spagosmail

Dobrodošli na moj blog


31.12.2017.

Na otvorenom nakon deset godina...


Ugodna veče svima, ma gdje bili!
(spagos)
31.12.2017.

Sretno u Novu 2018. godinu


Sve najbolje,  a prije svega dobrog zdravlja, jer kad se saberu neke godine, to je ipak najvažnije.
Lijepi pozdravi

Smail Špago
31.12.2017.

Godina 2017. prolazi, slike ostaju







Najavljena kao i svaka do sada, uz nadu i želju da će u Novoj godini biti bolje, početak 2017. su najavili brojni vatrometi širom svijeta, ovdje, vatromet iznad Akropolja u Atini.
Tokom januara, oči čitavog svijeta bile su okrenute ka SAD i novom predsjedniku Donaldu Trumpu, a na predsjedničkom balu zaplesao je sa svojom suprugom Melanijom na „A Salute to Our Armed Services Ball“ 20. januara 2017. Godine.
Zima je u pojedinim područjima svoje zube pokazivala tokom januara. Jedan lovac je u njemačkoj pokrajini Baden Wurtemberg pronašao lisicu, koja je upala u Dunav i tako se zaledila.
Izbijanje vulkana Sinabung na indonezijskom ostrvu Sumatra pobrinulo se za spektakularne slike tokom februara. Navikli na vulkan, djeca u školskom dvorištu se igraju pred kulisom vulkana koji bljuje vatru i dim.
Na drugoj strani svijeta, krajem februara je bio vrhunac karnevala u Rio de Janeiru, paradom škola sambe na Sambadromu, 28 februara.
U Mossulu su se u martu vodile žestoke borbe za oslobađanje grada. Ljudi koji su ostali u gradu  bježali su ispred borbi, ne znajući sami ni kud, ni gdje, spašavajući samo goli život i život djece, kao čovjek na slici, sa kćerkom u naramku.
Krajem marta Australiju je zahvatio ciklon „Debbie“ i pričinio ogromna štete. O njegovoj snazi najbolje govori slika ajkule, koju je ciklon izbacio iz mora na obalu.
Sjevernokorejske žene vojnici na paradi povodom 105. godišnjice osnivača Sjeverne Koreje Kim Il Sunga, 15. aprila paradiraju kroz Pjongjang.
Zima je u pojedinim krajevima uveliko prekoračila njeno kalendarsko trajanje. Jedan francuski vinogradar je 21. Aprila, paljenjem vatre u lonacima, pokušavao otjerati mraz iz vinograda i spasiti rod od leda. U Francuskoj je ove godine zabilježena najlošija berba od 1945. Godine.
U Moskvi je 9. maja proslavljena 72. godišnjica pobjede nad nacističkom Njemaačkom, uz veliku pompu i vojnu paradu.
Francuska je 14. maja dobila svog najmlađeg predsjednika u istoriji, a čitav svijet jednu vodeću figuru. Emmanuel Macron je na isteku tekuće godine pokazao da je učinio sve što je o najavio.
Tokom juna i jula bjesnili su požari širom svijeta. Slike apokalipse sa obala Mediterana, između ostalih, i požara na obalama Jadrana užasnule su svijet. Htjeli to priznati ili ne, požari su bili posljedica klimatskih promjena na planeti. Dok su turisti na plaži u blizini La Croix Valmer uživali u odmoru na Cote d Azur, u pozadini slike vide se požari koji bjesne. Čak 10 hiljada turista morali su biti evakuisani iz blizine St. Tropeza, kako bi izbjegli opasnost od požara.
Požari nisu zaobišli ni Kaliforniju, gdje je u šumskim požarima nastradalo oko 180 kvadratnih kilometara šuma. Kanaderi i vatrogasci su bili stalno angažovani.
U drugoj polovni juna odigrane su utakmice Confed kupa u Rusiji, kao premijera pred Svjetsko prvenstvo, koje će se održati 2018. godine. Pobjednik je bila reprezentacija Njemačke, sa najavom da je ozbiljan kandidat za odbranu titule svjetskog prvaka, osvojene u Brazilu.
Nakon požara širom svijeta, nastupila je sezona uragana, od kojih je čitava serija zahvatila područje Kariba i južnog dijela SAD. Uragan Harvey je opustošio obale Texasa i dijelove Golfskog zaliva. Nakn njega slijedilo je još 6 uragana jačine tri ili još jači.
U drugoj polovini avgusta obavljen je hadž u Meki, a samo jedna slika sa parkinga autobusa kod brijega Arafat pokazuje mega posjetu hodočasnika tokom hadža.
Septembar je u sami vrh svjetske scene izbacio sjevernokorejskog vođu Kim Jong Una, koji je 16. septembra, iza jednog pisaćeg stola u blizini lansirne rampe pratio lansiranje rakete Hwasong 12.
Svijet ostaje u strepnji od nepredviđenih događanja u bliskoj budućnosti.
Krajem septembra, svijet su zapljusnule vijesti o progonu Rohingya izbjeglica iz Myanmara. Stotine hiljada pripadnika muslimanske manjine su se našle u bijegu od progona njihovih zemljaka. Prva stanica im je bio Bangladesh, kao na slici od 30. septembra.
Prvog dana oktobra u Kataloniji je održan referendum o otcjepljenju ove pokrajine od Španije. Svijet je u neizvjesnosti šta će se dešavati, nakon što je rezultat referenduma suspendovan, a krajem decembra, na novim izborima u Kataloniji, najviše glasova su osvojile stranke koje su podržavale otcjepljenje.
Slike svjetskih gradova obavijenih smogom postale su svakodnevnica. U pakistanskom Lahoreu zaštitnici okoline govore o novembarskom smogu kao o petom godišnjem dobu. Požari nakon žetve i vrućine su se pobrinuli za još više emisije štetnih gasova.
U dijelovima svijeta gdje je situacija još u redu, gledaoci uživaju u vazdušnom show programu Al Fursan u Abu Dhabiju 1. decembra, povodom nacionalnog praznika u Ujedinjenim arapskim emiratima.
Povodom proglašenja pravljenja napolitanske pice za svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu, održana je parada majstora pice, Pizzaioli Acrobats Coldiretti,  koji su razvijali tijesto za picu bacanjem u vazduh.
Kraj decembra obilježavaju demonstracije, kao i protesti širom svijeta povodom odluke Donalda Trumpa da prizna Jurusalem za glavni grad Izraela.
A šta li tek donosi nova, 2018. godina?
(izvor:web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
30.12.2017.

Vrti se brojčanik...


...još malo pa jedna manje...
(spagos)
30.12.2017.

Umjetnost zavođenja






Bili su majstori njihove umjetnosti: Francuz Guy Bourdin (1882. – 1991.) i Nijemac Helmut Newton (1920. – 2004.) svojevremeno su uticali na modnu prezentaciju više nego iko drugi.
Sada je u čast ova dva giganta modne fotografij priređena izložba u Muzeju fotografije u Berlinu. Mogu se vidjeti njihovi radovi za velike kuće mode i časopise.
Newton je sam sebe nazivao ironično „A Gun for Hire“, Pištolj za iznajmljivanje, a upravo takav je i naziv ove izložbe.
A to  „oružje za iznajmljivnje“ je je uvijek pogađalo u srijedu.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
29.12.2017.

Skijaški skokovi: Turneja Četiri skakaonice po 66. put



Turneja četiri skakaonice (neslužbeno Novogodišnja turneja) jedno je od najpoznatijih takmičenja u skijaškim skokovima. Održava se redovno od 1952. godine u Njemačkoj i Austriji.
Takmičenje se sastoji od četiri pojedinačna takmičenja, koja se boduju i za Svjetski kup.
Program 66. turneje:
Oberstdorf (skakaonica Schattenberg, K-120)
Petak, 29. decembra 2017. u 16,30 sati kvalifikacije
Subota 30. decembra 2017. u 16,30 sati skokovi za plasman
Garmisch-Partenkirchen (skakaonica Olimpiya, K-115)
Nedelja, 31. decembar 2017 u 14 sati kvalifikacije
Ponedeljak, 1. januar 2018. u 14 sati skokovi za plasman
Utorak 2. januara 2018. slobodan dan
Innsbruck (skakaonica  Bergisel, K-120)
Srijeda, 3. januaar 2018. u 14 sati kvalifikacije
Četvrtak 4. januara 2018 u 14 sati skokovi za plasman
Bischofshofen (skakaonica Paul Ausserleitner, K-125)
Petak, 5. januara. 2018. u 17 sati kvalifikacije
Subota, 6. januara 2018. 17 sati sati skokovi za plasman
Njemačka i Austrija, su kao domaćini Četiri skakaonice, do sada imali najviše uspjeha, a Njemačka nema pobjednika još od sezone 2001/2002, kada je najbolji bio Swen Hannawald.
Top favorit ovogodišnje turneje je Nijemac  Richard Freitag, koji trenutno vodi u Svjetskom kupu.
Njegovi glavni konkurenti su Poljak Kamil Stoch, Norvežanin Johan Andre Forfang i Austrijanac Stefan Kraft. Naravno, Kamil Stoch će pokušati da uradi ono što je u sportu najteže, da odbrani trofej.
(izvor:express)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
29.12.2017.

Priroda bez zaštite




Poznato je kako su SAD bogate prirodnim spektaklima, a mnogi od njih nalaze se u saveznoj državi Utah. Kao na primjer Grand Staircase Escalante (Veliko stepenište Escalante) i Bears Ears Nationalni spomenici, koji su u vrijeme vladavine Baracka Obame proglašeni zaštićenim oblastima.
A čini se da je to razlog više za njegovog nasljednika da takvu odluku potpuno ukine. Samo oko 18 procenata zaštićene površine ostalo bi pod zaštitom. A to, pogotovo za Indijanska plemena, koji se bore za ovo, istorijski značajno, područje biće još jedan grubi gubitak.
Grand Staircase escalante je područje sa poznatim Jacob Hamblin Arch, prikazan na slikama, prepoloviće se i biće podjieljen na tri dijela. Crveni slojevi na svodu potiču od željeznog oksida u pjeskovitim slojevima, a ovaj prirodni fenomen je nastao u toku miliona godina. Coyote Gulch nije uvijek pvako tih, miran i plitak. Kod visokih voda zna se popeti do zidova pećine.
Primjenu Trumpovih dekreta mnogi vide kao pobjedu republikanaca nad zaštitnicima prirodne okoline i američkih prastanovnika, a ujedno kao i poziv industriji, koja u tim područjima želi istraživati naftu i ugalj, a naravno, nakon toga i eksploataciju.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
28.12.2017.

Sjajne zvijezde sedamdesetih – Kako izgledaju danas?


















Sedamdesete godine prošlog vijeka bile su neko drugačije vrijeme, širom svijeta. Vodili su se nekakvi kontroverzni ratovi, cijene benzina su rasle, a najveći film toga vremena zvao se „Rat zvijezda“.
U poređenju s novim vremenom, mnogo toga se nije izmijenilo.
Međutim, mnoga poznata lica, koja su obilježavala sedamdesete, vremenom su se promijenili. Uostalom, kao i svi oni koji su bili savremenici toga vremena. Neke od tih zvijezda ni do danas se nisu ugasile, poznaju ih i nove generacije, ali s novim licima.
Stoga mislimo da onima koji su doživjeli to vrijeme neće biti teško da prepoznaju popularna svjetska lica toga vremena, uz poređenje, kako oni izgledaju danas.
(izvor:definition)
(NovaSloboda.ba)
28.12.2017.

Ekstremni sport: Najopasniji maraton na svijetu







Maraton na pijesku u Peruu smatra se jednim od najopasnijih na svijetu. Podloga po kojoj se trči, pustinjska klima i usponi čak do 300 metara, čine ovaj maraton izvodljivim samo za one najspremnije.
Od same ideje u začetku, to je bila avantura koju je bilo nemoguće izvesti bez podrške peruanske vlade.
Sportisti su pozvani da dožive jedno novo iskustvo. Avantura pod nazivom „Marathon des Sables“ održana je u pustinji Ica u srce Južne Amerike, oko 300 kilometara južno od Lime, glavnog grada Perua, u regionu Paracasa. Učesnici su tom prilikom otkrili najljepšu južnoameričku pustinju, ali i jedan od najsušnijih regiona na svijetu, sa ogromnim dinama i pješčanim platoima između Tihog okeana i Anda Cordillera.
Trka je počela 28. novembra, a završila 4. decembra, uz učešće oko 400 takmičara, koji su istrčali 250 kilometara, podjeljenih u šest etapa.
Ovo je bilo prvi put da se jedan ovakav Ultra trail maraton održan na tlu Južne Amerike. Pored ekstremnih uslova u pustinji, učesnici su se suočili i sa visokim temperaturama, što je bio dodatni izazov kod trčanja preko pješčanog terena, sa ruksakom od dvadesetak kilograma na leđima, u kome se nalazila sva trkaća oprema, hrana, pa čak i vreća za spavanje. I pored svega, to je za sve učesnike bio izazov sezone.
I na kraju, istaći samo jednog pobjednika, ili pobjednicu, ne bi imalo smisla.
Pobjednici su bili svi oni koji su zadnjeg dana trke prošli kroz cilj.
(izvor:express)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
27.12.2017.

Sitan znamen: Pasoš Mujage Komadine


Od najsposobnijeg i najznačajnijeg gradonačelnika Mostara, Mujage Komadine ostao je sačuvan njegov pasoš.
Na šestoj stranici je njegova fotografija – slikan je iz profila s fesom na glavi.
Iz pasoša je vidljivo da je 7.4.1925. godine putovao u Italiju i Austriju.
Znajući da je Mujaga umro 5.5.1925. godine, nailazimo na kuriozitet da je putovao samo 28 dana pred smrt.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
27.12.2017.

Svake godine novi kroj


Do toga je moralo doći. Jeans, ili farmerke, kako je to kod nas uobičajeno reći, su ponovo tu, u obliku za koji nismo ništa čuli od njihove „nulte“ godine: „Boot-cut“, kroj, koji je malo širi ispod koljena, trapez, kako smo to nekada zvali.
U početku je to bila radna odjeća kauboja i farmera. Imati farmerke na sebi nije ništa posebno. Slične pantalonama sa nogavicama širokim ispod koljena, ali ne baš toliko širokim. Razlog za trapez kroj farmerki u početku je bio pragmatičan, jer je ostavljao dovoljno prostora  da se udobno navuku preko čizama. Farmerke, kao i „trenchcoat“, srednje dugački kaput, porijeklo vode od vojske, a i tu je bilo presudno, što se to moglo udobno obući.
Poslije devedesetih, u kojima se nosio uski kroj farmerki, ako neki još nisu stigli do starijih godina, a već početkom novog milenijuma pojavilo se više vrsta „boot-cut“ kroja. A onda je došla noćna mora štofnih pantalona iz osamdesetih godina i učinila da „boot-cut“ više ne bude u modi. Nakon tih godina, jeans je doživio svoj revival, zahvaljujući maheru mode Hedi Slimane iz Francuske, koji je bio više nego uspješan.
„Slimane look“ je bio pogled trenutka, svakodnevna moda na granici anorektičnog, pametna i maštovita, negdje između mode lascivnih muških prostitutki i trgovaca drogom. Jedna mješavina Javis Cockera, Lou Reeda  i Paula Wellera, jedna skoro besramna reminiscencija šezdesetih godina, pantalona uskog kroja, kao neka vrsta kombinacije upotrebe droga, koja se nije mogla pomiriti sa neredovnim obrocima.
„Bootcut“ je bio, i nije bio sve to. On ima image marlboro čovjeka, pomalo prepotentnog i nekako presumptuozno trezvenog šmekera, koji je previše samouvjeren i suviše muževan za novi milenijum, koji je i dalje bio neizvjestan i nesiguran u pogledu novih slika polova i njihovih uloga u svemu tome. Narednih godina nosile su se uske farmerke. i to toliko tijesne da su muške noge u njima izledale onakve kakve su, samo kao da su još bile obojene nekom bojom. Revival, oživljavanje, je djelomično bila posljedica činjenice da se u modi sve periodično vraća na svoje početke, a i činjenice je da se i slika tijela muškarca također mijenja – u pravcu savršenog oblika i uske siluete. „Bootcut“, koji je oslikavao njegove krive noge, nije se više uklapao u nova vremena.
Kao i kod svih trendova, nakon više od deset godina, žene, a i muškarci, su sagledali sve to i definisali strukturu ukupne slike. Pokušaj u modi žena je zamijenjen, tako što su takozvane Marlene pantalone ponovo etablirane, a one dobro stoje samo manekenkama, koje uprkos materijala, uz to još raspolažu i tankim nogama. Pokušaj je bio sve, samo ne uspjeh. Nogavice su skraćene, slijedile su pantalone do koljena za muškarce, koje su noge optički skraćivale, a posljedica toga nije bila baš laskava. Takođe su se ponovo pojavile i „pumparice“ , ali to je već bila infuzija pedesetih.
Sada, dakle ponovo „bootcut“, koje nisu baš lijepa forma farmerki. Slično kao i pantalone širokih nogavica, svaku figuru čine malo više krupnijom, nego što jeste, i nego što je potrebno. Ali, bez brige, sve to je i tako samo prolazno.
A kao sljedeće, molimo da se u modu barem ponovo ne vraćaju muške suknje.
(izvor:ksta)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.12.2017.

Prednovogodišnji, naravno mostarski...


Pita mostarka muža:
- Dragi, gdje ćemo za Novu godinu?
- Ja u zatvor, a ti u bolnicu, ako me još jednom budeš pitala !

(ili, kako bi to rekli: ja u ćelovinu, ti u južni, ili na brijeg)

(sa stranice: Jednom liska vazda liska, 26.12.2013.)
26.12.2017.

Veslanje stojećki u sred zime?






