spagosmail

Dobrodošli na moj blog


20.05.2017.

Tipično mostarski: Razbolje se...


Leži Mostarac na samrti. Ostalo mu još par dana života. Dolazi mu žena u posjetu. U jednom momentu on pita ženu: Reci ti svom dragom, pošto je već sve gotovo,da li si me i koliko puta prevarila. Netrebaš se bojati, svakako umirem a lakše će mi biti na onom svijetu. Na to će Mostarka: Rekla bih ti ljubavi moja ali se bojim, šta bi mi uradio da nekim čudom ozdraviš.
(mostarskiliskaluci)
20.05.2017.

Mostar očima stranih putopisaca: Burek i kafa su nešto najbolje u Mostaru




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu 6uka.com 16. maja 2013 godine, a originalni tekst je objavljen u magazinu „Sabotage Times“, autor je Ben Martin, ugledni britanski novinar)

U magazinu "Sabotage Times", ugledni britanski novinar Ben Martin do najsitnijih detalja opisuje putovanje Balkanom, posebno se osvrčući na Mostar, gdje je prvi put u životu probao “burek i bosansku kafu”.

“Jednostavno je kada probate kafu ili sir, ali kada isto to probate u egzotičnom ambijentu okruženi cvrkutanjem ptica i prelijepom i čistom prirodom, onda se osjećate zadovoljnije i sretnije nego ikada prije”, napisao je britanski novinar o svome iskustvu.

Napominje da, ipak, za vegeterijance Balkan i nije baš najidealnije mjesto, “jer je meso u njihovoj kuhinji neizostavno”.

“Boravak u zemljama bivše Jugoslavije, lijepa kakva samo ona može biti, stvarno nije baš najbolje putovanje za vegeterijance. Nacionalna kuhinja svake istočne evropske zemlje se, uglavnom, zasniva na obilju mesa i zato sam se ja u početku odlučio hraniti samo sirom i hljebom”, napisao je ovaj Britanac.

Međutim, nakon određenog vremena "gladovanja”, napominje kako je počeo tražiti nešto što bi mu “malo bolje zagolicalo nepce”.

“Tada sam putovao iz Splita u Hrvatskoj u Mostar u Bosni i Hercegovini, o kojem sam prije toga imao priliku samo da čitam u knjigama. Prvo što sam zapazio je prekrasni Stari most”, piše Martin navodeći kako ga je najviše impresionirala “prirodna ljepota” grada Mostara.

“Ono što me je najviše zadivilo u Mostaru je njegova neopisiva ljepota i taj prekrasni doživljaj mira. Prije dolaska u tu zemlju, o BiH sam u mislima imao predstavu sastavljenu od scena iz filma 'Iza neprijateljskih linija', gdje dominira preduga zima i pohabani starci u prslucima”, ističe Britanac Martin.

Objašnjava kako je ta slika o Bosni bila totalno iskrivljena, istakavši kako je došao u “jedan vrlo egzotičan i prelijep predio”.

“Osmanski period je ostavio snažan utjecaj na ovaj dio Evrope. Osjećao sam se vrlo egzotično u malim bazarima, uživao sam u snažnom mirisu jake kafe i ragledanju. Nakon što me kafa dovoljno zagrijala, odlučio sam da nešto pojedem na obalama rijeke Neretve odakle sam mogao da vidim gomilu turista koji čekaju da vide nekog skakača, koji će izvesti skok u rijeku”, kazuje ovaj Britanac.

Napominje kako mu je konobar u restoranu preporučio burek kako bi se “zaista najeo”.

“Preporučili su mi da uzmem burek, koji je inače sa mesom, ali ja sam uzeo onaj sa sirom. To je pita umotana u tijesto. Iznad mjesta gdje sam sjedio nalazilo se nekoliko stabala i čulo se cvrkutanje ptica, bio sam zaista više nego zadovoljan. U tom trenutku sam osjetio da želim uhvatiti svaki tračak balkanske ljepote”, napisao je Martin.

