Smail Špago

U svijetu se već duže vremena stručnjaci bave fenomenom boravka djece i omladine ispred monitora kompjutera, televizijskih aparata, play-stationa, gameboya i slično tome, te njihove izgubljenosti u raznoraznim kompjuterskim igricama. To je u svijetu već toliko uhvatilo maha, da se već govori o gubitku veza unutar familija.

Jedan podatak kazuje da čak i dječica između dvije i pet godina provode preko trideset sati sedmično ispred takvih ekrana. Ni kod nas to nije ni malo drukčije. Da li to i kod nas već odrasta jedna generacija zanesenjaka kompjuterom?

A kada djeca u malo starijoj dobi već utonu u taj virtualni svijet, roditelji su često nemoćni.

Djeca koja ulaze u fazu puberteta, već sama po sebi ponašaju se čudnovato, to je odavno poznato. Oni odbijaju uveče, dok večeraju u krugu familije, da izvade slušalice iz ušiju, jer će radije slušati neku muziku, nego priču svojih roditelja. A dok se roditelji uveče zabavljaju pred televizorom, šaltajući televiziju sa kanala na kanal, od serije do serije, djeca se satima zavlače u svoju sobu i „chatuju“ sa prijateljima putem interneta, ili utonu u nekakvu online igru punu hormonskih monstera, pucajući bacačima raketa, uništavajući jedni druge, ploveći u beztežinskom stanju, što sa realnim životom i realnim problemima, koji ih tek kasnije u životu očekuju, nema blage veze..

Da se omladina povlači u sebe i distancira od roditelja, to je na neki način, može se reći normalno. Ali, problem je u tome da oni utonu u taj svijet kompjuterskih igara i duhovno potpuno nestanu u tome nestvarnom virtualnom svijetu, umjesto da se zabave realnim svijetom oko sebe. Vodi li konzumacija ovog virtualnog svijeta u jednu fazu gubitka sposobnosti govora i komunikacije i do jedne potpune socijalne inkompetencije?

Da li to već i kod nas odrasta jedna tehnički vrlo verzirana generacija, ali izražajno, međuljudski problematična. Intenzivno korištenje elektronskih medija već pomalo najavljuje da će to ostaviti jednan duboki trag u razvoju kompletnog društva u budućnosti. Dok se kod nas još uvijek na internet ovisnike gleda sa simpatijama, računajući da je i to bolje nego neka druga vrsta ovisnosti, u svijetu se ovoj vrsti ovisnosti posvećuje mnogo više pažnje i definiše se kao jedan socijalni nazadak. Satima dugo gledanje televizije i igranje kompjuterskih igara, kod omladine ima negativan uticaj na razvoj unutarnjih familijarnih odnosa. Svaki sat više proveden ispred ekrana televizora ili monitora kompjutera povećava rizik smanjenja veza prema familiji i prijateljima. Ovakva tvrdnja, kojom već barataju strucnjaci širom svijeta, koji se bave problematikom socijalnih odnosa unutar familije, nimalo ih ne iznenađuje.

Uostalom, postavlja se i pitanje, šta je uzrok ovakvom djelovanju. U familijama, gdje je trka za obezbjeđenje egzistencije povećana, gdje se svako o sebi zabavio, poduži boravak ispred ekrana televizora ili kompjutera zamjenjuje toliko potrebne, a nedostajuće razgovore. Prekomjerna konzumacija medija, sama po sebi, nije problem, ali može biti simptom jednog problema. Sasvim bi bilo normalno da uz TV i kompjuter neko provede dvadesetak sati sednično, ali je problem ako se, na uštrb televizije i kompjuterskih igara, zapostavljaju prijatelji i društvene aktivnosti, izlazak sa rajom, sport i slično.

U Njemačkoj se već barata sa cifrom da su između pet do sedam posto korisnika interneta, koji su definisani kao ovisnici o kompjuteru, a to se, prije svega, odnosi na omladinu i ljude mlađe dobi.

Ovdje se postavlja pitanje, kako da se roditelji postave prema ovome problemu. Kod nas se to još uvijek ne vidi kao problem, ali je uočljivije iz dana u dan. Nivo obrazovanja roditelja u ovoj ooblasti najčešće je minimalan. Često se djeci kupi laptop, uključi internet, da ne zaostaju za drugima, a onda se sa ponosom priča kako je dijete postalo stručnjak za kompjutere, jer je to, malo starijim generacijama i onoga vakta, a i ovoga, bio san. Posao u kancelariji, na stolu kompjuter, upisivati nešto u kompjuter, bio je to znak uspješnosti na poslu.

Ta su vremena prevaziđena, jer danas je svako radno mjesto opremljeno kompjuterom i manje više postalo je podrazumljivo, da neko, kad počinje raditi, već ima predznanje za rad na kompjuteru, isto kao što je skoro postalo normalno,da neko ko je postao punoljetan ima i vozačku dozvolu. U tome smislu, pod navodnicima, za kompjuterski neobrazovane roditelje, znak je uspjeha kad im dijete rado sjedne za kompjuter, ne znajući, a i bez mogućnosti kontrole, kuda i kojim vodama im dijete plovi i šta mu se to sve nudi na tom kompjuteru, a od čega je dijete ili omladina udaljeno samo jednim klikom.

