spagosmail

Dobrodošli na moj blog


24.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Fejićeva ulica od Kljunova sokaka




U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Prva kino predstava u Mostaru održana je 1905. godine sa pokretnim kino projektorom kojim je rukovao jedan podoficir austrijske vojske.
Prema nekim saznanjima, film je u nijemoj verziji prikazan pod jednim većim šatorom na lokalitetu Kalajdžića sokaka. Kasnije, odnosno 1912. godine, otvoren je prvi bioskop u današnjoj Fejića ulici i nosio je naziv Uranija, vlasništvo Tiberija.
Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedžijine džamije bio je niz malih dućana: fotograf Kolaković, voćarska radnja Avde Fejzića, brijačnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulić, stanar zgrade u kojoj je živio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo.
Malo sjevernije od kina Zvijezde na suprotnoj strani Fejićeve postoji i danas jednospratnica, u kojoj je stanovao taj poznati mostarski ljekar. On je 1900. godune proglašen počasnim građaninom Mostara. U maju 1973. godine, na toj kući je postavljena spomen ploča u njegovu čast, koja je u zadnjem ratu 1992./93. skinuta i nikad više nije pronađena. Uz trafiku je bila aščinica, vlasništvo Gaševića. Još za vrijeme Austrougarske tu je izgrađena jednospratnica, u čijem prizemlju su bili navedeni dućani, dok je na spratu bio stan porodice Schenk. Muž je bio zaposlen na željeznici a supruga Marija je bila babica. Godine 1942. su napustili Mostar i preselili u Njemačku.
S lijeve strane, niže Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zapošljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanović-Cojla, kasnije poznati ulični prodavač novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasnistvo Mirka Vlahe i kafana koju je držao Šerif Frko. Malo niže, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasništvo Kuljića i bravarska radnja Bega Bilalovića. Preko puta, u Salatića kući, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasništvo Blagajca, te popularna radnja za izradu šešira, u kojoj je radio Marko Terzija.
U Karađozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balića i vulkanizerska radnja Drage Trajkovića. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, čiji je vlasnik bio Sandžaktar, a južnije porušeni Dom staraca (prije se zvao Uboški dom). Na toj ruševini, raja je napravila malo igralište, gdje se igralo “krpenjaka”, a igralište je nazvano “Monte Karlo”. Zašto, to niko nije znao.
Slika 1. – Fejićeva – jednospratnicaSchenk, fotografija iz 1963. (vlasnik: Gordana Miletić Buzaljko)
Slika 2. – Fejićeva – kino Zvijezda, 1957.
Slika 3. – Fejićeva – gostiona Lovac, 1970-ih
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
24.05.2017.

Street Arts Festival Mostar, 24. maj - 6.juni 2017.




Šesti mostarski Street Arts Festival, bogat raznovrsnim   sadržajem, počeo je 24. maja, a trajaće do 6. juna.
Pored oslikavanja zidnih površina, posjetioci će moći prisustvovati na performansima, izložbama, kreativnim i edukativnim radionicama, slušaonicama, predavanjima i rekreativnim sadržajima.
Program i detalje festivala možete pratite na: 

(spagos)
24.05.2017.

Koliba za premijera


Izgleda da je došlo vremena smiraja za bivšeg britanskog premijera Davida Camerona (50), u kojima on najradije odlazi među čobane, na njegovom posjedu sjeverozapadno od Oxforda.
Nekadašnji predsjednik britanske Konzervativne partije, koji je nakon referenduma za Brexit razriješen od njegove partijske kolegice Therese May, naručio je da mu se napravi mobilna ovčarska koliba, po cijeni oko 30 hiljada eura.. To je u stvari čobanska koliba, kakvu koriste aktivni čobani, koji se kreću okolinom zajedno sa njihovim stadima, u potrazi za ispašom, kako to rade čobani na području škotskoe visoravni. Naravno, od hladnoće ih štiti ovčija vuna, kojom se kolibe izoluju.
Jednu ovakvu kolibu imati i u vlasitom vrtu, u blizini kuće, vrlo je praktično, pogotovo ako se čovjek posvađa sa ženom, ili ga djeca počnu nervirati.
Cameron ovu kolibu, prije svega, želi koristiti za pisanje, zbog čega je kolibu snabdio strujom.
Moguće da će on baš u ovoj kolibi pisati njegove memoare, pokušavajući naći odgovor zašto se  Britanci nisu ponašali kao ovce, i uprkos njegovim upozorenjima glasali za izlazak iz EU.
Pri tome je on sam bio inicijator referenduma, kako bi EU stavio pod pritisak i za njegovu zemlju pregovorima dobio bolje uslove.
Ostatak priče je poznat…
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
23.05.2017.

Naši u bijelom svijetu...


Pitala učiteljica kako im se očevi zovu i sad ide scena:

- What's your father's name?
- Albert.
- Nice...
- Carlos.
- OK, yours?
- John.
- Fine, and yours?
- Hidajet.
- Oh, he died - I'm so sorry....

(spagos)
23.05.2017.

Fitnes studio za vježbe uspavljivanja


Svijet pripada kreativnim. A baš kreativna je ideja jednog britanskog lanca fitnes studija. Fitnes studio na jugu Londona, nudi svojim mušterijama jedinstvenu vrstu treninga pod imenom „Napercise“. Riječ je nastala od dvije riječi „nap“ i „exercise“, što u prevodu ima značenje „Trening   kratkog sna“.
Vježba se sastoji od sljedećeg: leći, zatvoriti oči, uspavati se. Nakon 45 minuta sna, čovjek se osjeća fit, a navodno, pri tome se još izgubi i određeni broj kalorija. Vrlo interesantno.
I odmah pitanje: A šta nas to čeka kao slijedeće?
Možda podizanje tegova sa nevidljivim tegovima! Ili…
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
22.05.2017.

'Mostarski crnjaci', grupa koja okupljaja Mostarce širom svijeta




Facebook stranica Mostarski Crnjaci koju uređuje Emilio Perić iz Mostara nastala je prije nešto manje od šest godina i za to vrijeme uspjela je sakupiti skoro 54 tisuće pratitelja na ovoj društvenoj mreži.

"Album na osobnom Facebook profilu izazvao je pregršt smijeha kod mojih prijatelja pa mi je jedan od njih predložio da napravim stranicu sa istoimenim nazivom. Nakon nagovaranja odlučio sam tog 1. rujna 2011. kreirati stranicu naziva Mostarski Crnjaci", govori za Pogled.ba Emilio.

Tragikomičnost i ljepota Mostara

Stranica koju je iz hobija počeo uređivati ovaj Mostarac već godinama objavljuje brojne zanimljivosti i povijesne priče iz grada, smiješne, ali i malo manje smiješne situacije...

"Stranica prikazuje tragikomičnost, ali i ljepotu Mostara. Grada koji jednostavno privlači. Sve u cilju 'liječenja' rana i vraćanja komunikacije, dijaloga, zajedništva, mira među svim Mostarcima, ali i onima koji vole ovaj grad, ma gdje bili", naglašava Emilio.

Kako kaže, Mostarski crnjaci ukazali su stanovnicima Mostara na greške i apsurde koji vladaju u gradu, pa su možda, koliko-toliko, i doprinijeli kulturnijem Mostaru kroz ovih nekoliko godina.

Stranica za sve Mostarce


Ističe da mu se zadnjih godina zbog popularnosti 'Crnjaka' javlja i sve više iseljenih Mostaraca diljem svijeta, od Amerike do Kine, koji šalju fotografije, pričaju svoje priče i svakodnevno su aktivni na stranici. Također, kako kaže, bilo je ponuda i o prodaji Facebook stranice.

"Prvo nisam ni mogao zamisliti da će stranica postići ovoliku popularnost, a samim tim dolazile su ponude o reklamiranju, o kupnji stranice, pa i upiti o zapošljavanju kao dio tima koji radi na njoj. Međutim, stranica je napravljena za sve nas i nije na prodaju pa su i moji odgovori bili takvi", kazao je Perić.

"Nadam se da će stanovnici skontati da bez ljubavi, zajedništva i mira ne može niti će nam biti bolje. Počnimo od danas, za života, brate…", poručio je za kraj Emilio.


(izvor:pogled.ba)
(spagos)
22.05.2017.

Klopp i Liverpool




Prije dvije godine Jürgen Klop je iz Dortumda došao u Liverpool. U međuvremenu je u njegovom novom reviru postao omiljen skoro kao i Beatlesi.

Na kraju sezone 2016/17 zauzeo je mjesto na tabeli koje ga vodi u kvalifikacije za grupnu fazu Champions League.

Na slikama napravljenim 1. aprila 2017. godine, trener Liverpoola se raduje golovima njegove ekipe protiv gradskog rivala FC Evertona. Njegova ekipa je taj derbi dobila sa 3:1 i potvrdile treće mjesto na tabeli Premier lige.
U toj utakmici lokalni rivali su gradski derbi odigrali po 228. put. Nakon krize koju je ekipa FC Liverpoola imala u januaru, kada je zaredom izgubila četiri utakmice, ekipa se pravovremeno probudila, i postigla značajnu pobjedu.
Kakva je razlika između Kloppovog posla u Borusiji iz Dormunda, i sada u FC Liverpoolu. U Borusiji je bio samo trener, a ovdje je i trener i menadžer, u jednoj osobi, nadležan za sportski pogon, za planiranje budžeta, transfer igrača, rad sa javnošću i xafsing. U njegovom štabu se nalazi 80 osoba, a uz to i 25 igrača.
U Liverpoolu postoje dva intenacionalna govora: fudbal i muzika. Liverpool ih oba govori tečno. Zbog toga je ovaj grad 2008. godine postao kulturni grad Evrope. Godišnje u posjetu ovom gradu dođe oko 3 miliona posjetilaca, koji posjete gradske muzeje i znamenitosti, a povećano ineteresovanje za grad privuklo je i brojne investitore sa njihovim novcem.
Fudbal uveliko doprinosi podizanju imagea grada, a u tu sliku sada se uklopio i trener Klopp kao ličnost, sa njegovim prepoznatljivim načinom igranja i vođenja ekipe. Sada je i on postao jedan aktivan stub u podizanju imagea grada.
Do kraja sezone, kako kaže Klopp, ne radi se više o ljepoti i perfekciji igranja fudbala, u pitanju su samo rezultati. Cilj FC Liverpoola je jasan: Liga šampiona.
Kada je prvi put došao na stadion Anfield, sa 54.074 mjesta za sjeenje, osjetio je slavljenički napetu atmosferu kojom zrači ova arena, svejedno, da li ekipa igra protiv top klubova ili osrednjih protivnika. Jedan live band svira pred stadionom, a na jednom ogromnom ekranu gledaocima i navijačima se prezentuju blistavi momenti iz bogate istorije kluba, što doprinosi štimungu među gledaocima.
Naravno, ne može se barem ni ovoliko kratko govoriti o FC Liverpoolu i njegovim navijačima, a da se ne spomene himna navijača „You'll Never Walk Alone“, koju publika otpjeva prije svake utakmice.
I na kraju brojke i titule koje je ovojio FC Liverpool: 5 titula prvaka Evrope/Lige šampiona, 3 puta pobjednik kupa UEFA, 3 puta pobjednik evropskog Suoerkupa, 18 naslova prvaka Engleske i 8 puta pobjednik e ngleskog Liga kupa, 7 puta pobjednik FA kupa.
(izvor:diezeit)


(spagos)
22.05.2017.

Svi sad žele igračku „Fidget Spinner“







Svijet je poludio za novom igračkom, kojoj je ime „Fidget Spinner“.
„Pokemon Go“, ili „Loom“ trake, već su stvar prošlosti. Novi trend kod djece zove se „Fidget Spinner“. Igračka liči na jedan hibrid propelera, ninja zvijezde za bacanje i rezervnih dijelova sa odjela gvožđarije u nekom superxafsu.
„Fidget Spinner“ se drži između dva prsta, a onda mu se da jedan jaki okret i on nastavlja da se vrti. Igračka je za krtako vrijeme postala toliko popularna da je potražnja uveliko nadmašila ponudu, kako u prodavnicama, tako i na internetu. U radnjama za igračke jednostavno kažu: Svaka nova isporuka proda se za tren oka. A ni cijena im nije bog zna kako velika: svega 5 eura, a luksuznije izvođenje i do nekoliko desetina eura.
Kako njeni tvorci kazuju: igra i njeno kružno kretanje djeluje smirujuće. Međutim, to do sada još nije naučno potvrđeno, pogotovo kad su u pitanju djeca.
Uobičajeno je da se spiner vrti 10 ili 20 sekundi, pod uslovom da mu se obezbijedi ravnoteža na vrhovima prstiju. Prilikom obrtanja, „spinner“ stvara treptaje ili slike, a novi modeli sjaje u mraku.
Video snimke na internetu prikazuju neke primjerke koji se vrte po nekoliko minuta:
I dok djeca sakupljaju različite spinere, mijenjaju ih međusobno, zabavljaju se pred školom, gdje uče nove trikove, nekim učiteljima ih je već dosta. Škole u SAD su već zabranile korištenje spinova u učionicama, jer smetaju izvođenju nastave.
Oni malo stariji će se sigurno sjetiti sličnih „zaraza“ u prethodnim vremenima.
Ideja o „Fidget spinneru“ nije nova. Patent je prijavljen još dalekih osamdesetih.
Mnogi se sad nadaju da će nova igračka odvratiti pažnju djece od smartfona i vratiti ih u prirodno okruženje. Međutim, za tako nešto još je prerano bilo šta prognozirati. Kao i smartfoni, i nova igračka privlači pažnju djece samo na sebe, tako da su već zabilježeni i bliski susreti djece sa automobilima, koja su bila potpuno fokusirana na njihovu novu igračku.
Izvor:express)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
21.05.2017.

Pjesma koju niko ne mora prevoditi


Stih iznad svih: Đorđe Balašević napisao pjesmu koju niko neće morati prevoditi

Novosadski kantautor Đorđe Balašević ispunio je obećanje koje je dao publici na koncertu održanom prošle sedmice u Zadru i napisao pjesmu "Stih iznad svih", pjesmu za sve naše narode, koju ne treba prevoditi.

"Htio sam da ostane neka pjesma kao uspomena na koncert u Zadru za koji sam znao da će biti lijep i pozitivan i da će se o njemu pričati. Ne postoje neki trikovi, ali štos je u tome da moraš zaslužiti. One priče o gostoljubivosti su davno prošlo vrijeme i sada moraš negdje zaslužiti da budeš dobrodošao, a ja imam tu sreću da me ljudi dočekaju otprilike tako kako su me dočekali i to nema puno lajkova kod onih koji su otprilike nosioci drugih vijesti, koji su negativni i šire neku drugu energiju", rekao je Balašević.

Napomenuo je kako je ranije, čitajući komentare o sebi, nailazio na one kojima smeta što pjeva na ekavici. U svom stilu je panonski mornar objasnio kako je važne riječi kao što su ljubav, čežnja, sudbina ili suza nemoguće prevesti i kako samo emocije i funkcioniraju, ali da je ipak odlučio za fanove u Zadru, Sarajevu, Čakovcu ili Nišu napraviti pjesmu "na našim jezicima, koja se ne prevodi".

"To mi je predstavljalo tehnički problem, služio sam se rječnikom i pravopisima, dolazio do čudnih riječi. Ali napravio sam za vas i nas pjesmu koja se ne prevodi i koja će biti ista. To je pjesma koja je upisana vama na spomen te večeri 13. 5.", poručio je Balašević.

(klix.ba)

Đorđe Balašević - Stih iznad svih

Postoji stih... Naizgled vrlo prost...
Stih iznad svih... Stih više kao most...
Da premosti... Da prebrodi...
Kad priča nikud ne vodi...

Postoji stih... Pun raznih trikova...
Stih iznad svih... K'o stih svih stihova...
Čas rastuži... Čas razgali...
Pa razoruža... I kao gorska ruža...
Kamen razvali...

U inat svima... Postoji rima...
Kojom se vatre potpale...
Ponese plima... U inat svima...
Svo ono trunje s obale...

U inat svima... Kad prođe zima...
Izdanci niknu zeleni...
I blago njima....
Vole se mladi jeleni...

U spomenar... Za dvoje Zadrana...
Čempresa par... Na hridi Jadrana...
Dah bogova s Velebita...
I galeb jedan... Nebu svome predan... Tobož nebitan...

U inat svima... Postoji rima...
Kojom se vatre potpale...
Ponese plima... U inat svima...
Svo ono trunje s obale...

U inat svima... Kad prođe zima...
Izdanci niknu zeleni...
I blago njima....
Vole se vole... Mladi jeleni...

Postoji stih... Naizgled vrlo prost...
Stih iznad svih... Stih više kao most...
Da premosti... Da prebrodi...
Postoji rima... Koja se ne prevodi...


(spagos)
21.05.2017.

Za arhivu: Velež – Bosna Sema 2:0 (1:0)




Mostar, 20. maja 2017.
Mostar, 20. maja 2017.
Stadion Rođeni.
Sudija: Kenan Bajraktarević (Orašje)
Žuti kartoni: Brandao, Krcić, Ćemalović (Velež), Muharemović, Mujić (Bosna Sema)
Strijelci: 1:0 Handžić (22’), 2: 0 Ćosić (75’)

Velež: Abdihodžić, Petrović, Mujezinović, Ćosić, Tatar (od 80’ Gosto), Handžić (od 62’ Ćemalović), Carvalho (od 46’ Isić), Brandao, Garcia, Mrgan, Krcić.

Bosna Sema: Hodžić, Alihodžić, Sinanović, Muharemović (od 59’ Hadžić), Oglečevac, Mujić, Ćatić, Karahodžić (od 55’ Pljevljak), Mujić, Kadrić, Murga ( Handžić T.).

