spagosmail

Dobrodošli na moj blog


31.08.2017.

Eurobasket 2017. u četiri zemlje


Eurobasket 2017 počinje danas utakmicom između Slovenije i Poljske (12:45 sati), a traje do 17. septembra i trebalo bi da ljubiteljima košarke pruži dane i sate velikih uzbuđenja. Nažalost, nema naše reprezentacije, ali konkurencija nikad nije bila veća ni izjednačenija.
Ovogodišnjom smotrom najboljih evropskih košarkaša FIBA Europa nastavlja praksu organizovanja ovog takmičenja u više zemalja. Svaka od četiri grupe smještena je u drugu državu, od Finske na sjeveru, Rumunije, Izraela na jugu, pa sve do Turske gdje će biti i završni dio takmičenja i finale.

Grupa A (Helsinki, Finska)
Hartwall Arena bit će poprište duela simpatične domaće selekcije Finske te Islanda, Poljske, uvijek zanimljivih Slovenaca, kao i super jakih Francuza i Grka.

Grupa B (Tel Aviv, Izrael)
Maccabijeva dvorana u Tel Avivu ugostit će uz, bar na papiru nikad slabijeg domaćina Izrael, reprezentacije nejake Gruzije, Ukrajine, jedne nove Njemačke, vrlo zanimljive Italije i vječno snažne Litvanije. 

Grupa C (Cluj-Napoca, Rumunija)
Domaćinstvo jedne grupe Eurobasketa zaslužno je da Rumuni vide najveće evropsko reprezentativno takmičenje prvi put nakon 1987. godine. Sala Polivalentă otvorena prije tri godine ugostit će i komšije Mađare, Čehe, Bošinu Crnu Goru, Acinu Hrvatsku i najjaču reprezentaciju posljednjih godina u Evropi – Španiju. 

Grupa D (Istanbul, Turska)
Ulker Sports Arena u Istanbulu prva je istanbulska adresa Eurobasketa i sigurni smo da će biti potpuno ispunjena na utakmicama domaće selekcije. Dvorana će vidjeti još i reprezentacije Belgije, Latvije, Velike Britanije, Rusije i Srbije.

Najbolje četiri reprezentacije iz svake grupe plasirat će se u osminu finala i onda slijedi finalni dio takmičenja koji se održava u drugoj, većoj istanbulskoj dvorani Sinan Erdem Dome. Dvorana koja nosi ime po pokojnom dugogodišnjem predsjedniku Olimpijskog odbora Turske može primiti 16 hiljada gledatelja. 

Nijedan naš domaći TV program nije osigurao prava prijenosa Eurobasketa, ali je zato tu Sport Klub koji će prenositi skoro svaku utakmicu.

(klix.ba)
31.08.2017.

Negdje daleko: Okrugla kapija za neki drugi svijet







Da li su ove slike iz današnjeg vremena, ili smo za trenutak preselili vremeplovom u srednji vijek.
Kao okrugla kapija na ulasku u neki drugi svijet djeluje most imena Rakotzbrücke, koji se ogleda u vodi u parku prirode Kromlau u blizini grada Cottbus u Njemačkoj, a u neposrednoj blizini granice sa Poljskom.
Nekada je njegova gradnja koštala 50 hiljada talira, ali i života jednog zidara. Gradnja je obavljena prije 150 godina. Kao da je sami đavo upetljao svoje ruke u ovo građevinsko djelo, pa je zbog toga od naroda dobio ime Đavolji most. U skladu sa imenom, čini se da preko njega bez problema mogu prelaziti samo vilenjaci.
Za ljude važi: Zabranjen prelaz. Opasno po život!
Ili, ipak, možda za neke sa biciklom ne važi zabrana, kako se vidi na slici.
(izvor:bild)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
31.08.2017.

Prije pola vijeka snimljen film „Bonnie and Clyde“







S pištoljem u ruci, umjesto sa cvijetom u kosi: Prije 50 godina film „Bonnie and Clyde“ ušao je u tadašnji pokret mladih „Summer of love“,  „Ljeto ljubavi“, i etablirao nasilje kao novu estetiku i način života.  Poruka filma: Bez sile se ništa ne može promijeniti.
A kada je počelo nasilje? Možda u avgustu 1967. godine. Tada su u kino sale došli „Bonnie and Clyde“ i doživjeli propast. Niko nije želio gledati takav film. Studio Warner je produkovao projekat, koji se  zbog nezainteresovanosti publike plasirao najgore kako je moglo biti. Sa reklamnim sloganom: „Oni su mladi…oni su zaljubljeni…i ubijaju ljude!“, publici su ponuđeni najniži ljudski instinkti.
Film je od strane kritike bio skoro sahranjen, jer je, po njima, mješavina farse i brutalnih ubistava bila besmislena i bezukusna. Film je okarakterisan kao nekomercijalan, i po uobičajenoj klasifikaciji prišiven mu je atribut: šund. Otišlo se toliko daleko da se zbog ovog filma razmišljalo čak i o ugledu SAD u svijetu. Nasuprot ovom filmu stajao je film „Hawaii“, koji je u kinima igrao od jeseni prethodne godine. Na premijeru toga filma se u kino išlo u tamnim odijelima i večernjim haljinama, kao u operu. U filmu su se samo ostrvljanke smjele pokazati bez BH.
Međutim, Hawaii su tih godina bili samo jedna usputna stanica, na kojoj se na putu za Vijetnam već nalazilo 485.600 naoružanih američkih vojnika, koji su zapad trebali osloboditi od komunističkog preuzimanja moći. Sa namjerom, gerilu iz Vijetnama pobjediti metodom gerile, jedna grupa specijalaca pod imenom „Tiger Force“ protutnjala je kroz provinciju Quang Tin i bez izbora ubijala i staro i mlado, sve na što su naišli. U ime slobode, ljudi su ubijani, silovani, paljeni.
Arthur Penn je na taj događaj reagovao ovim filmom. On je bio režiser „Bonnie and Clyde“, ali to nije bio ni malo manje njegov film, koliko glavnog glumca Warren Beattyja, ili scenarista Robetta Bentona i Davida Newmana. Njih dvojica su već bili odgledali filmove „Do posljednjeg daha“ i „Neobična banda“ Jean Luc Godarda, pa su scenario ponudili scenaristi tih filmova Francois Truffautu. Beatty se tada nadao jednoj ulozi u njegovom filmu „Fahrenheit 45“. Umjestote uloge, on ga je uputio na scenario Bentona i Newmana, u Hollywood.  „Bonnie And Clyde“ je tako, prije nego što je i bio snimljan, nekoliko puta prelazio Atlantik, tamo i ovamo, prije nego što je uopšte moga o postati samo praamerički.
Clyde Barrow i Bonnie Parker bili su gangsteri koji su u vrijeme depresije harali Oklahomom i Texasom. Krali su auta, vukli policiju za nos, a banke su pljačkali tek toliko, koliko im je bilo potrebno za život. Kao nekad na Divljem zapadu, bili su traženi putem potjernica. Pri tome su oni, vjerovali ili ne, nezadovoljni svojim slikama na potjernicama, kod fotografa lično pozirali za nove fotografije na potjernicama. Bonnie Parker poginula je 1934. godine od kiše kuršuma policijske vatrene paljbe .
Hollywood je volio filmove o gangsterima. Warner Brothers je Humphrey Bogarta i Jamesa Cagneya napravio velikanima. Ljubavna priča Barow i Parker je već bila filmovana u filmu „Gun Crazy“ 1950. godine. Fim je pokazao kako su njih dvoje bili opsjednuti nasiljam i oružjem, ali taj film nije bio ni blizu onoga što je ponudio fim iz 1967. godine. Takođe, kada zemlja nije doživjela blagostanje, a mladi ljudi nisu mogli zaraditi više novca nego generacije prije njih, u bogatijoj Americi još uvijek nije blijedilo sjećanje na godine depresije iz tridesetih godina, kada su banke tjerale farmere iz kuća , sa imanja, jer im nisu mogli vraćati visoke kamate. U filmu su pljačkaši sve drugo, samo ne hladnokrvne ubice, čak šta više, bili su obični diletanti, ljudi iz velikih grdova koji se unutar zemlje ponašaju zbunjeno i izgubljeno. Clyde Barrow i njegova prijateljica su se predstavljali punim imenom u jednoj nečuvenoj formi reklame: „We rob banks“, „Mi pljačkamo banke“. Farmeri su odmahivali glavom ne razumijevajući ih, ali im se jedan,, ipak priključio kada mu je Clyde dao pištolj da puca na reklamu banke, koja muje oduzela sve.
Uprkos svemu, u filmu se ne ide kroz tridesete. Film se ne zadržava puno kod romantike i nostalgije, višee se tada radilo o pritisku aktuelnog trenutka. Nakon osvajanja tržišta, moralo se konačno etablirati i stvarna vladavina mladih generacija. Uwe Nettelbeck je to vrijeme smjestio u jednu rečenicu: „Arthur Penn je pljačkaše Clyde Barrow i Bonnie Parker pokazao ne kao profesionalce, koji su možda i bili, nego kao mlade ljude, koji žive i koji neće da budu autsajderi, jer odnosi nisu takvi, nego se tako mislilo“. „Bez sile“, to je bila poruka, „ne bi se ništa ni promjenilo“.
Ali, 1967. godine je bilo Ljeto ljubavi, „Summer of love“, bilo je cvijeće u kosi, a gradska četvrt Haight-Ashbury u San Franciscu  bio je centar svijeta. Sve je bilo ljubav, i opet ljubav. Na festivalu u Montereyu je Ravi Shanker recitovao svoj stihove kucajući u sitar, a masa ga je slušala i mirovala. Digla se na noge i vrisnula je tek, kad je na pozornicu izašao Jimi Hendrix sa gitarom i izveo „Wild Thing“, a nakon toga na pozornici zapalio svojuu gitaru.
Sve je bilo ljubav, ali i smrt. 1967. godine gorilo je svuda. Pet dana trajale su ulične borbe u Detroitu između Crnih i policije, koje su završene masovnom racijom, Tadašnji predsjednik Johnson je poslao tenkove na demonstrante, a govor je održao u sigurnosti vojne baze. Hiljade učitelja, nastavnika i docenata su protestvovali jednim oglasom protiv rata, objavljenim na više stranica u New York Timesu. Prvi pozivi na regrutaciju su javno spaljivani
Samo te 1967. godine poginulo je 11.363 amričkih građana u južnoj Aziji. Učešće u ratu u Vijetnamu je zbog vojne obaveze prijetilo svima, a prije svega Crncima. Te 1967. godine nasilje nije bilo nepoznato, a bilo ga je uvijek. „Bonnie and Clyde“ nije bio film, to je bilo  svakodnevno nasilje, koje je kod kuće prikazivano na televiziji. U najbrutalnijoj sceni filma, Clyde Barrow ubija blagajnika iz banke, pucanjem kroz šoferšajbu automobila, dok isti smiješno trči za novcem koji njemu ne pripada. Benton i Newman su već poznavali sličnu priču, koja je bila sjećanje na ženu sa naočalima, ubijenu od vojnika na ratnom frontu. na stepenicama u Odessi. Razlika je bila još i u željeznoj štangi, kojom malo kasnije kod Hitchcocka, ubijena Janet Leigh, koja je opljčkala novac od njenog šefa i pobjegla od policije.
Sve to je gledala i Pauline Kael, koja se dugo borila dok se nije izborila za zvanje odlučne filmske kritičarke. Ona je mrzila fimove Hollywooda iz šezdesetih godina, koji su tražili spas u filmovima kakav je bio „Hawaii“. Ona je napisala jedan esej o filmu „Bonnie and Clyde“, u kome nije štedila superlative, a prije svega vladajući umjetnički ukus: „ kako se u ovoj zemlji može napraviti jedan dobar film, a da se odmah ne napadne sa svih strana?“ „Bonnie and Clyde“ nije za nju bio samo dobar fim, nego najbolji zadnjih godina.
Pauline je taj tekst poslala u lijevo-liberalni časopis „The New Republic“, i bio joj je odbijen. On se pojavio u časopisu pokreta mladih „The Newyorker“, čiji šef redakcije postavljna Kael za filmskog kritičara magazina. Tako je tada 48. godišnja žena postala ne samo propagandistkinja New American Cinema, nego i kuma Pokreta mladih.
pKael nije samo pričala, nego posmatrala i šta se dešava okolo. Na rvi pogled je prepoznala zainteresovanost za „Bonnie and Clyde“, te da to nije bio samo ravno ispričan film, koji je trebao izazvati nesigurnost kod gledalaca. „Bonnie and Clyde“ je držo publiku u jednoj nestrpljivoj, nervoznoj neravnopravnosti,“ Da li je to bila komedija ilitragedija? Jasno je bilo samo jedno, da ide  protiv drugih, protiv Velikih i Starih.
I tada ga otkrivaju gledaoci. Prihodiu kinima se udesetorostručuju u toku nekoliko sedmica. „Times“ korigujr svoju prvu presudu i u decembru 1967. godine pojavljuje se naslovni kolaž urađen od strane Roberta Rauschenberga: Beatty i Dunaway u autu, okruženi jedva stranim scenama iz filma. Film koji je do tada igrao u udaljenim dijelovima Texasu i Oklahomi, stigao je u New York u umjetničko carstvo Andy Warhola. Kritičar „Rolling Stonea“ je razumio, kao Brecht treba biti aktualizovan: „Opljačkati banku, to je jedini mogući način kako se čovjek može sukobiti sa društvom, i da pri tome još ne izgubi smisao sa zabavu“. Vrijeme narcizma je počelo.
Nasilje, koje su provodili „Bonnie and Clyde“ jednostavno je bilo zabavano. Bila je zabavno voziti tako stara auta, bila je zabavno vraćati novac iz banaka, bilo je zabavno pucati na one koji su morali  braniti taj novac.
Prije pedeset odina, u publici su sjedili oni koji su se deklarisali kao gangsterski parovi, igrali sa oružjem. Estetizovano i prvi put pravo erotizovano nasilje bilo je geil. Brigite Bardott sa Serge Gainsbergom je objavila pjesmu pod nazivom „Bonnie and Clyde“. Bio je to pedant za „ Je t aime“. U videu BB se igra sa pištoljem, ali nosi i beretku, kakvu je nosila Fay Dunaway u filmu, i to je preko noći postao krik mode. Nasilje, ali molim sa stilom.
Odjednom su Bonnie and Clyde postale teme psiho analiza.Nakon njihove prve pljačke, u hotelu, Bonnie pada preko Clydea, i ništa. On je impotentan, nikakav ljubavnik, iako je on to tvrdio. On to jednostavno ne može, ali pucati može. Njegova erotska snaga leži u tome što bezobzirno koristi njegovo vatreno oružje. U nasilju se ljubavnci, ipak, nalaze. Kod finalnog shoot-outa, nalaze se u jednoj ljubavnoj borbi, koja im je ostala uskraćena u životu. Kao da su bili ruže, koje je neki pjesnik prosuo po njima, pucaju kapsule krvi na bijeloj haljini, u kojoj je Faye Dunaway oslikana kao nevjesta u smrti.
Godine 1967. izgubili su stari, sada su na redu bili mladi. Nove generacije su pobijedile nasiljem, sekundirane od strane jedne domaćice bez moći. Bosley Crowther, kome je je toliko bilo stalo do ugleda SAD, otišao je u penziju, samo da je još Joseph McCarthy doživio da u se kinima nude uzbuđenja neameričkih filmova. Nasilje je postalo estetski normalan slučaj, a ponajprije, žrtve su uzdizane u heroje.  Prema tadašnjim izvještajima, gledoci ni u kom slučaju nisu bili oduševljeni filmom, nisu bili ni spremni na takvu vrstu uličnog nasilja, čak šta više, bili su bespomoćni. Tiho i ćutke su napuštali kino sale.
Bonnie i Clyde, koliko god bili simpatični, uvučeni u policijsku zasjedu, morali su umrijeti.
A nasilje? Ono nije prestalo nikada!
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba) 

30.08.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Vatrogasci





U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, u stvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Godina 1880. smatra se godinom početka vatrogasnog zbora ili čete u Mostaru. Imena prvih članova čete, međutim, nisu poznata, a nisu poznate ni prve akcije na gašenju požara sve do 1885. godine. Sve se ovo vidi i u obimnoj informaciji o prvim godinama vatrogasnog društva, koju je početkom 1905. godine objavio mostarski list Osvit. Informaciju je napisao jedan od prvih zapovjednika vatrogasne čete ing. Karlo Köhler. Poslije pet godina, 25. avgusta 1885. godine, održana je skupština vatrogasnog društva. Godine 1891. o vatrogasnom društvu je pisao Karlo Peez u svojoj knjizi Mostar und sein kultur Kreis (Mostar i njegova kultura) i rekao da je društvo utemeljeno 1885. godine i da ima 25 članova utemeljivača, te da ima 50 podupirajućih i 30 izvršujućih članova. Raspolaže sa dvije velike štrcaljke, jednim pomičnim ljestvama, jednim velikim konjskim kolima sa rekvizitima itd.
Kako je već rečeno, na sjednici od 25. avgusta 1885. godine, izabran je predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru, najviši činovnik austrougarske administracije u Hercegovini, velmožni gospodin Vilim Plemeniti Sauerwald, okružni predstojnik, za podpredsjednika je izabran Mate Mikačić, za blagajnika Dimitrije Bilić, za sekretara Ante Baukovac, koji je bio i sekretar Okružne oblasti. Za priglavnike su izabrani Folgar, potkonzul i okružni načelnik, blagorodni gosp. Ibrahim beg Kapetanović, te njegovi pomoćnici Risto Bilić trgovac, Ivan Ač (Acs) dimnjačar, Brandsteter, gostioničar, zatim Novak nadcestar i Dragutin Fogaršer advokat.
Na sjednici od 29. avgusta, kako je tada pisao Novi hercegovački bosiljak, jednoglasno je izabran Miloš Komadina, inžinjer, ˮzapovjedajućim pompieromˮ, Julije Stagner podzapovjedajućim pompierom i Markulin priglednikom strojeva.
U Službovniku Dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru, koji je štampan u štampariji Vladimira M. Radovića 1896. godine, na 24 strani tog Službovnika upisano je na njemačkom jeziku odobrenje za njegovu upotrebu, koje je izdato 25. decembra 1895. godine i tako DVD dobija svoj statut.
U listu Glas Hercegovca od 28. avgusta 1896. godine navode se imena članova utemeljivača DVD, koji su darovali veću količinu novca (forinti). Među njima su bile visoke ličnosti grada Mostara, trgovci, zanatlije i ostali, kao što su: Mujaga Komadina, Stojan Kablar, Miho Dugonja, Mate Mikačić, Muhamed beg Alajbegović i drugi.
Koliko se zna, prve prostorije u kojima je društvo smješteno nalazile su se u velikoj zgradi u Bišćevića sokaku, gdje je bio izrađen i drveni toranj za vježbe. DVD je osim gašenja požara (poznati požari, kako je pisalo u Glasu Hercegovca, su bili u Brankovcu – Kruljeva kuća, na željezničkom vozu Metković – Sarajevo, u magazi Izaka Hajona i dr.). Jednu od poznatih vježbi vatrogasci su izveli 20. aprila 1890. godine na Rudolfovom trgu (sada Trg 1. maja). Zahvaljujući podvizima vatrogasaca, posebno u gašenju požara u mahali Luka i spašavanju objekata i ljudi izražena je velika zahvalnost vatrogascima, a posebno zapovjedniku Milošu Komadini.
Tadašnji gradonačelnik Mostara Ibrahim beg Kapetanović insistirao je da se Milošu Komadini dodijeli ˮUsrdba zahvalnost za njegovo požrtvovanje u korist gradaˮ.
Gradsko vijeće veoma je cijenilo aktivnosti Miloša Komadine pa ga je proglasilo počasnim građaninom Mostara.
Ovim završavam moja sjecanja na pojedine dijelove mostarske šaršije, od prije pedeset godina.
Do neke druge prilike.
Slika 1 – Vatrogasna kula, 1910.
Slika 2 – Vježba vatrogasaca ispred džamije Fatime kadun, 1900-ih
Slika 3 – Zajednička slika vatrogasaca DVD Mostar, 1890.
Slika 4 – Odred vatrogasaca DVD Mostar, 1914.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago


(Novasloboda.ba)
30.08.2017.

