spagosmail

Dobrodošli na moj blog


31.08.2019.

Knjiga "Vremena kojih više nema", Ahmeda Beje Duranovića, pomoć radu MTM


Knjiga Ahmeda Beje Duranovića "Vremena kojih više nema" može se nabaviti u Mostaru u knjižari Mutevelić. Sav prihod od prodaje namijenjen je kao pomoć radu Mostarskog teatra mladih (MTM).

(Tibor/cidom)
31.08.2019.

Pola tri


Na proslavi 60. godišnjice mature (kao mi za deset godina) dvojica starih jarana sjede i razgovaraju:
- Prošle sedmice sam dobio novi slušni aparat, tako je mal, neupadljiv, skoro da se ne vidi, kaže prvi
- Odlično, a koliko te koštao? pita drugi

- Pola tri!

E jebaji ga.
(spagos)
31.08.2019.

Woodstock kombi








Woodstock, najpoznatiji festival u istoriji rock muzike, predstavlja životni stil jedne generacije. Tada, 1969. godine, na festivau se u cenrtu pažnje se našao jedan šareno oslikani kombi, pod imenom „Light“; „Svjetlo“. Vremenom je kombi nestao sa scene, a onda je umjetniku Bobu Hieronimusu palo na pamet da pođe u potragu za njim. U tome ga je podržao televizijski producent John Wesley Chisholm. Hieronimus je došao do tadašnjih vlasnika, ali se oni nakon toliko godina nisu mogli tačno sjetiti šta se kasnije desilo sa kombijem. Chisholm je sastavio jedan čitav tim, i krenuli su na obilazak Amerike, kako bi ga pronašli.
Slijedio je obilazak američkih auto cesta, sporednih puteva i otpada, a na kraju se tačno na pedesetu godišnjicu festivala, pojavio restaurirani kombi, ponovo na licu mjesta.
Sve ovo su detalji dokumentarnog filma, koji je napravljen tokom potrage, popravke kombija, a prikazan na tv, u povodu pola vijeka Woodstocka.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
30.08.2019.

Uvijek nekako drugačije





S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, ali on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, protiče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svjestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvijek vuče ka gradu rođenom na obali Neretve”.

O rodnom Mostaru, ovako je govorio pjesnik Aleksa Šantić. Gotovo stoljeće nakon smrti slavnog pjesnika, Mostar i dalje stiče različite epitete izrečene u superlativu.

Fotografije: Igre oblaka i svjetlosti na kasnoljetnom nebu iznad Mostara (facebook/ Emilio i Mostaru moj ti si meni sve).
(spagos)

30.08.2019.

Island proglasio mrtvim prvi glečer


Žrtva zagrijavanja Zemljine kugle: Na Islandu je oficijelno prvi glečer proglašen mrtvim.
Skoro 700 godina stari glečer Okjokull nije više to, jer je sa 15 metara debelom korom leda postao prelagan, da bi se živio dalje. Na oproštaju je učešća uzelo oko 100 ljudi, a među njima i Kathrin Jakob, predsjednica vlade Islanda. Pored ostataka glečera postavljena je tabla na kojoj je napisano „Pismo za budućnost“.
A to znači, u narednih 200 godina je za očekivati da će svi važniji glečeri proći istim putem.
Tabla sjećanja ima zadatak da nas podsjeća da znamo šta nas čeka i šta treba da radimo.
Fotografije pokazuju glečer 1986. i 1. augusta 2019. godine.
(ksta)
(NovaSloboda,ba)
29.08.2019.

Iz požutjele sportske sehare: Fudbal ponekad i boli





Sve za pobjedu

Vinnie Jones (naprijed) u akciji protiv Paula Gasciognea…

Utakmica za FA Kup 1987/88
20. februar 1988.

Newcastle United – FC Wimbledon 1:3

Vinnie Jones je igrao za Wimbledone, a Gaiscone za Newcastle.
Wimbledon je te godine bio pobjednik FA kupa. U finalu je pobjedio Liverpool sa 1:0.
Vinnie Jones je ostao poznat po brojnim incidentima na terenu i van njega.

(objavljeno na blogu spagosmail.blogger.ba 28. augusta 2014.)

(spagos)
29.08.2019.

Finska zabava „Kukkamekkokorkokenkäsuohiihto“


Finci su poznati kao fini judi, koji vole svoju široku, ali i praznu zemlju. S vremena na vrijeme i Finci znaju „otkačiti“ i dobro se zabaviti.
U blizini malog grada Pudasjärvi, na sjeveru zemlje, umjetnik Kari Tykkyläinen, odjeven u crni ogrtač, organizuje zabavu teškog i malo čudnog imena: „Kukkamekkokorkokenkäsuohiihto“, što bi u slobodnom prevodu značilo: „Skijaško trčanje u močvari sa visokim petama i cvijetnim haljinama“.
U suštini, radi se o tome, da se žene takmiče na skijama, odjevene u cvijetne haljine, obuvene u štikle sa visokim potpeticama, „skijajući“ se močvarnim terenima, dok muškarci to isto rade obučeni u premala i preuska odijela.
Na početku takmičenja svira se i pjeva nacionalna himna, a na kraju, sve se završava u blatu.
Pitanje: „Zašto Finci rade ovo?“
Odgovor: „Jer im se može!“
(stern)
(NovaSloboda.ba)
28.08.2019.

Iz stare štampe: Pušenje dozvoljeno samo muslimanima – Musavat br. 2. iz 1907. g.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
Čudnovato i nevjerovatno. Pravoslavnim i katolicima zabranjeno je u hodniku ovdašnjeg ureda pušiti, a muslimanima je dozvoljeno. To vidimo po tome što su na hodniku izvješene nekolike table gdje je napisano ćirilicom i latinicom da je pušenje strogo zabranjeno, a turske jazije nema: dakle nama muslimanima nije pušenje zabranjeno. Dobro je što znamo da sa cigarom jedino mi muslimani smijemo čekati u hodniku, dok prahne ćeifu gospodina adjunta da nas pozove oko podne, premda je u pozivnici označeno u 9 sati prije podne”.

Fotografija: Cernica, zgrada opštinskog suda, 1909. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

28.08.2019.

Dramatične slike iz Brazila: Prašuma u plamenu, a vlada odbija novčanu pomoć




Razvijene države na samitu G7 u Biarritzu obećale su hitnu pomoć u iznosu od 20 miliona američkih dolara (oko 17,9 miliona eura) u borbi protiv požara u prašumi. Sredstva su uglavnom namijenjena za korištenje vatrogasnih aviona. Francuski šef države Emmanuel Macron stavio je požare na dnevni red sastanka u kratkom roku. Amazon je opisao kao "opšte dobro" i naveo odgovornost međunarodne zajednice za regiju zbog toga što amazonske prašume mogu vezati velike količine CO2, što je od presudne važnosti za globalnu klimu.
Predsjednik Jair Bolsonaro milione pomoći vidi kao bahatost, i dok mnogi smatraju Amazon opštim dobrom, desničarski vođa inzistira na suverenitetu svoje zemlje.
Šef kabineta predsjednika Jair Bolsonaro, Onyx Lorenzoni, uz to je u ponedjeljak za novinski portal G1 rekao da bi tih 20 miliona dolara prije trebalo iskoristiti za pošumljavanje šuma u Europi. Predsjednički ured potvrdio je odbijanje AFP-a za hitnu pomoć. Brazilska vlada ponovo je optužila Macrona za kolonijalizam.





Dok se političari prepucavaju, na području Amazona trenutno bjesni na hiljade požara. Ljudi iz čitavog svijeta zabrinuto gledaju u pravcu prašume.
Hiljade požara bjesne i u opasnost dovode „zelena pluća“ planete. Prašuma je skladište ugljen dioksida i esencijalna je u borbu protiv klimatskih promjena. Ovo su najteži požari u tom području tokom zadnjih godina.
Do sada su požari uništili oko 745 hiljada hektara šume samo u Boliviji. Susjedna zemlja Peru je već najavila stanje alarma, jer se bjesneći požari vrlo brzo mogu prenijetiu ovu zemlju.
Broj šumskih požara u Brazilu je u prvim mjesecima ove godine drastično povećan. Od januara do augusta zabilježena su 72.843 požara, koji su koncentrisani na savezne zemlje oko rijeke Amazon. U odnosu na prošlu godinu broj požara je već premašen za 83 posto.




Prema podacima WWF broj požara je povećan zbog prekomjerne sječe prašume. Najčešće su požarima obuhvaćena područja koja se nalaze u privatnom posjedu, ali i prirodni rezervati, kao i mjesta naseljena domorocima.
Brazilski predsejednik Bolsonaro je izjavio, kako požare podmeću zaštitnici okoline, kako bi pažnju svijeta usmjerili na njegovu vladu.
Zaštitnici prirode polaze od toga da farmeri putem požara žele povećati površine njihovih pašnjaka i oranica.
Državni tužioc želi izazivače požara pozovati na odgovornost. „Borba protiv sječe šume i izazivanja požara nije politička opcija za javni sektor, to je njihova dužnost“ piše u izjavi posrednika.
U saveznoj državi Para biće ispitano zašto su seljaci najavljivani Dan požara prije sedmicu dana, nisu spriječili“ saopštio je državni tiužioc.



Prema izjavama medija farmeri su na jugozapadu države Para,u jednoj koordiniranoj akciji izazvali požar uzduž jedne lokalne ceste, kako bi dobili nove površine pašnjaka.
Požari su izazvali internacionalnu reakciju. Francuski predsjednik Macrom je tražio da požari budu tema predstojećeg samita G7.
Brazilska vlada požare smatra unutrašnjom stvari ove zemlje. Bolsonaro odbija pomoć bilo kakve vrste iz inostranstva.
Nasa je istovremeno objavila satelitski snimak područja Brazila na kome se vide oblaci dima kako se povlače iznad ove zemlje.
(web)

Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
28.08.2019.

MTM - Priča o našim Ričardima


Večeras, drugog dana 44. Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike, na repertoaru je “Richard III”, rađen po čuvenoj tragediji  Williama Shakespearea, a u produkciji Mostarskog teatra mladih.
Predstava se bavi našom zbiljom i našim društvenim miljeom istovremeno ukazujući na načine dolaska na vlast, ali i načine promjene stanja u društvu.
Predstava se igra na Memorijalnoj sceni 2532 sa početkom u 20,30 sati, a dolazak na nju je znak podrške eMTeeM-u u nastojanjima da očuva scenu.  
(NovaSloboda.ba)
27.08.2019.

Kako se uzme


Izlaze dvojica džeparoša iz kafića. Kaže jedan:
-Joj, jesi li vidio dobra sata u gazde?
-Nisam, daj da vidim!


Razgovaraju dvojica džeparoša:
-Kako ide? pita jedan
-Pa kako se uzme! odgovara drugi
(spagos)
27.08.2019.

Spašeni flamingo


Jedan flamingo našao je utočište u zoološkom vrtu na periferiji Bogote, u Kolumbiji. Godišnje, na desetine hiljada različitih životinja bude uhvaćeno od strane ilegalnih trgovaca kućnim ljubimcima, u dobro organizovanom podzemlju, koje se u ovoj zemlji bogatoj raznovrsnim životinjskim vrstama, uspješno bavi i trgovinom drogama, oružjem i ljudima.
Mnoge od ovih životinja su namjenjene izvozu, kao što su ptice, majmuni i egzotične ribe. Druge vrste, kao što su zeleni iguani, ili kornjače, završavaju kao zabranjeni delikatesi u kuhinjama.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
26.08.2019.

Išareti


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com, dana 21. marta 2019. godine, preneseno sa bloga spagosmail.blogger.ba, autorica je Emina Redžić Muftić)


Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvalo išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog " hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili"Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.

Zapisano 19. januara 2016.
(Emica)

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu.
(spagos)
26.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fanomen mostarskih kafića (4)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 4)

Važan dio diferenciranja kafića je činila i muzika. Boro Lončar je, kao DJ, radio u nekoliko prvih mostarskih kafića. Lončar je, već ranije, nekoliko godina radio kao DJ, i to u Domu omladine 1971., te u prvoj privatnoj diskoteci u Jugoslaviji, nazvanoj „Posejdon“ u Neumu, kojoj je vlasnik bio Emir Balić-Bale. S DJ pulta na kojem su se nalazili kasetofon, dva gramofona i mikseta, Lončar je puštao uglavnom stranu muziku. Strane ploče nije bilo lako pronaći u Mostaru, te ih je Lončar naručivao od izdavačke kuće Joy Records iz Londona: „Slao sam im dinare u koverti, a oni ploče u paketu. Nikad se nije dogodilo da mi nešto ne pošalju“. Prema njegovim riječima, najčešće je puštao funk i rock, prvo „kod Bale“, a potom i u „Cepelinu“.
I Dodig se slaže kako je muzika važan dio ugostiteljske ponude: „Ljudi su dolazili i radi muzike koja se onda morala stalno mijenjati, pratiti trendove i držati ozračje na visokoj razini“. On je u svom kafiću isključivo puštao stranu muziku, jer su kafići bili jedini prostor u kojima su se mogli pratiti novi muzički trendovi u svijetu.
Konkurencija među kafićima '80-ih dovodi i do njihove kombinacije s drugim vrstama ugostiteljskim objekata, pa tako nastaju kafić-diskoteka „Livi“ na Balinovcu u vlasništvu Joze Kvesića, ili kafić-pizzeria „Adi“ u Ulici Adema Buća u kojima se počinje svirati i „živa“ muzika.
Iako su kafići i danas vrlo značajni kao društvena okupljališta, oni koji su ih posjećivali '70-ih i '80-ih smatraju kako postoji velika razlika između današnjih i nekadašnjih kafića. Darko Dodig smatra kako današnji vlasnici kafića ne dopuštaju gostima kreiranje atmosfere: „Gosti čine objekt. Oni su ti koji stvaraju ozračje zabave, opuštenosti, međuljudskih odnosa. Oni su ti koji lokal čine okupljalištem“.
Boro Lončar govori i kako svako vrijeme nosi nove običaje, ali kako su se ljudi '70-ih i '80-ih osjećali mnogo sigurnije pri večernjem izlasku.
Mostarski kafići kao društvena okupljališta su važan dio novije povijesti Mostara, te njihovu povijest vrijedi zabilježiti. Samo nabrajanje imena nekadašnjih kafića ne znači mnogo ukoliko nije popraćeno i svjedočanstvima njihovih vlasnika, djelatnika ili posjetitelja. Stoga se Bljesak.info zahvaljuje gore imenovanim, kao i onima koji su željeli ostati anonimni, a sudjelovali su u stvaranju ovoga teksta.
(kraj)
V.P.

26.08.2019.

Šareni protesti protiv Brexita


Mnogi umjetnici, koji trenutno prisustvuju najvećem svjetskom kulturnom festivalu u Edinburghu, Škotska, protestuju protiv Brexita, koji bi mogao opustošiti Veliku Britaniju.
Ove godine se na sedam festvala predstvljaju mega događajima, sa umjetničkim djelima, muzikom, predavanjima, pozorištem i plesom, uz ukupno četiri hiljade produkcija, a uz to je daleko više politički, nego ikada prije. Za to postoji mnogo razloga: klimatske promjene, problemi izbjeglica, nacionalizam u porastu.
Šareni spektakl se u škotskoj metropoli održava do 26. augusta.
(focus)
(NovaSloboda.ba)
25.08.2019.

Poraz Veleža u derbiju na Koševu







Sarajevo – Velež 2:1 (0:1)

Premijer liga BiH, 6. kolo:

Strijelci: 0:1 Brandao 26', 1:1 Šerbečić 51', 2:1 Handžić 61'

FK Sarajevo: Kovačević, Šabanović, Lazić, Hebibović, Gavrić, Ahmetović, Velkoski, Letić, Đokanović, Šerbečić, Guzina.

FK Velež: Bobić, Manev, Zvonić, Zeljković, Ćosić, Fajić, Brandao, Ferreryra, Hasanović, Vehabović.

Dobar meč viđen je na Koševu, a na kraju je aktuelni šampion upisao pobjedu nakon preokreta.
Uvodnih 20-ak minuta na Koševu nije ponudilo previše. Vrijedi samo izdvojiti pokušaj Gavrića sa velike udaljenosti, ali je Bobić to odbranio.
Velež je igrao zaista odlično i u 26. minuti su iskoristili šansu koja se ukazala. Šutirao je Brandao, Kovačeviću ispada lopta iz ruku i završava u mreži za 0:1.
Pokušavali su domaći nešto napraviti u fazi napada, ali imali su taj potez viška koji im je onemogućavao da stvore pravu šansu, dok je sa drue strane mostarski tim bio veoma opasan.
Gosti su u još nekoliko navrata ugrozili Kovačevića, ali nisu uspjeli po drugi put zatresti mrežu Sarajeva i na odmor se otišlo vodstvom Veleža od 0:1
Od prve minute nastavka Husref Musemić pruža šansu Handžiću i Tataru umjesto Velkoskog, a očekivano, domaći tim je odmah krenuo ofanzivno.
U 51. minuti su stigli i do gola. Nakon što je Bobić sjajno odbranio udarac Šabanovića, korner je donio pogodak za Sarajevo. Tatar je ubacio, Bobić ispušta loptu do Besima Šerbečića, koji pogađa za 1:1.
Deset minuta kasnije preokret. Rezervista Haris Handžić je sjajnim udarcem savladao Bobića za prednost Bordo tima od 2:1.
Nakon drugog gola domaćih, igra se malo umirila. Sarajevo je prepustilo loptu Veležu, ali Mostarci ovog puta nisu mogli da stvore pravu šansu pred golom Bordo ekipe.
Rezervista Cruz je sa druge strane u 78. minuti mogao povećati prednost, no Bobić mu brani udarac.
Do kraja još nekoliko pokušaja sa obje strane. Ipak, ostalo je 2:1 i Bordo tim je upisao nova tri boda.
(sport)
25.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (3)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 3)

Ekspanzija kafića u Mostaru se nastavlja početkom '80-ih obnovom Starog grada. Arhitekt Džiho Pašić je u kafićima vidio mogućnost oživljavanja tog dijela grada, koji je bio prazan izvan turističke sezone. Poslovni prostori su ponuđeni u koncesiju ugostiteljima, kako bi se Stari grad oživio i u zimskom razdoblju.
Među mnogobrojnim kafićima i restoranima se izdvaja „Tin“ koji je otvorio pjesnik Goran Matović. Nazvan po pjesniku Tinu Ujeviću, ovaj kafić je bio domaćin mnogobrojnih promocija knjiga, poetskih večeri i izložbi. Zbog specifične atmosfere, „Tin“ je bio popularan i među turistima.
Izgradnjom novih stambenih jedinica na Bulevaru i u Centru II početkom '80-ih., povećava se i broj kafića. „La Linea“, „Scala“ i „Bolero“ na Bulevaru su bili česta odredišta tinejdžerske populacije, dok se u Centru II. izdvajaju „Leptir“ i „Cepelin“.
Jadran Topić je na Aveniji otvorio kafić „Corner“ nakon povratka iz njujorškog „Cosmosa“. To je bio i prvi kafić na Aveniji, jer općinske vlasti nisu dopuštale njihovo otvaranje kako se ne bi uznemiravale osobe zaposlene u JNA koje su tu živjele.
Darko Dodig navodi i dopis, koji je dobio od JNA, u kojem se upozorava na skraćivanje radnog vremena zbog vojnih pilota koji su živjeli u blizini njegovog kafića, a koji „uvijek moraju biti odmoreni zbog mogućeg napada NATO-a“.
Među prvim vlasnicima kafića treba izdvojiti i ugostitelja Edu Kahrimanovića Bajrama koji je otvorio cafe-slastičarnu, kolokvijalno poznatu kao „Novi Bajram“ u Ulici Alekse Šantića i ugostiteljski objekt koji je često mijenjao namjene na Lenjinovom šetalištu.
V.P.
(nastaviće se...)
25.08.2019.

