spagosmail

Dobrodošli na moj blog


12.12.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Tepa




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Tepu iz 1930. i 2014. godine.
Za veliki dio stanovnika Mostara i okoline, Tepa je nekada bila cilj, razlog i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja. Na Tepu je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla. Da vidi nekog poznatog, da bude viđen, da kafeniše s prijateljem. Tu zvanično počinje Stari grad, a osjećao se već od Musale, a bogami i od HIT-a. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.
„Tepa je jedna riječ intimnog mostarskog riječnika”, kako nam to piše Ibrahim Kajan u njegovom tekstu „Stara mostarska tepa“, a riječ vuče korijen iz turskog jezika u značenjenju brežuljak ili uzvisina sa zaravnatim vrhom, a budući je u staro tursko vrijeme Tepa bila brežuljak u odnosu na najstariju mahalu Mejdan, dobila je ime Mala tepa, a u mostarskoj verziji ima samo jedno značenje – staru mostarsku pijacu.
Tepa je godinama bila mjesto okupljanja ljudi, jednih koji prodaju, drugih koji kupuju, svi govore u isto vrijeme, a svi se čuju i razumiju jedni druge.
„Bilo je uzvika, kratkih rečenica koje poput stihova kazuju da ‘jabuke govore’, da su pipuni ‘iz dženneta pristigli’, a za zelene karpuze su tvrdili da imaju ‘medeno srce slađe od meda’ – u što su mnogi vjerovali i pa su ih bez puno krzmanja s osmijehom kupovali i nosili svojim kućama po cijelom Mostaru”, opisuje Kajan.
Na Tepu se nekada navraćalo skoro svakodnevno. Bilo je više razloga za to. Nekada je Fejića ulica bila žila kucavica grada Mostara, sa skoro svim važnijim institucijama, a i prodajni centar grada Mostara, računajući i Glavnu ulicu.
Na Tepi i oko Tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika, Tepa je bila mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo „chat” ili „twitter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.
A da je to bio običaj duboko ukorijenjen i usađen u sve stanovnike grada Mostara, najbolje pokazuje podatak da će svaki Mostarac, kojih danas ima na svim stranama svijeta, kad u tom nekom novom obitavalištu pođe na pijacu, reći samo jedno „Odoh na Tepu”.
A u stvari, mostarska Tepa je već poodavno prestala biti ono što je nekada bila.
Sad, kad je stara Tepa, ili ono što je u godinama poslije rata preostalo od nje, pometena, izgrađen novi objekat, po najnovijim standardima, šta bi se drugo moglo poželjeti, nego da se Tepi vrati barem malo onog starog sjaja i šmeka. Starijim generacijama po želji, i na radost.
Zadnjih godina, nažalost, pored Tepe se najčešće prolazilo bez namjere navraćanja. Osim u rijetkim slučajevima, tek da se prođe Tepom, da želja mine, da se vidi čega to ima na Tepi, da se eventualno nešto kupi, ili samo s namjerom da se napravi koji fotos sa Tepe u pravcu Starog mosta, ili Neretve.
Tepi fali života. Fali joj životnih sokova. Kao nekad. Na Tepu i Tepi se moraju vratiti ljudi. Nadamo se da će nova Tepa vremenom, ipak, donijeti nešto od toga.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
12.12.2018.

Digitalna demencija i ovisnost o internetu




Tribina: „Nastavnici kao faktor u rješavanju ovisnosti o internetu“ održana u Mostaru

Inicijativa građanki/na Mostara IGM je organizovala je Tribinu, na kojoj se razgovaralo o korištenju „novih tehnologija“. Tribina je završnica provedenog projekta u tri osnovne škole, dvije iz Mostara i jedna iz Stoca (OŠ Zalik, OŠ „Mustafa Ejubović –Šeh Jujo“, OŠ Stolac).
Na početku projekta provedeno je anonimno anketiranje nastavnike s ciljem dobijanja informacija o njihovom mišljennju i stavovima o korištenju “novih tehnologija“ u obrazovanju. Rezultati koji su dobijeni analizom anketa su korišteni kao materijal za razgovor, za razmjenu mišljenja i kreiranje prijedloga o rješavanju problema vezanih za „nove tehnologije“, a sa kojim se susreću nastavnici i učenici. Na završnoj tribini su se poredili rezultati sa stanjem u zemljama u našem okruženju i drugim, razvijenim zemljama. Uvodničarka na ovoj tribini je bila profesorica dr. Zarema Obradović, koja je dala osvrt na neke od najaktuelnijih stavova iz ove oblasti.
Jedno od anketnih pitanja odnosilo se na potrebu da se javno govori o problemu prekomjernog korištenja interneta i zloupotrebi digitalnih medija.

