spagosmail

Dobrodošli na moj blog


18.05.2019.

Sa stranice Cidom – Lehina ćuprija



Lehina ćuprija na Buni izgrađena je prije 1664. g. (neki izvori navode period izgradnje između 1595. i 1603. g.), što saznajemo iz putopisa Evlije Čelebije, gdje se prvi put spominje. Godine 1890. njena dva srednja luka su uništena te je most stavljen u funkciju provizornom dogradnjom drvene konstrukcije. Između dva svjetska rata Lehina ćuprija je nestručno obnovljena za promet tako što su dva preostala luka izbetonirana. Ovo je očigledan primjer kako se ne treba odnositi prema ovako rijetkim primjerima stare gradnje – spomeniku kulture. Preko ovog mosta vodio je put za Bunu i dalje za Počitelj. Ne zna se točno tko i kada je ovaj most sagradio. Po njegovom nazivu može se misliti da ga je, kao i mesdžid nedaleko od njega, sagradio jedan predak blagajske porodice Leha. Narodna predaja, međutim, tvrdi da je ovaj most sagradio Haseći Ali-aga Kolaković.

Fotografija: Blagaj - Lehina ćuprija 1945. g
(Tibor/cidom)
18.05.2019.

Kultura sjećanja - Dodatna elegancija pejsaža

Pariz

Suzhou

Doha, Katar

Rock and Roll Hall of Flame, Ohio

Ieoh Ming Pei (Jeo)
 
Boston

Washington

Kyoto, Miho Museum Japan

Berlin

Ieoh Ming Pei (Jeo), arhitekta koji je muzej Louvre (Luvr) u Parizu oživio sa ogromnom staklenom piramidom i unio duh pobune u Kuću slavnih rock and rolla u SAD-u, umro je u 103. godini života, potvrđeno je iz njegove arhitektonske firme u New Yorku.
Njegovi radovi variraju od trapezoidnog dodatka Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Washingtonu, do klesanih tornjeva Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja koji se uklapaju sa crvenkastim planinama u Boulderu u Coloradu.
Njegove zgrade dodale su eleganciju pejzažima širom svijeta svojim moćnim geometrijskim oblicima i velikim prostorima.
Među njima su upečatljivi čelični i stakleni neboder Banke Kine u Hong Kongu i Memorijalna biblioteka John F. Kennedy u Bostonu.
(tekst: tacno.net)
18.05.2019.

Taj čudesni svijet – Slike dana


Jedan indijski prodavač slatkiša lagano ide plažom Puri u Indiji, koja je zbog upozorenja na mogućnost pojave ciklona morala biti zatvorena za posjetioce.

Na ATP turniru u Münchenu jedan meč je morao biti prekinut zbog jake kiše, a na tribinama je ostao samo jedan gledalac.

Posjetiocima kineskog grada Qingdao tokom večernje šetnje gradom, ponuđen je jedan holografski svjetlosni show.

Indonezijske muslimanke sakupile su se na teraviju, uoči početka svetog mjeseca Ramazana.

Na aerodromu Illawara u Australiji održan je aero miting pod nazivom „Wings over Illawara“, tokom koga su svoje umijeće pokazali leteći umjetnici iz grupe „The Sky Aces“.

Tokom nastupa na Met Gala u Metropoliten muzeju umjetnosti u New Yorku, Ezra Miller je pokazala svoju kreaciju, koja jednostavno nije dala gledati u sebe.

Deset slonova je marširalo u blizini Velike palate, tokom svečanosti proslave krunisanja novog tajlandskog kralja Maha Vajiralongkorna – RamaX.

Na jednoj predstavi u Washington D.C. pod imenom “Catharsis on the Mall”, žena prikazana na na snimku napravljenom sa dužom rasvjetom, pleše u oblaku svjetlosti duginih boja.
(web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
17.05.2019.

Svakog minuta


Svakog minuta neko za sobom ostavlja ovaj svijet.
Čekamo u redu a da to ni ne znamo.
Nikad ne znamo koliko ljudi je ispred nas.
Ne možemo da izađemo iz reda.
Ne možemo da odemo na kraj reda.
Ne možemo da izbjegnemo red.