Crno bijelo u koloru




Kada razmišljamo o prošlosti, najčešće je zamišljamo crno-bijelo. Na kraju krajeva, većina slika koje potiču iz prve polovine 20. vijeka su monohrome, i na osnovu toga lako se da pomisliti da boja tada nije ni postojala.
Zahvaljujući umjetnici Marini Amaral, iz Brazila, sada možemo istoriju gledati kroz potpuno novi objektiv, u zapanjujuće lijepim bojama. Kombinacijom svoje fascinacije istorijom i interesom za photoshop, Marina nam prošlost donosi na jedan nov i šaren način. Efekti sa njenih fotografija stvaraju nam jedno novo, intimnije prikazivanje istorije, a savremenoj publici omogućava da se sa prošlošću poveže na jedan dublji i emotivniji način..
Kako to umjetnica kaže na svojoj web stranici: „Kada pogledamo fotografiju u boji, veoma lako se stvara utisak da i mi lično proživljavamo taj, određeni trenutak.
U galeriji u prilogu je izbor od nekoliko crnobijelih fotografija u koloru sa njene internet stranice, a pogledom na njih, postaje jasno šta je umjetnica htjela da kaže gornjom izjavom.
Više fotografija na web stranici umjetnice, ili na njenoj facebook stranici: Marina Amaral.
(izvor:borepanda)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
29.08.2017.

Granica starosti


(Ne zavidi mi samo zato što sa 65 izgledam još tako dobro)

Ili: Zašto 65-godišnjaci danas nisu stari?

To je vrijeme upoznavanja jedne nove životne faze, između radnog vijeka i starenja

U razvijenijim zemljama 65. godina uvijek označava početak starosti. Posao se privodi kraju, dobijaju se popusti za vožnju autobusom, za karte za utakmice i druge manifestacije, ljudi čak i sami sebe počinju posmatrati kao finansijski teret, a ne kao prednost društvu i državi. Većina takvih, u poređenju sa radnim stanovništvom, opterećenje je za politiku, koja brine o troškovima njihove zdravstvene zaštite i penzijama. Do kraja ovog vijeka, odnos starosne zavisnosti koja prati ovaj razvoj biće sve veći. Pesimisti predviđaju „srebreni cunami“, koji će radne ljude dovesti do bankrota. Postavlja se realno pitanje „Da li i dalje ima smisla one sa 65 godina smatrati starim“?
Oksfordski riječnik engleskog jezika riječ „star“ definiše kao „nekog, ko je dugo živio“. To ilustruje smisao sa pratećom frazom „Star čovjek leži na jastucima“, stara osoba je ona koja je učinila sve korisne doprinose koje je mogla doprinijeti društvu, i sada miruje. Kada su prvi put u istoriji uvedene penzije, a bilo je to 1880. tih godina u ondašnjoj Pruskoj, to je bila fer definicija za nekog ko je bio stariji od 65 godina. Mnogi ljudi tada nisu ni doživljavali mnogo godina života iza te godine. Oni koji su radili do tog perioda, rijetko su bili dobrog zdravlja. Danas su mnogi 65. godišnjaci zdravi i još uvijek aktivni. Primjer Donalda Trumpa koji sa 71. godinom može učiniti još dosta stvari, a nije star, niti je to Putin sa njegovih 64, koji će u oktobru također napuniti uslove za dobijanje popusta u vožnji autobusom. I pored svega, vlade i poslodavci i dalje granicu od 65 godina smatraju kao granicu iza koje se ljudi smatraju „starim“, neaktivnim i ekonomskim opterećenjem. U nekim zemljama za takve osobe čak postoji izraz „staro gvožđe“
To je pogrešno iz tri razloga: Prvo, što je pojam „star“ relativna stvar. Očekivana životna starost je premašila gornju granicu iz vremena Otto von Bismarcka, pionira pruskog državnog blagostanja. Danas prosječni 65. godišnji Nijemac može očekivati da će živjeti još 20 godina. Tako je i u većini drugih bogatijih država, a to znači da se pojam star pomjera za kasniju dob, nego što je to bilo ranije. Drugo, pojam nosi osnovnu implikaciju u vezi sa zdravljem i onim što se podrazumjeva pod pojmom fit. Očekivanje zdravog života je poraslo u tandemu sa očekivanim životnim vijekom. Stoga je danas za mnoge 70, ono što je nekada bilo 60. Treće, većina mlađih od 65 želi da duže ostane aktivno uključena u zajednicu i ekonomiju. Malo njih želi penzionisanje u onom izvornom smislu, što podrazumjeva povlačenje iz društva u cjelini. Mnogi žele da nastave sa radom, ali pod drugačijim uslovima nego ranije, tražeći više fleksibilnosti i malo manje sati rada.
Sve ovo ukazuje na to da su životne faze prije svega socijalne konstrukcije. Riječi poput „star“ i „penzionisan“ su signali za stvaraoce politike, kako da se ponašaju prema starim ljudima, a onda tako postupaju vlasti, preduzeća i poslodavci. U tri faze životnog modela: djeca uče, odrasli rade, a stari miruju, ima za rezultat da većina institucija 65. godinu i dalje tretiraju kao graničnu tačku socijalne i ekonomske korisnosti. Starenje je postepeni proces, kojeg ljudi doživljavaju na različite načine. Dok se neki osjećaju stari sa 65, većina ih ne smatra tako.
Priznanjem da postoji nova faza života, između punog radnog staža i starosti, pomoglo bi svima da više iskoriste taj novi, duži dio životnog vijeka.
(izvor:economist)

(prevod:spagos)


29.08.2017.

Održavanje ugleda


Ošišati ogradu, pokositi travu, šta taj zadatak znači, to znaju samo oni koji tako nešto imaju oko kuće.
Nije baš jednostravno, ako se za taj posao odluči Jason Buckton, u jednom parku u Cirencentru, oko 150 kilometara sjeverozapadno od Londona, u Velikoj Britaniji. Naime, on je po zanimanju vrtlar i ima zadatak, zajedno sa još jednim kolegom, ošišati, možda najveću živu ogradu na svijetu. Dva čovjeka za posao oko ove monstrum ograde od otrovne tisovine, visoke 10 metara, široke 4,5 metra, a duge 130 metara, imaju posla najmanje dvije sedmice. Ograda štiti imanje jednog lorda, koji im za godišnje održavanje ograde plaća 6.600 eura. A to je za njegovo lordstvo pitanje održavanja i njegovanja ugleda.
Ograda oko imanja je posađena daleke 1710. godine.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
28.08.2017.

Na krilima nostalgije

kafa u tišini

Dvije gracije sjede u kafeu "Gans am Wasser", na Moll jezeru u West parku u Münchenu. Dvije patke istovremeno plove svojim putem, špartajući zelenom vodom jezera. Jedva da ljeto može biti ljepše, ali za to, ipak je potrebno pronaći jedno ovako idilično mjesto. Sam kafe ima multikulturnu atmosferu: Suncobran odiše dalekoistočnom srećom, a stolice u bašti i drvena burad su domaći.
Mladi vlasnici kafea "Gans am Wasser", kako se može pročitati na njihovoj web stranici, odrasli su u West parku. Ovim šarmantnim kafeom žele ponovo oživjeti jedno magično mjesto njihovog djetinjstva.
Uz nostalgiju je neizbježno povezan i ljetni pljusak. Čak i za taj slučaj su se dobro pripremili. Stara stabilna tenda i u tom slučaju pru#a zaštitu gostima.
A prije toga, ako nema kiše, još uvjek postoje sjajne zvezde i prelijepe posjetiteljke.
(izvor:sdz)

(spagos)
28.08.2017.

Svijet je čudesno mjesto: Labudovo jezero


Labudovi, kad je u pitanju njihov životni prostor, ne znaju za šalu. Ako neki od pripadnika iste vrste ugrozi njihovu teritoriju, može doći do borbe na život i smrt.
U tom pogledu je francuska trupa „Tutu“ imala puno sreće. Njihova smiješna oprema za predstavu „Labudovo jezero“, koju su izvodili u okviru Fringe festivala, jednog šarenog kulturnog festivala u Edinburghu u Škotskoj, prošao je bez nasilničkog napada labudova, na idiličnoj obali St. Margaret jezera.
Pernata publika je njihov nastup očigledno prihvatila sa potpunom nezainteresovanošću.
Samo jedan golub je reagovao, ne mogavši trpjeti ovakvu vrstu nastupa, i iz protesta odletio s lica mjesta. Što bi kod nas rekli „Moda od laboda“!
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
27.08.2017.

Divanhana za sjajan kraj "Mostarskog ljeta 2017"





U prisustvu velikog broja gostiju, na platou ispod Starog mosta sinoć je sjajnim koncertom benda Divanhana, završeno ovogodišnje “Mostarsko ljeto 2017”, koje je brojnim sadržajima obogatilo mostarsku kulturnu scenu.
“Mostarsko ljeto 2017” službeno je zatvorio dr. sc. Eašid Hadžović, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade HNK-a, obećavši veću pomoć, koja je omogućiti još bolju kulturnu promociju Mostara.
Organizatori “Mostarskog ljeta”, Centar za kulturu, Narodno pozorište, Pozorište lutaka, Narodna biblioteka i Muzej Hercegovine i čelni ljudi ovih institucija Senad-Pici Suljić, Almir Mujkanović, Edin Kmetaš, Rasim Prguda i Asim Krhan priredili su više od 30 različitih sadržaja, od koncerata, izložbi, predstava, promocija, poetskih večeri, festivala plesa i brojnih drugih sadržaja, koji su privukli veliki broj posjetilaca i proizveli sjajne reakcije, dokazavši da je Mostar bio i ostao grad kulture.
Medijski pokrovitelji su Nova Sloboda, Mostarski.ba, Radio Gradska Mreža, Bljesak.info, Starmo,RTM, City TV, i Haber.ba
Divanhana je sinoćnjim koncertom završila ljetnju seriju koncerata u okviru turneje “Zukva Tour 2017”. Članovi benda Naida Čatić (vokal), Neven Tunjić (klavir), Nedžad Mušović (harmonika), Azur Imamović (bas gitara), Rifet Čamdžić (bubanj) i Irfan Tahirović (udaraljke) zaslužili su ovacije na otvorenoj sceni prisutnih.
(NovaSloboda.ba)

(fotosi:mostarski.ba)
27.08.2017.

Prolazna ljepota


Iako na prvi pogled ovo američko ostrvo izgleda privlačno, pristup na njega je vrlo opasan.
Slika pješčanog malog ostrva u tirkizno plavom Atlantiku djeluje kao da je izišla ispod kista nekog umjetnika. Koliko god izgledalo zavodnički, ovo ostrvo, koje se nalazi ispod južnog špica Hatteras ostrva, ne može se pronaći na karti, pa čak ni na Google. Konačno, ovo ostrvo je staro svega nekoliko dana.
Nastalo je kao rezultat borbe dva giganta. Pred obalama Sjeverne Karoline sudaraju se s juga dolazeća topla Golfska struja, sa hladnom strujom koja dolazi iz pravca sa Labradora. Valovito more, nastalo sudarom dva giganta gura morske sedimente ka pjeskovitoj obali, pa ponekad zbog toga pojavi ovo malo ostrvo.
Novonastalo ostrvo stanovnici susjednog ostrva nazivaju Shells Island (Shell ostrvo), zbog prisustva velikog broja školjki (Shells), koje prilikom nastajanja ostrva bivaju izbačene na površinu.
O nekoj posjeti ili boravku na ovom ostvrvu nema govora, jer, kako god brzo nastane, tako brzo ga i nestane: Talasi koji ga stvore, vrlo brzo ga i progutaju.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
26.08.2017.

Jedno skoro zaboravljena djelatnost: Klačina


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com, 26. jula 2017. godine, autori Mira Rupcic&Mate Grbavac)

Vrijedan je spomena još jedan nada sve zanimljiv vid narodnog graditeljstva iz prošlosti Hardomilja.
Radi se, naime, o klačini. Danas, nažalost, možemo reć da je taj drevni, stari način dobivanja vapna – klaka zaboravljen.
Priprema klačine je naporan i težak posao. Hardomilje se isticalo po proizvodnji klaka.
Za klačinu se odabire onaj prostor u ogradi gdje se nalazi znatnija količina niskog šiblja i drače koje je najpogodnije za loženje jer daje bogat plamen.U zemlji se iskopa ložište i okruži težim kamenjem koje će izdržati ćemer što će na njega biti naslonjen. Ćemer je zapravo svod iznad ložišta izgrađen od izduženog kamenja postavljenog „na nož“ da se ne uruši, koje će se također pretvoriti u vapno.
Po ćemeru se postavlja čisti kamen vapnenac u manjim komadima, a istodobno se po vanjskom rubu plete plot od šiblja i nanosi zemlja između plota i kamenja što služi kao toplinski izolator, jer se sva količina topline na taj način usmjerava na „zgroćeno“ kamenje. Na vrhu se postavlja jedan dulji kamen što se zove „pivac“, a koji će signalizirati kad se može prestat ložiti. Inače se vrijeme loženja određuje prema količini klačine. Nakon što se klačina upali loži se bez prestanka guranjem šiblja kroz neki otvor „rauljom“ pri paklenoj vrućini. Pri tome ložači, koji se često smjenjuju, moraju na dohvat ruke uvijek imat dostatnu količinu granja kako bi se održavala stalna temperatura od oko 1500 stupnjeva Celzijevih. Ovakav način rada nemoguće je obavit bez veće skupine ljudi  i to je, čini se jedan od posljednjih poslova iz romantičnih vremena kada su se veće akcije u selu izvodile zajedničkim trudom većine seljana.
Hardomiljčani su bili poznati po proizvodnji vapna. Proizvodnja vapna, paljenje klačine, smatra se teškim i mukotrpnim poslom, ali nadasve časnim. To je bio jedini izvor prihoda za neke ljude.
Pored teškog posla, postojala je i druga veselija strana gdje su nastajale šale uz pjesmu i gangu. Tako je nastala pjesma
Plači,goro, eto klačinara,
Teskerčana i ‘Ardomiljčana
Izvor:Mira Rupčić & Mate Grbavac-Hardomilje- Baština u kamenu,2010.


26.08.2017.

Negdje daleko: Na rijeci Karkara u Kazahstanu











Dolina rijeke Karkara u Kazahstanu nije omiljena samo među nomadima. Danas tu dolaze i mnogi turisti da se dive ovoj netaknutoj ljepoti prirode.
Nomadi u Kazahstanu imaju nekoliko kult objekata koje veoma poštuju. Tu svakako spada i planina Khan Tengri, visine 7.010 metara, na tromeđi Kazahstana, Kine i Kirgistana. To je najviša tačka Kazahstana, a nomadi je nazivaju „Vječno nebo“ - Tengri.
Čak i oni koji nisu planinari, i ne žele da na svoj konto ubilježe jedan vrh od 7 hiljada metara, odnedavno dolaze na ovo simbolično mjesto nomada, u blizinu „Zemlje od sedam rijeka“, u dolinu rijeke Karkara. A tamo se stiže iz grada Almaty (koji se do 1993. godine zvao Alma Ata), trasom dugom oko 300 kilometara prema istoku, do kineske granice, a od Kegdana ka jugu, do malog kirgiškog sela Tyup, u malu slikovitu dolinu.
Ovuda je nekada prolazio put svile.
Sajam u Karkari, ili bolje rečeno vašar, uglavnom mjesto gdje se trguje stokom, egzistira stoljećima i poznat je u čitavoj centralnoj Aziji.
Konji, krave, stada ovaca, sa hiljadam životinja, dovođeni su na visoravan Džihailyau, (Planinski pašnjaci), gdje je bilo dovoljno hrane za stoku, pa je sajam mogao trajati čitavo ljeto. Sajam se održava i danas. Tu se proda i mnogo druge robe. Ponuda se kreće od sitnih zanatskih proizvoda do „Yurtas“, malih mobilnih kuća za nomade.
Od kuda dolazi ime Karkara? Legenda kazuje da dolazi od velikih crnih ptica ždralova, koje u velikim jatima doletijeću u dolinu, pa je i ime nastalo od njihovog kreštanja „karr, karr!“
Karkara nije samo uzbudljiva, nego je ponekad i opasna, pogotovo kada se krene na rafting, ili pođe u ribolov na ribe „Osman“, jedna posebna vrsta pastrmke.
Ljeti mnogi stanovnici gradova Almaty iz Kazahstana i Biškeka iz Kirgistana posjećuju rijeku i kampiraju u kampovima na obe obale rijeke, jedne na strani Kazajstana, a druge na strani Kirgistana. Tamo se opuštaju i čine nešto dobro za zdravlje pijući napitak „Kumys“, tradicionalno piće nomadskih naroda u državama centralne Azije.
Prvi recept ovog pića nalazi se u djelima grčkog istoričara Herodota, gdje je opisao način života Skyta, nomada jahača. Njihovo omiljeno piće je bilo kobilje mlijekao, koje je pripremano lupanjem mlijeka dubokim drvenim posudama (naš stap). Ta metoda se vijekovima nije promjenila.
Baza planinarskog kampa Khan Tengri nalazi se na kazahstanskoj obali rijeke. Odavde se do legendarnog vrha može stići helikopterom za 30 minuta leta. Preko centralmnog dijela planinskog područja prolaze brojne planinarske, jahačke i biciklističke staze.
Na povratku u Almaty, može se zastati na mostu preko velike rijeke Sharin, odakle se može uživati na prelijepom pogedu na kanjon. Naravno, to nije Grand kanjon, kao u Koloradu, ali je barem isto toliko impresivan.
Kolumnu sa slikama, u „Forbes Kazakhstan Magazine“, objavio je bloger Andrey Gndarev, pasionirani planinar i strasni fotograf, koji se sa ruksakom na leđima i dobrim raspoloženjem stalno nalazi na putu, u neke daleke i nepoznate krajeve.
(izvor:web)

Smail Špago
(Novasloboda.ba)


25.08.2017.

Tri mlade košćele u Mostaru




Zub vremena učini svoje i čovjeku i prirodi..Vrijeme neumitno teče i ne možemo ga zaustaviti..Tako je bilo i sa starom košćelom u Podkujundžiluku / Kujundžiluku /.
Prije nekoliko godina drvo dotrajale košćele je palo i zamjenjeno je novom sadnicom. Snimak mlade košćele pokazuje da se lijepo razvila na radost svih Mostaraca koji prate i pamte promjene.

Druga mlada košćela, posađena kasnije, nalazi se kod Đikica spomenika u Fejićevoj ulici, kod bivšeg objekta, kafica ''Rock košćela''. Još stoji panj, ostatak stabla. I ona fino napreduje. Ali, mnogi i ne znaju za ovu košćelu.

Treća najpoznatija košćela, nalazi se u Fejićevoj ulici, kod Roznamedžijine džamije i poznate česme ''pod košćelom''. U novembru 2013. je posječena, bila je sva natrula i dotrajala. Slijedeće godine 1. aprila 2014. je nova posađena, koja je nedugo zamjenjena novom sadnicom. I ova nova košćela lijepo napreduje, pod budnim okom Mostaraca. Još kad bi se redovno zaljevala...




Na fotografije i tekst Ajše Čehić Nametak reagovao je mostarski maestro Miodrag Milićević i uz njene fotografije dodao i svoj akvarel Košćele kod Roznamedžijine džamije u Fejićevoj.


tekst i fotografije: Ajša Šehić Nametak/ 24082017
25.08.2017.

Na Partizanskom ovih dana
















Zahvaljujući Šoletovim slikama, napravljenim 10. augusta ove godine, u prilici smo baciti pogled na trenutno stanje na Partizanskom spomen groblju u Mostaru i ustvrditi, iz godine u godinu stanje je sve gore.
Bez velikih komentara.
Slike govore same za sebe.
Uz napomenu: Godine 2006. Partizansko spomen groblje je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Fotografije: Sergio Šotrić

(spagos)
25.08.2017.

Kiša pepela





Vulkanski pepeo prekrio je i zamračio nebo iznad ostrva Sumatra u Indoneziji.
Prašina je prekrila kuće, drveće, ograde i ulice. Ljudi s nevjericom gledaju u pravcu vulkana, a motocikl stoji spreman, ukoliko bude trebalo hitno napustiti svoj dom. Uz sve to, opremili su se kišobranima, zaštitnim maskama i plastičnim kesama, kao prvim mjerama zaštite, a pokretnu imovinu sklonili na sigurnije područje.
Vulkan Sinabung, visok 2460 metara skoro 400 godina nije bio aktivan, dok prije sedam godina nije ponovo proradio. Od 2013. godine redovno, svake godine bljuje lavu i pepeo. Zadnje izbijanje bilo je jedno od  najjačih, zadnjih mjeseci. Pepeo i dim su dostigli visinu od četiri kilometra.
Životi, srećom, nisu bili ugroženi zbog činjenice da se sigurnosna zona zadnjih godina pomjerila dalje od podnožja vulkana.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.08.2017.