Koliko znamo, veslanje stojećki (Stand Up Paddling) je ljetni trend sport. Prve decembarske nedelje oko 700 veslača, po sitnoj kiši, proveslali su Senom kroz sred Pariza.
Vjerovatno su surferi sa Havaja pronašli ovaj način veslanja. Oni bi povremeno ustajali na njihovim daskama, kako bi održali bolji pogled. Nekada je neko uzeo veslo u ruke, kako bi bio brži.
I eto ga!?
E vratimo se sad u Pariz. Zvaničnih podataka nema o tome, koliko je tačno bilo učesnika. Svi su bili toplo obučeni, a prateći brodovi su sakupljali one koji su, ipak, upali u vodu. Hobi veslači su proveslali dionicu dugu 13,5 kilometara, po sred glavnog grada Francuske.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
25.12.2017.

Mjesto koje čuva Mostar


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak 24. decembra 2017. godine)

Kutak povijesti: Mjesto koje čuva Mostar

CIDOM, odnosno Centar za dokumentaciju i informaciju Mostar je mjesto na kojemu se može pronaći praktično cjelokupna prošlost grada Mostara. Osnovala ga je grupa entuzijasta koja želi bogati kulturno-povijesni materijal ostaviti budućim generacijama. Sadržaj koji godinama skupljaju entuzijasti dostupan je svima besplatno na korištenje.
Na CIDOM-u se mogu pronaći stare fotografije Mostara, knjige, priče o starim običajima, slike raznih povijesnih predmeta. O CIDOMU-u smo razgovarali s jedinom od njegovih osnivača Tiborom Vrančićem.
Bljesak.info: Kako ste došli na ideju o osnutku CIDOM-a?
VRANČIĆ: Prije nekih desetak godina, odvojen od svoga grada, dospio sam na internetski forum Moforaja, gdje sam, pored brojnih novih i obnovljenih prijateljstava, pronašao neke stvari koje nisam ni pomišljao pronaći u cyber svijetu. Uključivši se u kreativan rad foruma, prihvatio sam se zadatka da prikupim mnoštvo razbacanih starih fotografija Mostara, te da stvorim jedan album sa što većim brojem starih fotografija Mostara na jednom mjestu. Radeći na tom projektu uspio sam do danas skupiti preko 10.000 fotografija Mostara svih povijesnih razdoblja. Našavši se u masi dotad nepoznatih fotografija Mostara, dio njih sam pretočio u svoju prvu knjigu Mostar – krhotine prošlosti. Međutim, u knjigu ne stane baš previše materijala, a ja sam ga imao u izobilju. Za mene nije bilo dileme da to bogatstvo povijesnih slika ne smiju ostati kod jedne osobe, neiskorišten, neupotrijebljen, skriven od očiju javnosti. Tako se postupno rađala ideja o osnivanju jednog mjesta gdje bi se sav kulturno-povijesni materijal o gradu Mostaru (ne samo fotografije) sakupio na jednom mjestu i da on bude u svako doba besplatno dostupan svima koga takve stvari zanimaju. Tu prvobitnu ideja nastalu u glavama Zdenka Boškovića i mene, pokušali smo polu-amaterski postaviti na internetsku stranicu naziva Cvijetna avlija kreiranu od nas dvojice. Na stranicu smo uvrstili nešto fotografija Mostara i pokoji pjesmuljak, ali gabariti stranice nisu dozvoljavali postavljanje značajnije količine arhivskog materijala. Zbirke koje sam namjeravao staviti na raspolaganje javnosti su bile ogromne, vrlo vrijedne i smatrao sam da bi bila šteta da ih proguta mrak zaborava. Tada su se stjecajem okolnost nama dvojici priključili Smail Špago, Ismail Braco Čampara i Emina Redžić Muftić te smo tako dobili na efikasnosti pa smo ozbiljnije pristupili realizaciji ideje. Tako je nastala naša stranica www.cidom.org koja nije statična nego se iz dana u dan obnavlja, dodaje se novi materijal, a na našoj Facebook stranici, koja ima do sada skoro 3.000 članova, su dobrodošli svi koji mogu nešto uvrstiti u arhivu – fotografije, tekstove, priče o starim običajima, slike predmeta.


Bljesak.info: Koliko ste dosad prikupili povijesne građe?
VRANČIĆ: Poprilično. Toliko da nismo ni u najsmjelijim snovima mogli predvidjeti količinu. Prije svih tu se nalazi bogata arhiva knjiga o Mostaru u pdf formatu od nekih dvjestotinjak naslova. Poanta je na starim knjigama, pisanim prije stoljeća pa čak i dva, brojni putopisi s opisima Mostara na nekoliko svjetskih jezika, neki i u prijevodu. Tu su i brojni članci o povijesnim mostarskim temama. Imamo i arhivu od kojih 9.000 fotografija Mostara iz svoj povijesnih razdoblja, fotografije tipa nekad i sad, koje uspoređuju stare motive grada s onima snimljenim danas s potpuno iste pozicije, kombinirane fotografije nestalih građevina, veliku zbirku umjetničkih slika i umjetničke fotografije s temom Mostara. Nalazi se tu i nešto filmske građe u obliku video klipova, stare nošnje... Zamišljeno je još nekih rubrika, ali te ideje su tek u začetku realizacije. Napominjem, da je sav materijal besplatno dostupan za downloadiranje.
Bljesak.info: Koliko je financijski teško održavati CIDOM?
VRANČIĆ: Bila je to lijepa i plemenita ideja, no kao i uvijek, problem nastaje kad se ideja treba realizirati. Usprkos entuzijazmu, dobroj volji i dobrovoljnoj besplatnoj angažiranosti mnogih pojedinaca, sve ovo nije bilo moguće ostvariti bez financijskih sredstava. Od brojnih dobrovoljnih priloga posjetitelja naše Facebook stranice uspjeli smo pronaći odgovarajućeg operatera koji nam za godišnju naknadu od nekih tristotinjak dolara ustupa svoj link. Stranicu održavamo sami – dobrovoljno. Dosad imamo ?u čekmedži? nešto sredstava dovoljnih za koju godinu-dvije nastavka rada i održavanja, a kada se primakne rok isteka, opet ćemo organizirati ?prosjačenje.? Ne mogu drukčije nazvati ovakav način financiranja, jer u biti on to i jeste – čisto prosjačenje. Međutim, sagledavajući trenutnu ekonomsku situaciju, ništa više se ne može ni očekivati. Ljudi nemaju za osnovne potrebe, a kamoli za neku društveno-kulturnu nadogradnju. Vidjet ćemo koliko ćemo moći opstati.
Bljesak.info: Dobivate li donacije za svoj rad? Imate li podršku od gradskih vlasti? VRANČIĆ: Iskreno, donacije bez neke prijeke potrebe ne tražimo. Trenutno uvjeta za registraciju kao neprofitabilna organizacija nemamo, a i nije nam potrebna za ovakav opseg rada. Kada (i ako) se naša djelatnost proširi, onda ćemo ozbiljnije pristupiti razmatranju i te solucije. Što se tiče gradskih vlasti, s njima nemo nikakvih kontakata, a ne vjerujem da u njihovim strukturama postoji neka služba koja prati ovaj segment kulture. Osim toga ne postoji ni gradska vlast kao takva. Mislim također, da bi suradnja s muzejima grada trebala biti daleko tješnja i većeg obima. Ovako mi se čini kao da muzeji ljubomorno čuvaju svoju arhivsku građu od očiju javnosti i pristup istima je uveliko otežan.
Bljesak.info: Ustupaju li ljudi rado dokumentaciju koju imaju?
VRANČIĆ: Do starih razglednica i fotografija sam dolazio na nevjerojatne načine. Ima tu dio materijala strastvenih kolekcionara starih razglednica, koji su mi velikodušno ponudili svoje zbirke za skeniranje. Jedan dio sam uspio naći na internetu, neke sam i sam imao u svojoj kolekciji, mnogi članovi naše Facebook stranice postavilo je podosta fotografija iz svojih privatnih zbirki (barem onih koje su se uspjele sačuvati nakon zadnjeg rata). Mnogi Mostarci su se zaljubili u starine Mostara pa i sami pretražuju internet ne bi li naletjeli na pokoju fotografiju koju još nismo uspjeli otkriti te nas upućuju na njih.


Bljesak.info: Koja je najzanimljivija fotografija koju su vam ljudi poslali?
VRANČIĆ: Ovo je baš teško pitanje. Ovo je ona priča o djeci i prstima na rukama. Svaka nova fotografija koju dobijemo se pomno analizira, otkrivaju se detalji koji su zanimljivi ili su bili dotad nama nepoznati, tako da ne znam koju fotografiju bih odabrao kao najzanimljiviju. Možda u tu kategoriju spada najstarija fotografija Starog mosta na koju smo do sada naišli, a ona datira iz perioda prije 1878 i nalazi se u privatnoj kolekciji gospodina Karla Drage Miletića. Od zanimljivih fotografija naveo bih kolekciju koje su snimljene za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Mostaru iz 1910. g.
Bljesak.info: Koje povijesne činjenice o Mostaru ne znaju ni ljudi koji žive u ovom gradu cijeli život?
VRANČIĆ: O tome bi se mogli pisati referati. Pošao bih prije svega od sebe, jer do prije petnaestak godina o Mostaru nisam znao baš ništa. Tek kad sam se odvojio od njega, počela me zanimati njegova prošlost. Tijekom prikupljanja i objavljivanja materijala nailazili smo na brojne komentare ljudi (posebno mladih) od onih da su mislili da je kružni tok Rondo nastao iza 1993. g., pa do nepoznavanja starih naziva ulica ili godina gradnje pojedinih značajnijih građevina. Malo ih poznaje stare toponime kao što su Kulluk, Suhodolina, Ričina ili Lipete (stari naziv za Zalik). Nepoznato je da je, nakon prve telegrafske linije uvedene u svijetu 1838. g., Mostar uspostavio telegrafsku vezu s Metkovićem nakon samo dvadeset godina, prvu u Bosanskom vilajetu. Također, bilježimo da su braća Lumiere godine 1895. prvi puta prikazali svoje čudo od tehnike – kinematograf. Samo 10 godina nakon toga i u Mostaru su se počele vrtjeti pokretne slike. Malo tko zna da je Mostar imao tvornicu bicikli ili da se na natječaj za upražnjeno mjesto ravnatelja bolnice u Mostaru godine 1866. natjecalo čak 35 kandidata, od kojih su dvanaestorica bila iz Beča, a ostali iz Trsta, Krakova, Sarajeva i drugih mjesta monarhije. Nepoznata je i činjenica da je Mostar trebao neposredno pred Prvi svjetski rat dobiti još jedan most, grandiozno arhitektonsko djelo koje bi povezivalo trg Mejdan s Bašćinama, a rat je omeo investiciju. Mnogi nisu upoznati s činjenicom da je Alajbegovića česma na Musali prvobitno stajala na početku ulice Braće Brkić, a da je tek 1937. g. za vrijeme izgradnje Vakufskog dvora, premještena na postojeću lokaciju. Povijest našeg grada je izuzetno bogata, a brojni su ljudi zaslužni za istraživanje njegove prošlosti. Tako da ne mislim da postoji jedna osoba kojoj su poznate baš sve činjenice o njemu. To je ujedno i jedan od razloga stvaranja ove naše stranice.
Bljesak.info: Koliko je bitno da CIDOM opstane?
VRANČIĆ:  Veoma važno. Važno jer se na jednom mjestu može pronaći praktično cjelokupna prošlost grada. Mi smo se dobrano namučili skupljajući djeliće te povijesti, a mladima ostavljamo cjelokupan materijal sistematiziran na jednom mjestu. Mislim da je izuzetno bitno ne zaboraviti svoju prošlost. Materijalom na ovoj stranici mogu se koristiti svi koje to zanima – učenici, studenti, povjesničari, muzeji, arhivi, novinari, pisci, ljubitelji pisane riječi, zaljubljenici u fotografije i starine Mostara i brojni drugi Mostarci koje zanima ova tematika. Ovaj kutak povijesti Mostara mnogo znači brojnim Mostarcima i drugima koji ga vole, a brinu u očuvanju kulturno-povijesnih vrednota. Ovo možemo reći sa sigurnošću jer pratimo posjećenost stranice. Naime, prosječno 2.000 ljudi posjeti CIDOM stranicu u jednom tjednu. Uzimajući u obzir da se ne bavimo dnevnom politikom, žutim tiskom ili estradom, ovaj broj je impozantan. Ljudi su sve više svjesni vrijednosti Mostara koje je on imao u prošlosti, a prošlost je jedna, ma koliko se današnje vlasti trude prikazati da povijest počinje od njih. Alternativa je prepustiti se novim povjesničarima i krojenju jedne nove – nepoznate povijesti i oduzeti pokoljenjima koja pristižu poznavanje Mostara iz prošlosti. Ne mislim da je naš projekt grandiozan, ovo je samo jedan mali pokušaj da se od zaborava spase mnogobrojne knjige, tekstovi, fotografije i sjećanja. Nije nam namjera naricati nad prohujalom prošlošću, jer ne daj Bože da se opet sva povijest povrati, da sve ovo što je grad, i mi s njime, prošao, nanovo preturimo preko glave. Namjera je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od krupnih i sitnih stvari, ali koje su imale svoju rolu u tkanju povijesti grada. Završio bih već izlizanom izrekom da grad koji nema prošlost nema ni budućnost.
(izvor:bljesak)

link za web stranicu CIDOM: http://www.cidom.org/


(spagos)



25.12.2017.

Crno-bijeli smijeh do suza






Navršava se 40 godina od smrti Charlie Chaplina, najboljeg filmskog komičara svih vremena.
Kako je to jednom prilikom on sam rekao: „Charlie Chaplin je na svijet došao 16. aprila 1899. godine „u jednom koferu“?
Rođenje Charlie Chaplina nije nigdje registrovano. Vjerovatno je to bio početak njegovih kasnijih filmskih uloga, siromašnog gubitnika, u ulogama koje su bile pune tuge, ali nas je usprkos tome nasmijavao do suza, svojom pojavom, gegovima, ali i dosjetkama u filmovima, u kojima osim muzičke pratnje, i ponekog tekstualnog objašnjenja između scena, nije izgovorena ni jedna jedina riječ. Bio je junak nijemog, crno bijelog filma.
Ako se na ovom svijetu pojavio kao siromašak, čije rođenje niko nije nigdje ni prijavio, u jedno smo sasvim sigurni, a to je datum njegove smrti. Umro je prvog božićnog dana 1977. godine, u njegovoj vili na Ženevskom jezeru u Švicarskoj.
O njemu i njegovom doprinosu filmskoj umjetnosti, citiraćemo riječi jednog, takođe, filmskog giganta, američkog filmskog režisera Billy Wildera („Neki to vole vruće“, umro sa 95 godina), koji je nakon Chaplinove smrti rekao: „Proći će vijek, ili dva, dok se ne pojavi genije njegovog kalibra“
Charlie Chaplin, mini Wiki:
Charlie Chaplin (1899. – 1977.) bio je britanski glumac, režiser, scenarist, urednik, kompozitor, producemnt i komičar. Odrastao je u sirotištima  u Londonu. Postao je svjetski poznat po ulogama malog siromaha. Tri njegova filma za vječnost: „The Kid“ 1936., „Moderna vremena“ 1936. i „Veliki diktator“ 1940. godine.Kraljica Elizabeta ga je 1976. godine proglasila vitezom.
(izvor:bild)
(NovaSloboda.ba)
25.12.2017.

Novi trend sa interneta: Skok preko gajbe, koje u stvari nema





Društvene mreže drže nas pod budnim okom, i ništa malo, malo, pojavi se neka nova ludost, koja vrlo brzo preplavi čitav svijet, kao što su već poznati masovni izazovi – nazvani challenges, sa masovnim učešćem.
Još su u sjećanju masovna posipanja ledenom vodom iz kante, kako to bješe prije nekog ljeta. Samo tako. Jer, jednostavno, mnogi žele biti u trendu. A uz to, ponegdje je to bilo za neki dobar razlog, da se ukaže na neku tešku bolest, ili jednostavno, da se sakupiti novčana pomoć za neku dobrotvornu svrhu.
Sada je ponovo na redu nešto novo, neviđeno, a ništa posebno. Potpuno bez zadnjih misli, skočiti preko jedne gajbe, recimo od pive, ili one drvene, koju svi i danas nazivamo holandez. Stvar je u tome da te galbe ustvari nema. Izazov glasi: Jednu nogu postaviti na gajbu koje nema, a onda drugom nogom preskočiti preko toga. Sve jasno?
Jedna cheerleaderin iz SAD, a to su one što imaju svoje tačke na sportskim terenima prije sportskih susreta, pronašla je ovaj skok i postavila ga na internet. Ovim skokom je postala poznata, a može se pogledati pod hash tagom „InvisibleBoxChallenge“.
I pošto ova stvar upravo putuje oko svijeta, sa sigurnošću možemo tvrditi da će se uskoro i na našim društvenim mrežama vrlo brzo pojaviti slične slike, a uz to, i poneki promi, koji će takvim slikama željeti da skrene malo pažnje na sebe. A skokovi ove vrste će privući i ostale, koji žele biti u trendu.
Dakle: Jednu gajbu staviti u stranu, i pripremiti se. A za one koji sa sportom nisu baš na ti, to može biti i neka malo manja galba. Svakako je niko ne vidi.
(izvor:ksta)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.12.2017.