Zato, dok čekaš u redu -

Učini sve da se svaki trenutak računa,
Razdvoj bitno od nebitnog,
Stvori što više trenutaka u kojima vrijeme zastane,
Daj krila svojim talentima,
Učini sve da usrećiš ljude koje voliš,
Pravi velike stvari od malih,
Napravi promjenu,
Vodi ljubav,
Zagovaraj mir,
Uvijek govori dragim ljudima da ih voliš,
Potrudi se da se ni zbog čega ne kaješ,
Potrudi se da svoj red, u redu, dočekaš spreman.
(Berdana/viber)

(Citati i mudre izreke/facebook)
17.05.2019.

Iz materijala za knjigu "Mahala Carina u Mostaru, autora Ahmeta Kurta - Mrtvara


Osobama koje ne znaju, ili ne žele znati prošlost, lako je manipulisati.
Naravno da oni koji su željeli sravniti sa zemljom dio Mostara, na potpuno isti način kako su to učinile SS-trupe sa Varšavskim getom, ne žele da se to danas spominje. U tom projektu zaborava najveću pomoć imaju od samih žrtava i njihovih potomaka (”ko spominje rat, u kući mu bio”).
Almir Duraković je postavio gornju sliku belgijskog fotografa Laurenta van Der Stockta kojoj ne treba komentar.
Kada neko za 100 ili 200 godina pogleda ovu sliku bit će mu jasno kroz kakve strahote su morali prolaziti ljudi koji su trebali parati stare podove kako bi mogli napraviti mrtvačke sanduke za svoje najmilije. Pitati će se i analizirati ko su bili ti zločinci, šta su htjeli, čime su pravdali svoj bestijalni naum?
Razgovarao sam sa M. G. vođom radne grupe od pet-šest ljudi koji su skidali stare podove da bi mogli praviti sanduke i sa dužnim pijetetom sahraniti poginule.
Sve strahote mogu se vidjeti iz, naoko, banalnih podataka.
Za prve poginule, sahranjene oko spomenika Osmana Đikića, nije bilo materijala za pravljenje sanduka. Kasnije su koristili plastificirane bijele police pronađene u Jugobanci u Fejićevoj ulici, zatim drveni pokrov iz fabrike Đuro Salaj, pa podove iz kasarna Sjevernog logora, koje su sto godina svojim cokulama strugale trupe prvo Österreichisch-Ungarisches Militärwesen, pa Jugoslavenska kraljevska vojska, pa 1ª Divisione alpina Taurinense i 7. SS-Freiwilligen Gebirgs-Division “Prinz Eugen”.
Godine 1945. u kasarne je ušla JNA, a 1992. presvukla kožu pa izađe kao srpska vojska.
Pio sam kafu sa ljudima u slastičarni, koji oni još uvijek zovu Mrtvara. Prije dvadeset i šest godina to je bio ugrubo završeni objekat, tačno preko puta, svakodnevno granatiranog, Higijenskog zavoda u kojem je bila bolnica.
Na donjoj slici vidite bezbrižne đake kako upravo prolaze mjesto gdje su sanduci bili naslagani. Život pobjeđuje! Da nije bilo herojskog otpora danas bi oni išli u školu negdje u sumornim predgrađima Zenice, Lidköpinga ili Åkrehamna.
Uvijek se iznova trebamo podsjećati toga.

(objavljeno na facebook, 8. maja 2019.)
17.05.2019.

Prođoše mirne godine






Već godinama poljoprivrednici Sjeverne Njemačke bore se za ostvarenje prava, da konačno smiju odstreljivati nandue.
Nandue? Da stvarno: nekoliko ovih južnoameričkih ptica je na razmeđu vijeka, prije nepune dvije decenije, pobjeglo iz jednog privatnog uzgajališta, i nastanilo se u slobodnom prostoru oko Ratzeburger jezera, južno od grada Lübecka.
Nandu (Rhea americana) je južnoamerička vrsta ptice trkačice. Njen areal je istočni dio Južne Amerike. Ne samo što je najveća vrsta roda Rhea, nego je i najveća živa američka ptica.
Odrasli su u prosjeku težke 20-27 kilograma, a od repa do kljuna dugi 129 centimetara. Visoke su 1,5 metar. Mužjaci su uglavnom veći od ženki, mogu težiti do 40 kilograma i dugi preko 150 cm.
Noge su im duge i snažne i imaju tri prsta. Krila kod nandua su relativno duga; koriste ih tokom naglih zaokreta u trku za održavanje ravnoteže.
Perje je sivo ili smeđe, s velikom induvidualnom varijacijom. Mužjaci su uglavnom tamniji od ženki. U divljini, posebno u Argentini, ponekad se pojave jedinke s bijelim perjem i plavim očima, kao i albino jednike. Tek izlegli ptići su sivi s tamnim vodoravnim prugama.
Toliko o njima i porijeklu.
Kako se čini, u području oko Ratzeburger jezera su se navikle bolje nego u mjestu svog porijekla. Prošlog ljeta, njihov broj  se sa 205 povećao na 556, uprkos svim naporima da se to spriječi.
Ovakvu odluku poljoprivrednici traže, prije svega, zbog njihovog apetita. Nandui vole uljanu repicu, blitvu i žitarice.
A baš to se poljoprivrednicima ni malo ne sviđa.
(stern)
(NovaSloboda.ba)
16.05.2019.