Tri, dva, jedan: Slobodni pad sa 125 metara









S vrha zgrade hotela „Park Inn“ u Berlinu pruža se nova vrsta zabave.
„Base Flying“ sa vrha hotela na Alexanderplatzu, na kome se svakog trena nalaze hiljade ljudi. Sa zemlje se ide liftom do 37. sprata zgrade hotela, do panorama platforme. Odozgo se pruža pogled na čitav Berlin. Inače, platforma je redovno puna posjetilaca koji, uz hladna pića i iznajmljeni „liegestuhl“, mogu uživati u pogledu.
Uz sve to, u ponudi su i skokovi. Dnevno skoči između 60 i 120 ljudi, sa prosjekom starosti od 30 godina. Najstariji skakač je imao 82. godine. Okolo platforme se nalazi zaštitna mreža, a iza mreže skakaonica sa opremom, koja omogućava bezbjedan skok. Automatika je podešena da mjeri težinu skakača i brzinu pada, te na osnovu toga podešava vrijeme i brzinu pada. Skakač ima na raspolaganju nekoliko sekundi pada, sajla biva lagano zakočena, a onda se skakač lagano i sigurno spustii do tla. Od 125 metara visine leti se 100 metara, a nakon toga slijedi lagano spuštanje. Inače, samo mali procenat, oko 1 posto, otkazuje let u zadnjem trenutku, ostali lete. Skok je najčešće poklon od prijatelja, u različitim prlikamaa.
Skokovi se izvode u periodu od aprila do oktobra, svakodnevno, do 23 sata uveče. Rezervacija nije potrebna. Ako pada kiša, ili puše jak vjetar, nema skokova. Cijena skoka je 79,90 eura, sa mogućnošću popusta za đake i studente, grupe i slično.
Osoba mora biti stara najmanje 16 godina, a do 18 godina mora imati odobrenje roditelja. Takođe su od skokova isključeni oni sa manje od 50 kilograma težine, kako i oni teži od 110 kilograma. I naravno, podrazumjeva se normalono psihičko zdravlje.
(izvor:morgenpost)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.08.2017.

Na svim kanalima


Na Youtube kanalima svakodnevno budu postavljeni milioni filmova online.
Bilo da se radi o Yoyce, ConCrafteru ili Lukas Riegeru, svi oni imaju nešto zajedničko: Oni su zvijezde na Youtube. Na njihovim kanalima oni imaju ogroman broj abonenata i svakodnevno sakupljaju stotine hiljada klikova za njihove video snimke. Susresti ih lično, želja je mnogih fanova.
Ko to želi, ipak postoji mogućnost. Na „Videodays“ u Kelnu, od 24 do 25 augusta, održava se susret „youtubera“ iz čitave Evrope. Hiljade fanova će tamo moći slaviti njihove starove i usput uloviti koji autogram. Na kraju, biće održan i jedan live show na pozornici, kao i dodjela nagrada „Videodays PlayAwards“.
Mnogi se pitaju, koliko je i kako je moćan i uspješan Youtube? Od kad postoji ova platforma? Ko ima najviše abonenata?
Nekoliko odgovora:
Youtube širom svijeta ima 1 000 000 000 korisnika. To je skoro trećina svih korisnika interneta danas. Korisnici svakodnevno provedu na Youtube oko milijardu sati.
Najusješniji youtuber na svijetu ima 57 022 896 abonenata. Zove se „PewDiePew“ i on je takozvani „Let's Player“. Snima sam sebe kako igra kompjuterske igrice i pri tome objašnjava njegove doživljaje.
Da bi se otvorio Youtube konto najmanja starost je 13 godina.
Prema analizi Kinder Media studije 2017. godine, 34 posto djece između 6 i 12 godina više puta sedmično koriste Youtube
Vlastitu verziju stranice Youtube ima 88 zemalja, a ista stoji na raspolaganju na 76 jezika.
Najuspješniji Youtube kanal iz Njemačke ima 5 382 000 abonenata. On nosi naziv „freekickerz“. Svake sedmice tamo budu postavljeni video snimci najboljih šuteva na gol, golmanske parade i fudbalski trikovi, iz svijeta fudbala.
Pjesma „Despacito“ imala je 3 000 730 629 klikova i po tome je najuspješniji video na Youtube.
(izvor:ksta)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
23.08.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Kamber-aga / Dva inicijala na vratima



U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, ustvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Odmah ispod Lučkog mosta, na lijevoj strani Neretve, nalaze se temelji jedne od najstarijih džamija u Mostaru – Kamberagine džamije. Srušena je za vrijeme izgradnje Lučkog mosta. Poslije 1945. godine, na tom lokalitetu je izgrađen manji objekat, u kome su bili stanovi glumaca Narodnog pozorišta u Mostaru.
S Kamberagom nas veže i jedna mala ulica kod same Vučijakovića džamije, a koja se veže s Glavnom ulicom i Bajatovom. U osmansko vrijeme. ulica se zvala Kamberagina, pa je za pretpostaviti da je u toj ulici stanovala i porodica Kamberagina. Odmah na početku ove ulice, s njene desne strane, u samom uglu, i danas se vide ostatci stare kuće iz turskih vremena. U toj kući je nekad stanovala porodica Ačkar – jedna veoma stara mostarska porodica.
U ulici Mala tepa, preko puta Koski Mehmed pašine džamije. nalaze se dva poslovna prostora na kojima su se do današnjih dana zadržala stara željezna vrata. Na jednima od njih nalazimo inicijale ˮH. D.ˮ. To su inicijali bivšeg vlasnika i trgovca Halila Dande, koji je živio u Bjelušinskom sokaku. U drugom poslovnom prostoru, vrata sadrže inicijale ˮB. D.ˮ, odnosno inicijale Derviša Bakije, koji je živio na Carini. On se, inače, bavio prodajom kvalitetnih koža i proizvoda od njih. Oba inicijala su urađena od željeznih slova.
Slika 1 – Džamija Kamberagina na mjestu gdje se počeo graditi Lučki most), 1909.
Slika 2 – Lučki most – izgradnja skele za gradnju mosta, 1912.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
23.08.2017.

Večeras u Mostaru počinje turnir UEFA Futsal Cupa


Večerašnjim utakmicama između ekipa “Narva United” i “Flamurtarija” te Mostar Stari grad “Staklorad”  i “Arnavutkoya”, počinje turnir preliminarne runde UEFA Futsal Cupa, koji se održava u Sportskoj dvorani USRC “Midhat Hujdur Hujka” u Sjevernom logoru u Mostaru.
Utakmice se igraju u terminima od 19 i 21,,15 sati večeras, sutra 24. avgusta i 25. avgusta.
Na današnjoj konferenciji za novinare u Mostaru, predstavnik ekipe Mostar Stari grad Staklorad Alen Đuliman govorio je o pripremama ekipe Staklograda i samih uslova takmičenja. Naveo je da su kompletno renovirali dvoranu, kako bi se zadovoljili UEFA-ini standardi.
“Što se tiče ekipe, pojačali smo se na igračkom planu. Doveli smo 4 pojačanja i imamo ozbiljne namjere. Želja nam je da prođemo ovaj krug i završimo na prvom mjestu”, kazao je Đuliman.
Prema njegovim riječima, najteži protivnik im je albanski Flamurtarij.
Predstavnik estonskog kluba Narva Uniteda Alexandr Dimitriev kazao je kako je ovo njihovo prvo međunarodno natjecanje, te da će se potruditi osvojiti bod u prvim utakmicama. Nadaju se kako će proći dalje.
Predstavnik turskog kluba Arnavutkoy Beledye spor Geokaj Bajkal istakao je kako su zadovoljni organizacijom. Nadaju se što boljim mečevim s ova tri kluba, te da će proći u daljnji krug takmičenja.
Predstavnik albanskog kluba Flamurtarij  Agron Sinanaj istakao je kako im je ovo četvrti put da učestvuju u premilinarnom krugu, te da su jako zadovoljni uslovima i organizacijom.
Turnir preliminarne faze Lige prvaka u futsalu održava se od 23. do 26. avgusta u Sjevernom logoru u Mostaru, a pobjednik će se plasirati u iduću fazu, koja se igra u Rumuniji.
Inače, Mostar Stari grad Staklorad u prošloj je sezoni osvojio duplu krunu.
(Fena)
Foto: Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)
23.08.2017.

U – mail kao turistička atrakcija


Od 1927 do 2003. godine jedna bespilotna podzemna željeznica dijelila je pisma i pakete ispod blokiranih ulica Londona.
„Mail Rail“ kako se je zvala, vozila je na dužini od 10 kilometara i imala svoja stajališta sa 6 sortirnih stanica, pa čak i dvije glavne stanice.
Tako je to funkcionisalo dugo vremena, dok nije postalo preskupo.
Sada će u sklopu novog poštanskog muzeja, ova mini željeznica, kao atrakcija biti ponuđena posjetiocima, koji će moći putovati jednim njenim dijelom.
Početak putovanja je najavljen za septembar.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
23.08.2017.

Sunce zađe, pade tama...


Veliki momenat je trajao dvije minute. Hiljade znatiželjnika, naoružanih papirnim zatamnjenim naočalima poglede su usmjeravali ka nebu, kako bi lično, direktnim pogledom, doživjeli totalno pomračenje sunca iznad velikog dijela SAD, u ponedeljak veče.
U 19 sati i 16 minuta po lokalnom vremenu, u ponedeljak 20.8., na Lincoln Beachu, na zapadnoj obali, mjesec je čitavim svojom površinom prekrio sunce. S tog mjesta, pomračenje se povlačilo preko kontinenta ka istočnoj obali, na Atlantiku. Ovo je bila prva totalna eklipsa, nakon 99 godina, koja se iznad SAD kretala sa obale na obalu.
Naravno, kao i svi spektakli, koji se odigravaju na području SAD, i ovaj je bio dobro pripremljen. Mnogi gradovi uzduž linije pomračenja, već odavno su bili formirali odbore za ovaj događaj,  organizovali velike priredbe.  Hoteli su odavno bili bukirani, a restorani uposlili novo osoblje.
Čak 100 app-ova je bilo pripremljeno za korištenje na smartfonima.
Kada se mjesec konačno smjestio između sunca i zemlje, bilo je to do sada najbolje dokumentovano pomračenje mjeseca u istoriji. Pomračenje su pratila naučna istraživanja, a sa zemlje i sa istraživačkih stanica iz svemira, sve je pomno snimljeno u te svrhe.
Prirodna pojava, koja će se ponoviti tek 2045. godine.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
22.08.2017.

Iz požutjele sehare: Bašta ili bašča

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova sloboda, 19. marta 2010. godine, autor Smail Špago)






Bašča i bašta

Proljeće je kalendarski tu. Pravo proljeće je zakasnilo dobro ove godine, kako u Mostaru, tako i širom svijeta. Šta će se dešavati sa godišnjim dobima u narednom periodu, bolje je i ne razmišljati. Da li su sve ovo posljedice globalnih klimatskih promjena, o kojima je bilo govora na proteklim konferencijama o klimi, od Kopenhagena prošle godine, do Kyota prije nekoliko godina? Pored takvih informacija mi smo najčešće prolazili ovlaš. Ono kao, to se nas baš ne tiče previše. To je negdje drugo. A sad, kad se ponešto počelo dešavati oko nas, tek pomalo nam dođe u razmišljanje, stvarno možda je to to. Snijeg je i prijašnjeg vakta padao na behar i na voće. Ali u Mostaru smo imali behar bajama najčešće već u januaru, kao i prve kupače na Neretvi. Tamo negdje početkom sedamdesetih, a bilo je takvih godina dosta, bješe dvadeseti februar, i bješe dvadeset stepeni u Mostaru. I sunčanje ispod Revije, spram sunca. Bili smo ponosni da nam Mostar spomenu svako večer u dnevniku, ali samo po temperaturi. Blaga zima, toplo proljeće i vrelo ljeto.
Ovih dana novine i portali puni su vijesti, kako su mostarci pohrlili na sunce. Zasjeli ispred kafića. Parkovi puni. Duge šetnje. A već je kraj marta. To za Mostar uopšte ne bi trebala biti vijest. Ali eto jeste.
Dok jedni žure na sunce, pred kafiće, jedna velika većina jedva je dočekala da izađe na bašču ili na baštu. Za mene su te dvije riječi isto, ali u Mostaru nisu.
Bašča u Mostaru ima jednu dugu tradiciju. Sama riječ bašča potiče od turske riječi „bahče“, što u prijevodu ima isto značenje.
Koliki je značaj bašče u Mostaru najbolje kazuju brojne pjesme sročene od mostarskih pjesnika, kroz vjekove, kao i brojne narodne pjesme i sevdalinke ispjevane o Mostaru i njegovim ljepotama.
„Oj Mostaru moj beharu baščo šarena“ pjevala je jedna stara narodna pjesma. Ovo bašča se vremenom pretopilo u bašta, jer kod pjevanja nekim pjevačima to lakše prelazi preko jezika. A za Himzu je bašča uvjek bila i ostala bašča.
Šantić je njegovu Eminu prvi put vidio u bašči staroga imama. A Derviš paša Bajezidagić je pjevao o Mostaru kao o rajskoj bašči, u njegovom Gazelu o Mostaru.
Stari Mostar je bio oslikan njegovim uskim sokacima, a iza svake kuće u sokaku, krila se bašča, pa kolika god bila. Od ranog proljeća u baščama bi se već bi počela zeleniti raštika, nicati spanak, zelena salata i luk. A pripremala se zemlja za sadnju krompira, biže i mohune. Nešto kasnije na red je dolazila sadnja kavada i paprika. Iza kuće je obično bivala i jedna česma sa šlaufom, kako bi se tek posađeno moglo zaliti. Nije bilo bašče, a da negdje u dnu ne bi bilo makar jedno stablo šipka glavaša, a negdje uz put i smokva tenica. A ako bi to prostor dozvoljavao, našlo bi se mjesto i za makar jedno stablo trešnje, a najčešće bi to bivala tri stabla: rana, alica i hrušt. U vremenima kad kroz Mostar još nije bila provedena kanalizacija, bašča bi bila mjesto gdje bio smješten jedan vanjski klozet ili ćenifa, kako bi se to uobičajeno kazivalo. A u blizini ćenife, vrijedne ruke bi posadile ruže. I nigdje ruže nisu tako lijepo mirisale kao kod hale, a hala je još jedan mostarski naziv za ćenifu. Iza hale najčešće bi bila posađena smokva tenica. Opet, ni jedne smokve ne bi bile tako ukusne, kao te, odatle. Do hale bi vodio popločani put, a zid bi bivao obijeljen krečom u proljeće, tako da je sve blistalo. Iako se radilo o hali, sve je bivalo na vrlo zavidnom nivou.
Dok su se bašče nalazile iza kuće i graničile sa komšijskim baščama, ispred kuće, ukoliko je bivalo prostora, iza visokih i debelih kamenih zidova, bivale su avlije. Popločane oblutklom sa Neretve, sa sofama za cvijeće. A iznad avlije bivala bi razapeta odrina, koja je pored toga što je donosila slatke plodove grožđa, imala jednu pravu mostarsku namjenu, da ljeti,za velike žege, zaštiti od sunca. U zadnje vrijeme po avlijama, sve češće umjesto loze po odrinama može se vidjeti kiwi. Kažu, jednostavniji je za održavanje, a daje bolji hlad. Glavna stvar u svakoj avliji bila je česma. Pustiti da voda malo oteče i onda se napiti hladne vode iz ruke. I piti toliko dugo i toliko puno, dok sam organizam ne kaže da je dosta. A za toplog ljeta, ta ista voda bi i tako i tako, za minutu dvije ponovo isčezla vani, kroz znoj. Avlije su bivale i ostale svijet naše intime.
Bašta je drugi mostarski pojam. Iako u suštini ima isto značenje, u Mostaru bašta ima sasvim drugi smisao. Bašta bi trebala biti jedan veći stepen od bašče. Dok je bašču karakterisalo pretežno povrće i po koja voćka, bašte su bile rezervisane za cvijeće, za voćke, za odrine. U baštama se često pojavljuje i travnjak, kojemu se u mostarskim uslovima morala posvećivati vrlo velika pažnja. Redovno ga zalijevati i šišati travu. U Mostaru su opet najpoznatije bivale bašte uz ugostiteljkske objekte: bašta hotela na Buni, bašta hotela Mostar, bašta Doma Armije, bašta na Balinovcu, bašta Velež u Cernici, bašta Radničkog doma, bašta na Babunu. To su samo neke, najpoznatije, najpopularnije. Bivale su nasute sitnim mljevenim pjeskom, koji bi škripao pod nogama, a bio je vrlo zahvalan za održavanje. Negdje na kraju bašte obično bi bilo mjesto za muziku, a ispred muzike, bio bi betoniran krug, na kome se plesalo. Na drugom kraju bašte obavezan inventar bio je roštilj. Muzika i ples u Mostaru imaju dugu tradiciju, iako sve vrste plesa nisu baš u svakom vremenu bile dobrodošle. Kao što je to bio slučaj sa rock and rollom i kafanom i baštom Pariz, na Lenjinovom šetalištu. Prvi otplesani rock and roll u Mostaru izazvao je brojne reakcije i kritike, a prema nekim pričama, čak je doveo i do zatvaranja ove plesne bašte.
Govoriti o mostarskim baščama a ne spomenuti uvaljivanje, bilo bi isto kao i ne pisati o njima. Raja su znala gdje su dobre trešnje, gdje ih neko čuva, a gdje ne čuva. Gdje se može popeti uza zid sa spoljne strane i ubrati koji grozd grožđa sa tuđe odrine. A gdje se pomno šuvaju šipci, pa uhvatiti priliku kad gazda zaspe i obrati mu ih, ali tek tad, kad su toliko zreli, da bi za dan dva i tako bili obrani. Sve je to bio sastavni dio i života i liskaluka. Za uvaljivanje nije bilo daleko otići sa korza na Raljevinu, ili potegnuti put Bara ili Cima. Naravno, uvjek bi tu morao biti neko, ko je dobro poznavao teren i situaciju. A nije bila rijetka slika po danu, da gazda časti raju i trešnjama i jagodama i praskama, samo da ne bi po dolazili noći i činili veću štetu. Malo stariji čitaoci ovoga teksta, sad će se sigurno počešati nedgje iza uha, sjećajući se kako su bivali uhvaćeni u uvaljivanju, fasovali šamar ili nogu u prkno. A najgora kazna bi stizala one, koje bi gazda prepoznao, pa sutri dan to rekao ocu, negdje u kafani. Zato je svaka akcija uvaljivanja bila, nadnica za strah, adrenalin pur. A u slučaju otkrivanja i dupla porcija. 
Mostarskih bašča ili bašta u ovom smislu sve je manje, a samo još rijetki nostalgičari započinju priču o njima. Ponadati nam se, da sa nestankom bašča i bašta neće nestati i pravog Mostara.

Smail Špago
(novasloboda.ba)
22.08.2017.

Vode ima, vode nema


Sarajevske liske

Jedna od tih nezaboravnih provala je vezana za tu vodu, koja vječno teče.

Bio je topao ljetni dan i već se formirao red ljudi, koji su čekali na red da se osvježe hladnom vodom. U redu je strpljivo stajao i Edo, pa kada se napio i osvježio, priđe onom malom prozorčetu pored vode, nage se i glasno viknu: ”Halide zatvorider vodu, mi smo se napili”. (naravno da tamo iza prozora nikog nema, što oni koji nisu baš iz Sarajeva neznaju). Kako to Edo reče nasta dreka onih iz reda : ”Ne zatvaraj Halide, laže, nismo se svi napilli”.

E tako je bilo, a danas je nekako drugačije. Danas Edo živi u Pragu, a oni iz reda haraju gradom.


(zabilježio Branko Vučina/Mostarski liskaluci)
22.08.2017.