Fudbaleri Veleža upisali su desetu prvenstvenu pobjedu, a tri nova boda domaćima su donijeli Handžić i Ćosić.
Velež je ofanzivno započeo današnju utakmicu i u prvih deset minuta stvorene su dvije prilike. Oba puta, povoljne prilike imao je Brandao, ali je bio neprecizan.
Stalni napadi Rođenih konačno su krunisani golom u 22. minuti. Handžić je, nakon sjajne akcije, prihvatio loptu i poslao je iza leđa nemoćnog Hodžića za veliko slavlje Veležovih navijača – 1:0.
Domaći ne posustaju ni poslije vodećeg gola, ali lopta neće u mrežu.
U finišu prvog poluvremena, pao je ritam igre i bez većih uzbuđenja.
Velež je i u drugom nastavku imao terensku inicijativu, njegovi igrači stvorili u nekoliko prilika, ali su gosti uspijevali otkloniti opasnost od svog gola.
U 75. minuti, velika radost za navijače Veleža.  Mehmed Ćosić prihvatio je loptu na tridesetak metara i snažnim udarcem udarcem zatresao mrežu gostiju – 2:0.

(novasloboda.ba)
21.05.2017.

Okolo kole do lijepog pogleda




Ako je vrijeme sunčano, onda je veoma teško doći do slobodne klupe, ili do instalisanog dvogleda na vidikovcu pod imenom Baumwipfelpfad, stazi u krošnji drveta, u blizini mjesta Binz, na ostrvu Rügen u Njemačkoj.
Uostalom, tamo nije ništa besplatno. Ulaznica je deset eura.
Vidikovac je visok 40 metara, a do vrha se dolazi penjanjem putem spiralne rampe. S te visine može se uživati u veličanstvenom pogledu na Baltičko more.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
20.05.2017.

Tipično mostarski: Razbolje se...


Leži Mostarac na samrti. Ostalo mu još par dana života. Dolazi mu žena u posjetu. U jednom momentu on pita ženu: Reci ti svom dragom, pošto je već sve gotovo,da li si me i koliko puta prevarila. Netrebaš se bojati, svakako umirem a lakše će mi biti na onom svijetu. Na to će Mostarka: Rekla bih ti ljubavi moja ali se bojim, šta bi mi uradio da nekim čudom ozdraviš.
(mostarskiliskaluci)
20.05.2017.

Mostar očima stranih putopisaca: Burek i kafa su nešto najbolje u Mostaru




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu 6uka.com 16. maja 2013 godine, a originalni tekst je objavljen u magazinu „Sabotage Times“, autor je Ben Martin, ugledni britanski novinar)

U magazinu "Sabotage Times", ugledni britanski novinar Ben Martin do najsitnijih detalja opisuje putovanje Balkanom, posebno se osvrčući na Mostar, gdje je prvi put u životu probao “burek i bosansku kafu”.

“Jednostavno je kada probate kafu ili sir, ali kada isto to probate u egzotičnom ambijentu okruženi cvrkutanjem ptica i prelijepom i čistom prirodom, onda se osjećate zadovoljnije i sretnije nego ikada prije”, napisao je britanski novinar o svome iskustvu.

Napominje da, ipak, za vegeterijance Balkan i nije baš najidealnije mjesto, “jer je meso u njihovoj kuhinji neizostavno”.

“Boravak u zemljama bivše Jugoslavije, lijepa kakva samo ona može biti, stvarno nije baš najbolje putovanje za vegeterijance. Nacionalna kuhinja svake istočne evropske zemlje se, uglavnom, zasniva na obilju mesa i zato sam se ja u početku odlučio hraniti samo sirom i hljebom”, napisao je ovaj Britanac.

Međutim, nakon određenog vremena "gladovanja”, napominje kako je počeo tražiti nešto što bi mu “malo bolje zagolicalo nepce”.

“Tada sam putovao iz Splita u Hrvatskoj u Mostar u Bosni i Hercegovini, o kojem sam prije toga imao priliku samo da čitam u knjigama. Prvo što sam zapazio je prekrasni Stari most”, piše Martin navodeći kako ga je najviše impresionirala “prirodna ljepota” grada Mostara.

“Ono što me je najviše zadivilo u Mostaru je njegova neopisiva ljepota i taj prekrasni doživljaj mira. Prije dolaska u tu zemlju, o BiH sam u mislima imao predstavu sastavljenu od scena iz filma 'Iza neprijateljskih linija', gdje dominira preduga zima i pohabani starci u prslucima”, ističe Britanac Martin.

Objašnjava kako je ta slika o Bosni bila totalno iskrivljena, istakavši kako je došao u “jedan vrlo egzotičan i prelijep predio”.

“Osmanski period je ostavio snažan utjecaj na ovaj dio Evrope. Osjećao sam se vrlo egzotično u malim bazarima, uživao sam u snažnom mirisu jake kafe i ragledanju. Nakon što me kafa dovoljno zagrijala, odlučio sam da nešto pojedem na obalama rijeke Neretve odakle sam mogao da vidim gomilu turista koji čekaju da vide nekog skakača, koji će izvesti skok u rijeku”, kazuje ovaj Britanac.

Napominje kako mu je konobar u restoranu preporučio burek kako bi se “zaista najeo”.

“Preporučili su mi da uzmem burek, koji je inače sa mesom, ali ja sam uzeo onaj sa sirom. To je pita umotana u tijesto. Iznad mjesta gdje sam sjedio nalazilo se nekoliko stabala i čulo se cvrkutanje ptica, bio sam zaista više nego zadovoljan. U tom trenutku sam osjetio da želim uhvatiti svaki tračak balkanske ljepote”, napisao je Martin.

U svom tekstu objasnio je i način na koji se spravlja tradicionalna bosanska kafa.

“Kafa je servirana na jedan poseban, tradicionalni način, u okićenoj i ukrašenoj džezvi sa okruglim fildžanima. Kažu da je tajna ukusa kafe u načinu pripreme. Nakon što voda prokuha u džezvi, u nju se doda kafa i još malo vode na kraju, i sve se izmiješa. Zaista me lijepo ugrijala i dala mi unutarnji mir i zadovoljstvo”, piše Martin napominjući kako je onda red došao na bosansku pitu od sira.

“Kada sam je probao, u ustima sam osjetio onaj prekrasni ukus kozijeg sira. I tada sam osjetio da je to nešto vrhunsko što neko može poželjeti kada se radi o hrani. Pecivo je bilo perfektno pripremljeno, vlažno, ali ne previše masno i malo hrskavo izvana”, piše britanski novinar.

Na kraju je napisao kako je avantura kroz BiH za njega bila jedan od najboljih momenata u životu.

“Sjedio sam u tom restoranu i udisao mirisne i čiste zrake i posmatrao kako ljudi hodaju ulicom. Kafa je počela da mi kola venama, i onda sam osjetio i ukus bosanske pite. Mislim da se nikada nisam osjećao tako zadovoljnim kao u tom momentu”, napisao je ovaj Britanac o svome doživljaju putujući kroz BiH.

linkovi:



(spagos)
20.05.2017.

Neobična fudbalska priča: Jedanaest igrača istog prezimena





Jedna vijest i njena istorija: Zašto su fudbaleri jedne ekipe na dresu nosili ista prezimena
Kada je Uwe Uebach jednog petka u aprilu posljednji put u životu istrčao na fudbalski teren na jednom brijegu u Niederndorfu, u njegovom rodnom selu, u blizini Siegena u Njemačkoj i nastupio kao igrač, nije bio siguran šta je neobičnije u tom: Hiljadu gledalaca je stiglo da gleda utakmicu Kreis lige D, koja je zadnja od zadnjih liga u Njemačkoj.
Utakmicu je uživo prenošena preko radija. Fudbaleri su na teren izašli vodeći za ruke djecu, kao pravi profesionalci u najvišim rangovima. Ili, činjenica da su svi igrači počevši od golmana do lijevog krila, na leđima nosili njegovo prezime Uebach. Ili podatak, da se oni stvarno tako i zovu. Sasvim naprijed, napadač Markus Uebach, prodavač automobila, sa koji je Uweom nekada bio prvi komšija. Pozadi su bili dva sina od Uwea. Golman je bio Niklas Uebach, onda Torsten Uebach libero, Thomas Uebach napadač, onda Julian, Jonas, Alexander, svih jednaest igrača sa prezimenom Uebach. Uz liniju je kao trener bio Steffen Uebach, brat od Uwea, a na klupi četiri rezervna igrača, svi sa prezimenom Uebach. Sportski rukovodioc tima, takođe, Uebach. Sve u svemu, što na terenu, što na klupi, što oko terena, ukupno 19 Uebacha.
Na prvi pogled, čovjek bi sve ovo mogao smatrati za običnu glupost na jednom beznačajnom meču. Ali, onaj ko je sve ovo organizovao, ima pravo da beznačajnim smatra neki meč koji se igra recimo u Madridu, ili negdje u Italiji.
Ovdje se radi o nečemu sasvim suprotnom. O nečemu što za Uwe Uebacha znači sve u životu. Jer, sve je počelo nekoliko sedmica prije ovog meča.
Ali, vratimo se utakmici. Sudija je početak označio tačno u 19,45. sati. Oko igrališta je bilo oko hiljadu gledalaca.
Četiri serpentine niže, niz brijeg, nalazi se kuća Uwe Uebacha, u ulici koja se zove Uebachstrasse. Pored kuće teče potok koji se, takođe, zove Uebach. U ovoj kući živi Uwe sa svojom suprugom i dva sina.
Niederndorf je jedno malo mjesto u Siegerlandu, kako se naziva kraj u blizini grada Siegena, oko rijeke istog imena. Mjesto ima 1.749 stanovnika, jedno seosko vrelo i vjerovali ili ne 12 ekipa.
Uwe je počeo igrati fudbal kad mu je bilo 6 godina u SpVg Niederndorf, i iz godine u godinu igrao u juniorskim i omladinskim selekcijama, sve dok nije stigao do prve ekipe. Kada je dobio prvog sina, i kad je sin pristigao za fudbal, odmah ga je uključio igru. Isto se desilo i sa drugim sinom. Otac im je jedno vrijeme bio trener u juniorskim ekipama. Nakon toga, Uwe je u klubi prošao brojne funkcije, a uz sve to igrao za prvu ekipu, dok su mu počela klecati koljena.
Uwe Uebach je navijač Shalke 04, kao i njegovi sinovi. On će uskoro napuniti 48 godina, a svjestan je da je njegovo vrijeme kao igrača došlo do kraja.
Pošto njegovi sinovi igraju za istu ekipu, on je imao još jednu želju, da jednom s njima nastupi na jednoj zvaničnoj utakmici.
Prošle jeseni ekipa je putovala na neki turnir u Stuttgart autobusom, i na četiri sata dugom putu, tokom povratka sa turnira, Uwe je o svojoj želji porazgovarao sa Markusom Uerbachom, koji je, inače ,trener druge ekipe Niederdorfa. Oni su zaključili da stvar provedu u djelo, ali s drugom ekipom. Ako će uz Uwea biti njegovi sinovi, onda će Markus angažovati i njegove sinove Jana i Nilsa.
U klubu je bilo ukupno 37 fudbalera koji nose prezime Uebach. Zašto ne bi na teren izveli ekipu u kojoj će nastupiti samo Uebachi. Markus je porazgovarao sa igračima koji se ne zovu Uebach i zamolio ih da ne nastupaju u ovoj utakmici. Krenuli su dogovori, razgovori, prepiske putem društvenih mreža. Pripremljeni su posebni dresovi, na kojima je stajalo samo jedno ime, Uebach. Radio Siegen je redovno izvještavao o njihovim aktivnostima oko priprema za utakmicu. U klubu je sve pripremljeno na najvišem nivou. Obezbojeđen je gril, osvježavajuća pića, naravno, pivo u prvom redu, provjereni toaleti, i slično.
Protivnik drugoj ekipi Niederdorfa te večeri bila je ekipa FC Littfelda, koja je zauzimala, zadnje mjesto u zadnjoj ligi od svih liga. U prethodnih 20 utakmica, zabilježili su 20 poraza, uz gol razliku 23:161.
Vratimo se sudijskom zvižduku sa početka teksta. Prvo gol je pao već u 4. minuti. Naravno, za domaće. Onda drugi, treći i tako redom. Poluvrijeme 6:1 za domaće. Na kraju reziltat 11:3.
Kada je Uwe Uebach nakon utakmice povirio u kabinu gostiju, vidio je kako slave??? To im je bilo prvi put u prvenstvu da na jednoj utakmici postignu 3 gola.
Nakon obligatornog oproštaja, Uwe Uebach je ušao u svlačionici njegovog kluba i objesio svoje lopačko o klin. Onako, kako se to i bukvano kaže, kad neko prestane igrati fudbal.
S ovim bi priča došla do kraja. Barem što se tiče Uwe i Uebacha. Međutim, fudbalska pravila, pa makar se to radilo i o zanjoj od zadnjih liga u Njemačkoj strogo su propisana i strogo ih se pridržavaju. Naime, Alexander i Jan Uebach su u nedelju prije toga igrali za prvu ekipu Niederdorfa, pa za ovu utakmicu drugog tima nisu imali pravo nastupa. Zbog povreda, pravila Niederndorfu ova pobjeda nije priznata. Oficijelni pobjednik se zove FC Littfeld.
Svaka priča ima svoj kraj. Pa bio on sretan ili tužan.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
19.05.2017.

Promocija knjige „Mostarski liskaluci“ 29. jula 2017.


PROMOCIJA KNJIGE "MOSTARSKI LISKALUCI"
29.juli/srpanj 2017. 20:00 tot 3:00
Centar za kulturu Mostar & Restoran Liska Mostar
PROMOCIJA KNJIGE "MOSTARSKI LISKALUCI" I IZLOZBA AKVARELA MIODRAGA MILICEVICA "MOSTARSKE FACE " CE SE ODRZATI U Centru za kulturu Mostar sa pocetkom u 20 casova...Tu ce biti odrzan Kulturni program Promocije u okviru manifestacije "Mostarsko kulturno ljeto"...
Zabavni program Promocije se odrzava neposredno poslije toga u Restoranu "Liska"(par stotina metara dalje) uz muziku i domace specijalitete.

Izdavač:
Autori svih tekstova i financijeri ovoga izdanja su članovi Facebook grupe “Mostarski liskaluci”
Grafička obrada i prijelom: Tibor Vrančić
Lektura i korektura: Tibor Vrančić
Stručni savjeti: Armin Delalić, Arijana Kandić Hindić, Ognjen Pudar i Elvira Jazvin Sabljić
Rizničar/Blagajnik: Adis Hondžo
Naslovnica: Davor Šaravanja
Ilustracije: Akvareli Miodraga Milićevića
Urednik: Zdenko Bošković
Prvo izdanje: 2017. g.
Copywright ©2017 Text and Artwork: Zdenko Bošković
Naklada: 1 000 komada
Tisak: Print Team d.o.o., Mostar
Mnogo više liskaluka možete pronaći na facebook stranici:

(mostarsliliskaluci/facebook)
19.05.2017.

Od meraka se može dobro živjeti




Da se od meraka može i živjeti dobro, pokazuje primjer iz nekadašnjeg srca Evrope, iz Beča.
Kad se čovjek zaputi ulicom u bilo kom gradu u Evropi, pa slučajno naiđe na radnju koja nosi ime „Merak“, ne može proći, a da ne uđe i vidi o čemu se radi. Pogotovo, ako se Merak nalazi u sred Beča.
Nekadašnji fudbaler Mirnel Sadović, napadač FK Sarajevo, Arminije iz Bielefelda i mnogih austrijskih klubova, nakon aktivne fudbalske karijere,  nastavio je sa aktivnom karijerom u njegovom gril lokalu u Beču. U njegovoj radnji, koja se nalazi nedaleko od zapadnog kolodvora u ovom gradu, ponuda je kao u bilo kojoj čevabdžinici na Baščaršiji i ne ostavlja nimalo prilike da se uputi bilo kakva kritika. Svijetli objekat sa simpatičnim detaljima, jedna serdžada na zidu, njeguje merak specijalitete iz Bosne i Hercegovine.
Žar na grilu nema prilike da se ugasi, zbog prevelike potražnje za ćevapima i sličnim spacijalitetima. Vrata su otvorena dvanaest sati na dan, a bosanski ukus „to go“ pruža mnogo zadovoljstva.
Pored ćevapa, posebno mjesto u meniju zauzimaju sočni pileći specijaliteti i balkanska verzija burgera zvana pljeskavica, koja se, kao i ćevapi, može se poručiti u dvije veličine, od pet ili deset komada, a ukus svemu daju svježi luk i ajvar. Sve to se servira u na licu mjesta napravljene lepinje.
A kako kažu posjetioci, ponekad je jedna porcija malo, a dvije su previše. Nakon glavnog jela, ako još ima mjesta u stomaku, dolazi jedna prava bosanska kafa sa baklavom, ili hurmašicom.
Nek’ je merak, pa makar bio i u sred Beča.
(izvor:wiener)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
18.05.2017.

Vožnja za MTB dom na Fortici






(tekst koji slijedi objavljen je na portalu mtb.ba, 14. maja 2017. godine, više slika na linku u prilogu)

Ima jedna pjesmica za djecu čiji refren kaže: „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može. Ruke ne moraju biti male, mogu se složiti i one veće i tada je zaista sve moguće. Pomalo stidljivo najavljena akcija prikupljanja sredstava za izgradnju prvog mtb doma za bicikliste na lokalitetu Fortica iznad Mostara pokazala se kao pun pogodak.

Ne samo da su se odazvali članovi MTBA iz Mostara i Sarajeva koji i grade dom, već su tu bili i biciklistički prijatelji iz kluba Trek, nezaobilazni Ivo iz Mostara, naši prijatelji koji zapravo i nisu članovi niti jednog kluba ali itekako prisutni na okupljanjima, i svi zajedno vozili smo izvrsnu turu obroncima Veleži. Domaćini su nas dočekali prvim ovogodišnjim trešnjama.

