spagosmail

Dobrodošli na moj blog


31.12.2012.

Događaji koji su obilježili godinu na ispraćaju

Svijet u 2012.

Događaji koji su obilježili godinu na ispraćaju

Bliži se kraju 2012. godina, koju je svijet doživio kao godinu iščekivanja.

Sirija, Rusija, Amerika, Evropa. Na svim stranama svijeta nešto se klimalo, ali se još uvijek drži zajedno. Na izmaku 2012. godine, postavlja se pitanje: da li će naredna godina biti slična protekloj? Da li jedna godina može biti kao kontejner u koji će se, tek onako, odložiti i zapakovati sve doživljeno, odrađeno i neodrađeno, valjalo ga ili ne valjalo, polu-prazno, polu-puno, zapečaćeno, osvjetljeno i neosvjetljeno, nerazjašnjeno i nezavršeno?

Nekadašnje generacije imale su zidne kalendare. Listali su list po list, i otkidali listove sve do zadnjeg. Na svakom listu, za jedan datum stajalo je vrijeme izlaska i zalaska sunca, i po neka pametna izreka u dnu lista. List po list, i ode godine, ili u vjetar, ili u stari papir.

Kad se sve sabere, i u 2012. godini desilo se dosta događaja, po kojima će se ona pamtiti. Konačno je i zadnjem laiku postalo jasno da se danas nalazimo usred  klimatskih promjena, i da se klima ne nalazi tamo u nekom Kyotu, Cancunu, ili Dovi, ili kako se sve ne zovu ti gradovi, u kojima su se zadnjih godina održavaju klimatske konferencije.

Od Mostara do Sjevernog pola, do Australije, vrijeme i klima igraju igru, kakva do sada nije doživljena. Snijeg pada u februaru, okiva južnu Evropu, dok je u isto vrijeme, u sjevernim područjima kontinenta, čitave zime temperatura iznad nule. Ljeto je donijelo visoke temperature, koje su danima i nedjeljama bile oko četrdesetog podioka. Požari kod nas, hurricani širom svijeta, samo su prateće pojave takvih temperatura. A evo na kraju ove 2012. godine, nalazimo se u najtoplijoj zima svih vremena, sa temperaturama u decembru, kakve su, takođe, do sada nezabilježene.

2012. godinu obilježilo je dosta događaja, po kojima će biti upamćena. Pođimo redom:

Januar nas je sa obala Sredozemlja zapljusnuo slikama nasukanog kruzera Concordia, sa 32 poginula, i nerazjašnjenim uzrokom nesreće. Nakon skoro godinu dana, nasukani brod se nalazi na istom mjestu, čekajući neko bolje vrijeme, da bude odvožen na otpad?

 

Januar nam je ponudio i jedan film, koji nas je vratio u nostalgična vremena crno bijelog, nijemog filma. O kakvom se filmu radilo, pokazala je kasnija dodjela Oskara, gdje je film The „Artist” pokupio sve što se moglo pokupiti.

Februar je ponudio slike sa fudbalskih stadiona u Egiptu, kakve nikad niko ne bi poželio ni na jednom fudbalskom stadionu u svijetu. Bilans: 74 mrtva.

 

Mostar je u februaru u svijet odaslao slike najžešćeg februaru, od kako se mjere temperatura, sa smetovima snijega preko 5 metara. Grad i okolina danima su bili bez struje, odsječeni od svijeta i bez mogućnosti nabavke prehrambenih namirnica? Na kratko je situacija ljude vratila u godine nedavno završenog rata i svih nedaća uzrokovanih time.

Ledena zima sa vrlo niskim temperaturama zabilježena je i u srednjoj Evropi. Desetine osoba su umrle od hladnoće. Iz Sirije su počele pristizati vijesti o neredima, koji su u kasnijem periodu godine eskalirali u otvorene sukobe. Ali, to nisu bile slike ratnika, vojnika, nego slike žena i djece, koji su postali žrtve toga rata.

 

Film „The Artist” pokupio je 6 Oskara. Najbolji glumac bio je Francuz Jean Dujardin, a glumica Meryl Streep.

 

Svijetu je još jednom predstavljena kataklizma i besmislenost rata u Bosni i Hercegovini kroz film Angeline Jolie „U zemlji meda i krvi”.

 

Mart je Vladimiru Putinu donio pobjedu na predsjedničkim izborima u Rusiji.  Međunarodni posmatrači i opozicija govorili su o izbornoj prevari, ali je ostalo pri 64 posto dobijenih glasova.

 

Evropa se pozabavila svojim unutrašnjim problemima i zaključila da spašavanje valute euro nema alternative.

April u centar zbivanja izbacuje Sjevernu Koreju, sa njenim testom raketa dalekog dometa. Test nije uspio, a kritika se čula sa svih strana svijeta.

U Norveškoj je počeo proces protiv desnog ekstremiste Breivika, masovnog ubice sa ostrva Utoya, iz jula prethodne godine. U augustu mu je izrečena presuda 21 godina strogog zatvora, uz sve neophodne mjere sigurnosti.

Maj donosi vijesti o pronalasku lijeka za liječenje Alzheimerove bolesti. Testovi  su još u toku.

U istočnoj Aziji moglo se vidjeti potpuno pomračenje sunca.

 

U finalu Lige šampiona u fudbalu, londonski Chelsea pobjeđuje favorizovani Bayern iz Münchena. To je bio nagovještaj uzbuđenja na predstojećem prvenstvu Evrope u fudbalu.

 

U junu počinje Evropsko prvenstvo u fudbalu u Ukrajini i Poljskoj. Ljubiteljima fudbala će decenijama u sjećanju ostati poza Italijana Marija Balotellija, nakon postignutog pobjedonosnog gola protiv Njemačke u polufinalu. Taj gol je Nijemcima postao noćna mora. U finalu je Italijane čekala Španija.

 

U julu je odigrana finalna utakmica Evropskog prvenstva. Španija suvereno pobijedila Italiju sa 4:0, i ostala na evropskom tronu.

 

Događaj godine 2012. svakako su bile Olimpijske igre u Londonu, sa otvaranjem kakvo do sada nije zabilježeno u istoriji Olimpijada. Junaci Usian Bold, Michael Phelps, Alisson Felix

 

 

 

Avgust je kod nas donio ekstremno visoke temperature, iznad 40°C. Visoke temperature izazvale su požare, a Mostar je danima bio prekriven dimom i smradom od gorevine. Visoke temperature su zabilježene i širom Evrope. U Njemačkoj je zabilježeno rekordnih 39°C.

 

U septembru je u Londonu održana paraolimpijada. U Bosnu i Hercegovinu je došlo olimpijsko zlato. Momci u sjedećoj odbojci bili su bolji od svih i okitili se najsjajnijim odličjem.

 

U Americi počinje predizborna kampanja. Kandidat demokrata bio je aktuelni predsjednik Barack Obama, a njegov protivnik, iz reda republikanaca, Mitt Romney.

Evropa se i dalje hrve sa problemima oko spašavanja eura.

Septembar bilježi nezapamćeno veliki broj penjača na Mount Everest, najviši planinski vrh na svijetu, ali i veliki broj poginulih na ovom napornom poduhvatu.

U oktobru se rasplamsavaju sukobi u Siriji. Sirijske granate završavaju na tlu Turske, a Turska uzvraća. Ankara upozorava Damask da obustavi dalje napade.

 

Nobelovu nagradu za književnost dobija za nas nepoznati kineski pisac Mo Yan, za knjigu „Crvena  polja kukuruza”, a Nobelovu nagradu za mir dodjeljena je  Evropskoj uniji.

 

Oktobar će biti upamćen po događaju, koji će se sigurno spominjati vijekovima. Iz stratosfere, sa visine 39 hiljada metara, skočio je Austrijanac Felix Baumgartner, i pri tome je postao prvi čovjek, koji je letio iznad brzine zvuka.

 

Amerikom je protutnjao hurricane Sandy i opustošio istočnu obalu, a poplavio New York. Život je izgubilo 90 osoba, a šteta se procjenjuje na milijarde dolara.

 

Novembar je mjesec pobjede Baracka Obame. On će i naredne 4 godine ostaje predsjednik SAD.

 

Nakon mjeseci grčevite borbe za spašavanje eura, grčki Parlament je konačno usvojio kontroverzni paket mjera, što je opet izazvalo oštre proteste stanovništva ispred parlamenta i širom Grčke.

Konflikt između Izralea i Palestine izbija ponovo. Ubijen je vojni šef Hamasa, a nakon višednevnih obostranih napada, na strani Palestinaca bilo je mnogo mrtvih.

 

U decembru smo saznali da će se Evropsko prvenstvo u fudbalu 2020. godine odigrati u više evropskih zemalja.

Iz SAD stiže vijest o masovnom ubistvu u jednoj školi u mjestu Newtown u saveznoj državi Connecticut. Manijak je ubio dvadesetoro djece i šestoro odraslih, a onda sam sebe. Prije nego što je došao u školu i napravio zločin, kod kuće je ubio vlastitu majku.

 

Događaja je, naravno, bilo mnogo više. Ovo je samo jedan pregled i pogled na godinu, koja završava za nekoliko sati.

Neka nam Nova 2013. godina bude i bolja i sretnija.

Živjeli!

Smail Špago

NovaSloboda.ba
31.12.2012.

Djeda mraze, djeda mraze...

Djeda mraze pokloni mi 9 hiljada KM, da tata vrati kredit! – ogledalo svijeta u kome djeca danas žive - Mladen Jeličić Troko
31.12.2012.

Sretno u Novu!

Kotrljaju se jedna po jedna...još koji sat , otkotrljaće se i ova...Neka bude sa srećom...


 

Za sve moje prijatelje. Sretno u Novu!

For all my friends: Happy New Year!

Für alle meine Freunde: Guten Rutsch!

30.12.2012.

Ode cirkus…

Ode cirkus…

.

.

 

Tradicija

 .
.
.
.
Tradicija

Čaršija i

narod gori od svijeta,

veselje i tradicija.

Ode vašer... Ode cirkus,

hali-gali, balerina i zid smrti,

pjevaljke, pijanci, šatre i roštilji...

Gluha čaršija i mrak ostade.

 

...Gazde broje pare.

Sirotinja prebire džepove

mahmurajući od zadnjih para.

Ko je nabavio ćumur i drva,

pripremio zimnicu, uživat će i ove zime.

Sirotinji ostaje, kao i prije - mrka kapa.

I tako 151 godinu.

 

zîjad.bugric.

 

30.12.2012.

Novogodišnja čestitka Osmana Džihe

Novogodišnja čestitka Osmana Džihe

 

Želim vam sve što vam ne žele političari,

 

- Želim vam da se osjećate kao da se tako ne osjećate,

 

- Dabogda se sljedeći put rodili u drugoj zemlji,

 

- Da se u svojoj domovini osjećate kao u Norveškoj,

 

- Da naše žene povećaju primanja, a muževi davanja,

 

- Da od svog rada više živite, a manje plačete,

 

- Dabogda vam 2013. ne bila 2013.

 

- da vam računi za struju budu mali ko plata

 

- da vam plata bude bar pet puta za kredit rata

 

- da djeci ne kupujete kineske tene,

 

- da vas komšije ne kunu "da bogda mu plata bila ko rata"

 

Kako napraviti čestitku za Novu godinu ljudima na Balkanu?

 

Da bogda ne bili ovdje, da bogda vas protjeralo ko u ratu? Šta čestitati čestitim ljudima

koji su zadnjih dvadeset godina propatili sve muke slobode i demokratije?

 

Od Vardara pa do Triglava

 

Od Đerdapa pa do Jadrana

 

Razna je nacija nasukana.

 

Sva je sreća da je nesreća prošla, a mi kao nesretnici ostali.

 

Nekad je burek imao mesa, sada ima samo stresa.

 

U somunu je nekad bilo deset ćevapa, danas za to trebaš nakupiti deset

sevapa.

 

U prošloj godini smo vjerovali u Boga, a u idućoj ni Bog neće vjerovati u

nas.

Naša država ima više rahat lokuma nego rahat stanovnika.

 

Alisa je dobro prošla - upala je u zemlju čuda. Mi u zemlju luda.

 

Dvadeset godina poslije rata, Gotovina je na slobodi, a Kešu ni traga.

 

I Markač je oslobođen, a Mrakača sve više uzima maha.

 

U Srbiji su bijesni što je Gotovina na slobodi samo iz jednog razloga: Fali

im keša.

30.12.2012.

Vrijeme je naranadži

STRUČNJACI SAVJETUJU

 

Zdravlje u kori narandže

 

Ako imate česte probleme sa varenjem, probajte čaj od narandžine kore

 

Kada je riječ o većini voćki, koru uglavnom odbacujemo jer od nje nema nikakve koristi ili, naprosto, ne volimo da je jedemo. Međutim, stručnjaci tvrde da je kora narandže dobra za ljepotu, a naročito za zdravlje. Jedna od najboljih zdravstvenih koristi od narandžine kore je ta što ima za 200 procenata više vlakana nego sam plod ove voćke! Stoga, ako imate česte probleme sa varenjem, probajte čaj od narandžine kore. Prvo, ostavite koru da se osuši,

najbolje napolju, po mogućnosti na suncu. Ali, ako nemate strpljenja, onda kupite već osušenu koru. U 450 ml vrele vode ubacite punu kašičicu kore, ostavite da odstoji 15 minuta, a može i duže ako volite jači ukus. Ovaj napitak može da bude veoma efikasan laksativ. Malo je poznato da kora narandže ima dva puta više k a l c i j u m a nego sama narandža. U 100 grama kore nalazi se više od 150 mg kalcijuma, dok se u 100 grama narandže nalazi samo 50 miligrama kalcijuma a, kao što znate, kalcijum je od suštinskog značaja za zdravlje kostiju i zuba. Postoji mnogo aktivnih sastojaka u kori, a jedan od njih, flavonoid hesperidin, odličan je antiosidans koji štiti srce tako što snižava krvni pritisak, koji je glavni uzročnik srčanih bolesti. Sastojci iz kore snižavaju I holesterol, pa vas st ga ona štiti i od kardiovaskularnih problema. Upale povećavaju rizik od nastanka drugih zdravstvenih problema, kao što su lupus, artritis... Oni koji imaju akutnu upalu često uspijevaju da je ublaže tako što u svakodnevnu ishranu uvrste narandžinu koru. Zbog toga što ima jake antioksidanse i flavonoide, kora narandže smanjuje rizik od nastanka kancera, a može da bude i pomoćno sredstvo za liječenje od ove teške bolesti.

 

(izvor:oslobodjenje)

 

30.12.2012.

Čitav svijet skakuće u ritmu „Gangnam style”

Mega uspjeh

Čitav svijet skakuće u ritmu „Gangnam style”

Preko milijardu klikova na Youtube, milioni na bankovnom računu. To je bilans rappera iz Južne Koreje, pod imenom Psy.

Nekada je za milionski posao dovoljno znati njihati kukovima i skakutati u ritmu kaskanja konja.

Godina koja je na izmaku u muzičkom svijetu, biće zapamćena po rapperu iz Južne Koreje  Park Jae Sangu (34), koji ima umjetničko ime Psy. Njegov hit „Gangnam style” osvojio je prva mjesta skoro svih svjetskih charts lista, a uz mega uspjeh, inkasirao je milione.

Psy je u Južnoj Koreji već godinama bio zvijezda, a svijet ga je od ljeta ove godine upoznao zahvaljujući video platformi Youtube. Za nekoliko mjeseci, muzički video „Gangnam style“, sa plesom, u kome Psy sa plesačicama i plesačima oponaša kaskanje konja, je prešao milijardu klikova i počeo mu donositi novac. Svaki put kad neko klikne na njegov video, na Youtube se pojavi reklama. Samo kroz reklame, kasirao je 1,1 miliona dolara. Stručni krugovi procjenjuju da njegovi reklamni ugovori u ovom trenutku vrijede više od pet miliona dolara.

„Timing je sve“, kaže otac blizanaca, koji su još na putu. „Imao sam sreću da sam u pravo vrijeme bio  na pravom mjestu, sa pravom pjesmom, pred pravom publikom“.

U „Gangnam style“, rapper Psy opisuje mlade željne užitka, iz kvarta Seoula, koji se zove Gangnam. Hit se za kratko vrijeme popeo na prva mjesta svih međunarodnih chart lista, osim u Americi, gdje je sedam nedjelja uzastopno zauzimao drugo mjesto.

Svaki uspjeh je zarazan, pa i ovaj. Psy želi nastaviti plesati svoj put i u idućoj godini. Njegov novi album očekuje se u martu naredne godine, na korejskom i na engleskom jeziku.

Sačekaćemo da vidimo da li će rapperi i u budućnosti oduševljavati publiku njihanjem kukova i plesom, a ne samo novim tekstovima.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
29.12.2012.

