spagosmail

Dobrodošli na moj blog


09.07.2017.

Otvorena izložba “Rohingya”: Naš glas protiv zla






U sklopu obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici i u okviru programa manifestacije “Mostarsko ljeto”, u Narodnom pozorištu Mostar sunoć je otvorena izložba fotografija “Rohingya” autora Davida Verberckta iz Belgije.
Mostarska publika do 11. 7. ima priliku vidjeti 45 fotografija, koje svjedoče o surovoj svakodnevici pripadnika muslimanske etničke manjine Rohingya koji nastanjuju Mijanmar, Bangladeš, Pakistan, Indiju, Tajland, Indoneziju, Maleziju i regiju Jugoistočne Azije, a koji se danas prema podacima UN-a smatraju najugroženijom etničkom manjinom na svijetu. Svaka fotografija je priča za sebe koja progovara o patnji i stradanju ljudi i na gotovo dokumentaran način prati njihov životni put.
Otvaranje izložbe u foajeu Narodnog pozorišta Mostar počelo je “Poemom o Srebrenici” Abdulaha Sidrana, koju je čitao Benjamin Mušinović iz Centra za kulturu Narodnog univerziteta Konjic, uz muzičku pratnju Adnana Lape.
“Upravo je ova izložba naš glas protiv zla, bez obzira kome se desio, u kojem vremenu i prostoru… Ovo je naš pokušaj senzibiliziranja javnosti i buđenja naših osjetila da kako svoju tako i tuđu bol prepoznamo a po mogućnosti spriječimo i glasno osudimo. U društvu kao što je bosanskohercegovačko, kultura sjećanja, kultura pamćenja i opominjanja obaveza je svih nas. Ono – sjećanje – mora biti institucionalno, temeljito i kontinuirano jer je to jedna od pretpostavki da nam se novi genocid ne ponovi”, rekao je na otvaranju izložbe Almir Mujkanović, direktor Narodnog pozorišta Mostar.
U ime autora izložbe, publiku je u Mostaru pozdravio Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS, u sklopu čijeg je programa Modul Memorije izložba prvi put bila predstavljena u javnosti. Izložba je nakon Sarajeva bila postavljena i u Konjicu, a autoru fotografija Davidu Verbercktu je posebno drago da je izložba sada otvorena i u Mostaru.
“Ideja programa Modul Memorije od početka kada je pokrenut 1995. godine bila je razvijati suosjećanje prema ljudima koji nažalost svakog dana stradaju širom svijeta. Ideja je bila da užasno iskustvo koje smo i sami preživjeli treba biti razlogom da budemo bolji i suosjećajniji ljudi! Iako se bavi teškim temama, Modul Memorije ima za ideju potrebu da u nama probudi nadu i optimizam, koji su pokretači inspiracije da gradimo nas kao bolje ljude i da tako gradimo bolji svijet. Upravo mi koji smo proživjeli ono što smo proživjeli, imamo najveću obavezu vjerovati u taj bolji svijet i biti glas boljeg svijeta ovdje i sada! Prvi korak ka tom boljem svijetu je razviti ljubav prema istini i suosjećanje prema bilo kojoj žrtvi, bilo kakve nepravde jer za bolji svijet trebaju i bolji ljudi. Zbog toga mi je drago da zahvaljujući Narodnom pozorištu Mostar i svim organizatorima izložba ‘Rohingya’ Davida Verberckta gostuje u Mostaru, gradu dobrih ljudi”, rekao je Kreševljaković i svečano otvorio izložbu.
Autor izloženih fotografija David Verberckt (1971.), kaže da ovom izložbom želi doprinijeti društvenoj odgovornosti i svijesti te tako uticati na promjene sudbine ljudi čiji su životi na rubu egzistencije, izloženi stalnoj opasnosti od etničkog čišćenja. Pripadnike Rohingya manjine želi prikazati kao ljudska bića kojima su uskraćena socijalna, građanska i ljudska prava, a time i nada za bilo kakvu budućnost. Nada se da će njegove fotografije doprinijeti javnoj debati za socijalnu pravdu.
(NovaSloboda.ba)
09.07.2017.