Da stvar bude ljepša i zanimljivija pobrinule su se kompanije M-BIKE SHOP i TREK BICYCLE STORE koje su darovale vrijedne poklone pa smo se poigrali biciklističke tombole. I baš kao što je dom na fortici prvi biciklistički planinski dom kod nas, koliko je nama poznato i ova jedinstvena tombola je nešto što je prvi put organizirano na ovim prostorima. Jedinstveno kolo sreće bio je točak sa brojevima koji je, kad se zavrti, imao prepoznatljiv zvuk pravog pravcatog ruleta.

Mene je ovo kreativno rješenje podsjetilo na dejtinjstvo kad smo štipaljicom kačili komadić plastike, najčešće od čaše jogurta, da proizvodu zvuk sličan motoru. Tombola je imala donatorski karakter, a kako je sve samo igra, nije bilo važno koliko je ko učestvovao novčanim prilogom. Sjajno smo se zabavili ovim biciklističkim ruletom, najsretniji su dobili nagrade a prikupljena sredstva bit će iskorištena za pokrivanje objekta.

Priliku da prvi daju priloge u cilju zavrsetka radova na planinarskom domu iskoristili su Sabina Redžović, Sanja Gladanac, Nizama Njemčević, Amir Perviz, Jusić Mirsad-Zlatko, Ivo Martinović, Ibrica Šuta, Amra Mustafi, Bećir Mustafi, Dževad Delić, Džinić Nijaz, Adisa Rahimić, Bojan Veljo, Armin Ćatović, Admir Bećirović, Džanan Tutnjević, Amela G. Tutnjević, Emir Vučijak, Haris Šabanović, Miralem Mehić, Abaza Mersiha, Ozrenko Mahmutović, Kerim Kurtović, Hamza Ćemalović, Nedžad Kazazić. Ukupno prikupljeno 570 KM što je dovoljno za završetak krova. Ovim putem im se javno zahvaljujemo!

Ovo ni u kom slučaju ne znači da je akcija doniranja završena. Naprotiv, predstoje unutrašnji radovi a prije njih nabavka prozora i vrata, tako da i ovom prilikom pozivamo sve dobronamjerne bicikliste da doniraju makar i simbolična sredstva za dom koji će sutra oni koristiti. Spomenimo samo da se već kuju planovi za prve proljetne vikend-ture, kad u kontinentu bude snijeg do koljena, da se spustimo u Hercegovinu, noćimo u domu i vozim ovim predjelima.

Naravno, glavni dio priče je tura po obroncima Veleži. Uspon serpentinama i nije najprijatniji po vrelom hercegovačkom suncu, ali motiv posjete domu i Đanijevo obećanje da nas čeka fenomenalan spust bili su dovoljno jaki da ga ekipa kompaktno i bez većih zastajkivanja savlada. Dom na Fortici je zbilja smješten na idealnom mjestu. Fantastičan je pogled na Mostar, vjetrić stalno pirka pa čak i nedovršena građevina mami uzdahe i jedva čekamo da se završi pa da ovdje priredimo kakvu dobru zabavu.

A zabava vožnje tek slijedi. Podveležje ima takve kapacitete da bi se ovdje, na širem području, komotno mogao izgraditi poligon za trening profi mtb klubova. Možda to, kao i autoput do mora jednog dana neko i doživi, ali ono u čemu smo mi uživali i što je već sada tu je fantastičan spust. Teren je, istina, pomalo neprijatan sa kamenjem koje pršti, ali nagib idealan, pogled na Mostar i dolinu Neretve neponovljiv, adrenalin sveprisutan – ima li išta ljepše. Ima, jer bonus u cijeloj priči je činjenica da put kojim se spuštamo vijuga između starih utvrda pa je svako zastajkivanje priča za sebe, komadić istorije koji stoji tu, nadohvat ruke.

Na primjer, jedna od tvrđavica bio je italijanski bunker iz prošlog stoljeća. Vješti talijani su direktno iz Mostara izgradili žičaru kojom su gore transportovali hranu. Ali na nekim mjestima korpa žičare je išla toliko nisko da su lokalni mještani, najčešće djeca, uspijevali krasti hljeb iz tih korpi. Umjesto žičare, danas se ovdje gradi zip-lajn koji će biti posebna atrakcija, ali o tome čemo pisati detaljno kad se izgradi

Naravno, kad je velika grupa uvijek se dešavaju sitni problemčići pa je bilo puknutih guma, i manjih padova koji, srećim, nisu imali nikakve posljedice. Ipak, „najgore“ od svega bilo je sunce što je ostavilo čini se prve „biciklističke“ tragove po rukama i nogama učesnika. Sjajna tura, odlično druženje i plan da se što prije ponovo okupimo u još većem broju uz još jedno veliko hvala svima koji su podržali ovu akciju, kako pojedincima tako i kompanijama M-BIKE SHOP i TREK BICYCLE STORE.



(spagos)
18.05.2017.

Račun sa pedeset


U prostoriji ima 50 ljudi...
Dvoje misli samo na sex, a ostali na hranu, šta je to...?!
- Svadba...

U prostoriji ima 50 ljudi...
Dvojica misle samo na jelo, 48 na sex, šta je to...?!
- Proslava u firmi...

U prostoriji ima 50 ljudi...
Svih 50 misle samo na sex, šta je to...?!
- Predavanje na fakultetu...

U prostoriji ima 50 ljudi...
Svi misle samo na jelo, šta je to...?!
- Klub umirovljenika...


(mostarskiliskaluci)
18.05.2017.

Hitna pomoć za krave



Vlada indijske države Ultar Predesh je prilično ponosna sa svojim novim ambulantnim kolima. Ljekar i sanitarci su uvijek u pokretu, a pacijente odvoze na kliniku, ili u slučaju velike slabosti u “Guashalu”, u “dom staraca” za krave.
Za Hinduse su ove životinje svetinja, ali njihova religija ne govori ništa o hitnoj pomoći za krave. Ovdje se radi o politici, i za ovakvu vrstu hitne pomoći indijski nacionalisti se puno zalažu. Stoga su kola za hitnu svečno puštena u promet od strane podpredsjednika vlade. Šire debate oko angažmana ovakvih kola hitne pomoći nije bilo, ali je bilo kritičara, za koje nije prihvatljiva ovakva vrsta pomoći u državi, u kojoj veliki procenat stanovništva nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Zbog toga kritičari smatraju da je u tom pogledu vlada Ultar Pradesha izgubila kompas.
Istog dana kada je na televiziji objavljena vijest o novoj vrsti hitne pomoći, prikazan je jedan Hindus kako na leđima nosi beživotno tijelo svog petnaestogodišnjeg sina, kome niko nije htio pružiti pomoć. Komentar na televiziji je bio: “ambulantna kola za krave, ali ne i za siromašne”.
Međutim, ovo ne znači da kravama u Indiji ide dobro. Mnoge od njih besciljno lutaju ulicama gradova, jedu smeće i plastiku, a i u velikom broju“domova staraca” za krave, situacija je katastrofalna, prema izvještaju Hindustan Timesa. Sa politizacijom krava u Indiji se nastavlja. Žestoko se debatuje o zabrani klanja krava, koju su neke indijske države već dozvolile. Dok se istovremeno u državi Gujarat za klanje krave dobija doživotna robija. U tu svrhu, postoji samozvana grupa, pod nazivom “Gau Rajka”, koja lovi sumnjive, a čak i sama glasina da je neko zaklao kravu može postati opasna po život. Zabilježena su ubistva osumnjičenih u Rajastanu i u Assamu.
I dok zaštitnici krava s jedne strane bjesne, s druge se javljaju sarkastični komentari, u vezi svega što se dešava, “da bi se uskoro mogao organizovati smještaj krava u trokrevetnim sobama, ekskurzije u klimatizovanim autobusima i ferije u planinama”. Ko zna?
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
17.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Fejićeva ulica i dućani





U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo, u više nastavaka, čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Na prostoru od stare Pošte do Tepe mnogo toga više nema. Tako su nestale i dvije stare kuće, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile između stare Pošte i objekta u vlasništvu Merdže, u čijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijačnica i prodavnica “Kraš”. Malo niže, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali dućan-ćepenak, vlasništvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovića, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegović, Rajković…
Pred Drugi svjetski rat, tačno preko puta stare Pošte, imao je limarsku radnju David Frommer, nastanjen u Mostaru još od 1878. godine. Bio je učitelj u zanatskoj školi, a u svojoj limarskoj radnji je prodavao i radio aparate. Radnja je zatvorena nakon Drugog svjetskog rata, a kasnije je u njoj boravilo Lovačko društvo. Posebnu ljepotu, uz samu Fejićevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovića-Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov ćošak. Sa sjeverne strane Ljubušakova ćoška nalazio se lijep objekat porodice Fejić. Odatle, prema kinu “Zvijezda” (ranije “Central”) bilo je nekoliko starih turskih kuća, a ulazi su bili iz Fejićeve ulice.
Uz kino je bila prodavnica i skladište galanterijske robe u vlasništvu Salke Pajevića, a u produžetku i slastičarna, vlasništvo Štauda. Iz Trebinja, 1921. godine, u Mostar dolazi Čeh Adolf Staud (Štaud), slastičar po zvanju, koji otvara slastičarnu u ulici Kralja Tomislava (Srednja ulica) odmah uz tadašnje kino „Central“ (kasnije Zvijezda) i u ono vrijeme je slovila za najbolju slastičarnu u Mostaru. Bila je otvorena sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je nacionalizovana. Adolf Staud je umro u Mostaru 1949. godine), a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslića). Zgradu na južnom križanju ulica Fejićeve i Huse Maslića (Zavod za zapošljavanje) izgradio je Husaga Komadina 1889. godine, da bi se kasnije na njenoj istočnoj strani izgradio jedan objekat koji je služio za policiju i zatvor, pa je i sam sokak dobio naziv Policijski. Poslije Drugog svjetskog rata je srušena i izgrađena je stambena zgrada za vazduhoplovne oficire. Tu je bila Miletića kovačnica, a svi objekti i avlije činili su splet stare arhitekture, koji se graničio sa Brkića ulicom i starom Vatrogasnicom. Završnicu prema sjeveru činila je radionica familije Rendulić, kao i podrum vlasništvo Loza. Od Rendulića radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta dućana i magaza, a posebnu ljepotu davala je džamija Husein hodžina na samom ulazu u ilicu Huse Maslića iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park.
Iz rukopisa Hivzije Hasandedića saznajemo da je u malom haremu (groblju) Husein-hodžine džamije, koja se nalazila na uglu Titove i Huse Maslića ulice nalazio stećak na kome je uklesano da tu počiva Radivoje Krivonosić, jedan od posljednjih bogumila (paterana).
Slika 1. – Srednja ulica (Fejićeva) na kojoj se vide zidovi kuća Humo i Tiberio, između Stare pošte i Kraša, 1938.
Slika 2. – Srednja ulica (Fejićeva) – dućan Salke Pajevića s galanterijskom robom kraj kina Zvijezde, 1943.
Slika 3. – Srednja ulica (Fejićeva) – Ljubušakov ćošak, 1960. g.
Slika 4. –Obilježena je džamija Husein Hodžina na Glavnoj ulici u parku kod Prvog nebodera, 1900-ih

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
17.05.2017.

Tipično mostarski: Junačina...


Sretnu se dva Mostarca. ..
-Kakva ti je to masnica pod okom, Šta je bilo brate?
-Potukao sam se sinoć zbog djevojke
-Šta je bilo, s kim si se potukao?
-Ma sa ženom!


(mostarski liskaluci)
17.05.2017.

Akcija policije na visokom nivou




Na mostu Brooklin Bridge u New Yorku, pripadnici specijalne policijske jedinice izvode vježbu spašavanja. Ova policijska trupa u američkoj metropoli broji 400 ljudi. Jedinica je sa uhvaćena tokom vježbe, sa spektakularnim pogledom na Skyline sa plavim nebom u pozadini. Iako se vježba održava jedanput svake godine, prolaznici je uvijek prate interesovanjem, pitajući se, da li se, možda, radi stvarno o nekom ozbiljnom slučaju.
Inače, na ovom poznatom mostu između Mahhattana i Brooklina, svake godine se desi po nekoliko slučajeva penjanja ljudi, s namjerom da učine samoubistvo, ili da svojom akcijom privuku pažnju javnosti, kao što je bio slučaj dvojice umjetnika iz Berlina prije tri godine, kada su se popeli na most i američke zastave, koje su normalno izvješene na mostu, zamijenili bijelim. Zabilježen je slučaj turiste koji se popeo na pilon mosta, kako bi napravio selfie snimke. U svim slučajevima je reagovala policija i uhapsila dotčine.
Brooklyn Bridge, most u New Yorku premošćuje rijeku East River, odnosno povezuje Brooklyn i Manhattan. Glavni projektant mosta bio je John Augustus Roebling, porijeklom Nijemac. Most ima ukupnu dužinu od 1.825 m, najveći raspon od 486,3 m, širinu od 26 m, te otvorenu visinu od 41 m (za brodove). Nosivi piloni oblikovani su u neogotičkom stilu, visoki su 84,3 m i izgrađeni od vapnenačkog i granitnog kamena, a gredna konstrukcija je rešetkastog tipa i izrađena je od čelika. Kablovi koji je pridržavaju nadovezuju se i na pilone i glavne kablove, zbog čega se most klasifikuje pod hibridni ovješeno-viseći tip.
Most Brooklyn svečano je otvoren 24. 5. 1883. i ubrzo je postao jedan od gradskih simbola New Yorka. Do 1944. njime je saobraćala i nadzemna željeznica, a do 1950. godine i gradski tramvaji. Prema podacima iz 2008. godine, most dnevno pređe 123.781 motornih vozila.
(izvor:ksta/wiki)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
16.05.2017.

Nebo nad Mostarom, 15. maja 2017.





(fotosi: Ibrahim Silić, Miro Pandur, klix.ba)

(spagos)
16.05.2017.

U sportu nema mjesta za silu


O neuobičajenom ponašanju na fudbalskom terenu, ružna vijet se daleko čuje. O slučaju nesportskog ponašanja pišu i njemački mediji, a na osnovu pisanja austrijskih i bosanskih medija.
Degenek puko na terenu u Bosni, a odjekuje preko Austrije i Njemačke. Samo nek se zna.

Disciplinska komisija Nogometnog saveza FBiH donijela je odluku o doživotnoj suspenziji, tačnije isključenju iz nogometne organizacije za Silviju Sekačić, članice ŽNK Željezničar 2011. iz Bosanske Krupe koja se našla u centru pažnje bh. javnosti, ali i mnogo šire, s obzirom na detalj iz meča njenog tima sa ŽNK Nević Polje u kojem je Silvija nakon jednog duela na pod oborila domaću igračicu Adnu Ljubanović i počela je udarati šakama. Fotografije tog blago rečeno divljačkog nasrtaja šokirale su javnost, a disciplinci NS FBiH su bili veoma rigorozni.
(sportsport.ba)

U nastavku originalni tekst iz njemačkih novina, u kojem piše ono što je već rečeno u gornjem izvoru, s tim da posebno mjesto zauzima dio izjave kažnjene fudbalerke, kako se ona ne kaje za ono što je učinila???


Diese Fußballerin ist jetzt lebenslang gesperrt

Stand: 14:29 Uhr | Lesedauer: 2 Minuten

Im Sport ist kein Platz für Gewalt, heißt es. Eine Fußballspielerin sieht das anders. Die Strafe für ihre zügellose Gewalt folgt kurz danach. Reue zeigt die Dame jedoch nicht. Ganz im Gegenteil.
Im Sport geht es bisweilen rau zu. Gerangel, Schubsereien und harte Worte auf dem Fußballplatz, Prügeleien beim Eishockey, Angriffe unter der Gürtellinie beim Wasserball – wer zimperlich ist, hat es nicht immer leicht. Vergangene Woche aber sprengte ein Vorfall sämtliche Grenzen. Im Mittelpunkt: eine Frau, eine Fußballspielerin.
Silvija Sekacic, Spielerin von ZNK Zeljeznicar 2011 aus Bosanska Krupa, tickte am Ende der Partie gegen Mladost völlig aus, wie österreichische und bosnische Medien berichten. Die Disziplinarkommission des bosnischen Fußballverbandes sperrte sie kurz danach – und zwar lebenslang.
Zum Eklat kam es in der 87. Minute. Sekacic, Spielerin der Gastmannschaft, schlug nach einem Zweikampf auf ihre Gegnerin Adnu Ljubanovic ein. Sie schlug ihr mit der Faust ins Gesicht und ließ auch nicht von Ljubanovic ab, als diese bereits am Boden lag. Sekacic setzte sich auf den Rücken ihrer Gegenspielerin und machte weiter.

Sekacic bereut nichts

Eine Entschuldigung? Reue? Nichts dergleichen. „Zumindest habe ich sie verprügelt, wenn alles andere schon nichts war“, soll Sekacic nach ihrer Roten Karte gesagt haben.
Mit der lebenslangen Sperre folgte der Verband der Forderung der Heimmannschaft. „Dieses Verhalten hat nichts mit gesundem Menschenverstand zu tun“, hieß es in einem Statement des Vereins. „Menschen wie Silvija haben keinen Platz im Fußball und verdienen eine lebenslange Sperre.“
(izvor:welt)

(spagos)

16.05.2017.