U svom tekstu objasnio je i način na koji se spravlja tradicionalna bosanska kafa.

“Kafa je servirana na jedan poseban, tradicionalni način, u okićenoj i ukrašenoj džezvi sa okruglim fildžanima. Kažu da je tajna ukusa kafe u načinu pripreme. Nakon što voda prokuha u džezvi, u nju se doda kafa i još malo vode na kraju, i sve se izmiješa. Zaista me lijepo ugrijala i dala mi unutarnji mir i zadovoljstvo”, piše Martin napominjući kako je onda red došao na bosansku pitu od sira.

“Kada sam je probao, u ustima sam osjetio onaj prekrasni ukus kozijeg sira. I tada sam osjetio da je to nešto vrhunsko što neko može poželjeti kada se radi o hrani. Pecivo je bilo perfektno pripremljeno, vlažno, ali ne previše masno i malo hrskavo izvana”, piše britanski novinar.

Na kraju je napisao kako je avantura kroz BiH za njega bila jedan od najboljih momenata u životu.

“Sjedio sam u tom restoranu i udisao mirisne i čiste zrake i posmatrao kako ljudi hodaju ulicom. Kafa je počela da mi kola venama, i onda sam osjetio i ukus bosanske pite. Mislim da se nikada nisam osjećao tako zadovoljnim kao u tom momentu”, napisao je ovaj Britanac o svome doživljaju putujući kroz BiH.

linkovi:



(spagos)
20.05.2017.