Iz materijala za knjigu „Mahala Carina u Mostaru“, autora Ahmeta Kurta – Haljevčev sokak


Od 1750. pa do 1945. godine područje od Starog pa do današnjeg Carinskog mosta se zvalo Carina. Istočna granica je bila Glavna (Titova) ulica. Čitajući stara dokumenta i knjige to može zbuniti i navesti čitaoca na pogrešan zaključak, ako to ne zna. Naprimjer, piše “Haljevčev sokak na Carini”, pa ljudi onda traže po današnjoj Carini gdje je taj sokak bio. Haljevčev sokak je današnja ulica Huse Maslića, u kojem je bilo više kuća jedne od najstarijih mostarskih porodica, Haljevac, koja je u potpunosti izumrla.
(Ahmet Kurt/facebook)

16.05.2019.

Sa stranice Cidom – Posjeta jednom haremu


Britanski časnik, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. g. posjetio Mostar. S oduševljenjem je opisao svoj boravak i dojmove, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo, a najviše ga se dojmio posjet jednom mostarskom haremu. Inače, u Mostaru se riječ harem upotrebljava za dva različita pojma. Jedno značenje se odnosi na muslimansko groblje, a drugo na dio kuće u kojem obitavaju isključivo žene. Ovdje je riječ o drugom značenju.Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Naiđe na izrazitu gostoljubivost. Habiba je toj grupi posjetitelja pokazala sve što ih je zanimalo, svaku stvar, običaj, nošnju ili dio namještaja. Percy je mogao sve to slobodno razgledati, pa i načiniti fotografije svojom „crnom kutijom“, sve osim ženskog čeljadeta bez feredže. Tu nije bilo odstupanja, pa čak ni za malodobnu žensku djecu koja su hodala nepokrivena.
„Jednom prigodom silno sam želio »škljocnuti« jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Izravno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, no ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine promatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to »dopušteno». No, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije…
Turske žene u Hercegovini su iznimno nezainteresirane, vjerojatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: »Da pustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?«

Fotografija: Narodna nošnja muslimana (Pacher & Kisić) 1880-ih
(Tibor/cidom)
16.05.2019.

Mrtvi čuvaju ključ besmrtnosti


(O knjizi „Ključ besmrtnosti“, aurora Harija Slipičevića, tekst preuzet sa stranice izdavačke kuće Laguna, objavljeno 15. maja 2019.)

Za besmrtnošću se traga od pamtiveka, svejedno da li se večni život shvata fizički ili duhovno, svejedno da li je cilj poduhvata neka čudotvorna travka ili Sveti gral – ali, ipak nije svejedno da li se podraga preduzima s plemenitim ili sa zločinačkim namerama.

Da bi priča bila uzbudljivija, ali i da bi na pravi način pokazala kako dobrota na kraju trijumfuje, traganje za besmrtnošću obično se pretvara u trku koja ne sme biti izgubljena, jer su protivnici redovno zlikovci koji su se u avanturu upustili iz krajnje sebičnih pobuda, prvenstveno iz želje za vlašću, moći, bogatstvom i dominacijom nad bezmalo čitavom planetom. Takvo nadmetanje između dobra i zla, načinjeno prema manje-više ustaljenoj formuli, može se pratiti još od antičkih mitova i spevova, preko legendi i bajki, sve do modernih romana i filmova koji sami za sebe već mogu činiti poseban žanr poznat kao teorija zavere.

Međutim, koliko god da je dotični šablon prepoznatljiv, ponekad i predvidljiv već nakon čitanja prvih pasusa (ili gledanja prvih kadrova), ipak odnekud iskrsne priča koja čitaocima pruža ne samo obilje novih podataka, nego i jedan sasvim drugačiji pogled na istoriju i civilizaciju, pa sve i da se autor malo poigrao i pustio mašti na volju, opet je zanimljivo videti koliko se i kako egzaktne činjenice mogu izokrenuti a da ne dođe do suštinske degradacije same nauke.