Priča stara 100 godina: Patike koje jurišaju kroz vrijeme




Ovo je priča o patikama nastalim prije 100 godina. Rođene u sportu, prepoznatljivog oblika, da bi kasnije postale zaštitni simbol muzičara, umjetnika i svih ljudi kreativnog duha. Starke služe kulturi mladih i buntovnih ljudi, i zato možemo da kažemo da je one oduvjek simbol, nikad trend.
U pitanju je brend star 110 godina, ali i dalje nov i prepoznatljiv.
Duh starki vlada vječno!
Markes Mils Konvers (Marquis Mills Converse) osniva kompaniju 1908. godine i započinje tradiciju koja traje u nepromijenjenom obliku već više od 100 godina. Prva verzija All Star košarkaške patike proizvedena je 1917. godine u jednoj boji, crnoj. Ime košarkaša Čarsla „Čak” H. Tejlora je 1923. godine dodato na amblem, i tako je rođena „Chuck Taylor” All Star patika!
Veza muzike i Converse brenda oduvijek je bila izuzetno jaka. Od najranijih rokera, preko Ramonesa i Sex Pistols-a do Nirvane, Converse su usvojili muzičari kao simbol individualnosti. Iz te veze se izrodio ogroman broj umjetnika i buntovnika svih vrsta, skejtera, komičara, repera, aktivista, slikara, glumaca, pankera.
Ono što je započeto kao prva sportska obuća, postalo je simbol nezavisnosti za ljude, koji žele da ostave svoj originalni i neizbrisiv uticaj na društvo.
(izvor:citymag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
15.05.2017.

Plemena koja je zaboravilo vrijeme


Nevjerovatne fotografije autohtonih plemenskih zajednica iz nekih najudaljenijih uglova planete.
Fotograf iz New Yorka, Terry Gold, kaže kako je želio napraviti „bilješke milosti“ čovječanstva. Živopisne uspomene sa dijelova planete, od vremena kada je kao dijete vrtio globus, da bi kasnije otišao na ta mjesta, koja još uvijek skrivaju svoje neotkrivene tajne.
U svom fotografskom projektu „Still Points in a Turning World“ (Mirne tačke u okrenutom svijetu) išao je tragom plemena koja još uvijek žive svojim mirnim načinom života, dok vrijeme nemilosrdno juri naprijed. Slike su prikaz višedecenijske karijere i mogle bi poslužiti kao podloga za diskusiju o globalizaciji koja ugrožava autohtone kulture.
Njegove uspomene polaze od vremena kada je još kao dječak sa znatiželjom vrtio globus, želeći otići u te daleke, misteriozna kutke zemljine kugle, želeći se više posvetiti tim ljudima, koji još nisu zaboravili stari način života. Na putu su mu se našla imena kao što su Samarkand, Lhasa, Timbuktu, a sanjao je o karavanskom putu preko Himalaja, pronalaženju skrivenih kraljevstava. Čim je bio dovojno odrastao, objesio je oko vrata svoje tri kamere i krenuo svojim životnim putem…
Tokom putovanja u udaljene krajeve svijeta, posebno je istraživao univerzalnu multikulturalnu istinu, važnost porodice, zajednice, rituale i nevjerovatne različitosti njihovog izraza. Fotografije su bile svjedok prolaznog trenutka u vremenu. Iako su udaljene hiljadama kilometara, mnoge plemenske zajednice su uporne u očuvanju svoje domorodačke kulture, dijeljenja zajedništva i očuvanju njihovog načina života.
Projekat je radio u Namibiji, Etiopiji, Keniji, Nigeru, Indiji i Kini, zbog čega je dobar dio svog života posvetio posjetama autohtonim plemenskim zajednicama na našoj planeti.
Prema riječima Golda, „tradicionalna znanja autohtonih zajednica ima moć da doprinesu modernoj viziji tehnologije, nauke, medicine i održivog načina življenja čitave planete. Iako se sa ovih slika ne mogu vidjeti naši vlastiti običaji i tradicija, ostaje nada da če se na njima prepoznati zajednički znaci čovječanstva“.
„Ako dijelimo naše priče i cijenimo misterije svakog društva, možda ćemo, ipak, steći dublje razumijevanje svega onoga što se nalazi i iza i ispred nas. Autohtonih kultura, koje prate njihov način života, ubrzano nestaje. U opasnosti je da, takođe, nestane bogata arhiva znanja i stručnosti. Ipak, promjene same od sebe ne uništavaju ni jednu kulturu. Svako društvo se stalno razvija. Različite kulture opstaju u čast prošlosti i imaju pravo glasa za svoju budućnost, tako da mogu zadržati svoj duh i lice u naletu globalizacije“, kaže Gold.


Slika1. Hamar u Etiopiji i polunomadsko pleme stočara, govedara, koji imaju čitav niz jedinstvenih rituala za korištenju maslaca, kao proizvoda ljepote. Žene na svoju kosu nanose mješavinu maslaca i crvenog okera.

Slika 2. Namibija, žena u svjetlosti vatre


Slika 3. U Nigeru, u plemenu Wodaabe ljudi omotavaju ukrašenu tkaninu oko struka na dole, kako bi naglasili svoju visinu, a nose šarene kuglice i vezene pojaseve, te pokrivala za glavu sa visokim perjem


Slika 4. Niger, Ako je pala dobra kiša, provodi se izbor ljepotice nazvan Gerewol, pri čemu muškarci igraju ples zvani Yaake


Slika 5. Niger, legendarni nomadi i stočari u Sahel pustinji, pleme Wodaabe su posljednji nomadi na Zemlji.


Slika 6. Etiopija, U dolini Omo su ubojeđeni da je ovdje rodno mjesto čovječanstva, a odatle potiču mnoga autohtona plemena.


Slika 7. Maasai prave vatru.
(izvor:dailymail)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
15.05.2017.

Novi put svile












Putem, kojim se nekada na leđima kamila ljuljala roba, razni materijali, čaj i žad, sada se kotrljaju teški teretni vozovi, a nafta i gas protiču kroz pipeline. Peking ulaže milijarde dolara u puteve, željeznice i luke, daleko od granica Narodne republike Kine. Uzduž nekadašnje trgovačke rute, prema Evropi i Africi, trebala bi da nastane jedna nova, moderna saobraćajna mreža.
U toku naredne, samo jedne decenije, u projekat, koji podrazumijeva novu infrastrukturu, biće uloženo 1,6 milijardi dolara. To je mamut projekat, kojim bi bilo obuhvaćeno 65 zemalja, u kojima živo oko 70 posto svjetskog stanovništva. Radi se o gradnji moderne saobraćajne mreže sa novim privrednim koridorima, uzduž mitske antičke trgovačke rute, koji povezuju Aziju sa Afrikom i Evropom, putevima ili morima.
Postavlja se pitanje: Zašto Kina to čini?
Put svile je stari pojam, a za Kineze sada dobije jedno sasvim novo značenje. I uz sve to, nudi dosta štofa za ostvarenje nekih snova.
Nekada je završetak Puta svile bio negdje u srcu Evrope, kako su to opisivali mnogi putopisci. Ime je nastalo u davnim vremenima, a koristilo se i kasnije, u ranom srednjem vijeku, a put je vodio ka gradovima, koji su nosili imena Aleksandrija, Antiohija, ili Konstantinopolj. Put je išao i nekom morskom rutom, u tadašnji veliki Rim. Tamo su se od davnina i muškarci, kao i žene, podjednako uvijali u svilu i kitili zlatom, gledajući kako da nadmaše jedni druge. Situacija išla daleko, čak dotle, da je i rimski Senat zabranjivao luksuz ovake vrste. Tada su tajnovitu, daleku, zabranjenu zemlju na kraju svijeta nazivali „Serica“, koja je porijeklo vukla iz kineske riječi seres, svila. Zemlja u kojoj su na bezbrojnim stablima dudova, još bezbrojnije svilene bube odrađivale svoj posao, o čemu stari Rimljani nisu imali pojma. Zemlja svile, bila je skoro 7 hiljada kilometara daleko, na istoku. Na dalekom istoku. A zvala se Kina.
Put svile se nije oduvijek tako zvao. Takvo ime je staro samo oko 150 godina. Imenu hiljadugodišnje mreže trgovačkih puteva između Kine i Evrope, kumovao je njemački geograf Ferdinand von Richthofen 1877. godine. Avanturisti i istraživači, kao što je bio Sven Hedin, ovaj termin su učinili popularnim i poznatim, kroz njihove knjige i predavanja.
I, naravno, svila nije bila jedina stvar koja je prenošena tim putem između istoka i zapada. Uz svilu su iz Kine dolazili porculan, keramika, čaj i žad.
Glavni grad Chang'an dobijao je, s ove druge strane, začine, lijekove, boje, zlato, srebro, drago kamenje, staklo, pa čak i egzotične životinje kao što su lavovi i papagaji. Većina dragocjenosti koje su stizale u Kinu, pri tom, nisu poticali iz Rima, nego iz zemalja centralne Azije, uzduž Puta svile. I uzgred, tim putem su se švercovali bezbrojni slijepi putnici, sa njihovim idejama, kulturom, tehnologijama i religijom u prtljagu. Budizam je tako iz Indije dospio u Kinu, a kasnije su stvorene i jevrejske i hrišćnske zajednice (uglavnom Nestorijanci). A Evropa se od Kine upoznala sa proizvodnjom papira i crnog baruta. A vijekovima kasnije i sa opakom bolesti po imenu kuga.
Ekspanzija kineskog carstva prema zapadu pod carem Han Wudi (141 do 87. godine p.n.e.) omogućila je procvat Puta svile. Car Han je udvostručio njegovo carstvo, okupirao teritorije, u kojima su boravili neprijateljski Xiongnu. Trgovački putevi su od tada postali sigurniji. Trgovina je, takođe, cvijetala pod vladavinom dinastije Tang (7 do 10 vijeka n.e.), a kasnije i pod Mongolskim carstvom (do 13. vijeka). U vrijeme vladavine Mongola, venecijanski trgovac Marco Polo stigao je do legendarnog Cathaya, kako je on nazivao Kinu (Cathaya, Kitai). Putovanje ovim putem nikad nije bilo lagano. Stvari su postajale skuplje, pošto su prenošene na leđima kamila, kako u jednom, tako i u drugom smjeru. Karavani su pred sobom imali duga i teška putovanja, koja su koštala čitavo bogatstvo, a često i kroz, po život opasnim, pustinjama. Međutim, postojalo je više ruta. Ponekad su trgovci išli rutom sjeverno od pustinje Taklamakan, ponekad su se odlučivali za južne rute. Najvjerovatnije, ni jedan karavan nije čitavu rutu do Kine prevalio u jednom komadu. Najčešće je roba, negdje na putu, prodavana međutrgovcima, koji su je nastavili prenositi dalje, a oni koji su robu dovezli dotle, kupovali bi drugu robu, i vraćali se nazad. Trgovačka posla. Narodi uzduž Puta svile profitirali su vijekovima od trgovine, kao Parther, (Parćani, Pehlivani), Sogdiani, Xiongnu, ili Tibetanci.
Sunovrat Puta svile počeo je s prestankom „Pax Mongolica“ (Mongolski mir). Ratovi i bande stvarali su ogromne probleme karavanima. Put je zapečaćen pojavom prekomorske trgovine, prije svega dolaskom evropske pomorske i kolonijalne moći. Portugalci su u Kinu stigli morskim putem 1514. godine. Do Kine se sada dolazilo novom, bržom i sigurnijom rutom. Dolaskom zapadne pomorske moći, dovelo je do propasti Kine, tako da je njihovo „Carstvo sredine“ postalo igračka za kolonijalne sile, a to je trauma, koja u kineskoj nacionalnoj psihi odzvanja sve do današnjih dana.
Xi Jinping ima „Kineski san“ da obnovi stare vrijednosti: da Kina bude zemlja u sredini svijeta, s kojom se trguje, prema kojoj su usmjereni pogledi iz čitavog svijeta,  ali da se za to plaća i cijena.
Sve to zvuči kao obnova moći Han i Tang dinastija. Kineska propaganda govori o „Novom putu svile“ na kome se radi o mnogo saradnje i jednakosti, na kome bi u praksi, glavnu riječ u svemu vodila Kina.
U idealnom svijetu, Xi Jinpinga svi putevi ponovo vode ka „Carstvu sredine“.
(izvor:sdz).
Smail Špago
(Novasloboda.ba)

14.05.2017.

Pobjeda muzike


"Živimo u svijetu u kojem se prave jednokratna muzika, brza muzika. Ovo je pobjeda onih koji misle da muzika treba da značiti. Muzika je osjećaj. Zato je treba mijenjati i vratiti muzici ono što zaslužuje", kazao je Portugalac Salvador Sobral, koji je pjesmom "Amar Pelos Dois" pobjedio na Eurosong 2017.

link za pjesmu:https://www.youtube.com/watch?v=Qotooj7ODCM

(spagos)
14.05.2017.

Sezona je mladog luka


Nekada nam nisu bila potrebna bilo kakva uputstva ni objašnjenja. Kada je nečeg bilo, jelo se, kada toga nije bilo, bilo je nešto drugo. Uglavnom, organizam je sezonski namirivao svoje potrebe. U svakom slučaju, nije loše obnoviti, šta to sadrži mladi luk, i zašto ga u proljeće organizam odjednom traži, pogotovo kad se naleti na kvalitetan tekst, koji slijedi u prilogu.

Mladi luk, za razliku od zrelog, ima zelena perca koja su prepuna hlorofila i nešto drugačiji, bogatiji nutritivni sastav. Sad je pravo vreme da ga uvedemo u ishranu.
Zelena perca mladog luka su zapravo bogatija hranljivim materijama od same glavice, pre svega karotinom (veoma važan flavonoid višestruko koristan po zdravlje), pa ih zato obavezno treba iskoristiti.
Što se tiče nutritivnih kvaliteta, pre svega, mladi luk sadrži dosta biljnih vlakana, koja su veoma važna za rad organa za varenje; u 100 g ima 2,6 grama vlakana.
Od hranljivih materija, mladi luk sadrži značajne količine vitamina A i C. Takođe sadrži dosta vitamina K, koji je veoma važan za metabolizam kalcijuma u telu i zgrušavanje krvi. Pored ovoga, mladi luk sadrži još i vitamin E, kao i nekoliko vitamina iz B grupe (B1, B2, B3, B6 i B9).
Bogat je kalijumom, kalcijumom, gvožđem, fosforom, sumporom, magnezijumom i hromom, kao i nekim mineralima koji su ređe prisutni u ostalim namirnicama – selen, mangan, fluor i kobalt.
Kao i zreli luk, i mladi luk je bogat kvercetinom. Ovaj flavonoid ima snažno antioksidansno, protivupalno i antihistaminičko delovanje, tako da je preporučljivo konzumiranje mladog luka u pravo u ovo vreme, kada se najčešće aktiviraju alergijske reakcije.
Mladi luk je apsolutno najbolje jesti svež. Na primer, možete napraviti jednostavnu salatu koja se sastoji samo od mladog luka: iseckajte nekoliko vezica na kolutove, prelijte maslinovim uljem i iscedite pola limuna – eto sjajne salate uz svaki prolećni obrok.
Zahvaljujući svom nutritivnom sastavu, mladi luk je dobar za zdravlje očiju, kostiju, zuba, kao i srca i krvnih sudova (materije koje sadrži poboljšavaju cirkulaciju). Potpomaže regulaciju nivoa šećera u krvi, a kao što smo već pomenuli, deluje antiupalno i antialergijski, pa je zato posebno dobar za ovo doba godine.

(izvor:tinkturedrsulca)
14.05.2017.

Mjesto zabave za avanturiste


Rudnici i teška industrija su isčezli iz Rurske oblasti u Njemačkoj i skoro ništa više ne podsjeća na ta nekadašnja vremena.
Da li je tako?
Tamo gdje su nekada bile visoke peći žaljezara i čeličana, sada se nalaze parkovi zabave, u koje se isplati otići i zabaviti se, zbog njihove kulturno-istorijske pozadine. Ta mjesta su negdje sačuvana kao spomenici, hale su dobile novu upotrebu, a skoro čitavo područje je ponovo izgrađeno.
Željezničke linije su pretvorene u biciklistike staze, rezervoari i postrojenja za tretman otpadnih voda preuređeni u moderne ribnjake. Vodeni tornjevi u muzeje. Za nepovjerovati?
O tome govori jedan primjer.
Betonski ostaci željezare u Duisburgu, postali su jedinstveni park u prirodi za ljubitelje penjanja i pentranja po zidovima. Park privlači mnogobrojne posjetioce. Nekada, tu su bila postolja visokih peći. Danas, preplavljena ljubiteljima pentranja po visokim zidovima. Ništa ne mora biti izgubljeno.
I od ruševina se može napraviti nešto sasvim korisno. Naravno, ono što donosi i lovu.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
13.05.2017.