Perfektno pristanište





U sred Hongkonga stoji jedan kruzer, koji nikad nije vidio mora?
Brod u sred grada. Malo čudno pristanište, ali kad se sazna da se to nalazi u Hongkongu, onda ništa nije čudno.
Kako je brod dospio do ovog „pristaništa“?
Objašnjenje se nalazi u jednoj staroj tradiciji. Kada je u Kowoloonu, gradskom dijelu Hongkonga, nastajalo jedno novo naselje, nekome je palo na pamet da se napravi nešto, što bi podsjećalo na ovdašnje legendarno brodogradilište, u kome su nekada građeni brodovi. Tako je nastao „Whampoa“, tržni centar u obliku jednog kruzera, dug 110 metara, sa više spratova i paluba, smješten ispod palmi i okolnih visokih zgrada.
Pored superxafsa, fitnes studija i restorana, u sred objekta nalazi se kino i jedan mali park zabave.
Ko želi, ovim brodom može napraviti i jedno mini krstarenje, bez udaljavanja od obale.
Zašto ne? Krstarenja su upravo i omiljena zbog toga što se njima negdje odlazi, a da se tom prilikom nigdje ozbiljno ni ne udaljava.
(izvor:viewmag)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
21.08.2017.

Mostarske bašče








Mostarom možete danima da lutate, prebirući po njegovim sokacima i buđacima, a da vam ne bude dosadno i da se ni za momenat ne umorite. Samo treba pokušati izbjegavati onu nesnosnu jaru, u podne, kad se sunce visoko propne i prži onim svojim ubojitim zracima. Zavirićete i u avlije kroz poluotvorene kapidžike, put će vas donijeti i do ograde iza koje se ukaže bašća. Odmor za oči i dušu! Zelenilo svuda, cvijeće, voće, povrće, grmovi, šiblje i ljekovite trave. Sve na jednom mjestu. Uz ogradu se propele vitice vinove loze, a žutozlatni grozdovi proviruju ispod guste modrine. Trešnja, višnja i kajsija su već ponudile svoje plodove, ostala je još po koja praska, a džanarike su od silnog roda same popadale, pa se skrivaju među listovima srebrenkaste pazije. Uz krajeve bašće mjesto je našla i raštika, tražeći hlada i bježeći od fatalne crvene baje, u narodu poznate kao vezoguza. Prolazeći pored stabala smokava, po karakterističnom oporom i teškom mirisu lišća prepoznaješ koje su vrste. Tu su petrovača, koja u drugom dijelu godine daje dvoljetke, termenjača, crnica i, kraljica ... tenica. Pokušavate ih pogledom brati, onako ukovijale, s kapcom meda, pa se odupirete želji da ih onako žute, sočne i medne odmah okusite ispijajući čarobnu pulpu. Malo dalje proviruju jabuke, još nedozrele, rosne, a pored nje čuči mandarina, savijenih grana zbog mnoštva zelenih loptica.
Šipak, car mostarskih bašća. U proljeće se zeleni, pa crveni, pa ponovo zeleni, crveni.....sve do kasne jeseni kad "posijedi" svojim uvelim žutim lišćem. Uz pečine se uzdiže mostarski vijesnik proljeća, bajam. Spustite pogled, već je sazrio i počeo opadati. Potrudite se, pokupite, pa se vratite u djetinjstvo. Dovoljna su vam dva kamena, a ima ih napretek i užitak je tu.
Preko kamenog duvara presamitila se zova, a crvenkasti bobičasti plodovi nam kažu da će ove godine biti manje zovinog soka. Ispod lovorike, a tik uz šiblje drenjine prepoznajete sivkastozelene listove masline i po koji plod, U mnoštvu krošnji nailazite na krošnje limuna i narandže . Opojan miris njihovog cvijeta dugo vas prati i nakon napuštanja ovog malog raja.
A, tek pogled prema dolje vas neće ostaviti ravnodušnim. Crveni luk, saransak i krompira su već povađeni, tu su bamija, paprika, patlidžani, kavade, majdonos, mrkva...jagoda, u plotu kupina, po kamenjaru prema pečinama kadulja, vrijesak, pčelinja ljubica, kamilica, hren, gavez i samonikla crna murva, koju svake druge godine sijeku, ali ona u inat ponovo raste. Negdje na početku bašće se od vašeg pogleda sakrila i japanka jabuka, koja je slabijeg ovogodišnjeg roda nakon obilatog prošlogodišnjeg. U samoj čoši se sakrila i dunja, žuti plodovi su popadali po travi, valjda zbog dugotrajne suše.
Zamišljate sebe, planirate ručak, večeru, ne treba vam tepa, sve je tu...osim mesa. Ali, kako dolaze nova vremena, priklonimo se i modernoj ishrani (čuuuj modernoj, a mi sve ovo jeli kao djeca), napravimo sataraš, pirjan od tikvica ili patlidžana, kriška zelene kavade da malo kisi...Prijatno vam istraživanje mostarskih bašći. Ja u ovoj jednoj nađoh sve ovo što nabrojah. Ništa izmišljeno, bojim se da sam nešto i preskočila. Ah, da...šljiva i nezaobilazna mirisna mušmula!
Snimak br 1 ...pogled iz Ajšinog dvorišta preko duvara u komšijsku bašću.
Ostale fotografije su s Ajšinog ranča.
Emina Redžić Muftić
21.08.2017.

Održan „Mostar summer dance fest”








U sali Narodnog pozorišta u Mostaru, u nedelju uveče održan je veliki razigrani plesni festival „Mostar summer dance fest“.
Organizator ovog zanimljivog skupa, koji je  održan u okviru manifestacije Mostarsko ljeto, bio je Plesni studio MO stars.
Pozivu organizatora se odazvalo desetak plesnih grupa, tako  da je tokom večeri na velikoj pozornici nastupilo preko dvije stotine plesača iz cijele Bosne i Hercegovine.
Specijalni gosti programa buli su Rizo Ruža i Adnan Jerlagić, a osim Mo-starsa plesale su grupe: B Dance, Zrinjski, Erigo, Flash, Pro dance, Astorija, Shadowws, Romantik, Flamenco, Let's dance, Tenelija, LDF, Street feet academy i Mostarske mažoretkinje.
Tekst i foto: Ajša Šehić Nametak


21.08.2017.

Atletika u ogledalu


Voda prska na sve strane, mišići gore, a u rupi sa vodom reflektuje se sav napor i koncentracija atletičarki u trci na 3000  metara sa preponama, na tek završenom Svjetskom atletskom prvenstvu u Londonu.
Kod jedne višestruke ekspozicije atletičarke upravo savlađuju prepreku, iza koje se nalazi rupa sa vodom. U vođstvu je njemačka atletičarka Gesa Felicitas Krause, evropska prvakinja u ovoj disciplini. Ona je pobijedila u ovoj kvalifikacionoj trci i plasirala se u finale. Nažalost, u finalnoj trci, imala je enormni peh. Ne svojom krivicom je pala, a druga atletičarka joj je, takođe, nenamjerno, stala na glavu.
I pored toga, Krause je ustala i završila trku kao deveta. Respekt.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
20.08.2017.

Ljubušaci – Serijal nekad i sad: Fejzina kafana







U narednom periodu objaviti ćemo jedan interesantan serijal pod nazivom “Nekad i sad”.
Radi se o tome da kroz fotografije želimo da prikazemo nekoliko za nas Ljubuake vrijednih objekata.
Jedan dio slika prikaziva kako je to izgledalo prije, a kako je danas.
Pogledajmo skupa kako je izgledala Fejzina kafana prije nekoliko godina, a kako izgleda danas.
20. august 2017.

Više slika na stranici www.ljubusaci.com
(ljubušaci.com)
20.08.2017.

Kako nabaviti knjigu Mostarski liskaluci?


U prilogu oglas objavljen na facebook stranici Mostarski liskaluci sa naznakom gdje se sve može kupiti knjiga Mostarski liskaluci.
I sama reklama je svojevrsna vrsta liskaluka: Dođi po knjigu, a usput nešto popravi, kupi ili konzumiraj. Jedno uz drugo.

Knjigu Mostarski Liskaluci možete nabaviti :
- Urarska radnja preko puta Orke kod Robe...Usput naravno ponesite i svoje pokvarene satove i sve drugo što kucka
?
U Piramidi, u mobitel servisu MobyMedia kod naseg Trube, pogledajte izložene modele, a možete opraviti i svoj mobitel
?
Restoran Liska, u Liska ulici, svakako tu probajte extra uštipke, sir i druge specijalitete u prelijepom ambijentu
?
Knjigu Mostarski liskaluci možete kupiti i na ovom lijepom mjestu: 
Restoran “Damir” na Buni...
Cijena 25 maraka, 12,5 eura, ili 100 kuna...


(Mostarski liskaluci/Facebook)
20.08.2017.

Za arhivu: Velež – TOŠK 4:0





Velež sav bijes iskalio na TOŠK-u

Stadion Rođeni.
Sudija: Admir Avdić (Kalesija)
Žuti kartoni: Ovčina, Mrgan (V)
Strijelci: 1:0 Ćosić (36’), 2:0 Brandao (45’), 3:0 Ovčina (56’), 4:0 Brandao (73’)

Velež: Abdihodžić, Mujezinović, Ćosić, Tatar (od 72’ Mrgan), Vasić, Ovčina (od 63’ Handžić), Imamović, Carvalho (od 82’ Isić), Brandao, Garcia, Doljančić.

TOŠK: Dizdarević, Bijedić (od 46’ Nuhanović), Hasanbašić, Hodžić, Mrguda, Kršić, Maglić, Gafurović, Lukomirak, Skulić (od 54’ Kurdić), Suljić.

Velež je u prva dva kola doživio dva poraza, a danas su njegovi igrači sve to obilato naplatili sa četiri gola u mreži TOŠK-a, koga trenira bivši Veležovac Igor Remetić
Utakmica u Mostaru odigrana je po nesnosnoj vrućini, a nakon početnih ispitivanja snaga, gosti su u 12. minuti propustili sjajnu priliku da dođu u vođstvo. Nakon centaršuta, Hasanbašić je sa 5 metara, neometan ni od koga, šutirao loptu glavom, ali je golman Veleža Abdihodžić odlično intervenisao i krajnjim naporom izbacio loptu korner, koji je ostao neiskorišten.
Igra se otvoreno s obe strane, ali uglavnom na sredini terena.
Gosti su u 22. mi nuti ponovo opasno zaprijetili po gol domaćih. Kršić je uputio oštar udarac iskosa, a lopza odlazi pored desne stative.
U 24. minuti sudijski timeout, a sudija Avdić dao je priliku igračima da se malo osvježe.
U 33. minuti sreća je bila na stranih domaćih. Odbrana Veleža grubo je pogriješila, ali to gosti nisu uspjeli kazniti.
Velež je svoju prvu pravu šansu u prvom poluvremenu krunisao golom u 36. minuti. Mujezinović je odlično ubacio loptu, a Ćosić je poslao u mrežu nemoćnog Dizdarevića – 1:0.
I, kad se očekivao kraj prvog poluvremena, domaći povečaju vođstvo. Vasić je srušen u šesnaestercu, a siguran sa bijele tačke bio je Brandao.
Samo što je počelo drugo poluvrijeme, Tatar se u 48. minuti našao u sjajnoj prilici da postigne treći gol za Velež. Na žalost domaćih navijača, on je, neometan ni od koga, sa desetak metara napucao loptu visoko iznad prečke.
Bolju igru, Rođeni su, u 56. minuti krunisali trećim golom. Ćosić je odlično prodro po lijevoj strani, a na njegov centaršut odlično je reagovao Ovčina i poslao loptu u nebranjenu mrežu – 3:0.
U 66. muinuti, domaći su izveli brzi kontranapad, u prilici se našao Handžić, ali je traljavo šutirao pravo u golmana gostiju i šansa je propala.
Velež je u 73. minuti izveo lijepu akciju, koju je Brandao krunisao svojim drugim golom- 4:0.
Gosti kao da ne postoje na terenu, a tri minute prije kraja, Mujezinović je propustio veliku priliku da postigne i peti gol za svoj tim, ali je lopta pogodila spoljni dio mreže.
(Novasloboda.ba)


19.08.2017.

Prvi put u Bundesligi primijenjen video dokaz: Penal za FC Bayern





U prvom kolu 55. Bundeslige, u utakmici Bayern München protiv Bayera iz Leverkusena, po prvi put u istoriji Bundeslige primijenjen je video dokaz. Za vrijeme utakmice, sudija Tobias Steifer je nakon jedne sumnjive situacije zatražio tehničku pomoć od svog video asistenta.
Nakon što je fudbaler Leverkusea Charles Aranguiz potegao za rame Roberta Lewandowskog i oborio ga u šesnaestercu i konsultacije sa video asistentom Jochenom Dressom u studiju, i provjerom scene na ekranu, sudija je rukama u vazduhu nacrtao kvadrat, kao oznaku za ekran, i pokazao na bijelu tačku. Fudbaleru Aranguizu je za učinjeno dodijelio žuti karton.
Penal je izveo sam Lewandowski i povisio rezultat na 3:0.
Kasnije je utakmica završena rezultatom 3:1 u korist Bayerna iz Münchena.
(izvor:kickers)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.08.2017.

Ženski vaterpolo: Vrlo snažne, ali i grube djevojke



Najtvrdokorniji ljubitelji vaterpola gledaju na ovaj sport sasvim drugačije. Na prvi pogled, djevojke vaterpolistkinje, sa njihovom kapama sa zaštitom za uši imaju mnogo sličnosti sa Teletabijima. Ipak, među bezazlenim sportistkinjama dešavaju se veoma brutalne stvari.
Kako se sa fotografije snimljene na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj može razaznati, tu je bilo podvodnog šutanja, guranja, udaranja i tuče. Dvojica sudija van bazena od svega toga ne mogu vidjeti ništa, jer se kreću rubom bazena, u kome igra po sedam vaterpolistkinja sa svake strane.
Vaterpolo je, inače, mješavina rukometa, ragbija, kako vrlo rado kažu ovi sportisti. Stoga je samo za pretpostaviti kako fit i jaki moraju biti akteri ovog sporta, u bilo kojoj kategoriji.
Do sada najnevjerovatniji potez su napravile dvije sestre Holanđanke, 2008. godine, kada njihovuoj protivnici, nakon što je postigla gol nisu dale da izroni iz vode. Protiv njih je podignuta optužba zbog pokušaja ubistva, koje je kasnije preinačena u zlostavjanje, a za kaznu su morale odraditi određeni broj sati u socijalne svrhe.
Na proteklom Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj, svjetske prvakinje su postale Amerikanke pobjedom protiv Španije 13:6, dok su treće mjesto zauzele Ruskinje pobjedom protiv Kanađanski 11:9. Vaterpolistkinje SAD su, inače, olimpijske pobjednice sa Olimpijade u Riju 2016.
Utakmice se igraju u bazenu dužine 25 metara, dubina vode mora biti najmanje 1,80 metara, golovi su široki 3 metra, a visoki 90 centimetara. Lopta za ženski vaterpolo je teška iumeđu 400 i 450 grama, napravljena je od gume. Efektivna igra, bez prekida traje 4 puta po 7 minuta. Iznad vode se vide samo glave vaterpolistkinja, i neki dijelovi tijela. Pogled odozdo, ispod vode, pokazuje ono šta se dole stvarno dešava. Gol se, inače, može postići bilo kojim dijelom tijela, osim, što inače nije dozvoljeno u vaterpolu, udaranjem lopte šakom.
(izvor:focus)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.08.2017.

Izložba "Hamza Humo u zbirci Muzeja Hercegovine Mostar"





U Centru za kulturu Mostar otvorena je izložba posvećena mostarskom književniku Hamzi Humi. Na izložbi je predstavljena bogata dokumentacija, lične stvari, rukopisi, štampani materijal, pisma, razglednice, kao i fotografije pjesnika.
Rođen je 30.12.1895.g u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Prvi svjetski rat ga je zatekau u Mostaru odakle je interniran u Mađarsku, a 1915.je mobiliziran u austrijsku vojsku gdje je radio kao pisar i bolnički tumač. Po završetku rata dolazi u Mostar, zatim u Zagrebu pohađa studij historije umjetnosti, odakle ide za Beč, da bi potom studije završio u Beogradu. Uređuje časopise "Zabavnik", "Gajret" , "Novo doba". Prema motivima iz njegovog djela "Adem Čabrić" snimljena je domača serija "Kože". Jedno vrijeme je bio urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Iz mnoštva njegovih djela naročito se ističu "Grozdanin kikot", "Nutarnje pjesme", "Zgrada na ruševinama" Izdao je i podosta zbirki pjesama i sabrana djela.
Umro je u Sarajevu 19.1.1970.g.
"Skoro će tmurni dani
Ja idem u tuđe zemlje
gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje kruha nema,
a snovi pokopani.
I zori smokva
(iz pjesme Oproštaj s Mostarom)

tekst:Emina Redžić Muftić
fotografije: mostarski.ba
18.08.2017.

Lijevo žene, desno muškarci







Na plaži „El Pedocin“ u Trstu jedna strana plaže pripada ženama, a druga muškarcima.
Za nepovjerovati je da u Trstu postoji jedna takva tradicija, i to je bez sumnje posljednja plaža u Evropi, koja razdvoja polove.
Nekad je Trst bio zadnja stanica zapada, dok je vladala željezna zavjesa. Sa krajem hladnog rata pale su mnoge granica, i zidovi, ali je tamo do dan danas preostao jedan zid, na plaži „Bango alla Lanterna“, u ovom sjevero-italijanskom lučkom gradu. Bijelo obojeni zid dijeli žene od muškaraca. Stanovnici Trsta su skoro ubijeđeni da je to zadnja plaža takve vrste u Evropi, a paradoks je da ih ta plaža čini slobodnijim.
Plaža sa službenim nazivom „Bagno ala Lanterna“ sagrađena je 1903. godine i kao takva preživjela je i nadživjela godine Austrougarske monarhije, dvadeset godina fašizma, dva svjetska rata, okupaciju saveznika i sve druge promjene proteklih decenija. Na početku je tu bila samo jedna žičana ograda, koja je kasnije zamjenjena zidom. Samo jednom, 1959. godine, zid je nakratko bio srušen i brzo sazidan novi, pomjeren u jednu stranu, u korist ženskog dijela plaže, a na uštrb muškog dijela plaže.
Žene vole ovo mjesto, jer im štiti privatnost. Kada okolo nema muškaraca, onda koje kilo viška, ili ne baš perfektne noge, ne predstavljaju problem. U Italiji, koja, inače, važi za zemlju „macho“ muškaraca, žene su na neki način pod stalnim pritiskom da moraju izgledati dobro. Plaža „El Pedocin“, kako je zovu domaći, daje ženama mogućnost da prekinu takve konvencije. Ovdje se i 80. godišnjakinje mogu pojaviti u tanga gaćicama, ili u toplesu, ako imaju za to volju.
Muškarci, takođe, cijene ovo mjesto, jer i oni dolaze na svoje, bez prisutva žena koje stalno nešto roncaju. Plaža je otvorena čitave godine, a ljeti se tu nađe i do 3.000 gostiju. Ulaznica je samo 1 euro. Domaće ime „Pedocino” plaža je dobila ili po mušulama (pedoci), koje su se nekada uzgajale nedaleko od ove plaže, ili po vaškama (pedocio), pošto je plaža u vrijeme Austro-Ugarske korištena za održavanje lične higijene vojnika (čišćenje vaški iz kose)?
Plažu najšešće posjećuju penzioneri, ali i zaposleni, u vrijeme podnevne pauze. Posebno je omiljena kod djece. Do starosti 12 godina, ženski dio plaže je slobodan za dečkiće, koji mogu mijenjati posjetu na oba dijela plaže. Naravno, pored djece, od polnog rastavljanja su pošteđeni spasioci, koji štite oba dijela plaže.
Jednom godišnje na “Pedocinu” muškarci i žene uz muziku i ples, ipak, slave zajedno, a o plaži je snimljen i dokumentarni film, prikazan na festivalu u Cannesu prošle godine.
Niko u Trstu ni ne pomišlja da nešto mijenja od ovoga, jer “Pedocin” bez njegovog zida ne bi bio “Pedocin”, kažu u gradskoj upravi. To je jedna institucija grada Trsta, i zašto ukidati nešto, što ovo kupališt čini jedinstvenim.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
17.08.2017.