Starac kraj mosta

Svi smo mi prije dvadesetak godina stajali zbunjeni i smušeni pred nekakvim mostovima, ne znajući kuda, naprijed ili nazad, ostavljajući iza sebe uvijek neke nerješene probleme, koji su nam se dodatno nametali kao problem samo u toj situaciji. Ovih dana, prvo sam naišao na tekst ove priče na njemačkom jeziku, a onda sam istu priču potražio i na izvornom engleskom. Uz malo truda, u knjizi Pripovjetke od Ernesta Hemingveja, srećom, nađoh istu priču i na jednom od naših jezika, koji razumiju svi oni koji to hoće. Ista priča, na tri jezika. Ista tuga i zbunjenost, izazvana ratnim stradanjima, kojih se još nismo riješili iz misli, a pitanje je hoće li se ove generacije ikada riješiti te traume.
Rat na bilo kojoj tački zemaljske kugle, u bilo kom vremenu, nikome nikada nije donio ništa dobro.
Smail Špago
.
.
.
Starac kraj mosta

 

Ernest Hemingvej

 

Neki starac s naočarima čeličnih okvira i u veo­ma prašnjavom odelu sedeo je pored druma. Preko reke bio je prebačen pontonski most i preko njega su prelazili kamioni, kola, ljudi, žene i deca. Kola, koja su vukle mazge, zanosila su se idući od mosta uz strmu obalu, a vojnici su, pomažući, gurali paoke točkova. Kamioni su se uz brektanje peli i odlazili, vozeći ispred svih, a seljaci su s mukom koračali po prašini dubokoj do članaka. Međutim, starac je sedeo ne mičući se. Bio je suviše umoran da produži dalje.

Imao sam dužnost da pređem preko mosta, ispi­tam mostobran iza njega i utvrdim dokle je nepri­jatelj napredovao. Učinio sam to i vratio se preko mosta. Tu sada nije bilo toliko mnogo kola i bilo je svega nekoliko pešaka, ali je onaj starac još bio tu.

„Odakle ste?" upitah ga.

„Iz San Karlosa", reče on i nasmeši se.

To je bilo njegovo rodno mesto i zato ga je sa zadovoljstvom pomenuo i nasmešio se.

„Vodio sam brigu o životinjama", objasni on.

„Oh", rekoh ja, ne shvatajući sasvim.

„Da", reče on, „ja sam ostao, znate, da se pobrinem o životinjama. Ja sam poslednji napustio grad San Karlos."

Nije izgledao kao ovčar ili pastir, i ja se zagle­dah u njegovo crno prašnjavo odelo, u sivo, prašnja­vo lice i naočare sa čeličnim okvirom, pa rekoh: „Kakve su to bile životinje?"

„Razne životinje", reče i odmahnu glavom. „Mo­rao sam da ih ostavim."

Posmatrao sam most i predeo oko delte Ebra, koji je podsećao na Afriku, pitajući se koliko će sada vremena proteći dok ne ugledamo neprijatelja, i osluškujući sve vreme prve pucnje koji će nagovestiti taj uvek tajanstveni događaj zvani dodir sa ne­prijateljem, a starac je još sedeo.

„Kakve su to životinje bile?" upitah.

„Ukupno ih je bilo tri", objasni on. „Bile su dve koze i jedna mačka, a i četiri para golubova."

„I vi ste morali da ih ostavite?" zapitah ja.

„Da. Zbog artiljerije. Kapetan mi je rekao da idem zbog artiljerijske vatre."

„A vi nemate porodice?" upitah posmatrajući suprotni kraj mosta, gde je nekoliko poslednjih kola žurno silazilo niz padinu obale.

„Ne", reče on, „samo životinje koje sam pome­nuo. Mački će, naravno, biti dobro. Mačka može da se sama o sebi stara, ali prosto ne smem ni da po­mislim šta će biti sa drugima."

„Kakvog ste političkog ubeđenja?" upitah.

„Ja sam bez političkog ubeđenja", reče on. „Imam sedamdeset i šest godina. Prešao sam do sada dvanaest kilometara i sada mislim da više ne mogu dalje."

„Ovo nije zgodno mesto da se zastane ', rekoh. „Ako ste u stanju da pešačite, ima tu gore kamiona na drumu gde se put odvaja za Tortozu."

„Počekaću malo", reče on, „a onda ću poći. Ku­da idu kamioni?"

„U pravcu Barcelone", rekoh mu.

„Nikoga ne znam u tom kraju", reče on, „ali hvala vam mnogo. Još jednom mnogo vam hvala."

On pogleda u mene izgubljeno i umorno, a onda, osećajući potrebu da sa nekim podeli svoju brigu, reče: „Mački će biti dobro, u to sam siguran. Nema potrebe da budem zabrinut zbog mačke. Ali druge. A šta vi mislite o drugim životinjama?"

„Pa, one će verovatno sve dobro izdržati."

„Jer vi tako mislite?"

„Zašto da ne?" rekoh ja, posmatrajući pažljivo suprotnu obalu, gde sada nije više bilo kola.

„Ali šta će raditi one pod artiljerijskom vatrom, kada je meni rečeno da napustim mesto zbog artilje­rijske vatre?"

„Jeste li ostavili kavez sa golubovima otvoren?" upitah.

„Da."    '           ,

„Onda će oni odleteti."

„Da. Sigurno će odleteti. Ali drugi. Bolje da ne mislim o drugima", reče on.

„Ako ste se odmorili, ja bih pošao", nagovarao sam ga. „Ustanite i pokušajte sada da idete."

„Hvala", reče on, ustade, zatetura se sa jedne na drugu stranu i onda ponovo sede natrag u pra­šinu.

„Samo sam vodio brigu o životinjama", reče po­tišteno, ali više ne govoreći meni. „Samo sam se bri­nuo o životinjama."

Ništa se sa njim nije moglo učiniti. Bio je prvi dan Uskrsa i fašisti su nadirali ka Ebru. Dan je bio siv, oblačan, sa niskim oblacima, tako da njihovi avioni nisu leteli. To, i činjenica da mačke znaju ka­ko da se brinu za sebe, bila je jedina sreća koja je još ostajala tom starcu.

 

29.12.2012.

Alter Mann an der Brücke

Alter Mann an der Brücke

 

Ernest Hemingway

 

Ein alter Mann mit einer Stahlbrille und sehr staubigen Kleidern saß am Straßenrand. Über den Fluß führte eine Pontonbrücke, und Karren und Lastautos und Männer, Frauen und Kinder überquerten sie. Die Maultier-Karren schwankten die steile Uferböschung hinter der Brücke hinauf, und Soldaten halfen und stemmten sich gegen die Speichen der Räder. Die Lastautos arbeiteten schwer, um aus alledem herauszukommen, und die Bauern stapften in dem knöcheltiefen Staub einher. Aber der alte Mann saß da, ohne sich zu bewegen. Er war zu müde, um noch weiterzugehen.

Ich hatte den Auftrag, über die Brücke zu gehen, den Brückenkopf auf der anderen Seite auszukundschaften und ausfindig zu machen, bis zu welchem Punkt der Feind vorgedrungen war. Ich tat das und kehrte über die Brücke zurück. Jetzt waren dort nicht mehr so viele Karren und nur noch wenige Leute zu Fuß, aber der alte Mann war immer noch da.

„Wo kommen Sie her?“, fragte ich ihn.

„Aus San Carlos“, sagte er und lächelte.

Es war sein Heimatort, und darum machte es ihm Freude, ihn zu erwähnen, und er lächelte.

„Ich habe die Tiere gehütet“, erklärte er.

„So“, sagte ich und verstand nicht ganz.

„Ja“, sagte er, „wissen Sie, ich blieb, um die Tiere zu hüten. Ich war der letzte, der die Stadt San Carlos verlassen hat.“

Er sah weder wie ein Schäfer noch wie ein Rinderhirt aus, und ich musterte seine staubigen, schwarzen Sachen und sein graues, staubiges Gesicht und seine Stahlbrille und sagte: „Was für Tiere waren es denn?“

„Allerhand Tiere“, erklärte er und schüttelte den Kopf. „Ich mußte sie dalassen.“ Ich beobachtete die Brücke und das afrikanisch aussehende Land des Ebro-Deltas und war neugierig, wie lange es jetzt wohl noch dauern würde, bevor wir den Feind sehen würden, und ich horchte die ganze Zeit über auf die ersten Geräusche, die immer wieder das geheimnisvolle Ereignis ankündigen, das man ‘Fühlung nehmen’ nennt, und der alte Mann saß immer noch da.

„Was für Tiere waren es?“, fragte ich.

„Es waren im ganze drei Tiere“, erklärte er. „Es waren zwei Ziegen und eine Katze und dann noch vier Paar Tauben.“

„Und Sie mußten sie dalassen?“, fragte ich.

„Ja, wegen der Artillerie. Der Hauptmann befahl mir, fortzugehen wegen der Artillerie.“

„Und Sie haben keine Familie?“, fragte ich und beobachtete das jenseitige Ende der Brücke, wo ein paar letzte Karren die Uferböschung herunterjagten.

„Nein“, sagte er, „nur die Tiere, die ich angegeben habe. Der Katze wird natürlich nichts passieren. Eine Katze kann für sich selbst sorgen, aber ich kann mir nicht vorstellen, was aus den anderen werden soll.“

„Wo stehen sie politisch?“, fragte ich.

„Ich bin nicht politisch“, sagte er. „Ich bin sechsundsiebzig Jahre alt. Ich bin jetzt zwölf Kilometer gegangen, und ich glaube, daß ich jetzt nicht weitergehen kann.“

Dies ist kein guter Platz zum Bleiben“, sagte ich. „Falls Sie es schaffen können, dort oben, wo die Straße abzweigt, sind Lastwagen.“

„Ich will ein bißchen warten“, sagte er, „aber danke sehr. Nochmals sehr schönen Dank.“

Er blickte mich ganz ausdruckslos und müde an, dann sagte er, da er seine Sorgen mit jemandem teilen mußte: „Der Katze wird nichts passieren, das weiß ich; man braucht sich wegen der Katze keine Sorgen zu machen. Aber die andern; was glauben Sie wohl von den andern?“

„Ach, wahrscheinlich werden sie heil durch alles durchkommen.“

„Glauben Sie das?“

„Warum nicht?“, sagte ich und beobachtete das jenseitige Ufer, wo jetzt keine Karren mehr waren.

„Aber was werden sie unter der Artillerie tun, wo man mich wegen der Artillerie fortgeschickt hat?“

„Haben Sie den Taubenkäfig unverschlossen gelassen?“, fragte ich.

„Ja.“

„Dann werden sie wegfliegen.“

“Ja, gewiß werden sie wegfliegen. Aber die andern; es ist besser, man denkt nicht an die andern“, sagte er.

„Wenn Sie sich ausgeruht haben, sollten Sie gehen“, drängte ich.

„Stehen Sie auf, und versuchen Sie jetzt einmal zu gehen.“

„Danke“, sagte er und stand auf, schwankte hin und her und setzte sich dann rücklings in den Staub.

„Ich habe die Tiere gehütet“, sagte er eintönig, aber nicht mehr zu mir.

„Ich habe doch nur Tiere gehütet.“

Man konnte nichts mit ihm machen. Es war Ostersonntag, und die Faschisten rückten gegen den Ebro vor. Es war ein grauer, bedeckter Tag mit tiefhängenden Wolken, darum waren ihre Flugzeuge nicht am Himmel. Das und die Tatsache, daß Katzen für sich selbst sorgen können, war alles an Glück, was der alte Mann je haben würde.

 

29.12.2012.

The Old Man at the Bridge

The Old Man at the Bridge

 

by Ernest Hemingway

 

An old man with steel rimmed spectacles and very dusty clothes sat by the side of the road. There was a pontoon bridge across the river and carts, trucks, and men, women and children were crossing it. The mule- drawn carts staggered up the steep bank from the bridge with soldiers helping push against the spokes of the wheels. The trucks ground up and away heading out of it all and the peasants plodded along in the ankle deep dust. But the old man sat there without moving. He was too tired to go any farther.

It was my business to cross the bridge, explore the bridgehead beyond and find out to what point the enemy had advanced. I did this and returned over the bridge. There were not so many carts now and very few people on foot, but the old man was still there.

"Where do you come from?" I asked him.

"From San Carlos," he said, and smiled.

That was his native town and so it gave him pleasure to mention it and he smiled.

"I was taking care of animals," he explained.

"Oh," I said, not quite understanding.

"Yes," he said, "I stayed, you see, taking care of animals. I was the last one to leave the town of San Carlos."

He did not look like a shepherd nor a herdsman and I looked at his black dusty clothes and his gray dusty face and his steel rimmed spectacles and said, "What animals were they?"

"Various animals," he said, and shook his head. "I had to leave them."

I was watching the bridge and the African looking country of the Ebro Delta and wondering how long now it would be before we would see the enemy, and listening all the while for the first noises that would signal that ever mysterious event called contact, and the old man still sat there.

"What animals were they?" I asked.

"There were three animals altogether," he explained. "There were two goats and a cat and then there were four pairs of pigeons."

And you had to leave them?" I asked.

"Yes. Because of the artillery. The captain told me to go because of the artillery."

"And you have no family?" I asked, watching the far end of the bridge where a few last carts were hurrying down the slope of the bank.

"No," he said, "only the animals I stated. The cat, of course, will be all right. A cat can look out for itself, but I cannot think what will become of the others."

"What politics have you?" I asked.

"I am without politics," he said. "I am seventy-six years old. I have come twelve kilometers now and I think now I can go no further."

"This is not a good place to stop," I said. "If you can make it, there are trucks up the road where it forks for Tortosa."

"I will wait a while," he said, " and then I will go. Where do the trucks go?"

"Towards Barcelona," I told him.

"I know no one in that direction," he said, "but thank you very much. Thank you again very much."

He looked at me very blankly and tiredly, and then said, having to share his worry with someone, "The cat will be all right, I am sure. There is no need to be unquiet about the cat. But the others. Now what do you think about the others?"

"Why they'll probably come through it all right."

"You think so?"

"Why not," I said, watching the far bank where now there were no carts.

"But what will they do under the artillery when I was told to leave because of the artillery?"

"Did you leave the dove cage unlocked?" I asked.

"Yes."

"Then they'll fly."

"Yes, certainly they'll fly. But the others. It's better not to think about the others," he said.

"If you are rested I would go," I urged. "Get up and try to walk now."

"Thank you," he said and got to his feet, swayed from side to side and then sat down backwards in the dust.

"I was taking care of animals," he said dully, but no longer to me. "I was only taking care of animals."

There was nothing to do about him. It was Easter Sunday and the Fascists were advancing toward the Ebro. It was a gray overcast day with a low ceiling so their planes were not up. That and the fact that cats know how to look after themselves was all the good luck that old man would ever have.

 

 

28.12.2012.

Ćuprija preuska za uzdahe

Venecija

Ćuprija preuska za uzdahe

U Veneciji postoji bezbroj mostova, a često se čini se da mostovi i drže grad zajedno na okupu.

Većinu mostova, kad hodate Venecijom, skoro i ne primjećujete. Pređete preko mosta i gotovo. Već vas čeka drugi. I tako redom.

Ali, jedan most ne možete nikako preći nezapaženo. Prvo što za prelaz preko njega morate platiti u Duždevoj palari, a drugo, što je taj most nešto posebno. Najtajanstveniji, najuzbudljiviji, najlegendaraniji most ovoga grada. Most uzdaha najbolje možete vidjeti, ako stanete na neki susjedni most, kao na primjer na Ponte di Paglia. S toga mosta, pruža se najljepši pogled na Mosta uzdaha. I čim ga se vidite, uzdahnete automatski! Ne vjerujete! Da se kladimo?

Samo ime Most uzdaha, ili na talijanskom Ponte del Sospiri, u sebi sadrži nešto zvučno. Izgrađen je 1600. godine od bijelog krečnjaka. Mami uzdahe elegantnim baroknim ukrasima i laganim vibracijama. A tek istorija mosta!

Most uzdaha povezuje Duždevu palatu, u kojoj se nalazila sudnica, sa zatvorom, s druge strane kanala. Prema legendi, zatvorenici su sa sredine mosta uzdišući, bacali posljednji pogled prema slobodi.

Zvuči pomalo romantično, ali uzdasi su i nastali u vrijeme romantike. Naravno, ne kod zatvorenika, koji su ionako bili tvrdi momci. Osim jedne slatke iznimke. Kada je Giacomo Casanova stupio na Most uzdaha, u Veneciji je profesija avanturista već naširoko bila priznata. Casanova je prilično pretjerivao u „uvredama svete religije” i zbog toga je bio osuđen i odveden u zloglasni zatvor na vodi. Iz toga zatvora, na neki čudesan način, on je bio jedini kome je uspjelo da pobjegne. Već samom viješću o njegovom bijegu, impresionirao je veliki broj žena u ono vrijeme.

Nakon skoro punih 20 godina, Casanova se 1774. godine ponovo vratio u Veneciju, da vidi čuveni Mosta uzdaha. U Veneciju je došao s mora i uplovio prema Markovom trgu. Svi oni, koji na takav način dolaze u Veneciju, vide Most uzdaha još iz daleka. S te udaljenosti, most se čini kao simbol između ropstva i slobode, širine i ograničenosti.

