spagosmail

Dobrodošli na moj blog


19.03.2019.

Sa stranice Cidom: Aerodrom Rodoč 1913.

1919.

Samo deset godina nakon povijesnog leta braće Wright iz 1903. g., bilježimo da je 1913. g. u Rodoču otvoren aerodrom za potrebe austrougarske vojske. Bio je to zemljani aerodrom, jedan od rijetkih na čitavom Balkanu, a jedan i od najstarijih na svijetu. Tih godina nisu bilježeni letovi s putnicima, nego su se tu spuštali isključivo vojni dvokrilci ili moderniji jednokrilci koji su vršili redovne letačke obuke. Tih godina su zabilježene i brojne nesreće i stradanja aviona i pilota. Iza 1918. g. na njemu svoju flotu drži mlada avijatičarska flota novonastale Jugoslavije. Nakon izgradnje aerodroma u Ortiješu ovaj aerodrom je korišten za manje sportske avione i jedrilice. 
Fotografija aerodroma u Rodoču iz 1919. g.
(Tibor/cidom)
19.03.2019.

Povratak velikog Veleža...

FK Velež 2018/19

Povratak velikog Veleža, barem u opsegu u kojem je to danas realno, značio bi da nada za Mostar i za ovo društvo u cjelini nije umrla

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu oslobodjenje.ba dana 15. marta 2019. godine, autor je Dragan Markovina)

Ima tako nekih stvari koje su davno osuđene na polagano odumiranje i konačni nestanak, ali se nekim čudom svaki put izvuku i, nećemo biti patetični da kažemo da iz svega izađu jače, ali ipak nekako ostanu na nogama i nastave gurati dalje bez obzira na sve. No, da se pretjerano ne lažemo, ne radi se tu o čudu, niti se ikad radilo o čudima, nego o neizmjernoj ljubavi koja graniči s religijom i u pozitivnoj energiji u koju se ta ljubav na kraju pretvori. Da, pogodili ste, pišem o mostarskom Veležu i gotovo općenarodnoj pobuni koju je izazvalo suđenje na gostovanju tog nogometnog kluba u Goraždu. Priču ste sigurno već čuli, ali ne škodi je ponoviti. Velež je kao apsolutni favorit i lider Prve lige Federacije otputovao na to gostovanje, na kojem ih je glavni sudac čitavim nizom spornih odluka onemogućio u postizanju pozitivnog rezultata. Oni koji misle da pretjerujem, mogu pogledati dostupnu snimku s utakmice i sve će im biti jasno. Kao da to nije bilo dovoljno, sudačka komisija je pozitivno ocijenila suđenje na toj utakmici i de facto legalizirala nepravdu.
S obzirom na to da ovakve stvari, ne samo da uopće nisu rijetke nego su vrlo predvidive u bosanskohercegovačkom nogometu, netko može postaviti pitanje zbog čega ih ovako izdvajam kao specifične, ali pišem ovaj tekst iz dva razloga.
Prvi je emocionalni, s obzirom na to da sam uz Velež, na stadionu Pod Bijelim brijegom, odrastao, no on je čak ovdje i manje bitan. Drugi, puno važniji razlog odnosi se na znatno dublja pitanja o tome koliku količinu nepravde određeno društvo može podnijeti prije konačnog pucanja. Nogomet je tu vrlo indikativan, jer se uz njega vežu ogromne emocije kakve malo drugih stvari može proizvesti. To posebno vrijedi kada govorimo o Veležu. Taj klub sve ovo vrijeme zapravo dijeli sudbinu grada iz kojeg dolazi. Prvi nestanak mu je namijenjen još 1992., kada se planirao nekakav paralelni Velež koji bi nastavio natjecanje u jugoligi, negdje u Beogradu, dok mu po gradu padaju granate. Drugi put mu je namijenjeno nestajanje krajem te godine, nakon što je klupsko vodstvo odbilo promjenu identiteta i kroatizaciju kluba, što je dovelo do protjerivanja s vlastitog stadiona i trebalo je rezultirati definitivnim nestankom kluba. Kad je čak i nakon toga nekako preživio, namijenjen mu je jednonacionalni geto, izvan samog Mostara, a kad se i toj nevolji uspio kako-tako othrvati, ono što se smatralo podnošljivim je bilo padanje u irelevantnost i drugi nogometni razred te posljedično životarenje na marginama interesa. No, kao što na početku teksta već rekoh, nevjerovatnom navijačkom energijom Velež iznova staje na svoje noge, dograđuje privremeni stadion u Vrapčićima i dominira Prvom ligom Federacije, s izvjesnim povratkom u Premijer ligu. Takav razvoj događaja očito nekome ne odgovara i čak je manje bitno radi li se o tome da se ne želi opet Veleža u najvišem rangu ili se želi nekog drugog, iako će najvjerovatnije biti da je riječ o kombinaciji ova dva razloga. Ono što jeste bitno je da je to sve skupa ružno, a ružno je zato što taj klub mnogim ljudima nešto znači, i to u pravilu znači ljudima koji su mnogo toga lošeg pregrmjeli u posljednjih trideset godina i koje je, oko toga uopće ne treba dvojiti, u duhovnom smislu na životu održala ideja da postoji nekakva viša pravda i da će prave vrijednosti na kraju preživjeti. Vjerovanje u opstanak Veleža, sa svom simbolikom koju taj klub, koji je doista došao iz nekog drugog, današnjem društvu nerazumljivog, vremena nosi je gotovo zadnja stvar koja je preostala onima koji su sve drugo već izgubili. Povratak pak velikog Veleža, barem u opsegu u kojem je to danas realno, značio bi da nada za Mostar i za ovo društvo u cjelini nije umrla i da se isplati za nju boriti. Ljudima na koncu možeš oduzeti skoro sve, ali snove nikako i o tome bi vrijedilo razmisliti kada govorimo o nogometu i suđenju.
(oslobodjenje)
19.03.2019.

Hoćemo li na vašar?


Naravno da hoćemo. Ali na ovaj sa slike, nećemo? Daleko. U Bangladešu.
Na slici iz vazduha vidi se vašar na poljima istočno od grada Bogra, i doima se kao neki šiveni šareni tepih, od komada tkanine prigušeno zelene, plave i nijansi smeđe boje.
U sredini sjaj i šarenilo, putevi i staze  djeluju kao šavovi, koji komade tkanine drže zajedno.
A šta se ovdje vidi? Godišnji vašar na kome trgovci svoju robu štite od sunca uz pomoć zaštitnih tendi i suncobrana tazličitih boja.
Fotograf je za ovu fotografiju koristio, naravno, dron.
Jedan izum koji polarizuje današnji svijet: piloti i kontrola vazdušnog saobrtaćaja ga mrze, ali zato kreativci uživaju radeći s njim.
(stern)
(NovaSloboda.ba)