spagosmail

Dobrodošli na moj blog


08.10.2019.

Projekt - Planina u srcu Hercegovine mogla bi postati svjetska alpinistička destinacija






(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Radio Sarajevo, dana 7. oktobra 2019.)

Istočno od Mostara smještena je krečnjačka hercegovačka planina Velež, koja je ime dobila po bogu Velesu iz slavenske mitologije. Na njoj raste nekoliko endemskih vrsta koje ne rastu nigdje drugo, a istovremeno krije i historijske znamenitosti poput nekropola stećaka koje svjedoče o dugom kontinuitetu prisutnosti ljudi u blizini ove planine.
Ova stjenovita planina idealna je za ljubitelje alpinizma, stoga se grupa entuzijazista odlučila upravo Velež promovirati kao svjetsku alpinističku destinaciju kroz projekt "Srce Veleža".
"Ideju je pokrenuo naš ponajbolji alpinist Armin Gazić, koji je zajedno sa svojim prijateljem Srdjanom Kujundžićem (oba su članovi PD Treskavica) napisao projekt 'Srce Veleža' a koji je predstavljen organizaciji Ambasade Švicarske - xxxMakersima i kao takav prihvaćen. Inače, planina Velež se nalazi u srcu Hercegovine, na području općina Mostar i Nevesinje, a njena divlja ljepota je još uvijek skrivena od većine naših građana, ponajviše radi zabačenosti i nepostojanja adekvatne literature", rekao je za Radiosarajevo.ba koordinator projekta Zehrudin Isaković.
Isaković je za naš portal govorio o tome kakve ljepote krije ova jedinstvena hercegovačka planina.
"Podno stijena, u gustoj šumi nalaze se ostaci nekadašnje ceste, koja je izgrađena u doba Austro–Ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Ovdašnje stijene nastanjuju suri orlovi, a šume medvjedi i ostale divlje životinje. Najviši vrh Botin seže seže do 1969 metara nadmorske visine. Ukupni krajolik svakako zaslužuje da bude zaštićen i kategorisan kao područje od posebne državne skrbi", rekao nam je Isaković.



Planina Velež
Zanimalo nas je šta to Velež nudi alpinistima i planinarima.
"Važno je podsjetiti da je sjeverna stijena Veleža, sa svojih 13 kilometara dugačkom barijerom, jedna od najprepoznatljivijih i najvećih u čitavom regionu jugoistočne Evrope. Ta stijena ima bogatu alpinističku historiju. U njoj je već ispenjano pedesetak alpinističkih smijeri. Osim Bosanaca i Hercegovaca, tu su se penjali Slovenci i Hrvati, i tako velika alpinistička imena kao što su: Stipe Božić, Edo Retelj, Muhamed Šišić, Muhamed Gafić, Mukrim Šišić, Goran Gvozderac, Željko Rudan, Boris Kovačević, Dragan Ilić, Bojan Pollak, Marko Prezelj, a tim stijenama sam se kao mlad alpinist penjao i sam", rekao je Isaković navodeći kako su nakon proteklog rata aktivnosti u ovoj stijeni zamrle.
"Naš je cilj da je vratimo u fokus alpinističke zajednice, ali i da privučemo sve one koji vole prirodu, adrenalin, planinarenje. Također, cilj nam je da projekt pomogne da ovo područje bude mjesto održivog planinarskog turizma, važan toponim za penjače iz cijelog svijeta", rekao je Isaković.
Projekt „Srce Veleža“ podrazumijeva izradu feratte, deset alpinističkih smijeri pripremljenih za sportsko penjanje (postavljanje tzv. spitova – specijalnih klinova koji se postavljaju u zabušenu stijenu), kao i markiranje planinarske staze (hiking trail), od podnožja planine do na sam vrh Botina.
"No, izgradnja Via Feratte je vrlo kompliciran i odgovoran posao", poručio je Isaković.
Via ferata podrazumijeva uređenje staze kroz vertikalne dijelove stijene, gdje bušenjem specijalnih metalnih ankera i metalnih stopa za penjanje, zatim uvezivanjem ankera sajlom - stvarate osigurani planinarski put! Na njenoj izradi radi tim iskusnih alpinista: Armin Gazić, vođa tima, Nermin Demir, Jasmin Čolaković, Benjamin Jusić, Samin Bajrić, Kujunđić Srđan i igor Milošev.


