spagosmail

Dobrodošli na moj blog


12.01.2017.

Prije više od sto godina: Bosanci i Hercegovci gradili prugu u Njemačkoj










(tekst koji slijedi objavljen je prije pet godina na portalu nova sloboda, i na blogu spagosmail.blogger.ba, tačnije u maju 2012.)

Ovih dana, navršava se ravno 100 godina od završetka gradnje 9,95 kilometara trase zupčaste željezničke pruge od Brannenburga do planinskog vrha Wendelin, u Bayernu. Za nas je interesantno da su tu prugu onoga vakta gradili Bosanci i Hercegovci, koji su iskustvo stekli na gradnji slične trase pruge, od Konjica do Bradine, dvadesetak godina ranije.
.
 
Kako piše njemački Süd deutsche Zeitung, na ovoj pruzi koristi se i dan danas ista tehnika, koja je napravljena prije jednog vijeka. Investitor Otto von Steinbes, industrijalac onog vremena, odlučio se umjesto klasičnog ćire na ugalj, na moderniju varijantu, na pogon željeznice električnom energijom, proizvedenom u njegovoj vlastitoj hidroelektrani. Vožnja iz naselja u podnožju planine, do stanice u blizini vrha, u dužini od 9,95 kilometara, traje 25 minuta. Na ovoj dužini, probijeno je 7 tunela, izgrađeno 8 galerija, 12 mostova i 17 visokih potpornih zidova. Za izgradnju trase, koja je trajala dvije godine, utrošeno je 35 tona dinamita, a sav ostali alat bile su krampe, lopate i kariole.
Na trasi je radilo ukupno 800 radnika. Oni su tada u najvećem broju došli iz Bosne i Hercegovine, gdje je Otto von Steinbeis za Austrougarsku monarhiju eksploatisao šumu. U Bosni je upoznao vrijedne šumarske radnike, a u Hercegovini izuzetno dobre zidare kamenom, a pošto su mu upravo takvi trebali, angažovao ih je za ovaj projekat. On se lično brinuo da radnici budu zadovoljni i budu dobro nagrađeni za odrađeni posao. Subotom popodne na gradilište, visoko u planini, pristizale bi mazge, natovarene buradima piva, umjesto građevinskim materijalom, kako bi se ljudi u subotu veče i nedjelju mogli opustiti, nakon naporne sedmice.
Pruga je puštena u pogon 25. maja 1912. godine. Već prve godine, pruga je prevezla 36.000 putnika do gornje stanice, koja se nalazi oko 100 metara ispod 1838 metara visokog vrha Wendelina. 1922. godine desila se nesreća, kad je voz iskliznuo iz šina, ali je ostao na mjestu i niko nije bio povrijeđen. Međutim ni to, kao ni kasnija izgradnja žičare, s druge strane planine, nisu umanjili interesovanje za ovu kratku , ali veoma živopisnu vožnju. Gosti su do dan danas ostali vjerni „zupčastoj”. Trasa je modernizovana prije dvadesetak godina.
Godišnje se u prosjeku ovom željeznicom preveze oko 350.000 putnika. Računa se da je u proteklih 100 godina prevezeno oko 11 miliona putnika. Ono što je interesantno, kad se voz spušta niz planinu, u kočionom sistemu, elektro motori u lokomotivi se koriste kao generatori i proizvode struju. Oko 70 procenata energije koju treba lokomotiva voza koji se uspinje, proizvede lokomotiva voza koji se kreće naniže. Ostatak energije preuzima se i danas iz one iste hidroelektrane, koja sa istim mašinama radi bez prekida već puni vijek. Elektrana, pored potreba za vuču električnih vozova, proizvodi dovoljno električne energije i za naselje Brannenburg. Domaćini kažu: „Ukoliko je lijepo vrijeme, gosti koriste željeznicu za izlet na vrh planine, a ako pada kiša, onda proizvodimo dovoljno struje za naš grad”.
Fotografije radnika, načinjene prije jednog stoljeća su iz arhive Wendelsteinbahn GmbH.
(izvor: SDZ)
Priredio: Smail Špago
 
(NovaSloboda.ba)