spagosmail

Dobrodošli na moj blog


21.02.2017.

Iz istorije Veleža: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža

Ekipa Veleža, sezona 1996/97, stoje: Ćemalović, Kaplan, Greljo, Šegetalo, Mešanović, Salčin; čuče Kalajdžić, Zaimović, Bebanić, Kajtaz i Obad.

Na portalu sportske.ba 20. februara 2017. godine objavljen je tekst autora Mirsada Starčevića pod naslovom: „Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Rođenih: Držali su nas ljubav i volja za spas Veleža“, sa slikom ekipa Veleža koja je igrala u sezoni 1996/97 godine.
Prvi put vidim sliku ekipe Veleža u ovim dresovima. Dresove smo tada poslali kao pomoć ekipi Veleža iz Njemačke, tačnije iz kluba za humanitarnu pomoć „Mostar-Mülheim“. Obzirom da je rad kluba tek bio obnovljen, a iz Mostara su stizale vijesti da ekipa nema nigdje ništa, porefenali smo se i kupili jedan komplet. Obzirom da nismo imali puno vremena tražiti tačno odgovarajuće, naletismo na dresove ove boje, kao na slici, koji su inače poznati kao boja dresova čuvenog Ajaxa iz Amsterdama. U klub je u to vrijeme često navraćao i Enver Marić, koji je u to vrijeme bio trener u Fortuni iz Düsseldorfa, i on nam je tada dao jedan amblem, koji je sam napravio, kao podsjećanje na ratom porušeni Mostar, na srušeni Stari most, na srušeni i ponovo uzdignuti Velež.

Kasnije smo istu garnituru kupili i našim momcima, koji su igrali na tadašnjim turnirima u malom fudbalu. A nedugo nakon toga, sakupili smo novac i jedan komplet dresova plave boje poslali i za FK Lokomotivu.

Od Veleža i od Lokomotive smo dobili zahvalnice za učinjenu donaciju.
Dugo sam po arhivama tragao za jednom ovakvom slikom i posebno sam zahvalan portalu sportske.ba, koji je objavio sliku i ovaj tekst, kao podsjećanje na ta vremena, prije više od 20 godina.

(mala Mostarska raja na turniru u Dortmundu,1997.)


Fudbalski klub Velež je 15. marta 1992. godine  odigrao svoju “posljednju“ utakmicu kao domaćin u Prvoj ligi Jugoslavije na stadionu Pod Bijelim brijegom. Igrao se meč 23 kola u kojem su “Rođeni“ sa (2:0) savladali FK Zemun. Niko tada nije ni u snu mogao naslutiti da je to “posljednja“ domaća tekma Veleža na stadionu gdje je stekao ime i slavu.
Uslijedio je rat i koji Veležu praktično odnosi sve. Prije svega stadion Pod Bijelim brijegom kojeg hrvatske vlasti dodjeljuju novonastalom HŠK Zrinjski ( utemeljen u Međugorju 1992.) na korištenje punih 109 godina.
Uprkos svim problemima rad Fudbalskog kluba Velež obnovljen je 1994. godine. Grupa entuzijasta među kojima su bili Samir Ćemalović, Zijo Tojaga, Mustafa Škoro, Zejnil Selimotić, Meho Kodro, Sejo Kajtaz, Ibro Rahimić, Semir Tuce, braća Halilhodžić, Duško Bajević, Enver Marić…obnovila je klub koji je svoje prve utakmice igrao u Sjevernom logoru. Prvi meč i pobjeda nad Sarajevom
Ipak, kasnije su “Rođeni” domaće mečeve igrali u Jablanici, a potom je od tvorničkog igrališta uređen i napravljen stadion u Vrapčićima na kojem Velež i danas igra utakmice. Prvi zvanični meč u nezavisnoj BiH Velež je odigrao 21. oktobra 1995. godine. U Jablanici je savladano Sarajevo sa (3:0) uz pogotke Adisa Obada, Enesa Bebanića i Dženana Šegetala.
Prvi ligaški poslijeratni meč u Veležovoj majici odigrali su: Semir Kaplan, Emir Ćupina, Mario Knezović, Esad Salčin, Miralem Greljo, Enver Vilogorac, Adis Obad, Nermin Čolaković, Enes Bebanić, Samir Ćemalović, Dženan Šegetalo, Admir Velagić i Saša Ćehajić. Kapiten je bio Samir Ćemalović, a trener Zijo Tojaga.
Kako se tada igralo srcem, bez dresova, kopački, stadiona i svega onoga što imaju današnji igrači reći će nam Esad Salčin, član prve poslijeratne ekipe Veleža. – Prvo hvala što ste se sjetili mene i naše ekipe. Iako su vremena poslijerata bila teška, lijepo se sjetiti tog perioda obnove kluba. Nismo imali ničega, a držala nas je ljubav i volja za spas Veleža. Bez stadiona, bez terena za treninge, dresovi i kopačke su dolazile od legendi kluba iz inostranstva i krenulo se. Zaista taj period u mom srcu će duboko ostati urezan, u jednom dahu je rekao Eso Salčin, nekadašnji stameni stoper obnovljenog i spašenog Veleža“.