Negdje daleko: Sigiriya, tvrđava koja lebdi nad džunglom











Sigiriya, takođe i Sigirija, je jedan monolit u Sri Lanki, na kome se nalaze ruine jednog istorijskog kamenog utvrđenja. Ime potiče od „Singha Giri“, što ima značenje Lavovska stijena. Sigiriya je 1982. godine, od strane UNESCO-a, proglašana spomenikom svjetske kulturne baštine.
Kralj Sri Lanke je u petom vijeku odabrao vrh velike granitne stijene za gradnju tvrđave Sigiriye. Danas je Sinigriya najljepši spomenik koji svjedoči o postojanju nekada velike i moćne države na tim prostorima. Ovo je samo jedan u nizu nevjerovatnih lokaliteta koje krije egzotična Sri Lanka.
Usred džungle Sri Lanke nalazi se moćni monolit visine oko 200 metara, koji dominira okolinom. A to je savršeni položaj, sa koga se može nadgledati i kontrolisati okolina do u nedogled, usred nepreglednih polja pirinča, išaranih jezerima, poslužio je kao lokacija za gradnju jedne od najneobičnijih vladarskih palata na svijetu. Tako nešto je prije jednog i po milenijuma sebi priuštio tada moćni vladar Kassapa.
Sama priča o nastanku ove jedinstvene tvrđave je prilično tragična.
Kassapa, sin moćnog kralja Dhatusena, opijen željom za vlašću i moći, zbacio je svog oca sa prijestola, vezao ga nagog za stijenu i ostavio tu da umre. Njegov polubrat, inače legitimni nasljednik trona, prebjegao je u Indiju. Zbog velikog straha od njegovog povratka i gubitka vlasti 477. godine Kassapa odlučuje da svoju prijestonicu preseli iz ravničarskog Anuradapura na vrh ogromne stijene okružene neprohodnom džunglom. Tako nastaje Sigiriya, bogata palata sa čarobnim vrtovima. Palata je sjajno očuvana. Jedina žal ostaje za moćnim lavom, koji je “stražario” na ulazu u tvrđavu i kroz čije čeljusti se ulazilo u palatu. Zub vremena ostavio je samo njegove šape. Zla kob koje se Kassapa plašio, ipak ga je sustigla. On je skončao u svojoj tvrđavi 495. godine izvršivši samoubistvo okružen velikim blagom koje je posjedovao i svojim brojnim konkubinama.
Čitava palata je bila oličenje raskoši i bogatstva u vrijeme svog vrhunca. Na samom prilazu se nalazio impozantni Zid ogledala, napravljen od opeke i toliko uglačan bjelancima i medom da je podsjećao na prava ogledala. Unutrašnjost palate ukrašavale su freske nagih ljepotica, nekada ih je bilo oko pet stotina, a do danas ih je sačuvano dvadesetak. I današnji arhitekti bi bili ponosni na matematički precizne vodene vrtove i bazene koji su krasili kompleks. Smješteni na više nivoa, posjedovali sisteme za grijanje i hlađenje, a u neke od njih su postavljani obluci kako bi se dočarao žubor rijeke. Tvrđava na vrhu stijene vodom se snabdijevala iz vještačkog jezera koje se nalazilo uz jućni dio tvrđave.
Kraljev prijesto dug pet metara, nevjerovatna glavna palata, čiji se istočni dio nastavlja na skoro vertikalnu liticu, prijemna dvorana, bezbrojne građevine od opeke i drveta , vrtovi, zanosni pogled na okolnu džunglu, ogromno bogatstvo, prelijepe konkubine… Čini se da je kralj u svojoj Sigiriyi imao sve. Sve osim osjećaja slobode i sigurnosti.
Povratkom njegovog brata iz Indije, Kassapa ostaje bez vojske i umire u svojoj tvrđavi koja je nakon toga ostavljena na milost i nemilost džungli, sve do 1828. godine. Tada je otkrivaju Britanci i na njoj organizuju lovačke igre.
A tek kasnije, kao što je već rečeno, sa pravom postaje dio svjetske kulturne baštine.
(izvor:zangeo)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.12.2017.

Sretan Božić


Sretan Božić! Happy Christmas! Frohe Weihnachten! Feliz Navidad! God jul! Glædelig jul! Joyeux Noël! Buon Natale! Vesel božič!



Za sve moje prijatelje širom svijeta! Na svim našim jezicima, kojim govorimo.


To all my friends around the world!

(spagos)
23.12.2017.

Automobil budućnosti dolazi iz Mostara







Elvis Cero napravio vozilo koje se može sklopiti u veličinu putničkog kofera

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 19. decembra 2017. godine)

GoCity potpuno je orginalna ideja inžinjera Elvisa Cere kojeg je posao doveo iz Tuzle u Mostar. Ovaj sjajni mladi čovjek izumio je vozilo na tri točka koje može razvijati brzinu do 45 km/h, a za tri minute se sklopiti na nivo putničkog kofera i smanjiti svoj volumen deset puta.
Elvis Cero je mašinski inžinjer, ima dvadeset i devet godina, rođeni je Tuzlak s mostarskom adresom i trenutnim mjesto zaposlenja u kompaniji "GD Konstrukcije".

U Hercegovinu je došao zbog posla, ali i školovanja na Mašinskom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić, na kojem je diplomirao i gdje danas pohađa master studij. Na toj visokoškolskoj instituciji krenula je i priča o malom sklopivom trotočkašu nazvnom GoCity.

"Prije pet ili šest godina uveliko sam se bavio startupovima, pisao sam i osmišljavao razne projekte. USAID je nekad u to vrijeme podržao moju ideju električnog bicikla ili trocikla. To je tada bila jednostavna ideja da se klasičan bicikl 'prepakuje' u električni. Od novca tada dobijenog sklopio sam malu kućnu radionicu i tako je sve krenulo", prisjeća se početaka Elvis Cero.

Cero je brzo shvatio da je na tržištu previše električnih bicikla, ideja gdje inžinjer zamijeni obični zadnji točak s jednim na kojem je elektromotor pa se prebacio na složeniju ideju.
"Na tržištu nije bilo zatvorenih ili poluzatvorenih vozila koja bi se upotrebljavala po kiši, vjetru, snijegu, a da ga uvijek možete sklopiti. Došao sam na ideju vozila kojem za sklapanje treba tri minute ovako mehanički, a kad bude instalirana elektronika to će ići mnogo lakše, a vozilo će u sklopljenom izdanju pored vas samo se kretati", objašnjava nam ideju sjajni mladi inžinjer mašinstva.

Planirane su dvije verzije, lakša i teža, prva u kojoj dominira aluminij, a druga s plastičnim masama. Teža verzija je praktičnija za gradsku vožnju gdje se traži stabilnost i otpornost na potisak koji dolazi od drugih vozila u saobraćaju. U zavisnosti od instalirane baterije zavisi dohvat vozila, a planira se da će bez punjenja moći voziti i 150 km.

"Ovaj prototip izrađen je od čelične osnove koja nosi opterećenje i aluminijskih limova. Izrada ovog prvog vozila koštala me je između 350 i 400 eura materijala. Kad sam početkom ove godine pričao da imam ideju da napravim jedno manje vozilo koje će se sklapajući umanji svoju zapreminu za deset puta, ljudi nisu mogli vjerovati, pitali su me da li znam šta govorim. Kasnije kad sam napravio 3D model svima je bilo jasno da je ideja moguća", kaže nam Cero.

Prototip vozila GoCity poslužio je Elvisu kao diplomski rad na fakultetu, a po njegovim nacrtima izradili su ga uposlenici firme u kojoj radi, koja je upotpunosti podržala i finansirala izradu vozila.
"Nekoliko mjeseci nakon izrade nisam izlazio u javnost plašeći se da će neko kopirati ideju, sad planiram patentirati vozilo na nivou naše zemlje, a do kraja naredne godine usavršiti ideju, nastojati ga automatizirati ugradnjom elektronike, redizajnirati, jer ovo je sada potpuno mehanički model, napraviti konačnu verziju. Nakon toga cilj je potražiti investitore koji bi omogućili serijsku proizvodnju vozila", govori nam o narednim koracima Cero.

Već sada je jasna namjena jednog ovakvog vozila, osim pretrpanih gradskih centara bez mnogo dostupnih parking mjesta, GoCity bi se mogao koristiti na aerodromima, sajmovima, nacionalnim parkovima... Ekološki je potpuno prihvatljiv jer koristi električnu energiju, može se voziti i po kolovozu, ali i po biciklističkim stazama, nakon sklapanja kao kofer ga unesete u tramvaj ili autobus.

"Planirano je da ima dva režima vožnje, sa brzinom 25 km/h i bude tretiran kao bicikl te brzinom do 45 km/h kao moped, sa snagom motora do 1 kW. Ovaj današnji model s nekim manjim korekcijama procijenjujem da će koštati od 2.700 eura. Cijena će naravno zavisiti od mjesta proizvodnje, a idealna varijanta je da se od materijala kupljenih na istoku vozilo sklapa ovdje kod nas, da se uposli naša radna snaga", kazao nam je Elvis Cero.

Strast Elvisa Cere je mašinstvo, kaže nam da mu je to i ljubav i posao i hobi, da radi na desetinama ideja te da najiše voli rješavati probleme od kojih drugi bježe.

Zaljubio se u Mostar, u vedro nebo i sunce, pronašao dom za porodicu, sebi mjesto za razmišljanje i inoviranje.

(klix.ba)
23.12.2017.

Studentski dom u Kini: Sve na svjež vazduh


Nije dokazano, ali se sa sigurnošću može mirno pretpostaviti da kineski studenti, kao i njihove kolege studenti širom svijeta, teže transpiraciji.
Naravno, sobe u studentskim domovima su male, a tijelo tokom učenja ima tendenciju da se znoji, što kasnije rezultira neugodnim mirisom.
Stoga se i odjeća i posteljina moraju redovno provjetravati. U Wuhanu, studenti iz studentskog doma Instituta za kinesku medicinu, univerziteta Hubei, slikovito su demonstrirali kako se posteljina i odjeća vješaju na svjež vazduh.
Iako je pojam „svjež vazduh“, u ovoj metropoli, sa visokim stepenom zagađenja vazduha, jedan veoma relativan pojam.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
22.12.2017.

Znakovi starosti


Dvije stvari su znak da si ostario:
Prva je da počinješ zaboravljati...
a druga...

eto zaboravih šta je...
(Horo)
22.12.2017.

Sumatra: Smireno prije erupcije


Potpuno smireno, terenski radnici na indonezijskom ostrvu Sumatra obavljaju svoj posao, uprkos stubu dima iz vulkana Sinabung, iza leđa.
Mjesecima, vatrena planina šalje oblake pepela na nebo.
Zagonetni geolozi: Da li je ovo samo moćna prljavština – ili će Sinabung brzo izbiti?
Posljednja fatalna erupcija prošle godine ubila je najmanje šest ljudi.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
21.12.2017.

Eto zime!


A nekome ljeta...barem kalendarski...
Na sjevernu Zemljinu poluloptu zima stiže 21 decembra 2017. u 17 sati i 28 minuta..a na južnoj populopti počinje ljeto..
Najkraći dan u godini, a noć najduža...
To je 355. dan u 2017. godine, a do njenog kraja ostalo je još deset dana.
Zima će trajati 89 dana, a završiće se 20. marta 2018. u 17.15 kada počinje prolleće.
(spagos)
21.12.2017.

Dan rudara BiH, 21. decembar


fotografije iz knjige Dragana Vidovića „Mostarski rudnici – Priče rudara“, Mostar 2015.


21.decembar, Dan rudara Bosne i Hercegovine počeo se slaviti od 1920.godine. Rudari su izazvali štrajk zbog malih plata u Kraljevini Jugoslaviji. Kao odmazdu, vlasti su otpustile slovenačke rudare sa posla i iselili ih iz državih stanova(baraka). Bila je ciča zima. Sve rudare Slovence, i njihove porodice, su zbrinuli, kolege iz rudnika u svoje siromašne kućice.
Prilikom štrajka je bilo i puškaranja sa policijom, tako da se u povijesti , ovaj štrajk spominje, još kao, Husinska buna.
Dan rudara, 21. decembar je iznikao, iz snažne ljudske solidarnosti, humane geste, prema kolegama. Dok se stanje smirilo, svi su dijelili, stambeni prostor i koru hljeba.
Rudari su i danas isti. Solidarni, dobre duše, humani, vrijedni ljudi, tihi i dobri...oni jedu i danas hljeb sa sedam kora...Njihova djeca, najvole da završe školu i da budu ...rudari.
Ja sam Rudar...
Svim rudarima u BiH, Sretan dan rudara uz rudarski pozdrav, SRETNO!

štrajk rudara Mostar 1936.

četa za spasavanje Rudnik mrkog uglja Mostar


Rudnik mrkog uglja Mostar

Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren Rudnika mrkog uglja - „Novi rudnik za novu državu“, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već slijedeće godine. Ono što treba istaknuti kao nerazdvojni dio rudarskog života jeste solidarnost, što je u rudo kopovima, stjecajem okolnosti, daleko izraženije nego u drugim radnim sredinama. Tu psihologiju rudarske solidarnosti, mentalitet njihovog zajedništva i spremnost da se uvijek ponašaju kao jedan ljudski organizam, svakako uspostavljaju specifični uvjeti rada duboko pod zemljom, u rudarskim jamama, gdje neprestano prijete poplave, eksplozije, gorski udari i druge više sile. I pored toga rudar svaki dan odlučno silazi duboko u utrobu zemlje, ne razmišljajući o tim opasnostima, spremno im se suprotstavlja. I pored toga sin rudara postao je rudar, unuk jamskog kopača opredijelio se za taj poziv. Ima, dakle, neke snage koja veže ljude uz ovaj težak posao, skončan s mnogim iskušenjima. Brojni štrajkovi, rat, poslije oslobođenja i u socijalističkoj izgradnji zemlje još ih je više očvrsnuo. Taj smisao za zajedništvo najviše se isticao kad je rudarima bilo najteže. Bilo je to u nezahvalnim razdobljima kada je ugalj zapostavljen, kada su mu cijene bile niske, a potražnja veoma slaba. I tada su rudari nalazili snage i sredstava da se međusobno pomažu, da osiguraju besplatne lokacije za svoje kuće, da ih zajednički kreditiraju, da pomažu svoje umirovljenike i invalide, da školuju djecu palih rudara, da osiguraju topli obrok i uvjete za kulturno uzdizanje članova kolektiva, piše na jednoj Facebook stranici. Samo 1974. godine je podijeljeno 50 besplatnih lokacija za podizanje individualnih stambenih zgrada u okolini rudnika. Ta naselja su nikla s rudarskom pjesmom. Nije bilo ni strojeva ni miješalica, sve se radilo ručno, uz međusobnu pomoć. U slobodno vrijeme neki su nalazili zanimacije koje su ih opuštale. Dok su jedni uzgajali pčele, drugi su odlazili na zabave. Naime, rudari su imali prostorije samo za zabavu. Slavio se Dan rudara. Unatoč svemu, bili su zadovoljni.  Uz stalnu noć i vječitu borbu sa zemljom zarađivali su za kruh, svoj kruh sa sedam kora. Proveli su težak, ali pošten život. Dijelili su istu sudbinu i to ih je spajalo. Rudnik spada među jugoslavenske kolektive koji su među prvima osnovali svoju samoupravu. Uprava odlučuje o prijemu i otpuštanju radnika, o žalbama i drugim problemima vezanim za život i rad svakog člana kolektiva. Ležišta ugljena se mogu podijeliti na tri dijela:sjeverni dio: Bijelo polje,srednji dio: Orlac, Vihoviće, Bare, Zgone i Cim, južni dio: Bišće polje. Ugalj mostarskog ugljenog bazena je oligo-miocenske starosti i pripada vrsti mrkih ugljena. Prosječna ogrjevna moć plasiranih vrsta iznosi 3620 kcal/kg. Dobivali su brojne nagrade i priznanja kao kolektiv, kao što su i sami rudari dobivali medalje za rad. S obzirom na opasnosti pod zemljom, može se reći da je ovaj rudik bio sretan, jer nije zabilježeno mnogo nesreća. Najveća tragedija desila se 1926. godine kada su živote izgubila osmorica rudara, za vrijeme prodora vode u tunele. Početkom '80-ih godina 20. stoljeća dolazi do velikih promjena. Rudnik je sve manje radio. Financije, ali i nestanak ugljena bili su glavni razlozi. Nekad najveći i najbolji rudnik u Jugoslaviji,sad je pao u teške ruke krize. Brojni su radnici otpušteni. Dan za danom, donosio je sa sobom rješenje o prestanku rada. Pokušavali su se pronaći izlazi iz krize, radnici su kao i prije davali sve od sebe, al nisu uspjeli. Godine 1985. potpuno je ugašeno svijetlo u tunelima i zatvorila se rudnička kapija. Bio je  to veliki gubitak za Mostar, za državu, za čitavu industriju.   Sretan vam Dan rudara.

Arif Heralić i Alija Sirotanović  

crtež Besir Maglić



Rudarski hljeb je sa sedam kora.

Nekada davno, su se polagali ispiti za rudara, tako što se skakalo preko razapete kože, koju su tadašnji učitelji, držali iznad okna. Prethodno obučeni rudari su polagali ispit zrelosti. Ko ne smije preskočiti, nije mu mjesto u oknu, bez obzira na znanje.
Ta tradicija "Skok preko kože", obavlja se na Rudarskom fakultetu u Tuzli.

Kako rudar vrši raspored plaće:
"Dijete piši: prvo tri vreće brašna, drugo zejtin, treće, 15 litara rakije, četvrto trideset "Drava", peto djeci obuća, šesto teke i knjige."... 
Sijete upozorava: 
"Nemere biti". 
"Oduzmi odozdo". 

Tako bi se sve oduzimalo odozdo,, teke, opančići, čizmice, teke, i drugo, ali bi mjesečna gibira:15 litara rakiješine i trideset kutija cigara, ostajalo. Sve dotle dok se plaća ne "izravna"...,
U rudarskim mjestima, kuće rudara su prepoznatljive, onako riglovane, nikada omalterene, stoje stotinu godina...su izrodile, mnogo obrazovanih ljudi, doktora nauka, ljekara, rudara, i pekara...
(iz teksta Izeta Rahića/facebok)

(spagos)
21.12.2017.

Dvorac iz snova na Elbi






Ko je jednom posjetio Filharmoniju na Elbi u Hamburgu, na gornjoj fotografiji primjećuje nešto neobično.  Platforma za razgledanje, na 37 metara visine, nosi naziv Plaza, potpuno je prazna.
Fotografija je sigurno napravljena u rano jutro. A tokom radnog vremena, kad je otvorena, od devet ujutro do ponoći, stalno je puna posjetilaca, na jednom, sigurno najpoznatijem balkonu u ovom gradu. U prosjeku, dnevno ovde dođe i do 16 hiljada posjetilaca.
Već u prvoj godini nakon što je otvorena, Filharmonija se pokazala kao pravi magnet za posjetioce, a za narednu godinu, baš ona je Hamburg uvela među top ten destinacija koje vrijedi posjetiti.
Uostalom, ko želi posjetiti ovo mjesto, a da za to još ne plati ništa, mora se požuriti, jer kako je grad Hamburg najavio, ulaznice za posjetu Plazi neće se naplaćivati još čitave naredne godine.
A poslije?
(izvor:sternview)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
21.12.2017.