Knjiga Enesa Vukotića “Legendarni FK Velež Mostar, 1952.-1992.” izašla iz štampe


Upravo je iz štampe izišla knjiga Enesa Vukotića “Legendarni FK Velež Mostar, 1952. – 1992.” Knjiga je svojevrsni pregled velikog broja utakmica koje je Velež odigrao u spomenutom periodu, istorija kluba i grada Mostara, s kojim je Velež rastao i stasao u tih četrdeset godina.
Knjiga je nešto jedinstveno u svijetu, što se sa sigurnošću može ustvrditi, jer na više od 1100 stranica sadrži ogroman broj novinskih izvještaja koja je Enes Vukotić marljivo godinama sakupljao i sačuvao i u najtežim vremenima. Knjiga sadrži preko 1000 fotografija različitih generacija Rođenih. oko 600 izvještaja sa Veležovih utakmica i sve tabele prvenstava odigranih u pomenutom periodu. Pored originalnih novinskih izvještaja iz ondašnje dnevne i sportske štampe, knjiga, za koju su mnogi još tokom njenog nastajanja s pravom ustvrdili da je knjiga novi almanah, sadrži ogroman broj fotografija kluba, fudbalera, ljudi u klubu i oko kluba, kao i vjerne publike, bez kojih se fudbalski klub Velež u periodu kojeg knjiga obrađuje, ne bi mogao ni zamisliti.
U knjizi se nalaze tablice iz svih prvenstava odigranih u tom periodu, izvještaji s velikih, pa čak i istorijskih pobjeda Veleža, kao što su pobjede protiv zagrebačkog Dinama od 6:0 i 6:1, protiv beogradske Crvene zvezde od 5:0 i 6:2, protiv Partizana 6:2, protiv Hajduka 5:0.
Knjiga donosi izvještaje s utakmica zlatnih godina FK Veleža, kada je hodio Evropom, u tadašnjim kupovima UEFA i Kupu kupova, te pobjeda protiv engleskog Derby Countija, moskovskog Spartaka te Borusije iz Dortmunda. U knjizi se može pročitati kako je i kada Velež dva puta osvajao Kup maršala Tita, i kako mu je titula prvaka Jugoslavije izmakla za dlaku.
Knjiga je jedno antologijsko djelo, čija će se prava vrijednost odrediti tek u godinama i decenijama koja slijede, za svakog istinskog navijača Rođenih, ali i mlađe generacije, predstavlja štivo koje preporučujemo, kako bi se podsjetili istorije kluba, da vide kako se volio i kako se voli klub, bez obzira kako i gdje igra.
Jedna impozantna knjiga od preko 1100 stranica zaslužuje krasiti biblioteku svakog zaljubljenika i prijatelja Veleža.
Knjiga se može nabaviti kod autora. Cijena 60 KM.


(spagos)
13.05.2017.

Fotos napravljen trenutak prije smrti






Kada je Hilda Clayton (23) pritisnula okidač na njenoj kameri, ostali su joj još samo djelići jedne sekunde života.
Američka fotografkinja je u sljedećem trenutku bila pogođena stotinama gelera, koji su se raspršili nakon eksplozije granate u neposrednoj blizini. Momenat njene pogibije je ujedno i momenat nastanka njene posljednje fotografije u životu. Uz nju su poginule još četiri osobe, a jedanaest ih je bilo ranjeno.
Hilda Clayton radila je kao fotograf kod američke vojske u Afganistanu, i prilikom jedne vježbe  htjela je napraviti slike ispaljivanja minobacačke granate. Ali, desila se nesreća, mina je eksplodirala na mjestu i prisutne odvela u smrt.
Tom prilikom, i jedan afganistanski reporter je pravio snimke eksplozije, a na sljedećoj slici se vidi objektiv kamere Hilde Clayton, u donjem lijevom uglu.
Snimci su napravljeni prije četiri godine, a tek sada su roditelji od Hilde dali dozvolu da se oni javno objave u časopisu “Army's Military Review”.
„Hilda je poginula radeći ono što je naviše voljela“, napisao je njen muž uz slike objavljene na facebooku.
(izvor:express)
 Smail Špago
(Novasloboda.ba)
12.05.2017.

Na nebu paučina


(tekst koji slijedi objavljen je na stranici ljubušaci.com 9. maja 2017. godine, u znak sjećanja na nedavno preminulog Vehida Gunića)

Vehid Gunić(1941-2017) je bio dugogodišnji novinar,publicista,voditelj i urednik.Objavio je više knjiga,historijskih rasprava,putopisa,intervjua,dokumentarne proze,sevdalinki sa komentarima.Osluškivao  je glas naroda kako bi zabilježio mudrost ili izreku koju do tada nije čuo.Bio je i ostao jedan od rijetkih koji je nastojao sačuvati narodno blago Bosne i Dobrijeh Bošnjana. U znak sjećanja na njegovo djelo kao MEMORY prenosimo nekoliko bosanskih izreka iz njegove knjige koja je navedena u Naslovu popratnog teksta.

AKO SE NAVAKAT POĐE,NIŠTA NIJE DALEKO

Bilo je to ovako;poslije mnogo godina neviđanja došao ahbab Suljo u posjetu svome jaranu na selo. U neko doba ustrebala mu prostorija do koje i car ide pješice. Domaćin ga usmjeri niz njivu prema tome važnom objektu. Poslije izvjesnog vremena vraća se Suljo pa će ti svome domaćinu reći:
–Sve ti je lijepo i sve valja,ali,moj junače,što onako daleko napravi ćenifu?
–Ako se navakat pođe, ništa nije daleko.

BOLJE JE JEDAN DAN BITI HOROZ NEGO CIJELU GODINU KOKOŠ!

Mene se ova izreka posebno dojmila tek kad sam je čuo iz usta znamenitog Bošnjaka, sada već rahmetlije Zulfikara Zuke Džumhura. Bilo je krajem 80-tih godina XX stoljeća negdje u okolici Čapljine. Navratili smo na neku malu farmu koka nosilica. S nama je bila i Zukina supruga Vezira-hanuma. Zuko je gledao koke s nekom vrstom neveselosti da bi, na kraju,svojoj hanumi rekao: Tužno je što se ni na jednu ovu koku nikada neće popeti ni jedan horoz. Nosit će jaja najmanje godinu dana,a da im se neće ni približiti horoz. Čim prestanu nositi završt će kao bataci, krilca i kokošija prsa u dubokim zamrzivačima u mesnicama i samouslugama. Zato je naš narod, i kada nije bilo ovakvih mini-farmi, rekao da je bolje biti jedan dan horoz,nego cijelu godinu kokoš.

DA JE KUVETA KOLKO JE KUDRETA BILO BI IBRETA

Izreku sam čuo od Muhameda Brace Pašalića.Pašalić je iz Starog Majdana, jednog od najstarijih mjesta u Bosanskoj krajini. U tome historijskom mjestu Bošnjaci su uglavnom zadržali mnoge arhaizme i turcizme još od birvaktile. Tako se,kaže mi Braco, održala i ova izreka sa neobičnom vezom riječi (kuvet-kudret),a koju izgovaraju onemoćali starci u kojih duša još štošta hoće, ali neki drugi mehanizmi ne mogu.

DOK TE MAMI, ŠEĆEROM TE HRANI

Sidran je rekao da je ovo, zapravo, samo polovica izreke iz ženskog ugla jer žene,u ovako skraćenoj izreci, prikrivaju svoju sramotu i svoj poraz. One se vole uzdizati,a ne spuštati. Sidran mi je rekao kako u svom sjećanju ima ovu kazu u, trećem licu, neutralno:
Dok je mami, šećerom je hrani,a kad je domami i hljeba joj zabrani!


IZBIRAČ NAĐE OTIRAČ

Pričao mi je rah. Muhamed Čejvan, slavni banjalučki glumac (igrao je Hasan-agu 800 puta), da je ova izreka nastala u Banjoj Luci i da je u vrlo uskoj vezi i sa poznatom banjalučkom sevdalinkom „Kolika je šeher Banja Luka. Evo te pjesme pa prosudite sami:
Kolika je šeher Banja Luka
S kraja nakraj puna djevojaka
Svaka ima po ašika svoga
Samo Fata trides’i jednoga
Al ne prođe ni godina dana
Sve se cure poudaše redom
Samo Fata osta neudata.

LEGLA KUJA POD HAMBAR

Izreka se odnosi na neke mlade žene koje su se tek udale a koje, zbog nezadovoljstva u novoj sredini, zbog lošeg prijema, zbog silnog tereta koje joj svekrva i svekar natovare na leđa, pobjegnu roditeljima, a roditelji, pak,uvjereni kako kćer nije u pravu i kako mora biti strpljiva, krotka i poslušna, narede joj da se vrati u svoj novi dom. Ova nesretnica, utučena i poražena, zbog seoskog stida i rumenoga obraza, ne smjedne se odmah vratiti u novu kuću, nego se sklupča negdje oko hambara. Onda otrovna svekrva, ugledavši je, kaže tu otrovnu i užasnu rečenicu: legla kuja pod hambar!

NE DAO BOG S JEDNIM RAĐATI,A S DRUGIM HRANITI

Ova izreka pamti i zadržava u pamćenju bošnjačku nesreću u kontinuitetu. Žene su rađale, a muževi su odlazili na front da se bore za tuđe interese. Često su na tim ratištima ostavljali vlastite kosti. Onda su se nesretne udovice ponovo udavale, pa su s drugim muževima hranile djecu  iz prvog braka. Taj teški usud pratio je mnoge naše žene, ali i muževe tokom najveće tragedije Bošnjaka, ratnih godina skraja XX vijeka.

RAT ZAPOČNU POPOVI, NASTAVE TOPOVI, A ZAVRŠE LOPOVI

Ovom mišlju naš narodni genije izrekao je čitavu nauku o ratu, ratnim apsurdima i neetičkim dimenzijama rata, ukoliko se o etici u ratu uopće može govoriti, osim kada je riječ o odbrambenom ratu. Sjetite se, a neke buduće generacije neka znaju: pred rat u Bosni popovi i stado nosali su mošti nekog cara. Onda su po Bosni instalirani tenkovi i topovi. Naročito im je smetalo Sarajevo jer smo u njemu, kao i drugdje, željeli (su)živjeti. Onda „završe lopovi…“Koji lopovi? Proberite sebi, odredite sebi svoje lopove. Ne mogu ni ja sve reći.
….
(Izvor:Vehid Gunić:Na nebu paučina-Bosanske izreke,BOSNA ARS,2002.)


(spagos)
12.05.2017.

Nakon 45 godina: „Kum“ okupio ekipu na jednom mjestu






Sliku sa članovima familije, iz kult filmova Kum, s njihovog ponovnog viđenja, nakon 45 godina, mnogi fanovi bi najradije uokvirili. Na jednom mjestu našli su se Diane Keaton (71), Robrt de Niro (73), Robert Duvall (86), Francis Ford Copolla (78), James Caan (77), Al Pacino (77) i Talia Shire (71).
Bio je to, najvjerovatno susret godine, glavnih glumaca i režisera, susret kino „familije“ iz filmova „Kum“, koji su snimani 1972.  i 1974. godine.
Oni su se susreli na Tribeca filmskom festivalu u New Yorku s Oskarom nagrađenim režiserom Francis Ford Copollom.
Filmskom festivalu je pošlo za rukom da na podijum diskusiju dovede sve glavne glumce iz filmske trilogije. Francis Ford Copolla je 1972. godine uspio na napravi majstorsko djelo, film, koji je ušao u istoriju filmske umjetnosti, kao film koji je ušao u srca miliona ljudi iz čitavog svijeta. Kada danas bilo koga ljubitelja filma upitate koji mu je najbolji film svih vremena, bez imalo ustezanja će reći „Kum“.
Al Pacino je u sva tri filma „Kum“ igrao Michaela Corleonea, najmlađeg sina šefa mafije Don Vita Corleonea, koga je glumio Marlon Brando (80), preminuo je 2004. godine. Diane Keaton je igrala gospođu Kay Adams-Corleone suprugu Michaela Corleoneoa. James Caan je igrao nestašnog bosovog sina Santina „Sonny“ Corleonea, koji je poginuo u prvom nastavku filma. Robert de Niro je glumio Vita Corleonea iz mlađih dana, u drugom nastavku filma. Talia Shire je bila kćeka mezimica šefa mafije, Constanza „Connie“ Corleone. Ulogu koja se protezala kroz sva tri filma ponudio je Robert Duvall, posinak šefa mafije, Tom Hagen, „consigliere“, advokat familije i savjetnik, koji je nakon oca nastavio savjetovati i sina Michaela.
Francis Ford Copolla je tom prilikom rekao da je ubijeđen da se njegov film-klasik danas ne bi mogao snimiti. On nikad od filmskog studija nije dobio „zeleno svjetlo“ da snimi ovaj ep o mafiji. Tada je bilo veoma teško za glavne uloge dobiti glumce. kao što su Marlon Brando i Al Pacino. Ta teška borba za glavne uloge osjeća se i danas, 45 godina nakon prvog filma „Kum“.
(izvor:express)
Smail Špago


(Novasloboda.ba)
12.05.2017.

Svijet i u svijetu svašta: Dvije milijarde tulipana?


Nešto slično kao u onom vicu o zmiji: ležiš, a ideš. Međutim, ovdje se ne radi o vicu, nego o nečemu vrlo ozbiljnijem.
Na trenutak ćemo zaboraviti na priče o Holanđanima i njihovim auto prikolicama, o fudbalerima. Mogli bi ne pričati i o tulipanima, po kojima Holanđani, u žargonu nose nadimak „Lale“. Kad se spomenu lale, onda tu nema više ni šale ni vica. To je jedna veoma ozbiljna privredna grana ove zemlje. Holanđani ove godine nastoje da obore jedan rekord, koji do sada niko nije dostigao:  U 2017. godini žele proizvesti više od dvije milijarde komada tulipana.
A kako doći do toga rekorda, prikazuje slika u prilogu. Radnici u cvjetnjaku, u stvari u poljima, na kojima se uzgaja cvijeće, leže na jednoj specijalnoj prikolici, koju vuče traktor, i ručno rade onaj dio posla koji se ne može završiti mašinama.
A da li je ugodno ležati vazdan, i pri tome obavljati ovakav posao, neka ostane tajna ovih radnika.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
11.05.2017.

Svi smo mi pokusni kunići






Jedan interesantan razgovor obavljen je i objavljen ovih dana sa Zoe Kravitz, djevojkom
iz generacije, za koju kaže, da je odrastala u vremenu malo prije masovne pojave socijalnih mreža i interneta
. Danas su došla vremena u kojima se  ljudi na internetu
predstavljaju sa svojom sasvim drugačijom ličnosti, stvorenom samo za internet
Zoe Kravitz (28)  je dugo vremena bila poznata samo po prezimenu koje nosi. Sada želi
da pokaže da je odrasla i da zna kako se treba ponašati u javnosti.
Naravno, za njom će se mnogi okrenuti kada prođe holom bilo koga hotela u svijetu.
Ona je promi i jednostavno upada u oči svakome. Plava upletena kosa i otprilike 30 tetovaža.
Nakit na vratu i na ruci, a uz to nosi haljinu, koja izgleda kao da ju je tek izvukla iz nekog kontejnera. Upravo takva je bila na setu filma „Game of Trones“, ali i na Fshion weeku
u New Yorku. Ona se u zabavnoj branši etablirala kao model, dizajnerin, kao pjevačica
grupe „Lolawolf“, kao glumica u seriji Californiaction“, i u filmovima kao što je „Mad Max:
Fury Road“. Na taj način ona se emancipovala od sv ojih roditelja, što nije bilo nimalo lako,
ako se zna da je njen otac Lenny Kravitz bio cool, prije nego što je biti cool, bilo cool.
Njena majka Lisa Bonet, kćerka iz poznate serije „The Cosby Show“, bila je hipster davno
prije nego što je hipster i postojao.
Branšu u kojoj se nalazi ona poznaje od rođenja, jer je rođena kao promi, ali se tako nikad
nije osjećala. Za nu je bilo normalno da joj je kuća stalno biloa puna prominentnih, a ako joj
je trebalo bilo šta, za to su uskakali uvijek najbolji od najboljih. A ko se na to navikne, onda
za njega to nije ništa posebno.
Naravno, u njenoj karijeri svugdje su joj  vrata bila širom otvorena, ali kako kaže, često je bila
u dilemi, je li neki posao dobila što je to ona, ili što su joj oni roditelji? Ali, ulogu u filmu Mad
Max nije dobila od režisera Georga Millera zašto su joj roditelji poznati, jer njemu lično,
potpuno je svejedno da li je neko poznat ili ne.
Danas je pojam „promi – poznat“ sasvim drugačiji od vremena kad su njeni roditelji počinjali
karijeru. Danas preko socijalnih mreža bilo ko može prilično brzo postati poznat.
Ona to tumači tako što kaže da smo svi mi danas pokusni kunići u jednom ogromnom socijalnom eksperimentu. Svako mora biti neka sasvim drugačija ličnost na internetu.
Svi mi eksperimnetišemo, jer niko ne zna kako to tačno funkcioniše. Naši mozgovi su trenutno preforsisani pitanjem: Ko sam to ja stvarno? Kako to želim da budem viđen od drugih?
Međutim, današnji teenageri, koji su odrasli sa ovim otvorenim svijetom, i kako se čini,
kroz njega se kreću kao od šale. A kako se ponašati u javnosti, ni sama ne zna puno više
od drugih.A kako kaže, nije odrastala sa socijalnim mrežama. Nekada je neko drugi morao
napraviti tvoju sliku i objaviti je u medijima, a nakon toga su ljudi donosili procjenu, ko si i
kakav si, iako je to bio samo mali isječak iz tvog života. A danas ljudi najčešće moraju
žonglirati sa svoje dvije ličnosti, svojim pravim Ja i svojim internet-Ja. Ta dva Ja uvijek su
u sukobu jedno s drugim. A postavlja se pitanje, da li ljudi stvarno žele toliko toga znati
o svakome. Na primjer, bilo koja poznata glumica. Znamo njene filmove, sviđa nam se
kao osoba i ono što ima za reći. A da li stvarno ljudi žele znati više od toga? Mislim da
mnogi to ne žele. Jednostavo, nije zdravo ako se previše priča i piše o sebi. Mi bi vjerovatno
trebali biti samo ono što jesmo, umjesto truditi se da se kao dobri prikažemo samo u
socijalnim mrežama.
(izvor:sdz)
(Novasloboda.ba)
11.05.2017.

Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu 2017.









Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, elitne divizije, 2017. održava se u od 5. do 21. maja u Francuskoj i Njemačkoj,
U organizaciji Međunarodne federacije hokeja na ledu (IIHF), Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu okuplja svake godine 16 timova. Ovo prvenstvo je najveći događaj u oblasti zimskih sportova, te okuplja timove zemalja koje prednjače u toj disciplini.
Ovogodišnje prvenstvo je 81. izdanje Svjetskog prvenstva, zajednički organizuju Francuska i Njemačka, a održava se u dva grada, u Parizu i u Kölnu. U Parizu se utakmice igraju u Accor Hotels areni, kapaciteta 14.500 mjesta, a u Kelnu, u Lanxes areni, kapaciteta 18.700 mjesta.
Interesantno je da je prvo Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu održano 1930 godine, takođe u ove dvije zemlje
Svjetsko prvenstvo uz svoj naziv nosi i dodatak, elitna divizija, što podrazumijeva učešće 16 najboljih reprezentacija na svijetu. Tokom prvenstva, ukupno će se odigrati 64 utakmice, 56 u grupnoj fazi, zatim 4 utakmice četvrtfinala, 2 utakmice polufinala, te utakmica za treće mjesto, i konačno finalna utakmica.
Titulu svjetskog šampiona iz 2016. godine brani reprezentacija Kanade.
Prvenstvo je u toku, a rezultati i stanje na tabelama u grupama u Parizu i Kelnu, mogu su pogledati na zvaničnoj stranici Infernacionalne federacije za hokej na ledu IIHF: www.iihfworlds2017.com/.
Prije ovog prvenstva u elitnoj diviziji, održana su prvenstva u divizijama i, II, i III, tokom aprila 2017.
Grad Köln se prvenstvu odužio jednom replikom Eifelovog tornja, postavljenom pored mosta  Hohenzollernürucke, na desnoj obali Rajne, tačno na pola puta između poznate Kelnske katedrale i Lanxes arene. Mjesto, kao dušu dalo za okupljanje navijača, posjetilaca i ekskurzija i pravljenje fotografija za uspomenu.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
11.05.2017.

Umiranje za umjetnost


Tajming za britanskog umjetnika Damien Hirsta (51) je supoptimalan. Nakon godina apstinencijem on je nedavno otvorio veliku izložbu u Veneciji. Pokušaj jednog povratka.
Nakon što je izložba otvorena, javila se britanska organizacija za zaštitu životinja, Kraljevsko društvo za sprječavanje okrutnosti prema životinjama (RSPCA) sa izrazom duboke zabrinutosti zbog onoga što Hirst čini sa životinjama. Umjetnik je poznat po njegovim kreacijama u formaldehidu: ajkule, ovce, telad, a ovo nije prvi put da mu se zbog toga upućuje kritika.
Kraljevsko udruženje se osvrće na aktuelne brojke objavljene na web stranici Artnet, prema kojoj je za njegovu umjetnost do sada žrtvovao skoro milion životinja. Od toga najmanje 36 sisavaca, nekoliko stotina riba, 85 hiljada muha, 17 hiljada leptirova, 45 hiljada drugih insekata i 5 ptica, koje je primijenio za realizaciju njegovih ideja, utvrdila je redakcija Artneta.
Uostalom, možda su neke od nabrojanih riba završile u tavi.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
10.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Glavna i Fejićeva ulica








U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustrujemo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Mostar predstavlja mješavinu uskih mahalskih sokaka i austrougarskih širokih ulica i prostranih trgova. Glavna ulica ili Carska džada, oduvijek je bila glavna prometna arterija Mostara, kojom se odvijao ukupan promet roba i putnika pravcem sjever – jug. Takvu ulogu je posebno imala u doba osmanske vlasti. Srednja (Fejićeva) ulica nikad nije bila sokak, ali nije bila ni prava ulica iz austrougarskog perioda. I upravo taj prelazni oblik joj daje šarm, koji rijetko koja ulica ima. Prije svega, ona predstavlja sponu Musale i Starog grada, i glavna je pješačka arterija grada.
Poslije Drugog svjetskog rata, izgled čaršije se mijenja, posebno u užem dijelu grada, na lokalitetu Glavne ulice i Fejićeve ulice sa priključnim sokacima. Sa lica mjesta nestaju divni mahalski ansambli – objekti orijentalnog tipa, bezbroj starih dućana i magaza sa svojom originalnošću i ljepotom. U mnoge stare objekte sa avlijama, ulazilo se direktno sa ulica, a ulazna vrata imala su svoje karakteristike, kako po izradi, tako i po dimenzijama. Krila vrata, rađena od čamovine, bila su izrezbarena, sa ukrasnim motivima u drvetu, i sa dodatnim elementima, kao što su zvekiri, mandali i krekuni.
U malo kojoj avliji da nije bilo zasađene voćke, a naročitu ljepotu davale su mirisne ruže. Preko kamenih zidova avlija padale su grane kajsija, šipka, smokve, vinove loze, a ponegdje šandude i mušmule.
Slika 1. Glavna ulica – ispred zgrade Divizije (NAMA) 1920-ih
Slika 2. Glavna ulica 1940-ih
Slika 3. Srednja ulica (Fejićeva) 1939.
Slika 4. Srednja ulica (Fejićeva) 1941 (fotograf: Federico Patellani)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
10.05.2017.

Topli vjetrovi na južnom polu


Proljeće na poluostrvu zapadnog Antartika sa proljećem u Evropi nema skoro nikakve sličnosti, jer tamo proljeće počinje tek u septembru. Nema behara po drveću, ali zato ima masu pingvina u ljubavnom zanosu. Na slici je jedan Adelie pingvin u ljubavnom zanosu.
Neka sličnost izgleda da, ipak, postoji. Na sjeverozapadnom vrhu Antartika pušu topli vjetrovi, i to oni suhi, koji se nazivaju fen vjetrovi. Barem tako su izvjestili britanski naučnici na sastanku  Evropske Geounije u Beču, proteklih dana. Prema tom izvještaju, tamo puše čak 65 posto proljetnih fen vjetrova, a to može biti veoma opasno po stabilnost ledenjaka. Topli vazduh dovodi do njihovog  otapanja, a nakon oticanja otopljene vode, u ledenjacima ostaju pukotine, koje potpomažu pucanju ledenjaka. Zbog toga je već dolazilo do kolapsa morskih ledenih platoa, pod nazivom Larsen A i B, 1995 i 2012. godine.
Na Larsenu C je ostalo oko 5 hiljada kvadratnih kilometara ledenog brijega. Ukoliko dođe do pucanja Larsena C, led  bi još brže odlazio od ledenjaka, a to bi u konačnici dovelo do povećanja nivoa svjetskih mora.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
10.05.2017.

Nesavladivi špic



Na vrhu ove kamene igle do sada nije stajao ni jedan čovjek. Za to postoji jedan dobar razlog.
Ostao mu je još jedan korak do vrha. Andreas Weiss zastao samo na metar ispod vrha Spazzacaldeira u Švicarskoj, a upravo toliko je bilo dovoljno da njegov prijatelj napravi jedan spektakularni snimak.
„Plamen“ kako se ova špicasta stijena još naziva, nalazi se u kantonu Graubünden, u Švicarskoj, omiljeni je cilj penjača, iako ga do samog vrha niko ne može savladati.
Razlog: Vrh na visini 2446 metara je tako malen i uzak, da čovjek na njemu ne može stajati. A ako bi se neko i popeo, i tada izgubio ravnotežu, pao bi dole, uz skoro okomiti stjenoviti zid. Zbog toga se penjači zadovoljavaju usponom na metar do stijene.
Andreas Weiss je dovoljno iskusan da ne preduzima takav rizik, iako se uz njega nalazi zaštitna sajla, sa njegove desne strane, koja bi ga u slučaju pada zadržala na nekoliko metara od vrha.
On je nakratko uživao u zalasku sunca, i krenuo nazad.
A dole ga je očekivao drugi vrhunac: Večera, kao nagrada za podvig.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.05.2017.

Giro d'Italia: Po stoti put!






Giro se kotrlja i ove godine. Po stoti put!
Ove godine Giro je počeo 5. maja, prvom etapom koja je startala u Algheru na Sardiniji, a nakon 21 etape, završiće se 28. maja, finišom u Milanu. Ova biciklistička trka pripada UCI World tour 2017.
Prva trka je održana 1909. godine, a održavana je svake godine, sa izuzetkom godina Prvog i Drugog svjetskog rata. Inicijatori trke su bili izdavač sportskih novina Gazzetta dello Sport, Eugenio Camillo Costamagna i urednici Armando Cougnet i Tullo Morgagni, po uzoru na već održavanu trku Tour de France, koja se počela voziti od 1903. godine. Finansiranje Gira je uslijedilo uz pomoć Biciklističkog saveza Italije, novina Corriere della Sera, kao i raznih korporativnih sponzora.
Prvi Giro d'Italia je počeo 13. maja 1909. godine, a vožen je u osam etapa, od Milana do Napulja i nazad u Milano, gdje je finiš bio 30. maja Pobjednik prvog Gira je bio Luigi Ganna.
Od pobjednika Gira navešćemo samo neka imena, koja su ostala u sjećanju tokom čitavog stoljeća. To su Alfredo Binda (Italija), Fausto Coppi (Italija), (inače miljenik našeg mostarskog Ace bicikliste) i Eddy Merckx (Belgija), koji su bili pobjednici Gira po pet puta.
Na Giro dItalia 2017. godina starta 18 UCI timova. Uz to je organizator dao dozvolu za učešće UCI Profesional Continantal timu, a među učesnicima se nalaze i četiri italijanska profesionalna tima, sveukupno sa 198 biciklista.
Dok na Tour de Frabnce pobjednik etape nosi žutu majicu, na Giro d'Italia, po boji papira novina Gazzetta dello Sport, pobjednik etape nosi majicu roza boje,a vodeći po bodovima, nosi crvenu majicu.
Rekordi i zanimljivosti sa Giro dItalia:
Najmlađi pobjednik je Fausto Coppi, koji je osvojio Giro 1940. sa 20 godina i 268 dana.
Najstariji pobjednik je Fiorenzo Magni, koji je osvojio Giro 1955. sa 34 godine i 180 dana
Najstariji vozač koji je učestvovao je Giovanni Gerbi, koji je imao 47 godina kada je vozio Giro 1932. godine.
Najduža ikad etapa, vožena je 1914. od Lucce do Rima, u dužini od 430 km. Pobjedio je Costante Girardengo
Najduži hronometar vožen je 1951. od Perugie do Ternija, dužine od 81 km. Pobjedio je Fausto Coppi.
Prvi put je Giro išao van Italije 1920. kada je prolazio kroz Švicarsku.
Giro je 1921. godine sniman i prikazivan u kinu.
Najviše etapnih pobjeda na jednom Giru ostvario je Alfredo Binda, 12 na Giru 1927. godine.
Najviše uzastopnih etapnih pobjeda ostvario je Alfredo Binda, 8 na Giru 1929. godine.
Najveća vremenska razlika između pobjednika i drugoplasiranog ostvarena je na Giru 1914. godine, kada je Alfonso Calcolari osvojio Giro za 1 sat, 57 minuta i 26 sekundi ispred Pierina Albinija.
Najmanja vremenska razlika između pobjednika i drugoplasiranog ostvarena je na Giru 1948. godine, kada je Fiorenzo Magni osvojio Giro sa 11 sekundi ispred Ezija Cechija.
(izvor:express/wiki)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.05.2017.

Divlji i slobodni



„Planinski duh“ , tako stanovnici kirgiskog masiva Tienschan nazivaju snježnog leoparda.
Jedna foto zamka uhvatila je ovu veliku, opasnu, ali ipak stidljivu veliku mačku, koja je, kako se očigledno vidi, tek izišla iz vode, nakon što je preplivala rijeku.
Ljepota njihovog krzna postala sudbina ovih životinja: Ilegalni lovci su ih zadnjih godina desetkovali, isključivo zbog krzna.
Tek nekoliko hiljada snježnih leoparda još živi na slobodi.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
08.05.2017.

Premijerove čarape


Žuto i plavo zajedno. Ove dvije boje nekada su bile znak raspoznavanja stanovnika nekih krajeva iz okoline Mostara. Uz to pitanje: Koji bi se to političar danas usudio obući ovakav par čarapa, i uz to se pojaviti javno, pred kamerama?
To je mogao napraviti samo jedan: Kamadski premijer Justin Trudeau (45). On se ovih dana susreo sa irskim kolegom Enda Kennyjem, i pri tome pokazao da je ljubitelj naučno fantastične sage „Star Wars“. Zbog toga su njegove čarape bile plavo-bijele i žuto-zlatne, i prikazivale su robote „R2-D2“ i „C-3PO“, koji su omiljeni likovi iz ove sage. Zbog toga je premijer dobio niz pohvala na internetu. Inače, Trudeau je poznat po svojim neuobičajenim potezima.
Kao ljubitelj yoge, jednom je poslije sjednice balansirao na dvije ruke, na rubu jednog stola.
Uz sve to, ipak, čarape su mu cool...
(izvor:express)


(spagos)
07.05.2017.

Mostar očima umjetnika: Stari most u akvarelu od kafe





Martin Frljić (23), umjetnik iz Viteza, umačući kist u svoju kafu, uspio je uraditi akvarel Starog mosta u Mostaru i umjetničkim izrazom kroz hedonističke poslastice oduševiti brojne posjetioce na nedavno održanom Sajmu kafe, čokolade i delicija, koji je po prvi put održan u Mostaru.
Sudjelovao je na brojnim festivalima i radio razne mozaike, karikature, na plažama i raznim mjestima i sa zadovoljstvom uvijek rado pokazuje svoje sposobnosti bez obzira je li riječ o nečem inovativnom ili već viđenom. Za gostovanje u Mostaru nije puno razmišljao.
Oslikao je ono što je simbol grada na Neretvi i povezao umjetnost sa okusima i mirisima kafe i čokolade, a posebnu pažnju plijeni akvarelom Starog mosta u Mostaru, koji je uradio sa tradicionalnom turskom kafom.
"Stari most je simbol Mostara i odlučio sam to prikazati kroz umjetnost. Umakao sam kist u kavu koju pijem i od toga sam napravio Stari most u akvarelu od kafe", kaže mladi umjetnik koji uživa brojne simpatije ljubitelja umjetnosti, slatkoljubaca i svih građana koji su imali priliku vidjeti kako svojim rukama udahnjuje dušu čokoladi i kafi kroz svoj poseban izraz.

(izvor:oslobođenje)

(spagos)
07.05.2017.

Za arhivu: Velež – Goražde 4:0 (2:0)





Stadion “Rođeni”
Gledalaca: Sve se crveni
Sudija: Bojo Danijel (Kiseljak)
Žuti kartoni: Brandao (Velež), Hiroš, Šuntić, Huseinspahić (Goražde)
Strijelci: 1:0 Brandao (14’), 2:0 Brandao (18’), 3:0 Tatar (58’), 4:0 Tatar (76’)

Velež: Abdihodžić, Zvonić, Memić, Mujezinović, Ćosić (od 61’ Isić), Ovčina (od 55’ Tatar), Handžić, Carvalho, Brandao, Mahinić (od 68’ Mrgan), Krcić.

Goražde: Ćeman, Korda, Dučić, Drljević, Hiroš, Rovčanin, Adžem (od 78’ Geca), Šuntić, Huseinspahić, Mirković, Čakar (od 68’ Berbić).

U najboljoj partiji ove sezone, Velež je sa visokih 4:0 savladao ekipu Goražda.
„Rođeni“, koji su i na ovoj utakmici imali veliku podršku svojih navijača, krenuli su furiozno od samog starta, a prvu priliku imao je Brandao već u 4. minuti, ali siguran gol zaustavlja stativa.
Brazilski napadač je prisebniji u 14. minuti, kada koristi dobru asistenciju Memića i šalje loptu iza leđa golmana Ćemana.
Par minuta kasnije isti igrač ponovo trese mrežu gostiju, ovaj put na sjajnu asistenciju Ćosića.
Pritisak igrača Veleža nastavljen je i u drugom poluvremenu, a nakon samo tri minute igreHuseinspahić ruši Ovčinu u šesnaestercu, a sudija Bojo pokazuje na bijelu tačku. Međutim, rezultat ostaje siti, jer je Ćeman odlično odbranio udarac kapitena Zvonića
Nakon što je u prvom poluvremenu postigao dva efikasna gola, Brandao se okrenuo asistencijama, a najviše koristi od toga imao je rezervista Tatar, koji u 58. i 76. minuti postiže golove za uvjerljivu pobjedu Veleža, koji je ovom pobjedom napravio veliki korak ka opstanku u prvoj ligi FBiH.

(novasloboda.ba)
07.05.2017.

Vožnja u Mercedesu iz 1903.