Sličan Starom, a još stariji





Stari most pod nazivom Le point de Nyons je srednjovjekovni kameni most preko rijeke Eygues u Nyonu, u regiji Auvergne-Rhona-Alpe na jugu Francuske.
Gradnja mosta, koji za to vrijeme posjeduje izvanredan raspon luka od 40,53 meatra,završena je 1409. godine

Gradnja je počela u vrijeme kada se malo naselje Nyon počelo širiti. Pored visoke kamenite srednjovjekovne jezgre grada nastale su dva nova naselja, oko današnjeg mjesta Arkada i predgrađa na istočnom dijelu. Za gradnju mosta je izabrano mjesto na samom kraju novog predrgrađa, gdje se dolina sužava, zbog teško prohodnih litica. Navodno je planirano da gradnja bude slična većini tadašnjih poznatih mostova na jugu Francuske.
Sredstva su bila obezbjeđena porezom na žetvu u iznosu jedne dvadesetine, ili 5 posto, od lokalnog stanovništva, te od donacija i zaostavština. Biskupi iz Vaison la Romane, Valence i Die sakupljali su donacije, a donatorima omogućili oprost grijehova.

Prema lokalnim istoričarima iz Nyona, izgradnja je započeta 1341. godine, ali se tokom narednih pola stoljeća radovi nisu puno odmakli od početka. Sa obe strane rijeke su bili podignuti samo kameni stubovi, nosači mosta. U martu 1398. potpisan je ugovor sa Guillaumeom de Paysom i njegovim klesarima iz kamenoloma Romans sur Isere, koji su se obavezali da će za sumu od 1200 zlatnih florina napraviti „bien et convenablement“, dobar i uredan, most sa jednim lukom između dva već izgrađena nosača sa obe strane rijeke. Grad Nyon se obavezao da će osigurati hranu i smještaj za radnike. Godine 1400. je potvrđeno povjerenje u rimske obrtnike. Most je potpuno dovršen 1405. godine, a 1409. godine ga je svečano otvorio biskup od Vaisonsa.

Sve do 19. stoljeća na vrhu mosta je bila naplatna kula u kjojoj je naplaćivan prelaz preko mosta, tzv. mostarina.

Most je ostao skoro nepromjenjen gotovo četiri stoljeća. Jedna poplava Eyguesa je znatno oštetila most, a šteta je otklonjena dodatnim sanacijskim radovima.

Oko 1850. godine kula na sredini mosta je srušena, a nekoliko godina kasnije most je bio dostupan vozlima onog vremena, koja su mogla prelaziti samo jednom saobraćajnom trakom.

Sve do izgradnje Pont de l'Europe, 1970. godine, nizvodno od ovog mosta. Pont de Nyons je bio jedini most kojim se moglo preći sa jedne na drugu stranu rijeke Eygues.

Danas se most, jedna od najvažnijih istorijskih građevina Nyona, zbog starosti, snžnog i estetskog dizajna, vrlo rijetko koristi za saobraćaj. Od 1925. godine je historijski spomenik.
2009. godine stanovnici Nyona su proslavili 600. godine ovog mosta.
(wiki)

Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (2)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 2)

Službena imena kafića su često ostajala poznata samo njihovim vlasnicima i općinskim službenicima koji su izdavali dozvole, zbog toga što su posjetitelji kolokvijalno nazivali kafiće prema nadimcima njihovih vlasnika. Hadžiabdićeva „Crvena trica“ je bila mnogo poznatija kao „kod Čorbe“, cafe-bar „M“ je bio poznatiji kao „kod Bale“, a Halilhodžićev „kod Vahe“.
Darko Dodig za naš portal iznosi i zanimljivost vezanu za imenovanje njegovog kafića koji je otvorio 1978. u Ulici Braće Fejića. Naime, kao ime kafića/bistroa u zahtjevu za registraciju je navedeno „Cafe-bar Croatia“, ali je u dobivenom službenom rješenju stajalo samo „Cafe-bar“. Ovaj kafić je, međutim, među njegovim posjetiteljima bio poznat kao „kod Dode“. Dodig dodaje i kako najpopularniji kafići nisu bili koncentrirani na jednom mjestu, već su raspršeni po gradu, što dovodi do stvaranja „društvenog kružnog toka“.
Karakteristika Mostara je što se veći dio kafića nazivao po nadimcima vlasnika, za razliku od manjih gradova koji su imali i manje kafića, i za razliku od većih gradova čiji vlasnici kafića nisu bili poznati širem krugu posjetitelja, te su se njihovi ugostiteljski objekti nazivali službenim imenom.
Financijske mogućnosti, ali i životni stil, su diferencirali posjetitelje kafića. Cafe-bar „M“ ili „kod Bale“ se smatrao ekskluzivnijim kafićem, a njegovi posjetitelji su, prema Dodigu, bili „zločesti dečki i dobre djevojke“, misleći na reputaciju kakvu su gosti željeli steći posjetom tom kafiću. Na ulazu u ovaj kafić su stajali zaštitari što je stvaralo privid ekskluzivnosti, ali ponuda pića nije zaostajala za barovima zapadne Europe.
Gosti „Crvene trice“ ili „kod Čorbe“ su uglavnom bili vezani za dnevnu dinamiku platoa u centru grada: taksisti, posjetitelji okolnih banaka ili robne kuće „HIT“.
Mlađi zaposleni ljudi i studenti su bili česti gosti „kod Dode“, a „Vaha“ je bio često odredište nogometaša i njihovog društva. Vahid Halilhodžić je bio iznimno popularan u Mostaru, te su u njegov kafić dolazili oni koji su se željeli istaknuti.
V.P.
(nastaviće se...)


24.08.2019.

Red Bull Cliff Diving 2019. u Mostaru: Popovici i Iffland pobjednici












Constantin Popovici (Rumunija) i Rhiannan Iffland (Australija) pobjednici su Red Bull Cliff Divinga, nakon femnomenalnih skokova održanih danas sa Starog mosta u Mostaru.
Spekatakularnim skokovima s visine od 27 metara među 14 muškaraca šampionsku titulu u Mostaru osvojio je Popovici, a drugo mjesto pripalo je prošlogodišnjem pobjedniku Gary Hunti (Velika Britanija), dok je treće mjesto osvojio Jonathan Paredes (Meksiko).
U borbi za titulu najbolje među 10 najboljih skakačica svijeta, titulu šampionke aktobatskim skokom od 21 metra sa Starog mosta osvojila je Iffland, koja je opravdala epitet prvog favorita. Drugo mjesto osvojila je Eleanor Townsend Smart iz SAD-a, dok je treće mjesto osvojila Lysanne Richard iz Kanade.
U današnjim skokovima, koje je posmatralo više hiljada gledalaca, učestvovalo je 14 skakača i 10 skakačica.
Prvak i prvakinja za 2019. godinu biće okrunjeni titulama 19. septembra na završnici sezone u španjolskom Bilbau.
(NovaSloboda.ba)

24.08.2019.

Taj čudesni svijet – Slike dana


Jedan snimak sa dužom ekspozicijom prikazuje meteor Perseida, koji prolazi noćnim nebom iznad ruševina srednjevjekovnog dvorca u mjestu Kreva, u Bjelorusiji.



U ljetnim mjescima se u Schwägalpu, u istočnoj Švicarskoj, održavaju svečanosti povodom završetka kosidbe. Jedna od glavnih atrakcija je posebna vrsta hrvanja, kojeg po lokalnom žargonu nazivaju Bergschwinget. Na slici dvojica hrvača, koji pokušavaju protivnika položiti na pleća.



Jedan fanatični navijač Portland Timbersa u ekstazi, nakon gola Timbersa u drugom poluvremenu, utakmice protiv Vancouver Whitecapsa, u Providence Parku, u Portlandu, u saveznoj državi Oregon, u SAD.. Timbersi su na kraju pobijedili sa 3:1.



U kineskoj sjevernoistočnoj provinciji Gansu, u blizini grada Lanzhou, omiljena zabava turista je jahanje kamila u pustinji. Koliko traje i koliko košta ovo zadovoljstvo, nije naznačeno, ali je jedno sigurno, da se zadnji imaju najahati, dok dođu na mjesto, gdje se trenutno nalaze prvi u koloni.



U Brazilu se održala Downhil trka kartinga, lokalno poznata kao „Mundialito de Rolima do Abcate“ a na slici se vidi jedan od učesnika trke, u malo neobičnom vozilu. Ko zna, možda je u pitanju i reklama za VW.



Dok jaki valovi udaraju u obalu, jedan čovjek se odlučio na surfanje u Pointe de la Torche na Plomeuru u Francuskoj.


Priscilla Frederick iz Antigve sudjelovala je u ženskom finalu u skoku u vis, na 13. Panameričkim igrama 2019. koje su ove godine održane u Limi, u Peruu,
(web)

Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
23.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (1)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

Espresso je naziv za kavu koja se proizvodi kroz poseban stroj koji je patentirao Talijan Angelo Moriondo 1884. Još uvijek postoje dileme označava li espresso brzinu pripremanja kave ili njeno brzo ispijanje svojstveno Talijanima. Što god bilo u pitanju, pojava espressa na području bivše Jugoslavije, početkom '70-ih, je definirala kasniji razvoj ugostiteljskih objekata.
Prvi cafe-bar, u žargonu – „kafić“, u Jugoslaviji je otvorio bivši igrač Veleža i Dinama Nikola Benco u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. Ova veza Mostara i Zagreba je utjecala na ubrzanu ekspanziju ponude espressa u Mostaru, te se prvi espresso u gradu mogao naručiti u HETMOS-ovoj „Petici“ u Ulici Mostarskog bataljona 1972.
Kontakti ugostitelja iz Zagreba i Mostara su 1977. rezultirali otvaranjem i prvog privatnog cafe-bara „M“ u Mostaru koji su otvorili Emir Balić-Bale i Dragan Zovko.
Prema riječima ugostitelja Darka Dodiga Dode, oni koji su otvarali kafiće tijekom '70-ih nisu mogli registrirati svoje lokale kao cafe-barove, već kao bistroe s toplim i hladnim jelima. Naime, jugoslavenski standardi ugostiteljstva nisu poznavali termin „cafe-bar“, te su vlasnici prvih kafića u tom prostoru morali imati frižider u kojima su držali jela, najčešće kuhana jaja, kako ne bi dobili kaznu tijekom inspekcijskog nadzora. Dodig smatra i kako su prvi kafići prerasli značenje ugostiteljskog objekta i dobili status društvenog okupljališta, kakav su tijekom povijesti imali trgovi i placevi.
Uređeni interijeri i bogata ponuda pića su od espressa stvorili samo povod za posjetu kafiću, ali se često uz njega naručivao i shot Rubinovog vinjaka, Baltik votke, whiskeya ili nekog drugog žestokog pića. Tako kafići, osim dnevnih, postaju i noćna okupljališta.
Boro Lončar, prvi mostarski DJ i vlasnik jednog od prvih tattoo salona u Hercegovini, smatra kako su razliku između gostionica i kafića činile žene.
"Nije to kafić dok žena ne uhvati za šteku", izjavio je Lončar za Bljesak.info, smatrajući kako je posjeta žena prijašnjoj vrsti ugostiteljskih objekata bila neuobičajena. Osim doprinosa svojevrsnoj emancipaciji žena, kafići su, kao društvena okupljališta, doprinijeli i diferencijaciji onih koji su se osjećali drugačije od većine, posebice po pitanju životnog stila, glazbenih utjecaja ili seksualnih sklonosti. Dodig smatra kako su kafići u Mostaru oslobodili i gay populaciju straha od pojavljivanja u javnosti: „Kafići su stvorili klimu da se drugačiji oslobode u prostorima koje su oni izabrali za sebe, oni se tu osjećaju prihvaćenim“. Mostar je, prema njegovim riječima, po tom pitanju bio mnogo liberalniji od Sarajeva, Zagreba i Beograda gdje je gay populacija bila ograničena na vlastite stanove i kuće.
Pojava kafića u Mostaru je rezultirala i njihovim shvaćanjem kao statusnog simbola. Kafiće je, tijekom godina, otvorila i nekolicina nogometaša Veleža: Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Vladimir Matijević, Jadran Topić i Franjo Vladić.
V. P.
(nastaviće se...)

23.08.2019.

Požari gutaju prašumu u Brazilu: Gore „zelena pluća" svijeta





Gore „zelena pluća" svijeta

Prašume u brazilskom dijelu Amazonije ove godine je pogodio rekordni broj požara i veći je za 83 posto u odnosu na prošlu godinu, pokazuju podaci Nacionalnog instituta za svemirska istraživanja.
Razlog, sve veća sječa šuma. Požari su već dobili i političku dimneziju, kada je predsjednik Francuske Macron predložio da požari u Brazilu budu tema samita G7 u Biaritzu. Na ovaj prijedlog predsjednik Brazila Bolsonaro je Macrona optužio za „kolonijalistički mentalitet“. Uz to, brazilski čelnici odbijaju sve savjete koji im u pogledu požara dolaze iz čitavog svijeta.
Istovremeno svjetski mediji pišu kako gore „zelena pluća“ svijeta, uz požare koji bjesne i sibirskom tajgom. Ove dvije ogromne šume pokrivaju veliki dio površine Zemljine kugle, i kao takve, veoma su važne jer u sebi zadržavaju veliki procenat ugljičnog dioksida, što je veoma važno u borbi protiv klimatskih promjena. Za brazilskog predsjednika, požari su njihova unutrašnja stvar..
Da se radi o tačnoj tvrdnji o povećanom broju požara, potvrdio je Institut, koji je podatke prikupljene uz pomoć satelita objavio sedmicu dana nakon što je predsednik Bolsonaro otpustio šefa ove institucije zbog iznošenja u javnost podataka o sječi šuma, javio je BBC.
Požari su doveli i do dnevnog zamračenja grada Sao Paola. Dnevna tama koja je trajala oko sat vremena, dogodila se nakon što su jaki vjetrovi donijeli dim iz država Amazonas i Rondonija koje su od Sao Paola udaljene više od 2.700 kilometara.
Najveća prašuma na svijetu, Amazonija, ključna je u borbi protiv globalnog zagrevanja.
Konzervatori prašume su okrivili Bolsonara tvrdeći da je podsticao drvosječe i poljoprivrednike da nelegalno krče šumu, kako bi dobili više prostora za uzgoj stoke.
Prema podacima Nacionalnog instituta za Svemirska istraživanja, između januara i augusta ove godine gorilo je 72 hiljade požara, dok ih je u istom periodu prošle godine bilo oko 40 hiljada. Ovo je najveći broj šumskih požara u Amazoniji, otkako su počela mjerenja 2013. godine.
(web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
23.08.2019.

Na Marsu izbliza


Ovako izgleda efekat staklene bašte na Marsu, tačnije: blizu njegovog Sjevernog pola. Ovaj snimak pokazuje pješčanu dinu. Svijetle mrlje su ustvari smrznuti ugljični dioksid, koji na našoj susjednoj planeti čini isto, što i kod nas: omogućava sunčevoj svjetlosti da prođe kroz njega, ali zadržava nastalu toplinu. Zbog toga nastaju ledeni blokovi, koji se zgrijevaju kao ledeni otoci i u nekom trenutku nasilno pušu i izbacuju tamnu prašinu.
Istraživači sada spekulišu da li bi, i kako, ovaj efekt staklene bašte mogao ugrijati neke buduće građevine na Marsu.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
22.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (4)

Revija

Korzo pod snijegom

Korzo naše mostarsko
4 dio
(nastavak)

Tokom pratnje do kuće momak bi najčešće iskazivao svoje simpatije prema djevojci, kazivao joj kako mu se sviđa, ukoliko nije bivao baš previše stidljiv i taj susret bi završavao molbom da se sutra, ili neki drugi dan, ponovo vide. Na tom istom mjestu, ili na korzu. Ukoliko bi cura pristala da momak dođe u blizinu kuće, to bi već bio znak da postoji simpatija i s druge strane. Nakon prvog susreta ništa tragično ne bi bilo, ako bi cura predložila da se drugu večer ponovo vide na korzu. To je, na neki način, bio znak da će ona o prijedlogu razmisliti. A često bi se drugu večer djevojka na korzu pojavila s dvije-tri prijateljice, kao nezvanični žiri, koji bi nakon viđenja i pozdrava s momkom, dao svoj sud o njemu. Slijedile su ocjene, ono kao, baš je fin, sladak je, od onih pozitivnih, ali i ono, a šta će ti ovaj i slično. Naravno, dešavalo se da bi neka od prijateljica skudila momka, jer se isti i njoj svidio. Ali, kad bi se to otkrilo, dvije prijateljice to više nisu bile. Nije baš svaki susret na korzu prolazio tako jednostavno. Ukoliko se kontakt ne bi ostvarilo na korzu, pokušavalo se na igranci. A traba napomenuti da veliki broj veza ni nije ostvaren na korzu. Eh, da su to roditelji onoga vremena znali?
Oni koji su ostvarivali vezu narednih dana su se pojavljivali na korzu vodeći se ruku za ruku, ili barem šetajući jedno uz drugo. Nakon toga bi se šetnje produžavale malo podalje od korza, preko Musale, niz Fejićevu i preko Starog, okolo, ili sa Rondoa prema Balinovcu, ali i u veliki park ili na Partizansko. O daljnim detaljima ovakvih šetnji nećemo dalje, barem ne na ovom mjestu.
Onoga vremena bilježi se i jedna anegdota vezana za korzo. Došao neki Japanac u Mostar i smjestio se u hotel Bristol. Navečer pošao u šetnju i izašao pred hotel. Samo što je kročio preko vrata, pojurio nazad do recepcije uz pitanje: “Šta je ovo, jesu li to neke demonstracije vani?” Je li to bila istina, ili je neko smislio dobar štos, ostalo je nepoznato, ali eto zapamćeno.
Mlađoj mostarskoj raji, ovoj koju popularno nazivamo raja modernih tehnologija, život nije dopustio da dožive bilo šta od naprijed opisanog. Mnogi u čudu gledaju kad im se nešto od ovoga ispriča. Jednostavno ne mogu shvatiti da su se takve stvari uopšte događale. A korzo je jedan pojam koji se nikada neće izbrisati iz glava onih koji su ga živjeli i doživjeli. Sve ovo što je rečeno na ovom mjestu je zapisano da ostane uspomena na jedno proteklo vrijeme koje se više nikada neće vratiti. Na korzu, nema više večernjih šetača koji prelaze čitavu ovu dionicu, osim rijetkih pojedinaca. Od nekadašnjeg centra grada, ostao je samo trg na kraju grada, s koje god strane se gledalo, kako je to jednom prilikom već napisano u jednom tekstu o Mostaru.
(završetak)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

22.08.2019.

Red Bull Cliff Diving 2019.




Red Bull Cliff Diving 2019.

Atmosfera se zagrijava. Od danas je Red Bull Cliff Diving u Mostaru. Takmičenje koje je u sva četiri dosadašnja mostarska izdanja doživjelo veliki uspjeh, s nestrpljenjem se iščekuje u gradu na Neretvi. Pripreme su u punom jeku, a atmosfera pred još jedan sportski spektakl na Starom mostu je odlična.
Četvrtak: prvi trening
Petak: dvije serije skokova, od 15 sati
Subota: veliko finale od 13 sati
14 skakača i 10 skakačica
Aktualni prvak i prvakinja, Englez Gary Hunt i Australka Rhiannan Iffland, u Mostar stižu s namjerom da na pretposljednjoj stanici sezone zapečate titule.
Old Town Street Fest, koji je već par godina popratni program takmičenja, obećava odličan provod i u večernjim satima. U petak i u subotu mnogi popularni domaći i regionalni izvođači će na nekoliko bina u starom dijelu Mostara zabavljati publiku na brojnim koncertima, klupskim svirkama i DJ partyjima. Sve informacije i vijesti o takmičenju su dostupne na

(jedino da još vrijeme posluži)
22.08.2019.

Ogromna tajga gori


Kod Krasnojarska u Sibiru tajga gori već sedmicama. Vatra se proširila i već uništila šumu na površinu od oko 30 hiljada kvadratnih kilometara. To se dešava uprkos činjenici da je predsjednik Putin zapovjedio vojsci da se angažuje na gašenju.
Požari na tako velikim površinama ispuštaju štetne stakleničke gasove.
Ekolozi strahuju da bi požari ovakvih razmjera mogli postati uobičajeni, zbog klimatskih promjena.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
21.08.2019.

