sve ovo moglo postati stvarnost. Već se pojavio prvi prototip taksi letjelice na principu drona. Od igračke, kojom su prvi zainteresirani pravili fotografije iz visine, razvila se jedna high-tech letjelica na nebu. A prema jednoj studiji Alianz Global Corporate & Spaciality (AGCS) predviđa se da će do 2020. godine globalno nebom letjeti oko 4,7 miliona letjelica, koje su za sada dobile naziv „Multicopter“.
Pri tome kreativnost ne poznaje granica. Alex Zosel, izumitelj iz Karlsruhea Njemačka, već ima osmišljen „Volocopter – putnički dron“ čime daje doprinos „revoluciji povećanja mobilnosti“ čovjeka.
Za svoj izum već je dobio preliminarnu saobraćajnu dozvolu, te je već obavio prvi let, a od 2018. godine želi da njegov Velocopter VC200 bude proizvođen serijski. Letjelica bi trebala koštati između 250 i 300 hijada eura, a trebala bi se pojaviti kao dvosjed, sa 18 rotora. Jedini problem: Do sada je električni volocopter postigao samo 25 minuta leta sa jednim punjenjem baterija?
Konstruktor stoga nudi opciju hibridnog motora, koju već razmatra i proizvođač aviona Airbus, a idejom volocoptera su već zaokupljeni proizvođači u Kini, Izraelu, SAD i Kanadi.
Dok letjelica sazrije za tržišne uslove primjene, sigurno će proteći još izvjesno vrijeme.
Dronovi, kao dostavljači pice, ili za upotrebu u infrastrukturi, poljoprivredi i transportu već su postigli određena rješenja. , u Austriji se dronovima rastjeruju ptice štetočine iznad vinograda, i tako doprinosi smanjenju gubitaka berbe.
Da li kao dostavljači pice, fotografi iz visine, za inspekciju ili kontrolu plaža, šuma ili granica, mogućnosti primjene dronova čine se bezgranične.
Međutim, više dronova u zraku znači i više rizika. Postoji opasnost od sudara, od cyber napada, kao i ponašanje u stilu divljeg zapada, ne manjka već u početku. Zbog toga u Njemačkoj zračnoj kontroli (DFL) traže da se u svaku bezpilotsku letjelicu ugrade mobilfunk čipovi, kako bi se mogli pratiti podaci o njihovom kretanju i poziciji, te iste memorisati u sistemima za konrolu letenja.
DFL inače procjenjuje da u Njemačkoj već leti preko 400 hiljada dronova, od kojih se velika većina nalazi u privatnoj upotrebi.
(izvor:express)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
03.01.2017.

Zašto je kod nekih satova rimski broj 4 napisan kao IIII umjesto kao IV?




Wells katedrala


Big Ben

Možda ste zapazili, možda niste?

Rimski brojevi, kako smo učili u školi, pišu se kombinacijom slova I,V,X,L,C,D,M.
U tom smislu godina 2017. se rimskim brojevima piše kao MMXVII.
Brojevi od 1 do 12, koji se koriste na satovima, pišu se kao I,II,II,IV,V,VI,VII,VIII,IX,X,XI,XII.
Na nekim vrlo starim satovima, pogotovo na katedralskim tornjevima, može se primjetiti da se broj 4, koji se po pravili piše kao IV, piše kao IIII. Interesantno da je takav običaj preuzet kod nekih proizvođača satova modernog vremena, pa se na mjestu četvorke stoji također IIII.
Mnogi ovo nisu primjećivali, a većini je iznenađenje kad im se nešto tako pokaže.
Zašto je to tako? Nema nekog stručnog ni naučnog pokrića. Kad se malo detaljnije pročita istorijat rimskih brojeva, može se vidjeti da ni sami Rimljanji nisu baš bili dosljedni u pisanju pojednih svojih brojeva, tako da se u nekim dokumetima iz perioda Rimskog carstva može prinaći četvorka u obliku IIII, ali i VIIII kao devetka. Upotreba u starom Rimu uveliko je varirala i ostala nekonzistentna kako u srednjem vijeku, tako i u modernom dobu.

Rimski natpisi, naročito u službenim kontekstu, pokazuju sklonost ka pisanju aditiva, u obliku kao što su IIII i VIIII, umjesto forme IV i IX. Interesantno je da se obe metode pojavljuju u dokumentima iz rimskog doba, čak i unutar istog dokumenta. "Double subtractives" također se javlja kao naprimjer kod XIIX, ili čak IIXX, umjesto propisanogXVIII (18). Ponekad se V i L ne koriste, kao što je pronađeno u slučajevima IIIIII i XXXXXX, a ne kao VI ili LX (6 i 90)
Takve varijacije i nedosljednost nastavile su se kroz srednji vijek, pa i u modernim vremenima, kada su postale i konvencionalne. Sat sa rimskim brojevima koji pokazuje IIII za 04:00 sati, ali i IX, za devet sati, praksa je koja seže do daleke prošlosti. Tako pokazuje sat na Wells katedrali u engleskom gradu Wellsu, sagrađenoj između 1386. i 1392. Interesantno je da ovaj sat pokazuje 24 sata u punom krugu, s tim što su napisani rimski od I do XII sa IIII umjesto IV, sa obje strane sata.
Međutim, to nije univerzalno, jer sat na Westminsterskoj palači u Londonu, poznatiji kao"Big Ben" koristi  IV.
Jedno od objašnjenja? Rimski broj IV na satu se izbjegavao zbog imena rimskog boga Jupitera, čije latinsko ime počinje sa IV, a piše se kao IVPPITER. Takav prijedlog se pripisuje Isaku Asimovom. U Francuskoj se također koristilo IIII na satovima, po izričitoj naredbi kralja Louisa XIV, koji je i sam preferirao IIII umjesto IV, te je svim proizvođačima satova izdao takvu naredbu. Najvjerovatnije, to je ostalo do novijeg doba, odnosno evo do XXI vijeka.
Međutim, u traženju objašnjenja nalazi se i praktična primjena broja IIII. Naime, djeci su rimski brojevi IV i VI, odnosno 4 i 6, vrlo slični, pa da ne bi dolazilo do zabune prilikom čitanja tačnog vremena, broj IIII pruža jasnu razliku od VI.
Osim toga postoji još jedno vizualno objašnjenje. Naime korištenje IIII stvara vizuelnu simetriju na satu. Sa jedne trećine sata su četiri broja sa I, od I do IIII, na drugoj trećini četiri broja sa V, od V do VIII, a u trećoj trećini su brojevi sa X, od IX do XII.
Ili, simbol I se vidi u prva četiri sata, simbol V u druga četiri sata, a simbol X u treća četiri sata.


(spagos)
03.01.2017.

Ima neka tajna veza





U filmu „Allied – Tajna veza“ glumci Brad Pitt i Marion Cotillard glume jedan bračni par. U stvarnom životu njih dvoje su međutim samo kolege. Ili, ipak? Nakon što se Bradova ljubav prema Angelini Jolie ugasila, odmah su počele da krčkaju glasine. Upadno: i zatvorenih očiju se vidi da kod dvoje glumaca ima nešto više.
Tokom samog snimanja filma „Allied“ pričalo se kako se njih dvoje razumiju odlično, pa čak i da započeta jedna afera, te da je lijepa glumica kriva što se Angelina tako brzo razvela od njenog muža. „Same gluposti!“ napisala je Cotillard na društvenim mrežama. Ona je udata i veoma sretna uz njenog muža. Ipak, čini se kako između dvoje glumaca ima nešto malo više.
Sasvim dovoljno štofa za dobru reklamu uz prikazivanje filma „Allied“ u kinima.
Film inače tretira nekoliko stvari, čije samo nabrajanje daje povoda za nostalgična sjećanja. Drugi svjetski rat, Casablanca, dvoje špijuna sa dvije suprotne strane. Kod misije za isključenje njemačkog ambasadora, kanadski špijun Max (Brad Pitt) zaljubljuje se u francusku ustanici Marianne (Morion Cotillard). Oni se vjenčavaju u Londonu. A onda njegovi pretpostavljeni izdaju naređenje da on mora likvidirati Marianne, jer je ona njemački špijun.
A istovremeno dovoljno materijala da se probude nostalgična sjećanja na legendarni film „Casablanca“ i njegove aktere Humphrey Bogarta i Ingrid Bergman.
(izvor:express)
(novasloboda.ba)
03.01.2017.

Ugrožena ljepota


Kada naša djeca jednog dana sa njihovom djecom, ili unučadima, odu do Muzeja prirode, pored ogromnih skeleta dinosaurusa, pokazivaće i na skelet jedne životinje sa dugim vratom i pitati:
„A koja je ovo životinja?“
Jedna tužna pretpostavka. Ali, nažalost, realnost. Žirafe izumiru, i od ovog momenta nalaze se na listi ugroženih životinjskih vrsta. Slika prikazuje dvije od posljednjih 97.500 žirafa koje žive na slobodnom prostoru. Uskoro će ovo biti slika samo u knjigama istorije.
(izvor:bild)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
02.01.2017.

Mostar 31.12.2016. u ponoć

Slike same sve govore.

(prilog sa fotografijama je objavljen na portalu klix.ba)









(spagos)

02.01.2017.

Reli Dakar 2017.



Reli Dakar će u svom 39. izdanju biti teži nego ikad do sada. Na startu trke u glavnom gradu Paragvaja Asuncionu, 2. januara će se naći 491 učesnik. Predviđeno je da se tokom 12 etapa preveze 8823 kilometara zemljama Južne Amerike, od uslova nesnošljive vrućine u Paragvaju i Argentini, do zimske hladnoće u visokim planinskim područjima Anda.
Cilj trke 14 januara je u Buenos Airesu u Argentini.
Dakar je u svakom slučaju najteža reli trka na svijetu. Sedam provjera će se obaviće na dionicama dugim 400 kilometara, a dvije čak na 500 kilometara, na ukupno 4093 kilometra. Šest dana učesnici će provesti na visinama većim od 3000 metara. To je veliki izazov kako za mašine tako i za čovjeka, a vrlo lako se može desiti da u takvim uslovima nestane zraka baš potencijalnim favoritima. Na startu će se naći automobili, motori, quadsi, buggyji i kamioni.
Reli Dakar se od 2009. godine vozi na području Južne Amerike, pošto godinu prije nije održan na području , zbog opasnosti od terora. Pored Argentine i Bolivije, kroz koje se reli vozio prethodnih osam godina, po prvi put se reli Dakar vozi u Paragvaju
Od samog početka reli Dakar se nalazi pod udarom kritike, zbog debate o sigurnosti, a i zbog činjenice da je na dosadašnjim relijima život izgubilo 67 vozača, novinara i gledalaca.