Film za vječnost: Prije 20 godina u kina je došao Titanik


Radnja filma se može sažeti u nekoliko riječi: nepotopljiv brod, ledeni brijeg, mnogo mrtvih. Da film “Titanic” i dalje izaziva talas rasprava, čak i 20 godina nakon premijere, razlog leži u sentimentalnom finalu, u kome su se našli Jack (Leonardo DiCaprio) i Rose (Kate Winslet), jednostavni slikar i njegove aristokratska ljubavnica.
Ono što mnoge ljubitelje ovog filma još uvijek opterećuje je pitanje: Da li je Jack mogao preživjeti?
Da li se i on mogao održati na uskim drvenim vratima, na kojima se Rose spasila? Mjesta je bilo dovoljno za oboje?
“Da, još uvijek je bilo dovoljno prostora za to”, komentarisala je Kate Winslet na nedavnoj svečanoj dodjeli nagrada.
Dvojica televizijskih stručnjaka su došli do zaključka da je Jack mogao njihove prsluke za spasavanje učvrstiti ispod takvog splava, i stabilizovati ga. Direktor James Cameron smatra da su takve teorije “sr.nje”, jer u vodi temperature od minus dva stepena, niko nije u stanju ni da ostane, a kamoli da preživi.
Gigantski uspjeh filma daje mu za pravo za to. “Titanik” je širom svijetazabilježio zaradu od ukupno 1,85 milijardi eura. Za toliko novca mogla bi se kupiti dva slična kolosa za krstarenja.
A uz to, još mnogo prsluka za spasavanje.
(izvor:stern)
(NovaSloboda.ba)
20.12.2017.

Knjiga u izlogu: „Stambol u Mostaru“ Tibora Vrančića


Podsjetnik za raju koja ovih dana putuju u Mostar

Knjiga pod nazivom Stambol u Mostaru, autora Tibora Vrančića nalazi se u prodaji. To je još jedan pokušaj da se starim tekstovima otrgnu od zaborava neki manje poznati događaji koji su se dogodili u Mostaru prije više od stoljeća.
Tekstovi su prikupljeni iz brojnih starih knjiga objavljenih u prošlosti Mostara. Namjera autora je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od sitnih, naoko nevažnih stvari, ali koje su imale svoju rolu u tkanju povijesti grada. Ti događaji mogu biti koristan materijal za učenje iz prošlosti, za korist budućnosti, kako se neke loše stvari ne bi ponovile, a neke dobre uzele za primjer mlađim generacijama. 
Tekstovi su obogaćeni kolor fotografijama starog Mostara koje je kistom oživio Miodrag Milićević, a rađene su na osnovu predloška starih originalnih fotografija Mostara.
U odabiru tekstova autora su vodili sljedeći kriteriji: da budu zanimljivi, da otkrivaju nešto značajno ili da rasvjetljuju neku manje poznatu činjenicu, te je usto nastojao biti objektivan u izboru koliko god je to moguće. Nadamo se da će čitatelji pronaći ponešto zanimljivog i poučnog iz ovog materijala.
Ovo je inače druga knjiga u izdanju CIDOMa, u B5 formatu (17,6 X 25 cm), tvrdog uveza
Promocija je planirana za ljeto 2018. u Mostaru.
Knjiga se može nabaviti u Mostaru u knjižari „Mutevelić“ u Cernici, u urarskoj radnji Roberta Šetke, preko puta Orke, ili po dogovoru sa Dragan Gugo Koso.
(spagos)


20.12.2017.

Knjiga u izlogu: „U sjeni zaborava“


Podsjetnik za raju koja ovih dana putuju u Mostar

Knjiga pod nazivom „U sjeni zaborava“, čije autorstvo potpisuje trojac Ismail Braco Čampara, Smail Špago i Tibor Vrančić nalazi se u prodaji. To je pokušaj autora da slikama i kratkim tekstovima otrgnu od zaborava neke manje poznate događaje koji su se dogodili u Mostaru, brojne zanimljivosti, čudne ljude, ljude koji su dali pečat gradu, a nisu bili toliko eksponirani u javnosti, posjete slavnih i manje slavnih ljudi, kutke grada koji su možda bili skriveni od pogleda. Premda nedovoljno poznate, usto i na prvi pogled sitne i nevažne, i ove sitnice su dio sveukupnog mozaika od kojega je povijest ovoga grada sazdana.
Možda je koncept knjige pomalo neobičan, no autori su željeli bez opterećujućeg preopširnog teksta, upoznati mnoge Mostarce i mostaroljupce na brojne nepoznate činjenice utkane u prošlost grada. Tekstovi i slike nalikuju na razbacanu slagalicu, ali ona u konačnici upotpunjuje cjelovitu sliku Mostara.
Tekstove su prikupljali iz mnogih izvora – iz već objavljenih knjiga, starih novinskih tekstova, knjiga brojnih putopisaca iz pretprošlog i prošlog stoljeća, izvlačili iz njih srž, zanimljivosti, dorađivali ih i preuređivali. Uz tekstove se nalaze i slike dijelova Mostara, prije ili s početka 20. stoljeća, uz koje su slike istih tih dijelova grada, slikane s potpuno iste pozicije danas. Shema – nekad i sad.
Knjiga, u izdanju IC štamparije Mostar, isključivo se može nabaviti u njihovoj knjižari u Titovoj ulici po cijeni od 30 KM.


(spagos)
20.12.2017.

Sitan znamen: Oglas za kurs esperanta 1920.ih


Esperanto je međunarodni jezik nastao u drugoj polovini 19. vijeka. Zamisao esperanta je da se brojni nacionalni jezici zadrže, ali i da se uvede jedan zajednički, nadnacionalni jezik, koji bi stanovništvo cijele zemljine kugle govorilo osim svog materinjeg jezika.
Ta ideja prodire i u naše krajeve, pa tako nailazimo na oglas iz 1920. godine, kojim Srpska trgovačko-zanatska organizacija otvara kurs toga jezika i u Mostaru.
PrirediliIsmail Braco Čampara Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
20.12.2017.

Kao naslikano: Između renesanse i moderne





Portreti imeđu renesanse i modrne, sjajno insceniranje fotografskog umjetnika Christiana Tagliavanija izložene su u galeriji Camera Work u Berlinu.
Pogled, gest, šešir, kostim. Šta je ovo? Iz koga vremena potiču ove slike? A prije svega: „Šta se s ovim slikama mislilo? Toliko mnogo dokaza daju ovi portreti, ali ne daju ključni odgovor. Foto umjetnost je varljiva. Očarava sa svjetlošću i sjenama, bojama i tamom. Zavodnički pogledi omogućuju posmatraču da potone u njihove dubine, ili da se podvuče ispod njihove glatke površine.
Tagliavini je njima napravio njegovu umjetnost. Mjesecima je radio u njegovom studiju u Luganu, samo za ovaj jedan trenutak, u kojem je stvarno sve usaglašeno: pogled, gest, šešir, kostim.
„Ja sam zanatlija fotografije“, kaže ovaj švajcarsko-italijanski umjetnik za svoj način rada. „Ja vidim sliku, prije nego što je fotografišem“.
Tada on pritisne okidač na kameri. I sve je već prošlo.
Šminka se skine sa lica. Odjeća objesi u ormare, šeširi odlože u kutije, a modeli odu kućama.
Slika, koja je do samo čas prije ispunjavala čitav prostor, ušuškana, udahnuta mirisom drveta, ljepila, boje i stare tkanine, sada je smještena pospremljena u digitalnoj kameri. Potpuno dematerijalozivana. Kakav proces?
Njegovu najnoviju seriju, pod nazivom „1406“, sada je po prvi put izložio u galeriji Camera Work u Berlinu i vratio se u istoriju umjetnosti nekoliko stotina godina unazad. Naslov serije označava godinu rođenja jednog velikog majstora slikarstva: Karmelite Filippo Lippija. Mnogo legendi okružuj ovog monaha, koji i danas očarava njegovim slikama madone. On je onoga vremena bio zarobljen od strane Berbera, odveden u zarobljeništvo, a zahvaljujući njegovomj umjetnosti, uspio da se oslobodi. Kada je 1456 godine došao u grad Prato, kako bi freskama oslikao tamšnju katedralu, susreo je prelijepu Lucreziju Buti, i spalio se sa njom. To je već dalo dovoljno štofa za Tagliavinija. Jednu seriju fotografija posvetio je i Julesu Verneu.
„Istorije i priče bile su mi još od djetinjstva vrlo važne. A to mi je pstalo jasno tek ad sam odrastao“, rekao je na kraju.
Na slikama u prilogu: Stara odjeća, svježi pogledi: „La Moglie dell Orefice“ iz serije „1406“.
Portret žene“ Ritratto di giovane donna“ iz serije „1503“.
Sa rogovima: „La Novizia“.  Profil „Donna Clotilde“. Vrat labuda i kapuljača: „Ritratto di signora verde“. Šešir kao krov: „Alchimaide“ i „Cecilia“.
(izvor:sten)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.12.2017.

Iz požutjele arhive - EMŠC Mostar, IIIa elektro, školska godina 1967/68, maturanti 1969. godine


na facebook iz arhive izvukao Selimhodžić Ermin:

Jesen 1967. 3a elektro. Da vidim sjecam li se sve raje: ja cucim prva sa lijeva (Selimhodžić Ermin), a onda: Šarić Suad, Bokšić Tvrtko, Kahvo Nada, Glavičić Nadežda, Rozić Mila, Kasumović Fatima, prof. Milan Andelić, Ljeposava Savić, Nikolić Mirjana, Mazal Lidija, Šešlija Miloša, Šakota Radojka...stoje sa lijeva Janjić Lazo, Pejičić Momčilo, Špago Smail ,Ćatić Goran, Lučić Neda, Fazlibegović Miralem,, rah. Jusa Jelin, Vukojević Marinko, Vulić Drago, Azinović Pero, rah. Kebo Esad, Muminagić Sadija, Vučina Srećko, Benić Mišo, rah. Sirko Azer, Bulić Zdenko, Ćorić Momir, Kovačević Milorad, Šuman Berislav, rah. Kukolj Avdija, Pavlović Ekrem, Šimić Ivan, Boras Milan, Spajić Milena, Hujdur Emir...

Vidimo se na proslavi 50 godina mature...2019. godine.

(spagos)
19.12.2017.

Iz životinjskig svijeta: Bijele žirafe snimljene u Keniji






Bijele žirafe, majka i mladunče, snimljene su u Ishaqbini Hirola rezervatu, u kenijskoj oblasti Garisa. Do sada su ovakve žirafe viđane samo dva puta, sada u Keniji i prošle godine u Tanzaniji.
Ove žirafe u stvari imaju poremećaj koji se stručno naziva leukizam, kojim se sprječava pigmentacija u kožnim ćelijama, što rezultira bijelom, blijedom bojom kože i krzna. Za razliku od leukizma, pojava albinizam nastaje zbog odsustva pigmenta melanina.
Bijele žirafe su još proljetos primijetili mještani i prijavili uredu rezervata.
Kako su rekli istraživači iz rezervata, žirafe su tokom snimanja bile tako mirne da su im se mogli približiti na nekoliko metara, a tek tada je majka signalizirala djetetu da se skolini malo dublje u grmlje.
Prije godinu dana, slične žirafe su viđene u Nacionalnom parku Tarangire u Tanzaniji, a ovo je drugi put da se bilježi slična pojava kod ove vrste životinja.
Pravi razlozi ove pojave će se tek istražiti.
(izvor:dailymail)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
18.12.2017.

Pseća logika


Prihvati svaku stresnu situaciju kao pas: ako to ne možeš pojesti, ili se s time igrati, popišaj se na to i kreni dalje.


Razlog što pas ima toliko prijatelja je vjerovatno taj što maše repom a ne jezikom!

Ni najbolji psihijatar ne bi mogao dobiti jasniji rezultat od utiska koji se dobija kada pas liže obraz svoga gospodara!

Pas je jedini živi stvor koji više voli vas nego samoga sebe!

Ako naiđete na gladnoga psa i nahranite ga, on vas neće ujesti; ovo je ujedno i glavna razlika između psa i čovjeka!
18.12.2017.

Junaci fair playa 2017.




Čast onome kome čast pripada.
Fudbaleri kluba VfL Kirchheim, koji se takmiči u jednoj opštinskoj ligi u regionu Stuttgarta, nagrađeni su nagradom za fairplay, za ponašanje u utakmici protiv fudbalera FTSV Kuchen, koja je odigrana krajem oktobra.
Kao domaćini na toj utakmici, nakon pet minuta igre su poveli sa 1:0 poslije jednog očiglednog previda sudije. Nakon sudara napadača domaćina sa golmanom gostiju, obojica su ostala da ležati na terenu, i bilo je jasno da obojici treba pružiti pomoć. Međutim, sudija je mahnuo rukom i pokazao da se igra nastavi. Igrači gostiju su stali, čudeći se odluci sudije, kao i igrači domaćina, a igrač kod koga se lopta našla tog trenutka, šutnuo ju je u nebranjeni gol. Vođstvo 1:0 za domaće. Sudija je pokazao na centar. Niko se nije radovao vođstvu, a nakon ukazane pomoći igračima, igrači gostujuće ekipe su morali krenuti sa centra. Na terenu se sve činilo nekako prazno i tiho. Jedna smiješna situacija.
U tom momentu, igrači Kirchheima su se pogledali, i nakon kratkog razgovora pala je odluka Kad su gosti krenuli sa centra, ni jedan njihov igrač se nije pomakao sa mjesta, a napadač gostiju je ušetao u gol. 1:1. Izjednačenje. Bilo je svima jasno da su igrači Kirchheima na taj način dozvolili protivniku da dođe do ravnoteže.
„Za nas je bilo jasno da nešto tako moramo uraditi. To je važno za naš sport“, jednogasna je bila izjava svih igrača domaćina nakon utakmice. Za ovakav postupak dobili su pohvale od protivnika.
Tek nakon toga počela se igrati prava utakmica. Gostujuća ekipa je došla do vođstva 2:3 u 85. minuti, a domaćini su uspjeli izjednačiti, pa čak u sudijskoj nadoknadi postići gol za pobjedu 4:3.
Akcija nije ostala nezapažena ni na nivou fudbalskog saveza u Stuttgartu, jer je bilo jasno da se ovakav potez mora nagraditi na neki način. Obzirom da se svakog mjeseca u okviru saveza dodjeljuje nagrada za fairplay, odlučeno je da se klubu uruči priznanje uz nagrade: jedna klupska torba, lopta i komplet dresova.
Fairplay se isplati uvijek. A ponekad, neposredno nakon toga, biva i nagrađen
(izvor:swr)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

18.12.2017.

Najduži zastoj na svijetu



U sred pustinje Gobi u Mongoliji formira se u zadnje vrijeme najduži zstoj u saobraćaju na svijetu. Kolona dnevno iznosi i do 130 kilometara. Za ovaj pravac, kamioni trebaju oko 3 sata. Međutim, ovih dana kamioni od rudnika uglja u pustinji Kobi do granice sa Kinom trebaju skoro sedmicu dana,
Razlog: jeftiniji ugalj u Mongoliji, tako da se na utovaru na rudniku dnevno nađe i do 3.000 kamiona, a nakon utovara kreću na put u susjednu zemlju. Tu ni nema prave ceste, osim ovog zemljanog puta, koji dnevno mogu savladati samo oko 700 kamiona.
Posljedica: zastoj i kolona dužine od 130 kilometara, koja se može kretati samo puževom brzinom.
A to je, naravno, vrlo stresno za vozače. Pošto oni stoje u koloni, „poslovni ljudi“, kakvih se odmah nađe svugdje, u ovakvim situacijama, malim automobilima dovoze hranu i vodu i gorivo i prodaju im po znatno skupljoj cijeni. Tu se prodaje i alkohol, a on je često krivac nekih noćnih udesa, koji još više povećavaju zastoj.
(izvor:sternview)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
17.12.2017.

San Mostaraca




(Tekst koji slijedi, u rubrici„San Mostaraca“ , objavljen je na portalu klix.ba 16. decembra 2017. godine)

Hotel i nacionalni spomenik "Neretva" u Mostaru uskoro bi trebao dobiti novo ruho

Nacionalni spomenik hotel "Neretva" u Mostaru koji je godinama bio zapušten, uskoro će dobiti novo ruho, a pripreme za nastavak radova na obnovi se privode kraju. Ukupna vrijednost projekta iznosi oko 8,7 miliona eura. Ovu informaciju za Klix.ba potvrdila je v.d. direktorica “Neretva” d.o.o. Visoko Selma Vranac koja je istakla da su podnijeli zahtjev gradu Mostaru za izdavanje odobrenja za privremeno zauzimanje javne površine u svrhu ograđivanja gradilišta kako bi nastavili s izvođenjem radova na sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta.
"Ukoliko Zahtjev bude odobren u zakonskom roku, nastavak radova na obnovi i izgradnji Hotela ‘Neretva’ počet će 15. januara naredne godine. Kako se radi o nacionalnom spomeniku, hotel će nakon rekonstrukcije zadržati autentičan vanjski izgled", kazala je za Klix.ba Vranac.
Unutrašnjost hotela bit će opremljena sa 83 sobe te će biti uređena u skladu sa standardima svjetskog hotelskog brenda.

Hotel “Neretva” je kultni mostarski hotel u kojem su odsjedali car Franjo Josip, Josip Broz Tito, Džemal Bijedić i drugi, a nakon višegodišnjih problema, ova vijest bi, prema riječima Vranac, obradovati svakog Mostarca.