Jedna tanka nit, koja je ponekad uža i od ovog najpoznatijeg mosta u Veneciji. Preuska, čak i za uzdahe.

(diezeit)

Priredio: Smail Špago

NovaSloboda.ba
28.12.2012.

Gruss aus Köln

Gruss aus Köln...Blick in der Hohe Strasse...1902...

sa moje strane...Gruss aus Köln, ali 110 godina kasnije...

28.12.2012.

Steleks Toronto

Poziv na vakat: Kome je blizu i kome nije daleko!


(Na slici: raja u Steleksu, sedamdesetih...)


Srecna Nova 2013. godina i sljedeca proslava u Torontu


5. Oktobra 2013 u Torontu.


 


Drage kolegice i kolege,


Organizacioni odbor susreta elektricara u Torontu zeli vama i vasim porodicama srecnu i uspjesnu Novu 2013. godinu!! Zelimo vam dobro zdravlje, puno srecnih trenutaka i sve vase zelje ostvarene!


I mi cemo pokusati da vam uljepsamo sljedecu godinu. Zabiljezite vase kalendare za nas novi susret.


To ce biti 5. Oktobra 2013 u Totontu.


Vase glasanje u anketi koju smo imali poslije naseg susreta 2011. nam je pomoglo da se odlucimo da organizujemo proslavu 45. godina Steleksa iduce godine. Vecina vas je trazila da se sastajemo svakih par godina pa smo dosli na ideju da slavimo godisnjice ETF-a i Steleksa svakih 5 godina. Znaci imacemo priliku da se druzimo svake 2 ili 3 godine.


Ovaj put mjesto susreta ce biti isto kao i za 50g. ETF-a: Columbus centar. Sala je vec rezervisana. Detalje cemo poslati u buducim porukama.


Zelimo vam veselo novogodisnje slavlje!!


Srdačan pozdrav!


 


Ceca, Gavro, Igor, Ljubinka, Malik, Meca, Mito, Mladen, Semir, Viola i Željka


 



 


27.12.2012.

Ljubavne riječi

ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI


Zaboravio sam ljubavne riječi

Koje sam ti onda šaptao.

Ali pamtim kako bi list

Odozgo s grane

Na tebe,

Na mene,

Pao.

 

Neću otići na ono mjesto.

Mogao bi list sa grane da pane

Kao i prije -

A tebe tu nije,

Ni mene.

 

 

Ćamil Sijarić

 

27.12.2012.

Ferije – Sjetih se jednog istraživanja

Djeca trče kao atletičari

 

Energija koju djeca potroše trčanjem tokom čitavog dana, je tolika da bi odrasli čovjek mogao odigrati tri fudbalske utakmice.

 

 Mališani dnevno pretrče više nego profesionalni atletičari, a energija koju potroše tokom dana je tolika, da bi odrastao čovjek mogao odigrati tri fudbalske utakmice. Isto važi i za dječake i za djevojčice, s tim što su dječaci za nijansu aktivniji, što se tumači lučenjem hormona. Djevojčice se ponekad znaju zaigrati i sa statičnim igrama, dok je koncentracija dječaka mnogo kraća, pa oni poslije desetak minuta igre u mjestu moraju istrčati koji „krug“.

Ako se roditeljima čini da im je dijete brzo, da ga ne mogu dostići, ne brinite. To je slučaj sa 89% roditelja. Ovo su rezultati jednog internet istraživanja. Zbog toga je briga o maloj djeci sve teža nakon 40. godine života, jer kod odraslih tada počinje opadati nivo energije i slabi fizička snaga.

Malim maratoncima je, upravo zbog energije koji imaju, potrebna ishrana koja će im obezbjediti sve hranjive materije. To znači da trebaju jesti više voća i povrća nego odrasli, da u organizam unose namirnice bogate vitaminima, mineralima, željezom i kalcijumom, kako bi nadoknadili sve istrčane kilometre tokom dana.

27.12.2012.

Mostarci - Od prezrenog i odbačenog do legende

Mehmed Humačkić – Meho Džeger

 

Na “Šantićevim večerima poezije 2012“ u Mostaru promovirana su “Sabrana djela“ MEHMEDA HUMAČKIĆA zvanog MEHO DŽEGER, objavljena u izdanju mostarskog ogranka SPKD “Prosvjeta“; “Slobodna Bosna“ je objavila priču o Mehi Džegeru, o posljednjem pravom mostarskom boemu, nesuđenoj rock’n’ roll zvijezdi i velikom ljubavniku, čiji je pjesnički opus, kao i sam život, obilježio surovi realizam.

 

Ovog septembra navršilo se punih devet godina otkako je ovaj svijet napustio Mehmed humačkić zvani Meho Džeger, posljednji pravi boem koji je hodao ulicama Mostara, pjesnik i skitnica, nesuđeni profesor muzičkog vaspitanja i samoproglašeni “doktor za rock‘n’roll“. Ima neke poetske pravde u tome što je četvrta po redu objavljena knjiga pjesama Mehe Džegera, tačnije njegova Sabrana djela, promovirana u okviru ovogodišnje manifestacije Šantićeve večeri poezije. Za Mehu se te večeri u Mostaru, kao i ko zna koliko puta ranije, moglo čuti da je bio “pjesnik prezrenih i odbačenih”. U tih par riječi stane otprilike sve ono što je većina ljudi, čak i onih koji su ga svakodnevno viđali kako ponosno uzdignute glave sa šeširom, u kožnom prsluku i kaubojskim čizmama luta ulicama grada na Neretvi, znala o Mehi i njegovom samačkom životu obilježenom velikim, nikada ostvarenim snovima o uspjehu na svjetskoj rock sceni, kakve potajno sanjaju mnogi. Ali ponajviše bijedom i siromaštvom one vrste od kojeg ljudi okreću glavu i žurno prelaze na drugu stranu ulice, u neodređenom strahu da bi se takva sudbina, poput kakve teške zarazne bolesti, ako je i samo okrznu, mogla prenijeti na njih.

“Da smo imali sina, zvao bi se Mick”, napisao je Meho u pjesmi posvećenoj izvjesnoj Merkunisi , jednoj od njegovih mnogobrojnih, stvarnih ili izmišljenih, opjevanih i uglavnom nesretnih ljubavi.

Pored ljubavnih pjesama koje, kao i čitav Mehin poetski opus, karakterizira surovi realizam

Gledam te Nermina/Imaš kovrdžavu kosu/I dobre guzove/Za me -ljanje/Ko kifle u Dugalića pekari/I rekao sam ti to/A ti si meni samo rekla - MRŠ.

Mehina specijalnost bile su i podrugljive pjesme o onima koji su na njega gledali svisoka, ne uspijevajući da sakriju prezir prema “takvima poput njega“, skitnicama i probisvijetima koji jedva preživljavaju, ko zna kako i od čega.

Vahid Halilhodžić/ - Neizmjerljiva legenda/Rodio se u poznatom gradu/U Jablanici/Gdje je Jul Briner srušio most/Kada je došao u Mostar/Asim mu je postavljao štapove/I učio ga da pravilno hoda/Vaha, ti si u Veležu bio idol/I mi ti se klanjamo/Zato Vahide/ Kada ti je račun u kafiću 8 KM/Reci konobaru – u redu je, mali!!!/A ne da uzimaš kusur/Da platiš parking u Jablanici.

Ne može sa sigurnošću reći koliko ima istine u Mehinim mnogobrojnim ljubavnim podvizima, detaljno opisanim u njegovim pjesmama:

Vodili smo ljubav ja i Zana/Samo da se zna/Nek se papci pojedu jer ja sam sexa kralj/Zana mi je to rekla/Mala moja Zanice/Kad ćeš mi opet praviti dolmu u onim žutim paprikama/A ja ću gledati utakmicu/ I reći ti mala moja/Daj mi čašu vode ako je dobro otekla.

Bio je redovan posjetilac svih koncerata koji su se održavali u gradu na Neretvi, a nerijetko bi se i pridružio članovima nekog benda na sceni, kao “gostujući umjetnik“. Backstage je bio Mehin prirodni ambijent - tu je osjećao da je “na svom terenu“, zaštićen i siguran od podsmijeha onih koji su ga doživljavali kao “čaršijskog frika“, I jedan mali korak bliže ostvarenju svog sna o svjetskoj slavi.

O Mehinom “privatnom životu“, ako je takva kategorija uopšte postojala kod čovjeka koji je svoje dane provodio vječno izložen radoznalim, ako već ne osuđujućim pogledima drugih, zna se veoma malo. Gdje je bio i šta je radio za vrijeme rata, kako je preživljavao tih godina i od čega je uopšte živio, niko tačno ne zna. Zna se samo da je imao brata koji je ležao u zatvoru zbog ubistva, a Meho mu je pomagao koliko je mogao.

Iza Mehe Džegera, posljednjeg mostarskog boema i skitnice, ostale su neke nezaboravne pjesme čija se vrijednost, kako to obično biva, počela stidljivo prepoznavati tek sada, nekoliko godina nakon njegove smrti, i to ponajviše zahvaljujući Mehinim hercegovačkim “fanovima“ koji njegovu poeziju objavljuju na domaćim web portalima i forumima. Poslije Mehine smrti, jedan njegov anonimni sugrađanin je napisao:

„Bagra mu se smijala iza leđa, hakale ga budale…a samo prava raja je znala u čemu je trik. Nije Meho naš bio budala- on je bio de facto umjetnik...shvaćate???”

(iz SB)

26.12.2012.

Inflacija, ili…nostalgija?

Inflacija, ili…nostalgija?

 

Kad sam bio dječak mama bi me poslala u prodavnicu na ćošku sa 1 dolarom i ja bih se vratio sa 5 krompira, 2 štruce, 3 flaše mlijeka, komadom sira, kutijom čaja i 6 jaja.

 

To danas ne možete više...

 

Postavili su tako mnogo jebenih video kamera...

 

...Nostalgija!...
26.12.2012.

Stara bosanska kuća

"Stara bosanska kuća, sa avlijom i pomoćnim objektima. U kuću se ulazilo basamcima, gore, na kat. U prizemlju se držala stoka. U avliji dvi kuruzane i hambar. Okolo ograda od tarabe. I obavezno, oštar ćuko. A iza vrata, sikira."
 

preneseno sa: facebook/Bosanska kuća - Kultura življenja

fotografiju poslao gospodin Mehmed Komić.

 

26.12.2012.

Životinjsko carstvo

Životinjsko carstvo

 

Ssssh, obostrana zamka!

 

Zmija se pokušava spasiti da ne postane ptičji ručak – smotala se čaplji oko kljuna.

 

Plava čaplja uhvatila je zmiju, drži joj glavu na sigurnom odstojanju, pokušava da je stresti kako bi oslobodila kljun. Zmija čvrsto steže njen kljun, ne da joj da ga otvori. Situacija je čini se status quo. Niko nikoga!

Fotografija je napravljana u Delray Beachu na Floridi, a fotograf , koji je uhvatio ovaj trenutak, sačekao je razvoj situacije. "Na kraju, iscrpljena zmija je popustila, pala na tlo i bila pojedena i pored grčevitih napora da spriječi da se tako nešto ne desi."

 

Čaplji se nije žurilo. Kao da je znala šta će se desiti.

 

(izvor: thesun)

25.12.2012.

Na blogger.ba objavljen četvrti broj MM revije

MM Revija broj 4 od septembra 1996. godine objavljen na:

http://mmsjecanje.blogger.ba/

 

25.12.2012.

BiH Hikikomori - ilustracija iz Mostara

Sudbina bh. izgubljene generacije...ili generacija...

 

kao ilustraciju teksta prof. dr. Vjekoslava Domljana ponavljam fotografiju od prije nekoliko dana. Jedna mostarska ulica, na dužini od 30 metara: 2 pekare i 5??? kladionica.

 

 

25.12.2012.

Bh. hikikomori

preneseno sa portala "Nova Sloboda"

Povlačenje u kladionice

Bh. hikikomori

Piše: Prof. dr. Vjekoslav Domljan
Hikikomori je izraz koji je skovao japanski psiholog Tamaki Saitō, a označava povlačenje mladih osoba (80 %  muških) iz socijalnog života, uglavnom u kuću, često u jednu sobu. Ministarstvo zdravlja, rada i socijalne skrbi Japana definira hikikomori kao povlačenje ljudi u samoizolaciju u razdoblju duljem od šest mjeseci tijekom kojega ne pohađaju školu niti idu na posao i komuniciraju jedino s članovima obitelji. Rasprave se vode o vremenskom okviru povlačenja. Primjerice, Koreji to je razdoblje od tri mjeseca.

U svakom slučaju ne radi se, ako se ovo podvodi pod devijantno mentalno stanje, o nikakvim drugim manifestacijama mentalnog stanja osim ovog. Pojava nastaje obično tako da mladež odbija ići u školu. Različite su procjene veličine ove populacije, koja se procjenjuje na 0.7-3.6 miliona osoba, prosječne starosti 31 godinu. Vlada zabrinutost za ove ljude, za „2030 problem”, kako se službeno naziva stanje kada će ovi ljudi biti u svojim 60tim a njihovi roditelji pred odlaskom na onaj svijet. Pojava, o kojoj se nerado govori u Japanu, počinje se opažati i u nekim drugim zemljama npr. SAD, Španjolskoj, Francuskoj.

Michael Zielenziger u knjizi Shutting out the sun: how Japan created its own lost generation (Zaklanjanje sunca: kako je Japan stvorio svoju izgubljenu generaciju) analizira socijalnu situaciju koja je dovela do toga da  je Japan stvorio svoju izgubljenu generaciju. Analiza stvaranja izgubljenih generacija u BiH nema. Iako BiH ima ubjedljivo najveću stopu nezaposlenosti mladeži među zemljama koje prati Ekonomska komisija Ujedinjenih naroda za Europu (56 zemalja Europe, Centralne Azije plus Izrael, SAD i Kanada; u BiH je Komisija poznatija po tome što joj je izvršni tajnik Sven Alkalaj).

Prema podacima za 2010. god, stopa nezaposlenosti mladeži u BiH iznosila je 57.5 % (v. tablicu). Uzgred, stopa se popela na 57.9 % u 2011. god, te na rekordnih 63.1 %  u 2012. god.). To je 4.5 više od globalnog prosjeka, koji je 2012. god. iznosio 12.7 %. Više je - i to 2.5 puta - i od prosjeka regije s najvišom stopom nezaposlenosti mladeži na svijetu, regije Bliskog istoka. Što je još gore,  stopu bi, kad bi netko bio zainteresiran za takva istraživanja, trebalo korigirati, i to naviše.

Naime, jedan broj mladih ljudi se povukao iz radne snage, pa nisu evidentirani kao nezaposleni. Uopće ne traže posao, jer ga, prema njihovom mišljenju, ne mogu naći. U engleskom jeziku postoji izraz za takve osobe: NEET (not in education, employment or training). Izraz je nastao u Velikoj Britaniji i raširen od 1999. god, kad ga je upotrijebila Jedinica za socijalnu uključenost, na brojne zemlje, uključivši Japan, Kinu i Južnu Koreju.

Niz zemalja je razvio posebne politike usmjerene na rješavanje ovog pitanja. Nadalje treba imati u vidu prikrivenu nezaposlenost. Naime, treba imati u vidu da obrazovanje služi i kao štit od nezaposlenosti. Mnogi studiraju ne zato što su željeni znanja, svjesni su da im ga malo koji fakultet u BiH može pružiti, nego zato da nisu na ulici i što u izvjesnoj mjeri time povećavaju šanse za dobijanje posla. Sve u svemu, službenu stopu od 63.1 % je niža od stvarne stope nezaposlenosti mladih.

U BiH nema istraživanja pojava kao što su hikikomori, NEET i slično. Nema čak ni tako važnih istraživanja kao što su istraživanja socijalnih i ekonomskih troškova nezaposlenosti mladeži. Kad mladi ljudi vide da se ne mogu dobiti posao, povlače se. Kod njih se stvara osjećaj nekorisnosti. Tako se doprinosi povećanju socijalne isključenosti u bh. društvu. Ekonomski troškovi su oni vezani za izgubljene plaće, izgubljenu proizvodnju i potrošnju i izgubljeni dohodak društva.

Kod mladih nezaposlenost ne ostavlja kratkoročnu ogrebotinu nego dugoročan ožiljak. R. Fairlie i L. G. Kletzer u članku Long-term costs of job displacement among young workers (Dugoročna cijena gubljenja posla kod mladeži) ustanovili su da nezaposlenost kod mladih ljudi ima za posljedak kasniju nižu plaću za 8.4 % kod muških i 13.0 % kod ženskih osoba. L. M. Kahn u članku The long-term labour xafs consequences of graduating from college in a bad economy (Dugoročne posljedice po tržište rada diplomiranja na fakultetu u lošoj ekonomiji) ustanovio je da porast nezaposlenosti od 1 % u SAD ima za posljedak smanjenje plaća kolega koji imaju isto fakultetsko obrazovanje  za 6-7 %. Procjene su da negativan utjecaj nezaposlenosti mladeži vremenom slabi. No, posljedice po nižu plaću, šanse za ponovno postajanje nezaposlenim, zdravlje, mogućnost napredovanja na poslu itd. osjećaju do 20 godina  po nezaposlenosti.