(izvor:focus)

(spagos)
02.01.2017.

Čine li nas mobiteli ovisnicima?


Generacija od 14 do 16 godina već se smatra online ovisnom.
Postavlja se opravdano pitanje, kada jedno ponašanje postaje bolest, a to je i medicini teško odgovoriti. Bilo kako bilo, mlađem naraštaju se iz dana u dan, iz godine u godinu, poklanja sve veći broj mobitela. U vezi s tim, pitanje o ovisnosti, dobija još više na aktuelnosti. Od kada korištenje mobitela postaje ovisnost? Šta je još normalno? Kada odrasli moraju reagovati kod djece? A kada kod samog sebe?
Šta je normalno, nije pitanje za statistiku, čak ni onda kada statistika šokira. Jedna aktuelna studija (JIM, Jugend, Information, Multimedia) u Njemačkoj je detaljno analizirala ponašanje omladine. Oni u prosjeku provode i do tri i po sata na mobitelu. Glavna zanimacija pri tome je komunikacija, prije svega chat. Kod djevojčica na to otpada skoro pola od toga vremena, a kod dječaka jedna trećina. Ali zato dječaci više vremena provode uz igrice na mobitelu. Muziku slušaju podjednako obje kategorije, a to je četvrtina ovog vremena. Vrijeme potrošeno za traganjem za informacijama je beznačajno. Da li je sve ovo bolest ili ovisnost?
Kod jednog psihijatrijske rasprave, prije mnogo godina, postavljeno je pitanje, kada jedna perverzija postaje bolest i kada se treba liječiti. Odgovor u diskusiji je bio: Ako dotični, ili njegova okolina pate od toga. Slično je sada i sa smartfonima. Samo korištenje i trajanje nije problem, jer inače bi se svi gledaoci televizije mogli svrstati u grupu ovisnika. Odlučujuće je, da li mobitel mjenja kompletno ponašanje. Da li omladina kortisti mobitele da se dogovaraju i razgovaraju, ili chat zamjenjuje stvarne razgovore. Da li socijalni kontakti u školi, na poslu, ili u slobodnom vremenu pate zbog mobitela. Da li omladina uopšte „funkcionira“, jer beskorisno trati svoje vrijeme?
Oprezne procjene polaze od toga da je u Njemačkoj već oko 4 procenta populacije od 14 do 16 godina online ovisno. Čak djevojčice više nego dječaci. Iako su ovi brojevi samo grube procjene, ukazuju na jedan problem, koje je tek u fazi porasta.
Obrnuto gledano kazuju da jedna velika većina mladih nije ovisna.
A onaj ko stalno psuje na sve ovo, trebao bi malo kritičnije pogledati na svoj lični TV konzum.
(izvor:kstamag)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
01.01.2017.

Zašto vjerujemo da vrijeme leti brže što smo stariji


Interesantno kazivanje jednog psihologa.

„Osjećaj vremena zavisi od količine naših sjećanja“ kaže istraživač vremena dr. Marc Wittmann. Kako postajemo stariji mi memorišemo manje doživljaja, jer se događaji ponavljaju. Kod djece i omladine je to drugačije, jer oni sve doživljavaju po prvi put: prvi dan u školi, prvi poljubac, prvi posao. Ovi upečatljivi događaji ostaju duboko u sjećanju, dok u međuvremenu dveeseta godina na poslu, deseti odmor u istom mjestu na moru ne ostaju memorisani. Gledajući unazad, imamo osjećaj da jedva nešto još doživljavamo. A kroz to nam se čini da vrijeme veoma brzo prolazi.

(bild)

(spagos)
01.01.2017.

To je bila godina 2016.



Napraviti pregled događanja u jednoj godini na malo prostora, težak je zadatak, obzirom da su događaji preticali jedni druge. Kakva je bila protekla godina, po nekim događajima znaće se tek kasnije, jer će se događaji u njoj očitovati tek u narednom periodu. Godinu ćemo od njenog početka do kraja pamtiti po bezbroj terorističkih napada na civilno stanovništvo, počevši od Istambula početkom godine, preko Nice polovinom godine, te Berlina krajem protekle godine. Protekla godina je bila godina izbjeglica. Oči svijeta su tokom čitave godine bile uprte u Siriju, a gradovi Aleppo, Mosul i drugi, postali su sinonim petogodišnjeg rata, u drugoj dekadi Dvadeset i prvog vijeka.

Januar
Jedan samoubica je u istorijskim centru Istambula, zajedno sa sobom u smrt odveo 13 nedužnih ljudi, turista, od kojih su 12 bili Nijemci. Odgovornost za atentat preuzela je Islamska država.

Svjetska zdravstvena organizacija WHO proglasila je vanredno stanje zbog bolesti Zika, koj se širila pretežno na području Južne Amerike, putem uboda komarca. Zika je posebno opasna bila za trudnice i novorođenčad. Tokom godine vanredno stanje je ukinuto.

Od 15. do 31. januara održano Evropsko prvenstvo u rukometu u Poljskoj. Evropski prvak postala je Njemačka, pobjedom nad Španijom.

Februar
U Iranu su održani parlamentarni izbori na kojima su reformatori oko Hassan Ruhanija postigli uspjeh. Nakon izbora krajem aprila oni su dobili oko 41 posto mjesta u parlamentu.

Ovogodišnji pobjednik Super Bowl 50 postali su Denver Broncosi pobjedom na Carolina Panthersima.

Na ovogodišnjoj dodjeli filmske nagrade Oscar pobjednici su svakako bili film Spotlight, Leonardo di Caprio za ulogu u filmu The Revenant, Brie Larson za ulogu u filmu Room i režiser Alejandro González Inarritu za film Povratnik.

Mart

Mjesecima su izbjegnilce sa Bliskog istoka, pretećno iz Sirije pristizale u Evropu putem takozvane Balkanske rute. U martu je Makedonija zatvorila svoje ranice, a samim tim i rutu. Računa se da je u Evropu od ljeta prethodne godine do marta pristiglo preko ilion izbjeglica.

Turska se jednim ugovorom sa EU obavezala da će prihvatati nazad izbjeglice iz Sirije koje su u Evropu prispjele ilegalno. U tu svrhu EU je obećala finansijsku pomoć reda milijardi eura.

Fudbalska ikona Johan Cruyff preminuo je 68. godini života.

April

„Panama papiri“: Mediji iz čitavog svijeta objavili su dokumente jedne finansiske afere iz Paname. Uz pomoć banaka u poreskoj oazi tokom 2015. godine bilo je osnovano 215.000 takozvanih „poštansko sanduče“ firmi. Profiteri su bili kako raniji, kao i aktuelni vodeći političari iz čitavog svijeta.

U poslijednjoj utakmici karijere, košarkaš Kobe Bryant se kod pobjede njegovih Lakersa oprostio sa 60 ubačenih koševa.

Maj

Evropsko prvenstvo u plivanju u Londonu. Nakon dugo vremena na jednom velikom takmičenju nalazi se i jedno ime iz Mostara, plivačica Amina Kajtaz.

Finale Champions league odigrano je 28. maja na stadionu Giuseppe Meaza u Milanu. Sastali su se dva tima iz Madrida, Real Madrid protiv Atletico Madrid. Nakon regularnog toka i produžetaka rezultat je bio 1:1, a u izvođenju penala bolji je bio Real Madrid i tako po 11. put postao pobjednik ovog takmičenja.

Prvak Engleske u fudbalu, nakon senzacionalne igre tokom čitave sezone, postaje Leicesret City. PredsjednikUEFA Michel platini odstupa sa njegove dužnosti.

Juni
Nakon deset godina igrnja u Premijer ligi BiH, FK Velež nije uspio zdržati taj status. Preselio se u niži rang takmičenja, sa nadom da će se vrlo brzo vratiti u staro jato.

Bokserska legenda Muhamed Ali preminuo u 74. godini života, nakon posljedica Parkinsonove bolesti

Cleveland Cavaliersi zu po prvi put u svojoj istoriji postali NBA šampioni. Tim super stara LeBron Jamesa pobjedio je u odlučujućem sedmom meču Golden State Warriorese, ukupnim rezutatom 4:3. Osim toga klub iz Clevelanda je prvi klub koji je uspio okrenuti rezultat u svoju korist, nakon što su protivnici vodili sa 1:3.

Evrpsko prvenstvo u fudbalu u Francuskoj. Pobjednik finala Francuska-Portugal bili su gosti iz Portugala sa Christiano Ronaldom na čelu. Pravo fudbalsko otkorovenje i osvježenje bila je reprezentacija Islanda. Nažalost, naši Zmajevi se nisu plasirali, pošto su u baražu za plasman izgubili od Irske.

U Velikoj Britaniji održan referendum o istupanju iz EU (Brexit), pri čemu je 51,9 procenata Britanaca glasalo za. Premijer Cameron je odstupio sa dužnosti 13. jula. Njegova nasljednica je Theresa May.

Juli

Na francuski nacionalni praznik jedan terorista je ubio 86 ljudi u Nici. Atentator, 31. godišnji Tunežanin je ubijen. Odgovornost za djelo preuzela je Islamska država.

U Turskoj pokušan vojni puč protiv predsjednika Erdogana. Pobuna je ugušena.

Svijet je osvojila jedna kompjuterska igrica Pokemon Go. Igra u kojoj igrači pomoću kamere i GPS-a pronalaze, hvataju i bore se s Pokemonima koji oživljavaju preko njihovih pametnih uređaja.

Pobjednik Tour de France, održanog od 2. do 24. jula. biciklističke trke duge 3519 kilometara podjeljene u 21 etapu bio je Chris Froome.

Pobjednik teniskog turnira u Wimbledonu bio je Britanac Andy Murray.

U Mostaru održani 450. po redu skokovi sa Starog mosta. Pobjednik skokova na glavu bio je Lorens Listo, a na noge Edi Fink.

August

Brazilska predsjednica Dilma Rousseff je smjenjena sa dužnosti. Socijaldemokrati su bili optuženi da su vršili manipuacije kod vođenja budžeta. Rousseff je u službi bila od januara 2011. godine. Njen nasljednik je postao njen dotadađnji zamjenik Michel Temer.