Hotel je sagrađen 1892. godine i prijeratni je simbol grada na istoimenoj rijeci. Ističe se po načinu gradnje, pseudomaurskom stilu, zbog čega će investitori morati zadržati autentični izgled. Prije 14 godina hotel je kupljen od Općine Stari Grad, a nakon brojnih poteškoća, investitori su odlučili hotelu vratiti stari sjaj.

Društvo za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam “Neretva” od Grada Mostara zatražilo je odobrenje za privremeno zauzimanje javne površine radi izvođenja radova na sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta Hotel Neretva za vremenski period od godinu dana počevši od 15. januara 2018. godine.

(klix.ba)
17.12.2017.

Šiške za vječnost






Rijeka Sena. U pozadini Ajfelov toranj. Perfektna kulisa za fotografiju sa Mireille Mathieu (71). Ali, samo momenat. Nije baš sve na svom mjestu. Mora se srediti frizura, barem takvo je bilo mišljenje fotografa. A njena ka je uvjek pri ruci.
I bila je u pravu. Mireille je poznata po njenoj paž frizuri, jednako kao i po njenim pjesmama. Ptica pjevica iz Avignona, svega 1,53 metra mala, Velika dama francuske šansone, u poslu je već 50 godina. A ovih dana, sa 71 godinom, izdala je novi album pod nazivom „Made in France“.
I kreće na turneju
Zbog toga je i upriličena posjeta u Parizu, uključujući i posjetu frizeru u salonu „Carita“ nedaleko od Champs-Elysees. U ovom salonu je veoma često, kako bi šiške održala uvijek u istom obliku, a kako kaže, Mireille Mathieu sa sijedom kosom, bilo bi to ravno katastrofi. Međutim, kako kaže, ni to nije toliko važno, koliko to, da se na ovakvu frizuru navikla, kako ona, tako i njeni obožavaoci.
Jer, oni je ni ne poznaju drugačiju. Neobično u današnjim uslovima, kada neke pjevačice frizuru mjenjaju skoro pred svaki novi nastup. Kako kaže, ovakva frizura već pripada njenoj ličnosti. Ako ljudi misle na Mireille Mathieu, onda, istovremeno, misle i na njenu frizuru.
Na predstojećoj turneji, pjavaće u Njemačkoj, Austriji i Rusiji, ali ne i u Francuskoj. Kaže, „pjevala sam čak i na Ajfelovom tornju, ja sam Francuskinja, pjevam na francuskom, a baš to se dopada mojoj publici van Francuske. A baš to me čini sretnom“. Do sada je prodala preko 40 miliona ploča kod kuće, i oko 190 miliona širom svijeta.
Odrasla je u veoma siromačnim uslovima u Avignonu, sa još 13 braće i sestara, i kako kaže, osjetila siromaštvo u pravom smislu te riječi. Nikada nije formirala vlastitu familiju, a živjela je sa majkom sve do njene smrti. Sada živi u jednoj vili sa svojom sestrom Matite (69), koja je ujedno i njena agentica, a kako kaže, njih dvije su jedno srce i jedna duša. O velikoj ljubavi je stalno pjevala, a da li ju je našla, i da li ju je imala, kako kaže, to je njena „jardin secret“, bašta tajni. O odlasku u penziju i povlačenju sa scene ni ne razmišlja, jer, kako kaže, šta bi ona bila bez pjesme, a u bilo kakvoj situaciji, ma koliko ona bila teška, zapjeva, i odmah joj je lakše.
Iz života Mireille Mathieu
Već sa 15 godina, Mireille Mathhieu je zbog bolesti (legasthenia, poteškoće u čitanju i pisanju), morala napustiti školu. Radila je u jednoj fabrici papira, dok 1965. godine nije u jednom televizijskom show programu otkrivena kao nova Edith Piaf. Slijedilo je snimanje hitova, među njima „Akropolis Adieu“ i „La Paloma ade“, s kojima je postala poznata širom svijeta. Nakon što je 1991. godine imala problema zbog depresije, povukla se sa scene četiri godine. Pjevala je sa Dalidom, Tom Jonesom, Dean Martinom, a francuskom nacionalnom simbolu Marianne, posudila je svoje lice.
(izvor:bild)
(NovaSloboda.ba)
17.12.2017.

Negdje daleko: Gankhar Puensum, jedini neosvojeni vrh na Himalajima




Pored okeana, malo je mjesta na kopnu na koje ljudska noga nije kročila i koja nisu istražena. Ovo je priča o jednom takvom mjestu, vrhu Gankhar Puensum na Himalajima, koji se nalazi u državi Butan, koji je do dan danas ostao neosvojen, uprkos brojnim pokušajima.
Kako civilizacija napreduje i kako se tehnologija razvija, tako nam svijet postaje sve manji i manji. Ljudska želja za istraživanjem i osvajanjem je nezaustavljiva, a vrh Gankhar Puensum na Himalajima uspješno odolijeva svemu tome.
Vrh se nalazi na granici Butana sa Kinom, pripada Himalajima i visok je 7.570 metara i zvanično važi za najviši neosvojeni vrh na svijetu. Kada uzmemo u obzir da je 20 najviših vrhova osvojeno još prije 1975. godine, onda je činjenica da Gankhar Puensum odolijeva još fascinantnija.
Ovaj vrh je uvijek bio svojevrsna enigma za sve, počevši od svoje lokacije, pa do visine. Ranije, mape su bile veoma neprecizne, pa je bilo jako teško, ne samo odrediti visinu ovog vrha, nego ga uopšte i locirati. Starije ekspedicije su imale veliki problem da ga uopšte pronađu. Danas se zna da geografski pripada državi Butan, a nalazi se na samoj granici Butana i Kine, gdje Kina polaže pravo samo na granicu koju se usjekla kroz sjeverni dio ove planine.
Otežavajuća okolnost bila jew što je do 1983. godine planinarenje u Butanu bilo zabranjeno, zbog želje za očuvanjem prirode i tradicije naroda ove države, jer su vjerovali da se duhovi i njihove svetinje nalaze i žive u ovim planinama. Kada je Butan konačno otvorio svoja vrata turistima i planinarima, ne čudi da je većina upravo odabarala ovaj vrh za svoju “metu” i predmet osvajanja.
U narednim godinama, 4 ekspedicije su krenule u osvajanje Gankhar Puensuma, ali neuspješno. Neke su odustajale zbog loše opremljenosti, a neke zbog nepristupačnog terena ili zbog nevjerovatnih temperaturnih promjena. Neko bi rekao kao da planina nije željela da bude osvojena.
Vlasti Butana su popustile pod pritiskom stanovništva i 1994. godine zabranile ekspedicije na ovaj vrh. Jedna japanska ekspedicija je pronašla rupu u zakonu i krenula u osvajanje sa kineske strane, i zahvaljujući odličnoj opremljenosti dospjela je do visine od 7.535 metara, ali je Gankhar i dalje ostao neosvojen.
Gankhar Punesum je zaista mjesto za koje se vezuju čuda i mnogobrojne misterije. Jetiji, duhovi, magnetske anomalije i čudni nestanci, sve ovo se vezuje za ovaj vrh i postavlja se pitanje kakve sve još tajne krije. Nažalost, za sada niko nema odgovor na to pitanje, a da li će ostati tako – vidjećemo.
(izvor: balkanspress)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.12.2017.

Probač vina


Probač vina kod jednog poznatog veletrgovca je umro i firma je objavila oglas za zapošljavanje novog probača. Za posao se prijavio smrdljivi, prljavi pijanac. Direktor firme smišljao je način kako da ga odbije. Dali su mu čašu vina da proba...

"Muškat, tri godine star, zasadjen na severnom obronku, odnegovan u čeličnoj bačvi. Niskog kvaliteta, ali prihvatljiv."
"Tačno", reče direktor. "Dajte mu još jednu čašu na probu!"

"Kabernet, osam godina star, jugozapadni obronak, hrastove bačve, zrenje na 8°C. Još tri godine zrenja i pokazaće najbolje rezultate.."
"Tačno." Treća čaša...

"Beli šampanjski pinot, visokog kvaliteta i ekskluzivan", hladnokrvno reče pijanac.

Direktor je bio zapanjen. Namignuo je sekretarici i nešto joj prišapnuo. Ona izađe iz sobe i vrati se s čašom urina. Pijanac gutne...

"Plavuša, 26 godina. Tri meseca u drugom stanju i ako mi ne date posao, reći ću ko je otac!" :DDD

(mostarskibehar)

16.12.2017.

Svjetlosni tunel u Veveyu





Jedna futuristička šetnja može se ovih dana poduzeti kroz svjetlosni tunel na šetalištu uz Ženevsko jezero, u mjestu Vevey, u Švicarskoj. Šetalište će do kraja godine biti biti osvijetljeno kao svjetlosni tunel, u kome na dužini od 50 metara, iznad glava posjetilaca, istovremeno svijetli 28.750 lampica. Po riječima organizatora, tunel se sastoji od 25 lukova sa po 1150 svjetlosnih lampica, koje mogu svijetliti u raznim bojama, a spektakl su omogućili turistički biro iz mjesta i brojni sponzori.
(izvor:express)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)
15.12.2017.

Mostar nekad i sad-u potrazi za izgubljenim vremenom

Video je objavljen prije 3 godine. Autor Adis Gološ. Ovakvi prilozi ne zastarjevaju. Vrijedi ih ponovo pogledati:



This film presents my town, Mostar, in Bosnia and Hercegovina as it was hundred years ago, compared to how it looks now. I used old postcards, photos and pictures from various sources. Most of them are hundred or more years old. I tried to take new photos and videoclips from exactly the same position, wherever possible. Locations are presented on the animated old map from 1911. I wish to express my gratitiude to all those who have explored this subject deeply and whose work helped me invaluably in research for this film, above all Mr Tibor Vrančić, Mr Špago Smail, Mr Ismail Braco Campara and Mr Zlatko Serdarević.

(spagos)
15.12.2017.

Odjeća koja nasmijava






Svi mi volimo da se oblačimo, zar ne? Ljudi se trude da drže korak sa vremenom i trendovima i zato kupuju svari koje odgovaraju njima.
Ali, postoje i ljudi koji vole da postavljaju nove trendove. Oni su dovojno hrabri da prvi ponesu nekonvencionalnu odjeću. Njih baš nije briga ni za modom ni za trendovima, a za svoje poduhvate koriste najčešće druge. A tu su odjevni komadi, od onih sa zastrašujućim porukama, do komada odjeće, koja je u najmanju ruku smiješna, ili, izazivaju smijeh, ali i podsmijeh drugih.
Stoga, pogled na majicu djevojke i poruku sa nje. Ooops, bilo bi to ludo, a djevojka nikad nije ni pomislila da će njena majica na slici dati takvu poruku.
Ili, djevojka u vozu, koja nosi ovako odvratanu jaknu. Jakna je baš prevelika. Ali ni to nije toliko važno, koliko to što je baš neudobdna. Šta li je dama samo mislila kad je ovo kupovala?
U svakom slučaju, bolje varijanta je probati, pa onda kupiti.
(izvor:troab)
(NovaSloboda.ba)
15.12.2017.

Totalna ludost: Bejs skakači uskočili u avion u letu








Padobranci obično iskaču iz aviona. Međutim, ovi neustrašivi momci riješili su da malo promijene to pravila, pa su nakon skakanja sa litice u švajcarskim Alpima, još u letu, uskakali u avion.
U pitanju su takozvani „base jumping“ skokovi, najekstremnija padobranska disciplina koju karakterišu skokovi sa manjih visina što ih, zbog manjka prostora i vremena za manevrisanje, čini neuporedivo opasnijim od klasičnih skokova iz aviona.
Za ovu vrstu skokova, dovoljno je popeti se na visoku zgradu, most ili neku liticu, a slobodni pad dovodi do maksimalnog lučenja adrenalina. Skakači nose specijalna, široka odijela, koja podsjećaju na rastegljivu kožu letećih vjeverica, što dodatno pospješuje aerodinamiku pada i omogućava skakačima koliko toliko upravljanja tokom leta ka zemlji.
Za razliku od klasičnih padobranaca, ovi skakači nose samo jedan padobran, jer za rezervni nema mjesta, niti imaju vremena za njegovo otvaranje obzirom na male visine sa kojih se skače.
Ovakvi skokovi su veoma opasni i i se završavaju tragedijom, zbog čega su u mnogim zemljama zabranjeni, ili makar nije dozvoljen legalan pristup većini mjesta sa kojih bi skakači mogli da izvedu skok.
Dvojica mladića iz Francuske izveli su pravu vratolomiju u švajcarskim Alpima. Oni su u toku slobodnog pada uspjeli da uskoče kroz vrata aviona u letu i da se bezbjedno prizemlje u kabini letjelice. Ovim skokom podigli su ovaj ekstremni sport na jedan viši nivo, a nekima se samo od gledanja ovih slika zavrti u glavi.
Šta je Base jumping?
BASE je akronim sastavljen od početnih slova imenica Buildings (zgrade), Anntenas (antene), Spains (mostovi), Earth (zemlja – litice), koje predstavljaju četiri grupe lokacija sa kojih se izvode skokovi.
Minimalna visina za skok iz aviona iznosi 800 metara, dok BASE džamperi skaču sa svega 300 metara, a nerijetko i manjih visina. Njihov prosečan skok ne traje duže od 10-15 sekundi…
(izvor:express)
Smail Špago
(NovaSoboda.ba)
14.12.2017.

Narodno pozorište Mostar uskoro u novom sjaju







Obnova Pozorišta će se kako sada stvari stoje održavati u etapama, a trebao bi se uraditi i krov Pozorišta.
Počela je obnova zgrade Narodnog pozorišta u Mostaru. Najprije će se urediti južni i zapadni dio fasade, a planirana je zamjena otvora.
''Dio otvora je već zamijenjen, a dio će biti zamijenjen u sljedećem razdoblju. Do kraja godine planirana  je zamjena kosog krova zgrade'', rečeno je za Bljesak.info iz Narodnog pozorišta. Napomenuto je da će se obnova zgrade odvijati u etapama. Obnova kabina Kako je ranije rekao Almir Mujkanović, direktor Pozorišta, u sljedećoj godini bi se trebale urediti glumačke kabine. Mujkanović je tada istaknuo kako je potrebno uraditi grijanje u zgradi. ''Malo je izdvojiti stvari koje nam nisu potrebne, ali kad bi izdvajali sigurno bi izdvojili grijanje. Pozorište nema nikakvo grijanje i to je gorući problem. Vrlo je važno da glumci imaju svoje garderobe i svoja kupatila da mogu raditi'', rekao je Mujkanović ranije za naš medij. Novac za radove osigurao je Grad Mostar, odnosno Agencija Stari grad.
Kraj 2017. godine Važno je naglasiti da će za vrijeme obavljanja građevinskih radova u Narodnom pozorištu, sve predstave i programi  odvijati po unaprijed utvrđenom planu.   Važno je naglasiti kako Narodno pozorište Mostar ovu godinu završava jedinstvenim programom u petak, 15. 12. u 19 sati, uz besplatan ulaz za sve posjetitelje: gostovanjem Namika Kabila, filmskog redatelja, scenarista i TV urednika.

Javna ustanova Narodno pozorište u Mostaru osnovana je 28.  studenog 1949. godine. U početku svog rada, Pozorište je djelovalo kao klasični dramski teatar, u čijem se sklopu tijekom godina razvio Dramski studio, Gradski salonski orkestar koji je kasnije postao zasebna ustanova, Likovna galerija, Dječija scena, te kasnije i moderna kamerna scena “Studio 64”. Od svog osnivanja do danas, Narodno pozorište u Mostaru nametnulo se kao najeminentnija institucija kulture koja je donijela različitost umjetničkog djelovanja i izraza, kako u gradu Mostaru, tako i šire. Zgrada Narodnog pozorišta Mostar izgrađena je 1951. godine i bila je prva namjenska teatarska zgrada u BiH izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Veća obnova se dogodila davne 1974.godine.

(bljesak)
14.12.2017.

Ruglo u sred grada: Gradilište hotel "Neretve" skoro sedam godina je mrtvo




projektovani novi izgled, 2009.

(tekst koji slijedi objavljen je u Dnevnom avazu, 13. decembra 2017.)

Brojni nacionalni spomenici u BiH primjer su zapuštenosti i nebrige države, ali među njima ima i onih koji propadaju, a njihova vlasnička struktura je u privatnim rukama.

Očit primjer za to je nekada čuveni hotel „Neretva“ u Mostaru, prijeratni simbol grada koji je već godinama istinsko ruglo.
Hotel je sagrađen 1892. godine, a vlasnik i glavni finansijer gradnje bila je Austro-Ugarska monarhija. Stil građevine je pseudomaurski, kao i kod mnogih drugih objekata u BiH sagrađenih u to doba.

Evropski duh

Time se donosio duh Evrope, s novim tipom gostinjskih soba, sala za sastanke ili čitanje tadašnjih evropskih novina, živom klavirskom muzikom, sacher-tortom i wiener (bečkom) šniclom, a pravili su ih kuhari dovedeni specijalno iz Praga.
Veličina objekta bila je strana ovom podneblju - bilo je to ogromno zdanje s monarhijski žuto-crvenim horizontalnim prugama.
Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon gradnje objekt „ostvaruje kontakt“ s rijekom preko dvije terase. Na 18. godišnjicu gradnje u hotelu je odsjeo i car Franjo Josip.
Od tada pa do agresije na BiH, saloni ovog hotela bili su omiljeno okupljalište Mostaraca svih generacija, ali i brojnih uglednih ličnosti, među kojima i Džemala Bijedića.
Gradilište ovog hotela skoro sedam godina zjapi prazno, a gradske vlasti u Mostaru ponavljaju priču o tome da će razmotriti načine poništenja ugovora s Halimom Zukićem, nekadašnjim vlasnikom „VGT osiguranja“ iz Visokog, koji je prije 14 godina za 600.000 KM od tadašnje Općine Stari Grad kupio „Neretvu“.