Nezaposlenost mladih nije bh. nego globalni fenomen, koji se pogoršao poslije izbijanja globalne ekonomske krize, posebice u tranzicijskim zemljama Europe nečlanicama EU i centralnoazijskim ekonomija kod kojih je 2012. godina iznosila 17.6 %. Skoro 75 miliona mladih ljudi diljem svijeta bilo je nezaposleno 2012. godine - četiri miliona više nego 2007. godine. Ne očekuje se poboljšanje do 2016. godine.

Međunarodna organizacija rada (ILO) predlaže poduzimanje posebnih politika usmjerenih na rješavanje nezaposlenosti mladih. Politike obuhvaćaju: (i) makroekonomske i sektorske politike, (ii) aktivnu politiku rada i zapošljavanja, (iii) reguliranje uvjeta rada i socijalnu zaštitu mladeži, (iv) socijalni dijalog i partnerstava za mlade nezaposlene i (v) podrška sustavima informacija i analiza tržišta rada.

Makroekonomske politike i sektorske politike usmjerene su na stvaranje radnih mjesta.  Aktivne politike rada i zapošljavanja usmjerene su na poticanje stvaranja radnih mjesta (promoviranjem poduzetništva i malih i srednjih poduzeća i zadruga, općinskih javnih radova i slično), povezivanje obrazovnih institucija i tržišta rada i podršku obuci. Regulacija uvjeta rada i  socijalna zaštita mladeži odnose se na poboljšanje položaja (mladi ljudi obično imaju niže nadnice, rade dulje i pod težim uvjetima) i na njihovo uključivanje u formalnu ekonomiju (mladež često radi u „sivoj“ i „crnoj ekonomiji“). Socijalni dijalog i partnerstva traže povezivanje vlasti s poslodavcima i sindikatima radi stvaranja programa i projekata upošljavanja mladeži. Podrška sustavima informacija i analizama tržišta rada traži prikupljanje, obradu i distribuiranje podatka, posebice radi provođenja analiza, što je preduvjet vođenja politika upošljavanja mladeži utemeljenih na dokazima.

Skoro ništa od ovoga nema u BiH. Sve se svelo na prikupljanje jednog prostog skupa podataka od strane zavoda za zapošljavanje  i njihovo slabo agregiranje na razini BiH.

Postoje i neki projekti zavoda za zapošljavanje, za koje nitko nije istraživao učinke. Bilo je i  nekoliko istraživanja koja su financirale, a tko bi drugi!, inozemne razvojne agencije, koje  opet istražuju aspekte kojih specijalno njih interesiraju. No, malo vajde za mlade od svega toga – visoka i rastuća stopa nezaposlenosti to jasno pokazuje.
DFID je 2008. godine organizirao pilot projekt o nezaposlenosti mladeži u Trebinju i Mostaru.

Tijekom radionica, kroz koje se nastojalo promovirati privatni sektor i privatno poduzetništvo, sukladno navedenim politikama ILO, mladež se nije dala zbuniti. Ni otac Sava, iguman manastira Tvrdoš, koji je govorio kako se može, uz rad na nekom radnom mjestu, dopunski zaraditi još jednu godišnju plaću, ne baš zahtjevnim radom u vinogradu, nije  uspio potaći mlade na poduzetništvo. Drita Haziraj i njena televizija snimali su rasprave. Sve u nadi da će DFIDov projekt iznjedriti neku dobru praksu koju bi DFID distribuirao diljem svijeta, jer je projekt provodio London School of Economics, fakultet kroz koji je prošlo preko 50 nobelovaca, da se ostale  poput Soroša i ne nabraja.

Konačno, nakon konsultacija s kolegama, predstavnik trebinjske mladeži se izjasnio. Kazao je da oni žele raditi, prije svega, u elektroprivredi. „Ništa se ne radi, plaća dobra, a ljeti kupaće u ruku, pa u Dubrovnik“. Usput,ispričaše i vic. Kupa se Trebinjac u Dubrovniku s djetetom, koje traži za sladoled. No, otac ne da, pa neda. Dijete uporno.  I u jednom momentu kaza: „Ako mi ne daš za sladoled, reću svima da smo iz Trebinja“. I to bio jedan negativan efekt posla u trebinjskoj elektroprivredi.

Na prvi pogled čudno. No, nije. Mladež je u pravu. U brojnim zemljama svijeta, javni sektor ima veću plaću nego privatni sektor. Tako je i u kolijevci tržišne ekonomije, Velikoj Britaniji, kod koje javni sektor ima za oko 10 % veću plaću nego privatni sektor.

Mladima u BiH je to jasno. Problem je u tome što je u BiH javni sektor već hipertrofiran, a privatni hipotrofiran. Primjerice, u kantonu Sarajevu, najrazvijenijoj regiji u BiH, među najvećim poduzećima, onima koja imaju preko 500 uposlenika (a takvih je svega 15), 11 su javna a četiri privatna (poimence, Konzum, Mercator, Bosnalijek i Teleoptic). Velika poduzeća u kantonu Sarajevu (ona s preko 250 uposlenika) upošljavaju 54 % ukupnog broja uposlenika privrede, a mikro poduzeća (ona do 10 uposlenih) svega 8 %. U EU mikro poduzeća zapošljavaju koliko i velika – po trećinu radne snage. I hajd' se zaposli kad postoji samo rastući javni i slabeći privatni sektor. I kad više nije pitanje kako osnovati nego kako ugasiti privatnu firmu. Ako nisi u stranci koja odražava volju (nezaposlenog i neaktivnog) naroda, pa ne možeš prići javnom sektoru, ostaje kladionica - ili inozemstvo. To je sudbina bh. izgubljene generacije.


25.12.2012.

Prva fotografija napravljena je 1826. godine

Iz istorije fotografije

Prva fotografija napravljena je 1826. godine

U muzeju „Reiss-Engelhorn“ u Mannheimu u Njemačkoj izložena je prva fotografija na svijetu, pod nazivom „Pogled sa prozora u Le Grasu“. Fotografiju je napravio Francuz Joseph Nicéphore Niépce daleke 1826. godine.

sićušnom rupom u sredini, ali tek je Ibn-al-Haytham (965.-1040.), naučnik iz Perzije, svojim istraživanjima na polju optike omogućio stvaranje prve „camere obscure”, koja je bila prototip današnjeg modernog fotoaparata. Taj rani model kamere koristio se vrlo rijetko, ali je bio važan korak u daljem razvoju fotoaparata.

Najranija poznata fotografija (1825.)

Najraniju, preživjelu heliografsku gravuru, za koju se zna, izradio je francuski izumitelj Joseph Nicéphore Niépce 1825. godine, heliografskim procesom. Sadržaj fotografije je slika flamanske gravure iz 17.vijeka, a prikazuje čovjeka koji vodi konja.

Prva fotografija – „Pogled s prozora u Le Grasu” (oko 1826.)

Prvu trajnu fotografiju napravio je, takođe, Niépce 1822. godine, ali je ona kasnije slučajno uništena. Fotografije je izrađivao na poliranoj ploči od kalaja, premazanoj derivatom nafte, bitumenom. „Pogled s prozor u Le Grasu” je prva, uspjela, trajna fotografija, a nastala je 1826. u Saint-Loup-de-Varennesu. Niépce ju je „uhvatio” pomoću camere obscure, fokusirane na bitumensku plohu veličine 20 x 25 cm. Tokom 8.satne ekspozicije, koliko mu je trebalo za prvo  fotografisanje, svjetlost je obasjala zgrade s obe strane fotografije, tako da se vide sjenke sa obe strane fotografije. Fotografija je ostala trajna sve do danas.

Prva fotografija čovjeka – „Boulevard Du Temple” (Pariz, 1838.)

„Boulevard Du Temple” djelo je Louisa Daguerrea iz kasne 1838. godine, a predstavlja prvu fotografiju öovjeka. Na fotografiji je zapravo prikazana gradska vreva jedne ulice, a zbog ekspozicije, koja je trajala preko 10 minuta, ništa što se previše kretalo nije ostalo zabilježeno. Jedina je iznimka čovjek u donjem lijevom uglu, kome je čistač cipela čistio cipele, a pošto je stajao na mjestu dovoljno dugo, ostao je zabilježen na snimku.

„Prva svjetlosna slika” i prvi portret čovjeka (1839.)

Robert Cornelius, autoportret, 1839. godine. Fotografija je izrađena procesom dagerotipije, koji je pronađen 1839. godine, u kome se koristi srebrom presvučena bakrena pločica. Na zadnjoj strani piše „Prva svjetlosna slika ikada snimljena”. Ovaj autoportret je na taj način postao prvi fotografski portret čovjeka.

Fotografska kola Rogera Fentona (1855.)

Roger Fenton (1819.-1869.) je bio jedan od pionira britanske fotografije i jedan od prvih ratnih fotografa. Izdavač Thomas Agnew. šalje ga  1855. godine u Krimski rat, kako bi mu otuda donio fotografije trupa. Na ratište se zaputio s velikim kolima punim opreme, u pratnji asistenta Marcusa Sparlinga i jednog sluge. Uprkos visokim temperaturama, lomu nekoliko rebara i koleri, od koje je usput obolio, uspio je napraviti preko 350 upotrebljivih negativa velikog formata. Nedugo nakon toga, 312 fotografije prikazano je na velikoj izložbi u Londonu.

Fotografija prvog fotografskog studija (1893.)

Odličan primjerak fotografije, na kojoj se vidi kako fotograf fotografiše sam sebe.

Prva fotografija u boji (1861.)

Iako je kolor fotografija bila područje istraživanja i eksperimentisanja i u 19.vijeku, prvi pokušaji rezultirali su samo privremeno projektovanim slikama, a ne konkretnim i trajnim slikama u boji. Sve do 1870. godine, raspoložive emulzije nisu bile osjetljive na crveno i zeleno svjetlo. Prvu fotografiju u boji, aditivnu projektovanu sliku tartanske mašne, napravio je 1861. godine škotski fizičar James Clark Maxwell.

Prva digitalna skenirana fotografija (1957.)

Prvi digitalni skener bio je nalik bubnju. Izradio ga je stručni tim, predvođen Russellom Kirschom iz US National Bureau of Standards. Na prvoj ikad skeniranoj fotografiji, prikazan je Kirschov tromjesečni sin, Walden. Fotografija je kvadratna, širine 5 cm, a crno-bijela skenirana slika imala je rezoluciju od 176 piksela po stranici. Tehnički gledano, ovo je prva digitalna fotografija. Tek u današnje vrijeme digitalni fotoaparati polako dolaze na nivo nekadašnjih analognih fotoaparata.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
25.12.2012.

Mostar - VIRTUALTOUR...

Pogledajte i šaljite dalje...VIRTUALTOUR Mostar...
 

posebnu pažnju obratite na oker kvadrat...
 

http://visitmycountry.net/bosnia_herzegovina/bh/index.php/atrakcije/33-turisticke-atrakcije/72-mostar-stari-most

 

Mostar by Innovativo

 

24.12.2012.

A onda je Škija eksplodirao, 13. februara 1974. u 13. minuti

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974. - Majstorica

Frankfurt (Ger), 13.02.1974. Waldstadion, Gledalaca: 63000

Sudija: Vital Loraux (Bel)

 

Jugoslavija - Španija 1:0 (1:0)

 

Strijelac: Katalinski 13.

 

Jugoslavija: Enver Marić 20 (Vel), Ivan Buljan 3 (Haj), Enver Hadžiabdić 3 (Zel), Brane Oblak 25 (Haj), Josip Katalinski 17 (Zel), Vladislav Bogićević 7 (Czv), Ilija Petković 37 (Tro; Fra), Stanislav Karasi 5 (Czv), Ivica Šurjak 3 (Haj), Jovan Aćimović 40 (Czv), Dragan Džajić 70 (Czv)

 

Selektori: Miljan Miljanić (18), Milan Ribar (2), Sulejman Rebac (2), Tomislav Ivić (2), Milovan Ćirić (2)

 

Španija: Iribar, Sol, Benito, Uria, Juan Carlos, Jesus Martinez, Amancio, Claramunt, Garate, Asensi, Valdez

 

Selektor: Ladislav Kubala

24.12.2012.

Prije 39 godina! 19.decembar 1973.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974

Athenai (Gre), 19.12.1973.

Stadion: Karaiskaki, gledalaca: 20.000,

Sudija: Kurt Tschenscher (GFR)

 

Grčka – Jugoslavija 2:4 (2:2)

 

Strijelci: 0:1 Dušan Bajević (12.) (21. gol), 0:2 Stanislav Karasi (15.) (1. gol), 1:2 Eleftherakis (30.), Jospi Katalinski (44. autogol), 2:3 Ivica Šurjak (63.) (1. gol), 2:4 Stanislav Karasi (90 +), (2.gol)

 

Crveni karton: Dušan Bajević 37.

 

Jugoslavija: Enver Marić 19 (Vel), Ivan Buljan 2 (Haj), Enver Hadžiabdić 2 (Želj), Miroslav Pavlović 44 (Czv), Josip Katalinski 16 (Želj), Jure Jerković 22 (Haj), Ilija Petković 36 (Tro. Fra.), Stanislav Karasi 4 (Czv), Jovan Aćimović 39 (Czv), Dragan Džajić 69 (Czv)

 

Zamjene: Ivica Šurjak za Juru Jerkovića (46.) i Vladimir Petrović za Dragana Džajića (46.)

 

Selektori: Miljan Miljanić 17, Milan Ribar 1, Sulejman Rebac 1, Tomislav Ivić 1, Milovan Ćirić 1,

 

Grčka: Kelesidis, Dimitrou, Siokos, Glezos, Angelis, Eleftherakos, Domazos, Terzanadis, Paridis, Delikaris, Kristikopulos

 

gornji red: Jerković, Džajić, Hadžiabdić, Marić, Buljan, Katalinski

donji red: Petković, Karasi, Bajević, Aćimović, Pavlović                

24.12.2012.

Sretan Božić!

Sretan Božić! Happy Christmas! Frohe Weihnachten! Feliz Navidad! God jul! Glædelig jul! Joyeux Noël! Buon Natale! Vesel božič!

Za sve moje prijatelje širom svijeta!

To all my friends around the world!

23.12.2012.

Hljeba i igara!

Mostarom danas.

Iz naselja Zalik u Mostaru.

Na 30 metara: 2 pekare i 5 kladionica???

fotos: Emir M. Krpo

Nedostoju Clint Eastwood i muzika iz filma "Za šaku dolara"...

23.12.2012.

Oglasi se Ivo!

Pismo Ivi Bradvici

Oglasi se i daj nadu maloj raji iz tvoje Lokomotive!

Povodom pokrenute akcije „Lokomotiva treba našu pomoć“, otvorenim pismo Ivi Bradvci, nekadašnjem igraču i kapitenu FK Lokomotiva, današnjem direktoru Aluminijskog kombinata u Mostaru, obratio se Denijal Deni Behram, prijeratni predsjednik omladine Mostara i član rukovodstva FK Lokomotiva.

Pismo objavljujemo u cjelosti.

„Pišem ove riječi u ime naše male raje, koja igra za tvoj Klub. Tvoj klub, Ivo, dobro si pročitao. Klub Mostarske raje. Ova mala raja mi sigurno neće zamjeriti, jer znaju da me muka tjera da pišem, muka i tuga. Pišem ove riječi adresirane na tvoje ime, a u stvari upućene su svim nekadašnjim igračima, članovima, zaljubljenicima, dobrovoljcima, bilo kome ko je vezan srcem i dušom za FK Lokomotiva.

Dobro znaš da smo sve imali, od stadiona i prostorija, imali smo i budućnost ... onda dođoše inkvizitori Mostara, jahači apokalipse. Uzeše nam sve, ukradoše i nas protjeraše, ubiše ti prošlost, Ivo, satraše sve one trenutke, radosti i tuge koje si doživljavo na onom lešu, ma bilo gdje. Moja istorija, a tvoja povijest, će ih kad-tad osuditi.

Sjetiš li se, Ivo, ikad tih sretnih momenata, navrate li u tvoje snove, pomisliš li na njih barem na tren?

Volio bih znati da li imaš osjećaj srama kad vidiš ove slike danas, slike na primjer svlačionica tvoga Kluba, imaš li osjećaj stida kad pročitaš nešto o svom Klubu? Boli li te duša, Ivo?

Istinu reci ...

Pitanja je milion, odgovora je malo. Jedno znam, preživjet će Lokosi kao i uvijek …

Oglasi se Ivo, daj nadu maloj raji, Mostar je Mostar i sa istoka i sa zapada, sjevera i juga,

Mostar nije ni moj ni tvoj, već naš, oglasi se Ivo, pa ako ti je i duše malo ostalo … pomozi!!!
u zdravlju …“

Denijal Deni Behram

NovaSloboda.ba
23.12.2012.