Iz stare štampe: Časopis „Neretva”


Turska vlast je od 1875. – 1878. godine formirala poseban Hercegovački vilajet kao zasebnu administrativnu jedinicu. Ovaj period je zanimljiv jer se tada počeo izdavati prvi službeni list, što je iniciralo osnivanje manje štamparije koja je bila smještena u bivšem Saraju Ali paše Rizvanbegovića, na lokalitetu Suhodoline u Mostaru.
Prve službene novine u ovoj štampariji su kreirali Ali-efendija Bahrić, Marko Šešelj i Ivan Šimunović. Glavni urednik je bio Mehmed Hulusi, koji je inače bio voditelj Vilajetske kancelarije.
Časopis „Neretva” štampan je na arapskom i „maternjem” jeziku, što je uključivalo latinicu i ćirilicu. List nije bio dugovječan jer je odštampan u malom tiražu, odnosno iz štamparije je za kratak period izašlo samo 38 brojeva, a ukidanjem Hercegovačkog vilajeta 1877. godine, gasi se daljnji rad na štampanju lista.

Fotografija: naslovnica prvog broja časopisa Neretva.

Priredili Tibor Vrančić/Smail Špago

21.08.2019.

Mostarom: Ramića sokak


„Malenim sokakom.. ne prolazim više..“ kaže pjesma, a i ja kažem. 
Uvjek kažem da je Ramića sokak među najljepšim u Mostaru. 
 Sav je u kamenu ..uzak..strm .i čist.. što je rijetkost. 
Medjutim ..zadnji put mi se desila mala nezgoda.. modrica na koljenu .ha..ha..ha. zapela.. dobro sam prošla..
Nije sokak kriv..
tekst i fotografija: Ajša Šehić Nametak 19.08.2019.
(facebook)

21.08.2019.

Treći mjesec protesta


Oni nose gas maske i zaštitne kacige. Napadaju kamenjem iz ručno napravljenih naprava na jednu policijsku stanicu, kao na slici u prilogu.
Tri mjeseca protesta protiv zakona o izručenju Hong Konga.. Masa demonstranata se još uvijek nalazi na ulicama, a kraj sukoba nije ni na vidiku. Generalni štrajkovi se smjenjuju jedan za drugim. I svaki put dovode do novog talasa nasilja. Policija upotrebljava suzavac protiv aktivista koji osuđuju kineski uticaj, i traže ostavku hongkonške premijerke Carrie Lam.
Ostaje otvoreno pitanje, koliko će Kina sve ovo još samo posmatrati?
(stern)
(NovaSloboda.ba)

20.08.2019.

Sretno, ili bistro!


Cesar Vlajo, 1910.

retno, ili bistro!

(tekst koji slijedi je objavljen na portalu Nova Sloboda, dana 19. augusta 2019. godine, autorica je Emina Redžić Muftić)

Posvećeno trojici najboljih ribara na Luci

Catara, Boškovi i Bunski kanali , Peškino kolo, Džeriz, Carinski pijesak, Džinovac, pod Lučkim i Avijatičarskim mostom, zela, braon, Marin kaput, iračka deka, padavac, osmica, šup, meka, sval, sprava, rola, mlat, podustva.,kuplung, ..su termini koje poznaju svi mostarski ribari. Znalo se ko u Mostaru uzgaja crve za ugora, ko dobro peri mušice, ko ima najbolje vunice i deke i ko dobro lovi. Skupljale su se raznorazne deke, kupovale vunice, kupovale ili perile sprave a i krilo se koja boja "radi".i u koje doba dana. Kad u maju proradi padavac, "krči" se riba, pa se i početnik može pohvaliti pokojom ribarskom.

Tri lučka ribara, poredani po ribarskom stažu i godinama, Hajrosum, Medicina i Herca kafenišu kod Fadila i raspravljaju. Načuli su da je Bufo ulovio dobru meku kod Đeriza.
-'ta će on ulovit' kad ne zna ni zabacit'- dobaci Medicina.
-Jes' Boga mi, ja vidio, ovolika, ima u njoj kilo i po - dodade Hajrosum.
-Deder skrati bar za glavu- nadoveza se Herca, očekujući reakciju njih dvojice.
-Ma šta za glavu, bez tri kile nema dobre meke, a tu je ostavio da je baci mački.
-Jesam vidio, Dina mi , vag'o je kod Ramiza.
-Je li ti rek'o šta je zagrizla?
-Ma k'o da će ti on reč', čuva taj boju za sebe, nego, one u paru budu, ima još jedna.

Ustadoše i bez prethodnog dogovora se zaputiše niz Bufin sokak naspram Šarića džamije. Počeše uvjeravanja koja boja radi , koju ne "jamlja", koju riba odmah ispljune, u koje vrijeme , čak u minutu i gdje treba zabaciti spravu.
-Ne po sredini- kaže Bufo- već na onu stranu u hladovinu, odmah pored one pečine što viri više Lučkog mosta.
Sva trojica se potom zaputiše kod Medicine, da dobiju po komadić zele da namotaju na četrn'esku..i da prošaraju srebrom. Ulaze u avliju, sjedaju za sto i nastavljaju priču.
-Deder mi donesi onu kutiju u prozoru!- reče Medicina svojoj ženi. Znajući da je pomalo ters što se ribolova tiče, ona, da utvrdi priupita:
-Je li onu sa spravama ili sa vunicama?
-Donesi sve!-dobaci Hajrosum
-Samo vunice!-ljutnu se prvi
Kao i svaki mostarski ribar, i on je imao originalne vunice i lažnjake. Kad bi davao uzorke šakom i kapom sigurno nisu bili originali, jer su se originali davali po dvije tri niti.
Popodne se spustiše niz Ramića sokak pa se rasporediše ispod Đeriza. Ostavili su torbe pod vrbom i zabacili mlatove. Prvi "šup" i Herci zape sprava za pećinu. Nekako otkači i pogleda spravu
-Otkide mi se treća od olova!- reče.
Medicina uze tefter i dade mu zamjenu.
- Evo je udari!- povika Hajrosum te poče vuči ribu.
-Popusti malo kuplung, umori je! -.savjetuje mu Medicina pripremajući sak za, po izgledu vrha mlata, poveliku ribu.
Hrvalo se s ribom punih desetak minuta, trudeći se da riba ne ode pod pečine. Dovede je nekako u pličak i trebalo je da je samo smjeste u sak. Herca savjetuje,.te povuci je još, te tamo je, te bliže.. Medicina gleda najzgodniji položaj da ne prepa'ne ribu, a Hajrosum, već izmoren, jedva čeka da je napokon vidi u saku.
-Polako, polako...eto je..još malo...ha.. ne daj joj nazad!
Meka (mekousna pastrmka) se odjednom trznu, otkide udicu, praćaknu se u plićaku i otpliva u tamnozelene dubine. Nasta tajac. Herca iznenađen, Hajrosum u šoku, a Medicina se smješka jer zna da će ga optužiti da je ribu namjerno pustio.
-Nisi danas nafakali, 'ta ćeš - samo prozbori.
Batališe za taj dan ribolov, pitajući se usput čija im je žena poželjela "sretno" a ne "bistro".

Sljedeći dan su čitavo prijepodne razglabali koja boja je bila prva do olova, koju je meka odnijela u dubine Neretve. Koliko je meka bila teška zavisi od toga kome bi servirali priču o izgubljenom ulovu.
-Ispod deset nije bila - sa dozom nostalgije je ponavljao Hajrosum
Sutra dan ispod Đeriza nije bilo mjesta za njih trojicu, već od podne "jalan" ribari su zauzeli busiju.
-Da Bog da im voda nadošla i sve torbe odnijela- povika jedan od njih, pa se pokupiše i krenuše nizvodno prema Džinovcu

Fotografije: pećine ispod Lučkog mosta i Ribari na Neretvi, Vlajo Cesar, oko 1900. 

priredila: Emina Redžić Muftić

(NovaSloboda.ba)

PS.: Objašnjenje od Emice, za raju koja ne znaju.
- Lučka raja poznaju ove likove: Medicina je moj rahmetli muž, Hajrosum je Hama Bajgirić, tako su ih zvali. A Bufo je Sejo Vejzović

20.08.2019.

Posljednje putovanje


Svijetleći bijeli gosti dolaze iz pravca Grenlanda. Ploveće sante leda, nekada negdje odlomljene, putovanje završavaju uz obale Newfoundlanda, u uvali, blizu grada Kings Point. Nekada davno, ovdje su ljudi živjeli isključivo od ribolova. Sada dolazi sve više turista, jer vjetar i talasi često sa sobom doguraju ovakve, ili još veće atrakcije.
Pogled na raspšršene divove fascinira, ali i boli istovremeno.
Ovo je još jedan znak da se globalno zagrijavanje povećava. Ni ovaj led neće preživjeti porast temperature, i sam će jednog dana postati more.
(stern)
(NovaSloboda.ba)

20.08.2019.

Život kao poza





Brzi automobili, prekrasni ljudi, duge pješčane plaže: Miami Beach izgleda kao kulisa neke odlične predstave. Nekoliko kilometara dalje, otkriva svoj sasvim drugačiji svijet.
Između koliba i nebodera: Jedan spasilac južnu plažu Miami Beacha drži čvrsto na oku. Kada se spušta sumrak, neboderi i marina počinju sijati vlastitim svijetlom. Šarena užurbanost: U parku Lummus na Ocean Drive muškarci treniraju svoje mišiće. Restorani na Lincoln Roadu. A vila Casa Casuarina nekada je pripadala modnom dizajneru Gianni Versaceu.
Sve je ovdje poput ispijanja koktela, o kojem pričaju prijatelji. Breskva, dinja, šampanjac, i svaki minut vam je prijatelj. I djevojka. Odjeća, kupaće gaćice ili bikini, a onda dolazite na pomisao, kako bi se u japankama i havajskoj košulji, ovdje moglo živjeti preko čitave godine. Ili? Ok, to je u mislima nakon dvije čaše koktela, a onda, može još jedna, a tako se brže ide dalje, prije nego što uhvati vrtoglavica. Nakon toga mala pauza i opet ponovo isto. Ovdje je baš nekako slično tome. Ko ne poznaje Miami Beach, ne poznaje ni Floridu.
Onda vozite dugim putem ostrva Key, do njegovog kraja, kako je to nekada činio ovdašnji stanovnik Ernest Hemingway, gledao izlazak sunca. Ili u močvarama Everglades, i posmatrati krokodile. Ili jednom kroz Landfinger Floride, na drugu stranu, do ostrva Myers i Sanibel.
Još kratko o Miami Beachu. Ime mu potiče od indijanskog naziva „Mayaimi“ što znači „velika voda“. A ustvari, čitavo mjesto je jedna velika pustinjska dina, povezana mostovima sa kopnom. Prva kuća je ovdje sagrađena 1876. godine, a to je bio nužni smještaj za brodolomce. Prvi hotel je otvoren 1915. godine, a kao mjesto za kupanje, otkriveno je prilikom nastanka novog Miamija. I tako je ostalo do danas. Samo što je od jednog hotela nastao čitav niz visokoetažnih hotela i stambenih zgrada. Sam grad ima oko 92 hiljade stanovnika, od kojih većina radi u turizmu.
Dakle, eto nas brzo, kako bi ipak zauzmeli svoju vlastitu pozu.
(stern)
(NovaSloboda.ba)

19.08.2019.

Uz malo mašte – Sjećanje na 1958.


Često prolazim ovuda, jer sada stanujem na Luci. U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni križ. Nekad je tu bila uprava preduzeća '' Budućnost '' čiji je direktor bio Hama V. Sjećam se samo jedne sluzbenice Verice A. Sjećanje me vrati u 1958 godinu,.kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /. Na pauzi sam se družila sa mladim ljudima - vršnjacima sa Luke, iz susjednih ulica - sokaka kao što su B. Balaća, B.Radana, G.Ilića.
Sjećam se nekih imena, Husna T, Sonja, Nijo i drugi, kojima sam ime zaboravila. Obično smo sjedili ispred, na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz priču.
Nisam ni u snu sanjala da ću ja nekad tu stanovati, i to baš tu, u jednom od tih sokaka.
Meni je tada bilo 18 godina. Ali, na Luci je još neko stanovao, malo niže od mene, prema Šarica džamiji. Tu je živjela jedna mala djevojčica od 5 godina, .sa svojom prodicom. Voljela bih, ali to je samo u snovima, da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona, mozda 505 sa crtom, ili napolitanku Jadro, da je pomilujem po glavici, zagrlim i kažem '' Hej mala Emice, život će nas sastaviti. Bićemo najbolje prijateljice“ 
Ovo sam sad pustila mšsti na volju. Sudbina nas je sada povezala u stvarnom zivotu, uz svakodnevno druženje i iskreno prijateljstvo.
Luka, 17.08.2019.

(Ajša/facebook 20190817)
19.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (3)



Korzo naše mostarsko
3. dio
(nastavak)

Kada se spomene korzo, misli se prije svega na lagane večernje šetnje, ali korzo je bilo više od toga. Ono je značio večernji izlazak i šetnju, a poslije korza odlazak negdje, na večernju zabavu. Mnogima je sam dolazak na korzo bio glavna vrsta večernje zabave. U malo starijim godinama korzo smo često znali nazivati i stazom slonova. Nikome se nije nigdje žurilo, na korzu niko nikoga nije preticao. S obje strane korza bili su poredani takozvani kibiceri, obično muška raja. Između njih, u gustim i zbijenim redovima, šetajući nevjerovatno sporo, prolazile su djevojke, ali i dosta zaljubljenih parova. Momci su sa strane, stojeći, pratili prolazak svoje simpatije, i znali su kuda i u koje vrijeme će proći. Crveni alarm za uzbunu je zvonio čim se simpatija ne bi pojavila.
Dolazak na Korzo bivao je spontan. Dogovor za susret na korzu obično bi padao među svojom rajom. Na korzu su se zagledale prve simpatije, stvarala nova poznanstva. Na korzo se obično počelo izlaziti tokom trećeg razreda srednje škole, a nastavljalo nakon mature i tokom studija. Kako za momke tako i za djevojke, na Korzo se izlazilo sve do prve ozbiljnije veze. A tada bi preko Korza prošao neki novi par, vodeći se ruku za ruku, što je na neki način bio znak svima da je započeta nova veza. Dešavalo se ponekad da veza i pukne, a onda bi na zadovoljstvo raje bio praćen razvoj situacije. S kim je sad, on ili ona. A počinjale su i priče, ko je koga, i zbog koga, ostavio. Situacije bi ponekad eskalirale, baš na korzu, ili na igranci, jednom pravom muškom makljažom. Šakama naravno. Rijetki su bili slučajevi, ili nisu ni zapamćeni, da je potezano neko jače sredstvo.
Mnoge djevojke bi kriomice dolazile na Korzo, jer je za mnoge roditelje sama riječ korzo bila znak sumnjivog morala, ili barem tabu tema, iako nikad nisu izlazili na korzo ili su ponekad u prolazu, vidjeli ogromnu masu mladih na jednom mjestu u gradu. Za mnoge djevojke iz patrijarhalnih familija odlazak na korzo bio je samo misaona imenica, a ako bi i pored svega toga otišle na korzo, a to bilo otkriveno, nakon toga bi slijedila vremenska kazna zabrane izlazaka iz kuće, a posebice na korzo.
Upoznavanje momka i djevojke na korzu, odvijalo se po nekim pravilima. Djevojke su najčešće šetale korzom u krug, gore-dolje. Nije se baš morala šetati cijela dionica. Znali su se praviti i manji krugovi, od Gimnazije do Male tepe, u zavisnosti gdje je stajala grupa momaka, u kojoj se nalazila simpatija. To je bio slučaj, ako bi se neki momak dopao djevojci. U drugom slučaju, ako bi se momku dopala djevojka, on bi se sa nekim drugom uključivao u kolonu šetača, neposredno iza djevojke, koja je najčešće šetala s nekom svojom prijateljicom. U oba slučaja slijedili su pogledi po kojima bi se ocjenjivao stepen simpatija. Slijedio je niz bezazlenih dobacivanja, koja bi najčešće počinjala pitanjem njenoj prijateljici: “A koja ti je ovo prijateljica”? „Lijepa ti ta drugarica!“ i slično. Naravno, slijedio bi smijeh dok se ne bi ostvario kontakt ili prilika da se korzom prošeta zajedno, uz molbu, ukoliko djevojka već treba kući, da je se otprati do kuće. Za djevojke, koje nakon korza ne bi išle na igranke ili u kino, povratak kući je bivao najšešće između devet i deset, u zavisnost od toga koje vrijeme je izlicitirano u kući, pred izlazak na korzo.
Od ovog momenta namjerno koristimo pojmove, momak i cura, jer su ti pojmovi u Mostaru korišteni za one koji su stupili u vezu. Nakon toga prvog susreta na korzu, momak bi pratio curu do nekih stotinjak metara do kuće ili zgrade. E dalje se nije moglo, jer bi bliži dolazak s momkom otkrio da je djevojka dopraćena od nekog momka, a ta vijest bi vrlo brzo iz sokaka, ili dvorišta, preko habernosa, došla i do roditelja. O nekakvim ozbiljnijim vezama nije smjelo biti govora sve dok se ne bi završila škola i eventualno našao posao, što onoga vremena nije bilo nemoguće. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

19.08.2019.

Svijet i u svijetu svašta: Mini golf u katedrali


Djeca se zabavljaju igrajući mini golf sa roditeljim. I svevišnji bi sigurno morao biti zadovoljan ovom slikom, jer se devet rupa sa konstrukcijama različitih mostova nalaze u najstarijoj engleskoj katederali u Rochesteru. Posjetioci mogu ovdje sve do kraja augusta ubacivati svoje kugle u rupe.
„Nadamo se da ljudi igrajući mini golf razmišljaju o mostovima koje moraju imati izgrađene u vlastitom životu, u našem svijetu kakav je danas“ kažu nadležni iz katedralskog odbora.
Svakako, a na kraju igre postoje još i kugle sladoleda.
(stern)
(NovaSloboda.ba)
18.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (2)


Korzo naše mostarsko
2. dio
(nastavak)

Nekada, u vremenima prije Drugog svjetskog rata, korzo u Mostaru je bilo na Glavnoj ulici, pa je čak i kino, koje se nalazilo u zgradi Divizije, koju smo kasnije zvali Zema i Nama, nosilo naziv “kino Korzo”. Nakon Drugog svjetskog rata korzo se preselilo na desnu obalu Neretve, protežući se prvo od mosta na Musali do rampe kod gimnazije, a kasnije se proteglo još od gimnazije do Rondoa.
Šta je to bilo što je mlade decenijama vuklo na korzo? Korzo je bilo glavno mjesto na koje se dolazilo da se vidi i da budeš viđen, mjesto susreta i razmjene važnih i nevažnih informacija i vijesti, mjesto druženja i ljubavnih sastanaka. Korzom se šetalo uglavnom u ranim večernjim satima, najčešće od sedam do kratko prije pola deset, uglavnom po krug, dva ili tri kruga, po određenoj ruti. Sezona šetanja otvarala se, čim bi vrijeme otoplilo, a to bi u Mostaru bilo od ranog proljeća pa sve tamo do kasnih jesenjih dana, do onih velikih i dosadnih kiša, kada se nije moglo šetati. U Mostaru ni blaga zima nije bila prepreka šetnji korzom. Ipak, glavna sezona korza trajala je od sredine aprila pa do sredine oktobra.
Na korzo se po pravilu izlazilo u najnovijoj odjeći i obući, ili barem u onome što se najbolje od toga imalo. Momci su svojom odjećom pokazivali koliko su u toku s novim modnim trendovima. Za djevojke, korzo je bila svojevrsna modna revija na otvorenom, na kojoj su se pokazivali modeli novih haljina, kupljenih u nekim dalekim shopovima, ili krojene po najnovijim šnitovima iz Burde ili sličnih časopisa. Na korzo se izlazilo s tek napravljenim frizurama i šminkama, iako je šminka dugo vremena bio samo lagani namaz karminom. Korzo u Mostaru je godinama, a i generacijama, imalo svoje “prve dame”, ali “prve frajere”, koji su se isticali po najnovojoj modi, po izgledu i ponašanju. Njih je znao svako ko je ikada kročio na korzo, a ako ih i nije znao, vrlo brzo bi čuo za njih ili bi ih zapazio u prolazu.
Korzo i izlasci te vrste davno su otišli u historiju. Danas su druga vremena. Korzo se još može pronaći samo na forumima, pod rubrikom nostalgija ili u pričama starijih. A bilo je i onog vakta i momaka i djevojaka, kojima je bila duša okrenuti se, da vide ko ih to gleda. Ili što bi se modernim jezikom smartfona reklo, da vide ko ih je to „lajkovao“ u prolazu, ili „ko im to prati profil“.
Nekadašnjeg vakta brižne majke bi, tamo negdje oko deset uvečer, kad je bilo vrijeme povratka djevojaka s korza, pripremale kantu sa smećem. Kao eto, odoše na dno sokaka, ili u dvorište ispred zgrade, da prospu smeće, a sve kako otac ne bi upitao: „Kud ćeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeće i diskretno sačekalo da vide s kim se to kćerka vraća s korza. Je li s drugaricama ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti. Bolje ona lično, nego da joj ujutro za kafom to kaže komšinica. A ujedno, ako treba reagirati, bolje odmah, na licu mjesta.
Mostarsko Korzo od Titova mosta do Rondoa bilo je dugo tačno hiljadu koraka. Ovo sam jednom uz prisustvo velikog broja dokonih svjedoka izbrojao i zapamtio, a evo i zapisao. S Korza se koračalo u život. Korzo je često bivalo i mjesto začetka velikih ljubavi, a bogami ponekad i velikih ljubavnih drama. Korzo je imalo svoj duh, kodekse, estetiku, psihologiju, žutu stampu, trač i tome slične pojmove. Na korzu je ispričano mnogo lijepih, duhovitih, tužnih, pa i neprijatnih zgoda i priča. Možda bi najintrigantnija tema bila ona, kako se ˮnapadaloˮ, ˮkontaloˮ, šarmiralo i osvajalo.
Ali, draž korza i jeste bila u tome da su na jednom mjestu bili i intelektualci i glupani, i lijepi i ružni, i kulturni i oni drugi, pošteni i lopovi, probisvijeti i fino odgojeni. I niko nikom nije smetao. Čak štoviše, mnogima se nije znalo ni pravo ime ni prezime, nego samo nadimak, ali i to je bilo dovoljno. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

18.08.2019.