Iako je činjenica da je Zukić nakon kupovine hotela punih šest godina čekao neophodna odobrenja, radovi su stali na prvoj fazi.
Nedugo nakon što su mašine utihnule, pojavile su se razne špekulacije, poput one da je Zukić digao ruke od ovog projekta, ali je on to u nekoliko navrata za naš list demantirao.

Ozbiljna namjera

Govorio je, također, i da čeka bolja vremena, kao i da će se nakon prodaje „VGT osiguranja“ isključivo posvetiti ovom projektu. Sada kaže da su se pripreme za nastavak projekta zahuktale.
Kao dokaz da je ozbiljan u toj namjeri, Zukić nam je jučer proslijedio zahtjev upućen Odjelu za urbanizam i građenje Grada Mostara za izdavanje odobrenja za privremeno zauzimanje javne površine, a u svrhu, kako je navedeno, ograđivanja gradilišta radi sanacije, restauracije, dogradnje i revitalizacije objekta hotela „Neretva“. Zahtjev se traži za period od 15. januara 2018. do 15. januara 2019. godine.

Autentični izgled

Prema projektu i ugovoru, izgled hotela „Neretva“ treba biti identičan prijeratnom, s prepoznatljivim interijerom, crvenim salonom, restoranom, kafe-slastičarnICom. Predviđeno je da hotel ima 90 soba.
Također, zbog činjenice da je riječ o nacionalnom spomeniku, svi radovi moraju se izvoditi pod nadzorom Zavoda za zaštitu kulturno-historijskih spomenika FBiH.
(Avaz)
14.12.2017.

Neobični maraton










Možda najneobičnija maraton trka na svijetu održana je polovinom novembra u kineskom gradu Qingdao, u jugoistočnoj kineskoj provinciji Shandong. U stvari, start trke je bio u tom gradu, a staza je učesnike vodila pretežno preko kilometrima dugog mosta preko morskog zaliva Jiazhou Bay, ispred ovog grada.
Maraton je 11. segment sveukupnog kineskog maratona “Run China 2017”. Na maratonu je uzelo učešća preko 20 hiljada takmičara iz više od 20 zemalja na svijetu i regije.
Pored mosta, staza maratona je dijelom išla i prekrasnom obalom grada Quingdao, prošla pored mnogih znamenitosti uključujući izvanredne pejsaže “zelenih pločica, zelenih stabala, plavog mora i azurnog neba”, te beskonačnog šarma “grada jedrenjaka” i karakterističnog pogleda  “planinsko, okeanskog” grada.
Naravno, na kraju, ako koga to još interesuje, pobijedio je Abazavi, takmičar iz Mongolije, učesnik olimpijade u Riju, a kod žena je pobijedila Beckley Tadesse iz Etiopije.
Već je najavljeno da će se broj maratonaca sljedeće godine ograničiti na 30 hiljada.
(izvor:chinesetoday)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
13.12.2017.

Nepreskočivo: Reklama za kanal Servus TV


Besplatna reklama za Mostar na reklami za televizijski kanal Servus TV.
Sve što treba jedan dobar tv program: filmovi, dokumentarni program, sport, kultura.
Naravno, slika skoka sa Starog mosta u Mostaru ne može proći neprimjećena.

(spagos)
13.12.2017.

Sitan znamen: Menu hotela Neretve


Hotel Neretva ili Narenta kako su je zvali stranci, izgrađena je 1892. godine. Vlasnik i glavni finansijer izgradnje hotela bila je sama Austrougarska monarhija. Novi tip gradnje, novo uređenje interijera bili su nezamislivi za običan narod.
Pored ogromne restauracije, gostinjskih soba, sale za sastanke, i kuhinja je bila usklađena uređena s evropskim standardima. Tu su se mogle, uz živu klavirsku pratnju, čitati evropske novine, pojesti Wiener šniclu ili Sacher tortu pripravljenim od strane kuhara dovedenih specijalno iz Praga.
Nakon izgradnje, hotel je postao stjecište mješavina raznih kultura, mogli ste tu susresti krinoline i polucilindre, turbane i fesove, državne i bankarske činovnike, vojnike i elegantne oficire, zapadnjake koji su se tu našli po ko zna kakvom poslu. Bilo je to zborno mjesto šarolikog svijeta.
Na istočnoj strani se nalazio vrt s vodoskokom, postojala je čarobna veranda, gdje se rado sjedilo naveče, gdje je i domaće stanovništvo dolazilo i rado ispijalo kriglu piva ili rashlađene Žilavke ili Blatine
Na osamnaestogodišnjicu izgradnje, u njemu je odsjeo i car i kralj Franjo Josip I., u vrijeme njegove posjete Mostaru.
Ovdje donosimo menu restorana hotela od 18. avgusta 1913. godine. Napominjemo da je menu svakodnevno bio drugačiji i pisan isključivo na francuskom – jeziku kuhara.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
13.12.2017.

Bijeg ispred loše klime

luka Bremerhaven 1880.

Naučnici sa Univerziteta u Freiburgu (Njemačka) analizirali su u kojoj mjeri su promjene klime u 19. vijeku uticale na talas izbjeglica iz Njemačke. Oko pet miliona Nijemaca je u to vrijeme odputovalo u Ameriku.
Tim istraživača i geografa svoje rezultate su objavili u naučnom časopisu „Klima u prošlosti“, „Climate in the Past“. Oni su tom prilikom usporedili statistike žetve, podatke o vremenu i cijene žitarica sa brojem iseljenih stanovnika i razvojem iseljavanja.
Utvrdili su da je postojalo šest velikih talasa migracija. Prvi pokret iseljavanja desio se 1815. godine, kada je izbio vulkan Tambora na Sumatri, a to je dovelo do toga da je čitavo ljeto iza toga bilo tamno.
Međutim, nije samo hladno vrijeme tjeralo ljude na iseljavanje. Napominje se da su 1846. godine, tokom trećeg talasa iseljavanja, zbog suše i velike vrućine žitni silosi ostali skoro potpuno prazni, pa je  shodno tome, iseljavanje bilo uzrokovano pojavom gladi.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
12.12.2017.

Jedna slika hiljadu sjećanja: Česma sa stare autobuske stanice u Mostaru

ostaci česme 2017.

autobuska i željeznička stanica 1964.


oko 1900.

pogled iz vazduha danas 2017.

Ostaci česme na staroj autobuskoj stanici u Mostaru

Slika ostataka česme sa stare autobuske stanice u Mostaru, koju je na facebook postavio Enes Vukotić, izazvala je mnoštvo diskusija i kometara.

Stara autobuska stanica u Mostaru odmah iza Drugog svjetskog rata bila je smještena u ulici Moše Pijade, današnja Kolodvorska. Nalazila se sa druge strane ulice, nasuprot stere željezničke stanice, tako da je svojim položajem putnicima omogućavala nesmetan nastavak putovanja u svim pravcima koje je pokrivala željeznca, ili brojne autobuske linije prema mjestima širom Hercegovine i dalje. Ovdje treba napomenuti da je lokalni autobuski saobraćaj za prigradska mjesta imao svoju stanicu, koja se nalazila na istoj strani nakojoj se nalazila i zgrada stare željezničke stanice, a preko puta hotela Hercegovina i upravne zgrade ŽTP.
Autobuska stanica je ustvari bilo stajalište autobusa, koji su se parkirali počevši od hotela Hercegovina pa sve do zgrade tadašnjeg Okružnog suda, jedan iza drugog. Na samom ulazu u hotel Hercegovina bila je smještena Biletarnica u kojoj su se mogle kupiti karte za prevoz, ili kako se to nekada govorilo „bileti“ pa od toga i potiče ime Biletarnica.
O postojanju autobuske stanice na ovom mjestu prije Drugog svjetskog rata nema pisanih tragova, a jedni pisani tragovi koji spominju prevoznička preduzeća u Mostaru potiču iz sjećanja suvremenika, kao što je u sjećanju „Mostar čaršija kakve više nema“ napisao Hilmija Šiširak.
On na ovu temu spominje:
„...počev od kafane “Jagnje”, pa do upravne zgrade ŽTP-a, bilo je par malih dućana i brijačnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeća “Špedicija”. Prvi direktor “Špedicije” bio je Remzija Puzić. Kasnije “Špedicija” prerasta u “HAP” (Hercegovački autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant “Autoprevoz”.
Česma sa slike, stajala je negdje u blizini jedne brijačnice, vlasništvo Alije Agića, malo sjevernije od Biletarnice, a služila je putnicima i namjernicima za osvježenje, pogotovo u ljetnom periodu i vremenima velikih vrućina, kada se, tada najčešće makadamskim prašnjavim putevima stizalo u Mostar iz raznih pravaca Hercegovine pa je osvježenje od vrućine i prašine bila prijeka potreba.
Ovdje valja napomenuti da su se jedno vrijeme, prije izgradnje nove autobuske stanice u sklopu kompleksa sa Željezničkom stanicom, međugradski autobusi zaustavljali i polazili sa Musale.

(spagos)
12.12.2017.

Arhitektura budućnosti: Stambeni kompleks Interlace u Singapuru







Na Svetskom arhitektonskom festivalu održanom je u Singapuru prije dvije godine, žiri renomiranih arhitekata najzapaženiju nagradu, “Svetska zgrada godine”, dodijelio je za kompleks “The Interlace” u Singapuru, koji je pobijedio u konkurenciji 338 drugih finalista.
Jedinstveni stambeni kompleks „The Interlace“ u Singapuru razvijen je tokom 2013. godine u arhitektonskim biroima OMA u saradnji sa njemačkim dizajnerom Ole Scheeranom. Kompleks je na festivalu dobio nagradu Urban Habitat Award i dvije nagrade Singapura u oblasti „zelene“ arhitekture i univerzalnog dizajna..
Kompleks zauzima 8 hektara i predstavlja 31 modularni blok, od kojih svaki ima dužinu od 70 metara i 6 spratova. Opšta visina kompleksa dostiže 24 sprata. Stambeni blokovi su složeni u asimetričnoj formi, što daje mogućnost stvaranja panoramske slike iz svakog stana. Projekat obezbjeđuje pristup vazduha u svako dvorište i omogućava rast visokog drveća na krovovima zgrada. Prilikom projektovanja sistema života u zgradi, vodilja je bila trajektorija sunca.
Ovim projektom Ole Scheeran je realizovao neku vrstu „društvene utopije“. 31 stambeni blok za osobe sa niskim prihodima projektovan je na periferiji Singapura. Njemački dizajner je stambene blokove složio u monumentalni stambeni kolaž sa zelenim krovnim površinama, međuspratovima i dvorištima. Slaganjem zgrada jedne na drugu, ne samo da je stvoren pristupačan životni prostor u jednom od najskupljih gradova na svijetu, nego su stanarima ponuđene zelene površine i mogućnost rekreacije, mnogo drugačije nego kod konvencionalne gradnje stambenih kompleksa.
(izvor:interlace)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
11.12.2017.

Bijela nedelja







10. decembar 2017.

Zima je druge nedelje decembra svoj bijeli prekrivač razastrla iznad većeg dijela Evrope.
Posebno lijepo za pogledati bilo je u Freudenbergu, u Siegerlandu, Njemačka, (naslici), gdje divlje-romantični utisak odaju tamne grede tamnošnjih poludrvenih kuća.
Bez obzira na romantiku koju pruža ovaj pogled, ništa manje za tim nisu zaostajali ni pogledi na bijele vjetrove, koji su preko planinski vrhova dizali bijelu sniježnu prašinu na Bjelašnici,
Naravno, ko je želio nešto malo više od obične šetnje po snijegu, dolazio je u pasnost od klizanja. Brojni udesi na saobraćajnicama, otkazani letovi aviona i bezbrojne sportske manifestacije.

(spagos)
11.12.2017.

Bliski susret pod vodom: I ajkulu znaju zaboliti zubi


U plitkim vodama ispred Bahama, Joe Romeiro, filmski režiser i zaštitnik ajkula, susreo se sa jednom, četiri metra dugom ajkulom čekićarom (Sphyrnidae). Za većinu ljudi, jedan ovakav susret u vodama okena bio bi noćna mora.
Romeiro je ronio skoro tri sata uporedo sa ajkulom i pri tome otkrio jedno inficirano mjesto, kao i rane u predjelu zubnog mesa. Istog časa je ispružio ruku i izvadio joj dva slomljena zuba.
Ispod slike na instagramu upozorio je ostale da ne čine nešto slično.
Opasno po život.
(izvor:spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
10.12.2017.

Pica svjetsko kulturno naslijeđe














Unesco je „umjetnost pravljenja napolitanske pice“ proglasio nematerijalnim svjetskim kulturnim naslijeđem.
Ko poznaje šta je sreća pojesti jednu pica margarita u Matteo u Napulju, (kao što je to direktno iz ruke učinio Bil Clinton prije nekoliko godina) taj zna naravno, da je ujetnost napolitanskih pica majstora, koju je sad Unesco ozbiljno proglasio za kulturno svjetsko naslijeđe, sasvim ispravna odluka. I stoga, to je baš umjetnost, A uz to još svašta nešto pored bazilikuma, mocarele i paradajiza. Umjetnost, kultura kao i kulinarstvo nalaze se baš u činjenici, da su oni više od naizgled samo običnog zbira sastavnih dijelova.
Unesco je svoju odluku obrazložio činjenicom da je pečenje pice jedan ritual, a kako to objašnjavaju pravi napolitanski mastori, oni se tokom spravljanja pice kreću na pozornici Pica je važan dio tamnošnje kulture i društnog života, a dovela je dotele da generacije od oko 3000 pica majstora u ovom gradu njihovim umjećem pišu istoriju.
U obrazloženju aplikacije Italije za kulturnu baštinu stoji da pica nije bila samo dio njihove prehrambene kulture, već je vjekovima uticala kako na knjiženvost tako i na muziku.

(spagos)
10.12.2017.

Negdje daleko: Tiho ostrvo La Palma











La Palma (puno ime: La Isla de San Miguel de la Palma) je sjeverno zapadno ostrvo Kanarskih ostrva u Atlanskom okeanu i pripada pokrajini Santa Cruz de Tenerife. Glavni grad je Santa Cruz de la Palma, a najveća opština Los Llanos de Adriane.
La Palma je po vulkanskoj aktivnosti jedno od najugroženijih ostrva Kanarskog ostrvlja. Međutim, u odnosu na ostala ostrva na Kanarima, ovdje je preko 40 posto ostrva prekriveno šumom, pa se zbog toga zove i Isla Verde (Zeleno ostrvo). Do sada je La Palma bila zaštićena od masovnog turizma, pa su mnoga mjesta na ostrvu sačuvala njihov izvorni katakter. Ovdje jedno malo putovanje po La Palmi i njegovim znamenitostima, vrijedno je pomena.
Naziv „slow island“, tiho ostrvo, neki način ovo ostrvo u Atlanskom okeanu označava da na njemu nema mikakve brzine ni trke. Sve ide lagano, svojim tokom, pa je zbog toga pravo mjesto za odmor onima koji, inače, žive život u petoj brzini.
La Palma ima mnogo toga za ponuditi na njenih 708 kvadratnih kilometara površine i vrlo je poznata po ljepoti eklektičnog pejsaža i čiste i netaknute prirode. Zbog toga nije ni čudo da ga na španskom jeziku zovu „La Insla Bonita“ – prelijepo ostrvo.
Ostrvo nudi iznenađenja na svakom od njegovih hiljadu kutaka sa šarmatnim insajderskim savjetima, malim selima kao iz bajke i njihovom tradicionalnom arhitekturom. Jednako spektakularan je i vulkanski podvodni svijet oko ostrva. Ostrvo nudi spektakularan svijet uvala, pećina i bezrojnih ribljih vrsta. Plaže sa kristalno čistom vodom jednostavno mame posjetioce da se opuste u toplom ljetnom vremenu. Bilo na Playa de Los Cancajos, Playa de Puerto Naos, Playa del Puerto de Tazarote, ili na Playa de Bajamar, svugdje se osjeća harmonija netaknute prirode, uz toplo kanarsko sunce, što djeluje opuštajuće
Za one koji su malo nemirnijeg duha i ne mogu stajati u mjestu, na raspolaganju je prekrasna priroda, brojne staze za hodanje vožnja biciklom, uspon na planinske vrhove, ili spuštanje u dubine pećina. Prava stvar za punjenje baterija uz nezaboravna iskustva usred netaknute prirode. Puno toga se može otkriti i u vodi. Slikovite podvodne pejsaže stvaraju pećine formirane od lave vulkana, kao i suptropski biodiverziteti. Dovoljno je zaroniti u ovaj jedinstveni doživljaj. Posebno su vrijedne pažnje i spomena Los Cancajos, Tazacorte i Peurto Naos.
Klima je blaga tokom čitave godine, i jednostavno mami da se dođe u posjetu ovom „slow islandu“.
Na slikama u prilogu:
Fenomen mora oblaka (Mar de nubes)
Calle Real u Los Llanos de Adriene
Tradicionalni način dobijanja soli, ručni rad u Salinas Marinas de Fuencaliente
Vjetrenjača u Las Triciasu
Kupalište Puerto Naos, kao iz snova, na zapadu La Palmasa
Umjetnost ručne izrade cigara u La Palmi – Puros Palmeros
Prašuma u Barranco Magdalena
Uspon na Ruta de los Vulcanos, brdo koje nosi naziv Vulkan.
(izvor:web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
09.12.2017.

Sa novogodišnjeg/božićnog vašara - Neka malo čudna jelka


Počela je prodaja, jelki na novogodišnjim/božićnim vašarima.
Jedan interesantan tekst objavljen na facebooku, o jednom starijem čovjeku, koji je usput jeftino kupio nešto nalik na novogodišnju/božićnu jelku. Mjesto radnje, vjerovatno Köln. Ako je to bilo tako, što bi rekao rahmetli Nezir:

Tako...jelka je kupljena. Prodavač sa vašara mi je rekao, ako jelki dodajem dovoljno vode i smjestim je pored prozora, gdje će imati dosta sunca, može ostati dugo zelena i da će uz to još i narasti, i rekao je kako će on navratiti tamo oko februara i da će je sam odnijeti, tako da se ne moram brinuti, šta ću sa njom, kad mi više ne bude trebala.
Jedan simpatičan momak taj prodavač, a i neka malo čudna jelka..
Nije mi jasno da ima i toga...