I ko će znati, da li jedan petnaestogodičnjak stvarno istražuje i uči na kompjuteru istoriju ili geografiju, ili je već utonuo na stranice, koje u startu imaju oznake xnxx. Koliko se inače roditelji mogu uključiti u ovu problematiku, kad se sami ne mogu njom pozabaviti, veliko je pitanje?

U svakom slučaju, potrebno je više razgovora, jer razgovor je prva stvar koja se gubi kod udaljavanja u te virtualne svijetove. Da li unutar naših familija još postoji mogućnost dijaloga? Da li se jednom srednjoškolcu može uopšte ograničiti pristup kompjuteru i da li mu se to može vezati sa vremenom provedenim u učenju. Sat učenja, sat kompjutera.

A pogotovo u slučajevima kad dijete kaže, vani je loše vrijeme, idem malo „chatovati“ sa prijateljem ili prijateljicom.

Roditelj će to teško odbiti. Ali, da jedan dečkić, umjesto da izađe u dvorište i razbaci sa rajom jednu na male, zakaže utakmicu preko interneta, e to je i za naše uslove već malo previše.

Razgovor sa djecom, u svakom slučaju, je neophodan, kao i roditeljska spremnost na dijalog i raspravu. To je bolje, nego satima sjediti pred ekranom i buljiti u njega. Najbolja varijanta bi bila starinski „face to face“ razgovor, a ne, ostavljati vlastitom djetetu poruke na fejsbuku, preko e-maila, ili putem SMS, kako to kod neke djece još jedino funkcioniše.

Takvi pokušaji ne vode ničemu. Ili što je već i kod nas primjetno, kako mi neki dan reče jedan poznanik, kad je pokušao na fejsbuku upisati vlastitog sina u listu prijatelja, sin mu je rekao:

„Stari, nemoj molim te, smijaće mi se raja, kad vide da si mi ti na listi...“
 

Yuga je bila prava ljepotica. Djevojka pametna i obrazovana i ne bijaše joj do udaje, iako su i otac i majka navaljivali, gonjeni svojim strahovima, nasljeđem i predrasudama.

Brak Vile Velebita i Marka Kraljeviċa bi sve samo ne sretan, ali oni su tako durali i zajedno zlatni pir proslavili, ali sve su više primjećivali da ih snaga izdaje i da ne mogu pomirit sve razlike koje su sa njihovom starosti na površinu izlazile.

U svađama više nisu birali riječi i povlačili su najsramnije argumente iz prošlosti. Pljuvali po zajedničkim svetim trenucima i tajnama koje su jedni drugom pripovjedali u sretnim godinama ljubavi.

Ćaće i matere i ostala rodbina ne bijahu poštedeni u tim besramnim svađama i bi ih stid ponekad dok su ležali jedno spram drugog u širokom bračnom krevetu pokriveni jednim pokrivačem izgovorenih riječi.

Ali, ni jedno se ne povuče, ni jedno se drugom nikad ne izvini.

Šutnja je rane natapala solju i one su sve više pekle i još žešċe riječi i aveti iz prošlosti prizivala.

Njegova ruka nikad više ne potraži njene grudi, njena ruka ne nađe nikad više njegove kose.

Čak ni oči, ugaslih strasti, se ne potražiše u polutami nesreće koja ih snađe. One su slijepo gledale u provaliju budućnosti.

„Šta bi s nama, moj Marko? I prije smo se svadili, ali smo se mirili”, upita Vila Velebita.

„Umro onaj što nas mirio moja Vilo”, odgovorio bi suho Marko Kraljević.

„Šta će bit s našim djetetom, sa nama ovakvim?“

„Ne brini se ti, pametnija je ona od nas“.

I život je išao dalje al’ ne na bolje. Tetka Dežela Triglava davala je pravo majci, a stričevi sa očeve strane Đetić Podgorički i Bitola Mojrodenkraj držali su ocu stranu.

Mati je htjela Vilu udati za Hansa Zapada, a otac za Rusa Istoka. Oba plemićke krvi. A ona Yuga je voljela prosta mladića njene, mješane krvi, Zmaja Odbosneihercegovine.

Mamak bi naočit, ali prostodušan i slijep i gluh od ljubavi prema Yugi i ne vidje samo on, ono što su svi, pa i ona vidjeli da na ovom svijetu za njih dvoje sreće nema zajedno.

I Yuga odluči tada da se ubije, da je nema. I jednog dana je isčezla da se nikom nije javila ni riječi, ni pisma, ni suze, ni oporuke. Nastade zaglušujuća tišina topova. Njeno zlatno ruho bi razbacano po ratnim bespućima.

Otac i mati su otišli svojima i još se ne kaju. Vila Velebita se udala, sama, za Hansa Zapada i s njim dobila prelijepu Vilu Hrvacku, a Marko Kraljeviċ oženi sestru Rusa Istoka i dobi sina Serbijana Kraljevića.