Prilikom vožnje Mercedes-Simplexa 40, iz 1903. godine, i iskusne vozače oblije znoj. Vozilo je u njegovim najboljim danima važilo kao ekstremno lagano za upravljenje.
Prilikom vožnje čuju se pućkanje ventila, zveket pogonskog lanca i buka auspuha. “Ovakvo auto ima svoju dušu” kaže Jochen Mass, nekadašnji auto-trkač i dodaje, “ To se čuje, miriše i osjeća na svakom metru puta”.
Vjetar nagoni u oči suze, a one idu vodoravno po licu. Oko ušiju fijuče vjetar, a volan se mora čvrsto držati u rukama. Vožnja automobila iz vremena prije Prvog svjetskog rata je prava avantura. Na prvim metrima glava jednog normalnog vozača iz ovih vremena je prepuna, jer je mnogo toga  potpuno drugačije nego kod današnjih automobila. Tako sirovo i brutalno, ali tako čisto i arhaično.
Uz puno osjećaja Jochen Mass dodiruje kočnice pred krivinom, a nakon ubrzanja šalta u višu brzinu. Promjena brzine ima svoj tok: pritisnuti kuplung, oduzeti gas, izbaciti brzinu vani, pustiti kuplung, onda ponovo pritisnuti kuplung, ubaciti u brzinu, pustiti kuplung i dodati gas. “Funkcioniše bolje i štiti materijal, ako se brzina brže mjenja”, kaže trkač.
Za njega su Simplex modeli prvi automobili koji su obećavali slobodu. Njima se moglo putovati na veće razdaljine, bili su jednostavni za vožnju i nudili su dovoljan radijus kretanja.
Vožnja, o kojoj se govori ovdje, nije obavljena na nekoj zatvorenoj cesti, nego u sred saobraćajne gužve, u okolini Nice u Francuskoj. Ovo mjesto nije slučajno izabrano za izlazak na cestu, 115 godina starog auta. Bio je to povratak na historijski lokalitet.
Mercedes Simplex 40 je direktni nasljednik HP Mercedes35PS, sa 35 KS, iz 1900. Optički nema velike razlike između ta dva auta. Model 40 se smatra prvim modernim automobilom, prema tadašnjim standardima. Prije toga automobili su bili preuređene kočije, ili trokolice, sa jednim ili dva cilindra. Kod modela 35, Daimler je prvi put primjenio motor sa četiri cilindra i zatvorenim sistemom za hlađenje. Imao je prijenos sa četiri brzine, diferencijal i direktno upravljanje.
O optimiranju izduvnih gasova i poboljšanju performansa, smanjenju potrošnje, u to vrijeme niko nije još ništa ni govorio. Tanji presovani čelični okvir za šasiju i kućište kartera od lakog metala, smanjivali su nepotrebnu težinu vozila.
Kroz novu konstrukciju težište vozila je bilo puno niže nego kod kočija sa pomoćnim motorom, pa je to doprinosilo puno boljim ponašanjem tokom vožnje i većim brzinama.
Prvi mercedes je bio kvantni skok, u kojem je potencijal novog izuma dosljedno sproveden. Tek tada se uviđala pobjeda automobila nad kolima sa konjskom zapregom, kažu u muzeju Mercedesa.
Mercedes 35 PS proizveden je u svega 29 primjeraka, i od njih danas ne postoji više ni jedan u životu. Nasljednik Simplex 40 proizveden je u nekoliko stotina primjeraka, niko ne zna tačnu brojku, kao ni to, koliko je primjeraka sačuvano do danas, negdje po svijetu.
Možda svega nekoliko, ili ni toliko? Jedan od njih se nalazi u posjedu Mercedesovog muzeja, i veoma rijetko se može vidjeti na ulici. Zbog toga, ovaj primjerak, kojim je napravljena vožnja u okolini Nice, ima vrijednost od nekoliko miliona eura.
Daimler je model iz 1902. nazvao Simplex jer je za tadašnje uslove bio jednostavan za opsluživanje i upravljanje. Sa današnjeg stanovišta, ne može biti komplikovaniji. Vozač ima dosta muke dok startuje motor, a za to mu je potrebna kurbla i zamah od podosta okretaja dok motor ne starta. Prije toga benzin se mora upumpati do oderđenog pritiska, paljenje naštelovati ispravno, a sve to, prema osjećaju vozača.
Od vozača se još tražilo da ima pogled na četiri pedale, dvije za brzine, i dvije metalne ručice sa strane, dugačka metalna ručna kočnica, zatim jedna od mjenjača i jedna za kočnicu. Uz to vozač imao dosta muke sa drvenim volanom, kao i armaturama sa deset staklenih kapaljki. Kroz njih je teklo ulje za podmazivanje pojedinih tačaka u motoru, gravitacijom, bez pumpe. Tada su se vozači obavezno morali zaustavljati pred servisom, kako bi prekontrolisali podmazivanje svake tačke pojedinačno.
Simplex 40 je bio zahtjevan auto u to vrijeme, ali i jedan sportski automobil. Uostalom, kod veoma rijetkih vlasnika. Automobili su tada bili igračke bogatih, a jaki Mercedes Simplex sebi su mogli priuštiti samo milioneri.
Mnogi od njih su zbog toga svoje automobile angažovali u auto utrkama. Prva trka automobila održana je 1897. godina na relaciji Nica – La Turbie. Bila je to prva brdska trka na dužini 15,5 kilometara, od Nice do mjesta La Turbie u planinama iznad Nice. Vozači se tada nisu takmičili jedni protiv drugih, nego protiv sata. Vozili su jedan iza drugog. Ukoliko su automobili izdržali trku, to je bio argument za prodaju: Pobjedio u nedelju, prodat u ponedeljak.
Tada već dolazi do komercijalne spoznaje automobila, i od strane sposobnih trgovaca počinje narudžba većeg broja automobila. Već tada se moglo govoriti i o serijama od deset pa do stotinu komada istog primjerka. Godine 1899. se prvi put pominje ime Mercedes, po imenu kćerke glavnog dobavljača Jelineka, a to ime 1902. godine postaje zaštitni znak ove vrste automobila, koje je uz kasnije dodanu trokraku zvijezdu, ostalo marka da danas.
Zbog svega navedenog, prezentaciju modela starog 115 godina, obavljena je baš na relaciji iznad grada Nice.
(izvor:welt)

Smail Špago
(novasloboda.ba)
06.05.2017.

Đurđevdan je...


Svoj najveći kulturno-vjerski praznik - Đurđevdan svakog 6. maja većina Roma proslavlja širom svijeta. Ovom slavom proslavlja se proljeće, ali i dolazak i početak ljeta. Kultom jagnjeta, ritualima i ceremonijama na taj dan se obezbjeđuje blagostanje, prosperitet romske porodice i zajednice.
Bio Ederlezi ili Jurjev, tradicionalno se obilježava ne samo u bivšim jugoslovenskim zemljama, već i u Turskoj, Rumuniji, Moldaviji... Ovaj proljećni praznik pravoslavci posvećuju sv. Đorđu, a osim Roma, slavi ga muslimansko i katoličko stanovništvo u stočarskim krajevima.
Kako će proslaviti život u oskudici i nezaposlenosti najbrojnija i najugroženija manjina u BiH, to ona najbolje zna. U tome im neće pomoći, kao ni drugima, političari, tek možda njihova mitska zaštitnica Sara-la-Kali.
Jurjev je bio i ostao dan i proljeća, i ljeta, dan kada se slavi i život, i priroda, pa i nije nikakvo čudo što igra veliku ulogu u životu mladih, osobito djevojaka. Najviše običaja i jeste vezano za mlade Romkinje. Najljepši od njih je skupljanje vode kojom su se one kupale. Pale se vatre i sjedi se uz njih do zore, pa se ujutro ide na uranak. Na uranak se odlazi na livadu, na kojoj izvire potok. Ujutru se na izvoru obavlja obredno umivanje, branje vrbovih grančica kako bi se okitila kuća ljekovitim travama za đurđevdansko jutarnje umivanje.
Poslije uranka obično se odlazi na pijacu i kupuje đurđevdansko jagnje. Pri kupovini se svi obično potrude da jagnje bude lijepo i bijelo. Po romskom vjerovanju, crno jagnje donosi nesreću. I Romi vole da se takmiče, pa se svako trudi da mu jagnje bude veće i deblje, jer je i tada domaćin ugledniji. Kući se jagnje donese živo i ono predstavlja radost i za djecu i ostale ukućane, potom se blagosilja: „Nek ovel bahtalo“ (Neka je srećno). Pred ručak se podijeli nekoliko tanjira (neparan broj) sa parčetom jagnjećeg pečenja i prilozima, komadom hljeba i dezertom.
Ujutru, svakog 6. maja djeca se po običaju bude „batinama“ od drijenovog pruta ili se udaraju žarom po tabanima, a onda se okupaju vodom koja je prethodni dan zahvaćena sa omahe, a u kojoj je prenoćio miloduh, ruža, ljekovite trave i razno drugo bilje, poljsko cvijeće i crveno jaje. 
Porodično se ide na teferiče (izlete), uglavnom pored izvora ili rijeka.
Niko kao omladina nije se radovao vašaru. U nekim krajevima postojao je običaj da se u dvorištu pred kućama pale dvije vatre ili postavljaju dvije „žiške“ žara, između kojih bi prolazili ne samo ukućani, već i stoka, zbog zaštite od uroka i zmija. Ustaje se rano, jer se vjeruje da ne valja spavati preko dana, jer će onaj ko to bude činio na Jurjev, biti pospan tokom cijele godine.
Da bi bili i ostali zdravi i jaki tokom godine, obično se ljudi kite cvijećem i biljem, opasavaju se vrbovim i drenovim prućem. Djeca i žene se obično prije izlaska sunca ljuljaju na drenovom drvetu, kako bi i oni bili zdravi, što je običaj koji je živo bio prisutan u Sarajevu. Negdje su se, opet, djevojke valjaje po žitu da bi im kosa rasla kao žito. 
Ljubavna magija se vezuje za Ederlezi, više nego za bilo koji romski praznik. Na ovaj proljećni praznik mnogo se i gatalo, uglavnom se sva ta sujevjerja odnose na djevojačku udaju. Tako se npr. koncem podvezivala stabljika žare (koprive) ili pero mladog luka u baščama, pa bi se ujutro na Jurjev ko' ludo trčalo i gledalo na koju stranu se podvezani i sasušeni dio biljke savio - vjerovalo se da će iz tog pravca doći budući mladoženja. Slično su činile i sa bacanjem starih izgaženih opanaka ili cipela preko kućnog krova. Ujutro bi gledale na koju stranu je okrenut vrh cipele, vjerovalo se da će budući muž doći iz tog pravca.
Djevojačka znatiželja nije se ograničavala samo na ovo, one su gatanjem pokušavale predvidjeti imena svojih muževa. Tako bi tokom večernjih sati, uoči Jurjeva, razapele tamni konac preko ulice ili sokaka, pa ako prva osoba koja naiđe bude, recimo, neki Adem- da će se tako zvati djevojčin budući mladoženja...
U ovim modernijim vremenima Romkinje stavljaju različite travke pod jastuk, isključivo iz jednog cilja da bi usnule onog suđenog. Čak postoji i običaj da neka djevojka za vrijeme Đurđeva ode u goste, i prvo što uradi preskoči prag te kuće i od domaćina uzima so i hljeb koji također stavlja pod jastuk.
Neka vam ulazna kapija bude otvorena, neka pjesma, igra, otope led, neka dobri duh Jurjeva svima donese zdravlje i veselje...
(izvor: Al Jazeera)



Erdelezi

Sa me amala oro khelena
Oro khelena, dive kerena
Sa o Roma daje
Sa o Roma babo babo
Sa o Roma o daje
Sa o Roma babo babo
Ederlezi, Ederlezi
Sa o Roma daje

Sa o Roma babo,
e bakren chinen
A me, chorro,
dural beshava
Romano dive, amaro dive
Amaro dive, Ederlezi

E devado babo,
amenge bakro
Sa o Roma babo,
e bakren chinen
Sa o Roma babo babo
Sa o Roma o daje
Sa o Roma babo babo
Ederlezi, Ederlezi
Sa o Roma daje


Đurđevdan (verzija Bijelo dugme)

Proljeće na moje rame slijeće
Đurđevak zeleni
Đurđevak zeleni
Svima osim meni

Drumovi odoše a ja osta
Nema zvijezde danice
Nema zvijezde danice
Moje saputnice

Ej kome sada moja draga
Na đurđevak miriše
Na đurđevak miriše
Meni nikad više

Evo zore evo zore
Bogu da se pomolim
Evo zore evo zore
Ej đurđevdan je
A ja nisam s onom koju volim

Njeno ime neka se spominje
Svakog drugog dana
Svakog drugog dana
Osim đurđevdana

više verzija prevoda na razne jezike na linku: https://de.wikipedia.org/wiki/Ederlezi_(Lied)

(spagos)



06.05.2017.

Eifelov toranj, gdje nikad nije bio





Iznenada, uz sami početak svjetskog prvenstva u hokeju na ledu, koji se inače igra u dva grada, u dvije države, u Kelnu i Parizu, na obali Rajne, nasuprot poznate kelnske katedrale, pojavio se Eifelov toranj. On će tu ostati od 5. do 21. maja, do kada se igraju utakmice svjetskog prvenstva.
Eifelov torenj, u mini verziji, izazvao je znatiželju slučajnih prolaznika, a nije isključeno da će narednih dana, uz ljepše vrijeme, privući i veliki broj znatiželjnika i ljubitelja selfie snimaka.
Jedna jaka slika: Eifelov toranj, i katedrala, koje povezuje jedan most. Bilo bi dobro da su organizatori turnira nasuprot Eifelovog tornja u Parizu, tokom turnira postavili maketu katedrale iz Kelna, Koliko je poznato, nisu.

(izvor:express)
06.05.2017.

Zaljuljati, i na pleća položiti


Na slici se ne radi ni o kakvom čupanju i guranju djevojaka zbog nekog momka. Ovo je sport, čak tradicionalni sport u Švicarskoj. Zove se „Schwingen“ ili po naški ljuljanje. To je jedna prastara sportska disciplina.
Na takmičenju žena na Drugom Hergiswalder ženskom „schwing“ prazniku, odakle i potiče ova slika, učesnice pokušavaju prevariti jedna drugu, oboriti je na tlo i položiti na leđa.  Borba se vodi u pantalonama posebno napravljenim za ovu svrhu, na okruglom borilištu pokrivenom sitnom pilotinom.  Sve se dešavalo u švicarskom kantonu Nidwalden, u blizini Luzerna.
„Prije i poslije borbe protivnice daju ruku jedna drugoj i borilište napuštaju kao prijetelji“, glasi osnovno objašnjenje u pravilima borbe. Znak prijateljstva; Nakon borbe protivnice pomažu jedna drugoj da očiste ostatke pilotine sa odjeće, koja se nakupi tokom vajanja po borilištu.
Proteklog vikenda, prvo su u subotu održane borbe u ženskoj, a u nedelju u muškoj konkurenciji.
U Švicarsoj je ovaj sport omiljen skoro kao i fudbal, a čak postoje i Schwinger klubovi.
(izvor:express)
Smail Špago


(Novasloboda.ba)
05.05.2017.

Jedan usput...


...odakle kafa u filđanu, kad je džezva puna???


(forum.klix.ba)
05.05.2017.

Do vrha molim...


Početak budućnosti...???

(spagos)
05.05.2017.

Leteći vodič


Onaj, ko bi ovakav snimak napravio bez drona, kao penjač sigurno nikad ne bi stigao do svog cilja.
Prije ovog penjača, na ovom mjestu, nije bio ni jedan čovjek. Uprkos tome, Patrick Kingsbury je pred očima imao tačnu sliku onog šta ga očekuje tokom uspona, na svakom milimetru okomite stijene.
Kamera drona, koja je napravila i ovaj snimak, njemu je istovremeno služila kao ruter planer. Na drugi način, nije bilo nikakve mogućnosti savladati ovu okomitu stijenu, visoku 120 metara.
Tri sata su trebala Patricku Kingsburyju da to ostvari. Na svakih 30 metara visine izbušio bi rupu u stijeni  i u nju učvrstio kuku, na koju bi učvrstio sigurnosni konopac. Osim drona, pri tome nije imao nikakve druge pomoći.
Uređajem je upravljao fotograf Max Seigal, koji je sa prijateljima ostao u podnožju stijene. Zahvaljujući „letećem oku“, Seigel je Kingsburyju putem funka ukazivao na najpogodniju rutu.
Najuzbudljivije u svemu: Pored toga što je kamera napravila snimak iz neuobičajene perspektive, ova akcija otvora nove mogućnosti svim penjačima po okomitim stijenama.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
04.05.2017.

U sjećanju...

4. maj 1980 - 4. maj 2017
04.05.2017.

Prelijepa sportska priča sa obala Neretve: Eminina fudbalska “pjesma”









Informacija koju raja ekuje od dana kad je objavljena vijest da su se djevojke iz ŽF/NK Emina iz Mostara plasirala u finale kupa BiH.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportske.ba, 03.05.2017. autor je Haris Zilić)

Godina dana postojanja, finale Kupa BiH, superiorni plasman u viši rang takmičenja sa više od 100 postignutih golova u sezoni… Navedeni podaci sigurno zaslužuju respekt svakog sportskog zaljubljenika, a upravo taj poduhvat su ostvarile fudbalerke mostarske Emine.
Klub je osnovan 9. maja 2016. godine, prvu utakmicu su odigrale protiv Čapljine, gdje su ostvarile trijumf rezultatom 5:3.
U svojoj prvoj godini postojanja, Emina ne zna za poraz u zvaničnim utakmicama, a plasman jednog kluba u finale Kupa BiH, nakon samo godine postojanja na fudbalskoj mapi i više nego dovoljan razlog je bio da se o superlativima priča o novom sportskom čudu u BiH.

Sudbina je tako htjela, da Emina svoje utakmice igra na stadionu Veleža, kluba koji je ime i prezime na regionalnoj mapi. Veležu trenutno ne cvjetaju ruže, ali Mostar je dobio još jedan fudbalski klub, koji će u budućnosti igrati značajnu ulogu u Bosni i Hercegovini, a možda i šire, jer su upravo zreli i zdravi temelji za tako nešto uspostavljeni, na čelu sa predsjednicom Sevdom Tojagom i trenerom Zijom Tojagom.

“Riječ je o skupini igračicama svih ”boja” i uzrasta, koje kroz sport i druženje daju svima nadu da Mostara ima i da ga jednostavno mora biti,”, napisao je u svojoj objavi na Facebooku jedan od najzagriženijih navijača Veleža Denijal Deni Behram.

Emina u svojim redovima ima i mlade reprezentativke BiH: Anu Bojanić, Elmu Husić, Frančesku Šimić, Minelu Gačanicu, a reprezentativno iskustvo iza sebe imaju i sestre Isaković Amra i Alma, Stjepana Pendeš, Merita Mehanović, iskusne Spomenka Manigoda i Dragica Denda, dok je Irena Bjelica reprezentativka Crne Gore, a Jelena Gvozderac je član A reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Pored svega nevednog, u ŽF/NK Emina, dosta pažnje i daju mlađim igračicama, tako da misle i na budućnost tima, gdje su i tom segmentu već postavili određene ciljeve. Neke od mlađih igračica su i pokucale na vrata reprezentacije, među kojima je i pomenuta Elma Husić, koja je bila na razvojnom turniru u Crnoj Gori sa U16 reprezentacijom naše zemlje, a najmlađa u timu je 14-godišnja Sajra Eminović.

