spagosmail

Dobrodošli na moj blog


15.05.2017.

Plemena koja je zaboravilo vrijeme


Nevjerovatne fotografije autohtonih plemenskih zajednica iz nekih najudaljenijih uglova planete.
Fotograf iz New Yorka, Terry Gold, kaže kako je želio napraviti „bilješke milosti“ čovječanstva. Živopisne uspomene sa dijelova planete, od vremena kada je kao dijete vrtio globus, da bi kasnije otišao na ta mjesta, koja još uvijek skrivaju svoje neotkrivene tajne.
U svom fotografskom projektu „Still Points in a Turning World“ (Mirne tačke u okrenutom svijetu) išao je tragom plemena koja još uvijek žive svojim mirnim načinom života, dok vrijeme nemilosrdno juri naprijed. Slike su prikaz višedecenijske karijere i mogle bi poslužiti kao podloga za diskusiju o globalizaciji koja ugrožava autohtone kulture.
Njegove uspomene polaze od vremena kada je još kao dječak sa znatiželjom vrtio globus, želeći otići u te daleke, misteriozna kutke zemljine kugle, želeći se više posvetiti tim ljudima, koji još nisu zaboravili stari način života. Na putu su mu se našla imena kao što su Samarkand, Lhasa, Timbuktu, a sanjao je o karavanskom putu preko Himalaja, pronalaženju skrivenih kraljevstava. Čim je bio dovojno odrastao, objesio je oko vrata svoje tri kamere i krenuo svojim životnim putem…
Tokom putovanja u udaljene krajeve svijeta, posebno je istraživao univerzalnu multikulturalnu istinu, važnost porodice, zajednice, rituale i nevjerovatne različitosti njihovog izraza. Fotografije su bile svjedok prolaznog trenutka u vremenu. Iako su udaljene hiljadama kilometara, mnoge plemenske zajednice su uporne u očuvanju svoje domorodačke kulture, dijeljenja zajedništva i očuvanju njihovog načina života.
Projekat je radio u Namibiji, Etiopiji, Keniji, Nigeru, Indiji i Kini, zbog čega je dobar dio svog života posvetio posjetama autohtonim plemenskim zajednicama na našoj planeti.
Prema riječima Golda, „tradicionalna znanja autohtonih zajednica ima moć da doprinesu modernoj viziji tehnologije, nauke, medicine i održivog načina življenja čitave planete. Iako se sa ovih slika ne mogu vidjeti naši vlastiti običaji i tradicija, ostaje nada da če se na njima prepoznati zajednički znaci čovječanstva“.
„Ako dijelimo naše priče i cijenimo misterije svakog društva, možda ćemo, ipak, steći dublje razumijevanje svega onoga što se nalazi i iza i ispred nas. Autohtonih kultura, koje prate njihov način života, ubrzano nestaje. U opasnosti je da, takođe, nestane bogata arhiva znanja i stručnosti. Ipak, promjene same od sebe ne uništavaju ni jednu kulturu. Svako društvo se stalno razvija. Različite kulture opstaju u čast prošlosti i imaju pravo glasa za svoju budućnost, tako da mogu zadržati svoj duh i lice u naletu globalizacije“, kaže Gold.


Slika1. Hamar u Etiopiji i polunomadsko pleme stočara, govedara, koji imaju čitav niz jedinstvenih rituala za korištenju maslaca, kao proizvoda ljepote. Žene na svoju kosu nanose mješavinu maslaca i crvenog okera.

Slika 2. Namibija, žena u svjetlosti vatre


Slika 3. U Nigeru, u plemenu Wodaabe ljudi omotavaju ukrašenu tkaninu oko struka na dole, kako bi naglasili svoju visinu, a nose šarene kuglice i vezene pojaseve, te pokrivala za glavu sa visokim perjem


Slika 4. Niger, Ako je pala dobra kiša, provodi se izbor ljepotice nazvan Gerewol, pri čemu muškarci igraju ples zvani Yaake


Slika 5. Niger, legendarni nomadi i stočari u Sahel pustinji, pleme Wodaabe su posljednji nomadi na Zemlji.


Slika 6. Etiopija, U dolini Omo su ubojeđeni da je ovdje rodno mjesto čovječanstva, a odatle potiču mnoga autohtona plemena.


Slika 7. Maasai prave vatru.
(izvor:dailymail)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
15.05.2017.

