spagosmail

Dobrodošli na moj blog


13.11.2018.

Nedeljna uspomenovanja







1993. godine, dok sam sa djecom napuštala naš grad i zemlju, autobusom kojim smo krenuli za Zagreb potom Prag, držala sam malu knjižicu, da djeca ne vide moje suze i strah dok su mi policajci prekopavali kofere na granici. Unutra su bile, prekrivene mojim knjigama, ahmedija i uniforma sa nekoliko vrijednih starih svetih knjiga našeg prijatelja - Ahmeda ef. Bandića, koje sam ponijela iz Ljubuškog namjeravajući ih poslati u Njemačku, gdje je on, prognan, našao utočište.

Sjećam se dok se pozdravljao i žurno odlazio sa svojim komšijama Bošnjacima, dajući mi te stvari rekao da ih sačuvam dok se on ne vrati. 'Šta je ovo ovako teško - sve knjige?', pitao me mrzovoljno naoružani policajac na granici. Sve sumnjive je izbacivao iz autobusa. 'To vi studirate u Zagrebu?' Da, slagala sam u trenu. 'Čudim se šta je ovako teško'. Zatvorio je kofer i ja sam požurila u autobus, djeca su me čekala prestrašena, stežući u ruci malu knjižicu Martina Luthera Kinga. Otvorila sam je nasumice i pročitala njegovu prvu misao: Našu generaciju neće toliko zabrinjavati zlodjela zlih ljudi koliko zastrašujuća šutnja dobrih. Dok smo se udaljavali, gledala sam ljude koji su izdvojeni iz autobusa ostali na cesti, okruženi vojnicima. Šta će biti s ovim ljudima?

Prije rata Neđo je učio arapski kod hodže Ahmeda, išli smo ponekad za Bajram kod njih a on je često svraćao ponedjeljkom, pazarni dan u Ljubuškom, kod nas na kafu. Pričali bi dugo i iskreno o svemu. Bio je visok, dostojanstven, kulturan i lijep. Dolazo je uvijek u odijelu, ljeti u bijelom, ličio je na Omara Šarifa, i uvijek kad bi vidjeli iz daleka kako dolazi odmjerenog koraka znali smo da je on i prije nego bi prišao blizu kuće. Kad bi bila dženaza on je uvijek nekako ljepše učio od drugih i hodao je iza kovčega sa rodbinom a ef. Smajkić je uvijek sjedio u autu. Ahmed je imao suprugu Sanku, kćerke Nuru i Ramizu i sina Muhameda. Sjećam se kad smo razgovarali o vjeronauku u školi, naša djeca nisu išla na vjeronauk, on bi znao reći: 'trebali bi dati djecu ili Mandiću ili Bandiću'. Mandić je bio svećenik sa Humaca, (na slici drugi s lijeva) također prijatelj Ahmedov. Neđo bi kroz smijeh rekao: 'ne dam ni Mandiću ni Bandiću'. Ahmed je bio imam u Gradskoj od 1976. godine pa do avgusta '93 kada je sa svojim džematlijama, na čelu kolone iz Gradske 15.8.1993. godine pješice došao u Ljubuški pred staru miliciju i odatle kamionima deportovani u logor Heliodrom u Mostaru.

Kad je počimao 'drugi rat' početkom '93. u borbama u Bosni ginuli su vojnici HVO-a, komšije iz Radišića. Gradska i Radišići su bili sela jedno pored drugog, ljudi iz oba ova mjesta uvijek su bili dobre komšije. Iako naši Bošnjaci iz Gradske i Ljubuškog nisu imali nikakve veze s ratom u Bosni, svi su bili davno razoružani i izbačeni iz HVO, osjećao se strah kad god bi neko poginuo iz komšiluka. Zajedno bi išla ova ekipa sa slike, hodže i fratri, Bandić, Mandić, Senjak i Smajić, u svojih komšija izraziti saučešće. Jedan otac iz Radišića im je, govorili su, zahvalio i rekao da on ne krivi nikog od svojih komšija Bošnjaka iz Gradske.

Zajedno su 1989. slavili i otvaranje nove džamije u Gradskoj. Sjećam se, imala je lijepu munaru visoku preko 30 metara, a fra Z. Senjak je tada govorio da zvonici i minareti ne budu neboderi, već nebokazi. Govorio je i o tome kako je neki vitinski beg položio kamen temeljac crkvi na Humcu, i kako su se uvijek muslimani i kršćani 'dobro gledali'.