Akcija ZA NASE STARE - Dom za stara i iznemogla lica Mostar

Vozdra raja ...
ekipa u sastavu Vejsil, Aka, Nura, Rasema, Sanjin, Amna, Azer, Tanja, Deni, Daniela nastavlja sa akcijom prikupljanja invalidskih pomagala, garderobe i tehnike za Staracke domove u Mostaru. Mozete pogledati invalidska kolica na fotografijama  (Vejsil sredio preko svoje firme)
Prije smo dobili donaciju od dva rolatora , dodajmo jos i 20 panatalona i dva TV aparata.
Akcija ide dalje. Razmisljali smo da napravimo i Grupu, ipak u ovim mjesecima pojavilo se puno Grupa humanitarnog karaktera pa smo misljenja da bi jos jedna Grupa bila i previse.
OVA EKIPA JE U STALNOM KONTAKTU, SKORO SVAKI DAN, skupljaju se informacije oko prevoza i carine, uspostavljen je i kontakt sa ambasadom Bosne i Hercegovine u Holandiji kao i sa Platformom BiH i njenim predsjednikom g.dinom Ervinom Sendijarevicem, pricamo, razgovaramo, dogovaramo se ...
Akcija traje negdje do februara, marta mjeseca (tacan datum jos uvijek nemamo) takodjer zavisi i od prikupljenih sredstava. Stiglo je i nekoliko uplata na racun OUR KIDS za Staracke domove. Pogledajte dole 
Raja pridruzite nam se u akciji naravno ako zelite i hocete ... jer DO NAS JE !

Do sada:  7 kolica i dva dizala za nepokretne osobe, 2 rolatora, 2 TV aparata, 20 pantalona i nesto zenske garderobe za stariju osobu .... IDEMO DALJE

Novacne donacije za akciju ZA NASE STARE mozete uplatiti preko paypala OUR KIDS: 
donations@our-kids.co.uk sa naznakom ZA STARACKE DOMOVE

(Deni Behram u ime Akcije)

23.12.2012.

U Njemačkoj dnevno svjetlo nije obaveza!

Da li ste znali?

U Njemačkoj dnevno svjetlo nije obaveza!

Njemačka je jedna od rijetkih zemalja u Evropi, gdje vozači nisu obavezni paliti dnevno svijetlo. Pedantni Nijemci izračunali su sve do detalja.

Istraživanja njemačkih stručnjaka pokazala su da se potrošnja goriva pri vožnji sa upaljenim svijetlima na 100 kilometara povećava za 0,2 litra. Na 46 miliona registrovanih putničkih automobila u ovoj zemlji, emitovanje ugljen-dioksida povećava se za 2,8 miliona tona.

 

Zbog veće potrošnje goriva, ali i zbog povećane zamjene sijalica, koje brže pregorijevaju zbog dnevnog korištenja, povećavaju se troškovi održavanja i eksploatacije vozila. To su glavni razlozi zbog kojih nije donesena odluka o korištenju dnevnog svijetla.

U istraživanju je naveden i podatak da se korištenjem dnevnog svijetla smanjuje broj saobraćajnih nesreća, posebno onih sa teškim posljedicama.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
22.12.2012.

Špinat, zelje, zeljanica

Špinat, zelje, zeljanica

 

POPAJ JE BIO U PRAVU

 

Špinat je u svijetu proslavio Popaj, junak crtanih filmova, koji je uz pomoć špinata pobjeđivao najljuće neprijatelje.

 

I istina je da ovim povrćem možete pobijediti mnoge neprijatelje zdravlja. Špinat djeluje kao stimulator rada jetre, mokraćnih i probavnih organa, sadrži veliki postotak željeza, tvari koje potiču rad žlijezda, izmjenu tvari, a djeluju i na lakšu probavljivost i brže primanje vrijednih sastojaka. Kod dojenčadi i djece preporučuje se konzumacija špinata s mlijekom, što je dobro za rast, zahvaljujući velikoj količini karotina. Špinat rasterećuje srce i bubrege, a ujedno i snižava tlak. Pojačava rad gušterače i probave, zahvaljujući sekretinu...

22.12.2012.

Jarane, i to je Amerika...

Naši u svijetu
.
preneseno sa (vicoteka/facebook)
.

 

Jarane, i to je Amerika
.
.
.

 

Kako se Ćazim naš'o u Amer'čkom zatvoru

Pitaš kako sam dop'o zatvora u Amer'ci, jarane. Prijavila me u mene žena i djeca. Vjerov'o il' ne. To ti je bilo nekako... 'vako.

 Zovu mene je’an dan iz škole, kažu, mali ti dobio sindrom. Od koga, reko’, pizda im materina ona drogeraška, mora da su donosili inekcije u školu. Šta je, reko’, fasov’o? ADHD, kažu. Noge mi se o’sjekle. Hoće l’ preživjet’, kukam ja po školi, dje je ba da ga vidim, na šta l’ mi maksum sliči?

 Kad eto ti ga vode, njih petero, jebo te. Direktor’ca, garava k’o odžak, pa neka debela rospija, valjda medecinska sestra, pa onaj sekuritu oficer, pa vatrogasac, i još neki mali iz starijeg raz’da, neki naš iz Zen’ce, da mi prevodi, da bolje razumim, k’o biva ja ne znam dobro engleski. Vidim ja mali mi zdrav i čitav, nije se os’o, ma k’o normalan. On ti, kaže debela, ima ADHD. Ma, šta vam je to, skoči’ ja, govor’te više, ako Boga znate! To ti je, kaže sad ona garava, Atention Deficit Hiperactiviti Disorder.

 Okrenem se ja onom malom iz Zen’ce, šta, reko’, ova kaca Boga ti laprda, čime se ba zarazio? Ma, veli, nije to zarazna bolest nego je Ekrem nemiran u školi, jurca po hodnicima, skače po klupama, zajebava svakog, hoće se Boga mi i pomarisat’. Laknu meni nama’. Molim te, prevedi im, ako mene dobro ne razumiju, da ništa ne brinu, izliječiću ga ha kući stignemo.

 Nećeš ga ti liječit’, podvrisnu ona deb’la, imala je brat bratu dvjesto oka samo u gus’cama, i još toliko u dva stomaka podno onog glavnog stomaka. A sva nafrakana, k’o neka džizlija. Imamo mi, kaže, terapije koje njemu trebaju, imamo psiologe, sociologe, mi ćemo njega sredit’. Ništa vi ne brin’te, gospodjo, znam ja, reko’, jednu pravo dobru terap’ju iz Bosne, naučio sam je od rahmetli babe, on od njegovog babe, i sve tako. Ooo, veri intrsting, kaže direktor’ca, ta terapija je kod vas u Bosni neka tradicija, prenosi se sa koljena na koljeno? Nije, reko’, kod nas to ide s bubrega na bubreg, draga gospodjo.

 E, pa, kaže, direktor’ca, its najs što vi imate te tradicionalne terap’je i lijekove iz Boslovakije, ali vi nama morate reć’ kako se to sve zove, tako da možemo provjerit’ jel’ to FDA pruvd.

 - Šta ti je to, ba?

 - Znate gospod’ne, opet uskoči ona kaca, ovo je Amer’ka, ovde svi lijekovi i terap’je moraju biti pruvd od FDA, posebne organizacije koja se bavi zaštitom našeg zdravlja. S tim nema šale. Nije vam ovo tamo neka Čekoslokratija.

 - Ma, nema, reko’, problema, sve ću vam ja napisat’. Mali, daj taj plajvaz! Imamo i mi medecinsku skraćenicu za to, reko’. To vam je – DGNK.

 - Ooo, najs, najs, kaže ona, letmi rajtit dovn, znači Di – DŽi – eN – Kei.

 - E, kod nas je to malo drukčije, gospodjo. Mi to spelujemo ‘vako-

 - De – Ge – Ne – K.

 - Ouu, ok, znači De-Ge-Ne-K ?

 - Degenek, degenek, reko’. Baš tako.

 - A kako se to administrira?

 - Š’a ti je to?

 - Aj min, kaže, kako se uzima ta terapi?

 - E, to vam je, reko, ‘vako relativno, može da se popije samo jednom u životu i ADHD je k’o rukom odnesen, za sva vremena.

 - Imposibl, kaže. Haubig doza?

 - Hm, mora biti onako poveća. Domaćinska. Onako podebela, da se nikad ne zaboravi. Sve zavisi ko vam je daje. Onome kome je to administiro na primjer moj rahmetli babo, tome druga nikad nije trebala.

 - Oo, vaš otac je bio medecinski radnik?

 - Ma jok ba, fizički.

 Ma nisu prošle ni tri hefte zove onaj mali iz Zen’ce. Šta je, reko’ sad? Kakav je sad belaj ? Sad je, kaže, u pitanju OUTIZAM. Ma, kad se i u to uključilo pašče jedno ?! A priprijetio sam mu da se mani polit’ke i tih gluposti, komunizma, budizma, patriotizma, outizma, svega. Ko ga je na to nagovorijo? Mora bit’ onaj Ćamilov taksirat Faruk. Nije to to, kaže, to ti je opasna bolest, bleji u prazno, gubi se, ne prati nastavu, potpuno o’sutan i tako. A to je to, reko’. O’sutan. Opasna bolest, veliš. E ovog puta ću ga ja izliječit’ za sva vremena i to od svih bolesti! Nikad više neće biti hasta.

 Tako ti je to u Amer’ci, moj jarane, sve je bolest. Ako ne ‘odaš kako oni misle da treba, ako ne pričaš, ne slušaš, ne spavaš, ne jedeš, ne jebeš, svemu odma’ daju ime, pa skraćen’cu i… nema ti više spasa. Od ljekara do ljekara, od bolnice do bolnice, ne možeš ih se više nikad kutarisat’. Svaki dan u ap’teku k’o u menzu i uzimaš lijekove za sve moguće skraćen’ce – ADHD, MRSA, AIDS, KFOR, FDA, FBI, ima ih ba mali milion.

 Iš’o ja na neke preglede i zovne mene taj famili hećim da hitno dodjem kod njega. Moraš, kaže, odmah početi pit’ lijekove za ho’sterol. Što, bolan ? Ho’sterol ti je , kaže, 215. Pa, reko’, i prošle god’ne mi je bio 215 pa si rek’o da mi je u gran’cama normale. E, kaže, to je bilo prošle godine. Sada su stručnjaci pronašli da je normala 200 a ne više 220, pa je tvoja situvacija sada kritična, hitno moraš početi pit’ lijekove.

 Jeb’o mater te si ti normalan, reko’. Prije šes’ mjeseci si mi sa istim nalazom rek’o da sam zdrav k’o dren, a sad ka’eš da sam u kritičnom stanju! Pa, ko je ovde lud, čovječe, ti ili ja! Stručnjaci su, kažeš, tako odlučili. Ma, jebem ja i tebe i te tvoje stručnjake, svaki’ po godine to mijenjate da bi ap’teke zgrnule pare, a i vi s njima. Neću ih pit’, pa makar crk’o nama’. Nosi ih materi !

 Mafija je to, jaro moj. U mene se žena bila u to ufurala, pila svaki dan po 28 lijekova. Samo vidiš po cijeli dan trza glavom nazad. Pa je poslije neko nagovori na onu makrobiot’ku. Ja, tog belaja. Počela da donosi neku travu u kuću, neku crnu rižu, oči joj se ‘vako ukosile, neke smrdljive supe, istopila se, nemaš je zašto ufatit’. Navalila na men’ svaki dan, pusti tu, kaže, kafu i cigaru, što će ti rakija, nije to zdravo. Meso, hljeb, baklave, tufahije, sve to treba izbacit’. Slušam je i ne mogu da vjerujem svojim uš’ma. Čuj, izbacit’ baklave i tufahije, pa čime ću se, reko’, zasladit’ poslije ručka? Treba, veli, da jedeš voće.

 Voće? Ma, dje ti je to, reko’. Šljive brezukusne, izgledaju k’o jab’ke, jab’ke k’o bundeve, kruške mirišu na banane, jagode imaju ukus trešanja, sve se izmiješalo, sve raste u svako doba godine, dana i noći, ma koje crno voće, nek’ ti ga jede u tebe babo.

 Vrnem se ja jedan dan iz fabrike gladan k’o vuk a na astalu u tanjiru nešto crno, tanko, ubudjano, ušćulo se, Bože ubrani.

 - Dje ti je pita, reko’ ?

 - Ručak je na stolu, kaže. I pokazuje na ono.

 - Šta ti je, reko, to ?

 - To su, kaže, alge.

 - Kakve alge?

 - Japanske.

 - Odakle ti to, reko’.

 - Iz Japana.

 - Šta ima za jest’?

 - Pa to, kaže.

 - Šta to?

 - Morske alge. One su vrlo zdrave.

 - Pa ako su tako zdrave zašto nisi nikad vidila Japanca većeg od metar i po? Moj Ekrem im može svima pitu s glave jest’.

 - Al’ su zdravi.

 - Čuli ti šta te ja ‘pita’? Dje ti je pita?

 - Šta će ti , kaže, pita, od nje se samo deblja. Pita se, kaže, neće više jes’ u ovoj kući. Sir nije dobar za ho’sterol, meso se ne probavi ni za heftu, vruće tijesto……nije više stigla reći ni je’ne, dofatio sam je za grlo i poč’o maštrafit’. Utrča mali kad je čuo da ona zapomaže pa dofatih i njega, pa sve o jednom trošku. Oderem ih jarane oboje od batina, onako po pe-esu, k’o što je rahmetli babo mlatio. Ruke su mi otpale.

 - Jeste l’ vi, kaže onaj žućo, mister Kazim Klika?

 - Nismo, reko’.

 - Kako , kaže, niste. Daj dokumente.

 Dam mu ja vozačku

 - Kako , kaže, niste kad ovde pise Kazim Klika.

 - Ne piše tu, reko’, Kazim Klika, ti ne znas čitat’.

 - Nego šta piše?

 - Piše Ćazim Klica.

 - Pa, jestel’ to vi , kaže?

 - To jesmo. Izvol’te, šta treba?

 - Jesi l’ ti ovom malom otac? I pokazuje ne Ekrema.

 - U mene žena kaže da jesam. Šta je ugursuz uradio? Razbiću ga!

 - Nije, kaže, nista uradio, nego otkud njemu masnice po cijelom tijelu?

 - A too, bi mi lakše, sve je ok, reko’, nemojte da vas to baderuje, te šljive sam mu ja napravio. Baš sam ga juče dobro izudar’o.

 - Znači priznaješ da si ga tuk’o, uskoči onaj garavi.

 - Čuj, tuk’o, ma odr’o ga od batina.

 Nih se dvoj’ca zgledaše pa kaže onaj žuti, odma’ ćete poći s nama. Dje, reko? Kod sudije, kaže, pa u zatvor. Optuženi ste da ste tukli dijete. Ma, šta je vama, jeste l’ vi normalni, nisam ja tuk’o ničije dijete, samo sam izmaštrafio u mene Ekrema. Ko će meni zabranit’ da bijem vlastito dijete kad god ‘oću ? Bijem ga redovno, bije ga u mene žena, bije ga u mene amidža, dajdža, bijo ga je i Abaz, nastavnik matemat’ke, Zuko, nastavnik muzičkog, rahmetli nena Fatima, rahmetli dedo Huso, nema ko nije, i sad ti meni ka’eš da ga ja nemam pravo bit’! Pa ko će ga onda mlatit’?

 - Ne treba niko da ga bije, kaže odžačar, s djecom treba pričat’, lijepo im sve objašnjavat’, biti s njima k’o drug. Ovo je Amer’ka, demokrat’ja, svako ima pravo da kaže i radi šta ‘oće, i niko nema pravo da ga zato bije.

 - E, ti priče, reko’. Ma, sit sam ja te vaše demokrat’je, zato vam i jes’ sve bankotiralo i cijeli ste dunjaluk pokrali i o jadu zabavili. Da se znao domaćin i ko koga treba da bije ne bi danas cijeli svijet bio na belaju.

 - A dobili smo takodje i prijavu, kaže žućo, da ste silovali kamilu.

 Ja se šokir’o!

 - Kak’u ba kamilu, reko, ko je silov’o kamilu, jes’ ti ba normalan?

 - Kamilu, vašu suprugu, veli onaj žuti.

 - Ma, misliš Ćamilu, jebem te nepismena. Ko kaže da sam je silov’o?

 Kako mogu silovat’ u mene ženu? Koji ste vi hajvani, čo’eče Boži!

 - Ona kaže da ste je silovali prošle sedmice.

 - Ko je ba silov’o ? Ma, bio joj ćeif , sama tražila!

 - Jes’ prvi put . Al’ drugi put joj, kako ona kaže, nije više bilo do tog’. Znači bilo je protiv njene volje. To se ovde smatra silovanjem, gospodine. Ovo je zemlja od zakona.

