spagosmail

Dobrodošli na moj blog


29.03.2018.

Nurija


Prije nekoliko dana na facebooku izroni slika čovjeka koji trči ulicama Sarajeva, samo u šorcu, a pored njega trčkara pas.

Prisjetih se jedne televizijske emisije, koju smo tamo odmah iza rata gledali putem satelita. Emisija se zvala „Vatrene ulice“ Reporteri su išli ulicama BiH gradova i nalazili posebne ljude (specimen), koji su imali svoju filozofiju života i preživljavanja u svom mikro svijetu. Između ostalih, jedan od njih je bio i mostarski Aco biciklista, kojeg smo mi mostrarci raštrkani širom svijeta gledali sa puno pažnje. On je govorio o svojim pogledima na život i o njegovoj ljubavi prema biciklu i fotoaparatu.

U jednoj od tih emisija pojavio se i ovaj čovjek, kojem sam vremenom zaboravio ime, ali mi se ponekad, u nekim prilikama vraćao u sjećanje, ne znam zašto, ali nisam ga zaboravio. Ratnu traumu je razbijao trčeći ulicama Sarajeva, a od sportske opreme, imao je samo šorc i tene, go do pojasa, u zubima obavezna kriška limuna, a u pratnji, njegov vjerni pas.

Ne bih se čovjeka možda ni sjetio više, niti bih došao na ideju da o njemu potražim bilo šta na internetu. Međutim, ispod današnje slike na faceboku nalazilo se ime: Nurija Pecikoza i pas Mariofil. Potražio sam na google i našao još nekoliko slika, neke čak i u boji, a na jednoj se vidi Nurija u šorcu, isti onakav, kakav je imao Roki u njegovim filmovima.
Uz to se nalazilo i nekoliko linkova za tekstove sa blogova, u kojima se Nuriji sa pravom daje mjesto sarajevske legende.

U prilogu tekst sa stranice http://efm.ba/tag/nurija-pecikoza/


Ovakvih tekstova nikad nije dosta.

(spagos)



Nurija: Prvi limun starog Sarajeva

Piše, uči do kasno: Hena Klarić

Svjedodžba sarajevskog duha je bezvremena a dokaz za to može biti i svakodnevna šetnja od kuće do posla ili svojim poslom, znanim krugovima, ili dok bacamo kas Titinom ulicom sjećajući se onoga šta je bilo prije – živjeli u to vrijeme ili ne. Infinitne šetnje po korzu, ne bi li sreli nekoga, pozdravili se i nastavili praviti krugove ne bi li opet, sreli nekoga.
Sve je to bilo, nekada, u „taj vakat“, mada postoje vjerni zapisi svega toga i danas jer čuvamo naše sehare uspomena – bile one naše ili naših roditelja. Jedan od takvih tragova Sarajeva je čovjek imenom Nurija Pecikoza, u raji poznatiji kao Limun, sa pravom i svim činjenicama legenda Sarajeva. Sa pravom je zbog svoje priče a činjenično – zato što tragovi nisu pisani već upravo oni po kojima priče dobiju epitet mita ili legende.
Nisam ga lično nikada vidjela, ali kažu da je veoma često u ulici Kralja Tomislava. Više ne trči, ali kada je neko legenda onda živi, u ovom slučaju trči, zauvijek – jer ga prepoznaju u svemu šta iole liči na njega. Kada ostaviš svojevrstan i prepoznatljiv trag – svi što dolaze nakon tebe su ti.
Ali ovo nije istraživanje i ispitivanje Nurijinog trenutnog životnog stanja jer takvom ne treba potvrda da je živ. Za one koji nisu imali priliku slušati ili vidjeti ovaj sarajevski biser: Limun je trčao sarajevskom „Alejom snajpera“ sa štafetom i limunom u ustima, otuda, valjda i nadimak, ne?
Govori se kako su ga jednom upitali, vjerovatno uz upotrebu sebiljske palatalizacije ( „meko“ šu še šae šete), šta će mu limun, odgovorio je kako čovjek mora imati stalni kontakt sa vitaminima. Nurija je crpio vitamine i trčao tramvajskim šinama za vrijeme rata u Sarajevu, pa su tako i nastajale šale „stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti“.
Pored sportskih patika, šorca, štafete i neiscrpnog izvora vitamina, Nuriju je pratila priča o njegovom psu kojem je nadio ime Mariofil Ljubić, po istoimenom političaru. Poznat je i po tome što je često regulisao saobraćaj u gradu, možda efikasnije od same policije, ili po tome što je uređivao parkove u gradu. Nurija je pravi primjer građanskog aktiviste i dobričine. Danas, barem tako kažu, Mariofila nema ali je na njegovom mjestu papagaj sa kojim Nurija razmjenjuje svoje misli i koji mu pomaže u pomaganju regulisanja saobraćaja po pješačkim prelazima.
Bloger i književnik pod pseudonimom ValterEGO, posvetio je jednu od svojih priča Nuriji Limunu.