Fajić za prvu pobjedu i veliko slavlje Rođenih

(foto, Mirso)








(fotosi, portali)


Nusmir Fajić donio je lijepim golom prvu prvenstvenu pobjedu Veležu i veliko slavlje velikog broja njegovih navijača.

Velež – Široki Brijeg 1:0 (1:0)

Stadion Rođeni.

Sudija: Irfan Peljto (Sarajevo)

Strijelci: 1:0 Fajić (19′)

Velež: Bobić, Dario, Zvonić, Manev, Čivić, Zeljković (od 73’Berisha), Hasanović, Ćosić, Kalezić (od 62′ Vehabović), Brandao (od 89′ Behram), Fajić.

Široki Brijeg: Zlomislić, Cipetić, Kvesić, Matić, Ćorić, Jović, Marić, Stanić, Kvačić, Bagarić i Enin.

Velež je ofanzivno započeo meč protiv Širokog Brijega, čvrsto riješen da dođe do prve prvenstvene pobjede.
Prva prilika za gol ukazala se Zeljkoviću, koji je oštro šutirao, ali je Zlomislić sjajno intervenisao ispasio svoju mrežu.
Pritisak Veleža ne jenjava, gosti su prinuđeni da se brane..
U 8. minuti, Brandao je šutirao sa ivice šesnaesterca, ali je lopta otišla pored stative.
Lijepu akciju započeo je Ćosić u 14. minuti, na njegov centaršut natrčao je Fajić i ponovo je sreća bila na strani gostiju, jer je lopta skoro okrznula stativu i završila u gol autu.
Uraganski napadi Rođenih konačno su u 19. minuti rezultirali golom i velikom erupcijom oduševljenja domaćih navijača. Ćosić je sjajno centrirao, a Nusmir Fajić manirom rasnog strijelca poslao loptu iza leđa Zlomislića – 1:0.
Fajić je, u 25. minuti, mogao da se opet upiše u strijelce, kada je, poslije centaršuta Čivića, šutirao glavom, ali pravo u golmana gostiju.
U samom finišu prvog poluvremena, gosti su se oslobodili silovitog pritiska Veleža, ali nema opasnosti po gol Bobića.
Kalezić je, u 50. minuti, svoj debitantski nastup za Velež krunisati golom, ali je Zlomislić i ovoga puta odlično intervenisao.
Potom Široki Brijeg preuzima inicijativu, njegovi igrači češće su na polovini Veleža, ali odbrana domaćih pravovremeno zaustavlja pokušaje tima sa Pecare.
U jeku inicijative gostiju Fajić i Brandao izveli su sjajan kontranapd, koji, nažalost, nije rezultirao golom.
U finišu utakmice, gosti su češće na polovini Veleža, izveli su i jedan korner, bez opasnosti po gol Bobića.
Prvu pravu priliku gosti su stvorili tek u 87. minuti, ali je Manev pravovremeno intervenisao i šansa gostiju otišla je u nepovrat.
Minut prije kraja regularnog toka utakmice, prilika za Jurića i novi promašaj gostiju.
Sjajnu priliku da poveća vođstvo imao je Vehabović u 90. minuti, ali je bio neprecizan.
(NovaSloboda.ba)
18.08.2019.

Ples na grančici


Da li je otkrivena jedna do sada nepoznata osobina ovog „plesnog para“. Čini se da baš ni nisu najbolje uvježbani za jedan cha-cha-cha. Ipak, svi su oduševljeni slikom, na kojoj se vide dvije mediteranske bogomoljke (Iris oratoria), kako stoje na jednoj tankoj grančici.
One su se ovakvom pozom htjele učiniti „većim“, jer su se osjetile ugroženim. Možda i od strene samopg fotografa.
U svakom slučaju, bilo kako bilo, fotograf je ovom fotografijom osvojio prvo mjesto na takmičenju „Highlights“ u kategoriji „Moments in Nature“, Trenuci u prirodi..
(stern)
(NovaSloboda.ba)

17.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (1)



Korzo naše mostarsko
1. dio

Prije stotinjak godina mlada dama u lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci, ispod ruke držala bi mladog, gospodski odjevenog gospodina s polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku te ulicom Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te stigli na Balinovac. Samo pola stoljeća nakon ovoga, mladići podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama, probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem bi stigli do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca. Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog, preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski prazan. I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena ulica, ništa nije promijenilo. Sve se promijenilo.
Potez od mosta na Musali do Rondoa bio je dugo vremena mostarsko korzo, a ulica od mosta do današnjeg trga kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo. Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Korzo u Mostaru imalo je svoju dugu tradiciju, koja počinje dolaskom Austrijanaca u Mostar krajem devetnaestog stoljeća, a nastavilo se sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Premda je u više navrata mijenjalo ime, za raju je relacija od Titovog mosta do Rondoa jednostavno bila i ostala Korzo. Ispočetka je to bila samo obična šetnica, za koju su se odlučivali samo rijetki, većinom hrabriji, jer toga prije nije bilo. Za mladu gospodu i gospođice je bila to tada zgodna prilika prošetati debelim hladom platana ili u večernjim satima, ljeti, tražeći barem malo predaha od dnevne jare. Nakon početnog zaziranja mladih, tek nakon Drugog svjetskog rata, oni su počeli izlaziti u većem broju i šetati Korzom. U prošlosti je korzo imalo svoje blistave trenutke i to u nekoliko perioda. Ovdje ćemo se zadržati na nekoliko vremenskih razdoblja. Prvo razdoblje je trajalo od Drugog svjetskog rata pa sve do ukidanja željezničke pruge i željezničke stanice, 1966. godine. Tada je korzo bilo od mosta do rampe kod gimnazije. U davna vremena tu je bio napravljen podhodnik, koji je omogućavao prolaz pješacima i šetačima, u slučaju da je rampa morala malo duže biti spuštena. Međutim, i čekanje na podizanje rampe bilo je sastavnio dio korza. Drugi period je svakako bio od vremena izgradnje robnih kuća Razvitak i HIT, što je ovu gradsku transverzalu produžilo preko Musale do Titove ulice i spojilo je s Glavnom i Srednjom ulicom, a s druge strane sve do Rondoa i dalje, spajalo s novoizgrađenim dijelovima grada. Na radost pješaka i šetača, kompletno šetalište od gimnazije do Rondoa, tada je pretvoreno u pješačku zonu. U tom periodu nije bilo ni jednog kafića u gradu, a glavna zabava omladine bila su kina, igranke i utakmice.
Korzo se inače dijelilo na ozbiljnu i neozbiljnu stranu. Ozbiljna je bila ona strana od Bristola, pokraj apoteke, jer su tom stranom šetali stariji. Drugom stranom šetnja se produžavala sve do Rondoa, a uzduž Korza dugo vremena su bivali centri svih zbivanja onog vremena u Mostaru. Za srednjoškolce se podrazumijevalo da nakon nakon zadnjeg časa popodnevne smjene, prvo odu na Korzo, da se okrene jedan, dva kruga, da se vidi koga ima, i da se opet na vrijeme stigne kući. S Korza se ulazilo u veliki park. Dušu dalo za prva ljubavna šaputanja i prve poljupce. Na Korzu je svako imao svoju stajanku, ili trefpunkt. Tu se pričalo, chatalo, šacovalo, drugovalo i dogovaralo, kuda dalje uvečer. Ko se htio samo rashladiti, i još uz to uživati, dovoljno je bilo produžiti na Titov most, gledati u prolaznike i slušati muziku sa terase hotela Neretva. Korzo je bila zabava bez love. 
(nastavit će se...)

Smail Špago

(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)
17.08.2019.

Čestitke Tiboru Vrančiću i timu Cidoma



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj Tibor Vrančić , ovogodišnji Mimar mira .Upoznali smo ga sa aktivnostima Centra i predali mu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati našoj manifestaciji.
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.
Razgovarali smo i o zajedničkim projektima , kao i susretu svih Mimara i prijatelja Centra za mir , 23 jula 2020 godine.
(Centar za mir/facebook/20190816)

17.08.2019.

Ostrvo nije na prodaju






Danska eksplicitno o navodima da Tramp hoće da kupi Grenland: Ostrvo nije na prodaju

"Grenland nije na prodaju", poručila je ministarka spoljnih poslova tog najvećeg svjetskog ostrva, Ane Lone Bagger, američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.
Mediji su prethodno objavili da je Trump navodno razgovarao sa svojim savjetnicima o kupovini Grenlanda od Danske, prenosi B92.
“Otvoreni smo za poslovanje, ali nismo na prodaju”, rekla je Bagger za Rojters.
Danski političari su sa podsmijehom reagovali na ideju Trumpa o kupovini Grenlanda.
Trump bi u septembru trebalo da posjeti Kopenhagen i da se sastane sa premijerima Danske i Grenlanda.
Grenland je ledeno ostrvo u sastavu Danske, površine 2,17 miliona kvadratnih kilometara.
(news)
17.08.2019.

Svaki početak je težak


Čini se, kao da je u „školi za mečiće male“ mama mečka svojim učenicima zadala zadatak da vježbaju penjenje uz drvo. Pod njenim nadzorom mlade životinje vježbaju, kako se treba popeti na drvo, ali i kako sići sa njega. Sa različitim uspjehom.
Dok mladi vježbaju, majka čitavo vrijeme nadzire okolinu, i sve drži pod kontrolom.
Za ovaj očaravajući snimak u Martinselkonen Wilderness Center u Finskoj, fotograf Valteri Mulkahainen (58) zaradio je najmanje jednu zvjezdicu.
(bild)
(NovaSloboda.ba)
16.08.2019.

Sa stranice Cidom: Jedna slika hiljadu sjećanja - Četiri mladića...




Da li je ova fotografija s četiri mladića preko Titovog mosta u Mostaru mogla poslužiti kao ideja piscu teksta nekada veoma popularnog šlagera iz 1961. godine? Ne znamo. Četiri mladića s ove slike ne idu s Trebevića, ne žure na Koševo na utakmicu, nego šetaju preko Titovog mosta, možda na kafu u hotel Neretvu, a nakon kafe, opet bez žurbe, prošetat će na Staro igralište i odgledati utakmicu Veleža…Pustimo mašti na volju.
Četiri mladića, četiri gospodina, u dugim krombi kaputima u šetnji preko Titova mosta. Kraj je četrdesetih, početak pedesetih prošlog stoljeća. Uočljivo je nešto što je danas nezamislivo, ili nije baš popularno: Mladići puše hodajući ulicom. Ali ovo se dešava prije 60 i više godina, a tada su pušili svi odreda. Na putu su prema hotel Neretvi, ili jednostavno, preko mosta u prijepodnevnoj šetnji. Po niskim sjenama na trotoaru, period je zimski, kao i po već opisanim debelim kaputima. Sunce je nisko na jugu. Prijepodne. A po brojnom narodu, mogla bi biti i nedelja prijepodne. Narod je hodao i sredinom ulice, niz Korzo. Saobraćaja nije ni bilo. Možda uoči neke utakmice Veleža na Starom igralištu.
Na objektu hotela Bristol stoji natpis Bata. Ime poznato svima. Kasnije je od logotipa Bata, istim slovima napisano Borovo, a rekonstrukcijom Bristola 1960. godine, Borovo je preselilo u zgradu, koju i danas malo pobliže opisujemo kao “zgrada Borovo”.
Toga vremena u hotelu Bristol bila je oficirska menza, a odmah iza ulaza u Batu, bila je drogerija, što se vidi po natpisu iznad ulaza. Malo na više je bila još jedna trafika i slastičarna.
O momcima sa slike ne treba puno govoriti. Uredni, dotjerani. Moderne frizure, koje se češljaju preko glave. Kosa uredno počešljana i dotjerana briljantinom. Svi nose kravate, a i šeširi su bili u modi tih godina. Malo šire nogavice pantalona, ispeglane, skoro da se porežeš na ivicu pegle. A cipele namazene kremom i izglancane do visokog sjaja.
Pored najnovije mode, koju su nosili četvorica mladića, ne može se, a da se ne primjeti radoznali momak iza njih. Njegova odjeća je tradicionalna, ruralna, za ono, poslijeratno vrijeme. Čakšire, vunene čarape, opanke, sako i obavezna kapa na glavi. Kapa je dugo vremena bila skoro obavezni dio odjeća. Momak, ili je došao u grad po nekom poslu, ili je tek stigao u grad, na neki posao. Lagano prati ovu četvorku, razmišljajući kako će i on jednog dana nositi nešto slično. Iza mladića je i jedna djevojka, obučena skoro uobičajeno za ono vrijeme. Trofrtaljne pantalone s gumom na dnu nogavica, a na nogama cipele, jakna i frizura, također češljanje preko glave.
I šlag, po običaju, dođe na kraju. Javili su nam se Rizvanović Zlatko i Enida s jednim veoma vrijednim podatkom, o kome smo razmišljali od prvog pogleda na sliku. Ko su ovi momci sa slike:
Enida i Zlatko su nam napisali: “Ovaj što ne puši je moj tata Gozo, a lijevo je moj tetak Ramić M., do njega je Šabanac, a ovaj sa šeširom Harmandić. Draga sjećanja...”
A muzička podloga uz fotografiju i tekst, a šta bi drugo nego Vedo Hamšić i hit iz 1961. godine: “Četiri mladića...”

https://www.youtube.com/watch?v=8fuJ66uvwqs

Smail Špago, 2016. g.


16.08.2019.

Preventivna dezinfekcija na ulici


Jedan motorista dezinfekuje ruke na jednoj kontrolnoj stanici za suzbijanje bolesti, u Gomi, na istoku Konga.
U ovom gradu je registrovan prvi pacijent oboljeo od ebole, koji je kratko nakon toga preminuo.
Svjetska zdravstvena organizacija strahuje da bi se epidemije mogla brzo prenijeti i na susjedne zemlje, i objavila je vanredno stanje u javnom zdravstvu, na međunarodnom nivou.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
16.08.2019.

Ko njega još čuje?


Trešnje. Ukusne slatke u obliku srca. Po njima je nekada bilo poznato područje oko Arihe u provinciji Idlib, u Siriji.
U junu i julu tržnice od Alepa do Damaska bi tih godina pune polodova iz ovog kraja.
Ove godine mnoge trešnje su struhle na stablima. Ljudi iz ovog područja bježe u Tursku. Prema procjeni UN oko 400 hiljada. Nadaju se da će tako izbjeći neprekidne napade iz vazduha.
Neki su ipak ostali, kako bi spasili ljetinu. Kao čovjek na slici u prilogu. On je plače i vrišti pred ruševinama svoje kuće, u Arihi, nekadašnjoj prijestonici trešanja u Siriji.
(stern)

(Novasloboda.ba)
15.08.2019.