Putokazi na planini Velež
Slučaj je htio da su, paralelno s projektom Srce Veleža, vrijedni Dragan i Emira radili i Alpinistički vodič Velež, koji je vrlo vrijedan doprinos ukupnom naporu da ovo područje približimo planinarima, alpinstima pa i svim drugim zaljubljenicima u nedirnutu prirodu.
"Upravo se tu krije i ključna poenta projekta Srce Veleža – omogućiti dugoročni razvoj planinskog turizma u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, prvenstveno na području općine Nevesinje koja je partner u realizaciji ovog projekta", dodao je Isaković.
Isaković nam je pojasnio kako se na Velež može doći i sa juga – iz pravca Mostara, odakle postoje markirane planinarske staze
Inače, realtivno blizu su Buna, izletište Alagovac u općini Nevesinje, područje Rujišta koje ima ski centar..., dodao je.
Gala promocija projekta, a to znači same Ferate i hiking traila na Botin, bit će od 25. do 27. oktobra ove godine. Na samom eventu će se predstaviti i „Alpinstički vodič Velež“, autora Dragana ilića i Emire Hukić, koji je prvi ove vrste, urađen vrlo moderno i u kojem osim opisa penjačkih uspona možete naći i historiju uspona na toj planini, kao i tehničke podatke – kako doći, gdje odsjesti, opći podaci o planini... Izdavač je PD Treskavica Sarajevo.
"Plan je da 'Srce Veleža' preraste u tradiciju, te da se svake godine okupljamo ovdje u srcu Veleža, da penjemo alpinističke uspone, penjemo se na vrhove, slavimo ljepotu prirode i uživamo u svemu onome što ona nudi", rekao je za Radiosarajevo.ba koordinator projekta Zehrudin Isaković.
(RadioSarajevo 20191007)
08.10.2019.

Sjećanje na Mostar koga više nema

plaža Bunur, nekad

Bunur, sada

Džeger, Fejićeva, kod kina Zvijezda

Dom izviđača, sedamdesete

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 7. oktobra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Kema, Peka, Bale, Mušo, Brato Krava, Božo i Cargo, Bora Fabris, Džeger, Uka…

