spagosmail

Dobrodošli na moj blog


22.09.2019.

Mi smo ovdje samo u prolazu




Pojam „zaštita klime“ danas ljudima najčešće para uši. Svi pričaju o tome, a niko ništa ne poduzima.

Ako pitate ljude, koji su bili djeca pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, a tu spadam i ja, na šta ih asocira riječ „zaštita klime“, najčešće se sjetiti slijedećeg: mljekar na vratima, boca za mlijeko i ceker u ruci.
Tih godina, mljekari su u većini domaćinstava rano ujutro zvonili ili kucali na vrata. Donosili su mlijeko u flašama, sa sela, friško pomuženo. Početkom šezdesetih godina mlijeko se počelo prodavati u flašama u prodavnicama prehrane, u koje se išlo u rano jutro, čim bi se te prodavnice otvorile, sa staklenom flašom u ruci, koju bi zamjenili za onu punu mlijekom. To niti je kome smetalo, niti se ko bunio. Najčešće je to bio zadatak najstarijeg djeteta iz kuće, nakon ustajanja da se odmah obuče, trkne do najbliže prodavnice i donese friško mlijeko i hljeb. Iako se sve dešavalo između pola šest i sedam ujutro, bilo je vremena i da se mlijeko skuha i popije toplo za doručak, prije nego što bi se pošlo u školu. Ili, još češć, napravila bi se droba od tek skuhanog mlijeka i donešenog hljeba. Naravno, treba reći da su jedno vrijeme mlijeko po kućama raznosili i mljekari iz prodavnica, a da se hljeb najčešće pekao kod kuće, domaći u tepsiji.
Nakon ceremonije donošenja mlijeka i hljeba, slijede sjećanja na nošenje već iznošene odjeće, dan kupanja, pakpapir, igra napolju, a u školu i iz škole, išlo se pješke, kakvo god bilo vrijeme.
I sve ovo se obavljalo bez plastičnih kesa i tetrapaka, koji su se doduše pojavili tek u drugoj polovini šezdesetih.
Hljeb bi se donosio umotan i bijeli papir za pakovanje, ili u platnenom cekeru. Nije bilo ni pojma o plastičnim kesama. Sve se dešavalo u najboljem redu, što se tiče zaštite okoline. Tada se za okolinu činilo dosta toga, a da o tome niko ništa nije ni pričao, ni govorio, niti je to bio problem, oko koga bi se bilo šta trebalo diskutovati.
Odjeća se najčešće prepravljala, a ako je bila očuvana, išla je sa starijeg na mlađeg u porodici, kako po muškoj, tako i po ženskoj liniji.
U kupovinu se išlo sa pletenim cekerom, ili mrežom, koji su se koristili toliko dugo, dok se ne bi raspali. Za plastiku nismo ni znali.
Kafa se pila u kući, ili u kafani. Niko nije pio kafu dok je hodao. Nije bilo pojma o nečemu što se kasnije nazvalo „to go“.
U školu se išlo pješke, lagano, ili trkom, u zavisnosti od toga koliko je još bilo do početka nastave. Auta nije ni bilo, niti ih je iko i imao.
Nakon škole, i napisane zadaće, sva su djeca izlazila vani, i ostajala do mrklog mraka. Jedina energija koju su trošili bila je njihova lična. Niko nije imao ni pojma o nečemu, šta će se kasnije nazviati internet, društvene mreže, „kompjuterske igrice“.
Subota je bila dan za kupanje. Voda bi se na šporetu grijala u velikom pocinčanom loncu, a kupanje se najčešće obavljalo u škipu, ili u lavoru. Tek poneke zgrade su toga vremena imale odvojeno kupatilo, i u njima bojlere, u kojima se voda zagrijavala loženjem vatre u peći ispod samog bojlera. I zimi i ljeti. A ustvari, kupanje ljeti je bilo na Neretvi, ili u Radobolji. Osim drva, za grijanje vode se nije trošila struja, kao ni za pranje haljina. Sve se to radilo ručno, i za to se moralo naći vremena, a najčešće je to bilo subotom.
Bijeli papir, u koji se zamotavao jutarnji hljeb, korišten je još nekoliko puta, za umotavanje različitih stvari. Tegle i flaše, u kojima bi nešto došlo u kuću, nikad se nisu bacale. Oprale bi se i čiste čekale na priliku da se isokoriste. Tegle za punjenje džema, koji se kuhao u juesen, Flaše za rakiju, vino, ili za ulje. Čak se i ulje do kraja šezdesetih godina kupovalo tako što ga je prodavač sipao kroz ljevak u flašu, koju je svak sa sobom donosio od kuće, zahvativši ulje iz jedne velike limene bačve, koja je stajala negdje u uglu prodavnice.
Hrana se kupovala u količinama, samo onoloko, koliko bi se moglo pojesti. Nije se ništa bacalo. Frižider je bio misaona imenica, a mogao se vijdeti samo u kinu, u američkim filmovima.

Jedno fino podsjećanje, također i u ovim najnovijim vremenima.

Da li mladi mogu nešto naučiti iz iskustva starijih? Moguće ovo: Jednostavan život ne znači istovremeno da u tome ima nešto loše. Nošena odjeća ipak ima neki svoj šarm. Čak se i poderana odjeća krpila zakrpama, od sličnog materijala. Danas se kupuje nova odjeća poderana na koljenima, ili kupuje sa već zašivenim zakrpama, kako bi to izgledalo „moderno“.
Treba se kaniti plastičnih stvari, plastičnih čaša, koje se nakon korištenja odmah bacaju. Ako se mora popiti kafa usput, tzv. to go, onda je bolje ponijeti svoj manji termos, i nakon ispijene kafe oprati ga, staviti u torbu, i upotrijebiti i slijedeći put. U kupovinu svjesno krenuti sa cekerom, koji se mogu i danas nabaviti za male pare. Uz to, oni škripe tako lijepo!
Istovremeno nekoliko riječi o putovanjima. Oči nam izbiše reklamama lijepih dalekih destinacija. Ima čak i vrlo povoljnih ponuda, ali za takva putovanja potrebno je letiti avionom, hiljade kilometara, da bi se ostvario san o odmoru ispod palmi, na obali, uz azurno plavo more. Sve lijepo. Naravno, za one koji mogu. Ali, zaboravili smo na kupanje na jezerima, u rijekama, Boračko je nekad bilo naše drugo more. Ljepota uređenih plaža pored Jablaničkog jezera. Pola sata autom, ili čak i vozom. Ljepota planina, Rujište, Morine, Visočica, Bjelašnica. Čovjek ima veliku želju da leti jettovima širom svijeta, a ne poznaje najbližu okolinu. Nije li to ipak smiješno?
Danas se može i sa najjednostavnijim sredstvima naučiti, kako posvetiti potrebnu pažnju prirodi. Generacije koje su rasle pedesetih i šezdesetih, to su znale.

A ako ništa drugo, treba ponekad poslušati šta govoti neka naša stara nena, ili baka: „Djeco, čuvajte ono što vam je od Boga dato. Mi smo ovdje samo u prolazu“.

Smail Špago