(spagos)


21.02.2017.

Promjena ubjeđenja


Glumica Naomie Harris (40) je žena sa principima. Zbog toga je bila vrlo blizu odluke da odbije jedan angažman, koji joj je sada donio nominaciju za Oscara za najbolju sporednu ulogu.
U filmu „Moonlight“, ova tamnoputa umjetnica glumi ženu, majku, ovisnicu.
Naomie Harris, poznata kao miss Moneypenny iz filmova o James Bondu, prvi put u njenoj dugoj karijeri glumila je jednu ovisnicu o drogi. Ona je odavno pazila, i štitila se, od uloga koje su služile rasističkim predrasudama, a upravo obojene ovisnice su bile taj stereotip, koga ona nikada nije htjela glumiti. Još kao djevojčica u brojnom filmovima je vidjela previše crnih ovisnika i prostitutki, kazala je u jednom intervjuu, a tako nešto se nije poklapalo sa njenim iskustvima. Zbog toga  je tražila samo uloge u kojima se pojavljivala kao jaka i samosvjesne žena.
Režiser filma „Moonlight“ Barry Jenkins ju je lično ubijedio da promijeni svoju nekadašnju odluku.
Kad joj je objasnio da se lik Paule u filmu, zasniva na priči njegove majke, ona je odmah pristala na ulogu. I tako je sada stekla još jedno lično iskustvo više.
(izvor:spiegel)
(Novasloboda.ba)
21.02.2017.

Kako na kraj sa plastičnim otpadom?


Svake godine na takmičenju “WorldPressPhoto” budu izabrane najbolje fotografije objavljene u štampi širom svijeta. Među njima su najčešće fotografije koje su preistinite da bi bile lijepe.
Fotografija iz podvodnog svijeta, sa kornjačom uhvaćenoj u plastičnoj ribarskoj mreži, fotografa Francisa Pereza nagrađena je u kategoriji “Priroda”. I ne htijući, prilikom pogleda na ovu sliku, prvo što čovjeku pada na pamet je grozničava borba i životni izazov na putu od gnijezda do vode, kojima su izložene mlade kornjače, na tom putu spasa i opasnosti koje ih na tom kratkom putu vrebaju od strane raznih grabljivaca i proždrljivaca.
Kad se konačno dokopaju spasa u vodi, i krenu u život, na njihovom putu kroz okeane očekuju ih opasnosti od plastičnog otpada, za koji, po procjeni stručnjaka, treba ni manje ni više nego 400 godina, da se raspadne, pod djelovanjem sunca i slane vode. Kornjača sa slike je imala sreću, nakon što je fotografisana ispred obala Teneriffa, bila je oslobođena i spašena.
(izvor:express)
Smail Špago

(Novasloboda.ba)