Sa stranice Cidom: Terasa – čitav svijet






Povela se prije neku godinu priča o zgradi Divizije, danas ruini, a nekad ljepotici među austrougarskim građevinama. Braco tražio neke podatke o Džinovini, a Smajo i ja odmah pustili sjećanja s lanca, pa udri po zgradi uzduž i poprijeko. Obilazili je, u mislima rekonstruirali (kad već niko od nadležnih neće), vježbali pamćenje – koliko ulaza, gdje je bilo kino Korzo, gdje stovarište za bijelu tehniku, gdje ulaz u frontu i sve tako.
Normalno, radi se o zgradi na Glavnoj ulici, zgradi gdje je 1960-ih bila smještena Učiteljska škola, a kasnije Općina, gdje su u prizemlju bili ZE-MA, kasnije NA-MA. Mnogo prije toga tu se nalazila čuvena Džinovina, jedan od većih hanova u Mostaru prije dolaska Austrougarske. Godine 1898 je cijeli taj blok, omeđen ulicama Glavnom, Telčevom, Srednjom i Šerifa Burića (prije Hanskom), kupio Mujaga Komadina i na temeljima hana podigao impozantnu trokatnicu. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci kojoj je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. g. taj objekt prodao bogatoj mostarskoj obitelji Peško. Pred početak II. svjetskog rata u prizemlju te zgrade je bilo otvoreno kino Korzo, a nakon rata i nacionalizacije je u cijelom prizemlju zgrade otvorena ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin).
Zgrada je imala pročelje koje je gledalo na Glavnu ulicu, a dva krila (južno i sjeverno) su se protezala uzduž ulica Šerifa Burića, odnosno Telčevom. U tom sjevernom krilu su moji djed i baka dobili na korištenje stan na prvom katu. Naime, u tadašnjoj Učiteljskoj školi djed je bio kućepazitelj. Stančiću, koji se sastojao od dvije male sobe visokih stropova, pripadala je i ogromna terasa. Terasa je u stvari bila krov velike sale koja je nakon Drugog svjetskog rata funkcionirala kao kinodvorana Korzo. S južne i zapadne strane terasa je imala nisku i nekih 60 cm široku ogradu, a sa sjeverne strane je ograda bila izgrađena od klesane miljevine, većinom stupići i poneki okrugli element. Tih šezdesetih godina su poneki stupići bili rasklimani, a poneki su i nedostajali, tako da je nama djeci bilo zabranjeno približavati se toj strani.
Za mene, dječačića od sedam-osam godina, tih 1960-ih godina bilo je to ogromno igralište dimenzija otprilike dvadesetak s petnaestak metara. No, ne samo terasa-igralište, bio je to moj čitav svijet i ne samo moj nego i svih mojih rođaka i rodica. Tu smo se igrali svih mogućih igara, gonje, nogometa, na toj terasi bismo se cijelo ljeto kupali, jer je tu u jugoistočnom kutu terase bila postavljana jedna kada koju bi baka napunila vodom, a mi djeca bismo uživali po cijeli dan. Doduše bilo je tu i suza, jer je uvijek neko od djece mislio da onaj drugi duže koristi blagodati praćakanja u kadi. Stoga se morao odrediti i sudac, obično tetka, koja bi pažljivo svakom od nas štopala vrijeme i nedajbože da je neko koristio kadu sekundu duže. Vodu iz slavine koja se nalazila odmah iznad kade, niko od djece nije smio puštati u kadu jer je struja na slavini drmala baš dobro. Naše more je bila ta kada, terasa plaža, koja bi se preko ljeta tako zagrijala da smo morali sipati vodu kud bi hodali. Ništa nije nedostajalo, ronilo se, čak se i na glavu skakalo s oboda kade. Na toj terasi se najslađe jelo. Baka bi prostrla rutu, svakom od djece po krišku domaćeg kruha namazanog mašću i posutog lukom i paprikom. I tom prilikom smo mi djeca brojali zalogaje onog drugog da mu ne bi šnita bila deblja ili duža. Pošto je terasa cijeli dan bila okupana mostarskim suncem, baka je tu sušila smokve. Poslijepodne bi tu uz zapadni zidić terase, gdje je hlad najprije stizao, odrasli članovi obitelji obavezno pili kafu. Nakon što bi pala noć, tu se sijelilo, odnosno bolje reći ležalo s dlanovima pod glavom, brojeći noćne rojeve zvijezda, a veći dio ljeta se tu na otvorenom i spavalo. Brojne slike koje je moj pokojni otac napravio kod djeda i bake su sve odreda bile na terasi – niti jednu nemam snimljenu unutar prostorija. Većina slika je načinjena na sjeverozapadnom dijelu terase gdje bi naše portrete krasila Karađozbegova džamija i Vakufski dvor.
Sjećanja moja plove, sredina je šezdesetih, ljeto, podne, upekao mostarski zvizdan, moj rođak Lando i ja uživamo u kupanju u kadi i skaki na vrelom betonu terase. Karađozbegova džamija, udaljena od nas niti 200 metara, vinula se nebu pod oblake. Mi dječurlija, ja svojih desetak godina, a on još puko dijete, izvodimo ludorije koje samo djeca na raspustu mogu činiti, kadli se začu mujezin s minareta. Nije onda bilo nikakve tehnike ozvučenja i puštanja već snimljene molitve, nego se on, brate slatki, svaki put penjao uza one uske stepenice do šerefe. Nas dvojica onako mokri, povedosmo se za njim, pa stavismo ruke iza ušiju i počesmo ga imitirati. Deremo se mi avazile. Baš bilo zanimljivo i smiješno, kad u neka doba izleti deda Nikola ko furija na terasu. Inače, po karakteru ters, ali u duši mek k'o pamuk, a pogotovu prema nama unucima - nikad ruku nije digao niti na jedno od nas. Razgoropadio se on, a meni nije jasno zašto, sve dok se njegova ruka ne poče spuštati na moju zadnjicu. „Evo ti sad, pa kujiši“, ne prestaje djed vikati, ali bogami ni udarati. „Da ja sutra od baleka ne smijem komšiji Esi, u oči pogledat, naletu jedan“, zadihano mrmlja on. Dobih ja od njega prvi i posljednji, ali dobar, degenek. Tako mi je potanko objašnjeno, još za rane mladosti, teorijski i praktično, što znači tolerancija i suživot u Mostaru.
Odmah ispod naše terase sa sjeverne strane bila je fronta, gdje bi stariji igrali šah, tavlu i pili kafu ili neko piće. Kad su se pojavili prvi TV aparati, mi djeca bi obavezno silazili gledati siromašan program i jedva bi nas baka i djed dozvali kući.
Kasnije, početkom sedamdesetih, nestalo je i naše terase. Tadašnja Općina je cijelu zgradu adaptrala za svoje potrebe te je nadogradila dva kata na terasu. Ona je ostala jedino u našim lijepim uspomenama i na fotografijama.

Tibor Vrančić


15.08.2019.

Događaji iz 1969. koji su oblikovali svijet






Dva događaja iz ljeta 1969. upisana su u istoriju velikim slovima. Prvi je bio trijumf nauke, drugi muzički festival, koji je obilježio vrhunac hipi pokreta. Ove godine obilježava se 50 godina od čovjekovog slijetanja na mjesec, i od održavanja festivala Woodstock.











Voodstock – Festival mira i muzike

U avgustu 1969. godine u Americi je održan Voodstock, veliki trodnevni muzički festival koji je ostao zapamćen kao događaj koji je nadrastao sam sebe i postao simbol za kontrakulturni pokret šezdesetih. Voodstock je okupio velike muzičke zvijezde i skoro pola miiliona ljudi u publici, kreirao nezaboravnu atmosferu, i postao kultni događaj i prekretnica u istoriji pop kulture. Voodstock se održao Između 15. i 18. avgusta 1969. godine, i najavljivan je sloganom: Tri dana mira i muzike. Uoči festivala očekivanja su bila skromna – očekivao se još jedan u nizu atraktivnih muzičkih letnjih festivala.
Organizatori su bili četvorica mladih njujorških preduzetnika, vlasnika nove izdavačke kuće Woodstock Ventures. Festival je organizovan na privatnom posjedu, 70 milja dalje od prvobitno zamišljene lokacije. Pedesetogodišnji lokalni farmer ponudio je rentiranje svog posjeda u oblasti Betel u državi Njujork, blizu jezera White Lake. Pored izmene lokacije koja se dogodila silom prilika organizatorima je glavobolju zadavalo i loše vrijeme, kiša koja je stalno padala i
uzrokovala mnogo blata. Očekivalo se 50 hiljada ljudi, ali konačna cifra je bila mnogo veća. Posjetioci su na festival počeli da pristižu nekoliko dana ranije, a ograde, kapije i ulaznice još nisu bile spremne. Bez efikasnog načina da svima naplate ulaz, organizatori su, iako je već bilo prodato
100.000 ulaznica, odlučili da događaj postane besplatan. Lokalni putevi i auto-put postali su zakrčeni, mnogi su ostavljali svoja kola i dolazili na festival pješke.
Festival su pratili mnogi organizacioni problemi, a zabilježeno je da je na Vooddstocku bilo čak pola miliona ljudi. Publika je bila raznolika, ali najveći dio činili su hipici. Otuđeni od društva ogrezlog materijalizma, hipici su promovisali mir i ljubav, i bili protiv svega što je odlikovalo tadašnju Ameriku. Pobuna je bila i protiv rata u Vijetnamu, i protiv diskriminacija svake vrste i ugrožavanja građanskih prava, protiv puritanizma i licemerja. Trodnevni festival se dogodio u zenitu hipi pokreta, zaokružio burnu američku dekadu, i bio masovni događaj idealan i za muzički
eskapizam, i za širenje plemenitih hipi ideja o ljubavi, miru i jedinstvu.








Zvijezde festivala

Na Voodstocku su nastupala najznačajnija tadašnja muzička imena. Dolazak na festival su najprije
potvrdili Creedence Clearwater Revival, a potom i mnogi drugi. Na bini su bili Džoan Baez, Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival, Dženis Džoplin, Džoni Vinter, Blood Sweat and Tears, Santana, Džo Koker... Ostali su upamćeni mnogi nadahnuti nastupi, među najupečatljivijima bili su oni grupa Jefferson A irplane, The Who, Crosby, Stills, Nash & Young, Sly and the Family Stone. Na samom k raju festivala dogodio se i njegov highlight – Džimi Hendriks je bravurozno odsvirao svoj set i zapanjio i impresionirao publiku jedinstvenim izvođenjem numere Star Spangled Banner – gitarom je dočarao zvuke rata – aviona, bombi, pucnjave, i o čajnih ljudskih vrisaka poslavši s bine Voodstocka snažnu antiratnu poruku.
Zanimljiva je i lista muzičara koji su odbili da sviraju na Voodstocku – Simon and Gar unkel, Led Zeppelin, Bob Dilan, The Byrds, Moody Blues, Doors, Džon Lenon, The Rolling Stones.






Efekti i posljedice

U finansijskom smislu rokenrol je doživeo izmjene – promovisano je sviranje pred velikim brojem ljudi, i sviranje na stadionima je kasnijih decenija postalo uobičajeno. Organizatorima Voodstocka trebalo je 11 godina da otplate sve dugove, a da bi se uspešno finansijski oporavili ušli su u partnerstvo s kućom Warner Brothers u produkciji filma Voodstock Majkla Vadlija. Dokumentarac
o Vudstoku predstavlja sve sjajne i bizarne momente festivala, i dočarava atmosferu punu opšte ljubavi, slobodne ljubavi, masovne upotrebe nedozvoljenih supstanci, i sjajne muzike.
Snimljen je 1970. godine, ocenjen kao film koji je reper za koncertne filmove i jedan od najzabavnijih dokumenataraca ikad snimljenih, i osvojio nagradu Best Documentary Academy Award. Velikim festivalom bavio se i reditelj Ang Li, koji je u f ilmu Taking Woodstock, iz 2009. godine, naslikao Voodstok i atmosferu Amerike s kraja šezdesetih širokim potezima.









Woodstock 50
Objavio/la spagosmail u 13:06, 0 komentar(a), print, #

15.08.2019.

Woodstock – 50 godina poslije

2019.


1969.



















(Tekst koji slijedi sam preveo iz američkog časopisa MensMagazine i izvorno ga objavlo u augustu 2009. godine na forumu klix.ba, povodom 40 godina Woodstocka, pod nickname: kmosst, te prenio na blog: spagosmail.blogger.ba 31. jula 2009. godine)

Najveći parti na svijetu

Katarzički spektakl od sreće i blata, moralno čišćenje i uzdizanje iznad tjelesnih i duševnih strasti i prljavštine. Duh Woodstocka je i nakon 50 godina još uvijek među nama.

Tri dana mira i muzike

Vjerovatno ne postoji ni jedan vikend u pokretu šezdesetih koji je tako sveobuhvatno analiziran istrazivan i komentiran, kao što je na tadasnjim plakatima za najavu ovog spektakla pisalo “ Tri dana za mir i muziku”, koji je održan od 15. do 17. Augusta 1969. godine, nekoliko desetina kilometara sjeverno od New Yorka, na jednoj ledini koja je pripadala farmeru Maxu Yasguru, a čiji odjeci tako daleko i tako dugo preko pozornice odjekuju i dan danas.

Woodstock je mit koji živi.

Woodstock je prema perspektivama, idili i prodornosti bio ustvari antiamerički pokret ili patriotski ritual, prekid tradicije, oživljananje duhovnosti hipi pokreta tako da i sami najeminentniji zahtjevi u pogledu Woodstoka ne mogu nikad biti umireni. Woodstock nije samo supermetafora šezdesetih, to je takodjer jedno stremljenje ka duhu koji je iz njega proistekao. 
Šta se na Woodstocku stvarno dešavalo? Kao prvo, to je bila promocija i prodor avangarde u estetskom i tehničkom smislu toga vremena. Na ovome Open-air festivalu su se prestavili najjači muzički akteri toga vremena: od Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival do za to vrijeme tajnog aduta Carlosa Santane. Tehnika pozornice, rasvjeta bili su na tada najnovijem nivou. Na Woodstocku su bili po prvi put predstavljeni prenosni dualni sistemi ozvučenja, te” Woodstock okretna pozornica” (koja uzgred rečeno, tada nije dobro funkcionisala), a predstavljeni lightshow je uspostavio mjerila na ovom planu za jedan duži period nakon Woodstocka.
Woodstock je od samog početka bio TV dogadjaj koji je direktno prenošen putem malih ekrana.
Jedan od najvećih dobitnika ovog festivala, u ovim selektivnim sjećanjima je svakako bio i Jimmy Hendrix. A tu su pored navedenih Joplin, Hendrix, Santana i CCR, bila još imena poput: Joan Baez, Canned Heat, Ten Years After, Iron Butterfly, Blood, Sweat & Tears, Jefferson Airplane, The Who, Ravi Shankar, Melanie, Crosby, Stills, Nash & Young, Sha Na Na…
“Ali nista od svih muzičkih dogadjanja na Woodstocku nije tako duboko ostalo u sjecanju kao prisustvo publike” može se i dan danas čuti iz mnogobrojnih kritičkih osvrta na ove događaje, bilo je prisutno preko 500.000 gledalaca.
Multimedijalni Woodstock je bio ogledalo u kome su se ogledavale čitave sezdesete. Čitava jedna generacija se ogledala u prepoznavala u tome: ljudi u sreci i blatu.

Raj i pakao

Blato. Šta bi bio Woodstock bez blata. Jedan pretjerano dugi rok koncert moguće, ali nikad tako katarzički spektakl bez izazova ovoga elementa, bez blata.

“No rain! No rain!” (“Nećemo kišu, nećemo kišu”) urlala je masa prema crnim oblacima koji su se nadvijali. A onda se sve prolomilo.

“Gimme an F!” – “FFFFF” (“Dajte mi jedno F” – “FFFFFFF”)
“Gimme a U!” – “UUUUU” (“Dajte mi jedno U!” – „UUUUUUU“)
“Gimme a C!” – “CCCCC” (“Dajte mi jedno C” – “CCCCCCC”)
“Gimme a K!” –“KKKKK” (“Dajte mi jedno K” – “KKKKKKK”)
„What’s that spell“ – „FUUUUCK“ („Šta smo rekli“ – „JEBEEEEENO“)

Već prvog festivalskog dana je Countri Joe Mc Donald ovo izveo, kao i slogan “Make Love Not War”, slovo po slovo, (“Vodimo ljubav, ne rat”), kao protest protiv rata u Vijetnamu koji je upravo toga vremena bjesnio.
Tek borbe u blatu, nakon jake kiše, pokazali su Woodstock generaciju u punom svijetlu, mlade ljude kako se guraju po blatu, koje neodoljivo podsjeća na govna, mlade djevojke, potpuno gole, onako kako ih je bog stvorio, na putu na kupanje u obližnjem jezeru. Sve su ovo antipuritanske scene i scene antikulture, koje su snimile mnogobrojne prisutne kamere. I začuđujuce: ništa se nije desilo. Svijet nije propao, sudbina se nije nikom osvetila. Nebo je sijevalo munjama, a djeca cvijeća su blato na zamlji pretvarali u prljavi raj. Flert sa nacionalnim problematičnim stanjem pripada Woodstocku jednako kao i korištenje halucinogenih droga – I stvarno senator Rockfeller je to područje proglasio kratkotrajno za “disaster” područje. Metafora rata i katastrofe je ipak bila u pozadini dešavanja, važniji je bio osjećaj zajedništva mase.
Woodstock nije uspio da stvori raj na zemlji, ali je budućoj svakodnevnici i festivalskom folkloru dao odlučujuce impulse. Ponekad je to bila i utopija da se ideja nakon njene realizacije više ne prepoznaje, ali djeluje, uprkos svemu.

I uvjek, tamo gdje stoji jedan kiosk, koji prodaje makar i prženi krompir, i iz kojega drma glasna rok muzika, to je znak da je Woodstock još uvjek sa nama.

(Tekst sam preveo iz američkog časopisa MensMagazine i izvorno ga objavlo u augustu 2009. godine na forumu klix.ba, povodom 40 godina Woodstocka, pod nickname: kmosst, te prenio na blog: spagosmail.blogger.ba 31. jula 2009. godine)

(spagos)
14.08.2019.

Iz stare štampe: Poziv muslimanima za glasanje – Musavat br. 37. iz 1910. g.





U časpoisu Musavat, broj 37 iz 1910. godine objavljen je slijedeći poziv:

Muslimani, pazite za kim ćete poći i koga ćete poslušati
Jer: Iza kjaue elgurabu delile kaumin sejehdihim ila daril-bevar
(kada narod pogje za vranom doćiće na bunjište)
Vi dobro znate da su kandidati okružnih skupština postavljeni sa znanjem i pristajanjem Fadilpašića,
Firdusa, Miralema, Tuzlića i drugih naših prvaka”.

Nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, muslimani su posebno bili osjetljivi na brojno iseljavanje svojih sunarodnjaka u Tursku koje je uslijedilo nakon toga. Jedan od razloga dolaska cara Franje Josipa u Bosnu i Hercegovinu, pa i u Mostar, je bio baš taj – da donekle umiri muslimane i da im osobno poruči da su sigurni u BiH i da će imati ista prava pred zakonom kao i ostale tri konfesije. Te 1910. godine su se održavali izbori za sastave skupština po okruzima. Svaka od tri nacionalne stranke su se bespoštedno i svim sredstvima borile za postavljanje svojih kandidata. Baš kao i danas, ni onda se nije prezalo čak niti od postavljanja oglasa po lokalnim novinama u kojima su se dijelile preporuke za koga glasati.

Fotografije: tekst poziva za glasanje iz 1910. godine (1)
i (2) ilustrativno, Mostarci čitaju oglas na Musali 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
14.08.2019.

Sa stranice Cidom: Pod prvim platanom




Priču ću početi sa stablom platana, koji prekriva čitavu sliku, deblom, krošnjom, ali i debelom hladovinom bez koje nema života u Mostaru u vrijeme ljetnog ćelopeka. Tačan naziv ovog stabla je Platan Javorolisni (Platanus Occidentalis), a zove se javorolisni zato što ima list kao javor! Ovo drvo živi od 500 do 600 godina i dostiže ogromne visine, veoma brzo raste, a debljina stabla može biti velika. Fascinantno! Prema poznatim podacima u Mostaru je prvi drvored platana posađen u doba Austrougarske kada je u periodu od 1887. do 1914. godine zasađeno 12 drvoreda. Prvi drvored je nastao u ulici od Gimnazije do Balinovca, i veliki broj tih platana je i nakon 100 do 125 godina još u životu.
Ovaj platan je dugo godina bio mjesto susreta moje raje u vremenima kad je Korzo bila glavna vrsta večernje zabave za mlade, ali to je bilo nekih 7-8 godina nakon što je napravljena ova fotografija. Godina fotografije je 1962. Autobus je broj 1. Jedinica, Ilićki. Tu mu je bila stanica, kod rampe, dolazeći glavnom ulicom pa preko preko Titovog mosta iz pravca Fabrike duhana, odakle je polazio. Vozio je dalje preko Rondoa i Balinovca, do Ćatića česme u Ilićima.. Stanica mu je ovdje bila odmah, čim prođe rampu, tamo gdje su izlazile stepenice iz podvožnjaka, kod dvije, a kasnije kod tri trafike. Iza ovih trafika je bio jedan betonski zid, malo veće visine, pa je nekima bio problem zaskočiti se i sjesti na zid, ali zato je to bilo odlično mjesto uvečer, sjediti na tom zidu i sa visine posmatrati šetače koji su išli gore dole, korzom, na obje strane ulice. Rampa je trenutno podignuta. Ustvari, bile su ovdje dvije rampe, jedna za vozila, a druga je izgrađena kasnije, za pješake, po završetku objekta koji se na slici vidi još u izgradnji. Iza autobusa se vidi objekat u kome je bila gostiona Jagnje. Iza platana se nazire izgradnja jednog objekta, u kome je kasnije u prizemlju bila banka, a prije toga, bio je prvi mostarski ekspres restoran. Ulaskom u Ekspres, s desne strane, nalazila se linija, na kojoj se, po principu samoposluživanja, moglo uzeti jelo i piće po izboru, a na kraju linije to platiti na kasi. Novina za Mostar za ono vrijeme. Mnogi su prvih dana dolazili, uzimali jelo, jednostavno, kako bi ispitali kako funkcioniše ovo čudo. S lijeve strane od ulaza u Ekspresa bio je prostor za piće s nogu. Mjesto gdje se u vrijeme jake mostarske bure moglo stajati u toplom, popiti piće ili čaj, a kroz prozor posmatrati prolaznike na korzu. Ekspres je za mnoge, onoga vakta, bilo mjesto gdje su prvi put u životu popili nešto žešće.
Vraćemo se djevojkama iz prvog plana slike. Obučene po tadašnjoj najnovijoj modi. Haljine, kao da su toga časa preuzete iz talijanskih filmova sa Rosannom Schiaffino ili Sofijom Loren. Najmoderniji dizajn sunčanih naočala. Ljeto je, naravno. Što se tiče mode, Mostar je u svim vremenima bio u trendu. Moda kao iz modnih kataloga.
Haljina bez rukava, ili kimono, kako su onda zvali ovaj model haljine, ili sa tregerima kao kod druge djevojke. Iako se na slici ne vidi, na nogama su vjerovatno imale one lagane cipelice, koje su se tada zvale baletanke. Ručni sat, koji je bio statusni simbol, minđuše, bijele, čak malo veće ui upadnije, a frizure kratke.
Pojava ovako obučenih djevojaka, naravno, izazvala je znatiželju dvojice momaka, koji su stajali i čekali, moguće autobus u suprotnom smjeru, jer je stajalište za autobuse u suprotnom smjeru bilo preko puta mjesta gdje stoji ovaj autobus, kod ulaska u park tadašnje Treće osnovne škole. Momci su također obučeni po tadašnjoj modi. Majica s poprečnim prugama ili košulja kratkih rukava. Momak s prugastom majicom, po tačkama oko džepova, po prilici nosi farmerke, koje su tih godina lagano počele dolaziti iz Trsta, putem prvih švercera i bile su modni trend. Ručni sat, kod momka ispod platana, kao i kod ovog, kome se vidi samo ruka, na lijevoj strani slike, bio je obavezni detalj, nešto kao posjedovanje mobitela danas.
Vrijeme je oko podne, što se vidi po sjenci koja pada okomito ispod drveta.
O identitetu osoba na slici, ne možemo ništa reći u ovom trenutku, a bilo bi fantastično kad bi neko prepoznao nekoga svoga.
Nestrpljivi smo.

