beats by dre cheap

Mostar očima stranih umjetnika: Skice milion malih, lijepih trenutaka (2013.)


Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, (2013. op.a.) prolaznici su na ulicama Mostara mogli primjetiti jednu djevojku koja bi sate i sate provodila crtajući mostarske motive. Sjedila bi na trotoaru, a oko nje je bila razbacana hrpa olovaka, vodenih bojica, listova sa crtežima, a nerijetko i hrpa djece, naše Mostarske. Malo neobično, za ovo vrijeme digitalne tehnologije, kada je dovoljna jedna sekunda da se neki motiv zabilježi kamerom, ostavi negdje u arhivi, ali i brzo zaboravi.
Djevojka je imena Candace Rose Rardon (28) pisac, umjetnik, crtač i ilustrator. Putuje svijetom, a doživljaje i zapažanja na sebi svojstven način pretače u skice i akvarele i šalje svim ljudima na svijetu poruke nade za ljubav prema ljudima i svijetu. Prokrstarila je čitavom zemaljskom kuglom, bila od farmi bisera u morima Južnog Pacifika, do ludih vožnji rikšama u Indiji, a pohodila je i putevima Evlije Čelebije. Namjerno nismo ni stavili odakle je, jer nikad nije na jednom mjestu, a svugdje na svijetu, gdje dođe i gdje boravi njen je dom, i njeni prijatelji. Candace je građanin svijeta.

Na putu svijetom prošle godine je boravila u Mostaru, a svoje utiske sa tog boravka objavila je na njenom blogu i facebook stranici. Tu susrećemo skice zrelih, neubranih šipaka iz mostarske bašče, Cernicu, Stari most, ali, kako ona to kaže, i milion sitnih lijepih trenutaka zbog kojih Mostar nosi u srcu, uz preporuku svima, da tu dođu, da vide i da dožive.
U vrijeme njenog boravka upoznala je najobičnije ljude koji su joj otvarali svoju dušu, svoja srca i domove. Ona sve to opisuje, skicira i komentariše sa najljepšim probranim riječima.
Boravila je Cernici, u privatnom smještaju, opisujući to tačno, kod njene domaćice Majde, u ulici Adema Buća. Posebno opisuje momente kako joj Majda nijedno jutro nije dala da izađe iz kuće dok ne popiju kafu i dok ne doručkuju zajedno. A dalje? Pustimo nju da priča:

- Majda me je svako jutro pitala želim li kafu prije izlaska. Ja sam joj svako jutro odgovarala «Thank You, but I'm Okay», međutim za Majdu je to značilo «Okay, hvala», i onda je servirala kafu, njen domaći hljeb, pekmez od šljiva i još svašta nešto.
Zatim je svakog jutra slijedio i moj drugi doručak, koji također nisam mogla izbjeći, a bio je u kafeu u istoj ulici. Vlasnici su divan par, zovu se Biša i Hatidža. Kod njih sam slučajno došla prvog jutra, a sada ne mogu nikuda maknuti, dok prvo tu ne dođem, dok ne popijem moju «bosansku» kafu i ne pojedem sendvič, koji bi mi oni pripremili i koji me čekao svako jutro u njihovim kafeu.
Dvanaest sati kasnije, moj dan završavao se obično uz jedno pivo, a ponekad i dva, u jednom baru, malo niže od Majdinog apartmana. Ni jednu veče nisam mogla zaključiti protekli dan, dok tu ne naručim jedno «Sarajevsko», toneći u svoje misli, slušajući komentare i kotrljanje kockica i drvenih «čipova» dvojice starijih ljudi koji su sjedili u blizini i igrali tavlu (Backgammon).
U kafeu sam upoznala nevjestu vlasnika, Edisu i njenu kćerkom Iman, koje uskoro puni šest godina. One su me pozvali da sutra dođem na ručak, kod njih kući. Ručak nam se zatim produžio u popodnevno ispijanje kafe, a nakon toga još i u večeru. Crtali smo u njihovom dvorištu još neubrane šipke, zajedno sa djecom iz komšiluka. Šipke, neubrane, na grani nikad prije u životu nisam vidjela. Kući sam se vratila nakon sedam sati, puna utisaka i poštovanja, razmišljajući o tome kako se sve ostvaruju veze širom svijeta. Sutra dan se ponovilo isto, ali sa drugom porodicom. Uvečer se nisam mogla oteti od razmišljanja, kako se ovdje lako ostvaruju kontakti, kako su ljudi ovdje jednostavni i pristupačni. Svako jutro sam se budila uz razmišljanje, kako provesti dan, a uvečer pred spavanje, bila bih obuzeta osjećajem ljubaznosti i velikodušnosti na koju sam naišla u ovom gradu. Iz ovog grada nosim sa sobom milion malih lijepih trenutaka, susreta, sjedenja, sjećanja na kasne ručkove po avlijama, skiciranja po trotoaru, ispijanja kafe i beskrajno dugih razgovora.
Ne znam kako i kome mogu biti zahvalna što sam došla u ovaj dio svijeta, skoro slučajno. A Mostar me podsjetio na sve ono, šta sve čovjek može doživjeti kada svijetom putuje otvorenog srca i zdravog razuma.
Pa ponekad, čak i dva doručka ujutro. Ali to je tako, i tu se ništa može promjeniti.

Ako ovaj tekst, koji objavljujemo, može biti barem mala vrsta zahvalnosti za sve ono što je Candace napisala o Mostaru, onda: Candace, hvala ti! U ime Mostaraca.

Opisi na skicama:



Bife kod Biše - Cafe
Mostar – utorak ujutro
Ovdje je sve počelo.
Prva cigareta, Hatidža i njen muž, ranom zorom.
Coffee Bosnia” Bosanska kafa.
Jučer je na TV bio film iz Holivuda sa prevodom. Danas je tiho.



Cernica - Kiosk
Mostar, Bosna i Hercegovina
Srijeda ujutro
"Candace" neko izgovara moje ime sa zaprepašćujućom preciznošću. To je Amela, na putu kući iz škole.
"Ovo je mala prodavnica novina, u Orijentalnom stilu" objašnjava mi moja nova prijateljica Dalila, uz kafu i pitu.
Asim dok odlazi kaže "Cine, medu".



Bašča iza kuće Demića
Mostar, Bosna i Hercegovina.
Petak popodne.
Ovdje ima limuna i smokava u izobilju, gozba je na dohvat ruke. Večernji zrak je tih, uz zvuke krckanja ukusnih, ljutih zrna šipaka. Skiciranje na stolu ispod drveta, sjedimoslušajući Brunu Marsa i Big Time Rush.



Stari most
Mostar, Bosna i Hercegovina
Subota popodne



Bulevar
Mostar, Bosnia & Hercegovina
Nedelja ujutro
Skicirala sam sa sredine Bulevara ili odande gdje je bila vatrena linija u ratu.
Tačno vrijeme sam znala po zvonu sa katoločke crkve u blizini.

(sa bloga: candaceroserardon)

priredio:Smail Špago

tekst je objavljen na portalu Nova Sloboda, 2014.

spagosmail
http://spagosmail.blogger.ba
07/01/2017 13:46