Od 5. do 21. augusta održane su 31. ljetne Olimpijske igre u Brazilu, gdje su se sastali sportisti u 28 sportskih kategorija u 306 takmičenja, prema starom Olimpijskom Credu „Citisu, altius, fortius“ Brže, više, jače. Nakon dugo godina na jednoj Olimpijadi i jedno lice iz Mostara: Kajtaz, koja je sve očarala svojom ljepotom, ali i solidnim nastupom. Bio je to 7. nastup naših sportista na jednoj Olimpijadi.Usain Bolt je kompletirao njegov istorijski triple od po tri olimpijske medalje. Junak igara je svakako bio i američki plivač Michael Phelps, koji se nakon Olimpijade povukao iz aktivnog sporta sa 23 osvojene olimpijske medalje


Krajem augusta snažan zemljotres do temelja srušio gradić Amatrice u Italiji. Preko 200 ljudi izgubilo život pod ruševinama ovog grada sa srednjevjekovnim jezgrom.

Septembar

Po običaju, nakon Olimpijade, na istim terenima u Brazilu je održana i Paraolimpijada, U 22 sportske discipline takmičili su se sportisti iz čitavog svijeta. Vrhunac našeg sporta, srebrena medalja u sjedećoj odbojci. Naši odbojkaši su u finalu izgubili od nadmoćnije ekipe Irana. Nakon dvije zlatne olimpijske medalje sa OI u Ateni i Londonu, te srebrenih medalja sa OI u Sydneyu i Pekingu, ovo je bila peta medalja sa pet dosadašnjih učešća naših odbojkaša na Olimpijskim igrama. Svaka čast momcima!

Pobjednica teniskog US Open postala je Njemica Angelique Kerber.

U Mostaru održano drugi put za redom Red Bull Cliff Diving Svjetsko prvenstvo skokovima sa Starog mosta. Pobjednici su bili Čeh Michal Navratil u muškoj i Kanađanka Lysanne Richard u ženskoj konkurenciji.

Oktobar

Nakon skoro sedam godina pregovaranja potpisan je Ceta, trgovinski ugovor između EU i Kanade.Ugovor sada moraju odobriti evropski i kanadski političari.

Mostar je bio jedini grad u BiH u kome ove godine nisu održani lokalni izbori.Lokalni izbori u Mostaru nisu održani od 2008. godine, a svi dosadašnji pregovori oko održavanja izbora nažalost nisu urodili plodom.

Kolumbijanski predsjednik Juan Manuel santos dobio je Nobelovu nagradu za mir. On se poduzeo velike napore na okončanju dugotrajnog građanskog rata u njegovoj zemlji

Dobitnika Nobelove nagrade za književnost, ekstravagantnog muzičara Boba Dyalana, koji se nije pojavio na dodjeli nagrada.

Bokserski svjetski šampion u teškoj kategoriji Tyson Fury prizaje uzimanje kokaina i vraća sve njegove titule nazad.

Novembar

Republikanski kandidat Donald Trump je izabran za 45. predsjednika SAD: On je dobio glasove 306 od ukupno 538 elektora. Demokratska kandidatkinja Hilary Clinton je dobila 232 glasa. Zakletvu za predsjednika Trump će položiti 21. januara 2017. godine.

Lider CDU stranke u Njemačkoj, dosadašnja kancelarka Angela Merkel najavila ke da će se ponovo kandidovati prilikom opštih izbora u septebmru 2017. godine. Angela Merkel obavlja funkciju kancelarke od novembra 2005. godine.

U Marakešu u Maroku okupilo se 15.000 ljudi iz 200 zemalja na svjetskom summitu o klimi. Ministri, diplomati, znanstvenici, lobisti, ekološki aktivisti i gospodarstvenici okupili su se kako bi konkretizirali prvi globalni ugovor o klimi potpisan u Parizu i koji je stupio na snagu početkom ovog mjeseca.

Nakon 21. utrke pobjednik Formule 1 za ovu godinu bio je Nijemac Nico Rosberg, te na taj način ponoviti uspjeh svoga oca, Keke Rosberga, od prije 34 godine. Nico Rosberg je postao 33. pobjednik Formule 1, i na opšte iznenađenje, odmah nakon osvojene titule najavio povlačenje iz Formule 1.

Decembar

Norvežanin Magnus Carlsen postraje svjetski prvak u šahu, nakon pobjede nad izazivačem Rusom Sergejom Karajakinom.

U promet pušten tunel Gotthard u Švajcarskoj. Tunel GBT (Gotthard Base Tunel) dug je 57 kilometara, gradio se 17 godina, a koštao je 11 milijardi eura. Omogućuje bolju povezanost sjevera i juga Evrope.

Tokm čitave godine zasipale su nas vijesti sa ratišta u Siriji. Kuliminacija sukoba desila se krajem godine, dodagajima u Alepu. Prije rata Alep je bio živahna metropola, omiljena među turistima i privredno srce Sirije. Istočni dio grada danas je u ruševinama. Grad su tokom nekoliko dana decembra, nakon žestokih ofanziva, napustile desetine hiljada njegovih stanovnika. Istočni Alep, zapadni Alep, desetine hiljada izbjeglica, sve to nas je bez sumnje istog trenutka podsjetilo na rat u BiH, čije slike još ne blijede.
31.12.2016.

Nova Sloboda: Sretna Nova 2017. godina


Svim građanima Bosne i Hercegovine, Mostara, regiona i dijaspore, želimo, prije svega dobro zdravlje, više radnih mjesta, veće i redovnije penzije i manje svađa političara.
Sretna i berićetna Nova 2017. godina!
Redakcija nezavisnog portala Novasloboda.ba
31.12.2016.

Sretno u Novu 2017. godinu


Sve najbolje,  a prije svega dobrog zdravlja, jer kad se saberu neke godine, to je ipak najvažnije.
Lijepi pozdravi

Smail Špago
30.12.2016.

Turneja Četiri skakaonice, 65. izdanje




Po 65. put tokom Novogodišnjih praznika održaće se tradicionalna novogodišnja turneja u skijaškim skokovima.

Raspored:
30.12.2016 Oberstdoef (16:45)
01.01.2017 Garmischpartenkirchen (14:00)
04.01.2017. Innsbruck (14:00)
06.01.2017. Bischofshofen (16:45)

Favoriti:
Vodeći u Svjetskom kupu je 17. godišnji Slovenac Domen Prevc, rođeni brat branioca titule lanjskog pobjednika Petera Prevca (24). Osim njih dvojice tu su Daniel Andre Tande (22) iz Norveške, Kamil Stoch (29) iz Poljske i Stefan Kraft (23) iz Austrije, kao veliki kandidati za pobjedu na turneji.


(spagos)
30.12.2016.

Pogled odozgo






Što se ide više u vis, figure na zemlji postaju jasnije. Devet slika skoro sasvim normalne prirode.
A ponekad je skoro i smiješno da se pojedine tako velike stvari skoro previde. Prava slika se može vidjeti tek iz aviona, ili na snimku iz neke svemirske letjelice.
Baš kao na devet sasvim različitih slika-zagonetki iz prirode:
-Kit u šumi? Istočna obala Australije
-Sova između ostrva ? Palawan, ostrvo, zapadni Filipini
-Majmun sa golim prsima? Dvorac Herrenchiemsee u Bayernu
-Bijeli konj? Brdo u engleskoj grofoviji Oxfordshire
-Čovjek sa ustima? Maroko, sjeverno od Agadira.
-Štap ispred lica? Crtež na brdu, geoglif u Čileu.
-Indijanac sa slušalicom u uhu? Lanac brda u Kanadi.
-Čuđenje? Polje uljane repice MülhausenThüringen.
-Kovrdžava kosa? Manicouagan jezero u Quebecu.
(izvor:sdz)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
29.12.2016.

Procvijetale visibabe: Gdje se krije zima?



Nekada se govorilo, visibabe su prvi vjesnici proljeća.
Ponekad bi se pojavljivale čak i ispod snijega, najavljujući promjenu vremena.
Ove godine su se pojavile samo nekoliko dana nakon zvaničnog početka zime. 
Na slikama visibabe koje je 26. decembra u Mostaru ubrala i fotografisala Emina Redžić Muftić.
Ako ovako nastavi, uskoro bi se mogao pojaviti i prvi behar na bajamima, koji se inače javlja krajem januara, ali i prve ljubičice, kao istinski znaci najave početka proljeća.
Da zabilježimo i upitamo se: A gdje se to krije zima?
Po svoj prilici nije daleko.

Prije dan dva spustila se niz Velež. 
Pobijelilo, ali je još u visoko.


(spagos)
29.12.2016.

Zdravstveni šok


U vremenima kolačića od vanilije, mirisa cimeta i prazničnih svijeća prizor prikazan na slici ledi krv u žilama.
Samo u kupaćim gaćicama, čovjek u jednom jezeru u Shenyangu, na sjeveroistoku Kine, prkosi minusima. Slično čine hiljade Kineza svake godine u ovo doba. Kako kažu, tako se povećava osjećaj blagostanja, tjeraju prehlade, umor, loše raspoloženje i bolovi. A sve to je i naučno dokazano. Pri tome ništa ne mjenja utisak da sve ovo izgleda strahovito neugodno. Kineska medicina inače zimu vidi kao Yin, doba godine, u kojem se usporava prema unutra usmjerena energija. I pored svega toga, dok je kod kolačića i svijeća, mi najradije prilegnemo na kauč.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
28.12.2016.