 Udario na belaj, pa eto ti. Tako sam ti ja zaglavio u ćuzu. Da ne povjeruješ svojim uš’ma. Prijavila me u mene žena. I dijete.

 Umal’ se nisam obeznanio. Samo što me nije šlag trefio. Čuj, ja repov’o rodjenu ženu. I to tek drugi put, jer joj više nije bio merak. Ja, dje sam ja doš’o, Tito dragi.

 Jarane, i to je Amer’ka.

Preneseno sa (vicoteka/facebook)
22.12.2012.

Kafić ni na nebu ni na zemlji

Na glečeru Pitztaler

Kafić ni na nebu ni na zemlji

Kad se danas govori o skijanju, ko još misli samo na lijepe skijaške piste. Skijaški centri u sezoni nude puno više, a nije rijetkost da sa tih mjesta dolaze i vrlo ekstravagantne ponuda, za goste velikih prohtjeva i naravno, dubljeg džepa. S ovog mjesta, povirićemo samo na neke od njih.

Skijanje nije uvjek baš tako romantično kako se to čini sa starih fotografija i filmskih snimaka. Za samo jedan spust, ponekad je potrabno ustati vrlo rano, stati u red za ski lift, satima čekati na red, uspeti se na jednosjed i laganim tempom po vrlo niskim temoperaturama lagano se dovući do vrha, a onda sve to zaboraviti uz nekoliko minuta uživanja u spusta do doline.

 

To su bila nekadašnja vremena.

Danas zimski sportisti dolaze limuzinama direktno do skijaške stanice u dolini, parkiraju auto u zatvorenoj, toploj garaži, stepenicama dođu do ulaza u gondolu na uspinjači, udobno se smjeste, uživajuči uz čašicu šampanjca i uz muziku sa HiFi uređaja, dok se ne popnu do vrha. Gore ih čekaju rezervisane ležaljke na sunčanoj strani, uz serviranu hranu i piće za samoposluživanje. Naravno, sve ovo se ne nalazi na svakom skijalištu, nego samo na specijalno uređenim i opremljenim, kao što je skijalište na Hochzillertalu u Austriji. I još nešto. Ovakva ponuda ne može se dobiti po običnoj skijaškoj dnevnoj tarifi, nego po VIP cijeni od 150 eura za dvoje.

 

Da li se isplati, i ko to može plaća, to je drugo pitanje. Važno je da ima, i da se zna da ima. A sve je samo pitanje ukusa i dubine novčanika.

 

U skladu s time na Pitztaler glečeru u Tirolu u Austriji, nudi su uspon gondolom do 3440 metara visokog vrha, na kome se nalazi kafe bar, zasigurno na najvećoj nadmorskoj visini u Austriji, i ovom dijelu Evrope. Kafe bar kao iz bajke, kao u onom čardaku, ni na nebu ni na zemlji.

Uz ovakve uspone, ponude, sunčanja, postavlja se opravdano pitanje mogu li se ljudi još natjerati da se, nakon svega toga, na skijama spuste u dolinu. Ali, i za to postoji rješenje. Naravno, i to treba platiti.

 

Skijašima se nudi da budu snimani tokom spusta, a  po dolasku u dolinu dobiju snimak svoje vožnje na DVD-u. Mladjim skijašima se u odolini nude after sky partyji sa najpopularnijim muzičarima. Cijene su prilagođene ponudama, a gostima se nude i posebni popusti, kao što su: „lady-monday”, ponedjeljak za žene, utorak i četvrtak su rezervisani za one preko 60, srijeda je za studente, muškarci imaju popust petkom, a juniori subotom i nedjeljom. Kako god se okrene, da bi se sve to iskoristilo, u zimskom ski centru treba provesti barem jednu sedmicu. I za to platiti veoma visoku cijenu smještaja.

Pa, ko voli nek izvoli.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
21.12.2012.

Greška je i umjetnost

Svaki čovjek pravi greške. Umjetnost je napraviti je kad te niko ne vidi. Peter Ustinov
21.12.2012.

Greška

Mistake is only a mistake if you repeat it

Fehler ist nur dann ein Fehler, wenn Sie es wiederholen

Greška je tek onda greška, kad je ponovite.

 

21.12.2012.

Život...još jednom...

"Za većinu ljudi život je ružno vrijeme. Stanu i čekaju da prođe." Džek London
21.12.2012.

Život

"Life is what happens to you while you're busy making other plans". - John Lennon, "Beautiful Boy", English singer & songwriter (1940 - 1980)

 

"Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš druge planove". - John Lennon

 

„Leben ist das, was dir passiert, während du eifrig dabei bist, andere Pläne zu machen.“ - John Lennon

21.12.2012.

Danas počinje zima

Ode jesen
.

Danas počinje zima.

 

 

Slike: Velež pod kapom ovih dana
Na sjevernoj Zemljinoj polulopti danas u 12.12 sati počinje zima.

Na dan početka zime, Sunce će izaći na jugoistoku, a zaći na jugozapadu i iznad horizonta će provesti najmanje vremena tokom godine, odnosno obdanica će biti najkraća i trajaće 8.48 sati, a noć će biti najduža.

Istovremeno, za stanovnike južne Zemljine hemisfere počinje ljeto.

Zima će trajati 89 dana, do 20. marta 2013. godine, kada počinje proljeće.

NovaSloboda.ba
20.12.2012.

Ubi nas statistika

BiH na 17. mjestu najjadnijih zemalja svijeta

Američka Centralna obavještajna agencija (CIA) objavila je popis najjadnijih zemalja svijeta, a na neslavnom popisu 20 zemalja našla se i Bosna i Hercegovina.

Kako prenose agencije, najjadnija zemlja na svijetu je Zimbabwe, u kojoj inflacija iznosi čak 5,6 posto, a stopa nezaposlenih „vrtoglavih“ 95 posto, po čemu je apsolutni rekorder u svijetu.

Na drugom mjestu našla se Liberija, s inflacijom od 10 posto, te nešto nižom stopom nezaposlenosti, koja iznosi 85 posto. Treća najjadnija zemlja na svijetu je Burkina Faso, dok se na četvrtom mjestu CIA-inog popisa nalazi Turkmenistan.

Na neslavnom popisu, na 17. mjestu, našla se Bosna i Hercegovina, sa stopom nezaposlenosti od čak 43,3 posto, dok je inflacija 3,8 posto. Iza BiH smjestile su se Palestina, Afganistan i Irak.

Na popisu su se još našle Džibuti, Jemen, Nepal, Kosovo, Namibija, Senegal, Lesoto, Bjelorusija, Haiti, Kenija, Maršalovi otoci i Swaziland.

(Fena)

 

Nova Sloboda

20.12.2012.

Stub kojeg više nema, na Rondou, koji to više nije...

Stari stub otišao u istoriju

Novo svjetlo na Rondou

 

Stari rasvjetni stub sa središta Rondoa, otišao je u istoriju da se kroz nju spominje zajedno sa svim događajima koje je osvjetljavao. Umjesto njega će, nadamo se kao znak boljih vremena, svjetliti nova konstrukcija s LED rasvjetom.

Iako je riječ o modernizaciji gradske rasvjete, mišljenja su podijeljena. Mnogi smatraju kako je stari stub trebao ostati na svom mjestu uz restauraciju i popravke.

Nažalost, Mostar još uvijek nema osjećaj za očuvanje prošlosti na svojim ulicama, pa i stare građevine u krugu Rondoa padaju u sjenu modernih zdanja i propadaju, jer o njima brinu samo vlasnici, koji često nemaju sredstava za to.

 

20.12.2012.

Zanimljivo putovanje

Ne gledajte dole!

Most za hrabrost

U subotu je u Švajcarskoj, na Titlisu, otvoren najveći viseći most u Evropi, na 3.041 metar nadmorske visine, dugačak 100 metara, a 500 metara iznad tla.

U zemlji džepnih nožića, satova, biljnih bombona, od subote se nalazi još jedna atrakcija. Na 3.041 metar visokom vrhu Titlisu, 500 metara iznad tla, ljulja se najveći viseći most u Evropi.

 

Gradnja mosta koštala je 1,2 miliona eura. Na njemu srce lupa tako jako, da se osjeti i na vrhu svake dlake na glavi. Zbog uzbuđenja prilikom prelaska preko ovog mosta, ne osjeća se ni okolna temperatura od minus 13 stepeni.

Švajcarci su ovu probu hrabrosti nazvali „Clif walk”, a ta atrakcija bi u lijepim danima trebala privući i do 4 hiljade znatiželjnika. Most su u prvim satima nakon puštanja već posjetile mnoge grupe, koje su se našle u blizini, i prikrivajući strah glasnim krikovima i vrištanjem, pravili tih 150 koraka, koliko je potrebno da se pređe tih 100 metara, s jedne na drugu stranu provalije. Neko je već izračunao da je za 500 metara sa mosta prema dnu provalije potrebno samo deset sekundi, računajući to po formuli za slobodni pad, po Newtonovom zakonu gravitacije.

 

Most je širok 80 centimetara, nose ga sajle debele 50 milimetara, učvršćene u stijeni, na dubini od 8 metara. Nosivost mosta je 300 tona. Dno mosta je napravljeno od čelične mreže, da bi snijeg brže propadao, bez zadržavanja na mostu. Pri vedrom danu, kroz dno se može gledati do samog dna dezdana, ali se posjetiocima preporučuje: Ne gledajte prema dole!

 

Desno i lijevo su 130 centimetara visoke zaštitne mreže, koje daju osjećaj sigurnosti. Ko ne vjeruje čitavoj toj konstrukciji, može se prilikom prelaska držati za rukohvat, ali se time izlaže opasnosti da mu se ruke smrznu i zalijepe za metal.

Korak po korak, dok se čovjek ne navikne i dok ne osjeti da to sve, Irak, nije tako opasno, negdje sa sredine mosta može se baciti pogled na veličanstvenu panoramu koju nudi ovaj prelazak. Horizont se ljulja  u ritmu mosta, sunce se čini kao jedan blistavi dragulj. Za taj pogled isplati se svaka kap znoja izazvanog strahom.

 

I još nešto vrlo važno, za sve one koji se nađu u blizini i smognu hrabrosti da pređu preko ovog mosta:

Prelazak preko mosta je potpuno besplatan.  I ne treba se plašiti!

Smail Špago

NovaSloboda.ba
19.12.2012.

ljubomora na kvadrat...

Ljubomorni momak zove mobitelom svoju djevojku:
- gdje si?
- pa kod kuće!
- stvarno?
- stvarno!
- haj uključi usisivač!?

19.12.2012.

nepotrebno...izbaciti...

Vrijeme izbacivanja nepotrebnih stvari iz kuće...može uzeti ko god hoće...(takozvani Sperrmüll)...negdje u Njemačkoj¸...

19.12.2012.

Znate li odakle dolaze petarde?

Znate li odakle dolaze petarde?

Bliži se Nova godina, bliže se praznici, koje svake godine milioni ljudi u svijetu proslavljaju i ispraćaju prangijanjem petardi i vatrometom. I pored upozorenja o opasnosti od ovakve vrste zabave, svake godine mnogima takvo slavlje skoči na nos, zbog teških povreda i opekotina.

Jedan interesantan podatak iz Njemačke: Ovdašnji slavljenici, koji Nove godine, inače, ne dočekuju na naš način, svake godine za novogodišnju pirotehniku, koju najčešće ispucaju u prvih petnaestak minuta Nove godina, izdvoje preko 200 miliona eura. Podatak za nepovjerovati. Prodaja petardi i pirotehnike strogo je zabranjena maloljetnim licima. Uz novogodišnju pucnjavu petardi i bljesak vatrometa, već nekoliko minuta nakon što otkuca ponoć, čuje se zavijanje sirena kola hitne pomoći. Bilans prvog dana januara je: hiljade povrijeđenih u vatrometu.

Toliko o vatrometu i povredama. Upitamo li se ponekad otkuda stiže sva ta pirotehnika? Pred Novu godinu uputimo se u prvu prodavnicu, kupimo kutiju petardi, ili pakovanja raketa. Tom prilikom, i ne pomišljamo na hiljade onih koji rade danonoćno za najmizerniju nadnicu na svijetu, da bi nam pripremili ova sredstva novogodišnje zabave.

Kratko pred Novu godinu u gradu Bulucan na Filipinima kapije otvara fabrika za proizvodnju petardi. Najveći broj od 2.000 uposlenih u toj fabrici tih dana su maloljetnici. Kao na primjer 13 godišnja Mary Jane Batao sa slike. Djeca tih dana izostaju iz škole i odlaze u fabriku. Posao je vrlo naporan i opasan. Golim rukama, onako od oka, pune eksplozivna tijela petardi barutom. Najveći broj radnika iz ove fabrike oboljeva od astme, vrtoglavice i poremećaja ravnoteže.

A plaćeni su mizerno, da mizernije ne može biti. Za 1000 napravljenih petardi dobiju vjerovali ili ne 85 centi, ili preračunato 1,7 KM. Za čitav mjesec ovako opasnog i napornog posla, djeca dobijaju mjesečnu plaću od oko 50 eura.

Ovo nije loše znati, kad pođete sa svojim maloljetnim djetetom da kupite petarde, kad upalite i kad pukne prva Novogodišnja petarda pred vašim očima.

 

Neko je do toga momenta debelo zaradio!

(izvor:spiegel)

Priredio: Smail Špago

NovaSloboda.ba

 

 

 

18.12.2012.

Uživanje u životu daje izglede za dugovječnost

Istraživanja

 

Uživanje u životu daje izglede za dugovječnost

 

Osobe koje više uživaju u životu imaju trostruko veće izglede za dugovječnost, objavili su istraživači s University College London.


Njihovi se rezultati temelje na 10.godišnjem praćenju oko 10 000 ispitanika u Engleskoj, koji su bili u dobi od 50 do 100 godina.

Prosječan rizik za smrt učesnika istraživanja u tom razdoblju je iznosio oko 20 posto.

Najsretnije osobe su imale 9,9 posto rizika za smrt, a one koje su se smatrale najmanje sretnima su imale čak 28,8posto rizika da će umrijeti.

Po riječima naučnika, na nalaze nisu uticali faktori, poput dobi, pola ili materijalnog bogatstva ispitanika.

Uz to, istraživači smatraju kako se osjećaj sreće može upotrijebiti za identifikaciju rizika za poteškoće sa zdravljem.
(Fena)

18.12.2012.

POGLED S VRHA

POGLED S VRHA

 

 

Lepote! Uz reku, kao labud beo,

Leži Mostar i, pun sunca, adiđara,

Sav trepti, i stremi s kopljama munara

Kao da bi nebu poleteti hteo.
.
.
.
.
.

 

Sve vidim, i baštu komšije Muktara,

I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;

Pod orahom, gdje je neko na panj seo,

Jošte česma prska kite đulbehara.

 

Preko zida vise i sad grane rotke

S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,

I meni je - k'o da kukom navrh motke

 

Snova svijam račve i kradem glavaše,

Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,

Preko plota s vencem raspuklih granata.

 

Aleksa Šantić

 

1918.

18.12.2012.

Novi blog "MM sjećanja"

Od danas je otvoren novi blog pod nazivom "MM Sjećanja" u kojemu će u narednim danima biti postavlčjeni originalni listovi iz časopisa "MM". Časopis MM je izlazio kratko 1996 i 1997 godine.

http://mmsjecanje.blogger.ba/

 

MM je mostarska informativna revija koja je izlazila u periodu od marta 1996. do juna 1997

Prema mišljenju velikog broja Mostaraca i mnogih nezavisnih a kompetentnih ljudi iz medija, mostarski novinari su u vrijeme neposrednog polijeratnog perioda izveli jedinstvan izdavački poduhvat. U vrijeme kad su rijetki Mostarci imali računar, a kamo li bili priključeni na internet, oni su pravili novine, taj svojevrsni MOST koji je povezivao Mostarce u Mostaru i Mostarce koji su se usljed ratnih ...
(ne)prilika našli rasuti širom svijeta.
MM je bio mjesečnik koga je izdavalo Udruženje građana u Njemačkoj, u njemu su sarađivali mostarski novinari u Mostaru i u svijetu, a distribuiran je poštom na adrese Mostaraca – pretplatnika.
U znak sjećanja na taj svojevrsni poduhvat, 15 godina nakon prestanka izlaženja, otvaramo njegovu arhivu, u kojoj će se naći više stotina fotografija i tekstova vezanih za Mostar i Mostarce...
17.12.2012.

PETICIJA: Zaštita Parka prirode „Hutovo blato“

.

 

Peticija: Zaštita Parka prirode "Hutovo blato"

petak, 14. decembra 2012. piše: WWF

Hutovo blato je srce života doline Neretve u kojem živi i zimuje oko 250 vrsta ptica. Izuzetno je bogato ribom, uključujući i endemske vrste, kao što su zubatac i podustva. Park prirode Hutovo blato je zahvaljujući svojoj izvanrednoj biološkoj raznolikosti međunarodno priznata močvara od izuzetne vrijednosti. Sve izražajniji negativni utjecaji doveli su do porasta krivolova, smanjenja ribljeg fonda i populacije ptica, a močvare i  jezera presušuju. Ako se nastavi dosadašnji odnos prema Hutovom blatu, ovom močvarnom ekosustavu prijeti potpuni nestanak u narednih 30 godina.