O nedostajanju piše:
„Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i……. osjećati se bolje kada ih sretneš. Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?
Trči Nurija!
Za sve nas.“

(efm.ba)



Nurija

Čovjeka ne znam lično. Ali sam ga dugo viđao kako trči, go do pasa sa zagriženim limunom u ustima. Sam sa svojim mislima čovjek trči. Nikoga ne gnjavi, nikome ne smeta i drži se svog mikrokosmosa. Barem dok trči. Prvi put sam ga vidio u ratu. Nije neobično vidjeti čovjeka kako trči u ratu, ali jeste bila neobična ta kompletna fotografija koja čovjeku nekako ostane u glavi. Neobična za rat. Slika Nurije kako u starom plavom šorcu koji je imao dvije bijele pruge sa strana, kao one koje smo koristili prije na časovima fizičkog, jer život dijelimo na prije i poslije rata, bez majice dok mu se znoj slijeva niz maljavo golo tijelo drži limun u ustima koji mu daje dodatnu snagu, sa peškirom oko vrata kao da je maratonac i adidas tenama na nogama, trči. Čovjek trči. Ne zbog snajpera, granata, straha, panike, potjere za hranom, nego zato ......... jer mu se trči.
Jedno vrijeme sam ga viđao skoro svaki dan. I svaki dan mi je bio bolji nakon što njega vidim. Nije patetika. Barem na tren sam pomislio da ima neko ludji od mene u ratu. Nije uvijek trčao. Nekada je gurao ogromna kolica natovarena svim i svačim, kanisterima sa vodom, peharima, knjigama, a nekada je samo šetao sa svojim psom. Dao mu je ime Mariofil Ljubić. I za to ime psa postoji već ispričana priča. Svaki dan je trčao tramvajskim šinama, po kojima tih godina nisu hodili tramvaji, sa nezaobilaznim limunom i Mariofilom, kondiciono se spremajući za odlučujući boj koji će osloboditi grad od zločinačkog stiska, na relaciji Skenderija – kasarna Maršal Tito. Na toj relaciji, za one neupućene, nije nikada bilo nikoga jer tu bi bili kao na dlanu za snajperistu koji je samo čekao nekog zalutalog pješaka. Tako je i nastala fotografija koja je obišla svijet na kojoj se vidi naš Nurija koji polugo, u svom elementu, trči dok je u prvom planu Unproforac pod punom ratnom opremom. I opet, nikakvo čudo da nema snijega na fotografiji. Nikada mu ništa nije bilo. Rijetka situacija u kojoj si ga mogao vidjeti bez limuna u ustima je kada je regulisao pištaljkom saobraćaj kojeg takodjer nije bilo tada u gradu, ili dok je uređivao parkove kod medicinskog fakulteta koji su bili oaze ljepote u razrušenom gradu gdje je ulagao istu onu strast kao i u trčanje. Zanimljivo, meni nije bilo čudno to što Nurija trči. Ono što je meni bilo čudno je otkud Nuriji toliki limunovi. U ratu. Ni dan danas odgovor na to pitanje ne znam.
Priča se da je prije rata imao veliku porodičnu tragediju. Lako moguće.
Rijetko ga viđam u posljednje vrijeme. Kažu da se promijenio i da najčešće ordinira u ulici Kralja Tomislava, tamo negdje oko Druge gimnazije sjedi na zidiću i pušta muziku sa starog kasetofona ustajući, svako malo, da reguliše saobraćaj pomažući pješacima da pređu ulicu. Mariofila odavno nema, ali je zato tu papagaj sa kojim priča i dijeli svoju sudbinu.
Nije sve ni tako romantično kada se priča o Nuriji. Nećemo sada o tome.
Ne znam zašto, ali mi nekako teško pada to što Nurija više ne trči. Nedostaje mi onaj limun, za kojeg je samo on znao odakle mu, u njegovim ustima. Stalno se pitam zašto. Kao da se bez Nurijinog ustrajnog i hrabrog maratonskog trčanja gubi onaj osjećaj prividne i lakomislene sigurnosti koji gajimo još iz onih vremena kada si bio sve samo ne siguran na ulicama Sarajeva. One vrste sigurnosti u stilu ma neće mene. Kao da mi nedostaju one ratne šale na njegov i naš račun kada smo se pitali smijemo li pretrčati danas ulicu, a neko ti iz prikrajka odgovara „stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti“. Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i ....... osjećati se bolje kada ih sretneš. Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?
Trči Nurija!
Za sve nas.

(valeterego)