Kad je počeo progon Bošnjaka iz Ljubuškog i Gradske, hodža Ahmed je otišao sa mutevelijom u samostan na Humcu želeći ostaviti ključ od džamije kod njih. Fratri ga nisu uzeli jer ih je bilo strah da je neko ne minira pa bi pao teret na njih a nisu znali kako je zaštititi u tom zlu koje više niko nije mogao kontrolirati. Tako je i bilo, nekoliko dana poslije progona otišla je u zrak džamija u Gradskoj.

Kad su 15.8.'93 na kamionima otjerani u logor, zvala sam svakog koga sam znala pa i fra V. Mandića i rekla šta se događa, mogu li išta pomoći oni sa Humca. Mandić je bio strahovito ljut i tužan u isto vrijeme, rekao je da će odmah zvati gvardijana Senjaka. On je išao u stožer ili je zvao i pokušao intervenirati da se nevini ljudi ne progone, nažalost nije uspio. Rekli su mu nešto kao: 'vi molite boga mi ćemo ratovat'... ne sjećam se tačno. Koliko god su ova dvojica fratara, govoriti i pozivali vjernike da ne muče i progone ljude drugih vjera i nacija, nisu uspjeli. Mandić je posebno uvijek govorio, još dok su srpski civili i vojnici zatvarani u Ljubuškom i tjerani da pasu travu, pa na sahrani kad je ubijen Kraljević, uvijek je pozivao na mir i opraštanje...nažalost rijetki su čuli.
Ahmed je bio u progonstvu u Njemačkoj a kasnije se vratio i nastavio raditi u Sarajevu. Samo sam ga jednom vidjela poslije rata na jednoj dženazi u Hrasnici, izgledao je potpuno isto. Rastužila sam se a on mi je rekao da ne smijem plakati...I hodža Ahmed je trebao govoriti u dokumentarcu o Neđi ali nažalost već je bio teško bolestan. Umro je nedugo poslije toga, u decembru 2012. godine. Umro je i stari hodža Smajkić. Fra V. Mandić je živ a šta je sa Senjakom – ne znam. Zadnje što sam čula je da je u Zagrebu negdje.

Fotografije: Ahmed ef. Bandić, fra Velimir Mandić, fra Zoran Senjak i stari hodža Smajić devedesetih u Ljubuškom, džamija u Gradskoj iz 1989. i stara džamija u Gradskoj
(Štefica, 11112018))

13.11.2018.

Čudna igra prirode: Na pola trešnje stari listovi, a drugo pola procvjetala





(objavljeno 13.11.2018. godine na portali Hercegovina.info)

U Mostaru i Hercegovini ovih dana vlada lijepo vrijeme koje više sliči na proljeće nego li na kasnu jesen.
Temperature svakodnevno prelaze 20 stupnjeva, i izgleda da se priroda poigrava s ovim dijelom svijeta.
Da je tako potvrđuje nam slučaj iz mostarskog naselja Ortiješ koji se u najmanju ruku može nazvati čudom.
Kako kaže naša čitateljica Katarina na njenoj trešnji na pola krošnje je stari list koji je još uvijek zelen, dok je druga polovica cvate kao da je proljeće.
Naša čitateljica ostala je iznenađena ovom pojavom i proslijedila nam je fotografije svoje trešnje.
(hercegovina.info)

13.11.2018.

Mjesec brkova


U svijetu se mjesec novembar obilježava kao mjesec brkova. U novembru muškarci nose brkove, a kako se to ne bi zaboravilo, ogromni brkovi vise na sajlama iznad elektrane Battersea u Londonu.
Čitav grad je pun sličnih stvari, i svi govore: „Momci pripazite se! Mjesec je Movember“.
A Movember je kovanica od riječi Moustache, koja označava brkove, i naravno mjeseca novembar.
„Movember“ su prvi izmislili Australijanci, kako bi muškarci koji nose brkove ukazali pažnju na muške zdravstvene probleme.
Uz sve to se sakupljaju donacije, koje idu, kao na primjer, za istraživanja karcinoma prostate.
(stern)
(NovaSloboda.ba)