Priključite se inicijativi za očuvanje Hutovog blata te svojim potpisom potaknite lokalnu zajednicu i državne institucije da se obavežu na stratešku i konkretniju pomoć za spas srca doline Neretve.


Potpišite i pošaljite peticiju ovdje

 

 

17.12.2012.

Ana Međugorac i Vedad Ibišević ličnosti godine

Stuttgart

Ana Međugorac i Vedad Ibišević ličnosti godine

Na muzičkom događaju godine koji se protekle sedmice desio u njemačkom gradu Stuttgartu, a u okviru kojeg je održan koncert Halida Beslića i njegove gošće Jelene Rozga, popularni voditelj, humorista i imitator  Osman Džiho u pauzi nastupa uručio je dva priznanja za ličnost godine.

Osman Džiho urednik je i voditelj izuzetno gledane emisije širom dijaspore „U tudjoj avliji“, koja se svake nedjelje u terminu od 21 sat i 30 minuta emituje u programu TV Hayat plus.

Prvo priznanje otišlo je u ruke uspješne Bosanke Ane Međugorac, koja je prije par dana dobila i priznanje grada Münchena za najuspješnijeg privatnog poduzetnika, zbog uvoza, prerade i prodaje šumskih gljiva iz Bosne i Hercegovine u Evropi.

Stručni kolegij emisije „U tuđoj avliji“ kao drugu ličnost godine u svijetu, koja, takođe, dolazi iz BiH izabrao je našeg popularnog fudbalskog reprezentativca, fudbalera Stuttgarta, Vedada Ibiševića.

U momentu kada je Osman Džiho pozvao Ibiševića da izađe na binu više od 2000 posjetilaca počelo je da uzvikuje „Vedo mi te volimo“. Priznanje Vedadu Ibiševiću uručio je njegov dragi prijatelj i pjevač, Halid Bešlić.

„Jako sam sretan zbog ovog priznanja. Osmanova  ‚U tuđoj avliji+ je jako zanimljiva i interesantna, u njoj se govori i  predstavljaju uspješni Bosanci i Hercegovci širom Njemačke i Evrope. To je nagrada koja, moram da kažem, meni puno znači, jer je potvrda da sam opet napravio nešto dobro u sezoni, a posebno mi je draga što dolazi od Osmana Džihe, njegove emisije i od TV Hayat plus. Želim još jednom da naglasim, da mi je bitno, kada su nagrade ili priznanja u pitanju, od koga ona dolazi i o čemu se tu radi. Tom emisijom, širom svijeta se pokazuje ko smo mi u stvari, kako Bosanci i Hercegovci mogu biti uspješni, kako i na kakav način šire istinu o našoj zemlji, našim mladim, uspješnim i pametnim ljudima. Jako sam sretan zbog toga“, izjavio nam je Ibišević nakon preuzimanja priznanja.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
16.12.2012.

Životni standard u Evropi

Ponovo interesantne statističke cifre.

Tekst iz Oslobođenja.

.

.

.

 

 

 

Statistika je tačan zbir netačnih podataka. (anoniman)
.
.
.
.
Životni standard u Evropi

 

Građani BiH i Albanije najsiromašniji

 

Od ostalih zemalja jugoistočne Evrope, u najboljem položaju je Hrvatska, čiji BDP po stanovniku iznosi 61 posto

 

Prema relevantnim svjetskim istraživanjima, bruto doma ći proizvod (BDP) po stanovniku u Bosni i Hercegovini i Albaniji, mjeren prema paritetu kupovne moći, najniži je u Evropi, prenosi Anadolija. Naime, prema istraživanju Agencije za statistiku Turske (TUIK), BDP po stanovniku u Bosni i Hercegovini, mjeren prema paritetu kupovne moći, 2011. godine je iznosio 30 posto evropskog prosjeka, kao i u Albaniji, što je najniže u Evropi. Imajući u vidu činjenicu da je BDP po paritetu kupovne moći jedan od najrelevantnijih indikatora ekonomskog standarda građana, može se zaključi ti da su građani BiH i Albanije najsiromašniji u Evropi. Istraživanje je, međutim, pokazalo trend pada ovog indikatora u slučaju BiH, dok Albanija, za ra zliku od ranijih godina, bilježi rast.

Od ostalih zemalja jugoistočne Evrope, u najboljem položaju je Hrvatska, čiji BDP po stanovniku iznosi 61 posto. Slijede Crna Gora sa 42 posto, te Makedonija i Srbija sa po 35 posto evropskog prosjeka BDP-a po stanovniku.

Od ostalih evropskih država, najviši BDP po stanovniku je zabilježen u Luksemburgu, gdje izno si 271 posto evropskog prosjeka. Slijede Norveška sa 186, Švicarska 157, Holandija 131, Irska 129, kao i Austrija i Švedska 127 posto evropskog prosjeka. BDP Slovenije iznosi 84 posto evropskog prosjeka, a nju slijede Slovačka sa 73, Mađarska 66, Turska 52 i Rumunija s 49 posto evropskog prosjeka.

 

(Oslobodjenje 15.12.2012)

16.12.2012.

Koliko vode je stvarno zdravo za čovjeka?

Aktuelno pitanje

Koliko vode je stvarno zdravo za čovjeka?

Piti, piti, piti – na ulici, na poslu, na sportu. Posvuda se mogu vidjeti ljudi, kako nose flašicu vode, i svako malo potežu iz flaše i piju. Šta se nalazi u apelu da se voda pije u tako kratkim razmacima.

U principu to vrlo jednostavno. Organizam odraslog čovjeka sastoji se od 70 procenata vode. Svakodnevno se iz organizma, na ovaj ili onaj način, izgubi u prosjeku dva i po litra vode. Ovaj gubitak mora vode bezuslovno biti nadoknađen. Dakle, dnevno u organizam moramo unijeti istu količinu vode, i to jedan i po litar vode moramo dnevno popiti, a preostali litar vode unijeti kroz hranu. Dovde nema nikakvih problema, sve je jasno.

Pitanje je: Kako stvoriti potrebnu ravnotežu količine tečnosti u organizmu? Da li treba pomalo pijuckati u toku čitavog dana, ili odjednom namiriti dnevno izgubljenu količinu vode?

Čim organizam izgubi samo pola procenta tečnosti, tijelo nam samo šalje signal putem osjećaja žeđi. Dakle, najjednostavnije rješenje je, u tome momentu posegnuti za čašom vode. Najvažnije je da piće ne sadrži previše kalorija i što manje šećera. Čista vode je najbolja, ali su preporučljivi i čajevi i sokovi razblaženi vodom.

Stručnjaci savjetuju da se dnevna količina vode rasporedi ravnomjerno tokom dana. Piti vodu kako bi se unaprijed stvorile zalihe u organizmu, ne funkcioniše kod ljudskog organizma, jer tijelo može preraditi samo manju količine vode, a sav višak biva jednostavnim putem izbačen vani.

Upravo u tome i leži problem. Ko pravi malo duže pauze između uzimanja vode i ignoriše osjećaj žeđi, dolazi u područje kada tijelo prepoznaje nedostatak tečnosti. Gubitak tečnosti veći od tri procenta već može uticati na tjelesne i duševne sposobnosti. Javljaju se glavobolja, umor i slabost koncentracije. U pravilu, ovo nije tako dramatično, jer opasnost od dehidratacije i „sušenje” kod nas mogu nastati samo u ekstrenmnim slušajevima. Onaj ko posjeduje kod sebe dovoljne količine hrane, dnevno unosi potrebne količine u organizam.

Potreba za vodom je jedan esencijalni mehanizam i za to nisu potrebna nikakva pravila.

Količine koje se propisuju po raznim savjetnicima su količine koje treba primiti k znanju.

Svaki zdrav čovjek ne treba nikakav budilnik za piće ili nešto slično tome. Čovjek treba jednostavno piti prema osjećaju.

Osjećaj žeđi popušta u starosti

Da li piti po osjećakju ili po preporukama, nije bitno, koliko je bitno da se u svaki organizam unese potrebna količina tečnosti i to je odlučujuće. S godinama, kod ljudi slabi osjećaj žeđi, ali je potreba za količinom unesene tečnosti i u starosti još uvijek isto prisutna.

Čak i oni koji, zbog provođenja neke dijete, jedu manje, treba da u organizam unose dovoljnu količinu tečnosti, jer smanjenjem unošenja čvrste hrane, nedostaje količina tečnosti koja se tako unosi.

Posebno povećanu potrebu za tečnošću zahtijeva organizam kod fizičkog naprezanja, pogotovo kod sporta. A ljudi baš tada najčešće ignorišu osjećaj žeđi. To je i stručnjacima poznati problem, da ljudi ne piju dovoljno vode, baš u vremenu kad se intenzivno bave sportom.

Jedna oštra kontrola popijene količine je pretjerana

Kontrola dnevno popijene količine tekućine je potrebna, ali je recimo pretjerano da se nakon treninga, fitnesa, ili nekog sporta odmah kontroliše boja urina. Takvo nešto strulnjaci drže za pretjerano. Dvadesetminutni jogging nije nekakvo veliko preopterećenje. Tek nakon sat vremena intenzivnog treninga, potrebno je obratiti pažnju na količinu unesene tečnosti, savjetuju sportski medicinari.

Ono što je najbitnije kod sporta je da ne postoji pretjerana količina unešene tekućine, jer je organizam sposoban da u toku dana preradi i do deset litara unešene tekućine. Opasnost od pretjerane količine uzete tečnosti zabilježene su samo kod ekstremnih sportova, kao na primjer kod sportista koji trče dupli maraton, jer kod tako ekstremnih uslova tijelo. uz vodu. gubi i znatnu količinu natrijuma.

Posebno opasno može biti unošenje većih količina zaslađenih tečnosti, kao i uzimanje prevelikih količina mlijeka, zbog njegove veće energetske vrijednosti, pa se mlijeko radije uzima kao međuobrok.

Iz bilanse količine pića mora se u svakom slučaju isključiti bilo koliko unešena količina alkoholnih pića. Pola litre pive za zdrav odrasli organizam još se i može akceptirati, za žene se ta količina prepolovljava. Kafa, kako je to ranije smatrano, nije problematična sve dotle dok se količina kofeina dobro podnosi.

Dakle, svaki onaj ko upravo ne istrčava jedan maraton, stoji na sigurnoj strani, ako kod svake pojave žeđi dohvati čašu vode. Nakon signala žeđi niko ne bi treba previše čekati.

Preveliki gubitak tečnosti ne može se brzo nadoknaditi, a u nekim slučajevima potrebno je i do 24 sata da organizam ponovo dođe u svoju ravnotežu.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
15.12.2012.

Vazna

- Vi imate tako lijepu vaznu u kući – primjećuje gošća.

- Da, unutra je samo pepeo od mog muža.

- Oh...vrlo mi je žao!

- Ali zašto...Lijenčina, teško mu je ustati i donijeti pepeljaru!

 

15.12.2012.

Litar svjetlosti-spas za siromašne

Neobičan projekat

Litar svjetlosti-spas za siromašne

Energija je nešto što se danas podrazumjeva samo po sebi. Ponekad je za rješenje nekog problema dovoljna i jedna obična, ali genijalna ideja?

Da bi uveče, kad padne mrak, zasvjetlilo u sobi, pritisnemo prekidač i svjetlo je tu, a ako želimo upaliti televizor, prihvatimo se daljinskog, na njemu pritisnemo dugme i soba sazvijetli slikom sa ekrana. Sve je ovo moguće ukoliko ima struje. Kod nas je to odavno sređeno i podrazumljivo.

 

Za milione ljudi iz nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju, sve ovo je još misaona imenica i luksuz. Bez obzira na sve, to se tako mora reći. Na primjer, na Filipinima. U siromašnim četvrtima Manile, unutar prostorija i u toku dana je tamno kao u sred noći. Iako sunce vani sije, u unutrašnjosti prostorija limenih kućica, izgrađenih jedna uz drugu i jedna na drugoj, sunčeva svjetlost teško prodire i usred dana, a vodovi za električnu struju ne dopiru do ovakvih naselja iz bogatog centra ove metropole. Stanovnici ovakvih naselja za svoje hitne potrebe koriste ili baterijske lampe ili svijeće, često sa fatalnim posljedicama, jer od otvorenog plamena vrlo često dolazi do požara, u kojima odjednom izgori na desetine kućica naslonjenih jedna uz drugu, a nisu rijetki ni smrtni slučajevi.

Kako osvijetliti siromašna naselja bez električne energije? Kako može svijetliti bez električne struje.

 

Prema viziji nekolicine ljudi iz fondacije My Shelter, neke stvari mogu se riješiti i bez velikih investicija. Ponekad je dovoljna jedna genijalna ideja. „Jedan litar svjetlosti“, jedna sijalica od solarne flaše, koju svako sam može napraviti.

Projekat je zasnovan na činjenici da sunčeve svjetlosti ima dovoljno, da ima dovoljno ljudi koji hoće pomoći, i da u gradu i oko grada ionako ima previše smeća. Ljudi iz fondacije žele jednostavnom idejom pomoći stanovnicima siromašnih četvrti, kako da dobiju barem malo dnevne svjetlosti u uslovima u kojima žive, a sve to uz pomoć ideje, koja omogućava  dugoročno rješenje.

 

Sve što potrebno za realizaciju ideju je jedan komad lima, jedna prazna plastična flaša, malo vode i praška za bjeljenje. Tečnost se promiješa u flaši, a flaša se pomoću komada lima učvrsti u rupi, napravljenoj na krovu kućice. Svjetlosne zrake padaju odozgo i ulaze u flašu. U tečnosti koja se nalazi u flaši, svjetlosne zrake se lome i reflektuju po unutrašnjosti prostorije po širini od 360 stepeni, a to se može uporediti sa svjetlošću jedne sijalica od 60 wati.

Prednost ove ideje, koja je ranije bila razvijena od strane američkih studenata sa Instituta tehnologije u Massachusettsu, leži u tome što se može primijeniti bez ikakvog ulaganja, pa čak i kod ljudi iz siromašnih četvrti. Rješenje je prihvatljivo i sa aspekta zaštite životne okoline, jer svjetlost iz flaše može sijati godinama a da se ne stvara bilo kakav otpad, bez potrošnje energije, a u isto vrijeme je i socijalno rješenje.

 

A stvar upravo i jeste u tome, jer siromašne familije nemaju novca da plaćaju struju, a ovakvo rješenje unosi barem malo svjetlosti u njihove živote. U toku ove godine, koja je na izmaku, fondacija je pomogla milionima ljudi na Filipinima da dobiju barem tu dnevnu svijetlost, osvjetljavajući njihove domove ovakvim eko flašama. Najveća prednost ovog rješenja je što je tako jednostavno da svjetlosnu flašu može napraviti bilo ko. Fondaciji svakodnevno pomažu ljudi koji su već ugradili ove flaše u svoje domove, a svaki dan ih ima sve više.

 

Ovakvo tehničko rješenja svjetlosti poznato je od davnina, a najprije su ga primjenjivali obućari u njihovim radionicama. Pošto obućari rade sa kožom, gumom i ljepilima, a to su po svojoj prirodi zapaljivi materijali, obućari su iznad radnog mjesta postavljali staklenu kuglu sa vodom, a negdje u uglu radionice, na mjestu sigurnom od požara, upalili bi svijeću. Svjetlost svijeće bi se reflektovala od donje vodene površine i osvjetljavala radno mjesto obućara. Zbog toga je ovakvo rješenje dobilo naziv „obućarska svjetlost“ ili kako se to od davnina i kod nas govori „šusterska svjetlost“ (obućar-šuster).

Smail Špago

NovaSloboda.ba
15.12.2012.

Banana sa mrljama protiv smartonosnog raka!

Kada smo bili mali, govorili su nam da su banane sa mrljama bolje.

Nauka izgleda tek sada otkriva ono što su babe znala prije 100 godina.

Banane sa mrljama - protiv smrtonosnog raka!

To do sada nismo znali!

BANANAS with dark patches on yellow skin

Potpuno zrela banana proizvodi supstancu TNF koja ima sposobnost da se  bori sa abnormalnim ćelijama. Nemojte biti iznenađeni što će uskoro u  prodavnicama biti prazne police gde stoje banane. Dok banana zrije, stvara  tamne mrlje na koži. Što ima više tamnih mrlja ima, većeg je  kvalitet za povećanje imuniteta.