Kada sam, kao dijete, iz Jablanice doselio u Mostar, imao sam čast i privilegiju da živim u najljepšem sokaku na svijetu – Alajbegovića. U kome su, u ono vrijeme, u kući na samom početku sokaka stanovali Mujo i Fatima Alajbegović, profesorica Mira i Brato Krava, baba Sena, Nemanja i Dragica Njunjić, Osman i teta Hajruša, Smailaga i Smailaginica, nena Čišićka i kćerke joj Dutka i Tima, čika Ante Radović i teta Vasa, pa Muruveta, Baba Buljubašić-hala Nefa, Jusufaginica (majka Arifa i Zibe Nožić), Salko i Fata Puce, Asim i Đenka Elezović, Vejsil i Munta Husković, teta Dika, Hajro i Džemila Alađuz, Ćamil i Memnuma-Hadžinica Derviškadić…
A još veće zadovoljstvo da mi plaža Bunur bude pedesetak metara od kuće. Iako sam u rodnoj Jablanici naučio plivati, prve prave plivačke korake napravio sam na Neretvi, gdje su me, kao i ostalu “malu” raju, tranguze u Neretvu bacali Kema Denjo, Peka, Bale, Zijo Bajat, Mušo Rokša, Salko Ćurić, mesar Branko Radovanović, Dragan Ćemalović, Zlatko Hafizović, Sejo Čevro, Enči Oručević, Tahir-Taja Nikšić, Salko Nožić, Kema Rajković, Fahrudin Čišić…
Po vas cijeli dan, u vrijeme ljetnih ferija, čamili smo na stepenicama ispod Doma izviđača i čekali da nam Kema, Peka, Bale i druga veća raja bace staklene boce, a mi se, bijući ko će je uhvatiti, brže-bolje trčali na česmu kod košćele i punu donosili velikoj raji. Što si više puta donosio vodu, imao si veću šansu da te Kema i ostali tranguze bacaju ispod ploče na Bunuru i onda te okruže sve dok se dobro ne naučiš plivati, a ne zapadneš u “pure”.
Kako zaboraviti kad bi ti uveče rekli da se sutra napenališ zorom ispred Radničkog i guraš šlaufe nekoliko puta veće od tebe sve do Skakala, a onda te velika raja posade na njih, pa s njima sve do Avijatičkog mosta. I tako, nekoliko puta na dan, noge sve užarene od vrućine, ali ti ne pada na um da se požališ. A uz put, ako si malo zabušavao, pala bi i pokoja čvoka ili noga u guzicu.
Ah, ta lijepa, sjetna i draga vremena, da mi je samo još jednom to doživjeti, pa serbes u Sutinu…
Kako zaboraviti noći kad bi raja popela Mehu Džegera na vrh onog stuba ispred parka kod Roznamedžijine džamije,  a on, u rokerskom stilu, uz gitaru zapjevao čuvenu pjesmu The Rolling Stones – Satisfaction. A onda, negdje pred ponoć, sve začini umilni glas Uke iz Bagatovog sokaka, koji je imao nevjerovatnu memoriju da čim bi čuo pjesmu nekog stranog pjevača, popularnog u ono vrijeme, odmah bi je zapjevao u originalu. Sjećam se, kao da je juče bilo, čuveni advokat Isma Balić izlazio bi iz kuće i Uki, a često i njegovom bratu Hami, davao crvenu stoju…
Kako zaboraviti lafa nad lafovima, rahmetli Hajru Muftića, stomatologa, pa Eminu moje mladosti, kćerku mu Aidu-Cicu Muftić, najljepšu djevu beharli Mostar iz onog vakta i zemana. Njena gracioznost i hod po Fejićevoj mamili su uzdahe svakog prolaznika. Pa, zar se može zaboraviti ljepotica Vesna Hafizović s vrha Bagatovog sokaka?
A zaborav ne može prekriti ni sjećanje na čuvenog milicionera Božu Kulaša ni njegovog vjernog Cargu, koji je bio strah i trepet za sve mangupe, posebno za one koji bi, pred ponoć, pošli da lampaju one koji bi dolazili na Tepu da ujutro prodaju karpuze, kavade, paprike i ostale zerzevate.
Zar se mogu zaboraviti dugi redovi od kina Zvijezde pa sve do nekadašnjeg Kraša i Domaćinstva, kada bi se gledali Vinetu, Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Diverzanti, Kartuš, kad bi tapkaroši, među njima i Oma Batlak, radili punom parom, a Ljubo padao s nogu od umora.
A onda bi pred sami sumrak, Bora Fabris, možda i najjači frajer naše raje, zapjevao, onako za sebe, čuvenu pjesmu “Kada budem umro, ne zovite mi popa, nek’ me moja jalija zakopa…”
Moj Mostaru, ko ti lomi krila?!

(Mostar, 7. oktobar 2019. godine)
(NovaSloboda.ba)
08.10.2019.

U divljini prirode – Ko je pobijedio?


Gepard? Čopor divljih pasa? U južnoafričkom rezervatu Zimanga Private Game, fotograf Peter Haygarth opazio je kako se čopor divljih pasa, isprva pomalo sramežljivo kreće oko geparda. Kada se čopor od ukupno dvanaest životinja kompletirao, napali su veoma snažno. Čak ni oštri očnjaci, divlje mačke, koji su pojačavali njenu eksplozivnu agresivnost, nisu bili dovoljni. Ona je izgubila, pobjegavši sa lica mjesta.
Iz svega ovoga pobjednik je izišao sam fotograf Haygarth. Za ovu fotografiju nominovan je za nagradu u kategoriji: „Wildlife Photographer of the Year“, Fotograf godine života u divljini.
(spiegel)
(NovaSloboda.ba)