O Gradskoj I dio

Gradska I dio

preuzeto sa: http://ljubusaci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=413:gradska-i-dio&catid=28:halid-sadikovic&Itemid=60

 

DR.HALID SADIKOVIC

 

 

O Gradskoj i Gračanima najviše je pisao geograf Tvrtko Kanaet ( Ljubuški travari .

Geografski pregled 1960 ; IV : 43-66 ) Na terenskom istraživanju Kanaetu su

djelomično pomagali Ljubušaci : asistent Ibrahim Bušatlija , ( sada akademik ) i

prerano umrli profesor Ćazim Mušić ( Ahmeta ), tada diplomirani student.

Gradska ( Gracka ,Zagracka  ) je smještena nedaleko od Ljubuškog,za Starim

Gradom i po tome je dobila ime.Do danas nisu poznati pisani spomenici koji bi

svjedočili da je Gradska bila naseljena u doba hercega Stjepana Kosače.Po pričanjima

starih ljudi iz Gradske ,njihovo naselje ,po starom običaju,osnovao je Herceg

,poslije izgradnje njegovog utvrđenja.Tako su oni, kao stočari i kiridžije bili

trajno vezani za kulu,kasnije za značajnu osmansku tvrđavu.Slično naselje stočara u

Podveležju postoji uz hercegov stoni grad Blagaj.

Stanovnici Gradske zovu se Gračani,ljubuški Bošnjaci ih ,prema njihovom

višestoljetnom isključivom zanimanju stočara,redovno zovu <travari < ,jer su od

pamtivijeka bili vlasnici <trava < – pašnjaka.Oni su u ovaj kraj došli kao stočari i

stoljećima nisu mijenjali svoje osnovno zanimanje.I u današnjem ljubuškom govoru

izrazi < trava < i < pašnjak < su sinonimi.

Etnolozi Gračane zovu balijama .Srodne skupine periodičnih nomada-balija naseljene

su i u Podveležju i Jasenicama kod Čapljine.

Postoji više varijanti tumačenja riječi balija .

Balija je turska riječ i znači seljak.Najprije su muslimani u gradovima ovim imenom

nazivali muslimane u selima za koje su htjeli reći da su zaostali i prosti.Izraz

balija sa identičnim značenjem kasnije se proširio i na pripadnike drugih

vjera.Zatim su nemuslimani preuzeli taj naziv kao pogrdan za sve muslimane bez

razlike,kao što je naziv < vlah < ( do danas neobjašnjen ) postao pogrdan za sve

nemuslimane.

Prema Čevri,termin balija vuče korijen od arapske riječi bali što znači

stari,istrošeni.Tako su Osmanlije nazivali starince,starosjedioce koje su zatekli,da

bi ih jasno razlikovali od došljaka i naglasili njihovo domaće prijeklo.U prilog

ovoj tvrdnji ide i relativno česta pojava osobnog imena Balija u osmanskim

katastarskim popisima ( defterima ).U opširnom osmanskom defteru iz 1585 godine u <

selu Ljubuški sa samom varoši Ljubuški < navode se Balija Alijin,Balija sin Vlatkov

i Balija Huseinov.Defter potiče iz perioda kada su starosjedioci masovno prihvatali

islam , odnosno kada je proces islamizacije bio pri kraju.Ako bi se uvažila ova

verzija,Gračani su naši starinci,prvobitno stočari -Vlasi ,koji su po dolasku

Osmanlija prihvatili islam,možda malo kasnije od bogumila i katolika.

Po Dedijeru,balije su seljaci-gorštaci koji se ponašaju kao jedna kompaktna i

izdvojena cjelina.Žive u oblasti velikih planina,mahom se bave uzgojem stoke.Mnogi

od njih imaju u planini svoje vlastite ispaše ,a kod kuće su kmetovi.Iako u svojim

selima žive po nekoliko stotina godina nisu se organizirali u bratstva i plemena.Po

načinu eksploatacije ispaša slični su seljacima u Alpama.Za Dedijera balije su

tipski pretstavnici jedne od tri < etničke duše < u Hercegovini ( druge dvije su

doseljenici sa istoka i zapada ).

Mehmed-beg Ljubušak u < Narodnom blagu < ovako tumači izraz balija : > U Bosni se

reče balija Muhamedovcima koji u selima stoje i koji nose sukneno odijelo,jer se

zove turski sukno < aba > .To se podudara sa mišljenjem nekih naučnika da su stari

nomadi u Hercegovini nosili haljine od bijele abe ( aba-domaće grubo seljačko

sukno,čoha od vune ili kostreti ), pa otuda naziv abalije,kasnije balije.