Smail Špago

14.08.2019.

Grmi, sijeva...


Munja se, prema zakonima fizike, kreće brzinom do 100 hiljada kilometara u sekundi!
Zbog toga je svaki put velika sreća, kad sijeva, pri ruci imati pripremljenu kameru i okidač pritisnuti u pravom trenutku. Kao na slici, načinjenoj prethodnih dana, u Stuttgartu, Njemačka.
Fotografu je za rukom pošao da snimi munje oko televizijskog tornja u ovom gradu.Snimak je napravljen sa Bismarck tornja, najviše tačke u sjevernom dijelu Stuttgarta. Fotograf je pri tome ekspoziciju namjestio na pet sekundi, a kameru postavio na stativ, te podesio na serijske snimke.
Blic na kameri mu nije bio potreban. Dodatno osvjetljenje ne bi donijelo ništa bolje, u najgorem slučaju samo bi pomutilo snimak.
(bild)
(NovaSloboda.ba)
13.08.2019.

Sa stranice Cidom: Ćelovina




Prvobitno izgrađene kule na suprotnim obalama Neretve koje povezuju Stari most, nisu izgledale kako ih danas vidimo. One su dograđivane i prepravljane, posebice ona na desnoj obali. Ona na lijevoj obali je od nastanka služila kao barutana, pa tako na njoj nema nikakvih otvora ni puškarnica, a kameni zidovi su joj debeli tri metra. Iako je uobičajeni naziv ove kule Tara, niti su ona, a ni ona na drugoj obali, Halebinka ili Ćelovina, tako bile nazivane u starini. Kapetan Halebija, koji je živio krajem 17. stoljeća, nije bio ni na kakav način povezan s kulom, nikada je nije popravljao ni dograđivao, pa se ne zna odakle kulu povezuju s njime. Isto tako, bosanski namjesnik Ćelić iz 1717. g. nije ni u kakvom odnosu s kulom i stoga ova kula nije dobila po njemu ime Ćelovina. Inače je oduvijek služila kao tamnica za najteže zločince.
Pa otkud onda kuli na desnoj obali Neretve naziv Ćelovina? Ćelovinom su je počeli nazivati tek nakon dolaska Austrougarske, a ime je povezano s braćom Đorđem i Ristom Čelić, mostarskim zidarima, koji su imali kuću u Suhodolini preko puta Konaka. Naime, dolaskom austrougarskih vlasti u Konak, oni prostorije za zatvorenike koriste u neke druge svrhe, a civilni zatvor smještaju u kuću Čelića preko puta. U neuvjetnim prostorijama ove kuće-zatvora, nije bilo ni dovoljno prostora, ni mogućnosti provjetravanja, pa ni pogodnog mjesta za obavljanje osnovne nužde zatvorenika, koja se vršila u kacu u samoj ćeliji, tako da se po zlu glasu pročulo robijanje u kući Čelića. Otud zatvor dobi ime Ćelovina, a kasnije ćelovina postade sinonim za novootvoreni zatvor u Šantićevoj ulici, pa i za svaki drugi zatvor.
Tibor Vrančić

13.08.2019.

Na plus 42

Neki kažu da su juče, 12. augusta 2019. godine, u Mostaru termometri zakucavali na plus 50, na suncu. U hladu je mjereno 42 stepena, a uveče u 20 sati, čak 34.
Valjda su termometri za široku upotrebu tako napravljeni da ne mogu mjeriti više od 50 stepeni. Možda s razlogom, a možda je ovo ideja za proizvođače termometara za neka buduća vremena, jer kako je krenulo zadnjih godina, uz sve očiglednije klimatske promjene, temperatura će bivati sve viša i viša.
U Mostaru na ulicama nigdje nikoga. Opet su neki zapisali da se većina sakrila u zatvorene prostore, uključila klima uređaje, a ključ jednostavno progutali, kako nekome ne bi palo na pamet da  vrata otvori. Lani u ovo vrijeme su pričalo kako mnogi vrata od kuće otvaraju mašama, a zabilježeno je da je na ovakvoj temperaturi neko tražio vruć burek za ponijeti, i kad je pitao buregdžiji, je burek vruć, ovaj mu je odgovorio: Biće vruć, dok dođeš do kuće. (Ko da je ovom buregdžiji nešto u rodu bio Mujo trovač)
Jedan originalni se juče pojavio istovremeno na twitteru, facebooku, instagramu i ko zna gdje sve još, a ne zna se, i nije ni bitno, gdje je prije objavljen, a gdje kopiran. Na fotografiji stoji da je autor Nermin Tulić, naša legenda i glumac iz Sarajeva.
Uglavnom, nečija majka je izišla na avliju da prostre veš na štrik, a sestra išla odmah iza nje i kupila ga sa štrika. Bio je u sekundi  osušen na ovoj temperaturi!
Nek ostane zabilježeno.
Na slikama se vidi da u gradu nema nigdje nikoga, ali također, i da se kroz Stari grad nije moglo maknuti od turista. Mostarci u hlad, a turisti na sunce.

Nermin Tulić

plus 42

rano jutro, nigdje nikoga

podne, nigdje nikoga

hlanda voida sa šadrvana, na plus 40

turisti u Starom gradu, na plus 50 na suncu

(fotografije: facebook, društvene mreže, portali)

(spagos)
13.08.2019.

Bogata berba


Ljeto se lagano bliži svom kraju, a izbor hrane za insekte je sve manji, cvijeće i druge biljake sve manje cvijetaju u ovom periodu.
Pčela na slici u prilogu imala je veliku sreću. U vrtu u Ludwigsburgu (Njemačka) bila je u potrazi za hranom - i našla je. Cvijet joj je ponudio čak više polena nego što je mogla ponijeti. Pitomi šljez i hibiskus pripadaju porodici biljaka, koje su porijeklom iz Azije. Oni imaju kasniji period cvjetanja, između jula i septembra, i važan su izvor polena i nektara ne samo za pčele, već i za bumbare
(stern)
(NovaSloboda.ba)
12.08.2019.

Sa stranice Cidom: Bunker - stan



Pored austrougarskih bunkera - fortica, na brdima oko Mostara, još i danas postoje dva bunkera unutar samoga grada. Preko puta ulaza u Sjeverni logor (danas Univerzitet) nalazi se betonska građevina s teškim metalnim vratima. To je vojni objekt, bunker, koji je kasnije prenamijenjen u skladište municije – barutanu. Gradila ga je austrougarska vojska 1915. g. Danas nije u upotrebi i ne zna se šta se nalazi iza uvijek zaključanih metalnih vrata.
Na Rudniku se nalazi jedno malo zdanje – bunker, koji je jedan od još četiri postojeća i koji je sačuvan. Ožbukan je s vanjske strane kako bi ga se sačuvalo od rušenja i daljeg propadanja. Gradili su ga Talijani 1941. g., a služio im je kao puškarnica, ali danas služi kao ostava za alat i ambalažu. Na njemu su postavljena vrata i ukrašen je cvijećem. Barem će se sačuvati od devastacije.
Vjerovatno postoji još pokoji bunker za koji ne znam, ali to prepuštam mlađim istraživačima da ih otkriju.
Tibor Vrančić
12.08.2019.

Kad navale skakavci


Stanovnici Jemena se u prosjeku svakih šest godina imaju problema sa najezdom skakavaca. Slično je i ovih dana bilo u glavnom gradu Sanaa. Obilne kiše pogoduju razvoju ovih štetočina, a rat, koji traje već pune četiri godine onemogućuje borbu protiv ovih užasnih i nepodnošljivih štetočina. Čak 80 posto žetve je uništeno, a veliki dio stanovništva gladuje.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
12.08.2019.

Klackalica na granici


Američko-meksička granica nije mjesto koje nudi dobrodošlicu. Zapravo granične patrole stalno idu gore-dole.
Na slici vidimo civile kako se ljuljaju na klackalici.
Oni su se usudili da dođu do ograde na granici, koja svake godine postaje smrtonosna prepreka za stotine ilegalnih imigranata, i to mjesto su pretvorili u tačku kontakata.
U Sunland parku u Novom Meksiku američki profesor arhitekture Ronald Reral i njegova koleginica Virginia San Fratello, izradili su roza klackalice. One su postavljene između čeličnih nosača granice i nakratko povezali djecu i odrasle iz dvije susjedne države.
Na svom video kanalu www.instagram.com/rreal Real ovu akciju opisuje riječima, „Ono što se radi sa jedne strane može imati posljedice na drugoj strani“.
Dvije fotografije su snimljene sa obje strane granice, i onda satavljene u jednu. Prije samo koju sedmicu, američki Vrhovni sud je Trumpovoj administraciji odobrio 2,5 milijardi dolara za izgradnju graničnog zida. Gradnjom su obuhvaćene savezne države Arizona, Kalifornija i New Mexico.
(focus)
(NovaSloboda.ba)
11.08.2019.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!



Značenje riječi Bajram Šerif Mubarek Olsun

Bajram šerif mubarek olsun, tradicionalna je rečenica kojom se čestita najveći muslimanski praznik bajram.
Riječ bajram je perzijskog porijekla, a na turskom znači praznik.
Riječ šerif, koja je arapskog porijekla, na turskom znači čestit
Blagoslovljen znači riječ mubarek na turskom, riječ je inače arapskog porijekla.
Olsun na turskom znači "neka bude".
To znači da čestitka - Bajram šerif mubarek olsun zapravo znači - Neka ti je blagoslovljen čestit praznik.
Kada odgovorite - Allah razi olsun, znači da ste rekli - neka Allah bude zadovoljan tobom.

U našem narodu je ostao uobičajen izraz da se radost praznika-bajrama međusobno dijeli.
Kaže se, podijelio sam bajram sa prijeteljima, rođacima, ili otišao sam roditeljima da sa njima podijelim bajram. Dakle, radost bajrama se dijeli, i to isključivo nakon što se klanja Bajram namaz u džamiji.

Lijep pozdrav i


Bajram Šerif Mubarek Olsun

(spagos)
11.08.2019.

Sa stranice Cidom: Rudolfov most u Mostaru




pozicija mosta, bijela linija

Malo je poznato da je u Mostaru, odmah nakon izgradnje mosta Mujage Komadine (Lučki most), planirana izgradnja još jednoga. Naime, austrougarska vlast je shvatila da je za izuzetno brzo širenje Mostara potreban još jedan most koji bi povezao istočnu i zapadnu obalu Neretve. Stoga se u julu 1913. g., odmah nakon puštanja u promet Komadinovog, pristupilo izradi projekta za novi most.
Prihvaćen je impozantan nacrt mosta u pseudo-maurskom stilu, nacrt koji i stručnjake i obični puk ostavi bez daha. Trasa mosta bila je zacrtana tako da povezuje Mejdan, ispred zgrade Vojne kasine, a na desnoj obali bi završavao u Baščinama. Već mu dadoše i odgovarajuće ime – Rudolfov most, u čast princa, jedinoga sina cara Franje Josipa, koji je čak dvaput posjetio Mostar. Projekt je predviđao dužinu mosta od 64 m, širine 8 m, te nogostupe za pješake od po 2 m. Most je trebao biti na dva kata, od kojih je gornji bio predviđen za dva niza prodavaonica, obrtničkih radnji i restorana cijelom duljinom mosta. Takvog mosta ni Europa ne bi imala. Projektant je po smjeloj zamisli otišao 50 godina u budućnost.
Sjajna se ideja nažalost ne ostvari. Izbijanje Prvog svjetskog rata pomete ovaj projekt u arhiv Hercegovine i u Državni arhiv u Beču, gdje se i danas čuva.

Tibor Vrančić
11.08.2019.

Bod olakšanja na Tušnju: Bez golova u duelu starih rivala



Sloboda i Velež podijelili su bodove na Tušnju (0:0) u susretu 4. kola Premijer lige Bosne i Hercegovine.

Premijer liga BiH, 4. kolo:

Sloboda - Velež 0:0

FK Sloboda: Lakić, Beganović, Jusić, Pršeš, Bekrić, Ivetić, Ristić, Maksimović, Bekić, Martelat, Mujagić.
FK Velež: Bobić, Manev, Zvonić, Zeljković, Samardžić, Ćosić, Fajić, Brandao, Ferreyra, Hasanović, Ćivić.

Skromna je to utakmica bila, posebno u drugom poluvremenu, a na kraju je Velež osvojio svoj prvi bod u sezoni.
Velež je već u prvoj minuti mogao do gola. Nusmir Fajić prijeti, Lakić sigurno brani.
Otvoreno i oštro se igralo i u ostatku prvog poluvremena. Mujagić i Bekrić su u 22. minuti imali šanse za domaće, ali prvo Bobić brani, a Bekrić iz dobre pozicije loptu šalje preko gola.
Brandao devet minuta kasnije iskušava Lakića koji brani, da bi u 38. minuti Rođeni propustili dvije velike šanse da dođu do vodstva.
Prvo je nakon sjajne akcije Fajić pogodio stativu, a u nastavku akcije Mehmed Ćosić šalje loptu preko gola iz čiste pozicije.
Do kraja prvog poluvremena vrijedi izdvojiti dobar šut Zeljkovića, ali ostalo je 0:0 na poluvremenu.
Uvodne minute nastavka pripadaju Tuzlacima. Domaći su kontrolisali igru, ali prave šanse nisu mogli da kreiraju.
Nije se moglo previše ljepote u igri vidjeti na Tušnju. Utakmica je bila izuzetno gruba, sudija Kaljanac je mahao kartonima, ali šanse su izostale.
Deset minuta prije kraja utakmica je i prekinuta zbog gašenja reflektora, prekid je trajao nekoliko minuta. Susret je nastavljen, golove nismo vidjeli, ali jesmo prečku Bekrića, no ostalo je 0:0.
(sport)

09.08.2019.

Promocija knjige Ahmeda Beje Duranovića „Vremena kojih više nema“ 17. avgusta


U mostarskim knjižarama uskoro će se naći zanimljiva knjiga, posthumno izdata od Ahmeda Beje Duranovića, naslova „Vremena kojih više nema“.
Zahvaljujući naporu i angažovanosti njegove porodice, koji su uspjeli skupiti u knjigu sve Bejine tekstove koje je predano bilježio za života, ljubitelji dobre knjige moći će je prvi put vidjeti na promociji 17.avgusta.
Zbirka je to tekstova, amalgam lijepih prisjećanja na dijelove starog Mostara, značajnog dijela njegove istorije, običaja, sjećanja na stanovnike Balinovca, na lijepe trenutke života, kada nije bilo važno ko se kako zove i otkuda potiče i kad je čovjek imao vremena za sve i svakoga.
Čitajući je, čitalac će prošetati zaboravljenim i drukčijim predjelima grada kojih više nema, a koja je bilo vrijedno zabilježiti kako se ne bi zaboravili; šetnja je to gradom od prije pola vijeka.
U knjizi ćete pronaći dobar dio hronologije mahale, brojne izreke, doskočice i liskaluke kojih se mogao prisjetiti, različitih sudbina stanovnika mahale Balinovac i još mnogo toga.
Njegovi opisi su fotografski, trebate samo zatvoriti oči i pred vama se otvara Balinovac iz prošlog vijeka, Radobolja s njenim kupalištima, Bare s voćnjacima…
Promotori knjige na promociji koja će se održati 17. avgusta, u 19 sati sati, u hotelu Bristol biće Tibor Vrančić, autor nekoliko knjiga s mostarskom tematikom, istaknuti dramski umjetnik i aktivist Sead Đulić, lektor knjige prof. Mirela Omerović i supruga rah. Beje – Senada Duranović.
(NovaSloboda.ba)
09.08.2019.

Sa stranice Cidom: Spomenik magarcu




Na spomenik magarcu na Tržnici u Mostaru, čiji je autor dubrovački kipar Marijan Kocković, s pravom smo ponosni i spominjemo ga u svakoj prilici. Širom svijeta podignuto je na desetine sličnih spomenika. Spomenik Mostarskom magarcu ima svoju istoriju i razloge zbog kojeg je postavljen.
U istoriji Mostara, spominje se podatak kako je grad Mostar prije nekoliko stotina godina po prvi put dobio vodu iz vodovoda, zahvaljujući jednom magarcu. Taj prvi vodovod počeo je graditi neki dobrotvor, koji je došao u Mostar, i imao želju da tu podigne vodovod. Posao je završio zahvaljujući svom magarcu, na kojemu je u Mostar dovezao tovar zlata. Dobrotvor je gradio dok je teklo zlata, a pošto posao nije bio priveden kraju, odlučio je prodati magarca. Kažu, da je tog istog magarca prodavao Mostarcima čak četrdeset puta. Oni su znajući zbog čega ga prodaje, davali novac i vraćali mu magarca nazad. Tako dobivenim novcem vodovod je mogao biti dovršen. Spomenik zaslužnom magarcu nije podignut tada, jer po vjerskim običajima nije bilo dopušteno podizanje spomenika ni ljudima ni životinjama, pa prema tome ni jednom magarcu, ali je ostao spomen zahvalnosti u srcima plemenitih ljudi. O ovom događaju davno je pisao mostarski pisac Ilija Jakovljević i napisao sljedeću rečenicu: „Jednom, kada progres jače zakroči i ovim krajem, Mostar će valjda dobiti i kameni ili mjedni spomenik svom Magarcu Dobrotvoru“. Pisac gornjih redova nije dočekao da vidi bronzani spomenik magarcu, koji i sada, usprkos svim mogućim dešavanjima, stoji kod Tržnice u Mostaru.
Priča o mostarskom magarcu je jedinstvena po sadržaju. Širom svijeta, međutim, podignuto je bezbroj sličnih spomenika, iz ovih ili onih razloga. Opisani u knjigama, ispričani u pričama, od onog Sancho Panse iz knjige o Don Quijoteu, do ispričanog, na kojem je jahao Nasradin hodža, ili pak onog iz priče Braće Grimm o četiri muzikanta. Kod nas mu je posvećen cijeli jedan film pod nazivom „Kenjac“, a svjetsku slavu je ponio donkey koji govori u animiranom filmu „Shrek“.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izgrađena je moderna gradska tržnica. Nositelj projekta je bio tadašnji poljoprivredni kombinat HEPOK. Prostran je to prostor u kojem je izgrađena zelena tržnica grada na otvorenom kao i zatvoreni prodajni prostori u novije vrijeme adaptirani i prilagođeni modernijem vremenu. Ispred Tržnice, na inicijativu tadašnjeg direktora HEPOK-a, Osmana Pirije, a tada je izgrađen i Spomenik magarcu u prirodnoj veličini. Rađen je u bronzi, a djelo je akademskog kipara Marijana Kockovića i simbolizira neraskidivu vezu ove vrijedne životinje s hercegovačkim seljakom.
Vrijedan do iznemoglosti, ponekad tvrdoglav, u nekim krajevima nazivan je i sirotinjska majka. Kod nas ga zovu magarac, kenjac, ili samo magare, u Dalmaciji tovar, u većem dijelu Evrope ezel, u Španiji burro, u Turskoj eşek, a širom svijeta donkey. Bilo kako bilo, dovoljno se malo zainteresirati, pa širom svijeta pronaći na desetine spomenika ovoj plemenitoj životinji

Smail Špago i Tibor Vrančić

09.08.2019.

