spagosmail

Dobrodošli na moj blog


29.04.2019.

U izlogu nešto novo/staro: Perom i kamerom po Mostaru, drugo izdanje


U prodaji se nalazi i drugo izdanje knjige Perom i kamerom o Mostaru. Osim nje mogu se kupiti još malobrojni primjerci Ćesar na ćupriji, Mostar - krhotine prošlosti, Stambol u Mostaru i U sjeni zaborava. Sve ove knjige se mogu kupiti u:
- Knjižara Mutevelić u Cernici
- Fram Ziralova knjižara u Zapadnom logoru
- Logovita knjižara u Splitskoj (na Aveniji)
- IC štamparija na Glavnoj ulici (preko puta bivšeg SDK)
(cidom)

29.04.2019.

Sa stranice Cidom – Ne bješe Švabo babo


Baš bijahu ti Austrijanci i Mađari neki pedantni ljudi. U čaršiji u kojoj se obično ne zna ni tko pije ni tko plaća, uvedoše red. I to kakav red. U novembru 1887. g. vlast je ažurirala prošlogodišnju listu lopova, skitnica, prosjaka i ostalih nepoćudnih. Tada je ta kategorija ljudi nazivana liskama (Tek kasnije je termin liska korišten za označavanje posebne vrste ljudi osebujna humora i dosjetki). Sve u svemu na listi se našlo ukupno 80 osoba. Čak su uveli novosti u sastavljanju liste – za razliku od prethodne godine izvršena je kategorizacija tih lisaka, tako da su svi oni razvrstani u tri grupe:
- 1. grupa lisaka može se kretati po gradu, van kuće, do 18 sati;
- 2. grupa ima slobodno kretanje do 21 sat;
- 3. grupa ima slobodno kretanje čak do 23 sata.
Slijedilo je i dodatno objašnjenje: „Svakog od tizih, koga redarstvo iza propisanog sata nađe na dvoru izvan svoje kuće, zatvorit će ga 48 sati“. Kako će „tize“ razlikovati jedne od drugih po kategorijama – nije razjašnjeno. Jesu li nosili kakve oznake, Davidove zvijezde ili nešto slično – nije nam poznato. Također ne napisaše otkud skitnici „svoja kuća“, no bilo kako bilo zakon se morao poštovati, jer u ono doba zatvor nije bilo mjesto gdje se čovjek može zgrijati i pojesti nešto toplo.
Međutim, ovi „problematični“ nisu sjedili skrštenih ruku. Ubrzo pronađoše toplo utočište za duge zimske večeri u kafani Kafe Nacionalu na Luci, kojega je držala izvjesna Amalija Popović – došljakinja iz Crne Gore. Ali ni redarstvo nije baš vesla sisalo, pa je kafanu koja je vrlo brzo postala poznata po zlu, iste zime zatvorilo, a vlasnica je protjerana „preko granice“. Gdje su se liske preselile i kako prezimiše tu zimu – nijedan kroničar nije zabilježio.

Fotografija: - siromašno odjeven čovjek (fotograf: Stjepan Tomlinović) 1900-tih
(Tibor/cidom)

29.04.2019.

Kako je počelo?


Rat narkobandi na američkom kontinentu je nešto sasvim drugo od onog šta prikazuju bezbrojni kino filmovi i televizijske serije.
Ipak, film „Birds of Passage – Zeleno zlato Wayuua“, od aprila u kinima širiom svijeta, je jedan značajan ep kolumbijskog režiserskog dueta Cristina Gallego i Ciro Guerra, koji je ove godine bio na listi za Oscara, kao najbolji film van engleskog govornog područja, jer je ponudio jedan sasvim drugačiji, lični pogled na ovu temu. Film se vraće u korijene današnjeg posla, u kome se vrte milijarde, počinje u vremenima navinosti, kada jedan par hippija dolazi u Kolumbiju, jer su željeli pušiti travu i zabaviti se. Pripadnici naroda sa Wayuua pribavili su im marihuanu i mazge, i posao se vrlo brzo razvio, a nakon toga, počelo je propadanje i smrt.
Jedan svijet, u kome važe arhaična pravila, susreo se sa modernim kapitalizmom.
Sa neizbježnošću grčke tragedije, film u kome glumci amateri stoje rame uz rame sa profesionalcima, opisuje kako plemenu prijeti eskalacija nasilja.
Jedna upečatljiv, lijepa, dirljiva i vrlo tužna drama.
(stern)
(NovaSloboda.ba)
29.04.2019.

Prazna tišina


Na prvi pogled se čini kao da je okolina izgrađena od brda pure. Ipak, ne radi se o kukuruznom brašnu, kojim bi vlasnik zarađivao novac. Nekada je ovo bila hacijenda Pabla Escobara, poznatog kolumbijskog narko bosa, koji je postao bogat, zahvaljujući kokainu.
On je ovaj posjed nazvao „La Manuela“, prema njegovoj kćerki.
Smještena na obali jednog akumulacionog jezera, istočno od Medellina, hacijenda je bila omiljeno mjesto odmora Escobara. Nakon njegove smrti 1993. godine, imanje je izgubilo kako na vrijednosti, tako i na interesovanju. Samo je vrtlar William Duque tada ostao da živi ovdje.
A sad, i on mora da iseli, jer je zemljište pripalo lokalnoj zajednici.
(stern)


(NovaSloboda.ba)