Hadži Husein Kotlin mesdžid na Luci







Davne 1651.godine, hadži Husein Kotlo dao je da se napravi mesdžid na Luci, stotinjak metara sjeverno od Šarića džamije.
S desne strane kapije, ćošu duvara krasila je kamena munarica sa vanjskim stepeništem iz prostrane avlije. U avlijskom pročelju je bila prostorija, čija se unutrašnjost nije razlikovala od unutrašnjosti džamija. Hadži Kotlina zadužbina se koristila kao mekteb sve do tridesetih godina prošlog vijeka. Pedesetih godina istog vijeka koristila se kao stambeni prostor imama, koji su dolazili sa strane.
Desetak godina poslije, u dvorištu su za imame izgrađena dva stana u vidu dvospratnice, a stare prostorije su napuštene sve dok ih zub vremena nije dokrajčio.
Početkom ovog vijeka još su se nazirali tragovi starog mesdžida, da bi u aprilu 2017. godine počelo raščiščavanje prostora. Završni radovi na objektu, koji će, po svoj prilici, biti vrtić, u toku su ovih dana.
Mještani Luke nijemo posmatraju, nadajući se da će Zavod za zaštitu spomenika konzervirati, popraviti ili obnoviti munaricu, kako bi se zaštitila posljednja od mnogih munarica koje su postojale u Mostaru.
Inače, porodica Kotlo je stara mostarska porodica s Mejdana (Luka), koja je dala još jednog vakifa (donatora), Ahmeda ef. Kotlu. Njegova džamija je bila na lokalitetu od Mejdana prema Tekiji. Potomci porodice Kotlo i danas žive u Mostaru.


Tekst i fotografije: Emina Redžić Muftić
17.08.2017.

Sjećanje na Kralja rock'n'rolla: Četiri deecenije od smrti Elvisa Presleya






Ikona? Kradljivac? Sex simbol? Prijetnje društvu? Heroj? Narkoman? Kralj?
Postoji samo jedan Elvis Presley, ali postoje i mnogi Elvis Presleyi. Nije to nikava zagonetka, niti igra riječi onih koji su nepovratno promijenili zvuk i izgled savremene muzike, a uz to, promijenili pop kulturu pedesetih godina pa sve na ovamo.
To se ne odnosi ni na 35 hiljada Elvisovih imitatora, koliko ih je zvanični registrovano širom svijeta, koji su još uvijek aktivni, 40 godina nakon što je harizmatini pjevač, The King of Rock'N'Roll, napustio ovaj svijet 16. augusta 1977. godine.
Umro je od srčanog udara u Memphisu, u njegovom Graceandu, koji još uvijek privlači oko 600 hiljada posjetilaca godišnje, što je drugo mjesto po posjetama, nakon Bijele kuće u Washingtonu.
Imao je samo 42 godine, a prema izvještajima, u trenutku smrti bio je težak 159 kilograma, čak 84 kilograma više nego što je imao kad su mu bile 32 godine.
Tokom autopsije, utvrđeno je korištenje deset različitih lijekova, kao i deset puta jača doza kodeina.
Umro je premlad. Samo dvije godine više od četiri decenije.
Kao srednjoškolac, pa siromašni vozač kamiona u Memphisu, bio je ambiciozni pjevač, kasnije bogata pop zvijezda, vodnik u američkoj vojsci, tužni seksualni simbol, filmski idol, zabavljač u Las Vegasu,  žrtva slave i još mnogo toga.
Najvažnije od svega, rok zvijezda, neobični revolucionar i kulturni fenomen, koji je mijenjao tok igre, čiji se uticaj protezao od Beatlesa, U2, pa sve do Brune Marsa i dalje.
„On je bio ikona, kao niko drugi u američkoj muzici“, rekao je Oates iz Hal and Oates.
„Kad je Elvis izlazio na scenu to je bilo kao da izlazi divlja zvijer“, kazao je Paul Stanley iz grupe Kiss.
U onome što je radio, postojale su istovremeno i seksualnost, i opasnost, i radost, a to je znak fenomena. Bio je šablon generacije, jer su svi oni koji su došli iza njega, kopirali su taj šablon.
Pod njegovim uticajem, razvili su se Beatlesi, Bob Dylan i mnogi drugi.
„Elvis je moj čovjek“, rekao je jednom prilikom Paul McCartney, „Imao je veliki uticaj na Beatlese“.
„Bilo je i drugi sjanih američkih veličina, ali je jedan bio Elvis”, rekao je bivši bubnjar Beatlesa Pete Best. „Uticaj koji je imao na Beatlese pokazivao se od repertoara, do načina na koji smo izvodili muziku i ponašali se na sceni“.
Ringo Star, koji je zamjenio Besta u Beatlsima, o Elvisu kaže:. „Elvis mi je zavrnuo glavom, svi koje ste do tada slušali djelovali su kao starci, kad se pojavio Elvis. Nema puno onih koji ga ne vole. Sve što je radio, od početka svoje karijere do njegovog specijalnog povratka, kada je nosio crnu majicu, bio je nedodirljiv“.
Pokojni John Lenon je jednom otvoreno rekao: „Prije Elvisa nije bilo ništa“
Zapravo, bilo je prije Elvisa mnogo onih koje je inspirisao svijet bluesa, gospela i R&B. Tu spadaju mnogi nadareni, ali ne do kraja definisani afroamerički muzičari i pisci koji su kreirali rock'n'roll.
U vrijeme kad je SAD još uvjek bila rasno podjeljena Elvis je posjećivao noćne klubove u Memphisu u kojima su nastupali Ike Turner, Jackie Wilson, Litle Junior Parker, Matt „Guitar“ Murphy i drugi. Sjajna senzualnost njihovih pjesama bila je njegova glavna inspiracija.
Prvi Elvisov komercijali objavljeni snimak bila je njemu poštovana verzija bluesmana Arthur „Big Boy“ Crudupa, „That's Alright Mama“
Snimao je pjesme crnih umjetnika, Roy Browna, Little Junior Parkera, Arthura Guntera, Kokomo Arnolda i Jesse Stonea. Pjesma „One Night of Sin”, (Jedna noć grijeha) autora Smiley Lewisa, snimljena je kao „One Night with you” (Jedna noć s tobom), 1959. godine. Mnoge pjesme koje je Elvis otpjevao, napisali su afroamerički muzički umjetnici, što u ono vrijeme niko nije vjerovao
Ipak, iako je možda Elvisi bio mnogo ljepši izvođač, nego stvarni inovator, moć, raspon i emocionalna dubina njegovog pjevanja, kako na sceni tako i na snimcima, bili su neosporni, kao što je ostala neosporna njegova sposobnost da prevaziđe takve pjesme, sjajnom snagom njegovih muzičkih sposobnosti i njegove ličnosti.
„Pa čak i onda, kada bi na sceni u Las Vegasu, na trenutak zaboravio tekst, i to je bila opera. Živa opera”, rekao je jednom prilikom Bono.
Njegov pad je bio i umjetnički i fiziki i duhovni. Zvijezda je postala žrtva vlastitog uspjeha. Uz sve to, postao je lagan plijen menadžerima, jer je to već bilo van njegove kontrole, koji su u njemu vidjeli samo unosan internacionalni brend i način za vlastito bogaćenje.
Elvis je od rane mladosti bio željan da se o njemu čuje. Tako stručno je miješao bluz. R&B i gospel prevazilazeći društvene i rasne barijere u to vrijeme. Od toga je napravio je snažnu kombinaciju koja je promijenila njegov život, a sa njim i svijet.
Krajem šezdesetih godina, kompozitor i dirigent Leonard Bernstein ga je nazvao „najvećom kulturnom snagom 20. vijeka”.
(izvor:thewest)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
17.08.2017.

Kina: Bebe na tekućoj traci


Prije tačno godinu i po dana oficijelno je završena kineska politika „jedna familija – jedno dijete“.
I pored toga, broj novorođenčadi se jedva malo povećao. Prema zvaničnim podacima tek za oko 8 posto, iako je kineska vladala očekivala barem duplo više.
Eksperti upozoravaju da država mora poboljšati ponude čuvanja i njege za djecu. A u tu mjeru spada i obrazovanje njegovateljica za bebe, kao što se vidi na slici, u južnokineskom gradu Haikou.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.08.2017.

Izložba "Mostar u bojama ljeta" u Centru za kulturu Mostar


Velika kolektivna izložba Udruženja umjetnika Mostara i njihovih prijatelja pod nazivom “Mostar u bojama ljeta”, organizovana u  sklopu manifestacije “Mostarsko ljeto 2017”, biće otvorena u srijedu 16. avgusta u 20 sati u velikoj sali Centra za kulturu.
Na izložbi će učešće uzeti oko 40 umjetnika, koji dolaze iz Mostara kao i Mostaraca koji trenutno žive u zemljama EU. Cilj izložbe jeste promovisati zajedništvo kroz umjetnost.
Među izlagačima su Adin Hebib, Josip Mićković koji živi u Irskoj, Nina Acković  koja dolazi iz Belgije, Zdenko Bošković iz Holandije, Mili Selimović iz Norveške, Muriz Sefić iz Švedske, Miodrag Milićević iz Srbije.
Tu su još brojni Mostarci koji više nemaju mjesto prebivanja u Mostaru, ali koji i dalje kroz svoja djela iskazuju  čežnju za ovim gradom. Među njima su ozbiljno nagrađivani umjetnici, profesori, kao i mnogi poznati umjetnici, akademski  slikari.
Na ovoj velikoj kolektivnoj izložbi,  svojim radovima se predstavljaju i nama već dobro poznati: Salko M. Pezo, Florijan Mićković, Ramiz Pandur, dr. Vesna Oborina, Alica ,Đani i Anel Jakirović, Nusret i Zarifa Velić, Merima Ivković, Nermin Pala, Seka Behmen, Goran Milinković, Slavenka Volić, Mustafa Baja Hadžajlić, Salko Batlak, Miro Burić, Azra Avdagić Hamzić, Zijada Zekić, Zlatko Batlak…
Izložbu će otvoriti Alma Fazil Obad.
(NovaSloboda.ba)
16.08.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Prvi službeni list i štamparija



U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, ustvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost.
Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
Turska vlast je od 1875. – 1878. godine formirala poseban Hercegovački Vilajet kao zasebnu administrativnu jedinicu. Ovaj period vremena je interesantan jer se tada počeo izdavati prvi službeni list, što je uslovilo da se osnuje manja štamparija, koja je bila smještena u bivšem saraju Ali paše Rizvanbegovića, na lokalitetu Suhodoline u Mostaru. Prve službene novine u ovoj štampariji su radili Ali-efendija Bahrić, Marko Šešelj i Ivan Šimunović. Glavni urednik je bio Mehmed Hulusi. Hulusi je inače bio voditelj Vilajetske kancelarije.
List Neretva je odštampan u malom tiražu, odnosno iz štamparije je za kratak period izašlo samo 38 brojeva, a ukidanjem Hercegovačkog Vilajeta 1877. godine, gasi se daljnji rad na štampanju lista.
Slika 1 – Suhodolina nakon bujice, 1900-ih
Slika 2 – Suhodolina, stara zgrada Konaka Ali paše Rizvanbegovića, 1903. g.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago


(NovaSloboda.ba)
16.08.2017.

Pripreme za pola vijeka Woodstocka


Muzičar Carlos Santana izdao je novi album „Power of Peace“ zajedno sa grupm „Isley Brothers“, kojim je istovremeno ponovio poruke sa legendarnog Woodstocka iz 1969. godine.
Carlos Santana je na Woodstocku postao svjetska zvijezda, obogaćujući rock muziku jednom novom varijantom i od tada prodao više od 90 miliona albuma. Danas sedamdesetogodišnjk, priča o svojim meksikanskim korijenima, o duhu Woodstocka, o aktuelnoj političkoj situaciji i  opominje zašto nam je danas potrebna muzika koja širi veću svijest.
Na aktuelnom albumu „Power od Peace“, sa svojom suprugom Cindy Blackman i grupom „Isley Brothers“ predstavio je desetak klasika soula u već dokazanom Santana-Conga-Rock zvuku. Odmah se postavilo pitanje nije li to znak starosne nostalgije.
Naravno, Carlos je ustvrdio da to nema nikakve veze sa nostalgijom, jer, pored nove pjesme „I Remember“, tu je “High Ground“ od Steve Wondera, zatim „Mercy Mercy Me“ od Marvina Gayea, ili Billie Holiday sa „Good Bless The Childs“, izabranih zbog njihovih poruka, koje su danas aktuelnije nego ikada prije.
Album se bavi i porodičnom društvenom misijom, s ciljem da transformiše strah, jer ovom planetom danas vlada samo strah. Posvuda ljudi strahuju od njihovih najbližih. A kao kod „Imagine“ Johna Lenona, ili „One Love“ od Boba Marleya, muzika ima sposobnost da aktivira učestalost suosjećanja i radosti. Pri tome o paroli Hippie poktera „Peace, Love and Harmony“ govori kako su to pojmovi koji su i danas, 2017. godine, jednako važni kao i nekada.
Stoga je potreban novi pokret koji bi „ljubav prema moći“ korigirao u „moć ljubavi“.
Za dvije godine biće proslavljena 50. godišnjica Woodstock festivala. Carlos Santana je tim povodom izjavio kako planira tamo nastupiti, zajedno sa svojom suprugom Cindy. Osim toga, za tu priliku želi sakupiti njegov originalni sastav, ali i svirati zajedno sa Larry Grahamom, nekadašnjim basistom grupe „Sly Stone“. Kako kaže, vrlo je moguće da ga publika tom prilikom vidi sa tri različite grupe, uz poruku: „Danas imam dublja ubjeđenja i mnogo toga mi je jasnije, nego 1969. godine.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.08.2017.

Grad duhova na prodaju











Grad Johnsonville, ili grad duhova, pripada opštini East Haddam u saveznoj državi Connecticut, u SAD. U 19. vijeku bilo je to industrijsko mjesto sa mnogo radničkih stanova. Danas u njemu ne živi niti jedan jedini stanovnik.
Početkom 19. vijeka ovdje je prvo napravljen mlin pod nazivom “Neptun Mill”, koji je služio za potrebe jedne tvornice u blizini. Posao je cvijetao.
Nekoliko decenija kasnije, Emory Johnson je napravio još jedan mlin i uz njega pripadajuće stanove za radnike. Uskoro se od nekoliko kuća razvio grad, koji je dobio ime Johnsonville.
Vijek kasnije, milioner Raymond Schmidt kupio je “Neptun Mill” s namjerom da od njega napravi muzej. Sedam godina kasnije, mlin je stradao do temelja u jednom požaru, i to izmijenilo planove.
Narednih godina, Schmidt je od mjesta namjeravao napraviti grad muzej, i iz tog razloga popravljao nekadašnje radničke kuće, pa čak neke i prenosio iz susjednih mjesta.
Postepeno je Schmidt gubio interes za ovaj grad, a 1994. godine ga je namjeravao prodati, ali bezuspješno. Četiri godine kasnije on je umro, a njegova muzejska zbirka je rasprodata. Nakon njegove smrti, preostali stanovnici su polako napuštali mjesto. Danas se mjestu nalazi svega osam objekata, a među njima jedna prodavnica, zgrada uprave i crkva.
Čitav kompleks, 2001. godine. uključujući i zemljište površine 25 hektara, na aukciji je prodat jednoj imobiliji, koja je na ovom mjestu planirala napraviti centar za odmor.
Kako to nije funkcionisalo, grad duhova je više puta nuđen na prodaju, ali svaki put bezuspješno.
Nakon više puta povuci, potegni, grad je kupila jedna religiozna organizacija, pod imenom “Iglesia Ni Cristo”, za 1,85 miliona dolara. Tako je izvjestio “Businnes Insider”.
Hrišćanska crkva, koja okuplja pretežno filipinske članove, željela je od ovog mjesta napraviti mjesto za odmor i sport za njihovu organizaciju. Međutim, treba sačekati pa vidjeti hoće li od toga išta biti. Navodno, sad se i oni žele izvući iz ovog grada duhova.
Priča se nastavlja…
(izvor:web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
15.08.2017.

Wladimir Klitschko: Majstorstvo je znati povući se u pravom trenutku


Nakon završetka bokserske karijere, Wladimir Klitschko je za njemački RTL po prvi put progovorio o razlozima njegog povlačenja s ringa. Odluku o povlačenju sa ringa donio je početkom avgusta, a nakon poraza od Anthony Joshue 29. aprila ove godine.
Plan je bio pobijediti i nakon toga se povući. Klitschko je bio skoro opsjednut time. Nakon posljednjeg poraza, imao je 100 razloga da nastavi dalje, ali, takođe, i 100 dobrih razloga da prestane.
S ovom odlukom, kaže, kao da je umro jedan dio njega, a konačna odluka došla je iz stomaka. Istovremeno je uvidio da ima interesovanja i motivacija i za neke druge stvari u životu. Čak ni 20 miliona eura, koje su mu stajale na raspolaganju za još jedan meč, za njega više nisu bili privlačni.
A kako kaže, ako bi gledao samo na novac, onda bi prevario sam sebe.
U toku 100 dana, koliko je tačno proteklo od poraza protiv Joshue i odluke o prestanku karijere, najčešće je razgovarao sa bratom Vitalijem, ali i sa majkom. Njih oboje su ga podržavali u bilo kakvoj odluci, koju sam donese. Ovdje moramo napomenuti odavno poznatu izjavu njihove majke, koja ih je, kad su obojica bili na vrhuncu karijere, zaklela da rukavice nikad ne ukrste jedan protiv drugog, bez obzira o kolikoj se novčanoj ponudi bude radilo. I poslušali su je.
Nakon odluke, Wladimir Klitschko je djelovo opušteno i tokom razgovora čitavo vrijeme bio nasmijan.
Kako je rekao, najvažnije je da je odluku donio sam, i pod njegovim uslovima. Zahvalan je da karijeru nije morao završiti zbog neke povrede, ili zbog nekih ljudi, koji bi ga na to natjerali.
Tokom karijere nije imao težih povreda, doduše bilo je povreda koje su ga vremenski izbacivale iz ritma mečeva, kao povreda bisepsa protiv Chagayeva, nakon čega je morao biti operisan. A napomenuo je da je često bilo slomljenih kostiju nakon mečeva, što je skoro normalno za boks najvišeg ranga, ali o tome puno nije pričao. A kako kaže, srećom, nije često dobijao ni udarce u glavu, a uz to je dodao: Veliki je poklon, izaći zdrav iz jedne ovakve karijere.
O posljednjem protivniku, Anthony Joshua, Wladimir ima samo riječi hvale. On je vodeća figura današnjeg svjetskog boksa, novi šampion. Dobar reprezent ovog sporta. Nakon poraza od njega, kaže Wladimir, moje srce i moja duša našli su svoj mir. To ne bi bilo tako, da se povukao nakon meča sa Tyson Furyjem. Za toga boksera Wladimir kaže da je bio ljudski najlošiji, od svih protiv kojih je boksovao. S drugima je bilo vatre, prije meča i tokom meča, što je sasvim normalno, a nakon meča svi su ostajali prijatelji. Ali, Fury…on nije nikakav predstavnik ovog sporta.
Na kraju podsjećanje i na posljednji meš protiv Joshue i skoro legendarnu 6. rundu. Kaže da je taj meč do sada odgledao samo jednom, ali da je na putu, da ga pogleda opet. A za ljubitelje boksa, taj meč će ostati kao sjećanje na jednu veliku borbu, koje će ostati rame uz rame sa legendarnim boks mečevima održanim tokom proteklog vijeka.
Priljučujemo se čestitkama na hrabroj odluci.
Majstorstvo je znati se povući u pravom trenutku.
(izvor:rtl)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
15.08.2017.

Dugo vrelo ljeto


Slika je napravljena u Kaliforniji, ali je komotno mogla biti napravljena i na Čvrsnici, u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Italiji.
Jedan konj juri u borbi za život. On galopira prašnajvim makadamskim putem kroz Long Valley, jednu dugu dolinu na sjeveru Kalifornije. Samo koji metar iza preplašene životinje ližu široki plamenovi vatrene stihije. Dimna zavjesa sakrila je sunce, a zemlja se čini kao neka strana negostoljubiva planeta.
Tamnošnje službe upozoravaju stanovništvo, ne samo o plamenoj stihiji, nego i o opasnosti kod povećane izloženosti dimu. Kvalitet vazduha je na pojedinim mjestima označen kao „opasan po zdravlje“. U gradu Mariposa 2000 ljudi je moralo napustiti njihove kuće.
Temperature u Kaliforniji su premašile rekord iz 1886. godine. U Palm Springsu je izmjerena temperatura od 50 stepeni Celzijusa.
Ovo ljeto će i u Evropi dobiti epitet vatreno. U Italiji je najmanje 200 požara bjesnilo između Toskane i Sicilije.
U Portugalu, prilikom jednog požara u junu, život su izgubile 64 osobe, a više od 200 povrijeđeno.
U Hrvatskoj, između Omiša i Splita požar je uništio 4500 hektara šume.
U Crnoj Gori, 100 turista je spašavano od vatrene stihije.
U Bosni i Hercegovini, Čvrsnica, Ljubinje, požari oko Mostara. Sve jedan za drugim.
Ovo ljeto je stvarno bilo i dugo i vatreno. A još traje.
(izvor:focus)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
14.08.2017.