Zmaj se propio, pa kad mu i kuća od groma izgori, otiđe on u svijet da zaradi pare s namjerom da se nekad vrati na paljevinu.

Neki ljudi tvrde da su Yugu vidjeli na nekoj fešti u Norveškoj.Primijećena je i u jednom pismu iz Kanade i pjesmi iz Engleske.

Kažu, šetala se ona u skrivenim mislima nekih bjelosvjetskih muhadžera i u srcima mnogih pokajnika. Nikad je nisu vidjela dvojica zajedno, pa k'o da je nije ni bilo.

Za mene, a možda i za vas, u ovoj priči nije važno sve ovo šta je dalje bilo i šta će biti.

Važan je taj, jedan moment, moment njene odluke i tvoje sudbine.

Gdje si ti bio, šta si radio, šta mislio u trenutku kad se Yuga odlučila ubiti?

Zašto to nisi spriječio i da li si mogao?

Kaješ li se ili ti je drago?

Misliš li i danas što si tada mislio i da li bi i danas isto postupio?

Imaš li snage sebi sve priznati i sebi oprostiti?

Meni tvoji odgovori ne trebaju. Oni trebaju tebi. Ja znam šta sam u tome momentu činio.

Bila je divna jesen i ja sam bio na službenom putu sa još dvojicom kolega u Sloveniji. Novi službeni Audi i puni džepovi para i otvorenih čekova.

Od Mostara do Ljubljane stajali smo kraj svake zgodne kafane i dobrog pečenja.

Mrak nas je fatao u blizini našeg odredišta Rogaške Slatine, kada smo na vrhu brda ugledali dvorac i skrenuli šumskim putem vođeni putokazom „Hotel Pobrežje”.

Kada se smjestismo, nađosmo se na šanku. Ja sam tada pio „Štok” i svaki treći presjec'o jednim „Laškim”.

U neka doba, preselišmo se za sto u restoran i poručimo prvo mezu i onda po redu „svega i svašta” i okrenušmo na crno, domaće.

Primjetišmo da tri starija gospodina za susjednim stolom, koji su nas koji sa interesovanjem i simpatijom posmatrali. Zovnušmo im turu. I oni nama. Par puta tako i sjedili smo skupa za jednim stolom.

Tri gospodina ispadoše Drugovi, dva muzičara i jedan general. Svi u penziji, iz Beograda i na oporavku u „Banji”.

Muzičari „titovi”, iz gardijskog orkestra, bijahu jedan Slovenac, a drugi Slavonac.

General Brstina bi naše gore list, Hercegovac, bivši Načelnik tenovskih i protiv oklopnih snaga JNA.

Genarel nam priopći da piše knjigu, u kojoj će on pripovjediti njegovu istinu o ratu u Hercegovini.

Reče tada da Lištica treba da nosi ime Širokog Briga, u spomen pogibji njegovih drugova u borbi sa ustašama.

Po prvi puta sam slušao nešto kontra udžbenika, u živo. Bi me strah tog bezdana prošlosti i molio sam druga generala da knjigu ne piše, da se ne vraćamo na početak i da dozvoli da idemo naprijed mi što druga znanja znamo.

Bio sam previše pijan i mlad, neuk i nespreman da zaustavim posljednji juriš starog generala. Ne znam da li je general svoju namjeru ikad ispunio, ali sam bio siguran da njegove troje djece poznaju drugu istinu nego što je ona kojoj je mene moj ćaća učio.

U svakom slučaju, velika generalova želja je ispunjena, Lištica se danas Širokim Brijegom zove.

Mamurno jutro, uz kafu krmeljušu u baru „Hotel Podbrežje”, na nekom brdu u blizini Rogaške Slatine bi moj moment kada je Yuga odlučila nestati. Ja sam rahat kafu popio, sa „štokom“. Klin se klinom izbija. Nisam tog jutra ni Sportske pročitao.

Danas je isto jedan moment.

Kćer vile Velebita i Hansa Zapada, prelijepa Vila Hrvacka se udala NATAna BUŠA. I ćaća i mater su zadovoljni i ne mogu doć' sebi od sreće.

Naširoko se priča o vezi Serbijana Kraljevića, sina Marka Kraljeviċa i sestre RUSA ISTOKA, sa mlađom sestrom NATAna BUSHA.

Otac bi rado, ali majka nije za to. Marku nije do još jednog razvoda, ali ne bi rada da opet pogriješi, „ni rečju ni delom”.

A kako je meni sad i ovdje kad mislim, na sad i tamo?

Nekako mi je teško u ovom momentu da odvojim misli od emocija. Dal’ da se radujem il’ da žalim Vilu Hrvacku.

Pošten probam biti i sad k'o i prije i priznam da sam još mali, neuk, nespreman i nemoćan za ovo što mi se dešava.

Ja sam sebi opraštam sve, jer sumnjam da bi mi Bog grijehe spram sebe samoga mogao oprostiti.

Mislim nešto, čisto bez veze.