Posljednjih dana se u Evropi govori o knjizi „Digitalna demencija“ dr. Manfreda Spitzera, neuropsihijatra iz Njemačke. Dr Spitzer počinje sa intrigantnim nazivoma.“ Kako mi i naša djeca silazimo s uma”. On u svom djelu upozorava roditelje da dječiji je mozak još u razvoju, da ograniče vrijeme provedeno ispred ekrana digitalnih medija.
Sva istraživanja dr Spitzera lično, tako i velikog broja naučnika širom svijeta) ukazuju da nas „pametni telefoni“, digitalni asistenti, računari, satelitske navigacije, kao i generalno stalna povezanost sa internetom – „oslobađaju“ uobičajenih mentalnih napora što za posljedicu ima da naše psihičke sposobnosti slabe i da postajemo sve ovisniji o tehnologijama.
Prema raspoloživim naučnim saznanjima, kompjuter je za učenje potreban koliko i bicikl za plivanje. Spitzer, kao i drugi autori smatraju da je korisnije unaprijediti osnovni životni standard djece (obezbijediti im kvalitetnu užinu, čiste i uslovne škole, te sposobne, motivisane nastavnike) nego zatrpavati škole skupom informatičkom opremom koja brzo zastarijeva, traži stalno softversko i hardversko unapređivanje, a nedovoljno je upotrijebljena u nastavi.

Sa učesnicima u projektu se razgovaralo o upotrebi mobitela kao nastavnog sredstva, te se usaglasili da to nije moguće, jer mobitel nije nastavno sredstvo, niti se od djece može zahtijevati da svi imaju iste (skupe) mobitele za rad u školi. Zbog različite ekonomske moći roditelja, na ovaj način se diskriminišu djeca roditelja koji nisu u stanju da djetetu obezbjede skup mobitel, a što nikako ne treba da utiče na njihove rezultate u nastavnom procesu. Mnoge zemlje, znatno naprednije od nas (SAD, Australija, Južna Koreja, Francuska) odustaju od nepotrebne digitalizacije u ranom dječijem uzrastu i vraćaju se tradicionalnim načinima učenja. Možda je vrijeme da i mi razmislimo šta činiti u budućnosti kako ne bismo napravili greške koje se teško ispravljaju.

(Novasloboda.ba)

12.12.2018.

Kad se zemlja trese




Cesta Vine Road, koja vodi sjeverno od Anchoragea na Aljasci u SAD, izgleda kao zdrobljeni komad neke igračke.
Razlomljena na bezbroj sitnih komada, cesta svjedoči o nevjerovatnoj snazi zemljotresa koji je zadesio ovaj kraj. Sve se dešavalo u 8,29 sati po lokalnom vremenu, a ljudi su u paničnom strahu istrčavali iz kuća i prodavnica. Centar zemljotresa jačine 7 stepeni, bio je na dubini 40 kilometara i samo 13 kilometara udaljen od ovog najvećeg grada na Aljasci. Nije bilo vijesti o mrtvima, a mnogi objekti su jako oštećeni. Više od 200 naknadnih potresa manje jačine nisu davali mira ni ljudima ni prirodi.
I ono, što bi za nas trebalo biti najinteresantnije: U roku od samo nekoliko dana porušene ceste i oštećeni mostovi postali su prohodni. Da sve bude još impresivnije, sve je rekonstruisano na teškim minusima i pri brzini vjetrova do 100 kilometara na sat.
Rekonstrukcije su trajale bez pauziranja, 24 sata dnevno, a obim radova može se ilustrovati činjenicom da su vlasti i inžinjeri morali pregledati i po potrebi intervenisati na čak 243 mosta.
(express)
(NovaSloboda.ba)