Padale su zvijezde


Proteklog vikenda brojne su zvijezde pale s neba. To ima veze sa prašnjavim tragom jedne komete koji se jednom godišnje nađe na putanji zemlje. U noći sa subote na nedelju mnogi stručnjaci su očekivali vrhunac ove pojave. Ali, to se nije moglo vidjeti dobro odsvuda. Nebo iznad većeg dijela Evrope je bilo prekriveno oblacima, tako da je pogled ka nebu bio onemoguäen.
Na nekim drugim mjestima ljudi su imali više sreće, kao na primjer iznad mjesta Hawes, u Velikoj Brijtaniji, odakle i potiče slika u prilogu.
(izvor:ksta)

(spagos)
14.08.2017.

Večera za jedno


Da meso bude ispečeno na grilu postavljenom direktno na stolu, nešto je sasvim tipičnoza restorane u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Tipično je, da se to radi potpuno neupadljivo, u poluprivatnim restoranima, često sakrivenim iza neupadljivih kulisa. Tamo bivaju posluživani novi bogataši, koji za jednu ovakvu večeru mogu izdvojiti deset dolara, što iznosi koliko i deset mjesečnih plata jednog profesora. Stoga je za ovakve goste moguće uraditi sve, pa čak i “večeru al fresco”, (večera na svježem zraku), ispod lampe u obliku punog mjeseca.
A ono što vidimo na slici: I u zemlji jednog despota, koji čovječanstvu prijeti interkontinetnalnim raketama, žive ljudi koji mogu sebi priuštiti jednu lijepu večer. Pa makar pri tome bili i usamljeni.
(izvor:stern)
Smail Špago

(NovaSloboda)
13.08.2017.

Slike kiše meteroa

nebo iznad Počitelja, bljesak



nebo iznad arheološkog nalazišta Usaka, Turska, Oslobodjenje, Anadolija

Nije objavljeno baš nešto puno fotografija. U velikom dijelu Evrope nebo je prethodnih dana bilo prekriveno oblacima, pa je fenomen izostao od posmatranje i fotografisanja.
Nebo iznad naših krajeva bilo je vedro i čisto. Vjerovatno, kome je još do posmatranja neba i zvijezda padalica?
Jedna jedina slika iz naših krajeva, nebo iznad Počitelja, objavljena je na portalu bljesak,  a serija od nekoliko fotografija agencije Anadolija, na portalu Oslobodjenja.
Ostale čekamo...
Ako ih bude?
(spagos)
13.08.2017.

Omiljeni pratilac na putovanjima napunio 70 godina



Jedan kultni automobil napunio je 70 godina. I ove godine su se od 3. do 6. avgusta ponovo susrele hiljade ljibitelja ovog popularnog „folcikinog“ kombija.

Bilo je to vozilo mladosti nekih generacija. Vozilo „hippie“ pokreta. Pun kombi, pa na more. Lagano, bez žurbe. A kada i danas, negdje, na nekom putu, prestignemo jedan ovakav kombi, pa još ako je unutra puno omladine, u glavi se odmah lagano počinje vrtiti jedan stari film.
Parking, negdje uz obalu, stolić u pijesku, Čaša hladnog vina, ili pivo. I onda sunčev zalazak.
A u stvarnosti, je to bilo sasvim drugačije. Tijesno, vječno pospremanje i preslaganje stvari.
Ponekad hladno, a ponekad prevruće. Nikad dočekati da provre voda za kafu.
A u svemu tome jedna je istina: Nikad dva uzastopna dana nisu bila ista, jer se svakog dana bilo na drugom mjestu. Kombi svojim vlasnicima, i stanarima daruje nešto kultno, ono što je godinama zaradio.
Pronađen je 1947. godine. Doslovno, pronađen“. Jedan Holanđanin, koji je radio u VW tvornici u Wolfsburgu, otkrio je slučajno jedno vozilo, koje je napravio neki radnik, za prevoz limenih paleta unutar kruga tvornice. Na osnovu izgleda toga vozila, napravio je prvu skicu automobila, koje je bilo kombinacija malog autobusa i vozila za dostavu, liferovanje robe.  Zbog toga je kod nas dobio naziv „kombi“, a u zemlji proizvodnje ga zovu „bulli“, što je skraćenica od „bus i liferovanje“.
Vozilo je imalo skoro vertikalnu liniju uspjeha, kao i današnje cijene. Za jedan „oldtimer T1“ jedan ljubitelj je ljetos iskeširao cijelih 190 hiljada eura.
Ko posjeduje ovaj „bulli“ odmah se distancira od onih koji na odmor vuku priklicu iza sebe, i u njoj pola domaćinstva. I pri tome se vrlo često osjeća udobnije.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
13.08.2017.

Da li je ovo stvarno trebalo Boltu?




Posljednja trka Usaina Bolta (30), najbržeg čovjeka na svijetu, završila je grčem.
Posljednje takmičenje osmostrukog Olimpijskog pobjednika i jedanaestostrukog svjetskog šampiona završila je bez zlata?
Završni moment jedne velike karijere: Usain Bolt leži na stazi nakon pada zbog grča u finalu trke štefete 4×100 metara. Stadion je uzdahnuo. Superstar je morao odgledati kako Britanci odnose zlatnu medalju. Medalju koju je on tako želio. Bila bi mu to dvadeseta…
Ovakav kraj Bolt ni u kom slučaju nije zaslužio!
Želi li čovjek, koji drži svjetske rekorede na 100, 200 i 4×100 metara, stvarno tako završiti?
Mnogi navijači se nadaju njegovom startu na jednom od tri predstojeća mitinga Diamond League u Birminghamu, Zürichu ili Brüssselu. Ako organizatori otvore zlatni kofer, ko zna?
Bolt nije kategorično isključio neki naredni start…
Uprkos svemu, Bolt se raduje penziji.
„Želim, konačno, jedan normalni život, ustati kad želim  znajući da nemam trening, opustiti se i raditi ono šta želim“, kazao je Bolt nedavno.
Osnovno je da Boltovo tijelo ne igra više igru, kakvu treba jedan nepobjedivi super star.
Odavno ima problema sa leđima i posjećuje ljekare. Dijagnoza ljekara glasi: „Što stariji, biće sve lošije.“
Zbog toga najbrži čovjek na svijetu sluša svoje tijelo i želi završiti njegovu veličanstvenu karijeru.
Jasno je, takođe, da će u narednom periodu nedostajati i atletici i sportu uopšte.
(izvor:bild)

Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
12.08.2017.

Prva sutkinja u Bundesligi


Bibiana Steinhaus (38) će od naredne sezone biti prva žena fudbalski sudija u Bundesligi. Na utakmicama prvog kola ovogodišnjeg kupa Njemačke, Steinhaus će suditi utakmicu Chemnitzer FC – FC Bayern München.
Ona je sudila na proteklom Evropskom prvenstvu u fudbalu za žene. Naravno, tamo je tempo bio puno laganiji. Zbog toga Steinhaus sada sudi na jednoj utakmici FC Bayerna, kako bi se, što je moguće prije, navikla na mnogo veću brzinu i mnogo zahtjevnije uslove igre u Bundesligi.
Naravno, i za fudbalere i njihove trenere to je jedno novo iskustvo. A da žena sudi jednu utakmicu, ne bi trebao biti nikakav problem.
Na taj način Bibi Steinhaus će postati prva sutkinja Buneslige u njenoj istoriji.
I uz ovu objavu, jedan podatak: Bibi Steinhaus je po zanimanju policijski službenik.
(spagos)
12.08.2017.

Ljetni spektakl – neobični sportovi



120 jahača i njihovih prikolica pojavili su se na najneuobičajenijoj trci konja na svijetu. Bilo je to 115. izdanje Watts trke na pješčanim dinama u Cauxhavenu. Učesnici su nastupili u šest galopskih i kasačkih trka i jedna trka u kasačkom jahanju na mokrom terenu. Spektakl je pratilo 20 hiljada gledalaca, a samo za trku, promenada na plaži u Cauxhavenu, pretvorena u tribine.
Trka se tradicionalno održava kod Ebbea. Prije starta svake trke, obavljen je pregled konja po strogim pravilima zaštite životinja.

(spagos)
12.08.2017.

Željeznička pruga u bašči







Uwe Müller (58) iz Bietigheim-Bissingena kod Stuttgarta u Njemačkoj, s pravom može biti ponosan na njegovu željezničku prugu dugu 200 metara, sa 90 vagona u njegovoj bašči. Prugu je izgradio po uzoru na stvarnu trasu pruge u Švajcarskoj, kroz dolinu Rajne i St. Moritza, pa sve do italijanske Švajcarske.
Inžinjer po struci, na ovoj pruzi je izgradio i dvije željezničke stanice. A kako kaže, još nije potpuno gotova, a radi na njenom završetku. Nedostaju mu još neki signali i nekoliko stubova osvjetljenja.
Sam je izradio 5 od ukupno 28 lokomotiva, kao i 30 od ukupno 90 vagona, koje ima u voznom parku.
Pruga je smještena na jednoj uzbrdici iznad njegove kuća i zauzima ukupno 200 kvadratnih metara voćnjaka. Sve je izrađeno u razmjeri 1:22,5.  Za izradu postolja trase, za mostove i pripadajuće objekte, utrošio je oko dva kubika betona.
Na pitanje zašto se odlučio na ovo, kaže: “Moja bašča iza kuće je strma i ima visinsku razliku od 14 metara. U razmjeri, strmina kao u Alpama”.
Uz to dodaje kako je do sada u ovo uložio vrijednost jednog skupocjenog automobila, od oko 60 hiljada eura.
Željeznicom se najčešće bavi tokom vikenda, a kako kaže, tada ponovo postaje malo dijete. A kada mu u posjetu dođe unuka od dvije godine, kaže, kako je ona toliko oduševljena vozovima u dedinoj bašči, čako toliko, da joj i sam deda vrlo brzo postane jedna sporedna stvar.
(izvor:swr)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
11.08.2017.

Večeras pljusak meterora...

...da je bogdo kiše...



11. august 2017.
Prije svega 3 dana prisustvovali smo jednoj nebeskoj atrakciji, u vrijeme punog mjeseca došlo je do njegovog pomračenja, a već nastupa nova - pljusak meteora Perseide ili suze svetog Lovre kako ih u narodu zovu.
Naime svake godine krajem jula i u avgustu kometa Swift-Tuttle, široka 26 km prolazi pored Zemlje. Sitni komadići ove komete, meteori pod nazivom Perseide, udaraju u gornje slojeve atmosfere, zbog trenja dolazi do usijanja te tako postaju vidljivi i na Zemlji. Ove godine maksimum gustine prolaska meteora će biti sutra , 11. 8. kad ce u jednom satu proletjeti između 150 i 200 "zvijezda padalica" . Ostalih dana trajanja ovog nebeskog spektakla protok meteora u jednom satu je od 80 do 100.
Za posmatranje meteora nije potrebna nikakva oprema, jedino što možete da uradite jeste da se izmaknete od gradskog osvjetljenja, ponesete deku te ležeći posmatrate spektakl. Za snimanje i fotografisanje Perseide potrebno je imati pogodnu opremu , te podešenu za noćno snimanje. Sve ovo će biti vidljivo golim okom, čak i po danu se može desiti da vidljivo proleti pokoja "padalica"
Preostaje još i puka nada da će se i gradski oci "smilovati" i bar sahatak ugasiti gradsku rasvjetu da bi ugođaj bio potpuniji. Ali, možda je bolje da ih ne opominjemo, jer će nam rezervisati sve potajne želje za sebe.
Sutra pokušajte da sebi vratite djelić djetinjstva. Pronađite tamno mjesto, pokušajte eliminisati Mjesec iz vidnog polja , prostrite deku, lezite i uživajte.

(emica)
11.08.2017.

Iz životinjskog svijeta: Slonove prepoznaje po njihovom licu






Niko ne poznaje afričke šumske slonove bolje od Andree Turkalo. Ipak, divljaštvo i korumpirana državna vlast pobrinuli su se za to da istraživačica napravi oproštaj od ove vrste životinja. Sa mjesta gdje pohlepa pobjeđuje ljubav prema prirodi.
Ovo bi mogao biti raj u srcu tame: Krdo slonova ispred smeđe obojenih krovova prekrivenih lišćem Lophira stabala. Crveni bufalo pored ogromnih šumskih svinja, bongo antilope, ibisi i blistave pčelarice. Nigdje drugo se ne mogu šumski stanovnici tako posmatrati u svoj njihovoj raznolikosti, kao sa vidikovca ispred poznatog Dzanga Baija. Čudesno je kad se pred očima odjednom nađe i do četrdeset slonova. Njihovim surlama oni kopaju ostatke stabala iz blata Saline.
Stariji slonovi, sa moćnim kljovama rastjeravaju rivale sa raširenim ušima i nedvosmisleno prijete. Majke slonice, uzbuđene, trubljenjem dozivaju svoje mlade.
Zajednički, Nacionalni park Lobeke u Kamerunu, Nouabele Ndoki u Republici Kongo, Dzanga Sangha rezervat u Centralnoj afričkoj republici obrazuju prekograničnu UNESCO svjetsku baštinu Sangha Trinational. Šumski slonovi žive u širokom području tropske Afrike od Gabuna do Ugande. Ali, samo ovdje se mogu gledati i dan i noć.
Andrea Turkalo je napravila niz skica i fotografija ovog područja, prije nego što je napustila ovo  područje, jer je od lokalnih vlasti Centralne afričke republike postala nepoželjna.
Dzanga Bai je poslijednih godina bio njen dom. Prvi put je ovdje došla 1980. godine sa njenim mužem, inače istraživačem gorila, i ostala fascinirana onim što je vidjela u Dzanga Sanghi.
Vratila se deset godina kasnije i počela njen istraživački rad o šumskim slonovima, koje niko prije nje nije tako studiozno istražio.. Ona im se primakla u njihovom staništu, i krenula sa svojim radom.
Vrlo brzo ih je raspoznavala po izgledu njihovog lica i obliku lobanje. Dala im je svoja imena, i posmatranjem uočila način njihovoh porodičnog sporazumjevanja i načina života.
Od 1990. do sanas identifikovala je preko 4.000 šumskih slonova. Njih oko 1.500 redovno posjećuju čistinu. Mnogo toga što se sada zna o ovim slonovima, nastalo je zahvaljujući baš ovoj naučnici. Otkrila je da ovi slonovi kasnije postaju polno zreli, i da imaju dužu bebi pauzu od njihovih srodnika iz savane.
Ono što je posebno uznemirujuće, jeste podatak, da ovi slonovi sve više postaju meta divljaštva. Koliko slonova bude na takav način ubijeno, niko ne zna tačno. Računa se da je samo u zadnjoj deceniji njihov broj u Africi smanjen za 60 procenata. Oni su osjetljivi na prisustvo ljudi i sklanjaju se u mirnija mjesta u šumi. Međutim, i u rezervatu vlada bjesomučna sječa šume, a stabla se odavde izvoze u Kinu. Vlade iz ovog regiona se izdaju kao zaštitnici šuma i životinjskog svijeta, ali samo na papiru i direktni su saučesnici u izrabljivanju ovdašnjih šuma, kaže u izvještaju Andrea Turkalo.
Nije onda ni čudo što je postala nepoženjna osoba u ovim krajevima. Samo u zadnjih devet godina, ubijeno je 17 njenih saradnika u Demokratskoj republici Kongo.
U ovom Nacionalnom parku više od 20 godina je angažovan WWF. Uz pomoć kreditnih instituta i fondacije Tri.National de la Shanga pokušava se pomoći izgradnja infrastrukture za istraživanje i za eko turizam. Šumski slonovi i gorile još uvijek privlače turiste. Ali je pitanje dokle će to još trajati. Bande iz Kameruna transportuju slonovske kljove do obala Afrike, a odatle prema dalekom istoku. Sveprisutna korupcija spriječava bilo kakvu akciju protiv ilegalne trgovine.
Andrea je nedavno napustila područje Centralne afričke republike. Kako kaže, ovog puta zauvijek. Jednostavno, tamo više nije poželjna, a i život joj je u stalnoj opasnosti.
Posljednji dan na Dzanga Bai napravila je fotografije u prilogu, i svojim slovovima rekla zbogom. Kako kaže, nije sentimentalna, ali kad pomisli na hiljade dana ovdje provedene, mora to biti.
O svojoj odluci da se više ne vraća tamo, rekla je samo svojim prijateljima. Sa sobom je uzela samo ono najneophodnije i svoju bazu podataka, i vratila se u SAD. Otuda putem interneta prati dešavanja na Dzanga Sangha, koja joj je donedavno bila druga domovina.
Kako kaže, ponekad u ušima čuje oglašavanje slonova. I sanja o njima.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
10.08.2017.

Sport sa tradicijom - Regata na Rajni



Za onu čuvenu regatu na rijeci Themse u Londonu, gdje od 1829. godine snage odmjeravaju veslači univerziteta Oxforda i Cambridgea, ove godine održana je 163. regata po redu, malo ko da ne zna. Jedna slična regata, ali sa puno manje pompe, čak ne toliko zastupljena ni u medijima održala se po 87. put na Rijeci rajni u Kelnu. Izabrana dionica između mostova u centralnom dijelu ovog grada je mjesto sučeljavanja najboljih veslača iz veslačkih klubova ovoga grada i okoline.
Pobjednik je bila ekipa iz Siegburga na stazi dugoj dva kilometra, između Rajnske luke i Tanzbrunnena. Ukupno je učestvovalo deset posada. Prije ove trke održana je utrka četveraca pobjedila je ekipa Bayera iz Leverkusena.
Obzirom da je trka sastavni dio manifestacije „Koelner Lichten“, na obalama Rajne se u to vrijeme okupilo oko pola miliona gledalaca, a zahvaljujući televizijskom prenosu, regatu je pratilo još dodatnih milion i po gledalaca.
(spagos)

10.08.2017.

Najbolje fotografije snimljene dronom














Socijalna mreža Dronstragam i “Nacionalna geografija“ objavili su pobjednike 4. međunarodnog takmičenja za 
fotografiju snimljenu dronom – učestvovali su fotografi iz cijelog svijeta.
Fotografija “Provansa, letnja žetva” osvojila je prvu nagradu u kategoriji Priroda.
Fotografija “Beskonačni put ka Transilvaniji,” osvojila je drugu nagradu u kategoriji Priroda.
Fotografija “Formacije leda, Grenland” osvojila je treću nagradu u kategoriji Priroda.
Fotografija “Kraj linije” osvojila je prvu nagradu u kategoriji Ljudi.
Fotografija “Lokvanj, Vijetnam” osvojila je drugu nagradu u kategoriji Ljudi.
Fotografija “La Vijanera” osvojila je treću nagradu u kategoriji Ljudi.
Fotografija “Betonska džungla” osvojila je prvu nagradu u kategoriji Grad.
Fotografija “Svitanje na tornju Merkur ” osvojila je drugu nagradu u kategoriji Grad.
Fotografija “Mir” osvojila je treću nagradu u kategoriji Grad.
Fotografija “Dva mu” osvojila je prvu nagradu u kategoriji Kreativna fotografija.
Fotografija “Sledeći nivo” osvojila je drugu nagradu u kategoriji Kreativna fotografija.
Fotografija “Ugo le marin” osvojila je treću nagradu u kategoriji Kreativna fotografija.
(izvor:dronstagram)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
09.08.2017.