Mostar u objektivima fotokamera – Ernest Cliford Peixotto




Ernest Cliford Peixotto (1869-1940) bio je američki umjetnik, ilustrator i autor, poznat po njegovim muralima, njegovim putopisima, i umjetničkim djelima, koja je redovno objavljivao u časopisu Scribner.
Rođen je 1869. godine u San Francisku, kao jedno od petoro djece u sefardskoj familiji. Studirao je umjetnost na Mark Hopkins institutu za umjetnost, gdje ga je Emil Carlsen ohrabrio da ode u Pariz. Tamo odlazi 1888. godine i upoznaje se s brojnim umjetnicima onog vremena. Nakon šest godina vraća se u San Francisko, a potom u New York, gdje se pridružio ekipi iz magazina Scriber,
Godine 1897. oženio je slikarku Mary Glascock Hutchinson, a dvije godina kasnije par se vraća u Pariz, odakle putuju po Evropi i skice sa putovanja šalju za objavljivanje u časopisu Scribner. Njegove skice iz perioda njihovog boravka u Evropi objavio je u nekoliko knjiga, a u knjizi “By Italian Seas” objavio je ilustracije: “Mostar from the Neretva”, “A corner of the xxx”, “The Shops”, “The Saric Mosque”, “A Mosque Entrance”, uz tekst njegove supruge Mary H. Peixotto, iz septembra 1902. godine
Iz toga perida nastali su njegovi crteži Theodora Roosvelta i Oliviera Cromwella. Nakon povratka u SAD, 1904. godine predaje umjetnost na Institutu za umjetnost u Chicagu, a nakon toga se većinom posvećuje radu na muralima. Uradio veliki mural za ličnu biblioteku Henry Evereta, a kasniji dio života provodi u izradi murala, pretežno za privatna lica.
Tokom Prvog svjetskog rata bio je oficir u vojsci SAD, radio kao direktor odjela za slikarstvo i bio jedan od osam službenih umjenika vezanih za ekspedicione snage, čiji je zadatak bio da naprave vizuelni zapis događaja na frontu. Nakon rata ostaje u Francuskoj na raznim dužnostima do povratka u SAD, gdje je bio predsjednik udruženja mural slikara, sve do smrti 1940. godine.
Fotografije skica i crteža iz Mostara, iz 1902. godina E.C. Pexiotooa, kao i sve ostale fotografije nalaze se u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)
28.12.2016.

Toranj iz Rottweila


Rottweil, mjesto u Njemačkoj, do sada je bilo poznato po psima Rottweilerima, čije se porijeklo još od srednjeg vijeka veže za ovaj grad. Od sada će ovo mjesto biti poznato i po tornju visokom 246 metara, čija funkcija je isključivo vezana za probu ultrabrzih liftova budućnosti, za Thyssen-Krupp koncern.
Pred srednjevjekovnom kulisom ovog grada našao se kolos od preko 40 hiljada tona čelika i betona. I da zabilježimo da su toranj projektovali star arhitekte Helmut Jahn i Werner Sobek. Ovo im nije prvo djelo ove vrste, Jahn je već projektovao Toranj na sajmu u Frankfurtu, a njih dvojica  zajedno, Poštanski toranj u Berlinu.
Gigant iz Rottweilera je pored visine od 246 metara, širok 21 metar, a u zemlju ukopan čak 32 metra. Na vrhu tornja se nalazi betonsko klatno teško 240 tona, koje imitira pomjeranje vrha visokih zgrada. Gradnja je trajala 24 mjeseca, kako bi test vožnje počele ovog mjeseca.
Ovaj toranj ne spada u red najviših građevine na svijetu. Prema informacijama iz građevinarstva u Saudijskoj Arabiji je u toku gradnje jedan toranj, koji će kad bude završen biti visok 1007 metara.
Tokom gradnje toranj iz Rottweilera je privukao oko 50 hiljada radoznalih posjetilaca, a nakon završetka gradnje turistima će na raspolaganju stajati platforma na visini 232 metra. Na balkonu platforme biće postavljena 4 metra visoka staklena ograda, što će pružati veličanstveni pogled, sve do Alpa. Kako javlaju iz Rottweilera, vožnja liftom do platforme i pogled u daljinu, zainteresirane će stajati 8 eura po osobi. Pri tome se već kalkuliše sa oko 400 hiljada posjetilaca godišnje, što će pružiti jednu ružičastiju budućnost hotelima i gastronomiji ovoga grada.
(izvor:stern)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
27.12.2016.

Winetou - Legenda živi, snimljena nova filmska trilogija





Više od pola vijeka, nakon što je snimljen prvi film o Winetouu, „Blago u srebrenom jezeru“, njemačka televizijska kuća RTL snimila je tri nova fima o poglavici Apacha i Old Shatterhandu, njegovom bratu po krvi.
Filmovi će premijerno biti prikazani u programu njemačkog RTL u zadnjoj sedmici ove godine.
Filmovi o Winetou su punili kina širom svijeta prije pola vijeka, u vremenima kad je kino bila glavna zabava. Tada je napravljeno više filmova u kojima su se u glavnim ulogama pojavljivali Pierre Brice, kao Winetou, te Lex Barker, u ulozi Old Shaterhanda.
Novi filmovi su snimani u Hrvatskoj, na lokacijama na kojima su snimani i stari filmovi.
U ulozi Old Shaterhanda pojavljuje se njemački glumac Wotan Wilke Möhring, a Winetoua glumi Nik Xhelilaj, albanski glumac.
Prvi dio nosi naslov „Winetou – Novi svijet“  je ustvari jedna nova interpretacija sage sa divljeg zapada. Na početku filma Karla May je glavna figura, a tokom filma dolazi do legendarnog bratimljenja sa Winetouom, poglavicom plemena Apachi. Na početku filma Winetou želi da ubije nepoznatog i njegov skalp ponese kao trofej. Nakon što je kroz svoj borbeni duh i želju da preživi uspio pridobiti Winetoua, ali i poštovaje američkih Indijanaca, poglavica ga vodi u svoje pleme. Tu dobija svoje novo ime: Old Shatterhand.

U drugom dijelu, pod nazivom “Winetou – Tajna srebrenog jezera”, dva prijatelja su u potrazi za blagom. Da bi spasio Winetoua i njegovu lijepu sestru Ncho-Chi, koju glumi Iazua Larios, dobro čuvana tajna Srebrenog jezera mora biti otkrivena. Zbog toga Old Shatterhanda progoni sumnja da li on i dalje treba živjeti kod Apacha, ili ne?
Treći dio nosi naziv “Winetou – Poslijednja bitka”, i tu je također napeto, u borbi protiv bandita, koji žele da zauzmu izvorišta nafte.
Režiser filmovaa je Philipp Stölzl, scenaristi Jan Betger i Alexander Rumelin.
Pored troje navedenih glumaca tu su još Milan Peschel, kao Sam Hawkins, Jurgen Vogel kao Rattler i Mario Adorf kao Santero senior. U filmu se pojavljuje i jedan pravi Indijanac, amerikanac Alan Packard, koji glumi Yanktona, Sioux-indijanca, a on se ujedno brinuo o obuci statista indijanaca.
Početkom planiranja snimanja novih filmova , bilo je predviđeno da se u filmu pojavi i Pierre Brice, francuski glumac, koji je između 1962 i 1968. godine glumio Winetoua u jedanaest filmova. Nažalost, on je preminuo prošle godine.
Ugodno gledanje, na TV, ili kasnije u kinima, a na radost starih i novih ljubitelja ovakve vrste filmova.
(izvor:focus)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
27.12.2016.

U sjećanju: Zsa Zsa Gabor




Životna priča u Budimpešti rođene glumice bila je uzbudljivija nego većina njenih filmova: Osam puta se udavala, između ostalih za hotelijera Conrada Hiltona, kitila se muškarcima kao dijamantima, koje je najradije nosila u prekomjernom broju.
Darovita glumica, koja se 1941. godine uselila u SAD, imala je u filmu Johna Houstonsa „Moulin Rouge“ (1952.) jednu od rijetkih uloga vrijednih prisjećanja, veoma brzo je prepoznala zakonitosti početka nastajanja medijskog doba. Jedan neodoljivi spoj seksipila, inteligencije i duhovotosti od nje je napravio prototip samopouzdane otvorene žene. “Ja sam prekrasna domaćica“ rekla je jednom, „Svaki put kad napustim nekog muškarca, zadržim njegovu kuću“.
Kako bi se održala u medijima, sve njene privatne afere je bez imalo ograničenja provodila javno. Skandale je podigla na nivo vlastite umjetničke forme. Godine 1986. udala se za njemačkog princa Frederica (Frederic Prinz von Anhalt), koji je posjedovao lanac sauna, i uz njegovu pomoć otkupila plemićku titulu. Njih dvoje su se provodili u svijetu glamoura Hollywooda, sve do 2002. godine kada je ona imala udes sa njenim Rolls Royceom, nakon čega je ostala djelimično paralizovana i morala je imati njegu.
Zsa Zsa, ili Za Za. Gabor, napustila je ovaj svijet u dubokoj starosti u 99. godina, 18 decembra u Los Angelesu.
(izvor:spiegel) 
(novasloboda)
27.12.2016.

Prokleto ostrvo





U tekstu uz slike malog ostrva Giola, u blizini Napulja, u Italiji stoji jasno napisano: „Ne kupujte ovo ostrvo, jer, skoro svaki vlasnik je umro misterioznao, izgubio svoju voljenu, ili je izvršio samoubistvo“. Ostrvo, iako u samoj blizini Napulja, leži napušteno, obavijeno svojom mračnom prošlošću. Prokletstvo malog ostrva se bilježi nakon što su ljude, koji su na njemu živjeli, zadesile strašne sudbine.
Idilično ostrvo Gaiola bilo je popularno još od vremena starih Rimljana, koji su na njemu izgradili hram Venere. Tada je bilo poznato kao Euplea, a legenda govori kako je čuveni rimski pjesnik Virgilije bio zaljubljenik u ovo ostrvo i tamo svoje učenike učio poeziji.
Ostrvo je inače toliko blizu obali, da se može sa lakoćom otplivati do njega, ali se bilježi da to skoro niko ne radi, čak mu ne ide ni čamcem u posjetu, zbog kobne prošlosti njegovih vlasnika.
Oko 1800. godine na njemu je živio pustinjak po nadimku „Čarobnjak“, a preživljavao je zahvaljujući dobrotvornim ribarima. Čarobnjak je misteriozno nestao, a mnogi mještani vjeruju da je prokleo ostrvo, prije nego što je otišao.
Ubrzo nakon njegovog odlaska na ostrvu je sagrađena luksuzna vila, bila je u vlasništvu Hansa Brauna iz Švicarske, do 1920. godine. Pronađen je mrtav, a njegovo tijelo je bilo umotano u tepih. Ubrzo nakon toga njegova žena se utopila u moru.
Slijedeći vlasnik, Nijemac Otto Grunback, umro je od srčanog udara, dok je boravio u vili, a naredni vlasnik Maurice-Yves Sandoz izvršio je samoubistvo u jednoj švicarskoj duševnoj bolnici. Multi-milijarder Paul Getty je kupio ostrvo, a ubrzo nakon toga njegov unuk je bio kidnapovan.
Zadnji vlasnik ostrva Gianpasquale Grappone, vlasnik jedne osiguravajuće kompanije, morao je u zatvor zbog dugova. Ostrvo je sada napušteno, obavijeno strahom, a vile na ostrvu polako propadaju i u veoma lošem su stanju.
Ostrvo se sada nalazi u vlasništvu Kompanije regionalne vlasti, koja je ostrvo proglasila podvodnim parkom i zaštićenim morskim područjem.
(izvor:thesun)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
26.12.2016.