Novi put svile












Putem, kojim se nekada na leđima kamila ljuljala roba, razni materijali, čaj i žad, sada se kotrljaju teški teretni vozovi, a nafta i gas protiču kroz pipeline. Peking ulaže milijarde dolara u puteve, željeznice i luke, daleko od granica Narodne republike Kine. Uzduž nekadašnje trgovačke rute, prema Evropi i Africi, trebala bi da nastane jedna nova, moderna saobraćajna mreža.
U toku naredne, samo jedne decenije, u projekat, koji podrazumijeva novu infrastrukturu, biće uloženo 1,6 milijardi dolara. To je mamut projekat, kojim bi bilo obuhvaćeno 65 zemalja, u kojima živo oko 70 posto svjetskog stanovništva. Radi se o gradnji moderne saobraćajne mreže sa novim privrednim koridorima, uzduž mitske antičke trgovačke rute, koji povezuju Aziju sa Afrikom i Evropom, putevima ili morima.
Postavlja se pitanje: Zašto Kina to čini?
Put svile je stari pojam, a za Kineze sada dobije jedno sasvim novo značenje. I uz sve to, nudi dosta štofa za ostvarenje nekih snova.
Nekada je završetak Puta svile bio negdje u srcu Evrope, kako su to opisivali mnogi putopisci. Ime je nastalo u davnim vremenima, a koristilo se i kasnije, u ranom srednjem vijeku, a put je vodio ka gradovima, koji su nosili imena Aleksandrija, Antiohija, ili Konstantinopolj. Put je išao i nekom morskom rutom, u tadašnji veliki Rim. Tamo su se od davnina i muškarci, kao i žene, podjednako uvijali u svilu i kitili zlatom, gledajući kako da nadmaše jedni druge. Situacija išla daleko, čak dotle, da je i rimski Senat zabranjivao luksuz ovake vrste. Tada su tajnovitu, daleku, zabranjenu zemlju na kraju svijeta nazivali „Serica“, koja je porijeklo vukla iz kineske riječi seres, svila. Zemlja u kojoj su na bezbrojnim stablima dudova, još bezbrojnije svilene bube odrađivale svoj posao, o čemu stari Rimljani nisu imali pojma. Zemlja svile, bila je skoro 7 hiljada kilometara daleko, na istoku. Na dalekom istoku. A zvala se Kina.
Put svile se nije oduvijek tako zvao. Takvo ime je staro samo oko 150 godina. Imenu hiljadugodišnje mreže trgovačkih puteva između Kine i Evrope, kumovao je njemački geograf Ferdinand von Richthofen 1877. godine. Avanturisti i istraživači, kao što je bio Sven Hedin, ovaj termin su učinili popularnim i poznatim, kroz njihove knjige i predavanja.
I, naravno, svila nije bila jedina stvar koja je prenošena tim putem između istoka i zapada. Uz svilu su iz Kine dolazili porculan, keramika, čaj i žad.
Glavni grad Chang'an dobijao je, s ove druge strane, začine, lijekove, boje, zlato, srebro, drago kamenje, staklo, pa čak i egzotične životinje kao što su lavovi i papagaji. Većina dragocjenosti koje su stizale u Kinu, pri tom, nisu poticali iz Rima, nego iz zemalja centralne Azije, uzduž Puta svile. I uzgred, tim putem su se švercovali bezbrojni slijepi putnici, sa njihovim idejama, kulturom, tehnologijama i religijom u prtljagu. Budizam je tako iz Indije dospio u Kinu, a kasnije su stvorene i jevrejske i hrišćnske zajednice (uglavnom Nestorijanci). A Evropa se od Kine upoznala sa proizvodnjom papira i crnog baruta. A vijekovima kasnije i sa opakom bolesti po imenu kuga.
Ekspanzija kineskog carstva prema zapadu pod carem Han Wudi (141 do 87. godine p.n.e.) omogućila je procvat Puta svile. Car Han je udvostručio njegovo carstvo, okupirao teritorije, u kojima su boravili neprijateljski Xiongnu. Trgovački putevi su od tada postali sigurniji. Trgovina je, takođe, cvijetala pod vladavinom dinastije Tang (7 do 10 vijeka n.e.), a kasnije i pod Mongolskim carstvom (do 13. vijeka). U vrijeme vladavine Mongola, venecijanski trgovac Marco Polo stigao je do legendarnog Cathaya, kako je on nazivao Kinu (Cathaya, Kitai). Putovanje ovim putem nikad nije bilo lagano. Stvari su postajale skuplje, pošto su prenošene na leđima kamila, kako u jednom, tako i u drugom smjeru. Karavani su pred sobom imali duga i teška putovanja, koja su koštala čitavo bogatstvo, a često i kroz, po život opasnim, pustinjama. Međutim, postojalo je više ruta. Ponekad su trgovci išli rutom sjeverno od pustinje Taklamakan, ponekad su se odlučivali za južne rute. Najvjerovatnije, ni jedan karavan nije čitavu rutu do Kine prevalio u jednom komadu. Najčešće je roba, negdje na putu, prodavana međutrgovcima, koji su je nastavili prenositi dalje, a oni koji su robu dovezli dotle, kupovali bi drugu robu, i vraćali se nazad. Trgovačka posla. Narodi uzduž Puta svile profitirali su vijekovima od trgovine, kao Parther, (Parćani, Pehlivani), Sogdiani, Xiongnu, ili Tibetanci.
Sunovrat Puta svile počeo je s prestankom „Pax Mongolica“ (Mongolski mir). Ratovi i bande stvarali su ogromne probleme karavanima. Put je zapečaćen pojavom prekomorske trgovine, prije svega dolaskom evropske pomorske i kolonijalne moći. Portugalci su u Kinu stigli morskim putem 1514. godine. Do Kine se sada dolazilo novom, bržom i sigurnijom rutom. Dolaskom zapadne pomorske moći, dovelo je do propasti Kine, tako da je njihovo „Carstvo sredine“ postalo igračka za kolonijalne sile, a to je trauma, koja u kineskoj nacionalnoj psihi odzvanja sve do današnjih dana.
Xi Jinping ima „Kineski san“ da obnovi stare vrijednosti: da Kina bude zemlja u sredini svijeta, s kojom se trguje, prema kojoj su usmjereni pogledi iz čitavog svijeta,  ali da se za to plaća i cijena.
Sve to zvuči kao obnova moći Han i Tang dinastija. Kineska propaganda govori o „Novom putu svile“ na kome se radi o mnogo saradnje i jednakosti, na kome bi u praksi, glavnu riječ u svemu vodila Kina.
U idealnom svijetu, Xi Jinpinga svi putevi ponovo vode ka „Carstvu sredine“.
(izvor:sdz).
Smail Špago
(Novasloboda.ba)