MC Pavarotti: Danas počinje 3. gitarijada „Na putu za jug“


Izložbom rock fotografija i promocijom knjige „Indexi – U inat godinama“, autora Josipa Dujmovića, započeće treće izdanje gitarijade „Na putu za jug“.
Izložba fotografija će biti otvorena u galeriji MC Pavarotti, a promocija knjige, o kojoj će govoriti autor, će početi u 21 sat.
Nakon predstavljanja ovog dokumentaristički sjajnog opisa jedne od najvećih grupa sa ovih prostora, čućemo neke od najpoznatijih numera Indexa u izvođenju mostarskog autora Elvedina Delića Dele.
Inače, organizatoti su pripremili bogat program, vidjećemo čak 12 bendova.
Pored grupa koje će se boriti za vrijedne nagrade, a to su: Dum Dum (Sarajevo), Grefran (Bihać), Kob (Kostajnica), Starbridge (Sarajevo), Crni dani Cerna (Lukavac), Pajperov smijeh (Banja Luka), Snake Eater (Sarajevo) i The Sinergy (Tuzla), kao specijalni gosti nastupit će naše poznate grupe „Konvoj“ (10.8.) i „Generacija bez kompasa“ – Tribute to Smak (11.8.), dok će na večeri proglašenja pobjednika, 12.8., nastupiti goraždanska grupa „Cacafuego“ (pobjednici prve gitarijade) i beogradske „Škrtice“, koje predvodi Zoran Kostić Cane.
Članovi glavnog žirija su: predsjednik Nebojša Antonijević Anton- gitarista grupe Partibrejkers, Dragutin Matošević, Josip Dujmović, Emir Hot i Senad Trnovac.
Prvoplasirana grupa će biti nagrađena trodnevnim snimanjem singla u studiju „A“ MC Pavarotti, a predviđene su i nagrade za najboljeg gitaristu (gitara QRich, ručni rad), te vrijednosni vaučeri za najboljeg pjevača, basistu i bubnjara, koje dodjeljuje Music Shop Brothers.
Cijene ulaznica su 10KM dnevna i 20KM festivalska ulaznica.
Ulaz za 9.8. je besplatan.
Prodaja ulaznica se vrši u Muzičkom centru Pavarotti.
Nakon svake programske večeri, predviđen je after party u Cafe baru „Duradžik“.
Mili Tiro
(NovaSloboda.ba)
09.08.2017.

Promocija „Izabrabih djela“ Hivzije Hasandedića


Promocija "Izabranih djela" Hivzije Hasandedića održana je u ponedjeljak uveče u Centru za kulturu (CK) Grada Mostara. Bio je to još jedan u nizu događaja upriličenih u okviru kulturno-turističke manifestacije "Mostarsko ljeto 2017".
O djelu i liku Hivzije Hasandedića govorili su ministrica obrazovanja i nauke Federacije BiH Elvira Dilberović, pjesnik i publicista Hadžem Hajdarević, historičarka Ramiza Smajić i doktor historijskih nauka Faruk Taslidža.
Hivzija Hasandedić (1915 – 2003.) je bio poliglot, sakupljač istorijske i rukopisne građe, arhivist, historičar, literata, muzeolog, geneolog, teolog i profesor.
Na temelju brojnih domaćih istorijskih izvora na orijentalnim jezicima  dokumenata iz dubrovačkog arhiva, radova srpskih istoričara i druge građe obrađivao je kulturnu baštinu  Hercegovinie.
Njegove obrade su podrazumijevale i izučavanje narodnog predanja, razgovor sa ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine.
(novasloboda)
09.08.2017.

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Glavna ulica i prodavnice





U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustrujemo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, u stvari, dodatak materijalu koga je. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz istoriografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost. Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca
U 17. vijeku u Mostaru su otvorene prve zanatske radnje i to krojačke, čiji su vlasnici bili Jevreji, krojači Ber i Špacir.
Veliki broj trgovinskih radnji u užem dijelu starog grada Mostara, odnosno na pojedinim lokalitetima u Glavnoj, danas Titovoj ulici, bili su u vlasništvu pravoslavne konfesije. Tako imamo trgovinu tekstila vlasništvo Toše Njunjića, zatim apoteka Pere Šotrića, pa staklarija vlasništvo Milutinovića, dalje trgovina Boston, vlasništvo Ljube Šantića. Na uglu Dudina sokaka (danas Drage Palavestre), bila je trgovina mješovitom robom vlasništvo Uroša Marinovića. U produžetku, odnosno uz samu slastičarnu Mahmuta Idrizovića, nalazila se knjižara, čiji je vlasnik bio Manojlo Njunjić. Osim školskog pribora, prodavale su se i svijeće. Sjeverno od Marinovića trgovine nalazila se radnja sa biciklima ,vlasništvo Ilije Toholja. Zatim slijedi krojačka radnja vlasnika Zupca, blizu Jelića hotela. Zatim slijedi Građanska škola (nekad zgrada Austrougarske komande, a kasnije zgrada opštine.) U prizemlju je bilo kino Korzo. U produžetku je bila kafana Hercegovina, sa druge strane imamo knjižaru Pacher & Kisić. Štamparija ove knjižare nalazila se u suterenu Čerekovića kuće u Dudinoj ulici.
Malo južnije od knjižare bio je šnajderaj braće Banić, pa sa desne strane kod građanske škole bila je prodavnica Tivar, a dalje u produžetku mesnica vlasništvo Rajka Race. Na lokaciji današnje zgrade Narodnog pozorišta bile su sokolske prostorije, zatim prodavnica cipela vlasništvo Save Škipine, zatim trgovina vlasništvo Radovana Tomanovića. Sa desne strane se nalazila gvožđarija vlasništvo Čolovića, dalje špaceraj, vlasništvo Miše Vuloševića, pa slijedi Zagorac i drugi. Na istom potezu bila je knjižara vlasništvo Trifka Dudića. Tu je odmah i zgrada Srpske banke. Porodica Radulović je u svomRadulovića sokaku (danas Soldina) imala svoj podrum. Na samom ćošku bila je prodavnica školskog pribora i novina, vlasništvo Jeremića. U produžetku je bio brico (berberin) Milan Mičić, a sa lijeve strane radnja za drukovanje platna za vezenje Mare Salatić. Na mjestu početka ulice za Suhodolinu bile su prodavnice vlasništvo Šaina, zatim Dokićeva, pa Sjeranova, preko puta je bila prodavnica kafe Moka, a poslije je bila limarska radnja Đorđa Ostojića, zatim gvožđarska radnja vlasništvo Gredića, a na ćošku prema Kujundžiluku Gredića radnja. Trgovina Sime Mrava se nalazila na početku Kujundžiluka (sada kancelarija i prodavnica Turističke agencije Mostar).
Slika 1 – Glavna ulica, hotel Jelić, 1920-ih
Slika 2 – Glavna ulica, željezarija Dokić, Bilić i Peško, 1915.
Slika 3 – Glavna ulica, brojne radnje 1900-ih
Slika 4 – Glavna ulica, 1929.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
09.08.2017.

Problem nerazumijevanja dužih tekstova

generacija smartfon

Njemački Savez učitelja (Deutsche Lehrverband) udara alarm na sva zvona: Učenici i sudenti u Njemačkoj imaju problema sa analiziranjem dužih tekstova.
„Mladi ljudi su sve manje spremni upuštati se u takvu vrstu naprezanja. To je znak upozorenja, koji se mora ozbiljno uzeti u obzir“, kaže predsjednik ovog saveza, koji broji oko 160 hiljada učitelja i nastavnika.
„Učenici su spremni u svakom trenutku što brže posegnuti za kompjuterom. Brz tempo i gustoća informacija generalno se prenosi na površnost. Ovakav razvoj situacije je izuzetno opasan. Svakodnvno vidimo kako se manipulira ljudima, i to kroz najjednostavnije poruke. Ljudi moraju postati imuni na prljave vijesti (fake news) i smeće dezinformacija“, dodaju učitelji.
„Velika opasnost postoji u oblasti kulturne tehnike, kao što su čitanje i pisanje, koji generalno dolaze u veliku opasnost. Zbog toga, učitelji  kroz svoj savez  traže pojačanje učenja jezika, jer su sadašnja tri časa sedmično premalo, da bi đaci i studenti razumjevali ono što čitaju. To ne znači odmah da učenici i studenti danas manje čitaju i pišu, Ali, u pola jedne, ili u jednoj kratkoj rečenici, najčešće jedni drugima šalju banalne poruke. I na tu vrstu komunikacije su se već navikli. Sve ovo ne bi smjelo dovesti do toga, da im se  lektira starih klasika prezentira u mini dozama, ili do potpunog izbacivanja zahtjevnih tekstova iz nastave. To bi dovelo do nepopravljivog srozavanja nivoa.  Međutim, valja napomenuti da je također primjetno, da svake godine postoji određeni broj mladih ljudi, koji se rado zadubljuju u tekstove. Svi takvi su zavrijedili da se ističu kao primjer“, riječi su iz Saveza učitelja.
(izvor:contra-magazin)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
08.08.2017.

Slike pomračenja mjeseca širom svijeta

Čini se kao da iznad naših krajeva sinoć nije ni bilo ove nebeske pojave. Jutros, evo do podne, nigdje nijedne fotografije, niti vijesti u medijima.
Pošto se pojava mogla vidjeti sa područja Evrope, ovdje nekoliko slika, objavljenih jutros na različitim stranicama na internetu.









(spagos)
08.08.2017.

Najtoplija mjesta na svijetu











Toplotni talas oko Sredozemlja ne jenjava. Kakva je situacija širom svijeta?
Jedno malo putovanje po najtoplijim mjestima oko zemaljske kugle.
Najtoplije mjesto na svijetu nalazi se u Iranu. U pustinji Dasht e Lut (Prazna pustinja) na površini zemlje je izmjerena tempertura od 70,7 stepeni Celzijusa. Usamljena, na samom vrhu. Tokom godine. ovdje jedva da padne 50 milimetara kiše, u poređenju sa srednjom Evropom, gdje tokom godine padne oko 700  milimetara.
Na drugom mjestu je, takođe, jedno mjesto u Aziji, tačnije rečeno Tian Shan planina u Kini. „Plamena planina“ dostiže vrhunac sa svojih 68 stepeni Celzijusa.
U Evropi se dva mjesta bore za vodeće mjesto. Kandidat broj jedan je Sevilja u Španiji. U ovom slikovitom gradu od 700 hiljada stanovnika 1995. godine je izmjereno 47 stepeni.
Kandidat broj dva je Eleusis u Grčkoj, mjesto udaljeno oko 30 kilometara sjeverozapadno od Atine. U ovom drevnom arheološkom nalazištu izmjereno je također 47 stepeni.
Najtoplije mjesto u Njemačkoj je Kitzingen, sa temperaturom 40,2 stepena, izmjerenom 7. avgusta 2015. godine.
Vrhovi El Aziza u Libiji su vodeći u Africi, koja, inače, važi za najtopliji kontinent, sa izmjerenih 57,7 stepeni, još daleke 1922. godine.
Prema nekoliko definicija, Marble Bar, u sjeverozapadnoj Australiji, najtoplije je mjesto na svijetu. U ovom mjestu u sred „ničega“, od 31. oktobra 1923. do 7. aprila 1924. godine, izmjereno je svakog dana 37,8 stepeni. A to je bilo ukupno 159 dana u komadu.
U Americi je najtoplije mjesto Dolina smrti (Death Valley) u Kaliforniji. Tamo je još 1913. godine izmjereno rekordnih 57,5 stepeni.
U Južnoj Americi, dolina Rio Seco (Suha rijeka) važi kao najtopliji region. Tamo je izmjereno maksimalnih 49,1 stepen. Rijeka, koja u vrijeme kišne sezone preplavi čitavo područje, u vrijeme suša skoro potpuno presuši.
A gdje smo mi tu?
Iako su ovih dana u Mostaru bile izrazito visoke temperature, čak i iznad 42 stepena u hladu, teško da će se narednih dana oboriti temperaturni rekord našeg grada. Najviša temperatura u Mostaru je izmjerena prije 116 godina i to 1901. godine, kad je bilo vrtoglavih i teško zamislivih 46,2 stepena. Meteorološka stanica je toga vremena bila u gradu, u tadašnjoj Bolničkoj ulici, u blizini današnje zgrade Hirurgije.
Rekordna temperatura za Sarajevo iuznosi 40 stepeni, izmjerena daleke 1946. godine. Stručnjaci iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda tvrde da ne treba sumnjati u ispravnost tih mjerenja, jer su se i tada morali poštovati strogi međunarodni standardi.
Prethodne devenije u Mostaru je, takođe, bilo ekstremno vruće. U razdoblju između 2001. i 2010. godine izmjereno je više rekordnih temperatura. Tako je, 24. avgusta 2007. godine u Mostaru izmjeren 43,1 stepen, a godinu dana prije, 29. jula, 41,2 stepena.
(izvor:web.de)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
07.08.2017.

Djelimično pomračenje mjeseca, ponedeljak 7. augusta uveče



August je ove godine pravi mjesec za one koji vole posmatrati nebeske pojave.
U ponedeljak 7. augusta moći će se posmatrati djelimično pomračenje mjeseca. Nekoliko dana kasnije, u noći sa 12. na 13. august slijedi fenomen zvijezda padalica, kiša meteora u sazviježđu Perzej, kada će se moći posmatrati i do 80 padalica svakog sata. Nakon toga, 21. augusta će za stanovnike američkog kontinenta biti vidljivo potpuno pomračenje mjeseca, koje će se videjeti i iz nekih djelova sjeverne Evrope.

Ubrzo nakon zalaska Sunca u ponedjeljak veče, moći će posmatrati djelimično pomračenje Mjeseca, Pomračenje će se vidjeti iz Evrope, Afrike, Azije i Australije. Ovo pomračenje je po nečemu veoma neobično. Naime, u našim krajevima, pomračenje počinje u 19.22, a Mjesec izlazi u 19.54. Istovremeno Sunce zalazi u 20.20 pa se pojava praktično dešava u momentu zalaska Sunca. Maksimalna faza će se desiti u 20.20. Tada će se Mjesec nalaziti veoma nisko nad jugoistočnim horizontom. .
Zato u momentu maksimuma praktično nije moguće vidjeti izlazak pomračenog Mjeseca. On će se tada nalaziti svega oko jedan stepen iznad matematičkog horizonta. Pomračenje završava u 21.18 minuta. I tada će biti nisko, ali oni koji budu imali čist, planinama nezaklonjen pogled ka jugoistoku, imaće šanse da vide posljednji dio ove astronomske pojave. Inača, u maksimumu će biti pomračeno oko 25 posto mjesečevog diska. Kao i kod svih drugih pomračenja, Mjesec će se kroz zemljinu sjenku kretati sa zapada ka istoku.
Naravno, preduslov za posmatranje svih ovih pojava je čisto i vedro nebo.
(spagos)
07.08.2017.

Održana 10. regata „Memorijal Elvis Eli Eminović“



U Mostaru je uspješno završena 10. tradicionalna regata „Memorijal Elvis Eli Eminović“.
Kao i prethodnih godina, regata nije imala takmičarski karakter i svi koji stignu na cilj Zečiji Brčak su pobjednici.
Start je bio na Bunskim kanalima, a vozilo se u improvizovanim plastičnim čamcima nešto više od  šest sati provedenih na Neretvi. Iako su temparature bile visoke učesnicima regate to nije predstavljalo veliki problem.
„Memorijal Elvis Eli Emonović“ održava se u spomen na rano preminulog Elvisa Elija Eminovića, koji je bio učesnik tri regate.
„Sve je dobro proteklo, proveli smo dan, uz lijepo druženje na biserno čistoj Neretvi. Sav prihod od kotizacije biće uplaćen za djecu rano preminulog našeg druga i prijatelja Elija“, rekao  je Admir Mešić za portal NovaSloboda.ba.
Emir Krpo
(Novasloboda.ba)
07.08.2017.

Žičara, a ne ljulja se!







Najduži viseći most za pješake, kod nas nekad poznat kao žičara, otvoren je proteklog vikenda u blizini švicarskog grada Zermatt. Most dug 494 metra na planinarskom Evropskom putu, spaja mjesta Zermatt i Graechen.
Podaci o mostu su upečatljivi: Na najvećoj tački, pješaci se nalaze na visini od 85 metara iznad tla, i ne smiju imati straha od visine, jer se tlo ispod mosta može vidketi kroz mrežastu podlogu za hodanje. Samo noseće sajle teške su osam tona. Radovi su trajali dva i po mjeseca. Zahvaljujući jednom posebnom sistemu protiv vibracija, na skoro pola kilometra dugom mostu skoro da i nema ljuljanja.
Na planinarskom putu između sela Matterhorn i Graechen postojao je i prije jedan viseći most, koji je 2010. godine zabranjen za upotrebu, zbog čega su planinari morali praviti dodatni napor, silazeći i penjući se na 500 metara visinske razlike. Ovo je dovelo do znatnog opadanja broja planinara na ovom putu, koji je dio ture Monte Rosa, oko vrha Matterhorn.
Dvije stotine metara dalje od nekadašnjeg mosta, koji je u međuvremenu razmontiran, postavljen je novi most. Troškovi izgradnje samo 65 centimetara širokog mosta, iznosili su 750 hiljada švicarskih franaka. Veliki dio sume su pokrili sponzori, a most nosi ime glavnog sponzora “Charles Kuonen Haengebruecke”
(izvor:nzz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
06.08.2017.

Promocija knjige Salke Šarića “Pregled stvaralaštva u Mostaru”








U Centru za kulturu u Mostaru, u subotu je odrzana je promocija knjige Salke Šarićapod naslovom ''Pregled stvaralaštva u Mostaru”. Promotori su bili Selma Raljević, Florijan Mićković, Husein Oručević, autor Salko Šarić i voditelj Nedžad Maksumić.
Ovo je jedna u nizu knjiga autora sa prikupljenim materijalom vezanim za stvaralaštvo u našem gradu, koju se slobodno može nazvati i enciklopedijom.
Salko Šarić ima iza sebe ogromno glumačko i rediteljsko iskustvo, a  objavio je i nekoliko vrlo značajnih djela koja  svjedoče o bogatom kulturnom životu Mostara, kao što su monografije Narodnog pozorišta, Privremenog pozorišta, Likovna pozornica, te Pozorišni repertoar u Mostaru 1879.-2001.
U svojoj novoj knjizi, osmoj po redu, Šarić je na  jedno mjesto pokušao sakupiti ono što se odnosi na stvaralaštvo Mostara, a do sada u publikovanim knjigama nije obrađeno.
Na 480 stranica nalazimo mnoštvo zanimljivih informacija a knjiga je podijeljena na poglavlja: Osmanski period, Austrougraski period, Pisana riječ od 1919 do 2001.; Likovna umjetnost, Klasična muzika, Izvorna narodna muzika, Horovi, klape, ansambli,  Popularna kultura, te  biografije nekih, za Mostar, vrlo značajnih, kulturnih stvaralaca.

Tekst i fotografije: Ajša Šehić Nametak
(Novasloboda.ba)
06.08.2017.

Čovjek bez svoga juče


Max Rinneberg (26) iz Kleinostheima, iz Bayerna je sa 17 godina izgubio pamćenje, i danas živi jedan sasvim drugi život.
Čovjek treba da zamisli situaciju: Ne znaš ko je žena sa kestenjastom braun kosom, koja te drži za ruku. Ili ko je simpatični tip, kome nedostaje kose na glavi, dok se on sam ne predstavi: Hej, ja sam tvoj otac! Ili, zamisli, da sa 17 godina trebaš početi potpuno novi život, iz početka, da se ne sjećaš ničega što se dešavalo do prije neki dan, ili prije nekoliko godina.
Sve to se desilo jednom mladom čovjeku prije devet godina, kada je imao jedan nesretan slučaj, srušio se niz samo tri stepenice, pao na glavu i…nakon toga potpuno izgubio pamćenje…
Stari Max je bio tinejdžer, koji je marljivo trenirao za njegov prvi maraton. Pohađao je školu za poreskog službenika. Njegovo rodno mjesto je za njega bilo centar svijeta.
Nakon pada na stepenicama, kao da je neko pritisnuo „delete“ taster u njegovom mozgu. Sve se pobrisalo. Svako sjećanje.
„Iznenada se više nisam sjećao ni svoga imena, moje familije, mojih prijatelja“.
Njegov otac je tada rekao „Vratiće se to opet“, a isto je potvrdio i ljekar, koji je dodao da će se to desiti najmanje za nedelju dana. A sve se desilo prije devet godina…
Kako se osjeća čovjek nakon jedne takve nesreće, kada ne zna ponovo formulisati neke rečenice, ili svezati šnjure na cipelama, a na njegovom memory disku nema ništa zapisano? Ili, ako preko puta njega sjede do juče njegovi najbolji prijatelji, a on ih ne poznaje, niti se sjeća imena bilo kog od njih. Strašno! Oluja u glavi, opterećenje nepoznavanja tjerala je tada 17. godišnjaka da što više spava, izazivajući kod njega napade panike.
Roditelji su pokušavali da mu pomognu, da film njegovog žiota vrati unazad. Trčanje. Fudbal.
Učenje mu je uvjek predstavljalo zadovoljstvo. Oni su nastojali da ga povežu makar sa jednom tačkom iz njegovog života.
On je sjedio pred televizorom i posmatrao trku maratona, što je bio cilj njegovog vježbanja, i odjednom je rekao: „Zašto ovi trče u krug“? Nije znao čak ni šta je jedan laptop, nije se sjećao ni jednog svog passworda za internet. Sjedio je u kancelariji gdje je izučavao svoje zanimanje, pred hrpom raznih papira i računa, koje je trebao obraditi, i sve to mu je odjednom bilo dosadno. Stajao je na fudbalskom terenu, gdje je prije nesreće bio trener jedne juniorske ekipe, međutim, ništa ga nije uzbuđivalo. Čak mu je i to bilo dosadno.
Zatim je išao u svoju staru školu, i tamo je prvi put čuo da je bio neki Drugi svjetski rat.
„Bilo je dosta dana kad se nisam želio probuditi nakon spavanja. Ljekari su potvrdili da kod njega postoji opasnost od samoubistva. Tada je poslan na psihijatriju.
„Njegov slučaj je jedinstven, i u knjigama zapisan samo kao pojedinačni slučaj“, kazali su psiholozi. Nadali su se da bi hipnoze nešto pomogle. Ali, ni to ga nije vratilo u stari život.
I postavlja se pitanje: Šta je to ustvari, stvarno ja?
Max Rinneberg je i danas još Max Rinneberg, ali neki drugi. Njegova majka kaže da ima dva sina, jedan je umro, a sada ima novog Maxa.
Novi Max želi više nego stari. Želi otkrivati svijet, sebe isprobati. Postao je svjetski putnik.
„Uživam u neplaniranim, spontanim susretima. Nikad više neću trčati maraton, ili biti sretan u nekom birou“ on to zna.
Sada radi u Dolomitima, u jednom nobel golf hotelu, kao barmen. Jedan uzbudljiv život?
„Gospodin Rinneberg, je li vam drago što ste pali na glavu“.
„Je li mi drago? Ne znam. Šta je bilo ranije, ne sjećam se, iako kažu da sam i tada bio zadovoljan. Amnezija je u svakom slučaju bila šansa da ponovo oživim svoj život. I to je ono što me sada čini sretnim“.
O svom slučaju Max Rinneberg je napisao knjigu pod naslovom „Probudiš se, i tvoj život je nestao“.
(izvor:express)
Smail Špago
(Nova Sloboda.ba)
05.08.2017.