Fudbalski vremeplov: Godina 1952. – Velež apsolutni šampion BiH

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Sportske novosti, 25. 12.2016.)


Velež 1952/53: stoje s lijeva: Hamdija Čemalović, Dušan Rukavina, Salko Selimotić, Vaso Vreća, Anton Bolfek, Žarko Barbarić, Haldun Hrvić; čuče: Mensud Dilberović, Muhamed Mujić, Ranko Borozan, Krunoslav Radiljević.

Godine 1952. došlo je do reorganizacije Drugih liga, koje su prethodno proglašene skupim. Po republikama su organizovane Podsavezne lige, pa tako u BiH je bio ( mostarski, sarajevski, tuzlanski, banjalučki). Prvaci podsaveza su u međusobnim duelima odlučivali ko će biti apsolutni prvak BiH. Zatim prvaci republika su igrali doigravanje i samo prvoplasirani je mogao dobiti kartu za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Što se tiče BiH godine 1952. Velež je bio apsolutni (ukupni) šampion, a zatim je igrao kvalifikacije sa prvacima Slovenije i Hrvatske za Prvu ligu. Sve ove prepreke “Rođeni“ su savladali, a put do šampionske titule BiH, te prvog historijskog ulaska u Prvu ligu nekadašnje države hronološki ćete vidjeti u daljoj elaboraciji.
Mostarski podsavez
Lištica (danas Široki Brijeg)-Velež 0:10, Velež- Lištica 13:0
Velež-Troglav 8:0, Troglav-Velež 0:3
Leotar-Velež 1:3, Velež-Leotar 8:0
Prvaci podsaveza su bili Velež Mostar, Bosna Sarajevo, Borac Banja Luka, Sloboda Tuzla
Velež je za rivala dobio sarajevsku Bosnu i u obje utakmice je savladao.
Bosna -Velež 1:3, Velež-Bosna 4:0.
Na drugoj strani Sloboda je iz daljeg takmičenja eliminisala Borac i time su se znala imena klubova koji će u dvije finalne utakmice odlučiti ko je apsolutni prvak BiH.
Finalne utakmice za apsolutnog prvaka BiH
Već u prvom meču u Mostaru Velež je deklasirao tuzlansku Slobodu, pa je revanš bio puka realnost, no i tu se “Rođeni“ bili superiorni.
Velež-Sloboda 5:0, Sloboda-Velež 2:4
Time je Velež postao prvak BiH bez ijednog poraza i time postao njen predstavnik u borbi za Prvu ligu Jugoslavije.
Kvalifikacije sa prvacima Slovenije i Hrvatske za Prvu ligu
Prvak Slovenije je bio Odred (danas Olimpija), a Hrvatske Proleter (danas Osijek)
Velež-Odred 2:1, Odred-Velež 3:0
Proleter-Velež 1:2, Velež-Proleter 1:0
Odred-Proleter 3:1, Proleter-Odred 4:1
Krajnja tabela je izgledala ovako:
1 Velež Mostar 4 3 0 1 5 5 0 6
2 Odred Ljubljana 4 2 0 2 8 7 +1 4
3 Proleter Osijek 4 1 0 3 6 7 –1 2
Tako je nastalo neopisivo slavlje u Mostaru i svih vjernih navijača Veleža širom republike, jer s ovim prvim mjestom “Rođeni“ su se po prvi puta našli u Prvoj ligi Jugoslavije. Uspjeh je došao u vrijeme kada je klub slavio 30. godina postojanja i čestitke od sportskih prijatelja dolazile su sa svih strana. Među prvima od Crvene zvezde, BSK-a, sarajevskog Željezničara, banjalučkog Borca, Proletera Teslić, Lokomotive Zagreb…
Ostaće upamćeno da je prvu utakmicu u Prvoj ligi Jugoslavije Velež odigrao protiv Crvene zvezde i izgubio (0:1). Sve posle toga je velika tradicija i historija velikog kluba koji je 38. sezona igrao Prvu ligu Jugoslavije.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)


26.12.2016.

U čast pušača cigara


Vrijeme kao da je stalo u ovoj staroj prodavnici duhanskih proizvoda James J. Fox u Londonu, čija istorija se može propratiti do 1787. godine unazad.
Oscar Wilde je bio stalna mušterija. Winston Churchill također. Okupljeni u radnji dime ovdje njima u čast, a i povodom 142. godišnjice rođenja  legendarnog pušača cigara, kojih je usput bio i premijer.
Cigare „Churchill“ označavaju tačno određenu dužinu od oko 18 centimetara, i promjer od 19 milimetara.
Imate li vatre, molim?
(izvor:stern)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
25.12.2016.

Film „Barry“



Film „Barry“ prikazuje odlazećeg predsjednika SAD, Baraka Obamu, dok je bio student.
U filmu ga često možemo vidjeti sa cigaretom u jednoj, a knjigom u drugoj ruci. A knjiga je bila „Ivisible Mann“ od Ralpha Ellisona, iz 1952. godine, koja govori o jednom mladom Afroamerikancu i njegovom životu u rasističkoj Americi. Pušač, koji je pušio jednu za drugom, uskoro dobija ime „nevidljivi“ čovjek.
Njegov nadimak je ustvari Barry, a i film se tako se zove, govori o prvoj godini studija Baraka obame, glumi ga Devon Terrell, na Colubia univerzitetu u New Yorku. Nakon filma „Southside With You“, film „Barry“ je drugi film o mladom Obami, a on je vrijedan gledanja, On je tih i lagan, a uz sve to i pun snage. Njegova poruka prikazuje jednu godinu, u kojoj podjele u SAD postaju toliko bolno vidljive, tako da je ova zemlja bila mjesto, na kojem neko ne pripada nigdje, niti može pronaći svoje mjesto. Baš to je ono što je od njega napravilo jednog posebnog američkog Amerikanca.
Nevidljivost i vidljivost pri tom se provlače kao niti vodilje kroz film. A Barry je to oboje. Na Univerzittu je vidljiv, kroz njegovu boju kože, i biva redovno kontrolisan od strane osiguranja, a u socijalnom naselju, u crnom Harlemu, sa njegovim akademskom pozadinom i njegovom nepoznavanju socijalnog koda, također ne spada. Istovremeno je to onaj, koji nigdje nije pravi i kroz to nevidljiv. Njegov identitet nije čvrst, nego tekući. Kao sin jednog bijelca iz Kansasa i jedne crnkinje iz Kenije, odrastao na Hawaiima i Indoneziji, američkom kontinentu i njegovim različitim kulturama i etničkim „scenama“ je miljama daleko. U različitim situacijama često kaže sam sebi: „To nije moja scena“. Ali, koja scena je njegova.Može li on odlučiti tome. Pa čak, i mora li?
Na jednoj svadbi slučajno je pričao sa jednim starijim parom. On im je pričao o svojim roditeljima, o njegovom porijeklu, o djetinjstvu. „Znate li šta to od tebe čini?“ pitao ga je stari gospodin. „To te čini američkim. I ti se moraš jednom odlučiti“. Ta izjava, od Barryjeve slabosti, da ne pripada nigdje, postala je njegova snaga. I u budućnosti upućuje na dan, kad će postati predsjednik SAD. I to onaj koji je uvijek naglašavao da želi biti predsjednik svih Amerikanaca. Nosilac nade za manjine, koji se nije dao instrumentalizirati. Na kraju se potpuno odlučio. Ali ni za koju stranu, ni za koju scenu. Nego sasvim svjesno, za mjesto, odakle će biti svima vidljiv.
(izvor:sdz) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
25.12.2016.

Pola kuće u punom sjaju


To se zove „navika ukrašavanja“. Sven Berrar (30) iz Ludweilera, u Saarlandu, u Njemačkoj sa kićenjem svoje kuće u povodu božićnih i novogodišnjih praznika počinje još početkom oktobra, kako bi na vrijeme postavio oko 44600 lampica i 120 svjetlećih figura na fasadu, na krov, na prozore i u vrtu ispred kuće.
Samo je kupatilo oslobođeno ovog kićenja. Pri tome Berrar kaže, kako mu je kićenje kuće ostala navika iz djetinjstva. Ono što čudi je komšija sa lijeve strane, koga ova svjetleća aktivnost uopšte ne zanima, a svemu se najviše raduje Električno, jer će, kako kaže Berrer, za ovaj mjesec, za potrošnju struje dobiti račun od najmanje 400 eura.
(izvor:stern) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
24.12.2016.

Hladna glava


Crvena lisica može biti okretan i graciozan lovac, ali imati i želju za ukusnim doručkom, Vjerovatno joj je neki miš izmakao i sakrio se ispod snježnog pokrivača, i time lisicu doveo u jednu istinski rečeno, nesmotrenu situaciju.
Fotografija je snimljena u Nacionalnom parku Yellowstone, SAD, i dobila prvu nagradu za najsmješnije fotografiju na ovogodišnjem Comedy Wildlife Photography Awards.
(izvor:spiegel) 
Smail Špago
(novasloboda.ba)
24.12.2016.

Sretan Božić

Sretan Božić! Happy Christmas! Frohe Weihnachten! Feliz Navidad! God jul! Glædelig jul! Joyeux Noël! Buon Natale! Vesel božič!



Za sve moje prijatelje širom svijeta! Na svim našim jezicima, kojim govorimo.


To all my friends around the world!

(spagos)
23.12.2016.

Tipično italijanski! Ili zašto je danas Spago-sveza na flašama vina još samo dekoracija?





To je relikt iz davnih vremena. Spago sveza danas služi više kao ukras. Italijanska pjenušava vina (Frizzante) ranije su izad plutanog čepa imali jednu svezu od kanafe, što se na italijanskom zove Spago chiusura (njemački Spago-Verschluss, engleski Spago-closure). Pjenušava vina prema poreskim propisima sadrže ispod 3 procenta ugljen dioksida i ta vina su oslobođena od poreza. Spago-sveza je nekada imala zadatak da čvrsto drži plutani čep, pa je zbog toga flaša preko čepa vezana kanapom, kako je to na slikama prikazano. Čep kod pjenušavih vina sa pritiskom iznad 3 bara po propisu mora biti zaštićen metalnom zaštitom.
Da bi se razlikovala vina oslobođena poreza od onih koja se porezuju, služila je i vidljiva razlika u povezivanju čepa na vrhu flaše. Spago-sveza danas se najčešće još može pronaći na flašama italijanskog prošeka, a smatra se isključivo ukrasom.
Zbog moderne tehnike zatvaranja flaša vina pod pritiskom, čep na flašama se drži čvrsto i bez toga dodatnog poveza kanapom.