Zajedništvo, porodična atmosfera i profesionalizam koji vlada u ovom mladom mostarskom klubu, pokazatelj su da u Gradu na Neretvi pušu možda neki novi vjetrovi i pjeva se jedna “nova” sportska “pjesma”, a kao i u onoj Šantićevoj i u ovoj je u glavnoj ulozi Emina.



(spagos)
04.05.2017.

Ledeni brijeg se zaustavio pred obalom Kanade





Mali grad Ferryland, na ostrvu Newfoundland u Kanadi, postao je prava turistička atrakcija zahvaljujući “ledenim divovima”, koji su se pojavili u tom području tokom uskršnjih praznika.
Auto-put u blizini grada Ferrylanda je neko vrijeme bio u potpunosti blokiran, jer su se ljudi zaustavili kako bi li gledali i fotografisali ledene plutajuće planine,
Područje uz obalu Newfaundlenda i Labradora je poznato kao “ledena dolina”, zahvaljujući velikom broju ledenih brijegova koji se pojavljuju svakog proljeća. Prvi ledenjaci koji su se pojavili su poprilično veliki i nalaze se baš blizu obale, što ih čini idelanim za fotografisanje. Poznato je da se veći deo ledenjaka nalazi ispod površine mora, a iznad je samo njihov vrh.
Kako javlja kanadska televizija, ovog proljeća primijećeno je 615 sličnih ledenih brijegova. Prošle godine bilo ih je ukupno 687. Sezona ledenih brijegova završava u junu. Putovanje ledenjaka se pripisuje neobično jakim vjetrovima koji pušu u suprotnom smjeru od Grenlanda, odakle polaze. Prema riječima stručnjaka, razlog ove pojave leži u povećanom globalnom zagrijavanju.
Ove ledene sante putuju sličnim putem kojim je putovao i ledenjak u koji je udario Titanik 14. aprila 1912. godine. Brod je potonuo dan kasnije, na udaljenosti manjoj od 400 milja od Ferrylanda, a tom prilikom je poginulo više od 1.500 ljudi.
Prema turističkim informacijama sa Newfoundlanda i Labradora, Ferryland je nekad bio domovina Beohuka, jednog izumrlog naroda. U 17. vijeku, ovdje je bila kolonija pod nazivom Avalon, čiji se ostaci sada otkrivaju. Ovdje ljudi dolaze da posmatraju morske ptice i kitove, a evo sada, mogu posmatrati i ogromne sante leda.
Ledenjak na slikama je najveći, koji se do sada pojavio u blizini Ferrylanda.
(izvorHuffpost)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
04.05.2017.

MM Revija, svi brojevi od 1 do 13.


Mostarska Revija MM, izlazila je nakon rata, 1996 i 1997. godine, objavljeno je ukupno 13 brojeva, postavljena je komplet na blogu MM sjećanja.blogger.ba, kao i na facebook stranici:


MM Revija brojevi od 1 do 13 na blogger.ba:













priredili: Muhamed-Hamica Ramić i Smail Špago

(spagos)

03.05.2017.

Svjetski dan slobode medija



Danas, 3. maja, u svijetu se obilježava Svjetski dan slobode medija, a na ovaj datum Bosna i Hercegovina se ne može pohvaliti rezultatima. Novinari u BiH su nerijetko meta verbalnih, ali i fizičkih napada. Javni servisi su, zbog neriješenog finansiranja, gotovo pred gašenjem.
Evropski parlament upozorio je uz Svjetski dan medija da je upravo nezavistan i slobodan rad javnih servisa ogledalo slobode medija u jednoj državi.
Svjetski dan slobode medija, 3. maj, dan je kada se slave osnovni principi slobode medija, kada se osvrće na slobodu medija u svijetu, na zaštitu nezavisnosti medija i odaje počast novinarima koji su izgubili život radeći svoj posao.
Prioritet je osigurati slobodu medija u cijelom svijetu. Nezavisni, slobodni i pluralistički mediji su ključni element za dobru vladavinu u mladim kao i u starijim demokracijama, oni garantiraju transparentnost, odgovornost i vladavinu prava.
Obrana slobode medija jedan je od prioriteta svake demokratske države, ističe se u tekstovima koji govore o današnjem “prazniku” medija i medijskih radnika.
Zaštitu novinara i borbu protiv nekažnjavanja utvrdila je Generalna skupština Ujedinjenih naroda odlukom u novembru 2013. godine. Tom odlukom pozvane su zemlje da spriječe nasilje protiv novinara, da suzbijaju nekažnjavanje počinitelja i da doprinose razvijanju slobodnog i sigurnog okvira za rad novinara.
Drugi novembar je tom odlukom postao Međunarodni dan za okončanje nekažnjivosti zločina protiv novinara.
Evropska Unija u maju 2014. godine proglasila je orjentacije o obavezi država za obranu i osiguranje slobode izražavanja i pluralizma medija, te za borbu protiv nasilja i prijetnji novinarima.
Vijeće Evrope u decembru 2015. godine uspostavilo je platformu za prikupljanje informacija o napadima na novinare.

Svjetska rang lista zemalja po slobodi medija može se pogledati na stranici Reporter ohne Grenzen – Reporteri bez granica, link:



(spagos)

03.05.2017.

Akcija za „čisti mobitel“


Jedna ekstra usluga u jednom japanskom toaletu pomaže nam da postanemo svjesniji opasnosti koju stalno nosimo sa sobom.
Podrazumljivo je da se nakon korištenja toaleta ruke operu temeljito. Ali, ko uđe u toalet na aerodromu u Tokiju, tamo dobija još jednu ekstra ponudu. Na zidu visi jedna posebna rola sa toalet papirom za čišćenje mobitela.
Pozadina akcije: Na ekranu mobitela živi šest puta više bakterija nego na poklopcu WC šolje. Doduše, većina njih je bezazlena, ali i minimalno čišćenje umanjuje rizik infekcije nekim opasnim virusom. U tu svrhu su najpogodniji bezalkoholne maramice za čišćenje naočala. Slično je i sa kompjuterskom tastaturom.
Kod žena jedna dodatna opasnost vreba iz unutrašnjost njihove tašne. Kreme za lice i ruke pružaju idealne uslove za razmnožavanje bakterija. Ovdje savjet glasi: Najbolje je koristiti kreme iz tube.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
03.05.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema - Uvod



U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“. Proizvod je to njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset i više godina, što znači da su to opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije iza 1947. godine).
Šiširak je ovaj materijal skupljao dugi niz godina u vidu bilješki, a do pojedinih podataka je dolazio na osnovu pričanja sa starim Mostarcima, svjedocima ondašnjeg vremena. Nakon tog prvog objavljivanja, isti tekst se iznova pojavljivao na više mjesta i u više navrata, međutim, za one koji s posebnom pažnjom prate takvu vrstu istorijske građe, taj tekst sve više dobija na značaju i težini, kako vrijeme prolazi. Pored toga, čini nam se da ga svaka nova generacija ponovo otkriva i čita s novim oduševljenjem, otkrivajući onaj Mostar – čaršiju kakve više nema i neće je više nikada ni biti, osim u sjećanju Mostaraca i koju je srećom zapisao Hilmija Šiširak.
Svjedoci smo da Mostarske čaršije već odavno nema u obliku koji je nama starijim generacijama bio poznat. Vidimo mnoge značajne građevine koje stoje kao ruine i predstavljaju ruglo grada. Oči nas starijih, a pogotovu mladih – rođenih nakon rata, su se već uveliko navikle na takvu sliku grada. Prilika je stoga da se prisjetimo kako je Mostar izgledao prije više od pola vijeka iz jednog jedinog razloga – da pokažemo kako je čaršija nekad cvjetala, kako je bila centar svih događanja, kako je opstajao spoj starog i novog i u konačnici da pokušamo tekstom i slikom ovjekovječiti izgled starog Mostara.
Skoro svakog ljeta tokom boravka u Mostaru, nas trojica imamo priliku susretati se s dragim prijateljem, Hilmijom Šiširakom, koji nam svaki put ponudi neki novi detalj, koga u prvoj verziji teksta nije zapisao, jer ga se kasnije sjetio ili je došao do njega nakon što je tekst doživio svoje prvo objavljivanje.
Ponukani ovim činjenicama, u novom serijalu ćemo pokušati starim i novim čitaocima predstaviti integralni tekst Hilmije Šiširaka, s malim dopunama. Svaki segment teksta ćemo upotpuniti nekim novim detaljima, objašnjenjima, te ilustrovati pokojom fotografijom iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
U prvom nastavku donosimo uvodni tekst kao pristup temi od strane autora:
Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se širio koncentrično i pretežno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim različite cjeline: čaršija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelušina, i noviji dio grada, izgrađen na nekadašnjim baščama i vinogradima. Mostarske ulice, često s gusto zbijenim i širom otvorenim dućanima, očuvanim kućama i čardacima orijentalne arhitekture, s kupolama džamija i munarama, bitna su obilježja današnje cjeline čaršije i Starog grada.
Ovdje bi nadodali samo kratak komentar vezan za nastanak i širenje grada. Gradnjom Sinan-pašine (Atik) džamije na Mejdanu počinje urbani razvoj grada. Poznata je činjenica da se uz džamije u vrijeme nastajanja bosansko-hercegovačkih gradova formiraju mahale, javne i obrazovne institucije. Tako se u neposrednoj blizini Sinan-pašine džamije grade mešćema (sudnica), medresa (srednja škola), hamam (javno kupatilo), tepa (tržnica) i brojne stambene jedince. Stoga je važno naglasiti da se iz ove mahale, a zahvaljajući Sinan-pašinoj džamiji, Mostar počinje razvijati u kasabu, čaršiju i grad.
Slika 1. S Hilmijom Šiširakom u Mostaru, Tibor Vrančić i Smail Špago, ljeto 2014.
Slika 2. S Hilmijom Šiširakom u Mostaru, Ismail Braco Čampara i Tibor Vrančić, ljeto 2016.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
02.05.2017.

Da igla pane...

...ne bi imala gdje pasti. Stari most i Stari grad, 1. maja 2017. godine.










(fotosi: Emir M. Krpo, portali, facebook)

(pravac, Stari grad, fotos Gugo)

(u isto vrijeme na Buni, Dnevni list)



(spagos)
02.05.2017.

Izlazak ili zalazak?


-Je li mu ovo izlazak ili zalazak sunca – pita jedan, dok gledaju sliku

-Zalazak, sto posto! Poznajem autora. Nikad ne ustaje prije podne – odgovara drugi.

(spagos)
02.05.2017.

Blejanje


(iz teksta Kad jaganjci utihnu, autorice Eme Maslo, objavljenog 2. maja 2017. na avaz.ba)

...u glavi mi bljesnu slika Ivanke Pavljašević, radnice tekstilne konfekcije "Borac" Banovići, koja isto tako pošteno, nakon 40 godina rada, prvomajske praznike provodi pod otvorenim nebom, na hladnom sarajevskom betonu.
Umjesto uz porodicu i raznoliki izbor mesnih delicija, Ivanka sa koleginicima, pod policijskom prismotrom, protestuje ispred zgrade Vlade FbiH.

U zemlji gdje je više od 500.000 nezaposlenih i 650.000 penzionera, šest žena pokazalo je zašto je BiH svjetlosnim godinama daleko od svijeta. Oni tamo, u na primjer, miljama dalekom Chicagu traže svoja osnovna radnička i ljudska prava. Traže da pošteno rade, zarade, ali i da vrijeme provedu sa porodicom, prijateljima. Traže vrijeme kada jednostavno neće raditi ništa. Traže da imaju život.
Naš radnik daleko je od toga. Bez želje da traži neka svoja, a kamoli tuđa prava. Naš radnik, presretan što se nakon godina tavorenja po biroima za nezaposlene, uz pregršt moljakanja, nerijetko i uz mito, našao u situaciji da odnekud prima nekakvu plaću, ne smije ni pomisliti da postoje neka radnička prava. Jer šta bi onda bilo? Morao bi voditi neke borbe za ista protiv nečega što više nije kapitalizam nego robovlasništvo, izlaziti na ulice, dići svoj glas...
Ovako će svoju radnu snagu prodati za siću sretan što uopće ima posao. I onda, tradicionalno, umrtvljenog instinkta za borbu protiv nepravde, svakog Prvog maja, na Međunarodni praznik rada, okretat će janjad, uživati u prirodnim ljepotama BiH dok cvrče ćevapi i pileća krilca na "tihoj vatri" i pjevušit će stihove popularnih pjesama.
Tako je i jučer širom BiH utihnulo hiljade janjadi. Ali, blejanje nije..


02.05.2017.

Ajkula zrela za Hollywood


Pred obalama na Floridi plovi jedna dama-ajkula, s jedinim, stvarno jedinstvenim osmijehom.
„Svaki dan u kome se ne nasmiješ, računaj izgubljenim“, rekao je jednom prilikom najveći filmski komičar svih vremena Charlie Chaplin.
Ako je to tačno, onda je ajkula, po imenu „Snooty“, najsretnija riba na svijetu. Za ronioce ispred obalskog grada Jupiter na Floridi, ženka limun-ajkule (Negaprion brevirostris) je omiljeni motiv zbog jedinstvenog osmijeha.
Kad bi „Snooty“ bila mužjak, zasigurno bi dobila ime „Bruce“, jer je skoro do zadnjeg zuba slična istoimenoj ajkuli iz filma „Potraga za Nemom“. Fotografkinji Cassie Jensen je nakon godina pokušaja pošlo za rukom uslikati ovu ženku, tako da se sličnost vidi odmah, na prvi pogled.
Ali, kako kod „Bruce“, tako i kod „Snooty“, čovjeka ne smije prevariti ovaj osmijeha, jer on ništa ne govori o raspoloženju ajkule.
Mnogo više od toga govore dimenzije čeljusti ajkule, i čak 80 veoma oštrih zuba.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
01.05.2017.

Svijet i u svijetu svašta: Zečiji skok u vis


Ranije! Da, ranije je bilo sve jednostavnije. Ni zečevi nisu morali biti u top formi. Danas se od njih očekuje mnogo više. Čak i bukvalno više.
U mjesti Kromeriž, oko 60 kilometara istočno od grada Brna u Češkoj, odvije se pravo takmičenje u skoku u vis za zečeve. Primjerak sa slike preskočio je letvicu postavljenu na dobrih 75 centimetara. A da bi sve bilo regularno, tu su i trojica sudija, koji budnim okom prate svaki pojedini skok.
Naravno, nema podataka, koliko je skočio pobjednik, i kakva ga je nagrada očekivala, njega, ili njegovog ponosnog vlasnika. A nećemo biti daleko od istine da se radilo o nekom takmičenju, u kome je glavnu riječ vodilo klađenje.
U svakom slučaju, jedna nesvakidašnja i kod nas nepoznata „sportska“ zabava.
(izvor:stern)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
01.05.2017.

Za 1. maj, gdje?


-Gdje ćete ove godine za 1. maj?
-Mislilim smo ići negdje na more, ali nećemo!
-A gdje ste lani bili?
-I lani smo mislili ići na more, ali nismo?


(oni samo mislili, išli bi na more, ali se ne more)
01.05.2017.

Na Bunu za Prvi maj







(tekst je objavljen na blogu memorylimit.blogger.ba 1. maja 2013.)

Na Bunu za Prvi maj

Autobusom, u prvo vrijeme, sa stare stanice, a kasnije sa nove stanice. Usputno sjedanje, bolje reći, ugurivanje u autobus, pa stajanje, na jednoj nozi, od gimnazije, ili sa Lučkog. Pravac Buna. Nikom nije bilo ni tijesno, ni neugodno. Do Bune, u tih pola sata, pljuštale su provale, vicevi, smijeh, a često i pjesma. Nakon izlaska iz autobusa, kod hotela na Buni, pješke, pravac Bunica. Kasnijeg vremena išlo se autima, po petero čak i više. Od mosta na Buni pa sve do Ada na Bunici bilo je puno je ko šipak. Mjesta za parking ni za lijeka. Ali koga je to još brinulo. Ako nema na parkingu, ima u Hodnini. Ima negdje. U bašči ispred hotela drma muzika, okreće se ražanj, dimi roštilj. Mjesto se čeka. Nije bio problem, ako za jednim stolom već neko sjedi, a jedno ili dva mjesta su prazna, Sjedalo se zajedno. Sve je bilo puno od ujutro do uvečer.
Čitav Mostar bio je na Buni i Bunici.
Po pravilu, bivalo sunčano, lijepo vrijeme. Mnogi su za Prvi maj otvarali sezonu kupanja na Bunici. A predvečer, ista kolona, ista gužva, nazad za Mostar. Buna i Prvi maj bili su i ostali, sinonimi jedno za drugo.

I ostali u sjećanju. Ma gdje sada bili.

(autor Smail Špago)



(spagos)
01.05.2017.

Fudbalerke Emine izborile plasman u Prvu ligu FBiH


Fudbalerke Emine iz Mostara trijumfom 6:0 protiv ŽNK Tomislav na stadionu “Rođeni” u Vrapčićima, tri kola prije kraja i matematički su osigurale plasman u Prvu ligu FBiH.
Dvostruki strijelci za Mostarke u današnjem meču bile su Minela Gačanica i Amra Isaković, a golove su još postigle Ana Bojanić i mlada Elma Husić.
Ovim trijumfom, Emina je došla 36 boda u ligi, sa gol razlikom 106:1, i ovo je jedan od najljepših mogućih poklona za prvi rođendan tima, koji je osnovan 9.5.2016. godine.
Podsjetimo, Emina je i u finalu Kupa BiH, gdje će snage odmjeriti sa SFK 2000.
(izvor:sportske.ba)