Svijetleće nebo


Poput sablasnih velova, „blistavi noćni oblaci“ plove iznad Hadrijanovog zida na sjeveru Engleske.
Sačinjeni su od ledenih kristala, i zato što lebde na 80 kilometara visine, još uvijek odbijaju sunčevu svijetlost, čak i kad je na Zemlji već odavno pao mrak.
Lijepa nebeska pojava nastupa sve češće i južnije nego što je to bilo nekada. Vrlo moguće, zbog povećanja procenta metana u atmosferi.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)
08.08.2019.

Sa stranice Cidom: Pauza na igranci




Ovoga se može sjetiti samo onaj, ko je u nekadašnja vremena srijedom, subotom i nedeljom išao na igranke u Abrašević.
U Abraševiću igranka, a bife kod Pave, pun ko šibica za vrijeme pauze. Muzika je onoga vremena nakon sahatak, dva svirke pravila pauzu, u kojoj su djevojke išle do toaleta da poprave frizuru, šminku, a momci u bife do Pave, da s noga popiju jednu. Piva se hladila u velikoj bačvi vode. Kako su boce bile namočene u vodi, popadale su sve etikete. A Sarajevsko, Nikšićko, Skol postadoše sve iste boce. Kako ko ulazi Pavo pita koju ćeš pivu, ovaj odgovara Skol, a Pavo lovi naljepnicu i stavlja na mokru bocu. Evo ti je veli. I tako redom. Nikome nije smetalo. Pavo i Marica legende!
I još jedan biser od Pave: Za šankom, za vrijeme pauze na igranki, naručio momak lozu. Pavo ga odmjeri od glave do pete, daje mu lozu, u onoj maloj čaši od 0,5, a momak pita:
- Može li voda uz lozu?
- Sve ti je tu, kaže Pavo i još jednom ga odmjeri.
Još jedan komentar od SemK:
Radničko kulturno-umjetničko društvo (RKUD) Abrašević je po mnogo čemu predstavljao specijalno mjesto za mnoge Mostarce u to doba. Igranke su bile mjesto masovnijeg okupljanja, ali u Abraševiću je bilo svega od folklora, učenja sviranja na raznim instrumentima pa do teatra. Smajo ovdje pomenu moje nekadašnje komšije iz ulice Mladena Balorde. Maca (ovaj nadimak se izgovara kratko) i Pavo su stanovali odmah na početku ulice preko puta nekadasnjeg RIZ-a. Ja sam se družio sa njihovim sinom Ćirom. Kad smo se Mirjana i ja kao studenti zabavljali, često smo svraćali u ljetno doba u baštu Abraševića. Najčešće smo poručivali izvanrednu Macinu džigaricu. Kad bi Pavo došao do našeg stola samo bi u bradu promrsio: „Ti si komšija Macina simpatija, pa će ona doći da te posluži”. Onda bi Maca došla iz kuhinje i rekla: „Malo sačekajte dok se još tava bolje ugrije. Ove prve porcije džigarice dajemo ovima što ne dolaze često”. Bašta je često bila puna, a opet su se skoro svi u njoj poznavali.
Evo sve to dodajemo, da se ne bi zaboravilo.

Priredio: Smail Špago

08.08.2019.

Šta kaže Google Earth – Novo u Mostaru?




Google Earth je poslije više godina obnovio svoje satelitske snimke, tako da je interesantno vidjeti šta je to novo u Mostaru.
Vidimo da je najmlađi dio (markirano žuto), istočno od magistrale, postao po veličini i obliku isti kao najstariji dio grada (zeleno) na potezu od Starog do Carinskog mosta.
Na drugoj slici vidimo kako je saobraćajno riješen nedostatak para za asvaltiranje obe trake pristupnog puta na novi most, a tu je i pasarela.
Na trećoj slici su pristupni putevi i mjesta montiranja budućih 15-tak vjetrenjača u Podveležju.
(Ahmet Kurt/facebook/20190808)

08.08.2019.

Cjelovita umjetnost


Tema umjetnika je priroda, a njegovi materijali i metode su pretežno vještački i moderni.
Olafur Eliasson, čarobnjak visoke tehnologije i umjetnik instalacije, koji je odrastao na Islandu, živi u Danskoj, a svoju Tvornicu umjetnosti vodi u Berlinu, sa svoje 52 godine, već je počastvovan retrospektivom.
Tate Modern u Londonu slavi zvijezdu muzeja i sajmova velikim showom „In Real Life“, U stvarnom životu, koje će biti otvorena do 5. januara slijedeće godine. Tu se može vidjeti 40 radova iz 30-godišnjeg stvaralaštva Eliassona.
Prije šesnaest godina njegova solarna instalacija „The Weather Project“, Vremenski projekt, očarala je više od dva miliona posjetilaca.
Na slici, jedna posjetiteljka izložbe, u interakciji sa djelom umjetnika pod nazivom „Stardust Particle“, Čestice zvijezde, iz 2014. godine.
(focus)
(NovaSloboda.ba)
07.08.2019.

Iz stare štampe: Tužbe na porezni ured – Musavat br. 10. iz 1906. godine


U časopisu Musavat broj 10 iz 1906. godine objavljeni su slijedeći tekstovi

Opet tužba na poresni ured
Opet tužba na porezni ured. Mi smo već u nekoliko brojeva upozorili na nekorektnost poreznog ureda u Mostaru. Premda smo mi našijem pisanjem učinili besplatno uslugu poreznom uredu, ipak se te nekorektnosti i sad dogagjaju. Sulejman Čišić H. Mujagin plaćao je do sad porez na čifluk u Nevesinju samo 5 Kr. 60, a ove godine naplatiše 8 Kr. 36. Kad ih je Sulejman upozorio da su mu suviše naplatili i u ljutnji rekao: „Vama je uzet pare pa od kog bilo”, počeli su se derati na njega i šta više prijavili su ga policajnoj oblasti radi „nepristojnog ponašanja.”

Zamjena identiteta na poreznoj upravi
Iz poreznog ureda. Tomi Medanu iz Ortiješa naplatio je ovdašnji Porezni ured, dana 10. novembra, 25 Kr i 61 hel. za desetinu u Gnojnicama iako ni on ni njegov brat Gjuro, s kime zajedno živi, nemaju u Gnojnicama ništa svoje, te nemaju otuda niti kakvih prihoda, niti mogu plaćati desetinu na ono što nije njihovo. Naprotiv, ima drugi Gjuro Medan koji ima svojih dobara u Gnojnicama i taj je trebao platiti pomenutu desetinu, a ne onaj od koga je naplaćena. I zaludu je, siromah, protestvovao, gospoda iz Ureda nijesu ga htjeli saslušati, a kamo li da isprave svoju pogrešku i da siromahu povrate neopravdano naplaćene novce. Zato ovim putem pozivamo g. Poreznika da stvar izvidi, te da se Tomi Medanu povrati njegovih 25 Kr. 61 hel., a da desetinu traži od onog Gjure Medana koji ima svoj posjed u Gnojnicama. Ujedno neka preporuči mlagjim da budu učtiviji prema seljacima, a da ne zovu ljude pijanicama itd., kad brane svoju sirotinju.

Fotografija: Cernica 1910. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

07.08.2019.

Nagrada Nijaz Slipičevič 2019. - Biraju građani Mostara

Nagrada Nijaz Slipičević 2019. – Biraju građani Mostara!



Fondacija Slipičević je odlučila da ove godine građani Mostara biraju kome će pripasti prestižna nagrada ”Nijaz Slipičević”, koja se tradicionalno dodjeljuje mladim ljudima koji su ostvarili značajne rezultate u svojim poljima.
Glasati možete ostavljanjem komentara ispod Facebook posta sa rednim brojem i/ili imenom kandidata/kandidatkinje ili kolektiva kojeg podržavate:

Glasanje će trajati do nedelje 08.09.2019. godine.
Pobjednik/ca će biti mladi talent s najvećim brojem glasova, dok će nagrade dobiti i drugo i treće mjesto.
Kandidati za nagradu ”Nijaz Slipičević” 2019.
LANA PUDAR – Mlada reprezentativka Bosne i Hercegovine u plivanju, državna rekorderka i srebrna na Mediteran Swimming – Comen Cup-u, za ostvarene značajne rezultate na međunarodnim takmičenjima i pronošenja slave Mostara u Evropi.
IVA MARTINA KRALJEVIĆ – Polaznica Škole ”Malac genijalac” iz Mostara, za osvojeno treće mjesto na Međunarodnoj olimpijadi u mentalnoj artitmetici, prestižnoj smotri znanja djece i mladih iz 15 država i 182 škole, održanoj u Beogradu.
GORAN POPOVIĆ – Mladi Mostarac koji je primljen na prestižnu Akademiju dramskih umjetnosti u New Yorku, na kojoj su nekada studirali Kirk Douglas i Robert Redford, za hrabro istrajavanje na svojim snovima i dokaz da Mostar daje najbolje umjetničke talente. 
BALET MOSTAR ARABESQUE – Plesni ansambl iz Mostara koji okuplja mlade ljude, te radi na pravilnom sportskom psiho-fizičkom usmjeravanju djece i omladine, za istaknut dugogodišnji rad i značajne rezultate u prošloj godini, uključujući i zapažen nastup na svjetskom natjecanju Finala Dance World Cup 2019 u Portugalu.
ŽENSKI FUDBALSKI/NOGOMETNI KLUB EMINA – Sportski kolektiv koji je u za samo nekoliko godina postojanja postao pravo sportsko čudo – izborio plasman u Prvu ligu BiH, igrao i finale Kupa BiH, te dva puta polufinale, za impresivne sportske rezultate i dovođenje mostarske Emine vrh bh. fudbala.
Ostavite komentar ispod sa rednim brojem i/ili imenom jednog kandidata/kandidatkinje ili kolektiva kojeg podržavate!
O nagradi ”Nijaz Slipičević”
Nagrada ”Nijaz Slipičević” je oformljena kako bi Fondacija Slipičević pomogla razvoj talenata koje tek treba vrednovati, a koji u teškom vremenu za naš grad, ne dobivaju zaslužena priznanja i podršku.
Svrha nagrade je podsticati mlade ljude – likovne umjetnike, književnike, sportiste, muzičare, naučnike, te sve druge mlade talente koji svojim radom ostvaruju najznačajnija postignuća u našem gradu. Odati priznanje najboljima i podstaći njihov dalji rad i razvoj.
Do sada su nagrađeni plivačica Amina Kajtaz za povratak Mostara na Olimpijske igre, Rock Škola Mostar za za povezivanje mladih ljudi i rušenje barijera, reprezentativac Bosne i Hercegovine, Ivan Klepić, seniorski prvak Evrope u karateu, književnici Almin Kaplan i Anita Pajević, akademski slikar Boris Orenćuk, Street Arts Festival koji je ponio priznanje za oživljavanje mostarskih fasada, Mostarska asocijacija sporta, te Plesni studio Mo Stars.
Nijaz Slipičević bio je istaknuti kulturni i društveno-politički radnik Mostara. Prije rata je obavljao dužnost direktora Đačkog doma „Dule Mučibabić“. Poslije rata, bio je načelnik opštine Stari Grad, a potom ministar obrazovanja, nauke kulture i sporta Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona. Zapamćen je njegov veliki rad na vraćanju kulture u porušeni grad, u najtežem vremenu mostarskog poraća. Nijaz Slipičević je bio humanista i patriot. Dijete mostarske mahale Carina.
Fondaciju Slipičević je, 2015. godine, osnovao Hari Slipičević u znak sjećanja na svoga oca Nijaza. Vizija Fondacije je jednaka onoj koju je imao Nijaz Slipičević – humanizmom, tolerancijom, dostojanstvom i  pravdom stvarati bolje uslove za život onima kojima je to potrebno, sa željom da svoje vrijeme i znanje usmjerimo u bolju budućnost.

link za glasanje:
(NovaSloboda.ba)
07.08.2019.

Lov na vulkanu


Svake godine na aktivnom vulkanu Mount Bromo na Javi, Indonezija, dešava se bizarni ritual. Tokom Yadnya Kasada svečanosti hinduski hodočasnici bacaju voće, male životinje, kovanice novca i rižu i druge stvari, kao žrtvene darove, sa vrha vulkana u njegovu unutrašnjost.
A dolje, u neposrednoj blizini dna kratera, stoje bezbrojni mještani, koji pokušavaju uhvatiti žrtvene darove hodočasnika, prije nego što izgore. Neki od hvatača love ih sa prigodno napravljenim mrežama, još dok lete kroz zrak. Drugi sreću iskušavaju samo golim rukama.
(stern)
(NovaSloboda.ba)

06.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo, onakvo kakvim ga pamtimo



Svaka generacija pamti Korzo iz svog perioda, ali gradsko korzo ili promenada ili šetalište, od mosta na Musali do Rondoa, bilo je žila kucavica grada, najmanje 100 godina, od 1892. do 1992. Nakon toga, Korzo gubi svoj značaj i za grad i za ljude u njemu. Ostalo je samo u glavama onih koji su ga nekad redovno pohodili. Jedno sjećanje na godine uoči rata:
Idući odozgo lijevom stranom, na vrhu je bilo Jagnje, pa prolaz, pa Petica, pa zlatarna Celje, pa zdravljak, pa Astra cipele, pa Lovac, pa Benco sajdžija, pa drogerija, pa Foto Optik, pa Apoteka...
Ispod Šantićeve na istoj strani bila je čitavom dužinom Revija s jednim ulazom iz Šantićeve i donjim izlazom odmah do prolaza, a ispod je bio hotel Bristol, s terasom do mosta. Na mjestu Revije nekada je bila Omladinska knjižara, ispod kiosk i slastičarna, pa onda stari hotel Bristol.
Od Titovog mosta, naviše bila je prvo slastičarna, pa prodavnica Jugoplastika, zatim fotografska radnja, pa knjižara Veselin Masleša, pa sokak, prolaz prema Aleksi. Iznad sokaka bila je hemijska čistiona Stella, na mjestu gdje je prije bio granap, a kasnije i Duty Free Shop, slijedila je trafika, pa prodavnica elektroopreme, advokat, pa prodavnica metraže i vunice i na vrhu Zdravljak.
Od Cernice naviše bio je objekt s kupolom, u kojem je bila prodavnica obuće i kožne galanterije, u ovom prostoru je nekada bio zdravljak, dalje naviše bio je ulaz i ograda od Lakišića džamije, a iznad je bio red kioska, Lutrija, dva kioska za novine, a u produžetku cvjećara. Ispod zgrade naviše bile su prodavnice, počevši od Borova, po kome se i čitava zgrada ponekad nazivala Borovo. Dalje je bila prodavnica Jugoplatike i prodavnice odijela ALHOS, Alija Hodžić Sarajevo i prodavnica tekstila pod imenom Krozo, do prolaza između ove zgrade i banke koja je bila na samoj ćoši, na vrhu. Prije banke u prizemlju ovog objekta je dugo vremena bio prvi Ekspres restoran u Mostaru.
Sve ovo je baš na samoj granici sjećanja...
Smail Špago
06.08.2019.

Dvostruki užitak: Najbolja mjesta na stadionu!


Na fudbalskom susretu Okružne A lige u Njemačkoj sastali su se prošlog vikenda SV Grosselheim i VfB 09 Wetter. Četvorica navijača domaće ekipe su došli na ideju kako da u miru i ugodno odgledaju utakmicu, bez problema sa temperaturom od 36 stepeni.
Kod korner zastavice su obezbjedili dovoljan broj bala sijena i folije za silažu, a onda uz pomoć konopaca utvrdili „pool“, bazen, i napunili ga hladnom vodom.
Nažalost, njihova ekipa je na domaćem terenu izgubila rezultatom 2:7.
Za uspomenu im je ostala „cool“ fotografija, koju su poslali na takmičenje  za „najcool ljetnu fotografiju“. A od gledalaca su, shodno nazivu „hooligans“, dobili ime „pooligans“.
(bild)
(NovaSloboda.ba)
06.08.2019.

Feđa Dudić novi trener Veleža


Rukovodstvo Veleža nije dugo čekalo sa imenovanjem novog trenera, nakon što je Ibro Rahimić danas podnio ostavku.
“Rođeni” su u večernjim satima dobili novog trenera a riječ je o Feđi Dudiću, koji je u bogatoj karijeri igrao za Sarajevo, Zagreb, Topolovac, Slobodu, Brotnjo, Karlovac, Travnik, Željezničar, Varteks, GOŠK, Novi Pazar, Slaviju, Travnik, te Zvijezdu iz Gradačca.
Dudić je posljednji angažman imao u NK GOŠK gdje je radio sa velikim uspjehom. Sutra ujutro se očekuje njegov prvi trening sa ekipom, a
debi će imati u Tuzli protiv Slobode.
(NovaSloboda.ba)
05.08.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 5. augusta 2019. autor Fazlija Hebibović)
Fazlija Hebibović - Sjećanja na Mostar koga više nema: Počinje gradnja HE Salakovac, otvara se Fabrika bicikla, Meha Sefić izlaže u Beogradu, osniva se Univerzitet

Nastavljam sa podsjećanjem na Mostar od prije rata, vadeći tekstove iz bogate sehare, objavljenih u listu Politika Ekspres.
Želja je da od zaborava sačuvam beharli Mostar, ljude i događaje.

(EPBiH)


Počinje izgradnja HE Salakovac
Juče je u Mostaru zaključen ugovor o početku izvođenja građevinskih radova na izgradnji hidroelektrane Salakovac.
Ugovor su potpisali Dušan Bumbić, direktor Zajednice osnovnih organizacija hidroelektrana na slivu Neretve, i inžinjer Danilo Protić, generalni direktor GIK “Hidrogradnja” iz Sarajeva.
Hidroelektrana Salakovac je drugo hidroenergetsko postrojenje nizvodno od jablaničke i ramske hidrocentrale, a godišnje će proizvoditi 600 miliona kilovatčasova električne energije. Iza brane, čija će visina biti 70 metara, stvoriće se akumulacioni bazen zapremine 68 miliona kubnih metara vode.
Ako sve bude teklo po planu, hidroelektrana Salakovac biće puštena u proizvodnju 1980. godine.
(6. novembar 1976. godine)



U Žitomislićima se otvara Fabrika bicikla
U Žitomislićima će se sutra, povodom Dana državnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, pustiti u probnu proizvodnju Fabrika dijelova za bicikle “Unis-Thunis”.
Objekat je građen u saradnji sa zapadnonjemačkom firmom “Thunis” i u prvoj fazi proizvodnje zapošljavaće 154 radnika, među kojima i 25 povratnika.
U izgradnju fabrike, kako nam je rekao direktor Rade Šarić, uloženo je 155 miliona dinara, od čega je 12 posto obezbijedila zapadnonjemačka firma, koja se obavezala da će na konvertibilno tržište izvoziti trećinu proizodnje.
(23. novembar 1976. godine)



Slikar Meha Sefić izlaže u Beogradu
Meha Sefić, akadamski slikar iz Mostara, predstaviće se ljubiteljima likovne umjetnosti u Beogradu izložbom u našem glavnom gradu.
Na ovoj izložbi, koja će trajati od 22. decembra ove do 1. januara iduće godine, Meha Sefić će u prostorijama čitaonice Kuluturnog centra, izložiti 29 djela u ulju i dvadesetak crteža.
(9. decembar 1976. godine)



Osniva se Univerzitet
Mostar će u prvoj polovini februara iduće godine dobiti Univerzitet.
Odlučeno je to na jučerašnjem sastanku Inicijativnog odbora za formiranje ove visokoškolske institucije.
Istaknuto je da su stvoreni svi uslovi za rad visokoškolskih i naučnih institucija, koje će biti udružene u budući Univerzitet.
Mašinski, Pravni i Ekonomski fakultet. kao i Pedagoška akademija, djelovaće kao samostalni OUR-i, a Istraživačko-razvojni centar HEPOK-a i Duhanski institut kao naučne institucije.
(30. novembar 1976. godine)



(NovaSloboda.ba)

05.08.2019.