(izvor:RP)

(spagos)
23.12.2016.

Tetka Ajša i njena putovanja


Ili, kako je jedna 60. godišnja Turkinja greškom postala poznata.
Priča ima sretan završetak: „ Luckasta tetka Ajša je pronađena“ bio je naslov iz turskih novina „Sözcü“. Pri tome Ayse Teyze, ili tetka Ajša, nije nimalo ni luda ni šašava, nego jednostavno, za svoj ćeif vrlo rado putuje. Ona je postala poznata zbog njenih slika sa putovanja. Na nekima se vidi kako hoće da podupre krivi toranj u Pizi, jaše na leđima slonova, pozira pred Taj Mahalom, lil ispod Ajfelovog tornja.
Ayse Kurucu je stara 60 godina, živi u Izmiru, razvedena je, nosi šal preko glave. Ona čak nije imala pojma koliko je postala poznata preko interneta. Jedino digitalno, što ima u životu, je njena “mala djevojčica”, kako od milja zove svoju digitalnu kameru, u kojoj je na memorijskoj kartici imala memorisane sve slike sa njenih putovanja. U zadnjih desetak godina proputovala je čak 25 zemalja svijeta.
U julu je kameru zaboravila u automobilu bračnog para Tülin Tezel i Emere Öztemel. Bio je to jedan slučajni susret. Ajša je bila na putovanju, na obalama Crnog mora, i tamo je uganula nogu. Srećom, bračni par ju je uzeo u auto, a kada je izišla iz auta, zaboravila je na svoju kameru. Tek kad je došla u hotel, primjetila je da nema kamere. Bila je tužna. Kismet. Sudbina. Jer, nije mogla još jednom putovati na sva ta mjesta i ponovo se slikati.
Bračni par je tek kasnije našao kameru na zadnjem sjedištu auta, i odmah krenuo u potragu za ženom. Bio je to težak zadatak. Nje nije bilo u socijalnim mrežama. Ayse Kurucu nije imala čak ni mobitel, a kamoli neki smartfon. Sav svoj novac je trošila samo na putovanja. Pa dokle i gdje je mogla stići. Bračni par je pogledao slike sa memorijske kartice i odmah shvatio kakvo bogatstvo te fotografije predstavlaju ženi, kojoj su znali samo ime: Ajša.
Polako su slike sa kartice počeli postavljati na društvene mreže, nadajući se da će neko prepoznati ženu koja je izgubila kameru. Fotosi su se našli na internetu, i kružili mjesecima. Slike su postale poznate po nazivu:”Tetka Ajša”, a tako je i Ajša postala poznata.
Ranije nije imala priliku nikuda da putuje. Odgajala je djecu, a njen muž nije bio za to da ona sama nekuda putuje. Tek kad su djeca porasla i postala samostalna, Ajša se rastala od muža i počela se osjećati kao “slobodna djevojka”. Prvo putovanje joj je bilo u Mekku, a put joj je organizovao zet od jednog poznanika, koji je imao putničku agenciju. Onda je on nju preporučivao dalje, svojim poznanicima, tako da je Ajša dobijala putovanja po povoljnim cijenama.
Posjetila je Siriju, Singapur, Dubai. Bila je u Italiji, Mađarskoj, Indiji i Rusiji. Ima želju da još posjeti Španiju, Kinu i Japan. CNN Türk je Ajšu, dok se za njom tragalo, nazvao „Putujuća tetka Turske”. Mnoge firme joj sada nude da kod njih snima reklamne spotove, a nude joj uloge i u nekim serijama.
Kada je bračni par Öztemel preko jednog poznanika konačno pronašao Ajšu, lično su joj odnijeli kameru u Izmir. Sada i sami imaju jednu sliku sa veoma popularnom “tetkom Ajšom”.
Kada su joj donijeli kameru, Ajša je rekla: “Kao da ste mi čitav svijet vratili”.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(novasloboda.ba)
22.12.2016.

Tamo gdje živimo: Waidmarkt oko 1860

1860,

1910.

2016.


Waidmarkt u Kelnu je u toku svoje istorije mnogo toga predeverao. Nekada davno tu je bila pijaca proizvoda od pruća, korpa i sličnih pletenih stvari, a od Waide-vrba, nastalo je ime Waidmarkt.
U obližnjem samostanu Bijelih žena, „Kloster der Weissfrauen“, tokom vremena je primljeno oko 1200 prostitutki i okrenuto na pravi put. Čak 1594. godine ovdje je otvorena prva policijska stanica u gradu. Ali, i prvi javni WC (pisoar) 1856. godine.
U gradu se već oko 1853. godine diskutovalo o potrebi otvaranju jedne takve „gradske potrebe“. Prvo je bilo raspravljano o pisoaru na Minoriten placu, ali se odustalo, jer je u samoj blizini bila jedna djevojačka škola, a djevojke, naravno ne bi trebale da znaju ništa o potrebama muškarcima u pisoaru.
I onda se odlučilo da to bude na Waidmarktu, u prvo vrijeme samo kao jedan provizorijum. Zbog toga je napravljena drvena ograda, koja je štitila od direktnog pogleda, a gospoda se ispražnjavala u jedan napravljeni kanal, koji je oticao u spremnik, koji je redovno ispražnjavan. Ovdje treba napomenuti da grad u to vrijeme nije imao kanalizaciju. Javile su se mnoge firme sa ponudom da prazne spremnik, a posao je dobio jedan zemljoposjednik koji je sakupljenim urinom namjeravao posipati njegovo zemljište. Nekoliko godina kasnije, oko 1860. u gradu je već bilo 59 pisoara, tako da je posao pražnjenja brojnih spremnika moglo dobiti više zainteresiranih.
Uskoro su se javile i diskusije da se nešto slično mora napraviti i za žene, tako da je napravljen pravi „toalet“ sa odvojenim prostorima za „Damen“ i za „Herren“, a sve to ponovo na Waidmarktu. Nakon toga počele su se praviti prve posebne kućice „Teehäuschen“ u kojima su se za red i čistoću brinule prve čuvarke. Mala nužda koštala je pet, a velika deset pfeninga. I kako to obično biva, sva stvar ima i dobru i lošu stranu. Javni toaleti su ubrzo postali sastajelište homoseksualaca. Zbog toga su se u muškim odjelima počele praviti poluvisoki zidovi, tako da je gospoda mogla očima pratiti šta se oko i iza njih dešava. Tek 100 godina kasnije toalet na Weidmarktu je otišao u „podzemlje, u koje se ulazilo niz stepenice, sa vidljivim natpisima, gdje ko treba da ide. Ovaj toalet je preko noći postao poznat po još jednoj pokanteriji. Naime, 1966. godine policija je uletila u ovaj toalet, navodno, da bi pohapsila homoseksualce. Tom prilikom privela je devet osoba, a među njima i jednog visoko rangiranog političara. Da li je on tu slučajno zatečen, ili je pak došao s nekom drugom namjerom, uglavnom nije uhvaćen “in flagranti” i ništa mu nije bilo dokazano. Usprkos tome, on je sa svoje političke funkcije odstupio, navodno iz zdravstvenih razloga.
Zbog potrebe gradnje nekih drugih objekata na ovom području, 1994. godine je zatvoren javni WC na Weidmarktu, a natips „Herren“, sa slike u prilogu je spašen i nalazi se Muzeju grada Kelna.
Ko bi rekao da i gradski toaleti mogu imati tako burnu istoriju.

Uostalom i priča o našim mostarskim toaletima ima svoju priču. Od toga kako je izabirano mjesto gdje će se koji toalet graditi poetkom dvadesetog stoljeća, pa sve do njihovog potpunog ukidanja zadnjih decenija istog stoljeća.
(izvor:express)


Priredio i prevod:Smail Špago
22.12.2016.

Tri dobre slike i jedno dijete


Tri dobre slike i jedno dijete, bilo je ono što je slikarka Paula Modersohn-Becker želila postići u svom životu. Sa današnje tačke gledišta ne zvuči baš previše ambiciozno. Ali, početkom 20. stoljeća slikarke su još uvijek morale od njihovih muških kolega slušati kako žene na ovaj svijet ne mogu donijeti ništa kreativnije, osim djece.
Ipak, Modersohn-Becker nije dozvolila da se ukalupi u takav koncept muških kolega. Ako ništa drugo, barem onako, kako je to prikazano u filmu Christiana Schwochowsa pod nazivom “Paula”. Ulogu slikarke tumači glumica Carla Juri, poznata iz filma “Vlažna područja”. Ona je čuvenu ekspresionistkinju otkrila kao odlučnu, “one woman show”, ženu koja želi uspjeh, zabavu i ljubav, baš tim redosljedom, ali najbolje sve to odjednom. Kao i sama junakinja i film želi mnogo toga odjednom, tako da se povremeno preobražava iz istorijskog djela u komediju emancipacije te ljubavnu dramu, pa opet nazad. Ponekad to ne ide baš zajedno, ali izgleda dobro i zabavno. Sasvim u smislu umjetnice o kojoj je u filmu riječ. U kinima u Evropi, od polovine decembra.
(izvor:spiegel) 

(novasloboda.ba)
22.12.2016.

Čudesno djelo od drveta




Prva, skoro moderna pisaća mašina, prezentirana je na Bečkom dvoru prije 150 godina
 Daleke 1864. godine izučeni stolar po zanimanju, Peter Mitterhofer iz Tirola, baratao je nešto oko jednog uređaja, koji je trebao olakšati pisanje. Njegov rad je potrajao skoro dvije godine. Tokom tog posla nastala je prva pisaća mašina na svijetu.
Svoj izum je 18. decembra 1866. godine prezentirao na Bečkom dvoru.
Mašina je u njenom prvobitnom obliku, izložena u muzeju u Beču.
Tehničke detalje mašine, kao i njen razvoj, patentirali su Christopher Latham Sholes i Carlos Glidden 1868. godine u SAD, neovisno o pronalazaču Mitterhoferu, i tako postavili osnove za serijsku proizvodnju prvih upotrebljivih pisaćih mašina.
(izvor:express)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
21.12.2016.