Neobična fudbalska priča: Jedanaest igrača istog prezimena





Jedna vijest i njena istorija: Zašto su fudbaleri jedne ekipe na dresu nosili ista prezimena
Kada je Uwe Uebach jednog petka u aprilu posljednji put u životu istrčao na fudbalski teren na jednom brijegu u Niederndorfu, u njegovom rodnom selu, u blizini Siegena u Njemačkoj i nastupio kao igrač, nije bio siguran šta je neobičnije u tom: Hiljadu gledalaca je stiglo da gleda utakmicu Kreis lige D, koja je zadnja od zadnjih liga u Njemačkoj.
Utakmicu je uživo prenošena preko radija. Fudbaleri su na teren izašli vodeći za ruke djecu, kao pravi profesionalci u najvišim rangovima. Ili, činjenica da su svi igrači počevši od golmana do lijevog krila, na leđima nosili njegovo prezime Uebach. Ili podatak, da se oni stvarno tako i zovu. Sasvim naprijed, napadač Markus Uebach, prodavač automobila, sa koji je Uweom nekada bio prvi komšija. Pozadi su bili dva sina od Uwea. Golman je bio Niklas Uebach, onda Torsten Uebach libero, Thomas Uebach napadač, onda Julian, Jonas, Alexander, svih jednaest igrača sa prezimenom Uebach. Uz liniju je kao trener bio Steffen Uebach, brat od Uwea, a na klupi četiri rezervna igrača, svi sa prezimenom Uebach. Sportski rukovodioc tima, takođe, Uebach. Sve u svemu, što na terenu, što na klupi, što oko terena, ukupno 19 Uebacha.
Na prvi pogled, čovjek bi sve ovo mogao smatrati za običnu glupost na jednom beznačajnom meču. Ali, onaj ko je sve ovo organizovao, ima pravo da beznačajnim smatra neki meč koji se igra recimo u Madridu, ili negdje u Italiji.
Ovdje se radi o nečemu sasvim suprotnom. O nečemu što za Uwe Uebacha znači sve u životu. Jer, sve je počelo nekoliko sedmica prije ovog meča.
Ali, vratimo se utakmici. Sudija je početak označio tačno u 19,45. sati. Oko igrališta je bilo oko hiljadu gledalaca.
Četiri serpentine niže, niz brijeg, nalazi se kuća Uwe Uebacha, u ulici koja se zove Uebachstrasse. Pored kuće teče potok koji se, takođe, zove Uebach. U ovoj kući živi Uwe sa svojom suprugom i dva sina.
Niederndorf je jedno malo mjesto u Siegerlandu, kako se naziva kraj u blizini grada Siegena, oko rijeke istog imena. Mjesto ima 1.749 stanovnika, jedno seosko vrelo i vjerovali ili ne 12 ekipa.
Uwe je počeo igrati fudbal kad mu je bilo 6 godina u SpVg Niederndorf, i iz godine u godinu igrao u juniorskim i omladinskim selekcijama, sve dok nije stigao do prve ekipe. Kada je dobio prvog sina, i kad je sin pristigao za fudbal, odmah ga je uključio igru. Isto se desilo i sa drugim sinom. Otac im je jedno vrijeme bio trener u juniorskim ekipama. Nakon toga, Uwe je u klubi prošao brojne funkcije, a uz sve to igrao za prvu ekipu, dok su mu počela klecati koljena.
Uwe Uebach je navijač Shalke 04, kao i njegovi sinovi. On će uskoro napuniti 48 godina, a svjestan je da je njegovo vrijeme kao igrača došlo do kraja.
Pošto njegovi sinovi igraju za istu ekipu, on je imao još jednu želju, da jednom s njima nastupi na jednoj zvaničnoj utakmici.
Prošle jeseni ekipa je putovala na neki turnir u Stuttgart autobusom, i na četiri sata dugom putu, tokom povratka sa turnira, Uwe je o svojoj želji porazgovarao sa Markusom Uerbachom, koji je, inače ,trener druge ekipe Niederdorfa. Oni su zaključili da stvar provedu u djelo, ali s drugom ekipom. Ako će uz Uwea biti njegovi sinovi, onda će Markus angažovati i njegove sinove Jana i Nilsa.
U klubu je bilo ukupno 37 fudbalera koji nose prezime Uebach. Zašto ne bi na teren izveli ekipu u kojoj će nastupiti samo Uebachi. Markus je porazgovarao sa igračima koji se ne zovu Uebach i zamolio ih da ne nastupaju u ovoj utakmici. Krenuli su dogovori, razgovori, prepiske putem društvenih mreža. Pripremljeni su posebni dresovi, na kojima je stajalo samo jedno ime, Uebach. Radio Siegen je redovno izvještavao o njihovim aktivnostima oko priprema za utakmicu. U klubu je sve pripremljeno na najvišem nivou. Obezbojeđen je gril, osvježavajuća pića, naravno, pivo u prvom redu, provjereni toaleti, i slično.
Protivnik drugoj ekipi Niederdorfa te večeri bila je ekipa FC Littfelda, koja je zauzimala, zadnje mjesto u zadnjoj ligi od svih liga. U prethodnih 20 utakmica, zabilježili su 20 poraza, uz gol razliku 23:161.
Vratimo se sudijskom zvižduku sa početka teksta. Prvo gol je pao već u 4. minuti. Naravno, za domaće. Onda drugi, treći i tako redom. Poluvrijeme 6:1 za domaće. Na kraju reziltat 11:3.
Kada je Uwe Uebach nakon utakmice povirio u kabinu gostiju, vidio je kako slave??? To im je bilo prvi put u prvenstvu da na jednoj utakmici postignu 3 gola.
Nakon obligatornog oproštaja, Uwe Uebach je ušao u svlačionici njegovog kluba i objesio svoje lopačko o klin. Onako, kako se to i bukvano kaže, kad neko prestane igrati fudbal.
S ovim bi priča došla do kraja. Barem što se tiče Uwe i Uebacha. Međutim, fudbalska pravila, pa makar se to radilo i o zanjoj od zadnjih liga u Njemačkoj strogo su propisana i strogo ih se pridržavaju. Naime, Alexander i Jan Uebach su u nedelju prije toga igrali za prvu ekipu Niederdorfa, pa za ovu utakmicu drugog tima nisu imali pravo nastupa. Zbog povreda, pravila Niederndorfu ova pobjeda nije priznata. Oficijelni pobjednik se zove FC Littfeld.
Svaka priča ima svoj kraj. Pa bio on sretan ili tužan.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)