Međunarodni festival folklora - Susreti prijateljstva u Blagaju




Kulturno umjetničko društvo Blagaj će i ove godine, 5. avgusta, u sklopu Međunarodnog festivala folklora, 34. po redu susreta prijateljstava, ugostiti čuvare tradicije iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.
Defile učesnika će se održati od Starog mosta do Narodnog pozorišta s početkom u 18 sati. U 19,15 sati planiran je defile učesnika kroz Blagaj.
Na ovogodišnjoj Međunarodnoj smotri folklora u Blagaju učestvuje ukupno 13 kulturno umjetničkih društava.
U subotu će Blagaj biti centar, gdje se spajaju tradicije raznih krajeva naše domovine, ali i susjednih nam zemalja, Turske, Albanije i Bugarske.
Svečano otvaranje je subotu u 20,30 sati na igralištu osnovne škole Blagaj.
(NovaSloboda.ba)
05.08.2017.

Svjetsko prvenstvo u atletici 2017. u Londonu




Ljubitelji atletike se još uvijek dobro sjećaju Olimpijade 2012. godine u Londonu, kada je atletičar Mo Farah osvojio zlato u trkama na 5000 i 10.000 metara. Britanci su tada slavili „Super Saturday“, super subotu.
Da li će ovo Svjetsko prvenstvo donijeti neke nove junake, i ko su potencijalni super heroji?
„Super Saturday“ je bio dan sa najžešćom atmosferom Olimpijade 2012. godine: Sedmobojka Jessica Ennis, skakač u dalj Greg Rutherford i već spomenuti dugoprugaš Mo Farah osvojili su te večeri zlato za Veliku Britaniju. Tako nešto, teško da će im se ponoviti na ovom prvenstvu, na njihovom, domaćem terenu, jer ni na Svjetskom prvenstvu 2011 u Daegu u Južnoj Koreji, kao ni 2013. u Moskvi, i 2015. u Pekingu, rijetko su imali priliku da se vesele.
Olimpijski stadion nalazi se u Quin Elisabeth Olympic Parku u istočnom Londonu, tada je primao 80 hiljada gledalaca, i na njemu su, pored takmičenja, održane svečanosti otvaranja i zatvaranja igara. Nakon Paraolimpijade, stadion je preuređena,  a sada na njemu utakmice igra fudbalski klub West Ham United iz Londona, i nakon preuređenja može primiti 60 hiljada gledalca. Izgradnja i preuređenje koštali su oko 800 miliona funti, oko 890 miliona eura.
Svjetsko prvenstvo će se održati od 4. do 13. avgusta, gdje će se takmičiti 2034 atletičara, iz 205 zemalja, u 47 disciplina, za nove svjetske šampione i svjetske rekordere.
Najveća zvijezda prvenstva je svakako Usain Bolt, sprinter sa Jamaike, koji će se nakon ovog prvenstva oprostiti od aktivnog takmičenja. Naravno, on će nastojati da osvoji svoju 13 zlatnu medalju sa Svjetskih prvenstava, a ovdje neće nastupiti u njegovoj omiljenoj disciplini na 200 metara.
Interesantno je napomenuti kakve nagrade, pored medalja, očekuju najbolje. Uz zlatnu medalju, ide nagrada od 60 hiljada dolara, za srebro 30,  a za bronzu 20 hiljada dolara, i tako sve do osmog mjesta, za koje je predviđeno 4 hiljade dolara. Ko obori svjetski rekord, pored svega toga, dobija i ekstra nagradu od 100 hiljada dolara.
Treba napomenuti da na Svjetskom prvenstvu neće biti takmičara iz Rusije, kojima je nastup zabranio Atletski savez, zbog već poznatog slučaja masovnog korištenje doping sredstava. Međutim, na prvenstvu će nastupiti 19 atletičara iz Rusije, kao „neutralni“ tim Njihov trener očekuje od ovog tima čak sedam medalja. Oni na prvenstvu ne smiju nastupati u dresu Rusije, a u slučaju osvajanja zlatne medalje, neće biti svirana ruska himna.
Boje Bosne i Hercegovine brane tri atletičara – Amel Tuka u trci na 800 m, te bacači kugle Mesud Pezer i Hamza Alić, kome je ovo sedmo učešće na Svjetskom prvenstvu.
Sva tri naša atletičara nastup počinju u subotnjim kvalifikacijama.
Alić i Pezer na bacalište će izaći u 11 sati, dok je finale na programu u nedelju, 6. avgusta, od 22,45 sati.
Amel Tuka, koji je na prošlom Svjetskom prvenstvu u Pekingu osvojio bronzanu medalju, nastup u Londonu počinje u subotu, u kvalifkacijama trke na 800 m (13,54 sati).
Polufinalne trke na 800 m održaće se u nedelju, 6. avgusta od 22,15 sati, a finale je na programu 8. avgusta (22,15).
(izvor:kickers)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.08.2017.

Virtuoznost baratanja lukom i strijelom


Tako to izgleda kad neko virtuozno barata lukom i strijelom. Na jednom kulturnom festivalu, na sjeveroistoku centralno-azijske zemlje Kirgistan, jedna artistkinja pokazuje kontrolu tijela koja zaustavlja dah. Stojeći na rukama na jednom postolju, za gađanje lukom i strijelom ona koristi samo noge.
Ko sada onako bezazleno pomisli na nekadašnje časove gimnastike i pomisli na vlastitu nesposobnost da izvede samo jedan kolut nazad, neka mu je za utjehu da se ovdje radi o jednoj prastaroj tradiciji.
Prije mnogo vijekova, Kirgistan je bio dio mongolskog carstva, a virtuozno baratanje lukom i strijelom, pod vladavinom Džingis kana, bilo je samopodrazumljivo.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.08.2017.

Koliko li je to 222 miliona eura?


Kad bi složili toranj od kovanica od 1 euro, to bi dostiglo do visine 517 kilometara.
Kad bi kovanice od 1 euro složili jednu uz drugu, nastao bi lanac dug 5161,5 kilometara.
Kad bi te kovanice izvagali, ispala bi težina od 475.714 malih automobila od 3,5 tona.
To je 2,11 puta viša od do sada najveće odštete za jednog fudbalera, za Francuza Paula Pogbu.
To je 1,47 puta više nego što je plaćena najskuplja slika Pabla Picassa „Les femmes d'Aiger“
To je iznos za koji bi se moglo kupiti 888 kuća od po 250 hiljada eura.
To je iznos za koji bi se moglo kupiti 12.437 novih automobila srednje klase (kategorije Golf).
To  je iznos 79.655 prosječnih plata u visoko razvijenim zemljama.
Sve to za prelazak Neymara u Paris St. Germain, iz Barcelone, gdje je odigrao 186 utakmica, postigao 105 golova, uz 80 dodavanja.
A do ovih 222 miliona došlo se zbog jedne smiješne klauzule u ugovoru koga je prilikom dolaska u Barcelonu zaključio Neymar, kada su šefovi iz Barcelone “bubnuli” jednu sumu, za koju su računali da nikada nikome neće pasti na pamet da je ponudi.
Naravno, našao se investitor za transakciju koja će ukupno koštati oko pola milijarde eura.
Ovim su povrijeđene sve dosadašnj norme i pravila “Financial Fairplaya” fudbalske organizacije.
Šta je, i ko je sljedeći?
Ili, pitanje: Kuda ideš svijete?
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
04.08.2017.

Velika prašina oko seks robota – ili, kuda ideš svijete?




Oko rabote sa seks robotima već sada se diže nevjerovatna prašina u svjetskoj javnosti zbog pitanja etike. Do sada je poznato pet proizvođača ovih robota u svijetu, a cijena im se kreće između 800 i hiljadu dolara.
Koliko god je donedavno smatrano da je takvo nešto nemoguće, izgleda da roboti za seks samo što nisu postali stvarnost.
„Ovaj izum donijeće društvenu i tehnološku revoluciju”, smatraju naučnici. Iako se čini kao naučna fantastika, tehnologija sve brže napreduje i za desetak godina „seks androidi” biće nešto posve normalno u praksi.
Ovaj izum već sad diže nevjerovatnu prašinu javnosti zbog pitanja etike, ali usamljenici i ljudi koji ne mogu ostvariti ljubavnu vezu pozdravljaju ideju o robotu za seks.
I dok roboti sve više postaju realnost, predviđa se da će trebati još pedesetak godina da postanu kao pravi ljudi, koji se spontano kreću, pričaju i razmišljaju. Istraživanje je pokazalo da su muškarci spremniji na seks s robotom nego žene.
Stručnjaci upozoravaju da bi ovakav način seksualne interakcije mogao uzrokovati još veću društvenu izolaciju. Uznemirujuć je podatak iz medija da se u Japanu može kupiti dječji robot za seks.
Istovremeno se kroz medije provlači niz kontraverznih informacija, od kojih jedna upozorava na mogućnost špijuniranja određenih muškaraca koji budu koristili ove robote. Žene roboti mogu da obavljaju oko pedeset seksualnih položaja, da razgovaraju i kontaktiraju sa mušterijom.
U Evropi su već otvoreni prvi bordeli koji nude usluge seks robota, kako pišu mediji, u Barceloni i Dublinu, a tu su stigli širenjem sa dalekog istoka. Istovremeno je u izvještaju o konsultacijama pod nazivom „Naša seksualna budućnost sa robotima“ od strane Fondacije za odgovornu robotiku upućen poziv da se zabrani uvoz seksualnih robota koji su dizajnirani da izgledaju kao djeca, uz obrazloženje kako je za sve one koji su normalni, i nisu seksualni manijaci, odvratna sama pomisao na robote u obliku djeteta.
Neki, pri tome, smatraju da takvo nešto može pomoći u terapijskoj prevenciji, kako bi zaustavili pedofile u prekršajima, ili ponavljanju istih.  Istovremeno se navodi i mračna strana ove rabote, pogotovo u oblasti silovanja u vezi sa seks robotima, zbog simuliranja uznemiravaujućih fantazija silovanja, gdje je naglašen problem rabote bez pristanka i pasivne saglasnosti sex robota.
Pored toga što može podsticati na silovanje, javlja se i etički problem zbog komunikacija šire javnosti sa ženskom seksualnošću. Osim toga, izvještaj nagovještava i povećanje društvene izolacije pojedinaca uz upotrebu seks robota. Čak se spominju i slučajevi u kojima su neki ljudi svoju usamljenost ublažavali tako što su se u javnosti pojavljivali u društvu sa svojim seks robotima, navodno, kako bi ih upoznali sa svojim prijateljima.
(izvor:express)
(NovaSloboda.ba)
04.08.2017.

Iz životinjskog svijeta: U ritmu rivala


O morskim slonovima do sada nije mnogo šta pisano. Ovi, oko 2500 kilograma teški, i oko 4 metra dugi mužjaci poznati su po svojim brutalnim borbama.
Kad se neki ovakav div izbori za mjesto  „šefa“ plaže, ili za glavešinu jednog harema, u kome se nalaze prilično manje ženke, ide se silovito do kraja. Ako mužjak želi da se pari, on ženku ugriza jako u vrat, a ako se ona počne braniti, onda se on čitavom svojom težinom okreće i baca na nju, što je čini je nepokretnom.
Jedno istraživanje, objavljeno u francuskom časopisu Current Biology, ide u prilog tome, da se ovakvo nasilničko ponašanje mužjaka morskih slonova donekle ublaži. Brutalne borbe se odvijaju u jednom dogovorenom ritmu, što je sposobnost samo jednog malog broja životinja, i čovjeka naravno. Oni ne prepoznaju druge mužjake samo po njihovoj rici, nego i po taktu.
Da bi ovo iztražili, jedan tim eksperata je pratio kolonije sjevernih morskih slonova u Kaliforniji. Nakon samo kratkog vremena i sami stručnjaci su otkrili da prepoznaju mužjake po ritmu njihovog rikanja i pitali su se, da li se i životinje prepoznaju na taj način. Oni su simulirali riku jednog više rangiranog mužjaka u krdu, kog su putem kompjutera modifikovali na različite načine. Niže rangirane životinje, kad su to čule, držale su se po strani, čak i onda kad bi istraživači promijenili visinu tona. Pri jačim varijacijama tona, oni su ostajali tamo gdje i jesu.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
03.08.2017.

Hasan Salihamidžić: Karijera kao iz filmske priče


U njemačkom dnevnom listu Bild objavljena je priča o životnom putu i karijeri Hasana Salihamidžića, kome je FC Bayern iz Münchena upravo povjerio dužnost sportskog direktora kluba, pod naslovom, “Od izbjeglice, do sportskog direktora”.
Njegov život i njegova karijera nude prvoklasni materijal za jedan filmski scenario. Ni jedan autor ne bi mogao smisliti bolju priču.
Jednostavno: Brazzo – fim. Jedan život za Hollywood.
Tako bi mogao glasiti naslov filma o Hasanu Salihamidžiću (40), čiji nadimak je Braco (ili Brazzo, kako to Nijemci pišu). A bolje bi bilo da umjesto filma odmah naprave jednu seriju.
Kao sportski direktor FC Bayerna, upravo je počelo jedno novo poglavlje u njegovom životu.
Da bi se Salihamidžića moglo razumjeti, mora se prije svega poznavati njegova životna priča. On i sam zna da nije podrazumjvljivo samo od sebe, da čovjek stalno ostane na sunčanoj strani života.
Za sreću i uspjeh čovjek mora uporno raditi. To je njegov životni stav i upravo to je ono üšo ga je i  dovelo na mjesto na kome se danas nalazi.
Jedan dug i težak put.
Kao 15. godišnji dječak morao je iz rata krenuti u izbjeglištvo.
U razgovoru za Bild, jednom prilikom je rekao: “Često mislim kako je i šta je bilo. Borbene linije su bile tridesetak kilometara od mog rodnog mjesta. Stariji prijatelji su odlazili na linije i vraćali se. Otac me je jednog dana odveo u Split i sjeo u autobus za Njemačku”.
Tada je stigao u Dortmund, a odatle vozom do Hamburga, gdje ga je primila jedna prijeteljska familija.
“Bilo mi je teško što sam morao ostaviti moju familiju. Doći negdje, gdje ne znaš jezik. Ali, imao sam sreću: imao sam krov nad glavom, i obavio probni trening kod HSV”, pričao je.
Pošto je kao dječak već bio omladinski reprezentativni igrač, to mu je donekle olakšavalo situaciju.
Legenda Hamburgera Rudi Kargus (64), tada omladinski trener, odmah je prepoznao njegov talenat. Felix Magath ga je kasnije uzeo u prvu ekipu HSV.
Bio je to početak uspona jedne karijere.
Odigrao je 42 utakmice za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, bio je standardni igrač FC Bayerna, Juventusa iz Torina, i VfL Wolfsburga. Nakon prestanka aktivne igračke karijere, bio je fudbalski televizijski ekspert (RTL, ZDF, tokom Svjektskog prvenstva 2014. godine u Brazilu),  a investitor je kod jedne firme za izradu 3-D figura. Pet godina kasnije, vratio se u FC Bayern.
Govori šest jezika, pored maternjeg bosanskog, uz srpski i hrvatski, govori španski, italijanski, engleski i, naravno, njemački. Neuobičjeno za jednog profi fudbalera. Znak marljivosti i volje.
To je pokazao i decembra 2004. godine, kada je njega i njegovu familiju, u vrijeme godišnjeg odmora, iznenadio užasni vodeni talas na Maldivima. Braco, njegova supruga i djeca, preživjeli su cunami. Jednom se sjetio toga i rekao: “Supruga i ja smo bez razmišljanja zgrabili djecu, i probijali se kroz talase”
Otmar Hitzfeld, koji je 1998. godine doveo Salihamidžića u FC Bayren, kaže: “Braco je još kao fudbaler bio lider, igrao je sa strašću”.
Igrač koji se žrtvovao i ambiciozno slijedio svoje cijeve. Osobine, koje  takođe, cijeni i Uli Hoeness, prijetelj sa Bracom.
Kod FC Bayerna Braco je veliki miljenik publike. Ne samo zbog njegovih uspjeha, 6 puta prvak, 4 puta pobjednik kupa, pobjednik Lige šampiona 2001. godine, nego i zbog toga što im je uvijek ostao blizak. Jedna sasvim normalna zvijezda.
Nikad se nije postidio zbog neke svoje izjave, tipičan za njega je njegov vragolasti, još i mladalački osmjeh.
Sa svojom velikom ljubavi Esther, koja je sestra njegovog bivšeg kolege iz HSV-a, i prijatelja Francisca Copada, zajedno je već dvadeset godina, a od prije deset godina su u braku. Imaju troje djece (Selina, Nick i Lara June) i žive u Münchenu. Esther Salihamidžić tamo vodi jedan yoga studio, a i svog muža je oduševila ovim sportom.
Ko je prošao putem kao Braco, nikada se neće povinuti.
Čak ni Hollywoodu, ako bi nekom tamnošnjem studiju palo na pamet da ga jednom zovnu…
(izvor:bild)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
03.08.2017.

Popstar Carmen





Festival u Bregenzu, u Austriji, kulturni je festival koji se održava u julu i augustu svake godine.
Privlači veliki broj posjetilaca na najveću pozornici na svijetu, smještenoj na jezeru. Festival je poznat po prirodnim kulisama Bodenskog jezera, po ogromnoj pozornici sa raznovrsnim tehničkim eksponatima i po jedinstvenoj akustici.
Ove godine, premijeru je doživjela opera Carmen, Georges Bizeta.
Samo pogled na pozornicu, na kojoj je izvedena Carmen, doživljaj je sam za sebe. Za uređenje pozornice pobrinula se britanka Es Devlin, koja je inače poznata po tome što uređuje pozornice za nastup svjetskih pop zvijezda, između ostalih, Beyonce, ili Adele. Premijeri su prisustvovali i austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen i njegova švajcarska kolegica Doris Leuthard.
A kako je to poznato iz originalnog izvođenja opere, koja je prvi put izvedena 1875. godine, Carmen je i ovog puta bila na tragu njene sreće u igri kartama. U tom smislu, bila je uređena čitava pozornica.
Glavnu ulogu Carmen, igrala je ovog puta italijanka Annalisa Stroppa.
(izvor:focus)
(NovaSloboda.ba)
03.08.2017.

Skoro zaboravljeno zanimanje: Potkivač konja