(sa stranice: NETT-WERK Köln/facebook)
09.12.2017.

Kineska čuda: Uskoro prvi voz virtuelnom prugom bez šina






Kina bez šina, naslovi su tekstova kojima se opisuje ovo najnovije čudo, koje, kako smo to u zadnje vrijeme navikli, dolazi iz Kine.
Najnoviji način javnog prevoza je i autobus, i tramvaj, i voz, sve u jednom. Njegov proizvođač, kineska kompanija CRRC naziva ga pametnim autobusom, ali je ovo mnogo više od toga, jer mu se, kao i vozu, mogu dodavati vagoni, a kao autobus, jer se kreće po normalnom putu.
Iznenađenje je da će se ovakvi vozovi kretati po unaprijed postavljenim putanjama i neće mu biti potreban vozač. Voz je opremljen senzorima koji prate bijelo obojene linije na putu. A to je, kao da imate virtuelne šine na putu. Prvi voz dužine 30 metara, ima 3 vagona, a može primiti 300 putnika. Ukoliko bude potrebno, može se postaviti više vagona.
Navodi se da je ovaj pametni autobus, ili Autonomus Rail Rapid Transit (ART) mnogo jeftiniji od metroa, ili tramvajskih sistema, jer ne zahtijeva postavljanje infrastrukture. Smatra se da bi moglo biti idealno rješanje za srednje ili male gradove u Kini, koji ne mogu priuštiti izgradnju takvih linija.
Kako navodi Xinhua, kineski državni medij, kilometar trase za ovakva prevozna sredstva košta oko 2 miliona dolara, umjesto 102 miliona za kilometar podzemne željeznice.
Prvih 6,5 kilometara linije ART biće izgrađeno u kineskom gradu Zhuzhou, a sa radovima će se krenuti u idućoj godini.
(izvor:mashable)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
08.12.2017.

Novo u kinu: Ubistvo u Orijent expresu


Više od dva miliona kupaca knjiga Agate Christie nisu bili u pravu. Njeno najbolje djelo „Ubistvo u Orijent ekspresu“ moralo je ponovo biti predstavljeno, jednoj novoj kino generaciji, nakon ekranizacije ovog djela od strane Sidney Lumeta, 1974. godine.
Sada je britanski specijalist za Shaekspeara, Kenneth Branagh inscenirao čitavu retrospektivu kao Hercule Poirot, u skladu sa novim vremenom i akcijama po novoj modi, naravno uz asistenciju čitavog ansambla svjetskih zvijezda.
Film obiluje elegancijom i hladnom proračunljivošću.
Za povratak iz jednog od svojih slučajeva, Hercule Poirot (Kenneth Branagh) uzima legendarni Orient Express. Međutim, lagana vožnja vozom ovog puta nije mu poslužila samo za dugo razmišljanje.  Umjesto toga, poznati majstorski detektiv radi ponovo: Putnik iz voza je ubijen i jasno je da jedan od ostalih putnika mora biti krivac. Svi su osumnjičeni: španjska misionarka Pilar Estravados (Penélope Cruz), guvernerka Mary Debenham (Daisy Ridley), profesor Gerhard Hardman (Willem Dafoe), udovica gospođa Hubard (Michelle Pfeiffer) i doktor Arbuthnot (Leslie Odom Jr.). Ali, Poirot vrlo brzo shvata da neće rešiti slučaj, kada sazna malo više o mogućim počiniocima. I uz to mora da sazna više i o žrtvi, a uz sve to i da požuri, jer kako ubica ne udario ponovo…Nastavak, naravno u kinu.
Na sici: režiser Branagh kao Hercule Poirot i Daisy Ridley kao mis Mary Debenham.
(izvor:spiegel)
(NovaSloboda.ba)
08.12.2017.

Umjetnost preživljavanja


Stotine galebova ne mogu se prevariti. Ljudi koji se u rano jutro probijaju motornim čamcem rijekom Yamuna sigurno sa sobom imaju nešto za jelo.
Galebovi u poređenju sa ostalim pticama važe kao veoma inteligentne i sposobne za prilagođavanje. To im pomaže da nekako izmajstorišu njihov život u Nju Delhiju. Yamuna se u ovoj metropoli već odavno smatra mrtvom rijekom, zagađena milijardama litara ispuštenih otrovnih tekućina.
U međuvremenu, čini se da su i u Indiji ljudi postali svjesni šta su učinili sa prirodom. Zagađivači okoline, koji zagađuju rijeku, pravno bivaju tretirani isto kao da su ubili nekog čovjeka.
Koliko je to kasno, pitanje je?
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
07.12.2017.

UABNOR Mostar: Prolongira se antifašističko okupljanje na Partizanskom groblju


Udruženje antifašista i boraca NOR – a Mostar, cijeneći atmosferu u gradu nakon posljednje presude Haškog suda, otkazuje okupljanje antifašista na Partizanskom spomen groblju u Mostaru zakazano za subotu, 9. decembra 2017. godine, navodi se u današnjem saopštenju UABNOR-a Mostar.
“U novonastaloj situaciji, bilo kakvo protestno okupljanje većeg broja građana može biti rizično i pogrešno shvaćeno od jednog broja građana, što nije namjera organizatora, te je, u cilju doprinosa poboljšanju atmosfere u gradu, najavljeni skup prolongiran za drugi termin, o kojem će javnost biti blagovremeno obaviještena”, stoji na kraju saopštenja.


(NovaSloboda.ba)
07.12.2017.

Barbie sa maramom


Lutka Barbie ide u korak sa vremenom. Sada nosi maramu na glavi, što se baš i ne sviđa svima.
Barbie se može kupiti sa hidžabom, muslimanskom maramom na glavi, pri čemu su joj pokriveni kosa, vrat i prsa. Novi model iz kuća Mettel  izgleda kao mlađa sestra mačevalke Ibithaj Muhammad (31), koja je bila prva američka sportistkinja koja je nosila hidžab, dok se takmičila na Olimpijskim igrama u Riju. Tamo je osvojila bronzanu medalju.
„Sretna sam da će se od sada mnoge djevojčice moći igrati sa Barbie lutkama koje nose hidžab“, rekla je Ibithaj.
Za nju je ovo ostvarenje njenog sna iz djetinjstva.
„Barbie s hidžabom trebaju pokazati da djevojčice mogu sve,“ rekla je proizvođač ovih lutaka Mettel.
Barbie je najprodavanija lutka na svijetu, uz pretpostavku da je istovremeno i najomrženija. Neko uvijek na nju ima neku primjedbu. U vezi sa novim izgledom Barbie, već pristižu pritužbe u smislu.
„U budućnosti će neko smatrati maramu na glavi kao nešto sasvim „normalno, iako marama pripada Islamu. Ovo nije normalno, nego antifeministično. Djevojčice dijeli na dobre i loše“, rekla je pravnica Seyran Ates i borac za ženska prava.
Nastavnica Islama Lamya Kaddor ima sasvim suprotno mišljenje, i sve ovo komentariše puno više opušteno.
„Svako ima mogućnost da kupi neku drugu Barbie. Ranije je Mettel bila optuživana zašto prodaje samo lutke sa plavom kosom, polugole, visoke i mršave. Sada ih ima raznih vrsta i to opet nekome smeta i nije dobro“, kaže Lamya.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
06.12.2017.

Sitan znamen: Hronogram o gradnji Starog mosta


Prema dostupnim podacima godine 1557. je počela gradnja mosta preko Neretve i trajala je devet godina.
Most predstavlja remek-djelo neimara Sinan Kodže (a ne Hajrudina – koji je, možda, bio nadzornik ili izvođač projekta, ali ne i graditelj).
Tek izgradnjom dvije kamene kule na suprotnim obalama Neretve, graditelju je uspjelo izgraditi Stari most. Inače su prethodni pokušaji pali u vodu, jer nije bilo protivteže u fundamentima mosta.
Na kamenoj ploči mosta – hronogramu o gradnji, ispisana je godina završetka izgradnje – 944. godine ako se računa po Muhamedu, ili 1566. godine po Hristu.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
06.12.2017.

Bračni fotos na visokom nivou


„Draga, šta misliš da naš brak počnemo na visokom nivou?“, moglo bi glasiti pitanje nekog mladoženje u Kini.
Za ovu, veoma spektakularnu fotografiju nakon vjenčanja, na okomitoj stijeni u provinciji Henan, odlučio se jedan mladi Kinez sa svojom izabranicom,
Za vrijeme shootinga, drugi turisti su morali čekati. Srećom, bili su osigurani čeličnim sajlama.
Velika oblast površine oko 50 kvadratnih kilometara oko planine Chaya u centralnoj Kini važi kao velika atrakcija, posebno, nakon što je ovdje snimljena jedna omiljena televizijska serija.
Nedostatak ove akcije: Od ovog trenutka, htjeli to oni ili ne, za mladenace sve kreće nizbrdo.
Pa gdje se zaustavi.
(izvor:stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.12.2017.

Iz istorije boksa: Majka prekinula meč u Engleskoj






Vjerovatno je mnogim ljubiteljima boksa još poznato ime engleskog boksera Tony Wilsona (rođen 1964), koji je predstavljao Veliku Britaniju na Olimpijskim igrama 1984. godine, a u profesionalnoj karijeri je bio britanski šampion u teškoj kategoriji između 1987. i 1989. godine.
Jedna veoma interesantna situacija desila se na meču za prvaka Engleske, održanom 22. septembra 1989. godine, u kome je Tony Wilson pobijedio Steve McCarthyja pod kontroverznim okolnostima. Meč je održan pred 1.000 gledalaca u Guildhalli u Southamptonu. U tome meču. prednost je bila na do tada još nepobjeđenim Steve McCarthyja.
Mc Carthy je u trećoj rundi uputio jednu seriju opasnih udaraca Wilsonu, stisnuvši ga u konopce. Sve je navodilo na jednu laku i brzu pobjedu McCarthyja…
I tada se desilo ono, zbog čega se i danas priča o ovom meču. U ring se popela Wilsonova 62. godišnja majka Minna Wilson i počela udarati Mc Carthyja cipelom po glavi. Krvave glave McCarthy je napustio ring. Pošto je, uz to u ring ušao i čovjek iz Wilsonovog ugla, Mc Carthy je vjerovao da je meč već dobio, digao ruke u vis u znak pobjede i sišao sa ringa. Međutim, bizarni sudija Adrian Morgan je insistirao da se meč nastavi, što je McCarthy odbio. Wilson je proglašen pobjednikom tehničkim nokautom? Nakon proglašenja pobjednika, uslijedili su nemiri u ringu, a Wilsonova majka je bukvalno izvučena sa ringa od strane čuvara reda. McCarthy se vratio na ring samo da smiri gužvu. Nakon meča. McCarthy je morao u bolnicu, gdje je zbog posjekotina na glavi, prouzrokovanim udarcima Wilsonove majke, dobio četiri šava. Bokserska federacija je potvrdila odluku sudije u ringu i regisrovala meč pobjedom Wilsona.
Umjesto da se zahvali majci na pomoći, Wilson joj je jednostavno zabranio da ubuduće dolazi na njegove mečeve, a majka je iskoristila priliku i javno se izvinula za ono što je uradila.
Wilson je sada u bokserskoj penziji, a usput vodi bokserski gym i trenira mlade boksere.
Steve McCarthy (1962 – 2017.) je postao britanski šamion u teškoj kategoriji 1990. godine
Detalji iz runde u kojoj majka ulazi u ring i udara boksera cipelom na linku:
(izvor:guardian)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

05.12.2017.

Labirint na dnu dna


Ronilac na slici istražuje jednu krašku pećinu ispunjenu vodom. Kao ulaz, poslužio mu je otvor koji je nastao urušavanjem gornjeg sloja pećine. Ovakve pećine nastale u krečnjačkim područjima imaju stručne nazive Cenote. Jedna od najdužih jamskih podvodnih sistema na svijetu nalazi se na meksičkom poluostrvu Yucatan
Cenote, ili na španskom Mayathan, je rupa u krečnjaku, u obliku ponora, stvorena rušenjem gornjeg sloja pećine, a nakon toga ispunjena vodom iz podzemnih tokova.
Termin dolazi od Maya sa meksičkog poluostrva Yucatan, gdje je u tamošnjoj saveznoj državi Quintana Roo poznato više od 1.000 ovakvih cenota, a nešto manje ih se nalazi na Yucatanu i Belizei. U prosjeku, svaka ima dužinu do 15 metara, a neke i do 100 metara. Nastaju u kraškim područjima.
Po nekadašnjem vjerovanju Maya, smatrane su ulazima u podzemni svijet i često su ih koristili za religiozno polaganje žrtava.
(izvor:spiegel)
Smail Špago


(NovaSloboda.ba)
04.12.2017.

Svaki ćilim je ljepotan za sebe

Mostar, ćilm na mostu




(ćilim, mural, tuzlarije.net)




Jedan ćilim prostrijet na zidu do Starog mosta u Mostaru i jedan mural, napravljen u Tuzli prije dvije godine, oslikavaju svu ljepotu naših rukotvorina, od one iskazane kroz samu izradu ovog ukrasno-umjetničkog komada iz naših kuća, do inspiracije stvaranja umjetničkog izraza naših ljudi.

Ćilim (perzijski: گلیم‎ gelim, turski Kilim) je vrsta tepiha, tkanina rađena na tkačkom razboju, pretežno od vune, različitim tehnikama: klečenjem (namitanjem), tehnikom baršuna i uzlanja. Proizvodi se na području od Balkana do Pakistana. Ćilimi se mogu koristiti i kao dekoracija ili za sedždu.
Ime ćilim dolazi od turske riječi kilim koja dolazi od perzijske riječi gelim što znači grubo raširiti.

Bosanski ćilim je posebna vrsta ćilima, većinom orijentalnog izgleda koji predstavlja važnu kulturnu vrijednost kako Bošnjaka tako i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina je jedina evropska zemlja koja ima svoj, bosanski ćilim, kao osoben vid primijenjene, narodne, tradicijske likovnosti.
Najobičnije bosanski ćilimi su crvene pozadine i imaju raznovrsne mustre po sebi. A na krajevima kocke u formi žaba na raznim pozadinama. Prisutna je i plava podloga za bosanske ćilime.
Bosanske ćilime krasi ljepota, bogata likovna ornamentika, kolorit. Bosanski ćilim spaja i uticaje dalekog Orijenta i autohtonih balkanskih elemenata.[2]
Najpoznatiji je tzv. begovski ćilim koji je tkan više mjeseci. Kada bi ga završili, bio bi iznesen napolje, prema suncu i kroz njega nije smjela proći niti jedna zraka, što bi dokazivalo gustoću tkanja, kvalitet.
Za izradu ćilima koristila se vuna domaće ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci. Od ukrasa uglavnom se koristila prava, cik-cak linija, trokut, romb, također i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano.
(wikipedia)

Po mišljenju istaknutih etnografa i etnologa na Balkanu, ćilim (persijski - gilim, gelim; turski -kilim, kelim) je u naše krajeve došao sa turskim osvajanjem, mada ima i onih koji osporavaju takvu tezu, ali bez dovoljno osnova i činjenica, inače, smatra se da potiču iz drugog ili trećeg vimeka prije nove ere sa prostora Kaspijskog jezera i armenijskih vrleti.
Ćilim je najljepši, najoriginalniji i najčistiji narodni proizvod. Cjelokupan posao obavlja se ručno. Radi se iz jednog dijela. Sa šarama i ornamentima ima dva glatka identična lica, što se postiže čvrstim utkivanjem potke.
Izrada čilima je izuzetno spora i temeljna. Da bi nastao, potrebni su mjeseci mukotrpnog rada, truda i muke iskusne tkalje, zbog čega je umjetnička vrijednost daleko veća od materijalne.« Koliko neprespavanih noći, ukočenih leđa, izbodenih prstiju i umornih očiju».
U svijetu prepunom iluzija i iskušenja, tkalja prepoznaje pravu emociju, pretvara je u istinu i približava je stvarnosti. Zbog toga su ćilimi poligoni emocija, želja i stvaralače komocije. Daje tako, lako se uvjeriti: na tri istovjetna čilima, uz jedan urnek (mustra, uzorak), ima puno razlika i detalja koji nisu identični i suštinski se razlikuju. Zato je svaki ćilim priča za sebe, jer tkanje je percepcija momentalnog psihološkog stanja devojačkih ruku. Svaka tkalja i nesvjesno ima potrebu da prirodu čovjekovog svijeta oplemeni uljepšanim oblicima i nadzemaljskim sjajem.

Svaki ćilim je ljepotan za sebe, poseban, autentičan i jednako mističan sa svojim karakterom i dušom. Originalnost se stvara tako što tkalja u svoj rad ugrađuje svoj DNK i genetski kod naroda kojem pripada. U njemu se generiše identitet, kako individualni, tako i nacionalni, ali i lične intimne priče. Zato je ćilim magija, a tkanje svojevrsna terapija. On je odgovor na ljudsku neprolaznost, ali i svjedok svakodnevnog života našeg naroda. Tkanje čilima je stvaranje novog života, novog doma, poroda i bogatstva.