Posjetite našu web stranicu Cidom


Jedan od razloga zašto smo malo promijenili naslovnu fotografiju je što se mnogi obraćaju tražeći neku određenu fotografiju, pa svakoga od njih moramo uputiti na našu web stranicu.
Ovako je možda preglednije i jasnije da postoji fb stranica cidom i web stranica na kojoj je sve sređeno i posloženo u albume po periodima.


(cidom-tim)
05.08.2019.

Sa stranice Cidom: Rampe i rampadžije u Mostaru





Rampe u Mostaru i rampadžije
Uskotračna željeznička pruga prolazila je današnjim Bulevarom, posred Mostara. Na četiri mjesta u gradu pruga je presjecala ulice, pa su iz razloga bezbjednosti prolaznika i saobraćaja na tim mjestima bile izgrađene rampe ili brklje. Rampe su, gledano sa sjevera prema jugu, bile postavljene kod stare bolnice, nekada ulica Desete Hercegovačke brigade, kod današnjeg gradilišta Sportske dvorane (mostarskog Skadra na Bojani), na križanju s ulicom Stefaniee Allèe, kasnije Lenjinovo šetalište, kod Gimnazije, pa na raskršću s Liskom kod Krankase, ili Doma zdravlja, i četvrta kod nekadašnjeg Hrvoja, ili kina Partizan, ili kod Sinemaskopa, kako se zvalo to kino dok je tu radilo, na raskrišću s nekadašnjom ulicom Matije Gupca. Kako u Mostaru sve dobija svoje posebno ime i rampe su imale svoje narodne naziv:, ona najsjevernija, „gornja rampa”, ona kod Doma zdravlja „srednja” rampa i ona kod sinemaskopa „donja” rampa. I danas će još poneko reći da se nešto nalazi kod srednje rampe i slično.
Rampama su rukovali obučeni željeznički radnici, koji su se zvali rampadžije, a kasnije je rad rampi bio automatiziran, pa se njima upravljalo centralno, sa željezničke stranice. Rampe su vrlo često bivale spuštene, jer pored vozova, koji su ulazili i izlazili iz stanice, kolosjek, pogotovo onaj pored Bulevara, korišten je za ranžiranje teretnih vozova. Za pješake je kod Gimnazije bio napravljen podhodnik, tako da su pješaci mogli nesmetano prolaziti ispod pruge. Pošto sve do šezdesetih godina nije ni bilo tako velikog broja automobila u cestovnom saobraćaju sva ova gungula kroz grad nije puno smetala. Više je narodu smetao dim i poneki pisak lokomotive u gluho doba noći.
Priredio: Smail Špago
05.08.2019.

Od zore prema sutonu


Tako slični, a tako različiti. Zora i Suton. 

Zorom , uz čudesne zvuke jutra, udišemo život, ispijamo prve dnevne odluke zaslađene nadama i planovima koji bojažljivo izviruju očekujući tren da potpuno okupiraju naše misli. Prvi naš pogled je tamo prema nebu kao da će nam ono dati sve odgovore. Ako postoji i jedan oblačak, razgrnemo ga pogledom tražeći zlatni tračak da nam blago pomiluje lice. Spremni smo tek tada pustiti naše misli da lutaju , lebde, jezde na krilima nadanja. Tada smo puni hrabrosti i smjelo koračamo kroz naše odluke. Odvažno odbacimo oblake sumnje i duboko udahnuvši krećemo naprijed. U tim trenucima nismo svjesni varljivosti tih magičnih niti koji miluju sve oko nas, prelamajući se u kapima jutarnje rose, dajući nam osjećaj jedinstvenog trena u kom su moguća sva čuda.
S druge strane, suton, taj zagonetni vjesnik tame, tiho se prikrada, kruži oko nas uz lagani dašak svježine. Često i ne osjetimo kako nas je ogrnuo plaštom olovne tuge. Ali, svako od nas osjeti opipljivu svjesnost prolaznosti. Mnoge nade padaju izvan zidova bunara želja, mašta se raspršila nestajući sa kapima rose. Nota tuge je zastala i obojila umoran pogled koji ponovo luta prema nebu tražeći one varljive niti.
"Zajdi, zajdi, jasno sonce, zajdi pomrači se" čujemo kako prolazi lagano pored našeg lica, želeći da utonemo u zaborav. Pogled nam luta prema zalasku. Okrugla crvena lopta opominje da počnemo prebirati po dnevnoj dozi utisaka, vagajući njihovu uspješnost i vrijednost. Često odmahnemo glavom, slegnemo ramenima kao da otresamo dnevni teret, pokušavajući uživati u nadolazećoj tišini. Uljuljkani u ljepotu prizora, udišemo duboki osjećaj trenutnog vizualnog zadovoljstva, ne primjećujući da tonemo u tamnu , zagonetnu noć, gdje nas čekaju naši snovi u kojima je sve ostvarljivo. 
Zato, pazite koga puštate u svoje snove.

Fotos...kod Galisa...caffe Fratello

(Emica/20190805/facebook)
05.08.2019.

FK Velež – Trtener Ibro Rahimić podnio neopozivu ostavku


FK Velež sa žaljenjem obavještava javnost da je trener prvog tima Ibro Rahimić podnio neopozivu ostavku. U iskrenom razgovoru on je izrazio žaljenje zbog loših rezultata na početku ove sezone te je kao moralan čin odlučio odstupiti sa mjesta šefa stručnog štaba.
"Zahvaljujem se upravi, administraciji, igrčima te našim vjernim navijačima na trogodišnjoj saradnji koja je krunisana ovosezonskim povratkom u PLBIH. Na moju veliku žalost, loš start te loši rezultati na početku nove sezone su uticali na moju odluku da podnesem ostavku i pružim priliku klubu da pronađe najbolje rješenje za izlazak iz rezultatske krize" rekao je Ibro Rahimić.
FK Velež se zahvaljuje našem Ibri Rahimiću koji je dao nemjerljiv doprinos u povratku našeg kluba u bh elitu, te mu ovom prilikom želimo mnogo sreće i zdravlja u nastavku karijere, u uvjerenju da će ostati predani dio Veležove porodice.
(20190805)
04.08.2019.

Sa stranice Cidom: Frkina kafana – hiljadu sjećanja



Jedna crno-bijela fotografija izronila je ovih dana na internetu. Jedna stara crno-bijela fotografija s pet likova koji se bolje vide i još jednim koji se tek nazire, s trojicom u prvom planu, od kojih je jedan ustao da kaže nešto starom dedi u fesu, koji ne čuje najbolje i koji za svaki slučaj nosi dvoje naočale, treći koji pogledom očekuje nekoga sa te strane i dvojica na sofi, koji ispijaju svoju kafu – fildžan razgovora. Znali smo samo da je iz Mostara. A gdje i ko je na slici, to je trebalo tek odgonetnuti. Slika je postavljena paralelno, istovremeno, na facebooku na tri mjesta. I odjednom, prepoznali smo i gdje je snimljena, i kada, i ko je autor slike, pa čak identifikovali i dvojicu glavnih likova sa slike. Pa čak i kako izgleda mjesto radnje danas, šta se nalazi u objektu iza, gdje su ljudi sjedili na sofi i pili kafu. Odlutali sto godina ranije i pogledali kako je to izgledalo tada. Slika putuje i dalje, možda odgonetnemo i ostale likove.
Mjesto radnje je jedna sofa ispod Frkine kafane, u sokaku Mala Tepa – od Tepe prema Glavnoj ulici u Mostaru. Autor fotografije je francuski fotograf Henri Cartier-Bresson, a godina nastanka 1965.
Prva reakcija i pretpostavka se pokazala tačnom. Vrlo brzo smo došli i do imena dvojice glavnih aktera sa slike. Kad smo rekonstruirali sve komentare i sliku utvrdili smo da je Dedo u fesu Halilaga Batlak, zvani Halaga, a držao je džamiju na Luci. Bio mutevelija. Čovjek koji mu nešto govori i pri tome stoji nagnut prema starcu, jer Halaga je nagluh, zvao se Omer, a zvali su ga Omeraga, i prodavao je na Tepi, a živio u Ružnom sokaku, u malom sokačiću kod Kasumačića i Ćorda. Punim imenom Omer Gološ, a zvali su ga Cican. Evo i nekih diskusija koje su preuzete s facebooka, bez navođenja imena:
-Zatvorena vrata su od mesdžida, koji onda, a i danas nije bio u upotrebi u svojoj svrsi! Predprostor mesdžida se koristio kao terasa Frkine kafane, jer je kafana direktno izlazila na ulicu i nije imala mogućnosti postavljanja stolova ispred objekta!
-Sve stoji, ali je bilo i stolova ispred objekta kafane. Znam kad bi rahmetli babo iz džamije bi svratio na KAHVU kod FRKINCE..
-Na slici su naši Mostarci, dio jednog Mostara kojeg više nema, slika puno kaže i o ljudima na slici kao i o našem gradu. Među svojim prijateljima imamo i „stručnjake", zaljubljneike u svoj grad (Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara, Smail Špago), koji svaku sliku analiziiraju, proučavaju i zahvaljujući tome već su i dvije knjige izdate. Tačno, ja se ponosim što sve više i više otkrivamo svoj grad, učimo o njemu, jer ako ne poznajemo prošlost nećemo znati ni budućnost.
-Ovo je dio moga grada,moje rodne grude...ponosna sam na ovo i neću se nikada nigdje ni pred kim postidjeti odakle sam i priznati... u Germany bi dala svaku sjajnu ulicu i kvart i svu raskoš njihovu za ovaku divnu i tihu „Frontu" uz odjek tavle i ono kašljucanje kada prođe „ona neka", da je najave i ono glasno srkanje kafe iz fildžana ne bi dala ni za jednu šoljicu sa „zlatnim" obrubom...ma ne bi dala,moga Mostara..
-Ni ja ne dam moj MOSTAR ni u Italiji ni u Krajini da ikad išta kažu, a volim i Aveniju, stadion, partizansko samo uništiše sve..
-Danas je tu renovirano turbe Šejha Mahmud babe...ispod Frkine kafane...
Priredio: Smail Špago
04.08.2019.

Novo razočarenje za navijače: Treći uzstopni poraz








Velež – Čelik 1:2 (0:1)

Stadion Rođeni.
Sudija: Admir Musić (Sarajevo)
Žuti kartoni: Hasanović, Vehabović, Dario (Velež), Huseinbašić (Čelik)
Strijelci: 1:0 Brandao (17′ iz penala), 1:1 Huseinbašić (48′), 1:2 Vrhovac (50′)
Velež: Bobić, Dario, Zvonić, Zeljković, Čivić, Hasanović (od 80′ Samardžić), Behram (od 46′ Ovčina), Ćosić (od 56′ Vehabović), Brandao, Berisha, Fajić.
Čelik: Pavlović, Vrhovac, Dilaver, Huseinbašić (od 78′ Carlos), Grahovac, Isić, Pecelj, Perišić, Jamak, Raguž (od 46′ Blažević), Okić.

Pod imperativom da nemaju pravo na kiks, fudbaleri Veleža u susret sa Čelikom ušli su sa željom da dođu do prve prvenstvene pobjede i obraduju svoje vjerne navijače, koji su i danas u velikom broju ispunili tribine stadiona Rođeni. Ipak, umjesto prve radosti, Velež je doživio i treći poraz i ostao prikovan na dnu tabele.
Već u 4. minuti zaprijetili su domaći poslije kornera, koga je izveo Čivić, ali je odbrana gostiju otklonila opasnost od svog gola.
Samo minut kasnije, u prilici je bio Fajić, poslije grube greške Raguža, ali je golman Pavlović pravovremeno intervenisao.
Kada se činilo da se Čelik oslobodio velikog pritiska, domaćih igrača, Velež je, u 17. minuti, postigao gol. Fajić je ušao u šesnaesterac gostiju, Pecelj je igrao rukom, a sudija Musić pokazao na bijelu tačku. Siguran izvođač penala bio je Brandao, za veliku erupciju oduševljenja domaćih navijača – 1:0.
Gosti su, tri minuta kasnije, bili u prilici da izjednače. Jamak je šutirao, lopta je pogodila Zeljkovića, ali je Bobić bio na mjestu i zaustavio neugodan udarac.
Nusmir Fajić mogao je u 28. minuti da poveća vođstvo svog tima, ali je njegov šut zamalo otišao pored stative.
Na samom otvaranju drugog poluvremena, ukazala se sjajna prilika Čeliku da izjednači, ali je Pecelj iz neposredne blizine loptu poslao iznad prečke.
Taj promašaj dao je krilima gostima, koji potom prvo izjednačavaju, a potom preokretom dolaze u vođstvo.
Igrao se 48. minut, kada je Huseinbašić sa dvadesetak metara opalio kao iz topa i lopta se našla u mreži Bobića – 1:1.
Još se domaći nisu oporavili od šoka, a Vrhovac je u 50. minuti doveo goste u vođstvo. Nakon udarca Jamaka, koga je Bobić nakratko zaustavio, na pravom mjestu bio je Vrhovac i sa 7 metara poslao loptu za vođstvo Čelika – 1:2.
Mogli su gosti u 68. minuti da dođu i do trećeg gola, ali je Hasanović uklizavanjem Dilaveru u posljednji trenutak spasio svoj tim.
Brandao se u 76. minuti našao u prilici da izjednači, ali je lopta pogodila stativu .
U samom finišu utakmice, Fajić je u dva navrata bio u šansi da izjednači, ali je oba puta golman Pavlović sjajno intervenisao.
Dva minuta prije kraja regularnog toka, šansa se ukazala rezervisti Samardžiću, ali je njegov šut zamalo otišao pored gola.
(NovaSloboda.ba)
04.08.2019.

U tišini dubine


Gotovo svakom drugom roniocu, pri ovakvom susretu, srce bi iskočilo iz neoprenskog odijela, ali je Lizzy Daly blistala čitavim licem. Ispred obala južnog engleskog gradića Falmouth pred njom se iznenada pojavila meduza dugačka metar i po.
Za bilologe su susreti sa velikim meduzama ništa posebno: bezopasni žderači planktona pulsiraju kroz vode Sredozemnog imora i sjevernog Atlantika
Ali, ovaj primjerak je imao prečnik oko jednog metra!
Srećom, toga dana Lizzie je bila u pratnji fotografa Dana Abbotta, koji je uhvatio ovaj spektakularni trenutak. Tako je „Wild Ocean Week“, projekt, u kojem ronioci dokumentuju život pod morem oko Velike Britanije, dobio svjetsku pažnju.
Samo se još Japanci smiju smješiti umornim meduzama. Naime, u njihovim vodama je Nomura meduza dva puta veća od ove sa slike.
Za Lizzie Daly, koja brani svoju doktorsku disertaciju ove godine, ovo je bila odlična priprema. Tema njene disertacije je nešto sasvim drugo. Ona je istraživala sukobe ljudi i slonova u Keniji, a slonovi su svakako puno veći od meduza.
(focus)
(NovaSloboda)
03.08.2019.

Sa stranice Cidom: Priječka čaršija i piljara na strateškoj poziciji






Na pisanje ovog teksta me je ponukala razglednica iz 1902. godine s motivom Priječke čaršije u Mostaru, a čiju poziciju nije bilo jednostavno odrediti. Tek nakon duge diskusije uspjeli smo odrediti točno mjesto, a naknadno povezali s bezbrojnim fotografijama ovog istog mjesta.
Priječka čaršija je oduvijek bila glavna tržnica za snabdijevanje voćem, povrćem, mesom i kolonijalnom robom. Za razliku od Potkujundžiluka u kojem su se nalazile magaze svih mogućih obrta, tamo „prijeko“ mosta smjestila se ponuda prehrambene robe. Zna se da su do 1878. g. sve mostarske mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, točnije na prostoru oko Tabhane. Mjesto je bilo pogodno zbog protjecanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to su mesari kože zaklanih životinja mogli prodavati u pogone za štavljenje kože – Tabhanu. Nakon dolaska Austrougarske ulica dobiva ime Vakufska.
Starih slika Priječke čaršije ima u obilju, no pozornost pažljivog promatrača privući će jedan objekt koji se veoma često pojavljuje na fotografijama-razglednicama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. To je objekt smješten u samostojećoj kući, odmah na izlasku s Jusovine na Priječku čaršiju.
U prizemlju te kuće s tri prozora na gornjem katu i drvenim stepeništem koje vodi na isti taj kat, je postojala piljara, odnosno štand s voćem i povrćem. Prema postojećim fotografijama piljara je bila iznimno dobro snabdjevena svježom robom, tako na pojedinim fotografijama razaznajemo kupus, lubenice, krompir, jabuke... Očigledno je da je i lokacija piljare vrlo brižljivo odabrana na najfrekventnijem mjestu, jer svi koji su prelazili Stari most s lijeve na desnu obalu Neretve, kao i oni koji su izlazili Jusovinom, morali su proći pored tog prodajnog mjesta. Na slikama uočavamo da je svježina voća i povrća bila štićena od mostarske žege tendom od obične cerade, kao i kantom polivačom kojom se kontinuirano prskalo voće i povrće, što je uočljivo na zadnjoj slici. Ispred prodajnog mjesta, duboko zahvaćajući samu ulicu, smješteni su brojni sepeti, drveni sanduci i pletene korpe s robom. Pažljiv i „xafsinški“ izobražen vlasnik je mislio na sve, tako na drugoj fotografiji vidimo metle obješene s obje strane tende, iz čega zaključujemo da je vlasnik i njih odlučio uvrstiti u prodajni asortiman – očito je da je postojala potražnja za tim artiklom. Na sljedećoj su obješene korpe od pletenog pruća – i one su se izgleda jedno vrijeme uspješno prodavale. Ispred na ulici je vladala svakodnevna užurbanost kupaca, znatiželjnika, konja i magaraca.
Tibor Vrančić
03.08.2019.

Poput magneta



Ako tražite negativnosti, naći ćete ih.
Ako tražite pozitivnosti, naći ćete ih takođe.
Izbor je uvijek vaš.
Mada ljude generalno, više privlači negativno,
poput magneta.

(MiroPandur/facebook/20190731)
03.08.2019.

Mješavina zvukova


Na Champs – Elysees u Parizu se mješaju zvukovi truba i mlaznih lovaca. Kao i svake godine, i ove godine je 14. jula Francuska obilježila godišnjicu pada Bastille, vojnom paradom. Parada je dio sampouzdanja Grande Nation. Slika snage i ponosa. Znak ponosa i hrabrosti.
Ali, ovog puta je nešto bilo malo drugačije. Jedan novi zvuk, koji se mješao sa ostalim zvukovima Velika buka turbina je bila sve bliža, a sa njom i čovjek koji je letio na Hoverboardu preko parade. U jednoj ruci je držao komandu kontrole leta, a u drugoj jurišnu pušku. Kasnije je nadletio počasnu tribinu sa francuskim prdsjednikom Emanuel Macronom, odlazećim predsjednikom EU Komisije Jean Claud Junckerom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Lebdio je iznad i lagano se spustio na zemlju.
Čovjek se zove Franky Zapata, francuski je pronalazač, ekstremni sportista, i nikakav High-Tech exstremist. On je dio parade. Njegovo oružje je prazno. „Flyboard Air“ je njegov pronalazak, i pilotu omogućava let brzinom do 140 kilmetara na sat.
Vojska već ima interesovanja za ovaj borbeni dron sa jednim čovjekom.
Problem: Franky Zapata je zasad jedini čovjek koji može kontrolirati ovaj Hoverboard.
(focus)
(NovaSloboda.ba)
02.08.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 2. augusta 2019. autor Fazlija Hebibović)


Fazlija Hebibović: Sjećanja na Mostar koga više nema

Iz sehare od dvadesetak hiljada objavljenih tekstova u listu Politika Ekspres prije rata, pokušavam otrgnuti od zaborava ljude i događaje i prizvati sjećanja na Mostar koga više nema, osim u srcima mostaroljubaca i mostaronostalgičara.
I mlade generacije podsjetiti da je Mostar vazda bio grad svih njegovih stanovnika, bez lijeve i desne obale. bez podjela po vjerskoj, nacionalnoj i drugoj osnovi.