Uz 21. decembar, Dan rudara BiH


21.decembar, Dan rudara Bosne i Hercegovine, se počeo slaviti od 1920.godine. Rudari su izazvali štrajk zbog malih plata u Kraljevini Jugoslaviji. Kao odmazdu, vlasti su otpustile slovenačke rudare sa posla i iselili ih iz državih stanova(baraka). Bila je ciča zima. Sve rudare Slovence, i njihove porodice, su zbrinuli, kolege iz rudnika u svoje siromašne kućice.
Prilikom štrajka je bilo i puškaranja sa policijom, tako da se u povijesti , ovaj štrajk spominje, još kao, Husinska buna.
Dan rudara, 21. decembar je iznikao, iz snažne ljudske solidarnosti, humane geste, prema kolegama. Dok se stanje smirilo, svi su dijelili, stambeni prostor i koru hljeba.
Rudari su i danas isti. Solidarni, dobre duše, humani, vrijedni ljudi, tihi i dobri...oni jedu i danas hljeb sa sedam kora...Njihova djeca, najvole da završe školu i da budu ...rudari.
Ja sam Rudar...
Svim rudarima u BiH, Sretan dan rudara uz rudarski pozdrav, SRETNO!


Rudarski hljeb je sa sedam kora.

Nekada davno, su se polagali ispiti za rudara, tako što se skakalo preko razapete kože, koju su tadašnji učitelji, držali iznad okna. Prethodno obučeni rudari su polagali ispit zrelosti. Ko ne smije preskočiti, nije mu mjesto u oknu, bez obzira na znanje.
Ta tradicija "Skok preko kože", obavlja se na Rudarskom fakultetu u Tuzli.

Kako rudar vrši raspored plaće:
"Dijete piši: prvo tri vreće brašna, drugo zejtin, treće, 15 litara rakije, četvrto trideset "Drava", peto djeci obuća, šesto teke i knjige."... 
Sijete upozorava: 
"Nemere biti". 
"Oduzmi odozdo". 

Tako bi se sve oduzimalo odozdo,, teke, opančići, čizmice, teke, i drugo, ali bi mjesečna gibira:15 litara rakiješine i trideset kutija cigara, ostajalo. Sve dotle dok se plaća ne "izravna"...,
U rudarskim mjestima, kuće rudara su prepoznatljive, onako riglovane, nikada omalterene, stoje stotinu godina...su izrodile, mnogo obrazovanih ljudi, doktora nauka, ljekara, rudara, i pekara...


(izetspahic/facebook)
21.12.2016.

Mostar u objektivima fotokamera – Raymond Poincare





Danas, stotinu i petnaest godina nakon putovanja Raimonda Poincarea po Balkanu, i posjete Mostaru tom prilikom, skoro je nazamislivo da je predsjednik jedne države dolazio u naš grad i da je uz to pravio fotografije, koje je kasnije objavio u albumu sjećanja s tih putovanja.
Za Raymonda Ponincarea (1860. – 1934.) se vezuju mnogi značajni događaji. Naš grad je 1901. g. posjetio Raymond Poincare, inače trostruki premijer Francuske i njen kasniji predsjednik u periodu od 1913. do 1920. godine. Pored toga on je bio i bliski rođak čuvenog matematičara Henrija Poincarea. Iznimno dobro školovan, s dvadeset godina starosti postao je najmlađi odvjetnik u istoriji Francuske. U odvjetničkoj karijeri pored niza uspjeha uspio je obraniti poznatog pisca Jules Vernea u parnici protiv Eugenea Turpina, izumitelja eksploziva melinita. Sa 26 godina počinje i njegova izuzetno plodna politička karijera. U tridesettrećoj godini postaje najmlađi ministar u vladi.
Fotografije nastale prilikom posjeta Mostaru iz 1901. g. objavio je u albumu “Voyages de Raymond Poincaré en Italie et dans les Balkans“, (Putovanje Raymonda Poincarea po Italiji i Balkanu). Album je kolekcija originalnih fotografija, koje su gospodin i gospođa Poincare, koja ga je pratila na ovim putovanjima, uradili na filmu i fotografskom papiru, kao i komercijalno odštampane fotografije, razglednice.
Album prati tri uzastopna putovanja iz Graza u Austriji, do Basela u Švicarskoj, zatim Adelsberg (Postojna), Fiume (Rijeka), Abazzia (Opatija), Červenica (Crikvenica), Buccari (Bakar), Pole (Pula), Trst, Treviso, Verona i jezera Garda. Nakon toga slijedilo je putovanje do južne Italije i Sicilije na brodu “Senegal”, iz aprila 1901. godine. Putovanju po Jadranskom moru prethodilo putovanje na otoke Friuli u Marselju. Pravac putovanja Jadranom je bio: Venecija, zatim Pula, Zadar, Trogir, Šibenik, Kotora, područje Njeguša, Cetinje, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Jajce, Zagreb…
Ovo posljednje putovanje je naročito bogato dokumentirano brojnim fotografijama.
Zahvaljujući fotografijama Raymonda Poincarea u prilici smo prošetati Mostarom iz 1901. godine, Fejićevom, tada Sauerwaldovom, pa Glavnom ulicom, Kujundžilukom, Priječkom čaršijom te naravno, po Starom mostu i pogledati brojne džamije iz onog vremena.
Fotografije Raymonda Poincarea, iz Mostara 1901. godine, kao i ostale fotografije, mogu se pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)
21.12.2016.

Danas prvi dan zime

Mostar, 21. decembar 2016. 7:00 sati, fotos Ajša

Danas 21.12.2016 počinje zima na sjevernoj Zemljinoj polulopti. Današnji dan će biti najkraći dan u godini i trajaće 8 sati i 40 minuta a noć najduža. Istovremeno na  juznoj Zemljinoj polulopti počinje ljeto.
Zimsko godišnje doba trajat će do 21. marta kada nastupa proljeće. Zbog ugla pod kojim padaju sunčeve zrake ovaj dio Zemlje se sporije zagrijava i zbog toga priroda bude "uspavana".
Zimu karakteristišu niske temperature i snijeg i led, ali zbog klimatskih promjena nerijetko imamo nedostatak snijega i neuobičajeno visoke temperature.
Niske temperature u našoj zemlji su nastupile još prošlog mjeseca, a 3. novembra je pao prvi snijeg.
Ipak, meteorolozi predviđaju da novogodišnji praznici neće biti bijeli te da nas ove zime očekuju niže temperature, ali ne i velike količine padavina.
U početak zime uveo nas je solisticij koji se redovno obilježava u Stonehengeu kada je najkraći dan, a najduža noć u godini.
Zimski solsticij vrlo je značajan događaj u kulturama širom svijeta, a obilježava se uz pomoć karakterističnih drevnih astronomskih uređaja od kamena ili drveta koji su tako postavljeni da na prvi dan zime dođu u savršen sklad sa izlazećim suncem.
Zima je nastupila jutros u 5:44, dok je na južnoj polulopti nastupilo ljeto.

Stonehenge, 21. decembar 2016


(spagos)

21.12.2016.

Ledeni osmijeh


Umjetnici za led upravo rade na jednoj ogromnoj figuri za Ledeni festival, koji se održava u kineskom gradu Harbin (Mandžurija). Od 1985. godine, za ovaj festival, bude pripremljeno po nekoliko stotina figura od leda.
One su raspoređene po čitavom gradu, a noću bivaju osvjetljene raznobojnim svjetiljkama. Tamo već u ovo doba godine vladaju veoma niske temperature, do minus 30 stepeni. Led se zadržava veoma dugo, nekih godina, čak i do aprila.
(izvor:ksta)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
20.12.2016.

Gradnja mostova, ili kako napraviti prvi korak


Nekada smo zbog nebitnih stvari skloni da se udaljimo od onih mnogo bitnijih i vrijednijih. Ova priča će vas potaknuti na razmišljanje o pravim vrijednostima.
Dva brata koja su živjela na susjednim farmama su se mnogo voljela i uvijek su pomagali jedan drugom. Onda se u prvih 40 godina njihovog života, desila teška svađa zbog koje su se udaljili. 
Nisu komunicirali mjesecima.
Jednoga dana je na vrata starijeg brata pokucao jedan čovjek. Čovjek je nosio stolarski i alat i tražio je posao. Na šta mu je stariji brat odgovorio:
„ Vidiš onu kuću s druge strane potoka? Tamo živi moj brat, a između nas je bila i jedna livada. On je počeo nešto kopati da bi me nervirao i sad je tu potok. Posao će ti biti da napraviš ogradu visoku 2 metra da ne gledam ni njega ni njegovu kuću, razumiješ?“
„Razumijem“- odgovorio je stolar.
Stolar je završio posao, a stariji brat se iznenedio. Umjesto ograde, stolar je napravio most koji je spajao farme. Sa druge strane mosta se približavao mlađi brat, rekao je:
„I poslije svega što sam ti uradio ti si napravio most. Svaka čast stariji brate“.
Braća su se pomirila i shvatili su besmislenost svađe. Zahvalili su se stolaru i tražili da ostane gost kod njih na nekoliko dana, a on je samo odgovorio:
„ Hvala na pozivu, ali moram da gradim još mostova“.


20.12.2016.

Zimska tišina


Samo tiho. Bez galame. Pogled pokazuje jelene u jutarnjoj svijetlosti. Vidi se magla njihovog daha. Svijetli na jutarnjem suncu. Vidi se i paprat i lišće. Grane stabala, kao da su pokrivene kristalnim slojem šećera. Jedan zimski san. A čitav grad je u ovom trenutku tako tih. Može se čuti glasano dahtanje životinja. I sve što se dešava, dešava se, vjerovali ili ne, u sred Londona?
Richmond park ima nešto magično u sebi. Ljudi namjerno odlaze tamo u rano jutro, kako bi sve ovo doživjeli uživo.
(izvor:stern)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
19.12.2016.

Sa stranice CIDOM: „Mostar kružno“, knjiga Smail Špago


U našoj biblioteci-arhivi postavljena je nova knjiga našega Smaila Špage - Mostar-kružno. Vrijedni kroničar Mostara uspio je skupiti i u jednu knjigu uvezati dio svoga dugogodišnjeg truda i rada - jednu svojevrsnu zbirku uspomena o Mostaru, a koju je periodično objavljivao na svom blogu. Vrijedna je to i prelijepa zbirka tekstova, upotpunjena prekrasnim fotografijama današnjeg Mostara viđena kamerom Ajša Šehić Nametak. Toplo preporučujem za downloadiranje i čitanje.




(Tibor Vrančić)
19.12.2016.