Balkanski ćilim
Na prostoru Balkana, smještenom između istoka i zapada, stvorena je autentična umjetnost tkanja čilima. Etnolozi najčešće govore i pišu o pirotskom, bosanskom, sandžačkom, slavonskom, ličkom, vojvođanskom ćilimu. Vrsni poznavalac ornamentike, Jelica Belović Bernadžikovska, razvrstava šare čilima u pet perioda: mitološki, hrišćanski, turski, klasični i moderni. Naravno, vremenom su se uticaji preplitali pa su tako tkalje sa Balkana tradicionalnu narodnu šaru obogatile istočnjačkim motivima, čime je stvorena nova originalna tvorevina.
Svaki ćilim ima svoju šaru, svoje diskretne boje, u kojoj dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, zatim bijela i crna. Boje su žive, trajne ali i presudne kod određivanja starosti čilima. Naravno, postoje šare koje se lakše i brže izrađuju ali i one koje su složenije i zahtevaju više znanja i vremena za izradu. Svaka šara ima svoju poruku: za svekrvu, muža, sina, vojnika, vjernika, za državu, krunu..«Ko želi da bude poslovno uspješan i lično snažan, neka traži «bombe»; da osvoji djevojku »razbacane đulove»; za zaštitu od uroka «Kondićeva šara»; za društvo i merak «Begov ćilim»..
O porijeklu šara postoje različita mišljenja: jedni tvrde da su autohtone, drugi da su «pozajmljene» od orjentalnog čilima. Bilo kako, nesporno je da u šarama i ornamentu ima arome orijenta, dalekog istoka, Vizantije, Persije, hrišćanstva, islama, Balkana..
Ornamentika čilima u svom razvoju pokazuje zamršen splet raznih uticaja. U početnom stadijumu ornamentika je jednostavna, shematizovana, s malom skalom boja, da bi u daljem razvoju ornamenti bili slobodniji a boje sve otvorenije.
(narodni.net)


(sakupio: spagos)
04.12.2017.

Biblioteka budućnosti





U Kini je otvorena biblioteka sa nevjerovatnih 1,2 miliona knjiga, a njena unutrašnjost ostavlja bez daha. Ova građevina izgleda nevjerovatno uz sferični auditorijom u samom centru bilioteke, čime podsjeća na veliko oko. Nalazi se u Binhai distriktu u Tienjinu i građena je na pet spratova.
Biblioteka predstavlja pravo remek-djelo savremene arhitekture.
Kada se govori o najljepšim bibliotekama na svetu, najčešće je svima prva pomisao veleljepna građevina iz prošlog vijeka, koja odiše težinom koju za sobom ostavljaju godine istorije.
Ipak, novootvorena biblioteka svakako zaslužuje da se nađe na listi najljepših biblioteka na svijetu.
Ova futuristička biblioteka se prostire na pet spratova, obuhvata 34.000 kvadratnih metara, dok joj je kapacitet nevjerovatnih 1,2 miliona knjiga. Ova biblioteka posjeduje čitaonice u prizemlju, dok se na spratovima iznad nalaze prostorije za sastanke i kancelarije, a na najvišim spratovima kompjuterski i audio studiji.
Nismo sigurni koliko bismo uspjeli da se fokusiramo na samo čitanje, jer bismo, vjerovatno, bili isuviše zauzeti oduševljavajući se ovim nesvakidašnjem zdanjem.
Prva dva sprata biblioteke čine čitaonice, knjige i prostori za dnevni boravak, dok se na spratovima iznad nalaze prostorije za sastanke, kancelarije, računarske i audio sobe i na krovu dva patiosa.
Dizajn ove građevine je nastao kao plod kolaboracije između holandske firme MVRDV i Tienjinskog insituta za urbano planiranje i dizajn, a izgradnja je trajala tri godine.
(izvor:nationalgeo)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
03.12.2017.

Maskota Svjetskog prvenstva u Fudbalu u Rusiji: Zabivaka



Maskota je izabrana glasanjem više od milion ljudi, a najviše glasova dobio je vuk Zabivaka.

Vuk je s 53 posto glasova pobijedio tigra u astronautskoj opremi (27%) i mačku (20%), a ime mu je dao Vitalij Mutko, predsjednik FS Rusije, koji je ujedno i ministar sporta Rusije i zamjenik premijera Rusije Dmitrija Medvedeva.

Maskote su na svjetska prvenstva uvedene 1966. godine u Engleskoj, a prva je bio lav Willie. Potom su slijedili dječaci Juanito (Meksiko 1970.), Tip i Tap (Njemačka 1974.), Gauchito (Argentina 1978.), narandža Naranjito (Španija 1982.), čili Pique (Meksiko 1986.), figura Ciao (Italija 1990.), pas Striker (SAD 1994.), pijetao Footix (Francuska 1998.), animirani likovi Ato, Kaz i Nik (Južna Koreja i Japan 2002.), lav Goleo VI i lopta Pille (Njemačka 2006.), leopard Zakumi (JAR 2010.) i armadiljo Fuleco (Brazil 2014.).

Zabivaku je predstavio jedan od najboljih fudbalera svih vremena, brazilac Ronaldo.

Rusija će biti domaćin Mundijala od 14. juna do 15. jula 2018. godine. 

(spagos)
03.12.2017.

Antifašizam u funkciji izgradnje bolje budućnosti

(fotos:klix)

U Šarića kući u Stocu sinoć je održana tribina na temu “ZAVNOBiH, AVNOJ i antifašizam danas”. Gosti tribine bili su Miroslav Živanović, Vesna Saradžić i Edin Zagorčić.
U prepunoj sali Šarića kuće, u dvosatnom otvorenom razgovoru, govorilo se o pojavnim oblicima fašizma i neofašizma danas, te o konkretnim akcijama koje se u Hercegovini preduzimaju u cilju borbe protiv današnjih oblika fašizacije društva. Istaknute su dvije konkretne akcije koje su pobudile veliko interesovanje, a to su: Obnova i revitalizacija Partizanskog spomen groblja u Mostaru i konstitutivnost Srba u Hercegovačko – neretvanskom kantonu i nastojanje da se to ostvari.
Kada je u pitanju Partizansko spomen groblje u Mostaru, prisutne je zanimao tok akcije i planovi kako će se sve to odvijati, te način uključivanja širokog kruga antifašista.
Posebno zanimanje izazvala je konstatacija da je plan Odbora za obnovu Partizanskog groblja u Mostaru evidentiranje stanja svih antifašističkih spomenika u BiH, ali i šire i pokretanje velike regionalne akcije za njihovu zaštiti u obnovu.
Ovo je prva ovakva tribina, a plan je da se krene širom BiH, ali i regije i govori o značaju antifašizma i spomenika koji svjedoče antifašističkoj borbi naroda ovih prostora.
(NovaSloboda.ba)
03.12.2017.

Negdje daleko: Iz svijeta slonova








Hiljade mladih slonova svake godine izgube svoje roditelje kroz lov na slonovske kljove. U jednom stacionaru za uzgoj slonova u Keniji mladi slonovi se uče životu u familiji, kako bi se nakon toga mogli vratiti u divljinu.
Kreću se koracima bebe, iako njihova impozantna tijela imaju veličina kao odrasli, a uz ovo zadivljujuće tijelo imaju i jednu multifunkcionalnu surlu.
Ljudi vole slonove. Međutim, u mnogim afričkim zemljama oni su osuđeni na nestajanje. Prema naučnim podacima, prije 100 miliona godina, u tamnošnjim savanama ih je živjelo više od 5 miliona, a danas ih je svega oko 400 hiljada, što je samo 8 posto od nekadašnjeg broja.
Oko 35 hiljada slonova ugine svake godine, pretežno bivaju ubijeni od strane krivolovaca, a nakon što ih ubiju, samo im otpilaju kljove. Pri tome, najčešće bivaju ubijeni svi stariji članove jedne slonovske familije, iza koje ostaju bespomoćni, a za krivolovce neinteresantni mladi.
Potražnja za slonovačom u svijetu je ogromna. U 2016. godini konfiskovano je oko 40 tona slonovače, što je više nego i jedne godine do sada. Posebno se u Kongu i Centralnoafričkoj Republici dešavaju pravi slonovski masakri. A to je katastrofa za mlade slonove. Ne samo što najmlađim nedostaje majčino mlijeko, nego što su stariji slonovi garancija opstanka mladih.
Organizacija, poput David Sheldrick Wildlife Trust, brine se o siročadima slonova. Tamo ih hrane pomoću zamjenskog mlijeka i u nekoj vrsti dječijeg vrtića pripremaju ih za život u prirodi. Mnogi mladi slonovi su traumatizovani zbog gubitka njihove porodice. Njegovatelji im stoga ne doniraju samo hranu, nego i neku vrstu komfora. Štite ih pokrivačima od jakog sunca, a tokom noćne hladnoće prekrivaju prekrivačima.
Često su potrebne godine da se ovi mladi slonovi pripreme za samostalni život na slobodi, bez pomoći čovjeka. Obično ih ovako drže osam do deset godina, dok se ne pridruže nekoj porodici. Do sada na ovakav način u prirodu uspjeli vratiti više od stotinu mladih slonova. To je zalog za uspjeh ovog projekta, a od tog broja na svijet je već došlo i 25 novorođenih slonova. To je nova nada za slonove, kažu u organizaciji.
Međutim, projekat će postati održiv samo ako mu se priključi i okolno stanovništvo. Saradnici iz uzgojne stanice često su u posjeti okolnim stanovnicima i objašnjavaju im važnost slonova u prirodi. Slonovi su ugroženi, ne samo zbog trgovine slonovačom, nego i ugrožavanje njihovog životnog prostora.
Fotograf Joachim Schmeisser je u ovaj projekat ušao prije osam godina, Redovno putuje u Keniju i dokumentuje sudbinu ove siročadi i njihovih njegovatelja, a izbor njegovih fotografija se prikazuje u galerijama širom svijeta.
Na slikama:
U sklopu stacionara je formiran jedan „teenie-club“ koji okuplja slonove siročad.
Kao grupa se kreću kroz savanu i pri tome podižu veoma mnogo prašine.
Slonovi komuniciraju i pomoću ušiju. Položaj ušiju kod slona na slici kazuje da je on veoma ljut.
Familja u grupi napušta stacionar nakon godina boravka i u prirodi se priključuje jednoj familiji.
Za zaštitu od dosadnih insekata, mladi slon se po glavi posipa crvenom prašinom.
Ovi debelokošci su veoma osjetljive životije i bez familije jedva da mogu preživjeti.
Valjanje po blatu tjera krpelje, ali i osvježava. Svakog dana se ovdje iskrene jedna velika cisterna puna vode.
(izvor:focus)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
02.12.2017.

SP u fudbalu, Rusija 2018: Izvučene grupe


U Kongresnoj palači Kremlj u Moskvi održana je svečana ceremonija izvlačenja grupa za Svjetsko prvenstvo u Rusiji.

Nakon dugih i uzbudljivih kvalifikacija, 32 reprezentacije našle su se u današnjem žrijebanju grupa za Svjetsko prvenstvo.
Ono što je sigurno, sljedećeg ljeta uživat ćemo u spektakularnim utakmicama i već sada smo dobili neke zanimljive duele i jake grupe, a Mundijal otvaraju Rusija i Saudijska Arabija.
Svjetsko prvenstvo igra se od 14. juna do 15. jula naredne godine i to u Moskvi, St. Petersburgu, Kaliningradu, Nizhnyi Novgorodu, Kazanu, Samari, Volgogradu, Sočiju, Saransku, Rostovu i Yekaterinburgu.

Grupa A: Rusija, Saudijska Arabija, Egipat, Urugvaj
Grupa B: Portugal, Španija, Maroko, Iran
Grupa C: Francuska, Australija, Peru, Danska
Grupa D: Argentina, Island, Hrvatska, Nigerija
Grupa E: Brazil, Švicarska, Kostarika, Srbija
Grupa F: Njemačka, Meksiko, Švedska, Južna Koreja
Grupa G: Belgija, Panama, Tunis, Engleska,
Grupa H: Poljska, Senegal, Kolumbija, Japan

Termini odigravanja utakmica:

16 juni – 28 jun 2018 grupna faza
30 jun – 3 jul 2018 osmina finala
6 jul – 7 jul 2018. četvrtfinale
10 jul 11 jul 2018. polufinale
14 jul utakmica za 3. mjesto
15 jul 2018. finale

(sport)

(spagos)


02.12.2017.

Pokretna umjetnost: Na zadnjoj stranici moga kamiona







Umjetnik iz Hamburga Peter Piller (49) poznat je po svojoj strasti za sakupljanjem fotografija.
U ličnoj arhivi je arhivirao na hiljade fotografija iz raznih oblasti. Tokom svoje prakse, koje traje zadnje dvije decenije, on je dosljedno istraživao kuturne tendencije fotografije, te način na koji su snimljene. Fotografije je najčešće vadio iz lokalnih časopisa i novina, a njegovi radovi istražuju latentne odnose između različitih fotografija.
Posljednjih godina fokus njegovog rada je okrenut ka prikazima ženskog tijela u analognim i digitalnim medijeima, kao objekt želje. U tu svrhu je sačinio kolekciju „Priviđenja“, koju predstavlja na svojim izložbama, istovremeno odstupajući od svog koncepta arhivskog materijala. Ovu kolekciju je objavio u ediciji fotografija istog naslova.
Tokom zadnje tri godine, pratio je kamionske prikolice na autoputevima kroz Njemačku, na kojima su na zadnjoj strani bile oslikane reklame različitih firmi, a sastavni dio reklame bili  motivi žena. Fotografisao ih je na benzinskim pumpama, na odmaralištima, tokom njegovih brojnih putovanja, najčešće između Hamburga i Leipziga.
Digitalno uklanjanje tekstualnih elemenata je zajednička strategija njegove prakse, a kao rezultat toga nastale su slike velikog formata, na kojima su prikazani motivi žene van konteksta.
Interesantno je da muških motiva na reklamama na kamionima skoro da i nema, a i ženski motivi, takođe, nisu tako česti, nalaze se možda tek na svakom hiljaditom kamionu.
Tokom njegovog umjetničkog razvoja, umjetnik se više bavio arhiviranjem svakodnevnog života, U njegovoj kolekciji nalazi se oko šest hiljada novinskih fotografija, a dvostruko više snimaka iz bivšeg arhiva slika iz vazduha.
(izvor:focus)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
01.12.2017.

Korisnik = proizvod


„In den digitalen Netzwerken ist der Nutzer das Produkt. Er merkt es nur nicht.“ Anonymer Branchen-Insider

„U digitaknim mrežama korisnik je proizvod. Samo on to ne primjećuje“ aninimni, dobro upućeni.

Ili po narodski...svi smo mi tu samo pijuni...
(spagos)
01.12.2017.

Rijetki pronalazak: Pronađena podmornica potopljena u Prvom svjetskom ratu




Njemačka podmornica UB-11 iz Prvog svjetskog rata pronađena je “netaknuta s tijelima 23 ljudi” nedaleko od belgijske obale, objavile su u četvrtak belgijske vlasti.
Guverner Zapadne Flandrije Carl Decaluwe izjavio je, za Associated Press, da je došlo do “jedinstvenog otkrića na dnu Sjevernog mora”: “Zaista je nevjerovatno da smo pronašli nešto ovakvo. Sprijeda se vidi šteta od udara, ali podmornica je ostala zatvorena i u njoj se nalaze 23 tijela”.
Pronađena podmornica duga je 27 i široka šest metara. Snimvi objavljeni na internetu prikazuju netaknutu podmornicu prekrivenu slojevima morske trave i školjki.
Decaluwe je rekao da su je pronašli istraživači i odbio je govoriti o detaljima lokacije dok ne bude zaštićena po propisima. O pronalasku je obavijestio njemačku ambasadu.
Oko 18 njemačkih podmornica bilo je stacionirano u Brugesu između 1915. i 1918. godine. Trinaest ih je uništeno, a ovo je jedanaesta koja je. pronađena u belgijskim vodama.
Otkriće je objavio u Belgiji stručnjak Tomas Termote, koji je rekao da je ta podmornica do sada bila nepoznata belgijskim medijima. Međutim, to je već jedanaesti put da je brod njemačke ratne mornarice iz razdoblja 1914-1918. godine pronađen u vodama Belgije, koja je bila područje intenzivnih borbi Njemačke u ratu protiv saveznika. Nikada ni jedan vojni brod takve veličine, dug 27 metara, nije pronađen tako dobro očuvan, rekao je Termote, stručnjak za olupine podmornica.
Podmornica je pronađna blizu Ostendea na sjeveru Belgije, a tačno mjesto se krije od evenutalnih znatiželjnika.
Jedna mala mesingana pločica, manja od 10 centimetara, mogla bi njemačkim familijama dati saznanja o pogibiji njihovih predaka u Prvom svjetskom ratu. Na pločici stoji „UB-29“. Na osnovu toga se mogla identifikovati njemačka podmornica.
„Ovo je rijedak pronalazak, pogotovo, ovako blizu obale“, izjavili su podmorski arheolozi.
Podmornica „U-29“ je prijavljena kao nestala 27. novembra 1916. godine, znači skoro prije 101 godinu. Olupina je ležala u dubini od samo 30 metara. U međuvremenu je potpuno obrasla i ispunjena pijeskom.
Kako se kaže u prvim informacijama, podmornica bi trebala ostati na tom mjestu, kao podvodni morski grob, jer bi njeno vađenje bilo teško tehnički izvodivo, a po jednoj staroj pomorskoj tradiciji i običaju, posada ostaje tamo gdje i jeste, kako se njihov pokoj ne bi uznemiravao, a zona oko potpoljene podmornice će biti označena kao zaštićena zona.
Stara lista posade ove podmornice iz Pomorske arhive u Cauxhavenu u Njemačkoj dokumentuje imena 22 člana posade na poslijenjoj plovidbi, a ne 23, kako se pretpostavljalo i kako je već izjavljeno.
Nakon identifikacije podmornice, sada bi trebalo biti razjašnjen i identitet žrtava, a njihovi potomcim će biti o tome informisani, uz nadu da će sve familije biti pronađene, kako kažu iz njemačke ambasade u Belgiji.
Pomorsko odmaralište Ostende je od 1914. do 1918. godine bilo poprište teških pomorskih borbi. Flota njemačkog carstva je od Flandrije vodila borbu protiv britanskih brodova upravo ovakvim podornicama. Protivnik njemačkim brodovima i podmornicama su bila mine pred belgijskom obalom. Jedna takva, težine od oko 1.000 kilograma bila je sudbinska za identifikovanu podmornicu.
Olupina je, inače, bila pronađena u junu ove godine, a vlasti su izdale dozvolu za njeno istraživanje u septembru. Rezultati su tek sada predočeni u javnosti.
(izvor:web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)