Roman „Ključ besmrtnosti“ Harija Slipičevića ima sve elemente koji su neophodni savremenoj teoriji zavere: šarmantni i nekonvencionalni profesor istorije, zbunjeni policajci, tajna društva koja postoje vekovima, beskrupulozne ubice, jedna prava femme fatale iz sveta nauke – i, razume se, tajanstveni predmet, kojeg su pokušavali da se dočepaju čak i najznačajniji vladari, od egipatskih faraona, preko Aleksandra Velikog i Julija Cezara, sve do Napoleona i Adolfa Hitlera.

Ipak, sve to ništa ne znači bez efektnog zapleta i napete radnje, tako da se Slipičević pokazao kao uspešan u kombinovanju proverenog šablona i jedne nove priče koja bukvalno iziskuje da bude pročitana u jednom dahu, a da pritom ništa ne promakne koliko god se brzo prelazilo sa stranice na stranicu.

Nezaobilazan manir u ovakvim romanima jeste i brzo smenjivanje mesta radnje, pri čemu su to najčešće atraktivne istorijske lokacije, koje uglavnom jesu poznate širim masama, jer su pretvorene u turističke destinacije, ali na kojima bi se i dalje (dozvoljeno je pretpostaviti) mogle skrivati neke drevne tajne. Stoga „Ključ besmrtnosti“ vodi čitaoce na izvorište kulture i civilizacije, do Egipta i Mediterana, gde će glavni junak Mek Luit pomoću skrivenih simbola pratiti trag izgubljene Knjige mrtvih, ali gde će spoznati i tajne kojima je bio prožet njegov život. A usput će i čitaoci saznavati zanimljive podatke o gradovima, muzejima i hramovima koje junaci romana budu pohodili i gde će u svakom trenutku vrebati opasnost od onih koji bi da se dočepaju Knjige mrtvih po svaku cenu.

Iako zbog brzog razvoja radnje i neprestane napetosti junaci nemaju vremena za filozofska razmatranja o besmrtnosti, koja se može shvatiti na različite načine, donekle se kroz sâm roman nameće zaključak da su svi oni koji su u prošlosti činili značajna dela po kojima ih istorija pamti upravo na taj način stekli besmrtnost, premda su mnogi umrli ne uspevši da pronađu ključ kojim bi svoju fizičku smrt sprečili. Sem toga, uopšte ne mora da znači da se ključ besmrtnosti kao pojam odnosi na večni fizički život, to se nigde i ne precizira, nego je očigledno ostavljeno čitaocima da sami protumače da li naslov romana nosi bukvalno ili metaforičko značenje.

Karakteristično je da se besmrtnost osvaja preko Knjige mrtvih, što nije slučajno, jer upravo vladari koji već stotinama ili hiljadama godina nisu među živima (tačnije, njihovi grobovi) daju najbolje putokaze tokom potrage koju vodi istoričar Mek Luit.

A da li će Mek Luit na kraju uspeti da pronađe knjigu zbog koje su mnogi već izgubili glave i da li će mu u potrazi veću pomoć pružiti živi ili mrtvi – odgovor na ovo pitanje nalazi se u romanu „Ključ besmrtnosti“.

Autor: Dušan Milijić
(laguna)
16.05.2019.

Kamping de luxe


Na prvi pogled se čini da talas protesta „žutih prsluka“ prati pokret „žutih košulja“, čiji je cilj borba protiv previsokih stanarina, te da se tim povodom jedan od demonstranata smjestio u šatoru, na zidu stambenog objekta.
Ipak, ne radi se o političkoj poruci, a čovjek koji izvodi ovaj performns je član teatarske trupe „Royal de Luxe“, koja je u predgrađu Nantesa na fasadi zgrade pričvrstio šator, sklopivi kamp sto i stolicu, te ostalu pripadajuću kamp opremu.
Ova trupa je poznata po svojim atrakcijama na otvorenom: Hodaju sa visokim lutkama, parkirali su čak  jedan Fiat 500, ovako vertikalno, na fasadi.
Nakon skoro sedmicu dana provedenih u ovom šatoru, zavjesa na predstavu je spuštena.
(stern)
(NovaSloboda.ba)

Noviji postovi | Stariji postovi