Za arhivu: Prije trideset godina: Jugoslavija – Velež 3:4




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportske.ba)

Mostarski “Rođeni” su osamdesetih bili strah i trepet za sve prvoligaške timove. Šarmeri sa Neretve su bili najomiljeniji jugoslovenski prvoligaš tih vremena. Dostignuće tog perioda je vicešampionska titula u sezoni 1986/87, dva treća mjesta 1985/86 i 1987/88, tri finala Kupa SFRJ ( dva osvojena trofeja 1981. i 1986.), međunarodni pokal Balkanskog kupa 1981, pobjednici Omladinskog kupa SFRJ 1989, dok se u Evropi doseglo do 1/8 finala KUPA UEFA 1988/89.
Klub je bio vrhunski organiziran i rame uz rame sa klubovima “velike četvorke”. Taj brend i renome cijenila je i struka reprezentacije Jugoslavije. Stoga je 1986. Pod Bijelim brijegom gostovao nacionalni tim i snage odmjerio sa Veležom. Rezultat je bio u drugom planu, ali treba reći da su slavili “Rođeni” s (4:3) iako su bili oslabljeni neigranjem svojih najboljih igrača Predraga Jurića i Semira Tucea koji su nastupili za reprezentaciju.
Svi podaci sa prijateljskog meča Jugoslavija-Velež se mogu vidjeti samo u rubrici FOTO retrovizor. Kod Veleža trostruki strijelac je bio Valadimir-Vanja Gudelj, a vrijedi istaći da je Semir Tuce pogodio mrežu svog voljenog kluba.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)


Velež – Jugoslavija 4:3 (2:1)
Mostar, Stadion pod Bijelim brijegom.
Gledalaca oko 4000.
Teren travnat. Vrijeme odlično za igru.
Sudac: N. Čolic (Sarajevo) 6, pomoćnici: Kalajdžic i Baletić (oba Mostar).
Strijelci: 1:0 - Đelm (9), 1:1 - Gudelj (31). 1:2 - Gudelj (40). 2 :2 - Tuce (54. - 11 m), 3:2 - Mihajlović (78). 3:3 - Popović (82), 3:4 - Gudelj (85).
Jugoslavija: Ravnić 5 (od 46. Ladić 6), Brnović 5, Baljić 6, Arslonović 6.5. Elsner 7,Katanec 5,5 (od 46. Munjaković 5), Đelmaš 6 (od 46. Mihajlović 5.5). Škoro 6,5. P. Jurić 6. Savičević 5, Tuce 6.5
Velež: Petranović 6,5, Šišić 6, Hadžiabdić 7, Kalajdžić 5,5, (os46. Gosto 6), Đurasović 6,5, Jedvaj 6,5, repak 6,5, Međedović 6,5, Gudelj 8, Karabeg 6,5, Popović 7


(spagos)
19.12.2016.

Nebeski spektakl iz Lulee



Kao da neke nebeske sile osvjetljavaju nebo? Iznad jedne drvene kuće u švedskom grad Lulea svijetli impozantna aurora, ili polarna svjetlost, koja tamni pejsaž pretvara u čarobni svijet iz bajke…
To je izazvano  naelektriziranim česticama, koje se u ovo doba godine nose sunčani vjetrovi i velikom brzinom se sručavaju na zemlju, pri čemu stvaraju iluziju nebeskog spektakla.
(izvor:geo)
 Smail Špago
(novasloboda.ba)
18.12.2016.

Mostar objektivima fotokamera: Iz fotoalbuma jedne Švabice (1981.)




Uspomene kod turista, koji dođu i prođu kroz Mostar, žive u njima puno duže i intenzivnije nego što to mislimo. Oni u Mostar dođu, vide, uslikaju, čuju, zapamte, a ono što ne čuju, kasnije pročitaju, i ne zaboravljaju.

Koliko ste puta prošli Starim gradom, a da niste mogli proći od gužve, od turista. Koliko puta ste onako usput vidjeli, kako se slikaju od Kujundžiluka do Krive ćuprije. Koliko ste puta pomislili, bože šta li će od svega ovoga upamtiti, šta li se dešava sa tim silnim milijardama slika, okinutih na Starom Mostau, ispod i oko Starog mosta. Neki dan slučajno nabasah na internetu na jednu sliku, jedne Švabice: Piše „Tigermaus na Starom mostu“. Njena uspomena sa starog Mosta u Mostaru. Upravo tako. Na našem jeziku. Da li ona tačno zna kako se to kaže, ili je taj naslov „odgooglala“, sad nije bitno. Ovakvih slika je sigurno na hiljade na internetu. Ali ovdje je bitnije ono što piše ispod slika. Djevojka je bila u Mostaru daleke 1981. godine, tada je bila djevojka, danas žena, možda već i majka. Ali, iskopala je tu sliku, stavila je u svoj album na internet i napisala naslov na našem jeziku, gdje je i kada bila. Onda su ispod slike slijedile diskusije, na svim jezicima svijeta, od njemačkog, engleskog, francuskog do španjolskog. Čovjeku posebno postaje zamiljivo, kad pročita, šta sve svi oni znaju o istoriji grada Mostara i o Starom mostu. To je mnogo više nego što pretpostavljamo, i što mislimo. Oni u Mostar dođu, vide, uslikaju, čuju, zapamte, a ono što ne čuju, kasnije pročitaju i ne zaboravljaju. Ta uspomena u njima živi dok i oni žive. Svi ti ljudi odnosu više Mostara u sebi, nego što mi mislimo
Djevojka u naslovu slike je potpisana je kao Tigermaus , što bi značilo da je i tigrica i mali miš. Ko zna? Slike su na internet postavljene 2. jula 2011. Onda dalje piše, naravno na njemačkom:

Tigermaus: ...vor 31 Jahren in Mostar........für alle, die meinen, ich zeige Euch in diesem Album alte Ansichtskarten lehne ich hier am Geländer der alten Brücke in Mostar. Der Krieg hat die Brücke zerstört, die Zeit die Tigermaus...........noch nicht ganz!
Tigermaus:…prije 31 godinu… za sve one koji misle da ću u ovom albumu pokazivati samo stare razglednice, varaju se, ovdje sam na ogradi Starog mosta u Mostaru. Rat je srušio ovaj most, ali vrijeme Tigermausa…još nije potpuno.

Dakle, ona piše da je bila u Mostaru prije 31 godinu i da svima želi pokazati njene slike, a ovdje je uz ogradu starog Mosta u Mostaru,. Rat je srušio most, a vrijeme još nije potpuno srušilo tigermaus! Šta joj to znači, nećemo komentarisati. Vrijeme pomalo ruši svakoga od nas.

Tigermaus: …bereits historische Ansicht der gegen Ende des Jugoslawischen Bürgerkrieges zerstörten - inzwischen wieder aufgebauten - Brücke über die Neretwa. Erbaut 1566 unter Sultan Soliman
Tigermaus: Već, istorijski pogled na most, koji je krajem rata u Jugoslaviji srušen, a u međuvremenu ponovo obnovljen – most na Neretvi. Izgrađen 1566. godine od sultana Sulejmana.

Khalil: Magnifique perspective et très beau rendu poétique!
Halil: prekrasan pogled i poetski opis!

Tigermaus: Der Baumeister der " Stari Most", Hairuddin, hatte sich bereits sein eigenes Grab geschaufelt, da ihm der Sultan mit der Hinrichtung gedroht hatte, sollte die Brücke einstürzen. Die Brücke blieb stehen - über 400 Jahre lang...
Tigermaus: Graditelj «Starog Mosta», Hajrudin, bio je već pripremio vlastiti grob, jer mu je sultan zaprijetio da će ga smaknuti ukoliko se Most sruši. Most je ostao stajati preko 400 godina...

Adler: Danke Dir tigermaus, dass ein schönes Foto vor 31 Jahre von Dir aufgenommen ist! Neue Brücke Mostar (30m lang, 24m hoch) von ER-BU (Türkisch) wurde im Jahre 1997 aufzubauen begonnen.
Adler: Hvala ti Tigermaus na lijepom snimku od prije 31 godine. Novi stari most 30 m dug 24 m visok je izgrađen od strane ER-VBU (Turska), gradnja započeta 1997.

Tigermaus: also der erste und der zweite Brückenbauer ein Türke! Danke Dir, Adler!
Tigermaus: dakle i prvi i drugi graditelji Turci. Hvala Adler!

Tigermaus: eine wunderschöne alte Stadt mit einer zauberhaften Brücke.
Tigermaus: Jedan prekrasan stari grad sa čarobnim mostom.

Barbel: Ein tolles Erinnerungsfoto, Dir müssen viele Dinge durch den Kopf gegangen sein, als Du die Fotos herausgekramt hast....
Barbel: Prekrasna uspomena. Mora da su ti mnoge stvari prošle kroz glavu, kad si iskopala ovu sliku…

Helena: Incredible capture!
Helena: Nevjerovatno uhvaćeno!

Jacques: Such a precious tribute to the past reality!!! Thank You very much!
Jaques: Kako lijepo odata dragocjena počast realnosti iz iz prošlosti!!!Hvala ti puno!

Hugo: Muy buena vista, este puente es muy similar al de Cangas de Onis . Asturias.
Hugo: Vrlo lijep pogled, ovaj most je vrlo sličan Cangas de Onis. Asturias.

Lijepo sjećanje, lijepe riječi.

Ne ljutite se, kad idete kroz Stari grad, pa žurite, pa naletite na hrpu turista. Ponekad zastanite. Ne smetajte im u kadru. Najčešće jedno slika, a ostali poziraju, uz pozadinu Mosta ili Starog grada. I onda se mjenjaju, da bi i onaj ko slika ostao na uspomeni.
Ponudite im da ih uslikate zajedno. To vam nije mnogo, a njima će ostati u vječnom sjećanju.
Tako to rade i u Parizu, i u Londonu, i u Kelnu.

Priredio: Smail Špago

Objavljeno na portalu Nova Sloboda, 2011.
18.12.2016.

Prije dvadeset godina Zmajevi igrali u Brazilu protiv Brazila





(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba)

Nevjerovatno putešestvije reprezentacije Bosne i Hercegovine u Brazil, igranje utakmice u sred prašume u gradau Manausu. I pored svih poteškoća oko sastava ekipe, rezultat je bio časni poraz od 0:1, protiv ekipe u kojoj je tada igradi najbolji igrač svijeta Ronaldo

Dva desetljeća od nastupa reprezentacije BiH protiv Brazila, Ronaldo dočekao Ljiljane

U razmaku od