Slika za razmišljanje: Bedem prijateljstva


Sliku u prilogu mora se pogledati još jednom, pažljivije. Na prvi pogled, tu se nalaze ljudi koji stoje, ili sjede na zidu, negdje na ulici, sokaku, ili na nekom trgu. Sjede, razgovaraju, slušaju, ili su jednostavno, otputovali nekud daleko, utonuli u vlastite misli. A najbitnije je da se nalaze tu. Po likovima, to su stariji ljudi, koji svoju svakodnevnu razgovornu terapiju nalaze u susretima sa dragim i poznatim osobama, komšijama i prijateljima. I To svakog dana. I ujutro i popodne.
Nažalost, i pored traganja po internetu, nisam naišao na podatak, gdje je slika napravljena. Po izgledu okoline, crijepovima na objektu, po odjeći na ljudima, i po načinu ponašanja, sjedenja vani u društvu, moglo bi se naslutiti da se radi o mediteranskom podneblju. Dalmacija. Hercegovina, ili Italija?
Na drugi pogled se vidi, da su dvojica ljudi koji sjede na desnoj strani slike, živi ljudi, zabavljeni svojim mislima i pogledima, a pred njima se vidi samo ruka i kesa, nekog prijatelja, prolaznika, koji nema vremena sjesti, ali se ipak zaustavio, da upita za zdravlje, da rekne, ili čuje neku novost. Trojica ljudi na lijevoj strani slike su naslikani na zidu nekog objekta. koji se nastavlja na zid.
Mural, kako bi se to reklo u umjetničkom žargonu, ili street-art, izraz iz novijih, modernih vremena. Neko se sjetio da one koji „otputuju“ nacrta na zidu. Oni su otišli, ali su i dalje tu. Oni ne čuju i ne pričaju, ali čine običaj onima koji su ostali. Na zidu ima dovoljno mjesta da se naslikaju slijedeći putnici. Neobičan način da se oda počast onima koji su otišli. Za staro društvo, oni su još uvijek tu, prisutni, o njima se priča, prepričavaju se njihove priče. Prijeteljstvo se ne prekida nikada. Ono je bedem svakog društva, svake zajednice.
Ukoliko neko zna, gdje je ovo uslikano, bili bi mu zahvalni da nam to javi.


(spagos)
09.07.2017.

Venecuela: Pljačkaj, ako je još išta ostalo


Ko traži neki indikator da nekoj zemlji ide nizbrdo, treba baciti pogled na njenu omladinu.
Ako hiljade njih ne nalaze posao, tumaraju po ulicama, ili su prisiljeni, prije nego što završe školu, iseliti negdje drugo, negdje daleko, u nadi da će tamo pronaći bolji život, tada se u toj zemlji dešava nešto pogrešno. Upravo tako se može konstatovati stanje stvari u Venecueli. Da je samo tamo tako!
Zemlja je već odavno prešla preko te tačke. Venecuela sve više tone u još dublji haos.  To objašnjava pogled na njenu omladinu. Ako ne demonstriraju protiv predsjednika Nicolasa Madura, počinju da pljačkaju superxafse, kao na slici, u Maracayu.
Tamo nedostaje svega, prije svega prehrambenih artikala, jaja i jestivo ulje je nemoguće kupiti, pa čak ni toalet papira nema dovoljno. Inflacija je potpuno obezvrijedila plate, a procjenjuje se da će do kraja godine dostići 720 posto.
I šta čino Maduro? Povećao je minimalne plate, po treći put ove godine. Prvo u februaru 50, u aprilu 60 i sada ponovo za 50 posto. Protiv inflacije ne može ništa, ona je već odavno van kontrole, tako da joj povećanje minimalne plate ne pomaže ništa.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)