Zbog toga, iz opravdanih razloga, Japanci vole banane. Prema japanskim naučnim istraživanjima, banana sadrži TNF koji ima antikancerogena svojstva. Nivo antikancerogenog efekta odgovara nivou zrelosti voća - što je banana zrelija, antikancerogeni kvalitet je bolji. U ogledima na životinjama, koji su vršeni na  Tokijskom univerzitetu, poredeći raznoliku korist raznog voća po zdravlje, koristeći banane, grožđe, jabuke, lubenice, ananas, kruške i japanske jabuke, otkriveno je da banana daje najbolje rezultate. Banana povećava broj bijelih krvnih zrnaca, poboljšava imunitet i pravi antikancerogenu supstancu TNF.
Preporuka je da se jedu 1 do 2 banane dnevno za podizanje imuniteta protiv  bolesti kao prehlada, grip i drugo.

Proslijedite ovo i drugima.

 

14.12.2012.

Sarajevo...Balašević

„Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda... Kao dete... Zaigrano... Prostodušno... Naivno... Beograd je, recimo, Taj Beograd... Muškarčina... Švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima... i Zagreb je Gospon Zagreb... Koketni gebelovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porculanske šoljice... Pa Gospođa Ljubljana... Snežna Kraljica... Uobražena, elegantna, racionalna... Koja je tako hladno napustila taj brak iz računa čim je shvatila da računa više nema... A Sarajevo... Lakoverno, detinjasto... Zato ono prvo i pruža ruke...“ ''Eto, tako to ide - Ratovi prolaze... ljudi ostaju.. Pa, dobro večer Sarajevo!'' (Djordje Balašević)

14.12.2012.

Dijagnoza: ovisnost o internetu

Savremeni život

Dijagnoza: ovisnost o internetu

Ljudi danas ne mogu zamisliti život bez kompjutera, mobitela i interneta. U svijetu se bilježi sve veći broj ovisnika o društvenim mrežama, poput facebooka, ili twittera. Zbog čega ljudi postaju ovisni o internetu i društvenim mrežama?

U medicini već postoji ljekarska dijagnoza: poremećaj zbog ovisnosti o internetu. Prema statističkim podacima iz Kine, Južne Koreje i Tajvana, čak 30 posto tamošnje omladine je ovisno o internetu. U Njemačkoj je zabilježeno 560 hiljada ovisnika o internetu. Ovo psihičko oboljenje će se od iduće godine naći na međunarodnoj listi mentalnih poremećaja. Simptomi ovisnosti o internetu su preokupacija internetom i online igrama, gubitak interesa za bilo kakve druge aktivnosti, nemogućnost kontrole vremena koje se  provodi na internetu. Posebna karakteristika oboljelih je povlačenje u sebe u vrijeme kada im nije dostupan internet.

Kod sumnje na ovisnost o internetu ljekari koriste posebne upitnike, kako bi odredili stepen ovisnosti (ISS), ili kompulzivnu skalu korištenja interneta. Na osnovu odgovora pacijenta, ljekar utvrđuje stepen ovisnosti. Ovisnost je karakterisana snažnom željom ili prinudom da se ide na internet, gubitak kontrole vremena korištenja interneta, gubitak tolerancije, jer bolesnik sve više i više vremena provodi na internetu, pojava teškog odvikavanja, povlačenje iz svakodnevnog života. U ekstremnim slučajevima, bolesnici skoro čitavo svoje slobodno vrijeme provode na internetu.

Kod dijagnoze ovisnosti o internetu postoje tri stadija oboljenja:
- Riziko faza, kod koje su prisutna do tri tipična simptoma u razdoblju do šest mjesei,
- Kritična faza, u kojoj su prisutna četiri simptoma u razdoblju od šest mjeseci i
- Kronična faza, u kojoj su prisutna više od četiri simptoma u razdoblju više od šest mjeseci

Zbog čega ljudi postaju ovisni o internetu i društvenim mrežama? Stručnjaci daju objašnjenje da svaka obavijest koju se korisnik primi putem facebooka utiče na nivo dopamina, jednog neurotransmitera u njegovom mozgu, a dopamin je povezan s osjećajima motivacije i nagrađivanja. Nivo dopamina se na sličan način povećava tokom seksa i kod osoba koje konzumiraju drogu. To izaziva toliko snažan efekt i vrlo teško mu je se oduprijeti. Koliko je opasna ovisnost o internetu i facebooku najbolje ilustruje podatak iz SAD, koji govori da je „kolektivno vrijeme pažnje“ u zadnjih desetak godina smanjeno s dvanaest na osam sekundi, dakle, zbog ovisnosti o internetu smanjuje se pažnja i fokus ljudi za čitavih 40 posto. U istom periodu, vrijeme sjedenja ispred kompjuterskog ekrana povećalo se za čak 104 posto - s tri i po sata na sedam sati dnevno. Danas ljudi prosječno provode 8,5 sati ispred raznih ekrana (mobiteli, tableti, televizori, kompjuteri), dok vrijeme koje se dnevno potroši na čitanje novina i drugih printanih publikacija iznosi samo dvadeset minuta. Osobe ovisne o internetu u svom mozgu imaju 10 do 20 posto manje volumena zaduženog za emociju, govor, pamćenje i motoričku kontrolu. Korisnici facebooka sa većim brojem prijatelja imaju razvijenije područje u mozgu za emocije i društveno ponašanje. Stručnjaci, koji godinama proučavaju ovisnost o internetu, upozoravaju na još jednu alarmantnu činjenicu: rezultati testiranja ovisnika o internetu slični su rezultatima osoba koje pate od poremećaja višestrukih ličnosti!

Liječenje ovisnosti o internetu je izuzetno je teško. Internet je postao svakodnevnica, a veliki broj ljudi više ne može zamisliti ni poslovni niti privatni život bez interneta. Jedan od tretmana za liječenje ovisnosti o internetu je kognitivno-bihevioralna terapija, kroz koju se ovisnici uče kako da steknu kontrolu nad vremenom korištenja kompjutera, kako da povećaju motivaciju, društvene aktivnosti, kako da poboljšaju seksualne funkcije i kako da se bave drugim aktivnostima, koje nemaju nikakve veze sa internetom.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
13.12.2012.

Čovjek i magarac

“Pametniji su čovjek i magarac nego čovjek.”
(bosanska izreka)

“Odvedi magarca u Stambol – magarac opet magarac.”
“Ne razumije se ko kenjac (magarac) u kantar.”
“Pametniji popušta.”
“Kad pametniji pupuste, budale zavladaju.”
“Sa puta se pametan vraća još pametniji, a lud još luđi.”

 

13.12.2012.

Čovjek i pas

"Prihvati svaku stresnu situaciju kao pas: ako to ne možeš pojesti ili se s time igrati, popišaj se na
to i kreni dalje."

"Što više upoznajem ljude to sve više volim svog psa"

.

Mi dajemo psima naše slobodno vrijeme, raspoloživo mjesto i višak ljubavi. Zauzvrat, psi nam daju sebe cijele- to je najbolja pogodba koju je čovjek ikada sklopio. (M. Facklam)

 Nema loših pasa, već ima loših gospodara. Pas ima sve odlike čovjeka, a nijednu njegovu manu. (Vilim Svečnjak)

Ako uzmete psa s ulice i nahranite ga, neće vas ugristi. To je osnovna razlika između psa i čovjeka. (Mark Twain)

13.12.2012.

„Lokomotiva treba našu pomoć“

Na Facebooku osnovana

Grupa pod nazivom „Lokomotiva treba našu pomoć“

Na inicijativu simpatizera FK Lokomotiva, na Facebooku je osnovana grupa pod nazivom „Lokomotiva treba našu pomoć“.

Grupa broji već oko 280 članova sa tendencijom stalnog povećanja potencijalnih donatora.

Cilj ove grupe je da se obnove svlačionice na stadionu koji koriste igrači Lokomotive, a koje su sada u dosta lošem stanju. Krov prokišnjava, tuš baterije i keramika oštećeni, a veliku opasnost za igrače prijeti i krovna konstrukcija ispred klubane sa trulim gredama. Slike u prilogu govore više od hiljadu riječi i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Donacije za ovu akciju se mogu uplaćivati na konto ili Pay-Pal bivšeg igrača Lokosa Amira Jašarevića:

Sparda Bank Hessen
Amir Jašarević
Kontonummer: 12569390
Bankleitzahl: 50090500
Betref / ili Za / Donacija za FK Lokomotiva

PAY-PAL
amirjasarevic@aol.com

Predsjednik kluba Esmir Živojević je, za portal NovaSloboda.ba, iskazao zahvalnost pokretačima akcije, koji su se bezbroj puta iskazali u pomoći „maloj mostarskoj raji“.

Danas Lokomotiva, „klub mostarske raje” preživljava najteže trenutke u svojoj svijetloj istoriji.Klub funkcioniše na egzistencijalnoj granici, dugovi su ogromni, pomoći ni od kuda. Već duže vrijeme, transakcijski račun blokiran....samo rijetki simpatizeri se sjete Lokosa, te je time i ova akcija od velikog značaja. Živojević podsjeća da su simpatizeri „Lokosa“ već imali nekoliko akcija za pomoć, od kojih je najznačajnija kupovina mini busa za prevoz djece na treninge u Vrapčiće.

Heja, heja Lokosi!!!

Emir Krpo

NovaSloboda.ba
03.12.2012.

Stranica "MM - Sjećanja"

U periodu iza rata objavljivana je Mostarska revija MM, koja je onog vremena povezivala izgubljenu raju širom svijeta, kad je internet još bio u povoju, i nedostupan svakome, a kad o facebooku nije bilo pojma.

 

Na facebooku je otvorena stranica MM - Sjećanja

Pozivamo va da je posjetite i osvježite sjećanja.
 

Na ovoj stranici se objavljuju skenovi i fotografije objavljivane u veoma popularnoj Mostarskoj reviji MM tamo u godinama iza ratnih zbivanja: U ono vrijeme kad je internet još bio u povoju, i kad nije bilo ni pojma o nekom facebooku, Revija MM je ujedinjavala i povezivala raju iz Mostara razasutu širom svijeta. i kako sad analiziramo često kažemo da nam je ta Revija bila facebook onog vremena.

Pa izvolite. Ugodno čitanje i sjećanja...pozdrav

https://www.facebook.com/#!/MmSjecanje


 

03.12.2012.

Zimska moda

Zimska moda

Vunena kapa sa bradom

Nova zima je na pomolu, a još nismo riješili neugodnog sjećanja na prošlu zimu, koja nas je počastila obiljem snijega i minus temperaturama.

Da bi zaštitili lice od  minusa, koji su na pragu, kao modne trend nudi se varijanta vunene kape sa dodatkom, koji štiti lice. Druga boja vunice ostavlja utisak da se radi o pravoj bradi.

Da li će kod nas doći u modu, vidjećemo.

Sve zavisi od količine minusa koji će nas okružiti za koji dan. Skijaši, snowbordersi, ali i pušači dolaze na svoje. I svi oni kojima ne smeta vuna.

Kapa se u Evropi već nudi po cijeni od oko pedesetak eura. Vrijedne ruke koje znaju plesti, mogu je napraviti jeftinije.

Pričvršćivanje dodatka za lice vrši se takozvanim „čičkom”.

Naravno, ponuđena je varijanta za žene i djecu.

Smail Špago

NovaSloboda.ba
02.12.2012.

Deda električar???

Deda električar???
.
.
.

 

I found this in my grand fathers besemenz, he worked for some electricity company whwn hwe was young. I think.

 

.
.
.
Ovo sam našao u koferu mog dede. On je radio za neku elektro kompaniju kad je bio mlad. Mislim tako.

 

(Bolje da tako misli, nego da se zadoji idejom, koja je dedu zavodila)

 

pronađeno na:

 


 

02.12.2012.

Ugodni razgovor...

Ova me slika podsjeti na jednu nenu, onih godina kad je svukud bilo puno izbjeglica. Nena bi svaki dan izišla iz stana (Keln) i sjela na klupu pred zgradom i priključila se jednoj staroj Turkinji. Obje su pričale svojim jezikom, nisu drugi ni znale, i nena bi se kasnije vratila kući sva sretna što se ispričala, a niti je razmjela šta joj ova druga priča, niti je ta druga nju razumjela...I bogami tako su se "pričale" skoro godinu, dok se Turkinja nije vratila kući...Našoj neni je odlazak njene druge vrlo teško pao, kao da joj je otišao neko najbliži, a nikad riječi nisu razumjele jedna drugoj...Za neke stvari ne treba znati ni jezik, lice i išaret govori sve...isto kao i ovdje...ova što posmatra, sto posto zna šta ove dvije mogu pričati...
 
01.12.2012.

Čarli...

- Jučer je moja žena pobjegla sa mojim najboljim prijateljem Čarlijem.

- Od kada je Čarli tvoj najbolji prijatelj?

- Pa, od jučer!

01.12.2012.

Jazo...

San svakog dječaka u Mostaru bio je dres Veleža!

RADOST I TUGA POD LUPOM - Veselin Đurasović

 


subota, 01 Decembar 2012 17:13

 

"Rođeni, "Rođeni", kraj Neretve rođeni, crveni, crveni, Velež živi u meni. Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja... Ovo su poznati odlomci iz himne FK Velež. I doista se za Velež živjelo, ali i umiralo. San svakog dječaka u Mostaru je bio dres "rođenih".

 

Nesvakidašnja priča o jednom snu koji je postao java, a istovremeno i tragedija, vezana je za nadarenog dječaka Veselina Đurasovića - Jazu. Debi u prvom timu Veleža imao protiv zagrebačkog Dinama 1975. godine. U igru je ušao u 65.minuta, a prvi nastup u startnoj postavi imao u Ljubljani protiv Olimpije. Ta utakmica je bila u direktnom televizijskom prenosu.

Gledajući prenos te prvenstvene utakmice u 53.godini života u Mostaru je preminuo Vidoje Đurasović, otac sedamnaestogodišnjeg Veselina. Ljekarima službe Hitne pomoći ostalo je jedino da konstatuju infarkt.

Srce Veselinovog oca nije izdržalo ugledavši svoga sina kako igra za Velež. Cijelu utakmicu je odigrao popularni Jazo na poziciji desnog beka, a Velež je pobijedio u Ljubljani 2:0 (strijelci Halilhodžić i Ledić). Tako je mlađi Đurasović imao u isti tren i radost i tugu.

Cijelu karijeru je proveo u Veležu, gdje je odigrao 14. sezona (303 prvenstvene utakmice - dva gola). Igrao je na poziciji centarhalfa i bio je borac bez mane i straha, spreman da podmetne glavu, gdje drugi ne bi ni nogu. Sa Veležom je osvojio tri trofeja. Balkanski kup i dva Kupa bivše SFRJ

 

 

01.12.2012.

Sreća

.
.
.
.
.
.
.
.
.
„Sreća je leptir“, reče Učitelj.                                                        

„Ganjaj ga i umaći će ti.

Sjedi mirno i sletjeće ti na rame.“

„Pa šta da radim da zadobijem sreću?“

„Prestani da je ganjaš.“

„Ali zar nema ništa što bih mogao uraditi?“

„Mogao bi pokušati da mirno sjediš – ako se usuđuješ!“

A. Mello (''Minuta besmisla'')

01.12.2012.

kontra zaborava...šiš...

šiš...jedna skoro zaboravljena stvar u modernim domaćinstvima, pogotovo u ovo moderno vrijeme automata za kafu, kojekakvih latte machiatto ili ness kaffee...Imalo ga je svako domaćinstvo, bez obzira jesu li stanovali u svojoj kući ili u stanu. U dvorištu je bilo određeno mjesto, gdje bi se za fina vremena podložila vatrica i onda počeo okretati šiš. Moralo se povremeno povirivati na ova mala vratanca da se kafa ne bi prepržila, a kad jedna tura bude gotova, istresala bi se na papirnu podlogu, najčešće papir od vreće za brašno, da se ohladi, a u šiš bi se stavljala druga tura i sve tako dok se ne poprži kilo ili dva sirove, zavisno od toga koliko bi se kupilo. U stanu bi se kafa u šišu pržila na vatrenom šporetu ili fijakeru, tako što bi se skinula ona kola iznad ložišta i polako okretao šiš i po istoj proceduri provjeravao kvalitet prženja. Kad bi kafa bila sva popržena, samljela bi se prva tura za probu, i onda bi se davala ocjena majstoru, kako je ispržio kafu. Kafa se razlikovala i po porijeklu.Dugo vremena kod nas se mogla se kupiti ili arapska, kafa, takozvana arabika, ili brazilske kafe, od kojih je minas po opštoj procjeni bio najbolji, a bilo je još i drugih vrsta kafe. Kafa pod nazivom parana nije bila popularna, imala je malo drugačiji okus, a bila je imalo jeftinija od minasa. Kad bi se stiglo u goste i napravila kafa, ako bi imala imalo drugačiji ukus, slijedilo je pitanje: da nije parana, a onda bi se domaćica pravdala da je sigurno bilo nešto do šiša i da je kafa prava minas, jer ne daj bože, gdje bi ona kupovala jeftiniju kafu za goste.

(foto:smajorizvanbegović)

spagosmail
<< 12/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI LINKOVI


MOSTAR
http://memorylimit.blogger.ba/
http://herojisaneretve.blogger.ba/
www.mostarskaraja.com
www.moforaja.com


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
532025

Powered by Blogger.ba