U < Rječniku bosanskog jezika < Isakovića balije su periodični nomadi -Muslimani u

planinskim krajevima , u širem kontekstu,neuki muslimanski seljaci.Begovi su

balijama nazivali muslimane koji nisu bili begovi.

Gračani su imali široke mogućnosti da pored poslova stočara sa stalnim

kretanjem,obavljaju i poslove kiridžija.To je naročito dolazilo do izražaja u dovozu

hrane posadnicima ljubuške tvrđave,velikim javnim radovima u ljubuškom polju

,prenosom soli na konjima iz Metkovića do hercegovačkih mjesta,itd.

Po predanju Gračana ,kad se gradio Ljubuški Grad,oni su gonili <erzak>.Po geografu

Kanaetu,erzak je građevni materijal (kamen,pržina,itd),a po drugom tumačenju ,to je

hrana,životne namirnice.Bilo kako bilo,>gonjenje erzaka < za tvrđavu pokazuje da su

oni stoljećima životno bili vezani uz nju.Osmanlije su je tretirale kao < dodatak

tvrđavi < ( <Kal ‘ ai time < ) kako je zabilježeno u sidžilu ( protokolu )

mostarskog kadije iz 1840.godine.

Gradska je bila naseljena vrlo rano.Na to upućuju ostaci niza gromila duž drevnih

puteva i velike kamene gradine u blizini sela.

Ne zna se kada je Gradska pala u osmanske ruke.Svakako nije u drugom osvajačkom

udaru 1465.godine,jer se ne navodi u sumarnom popisu sandžaka Bosna 1468-1469.godine

gdje su zabilježena i osvojena sela iz hercegovačkog vilajeta.Može se opravdano

pretpostaviti da je Gradska pala u osmanske ruke kada i Ljubuški – oko

1472.godine,iako nije posebno navedena kao selo u opširnom defteru hercegovačkog

sandžaka iz 1475-1477.godine.

U svim sudbonosnim događajima Gradska je dijelila sudbinu Ljubuškog.Po narodnoj

predaji, kad je mletački plaćenik,uskočki serdar Stojan Janković napao

Gradsku,travari nisu bili u selu ,nego u planini To se u potpunosti podudara sa

izvještajima o tom pohodu mletačkog providura Valijera iz jula i septembra

1685.godine.

Poslije Požarevačkog mira 1718.godine nastao je period političke i ekonomske

stabilizacije.Na granici sa Dalmacijom,od koje Gradska nije daleko,bilo je samo

povremenih sukoba koji nisu bitno uticali na njihovu sigurnost.Vlast u ljubuškoj

nahiji čvrsto su držali moćni ljubuški kapetani,ajani i kajmakami i tako je ostalo

sve do austrijskog zauzeća ljupkog grada 1878.godine.

U toku 1767.godine Osmanlije su popravljale ljubušku tvrđavu,što,svakako,nije prošlo

bez Gračana.Oni su već tada,kao kiridžije i stočari,imali tradiciju stalno

naseljenih za Gradom sa utvrđenim obavezama prema osmanskoj državi.

U periodu od 1830.do 1850.godine vitinski begovi Kapetanovići i stolački

Rizvanbegovići su uz pomoć talijanskih stručnjaka preduzeli opsežne radove na

melioraciji polja u slivu Trebižata.Po njihovim savjetima a često i naređenjima koja

nisu trpila odlaganje sadio se duhan,gajili pirinač i vinova loza.U vrijeme te žive

privredne aktivnosti,Gračani su sa svojim konjima odigrali značajnu ulogu.

Stariji Gračani su pričali da su okolna sela poslije 1878. godine naselili imigranti

iz Dalamacije.Gračani su ostali na svome,ali ne svi ; jedan dio ih se iselio u

Sandžak.Iako zvanični podaci o iseljavanju Gračana ne postoje,ne može se prihvatiti

podatak da je tada Gradsku trajno napustilo 50 porodica,kako veli jedno gračansko

predanje ..Za Gračane je značajno da u svim kriznim periodima nisu tako lako trajno

napuštali svoje domove kao Ljubušaci.

Gračani ,kao i Ljubušaci,malo znaju o svom porijeklu.Navode da su u Gradskoj od

pamtivijeka , odvazda , da su se tu davno naselili i ostali,jer su imali vrlo

povoljne uvjete za gajenje stoke.

Porodice su Maksumići,Elezovići,Špage i Čolići.

Maksumići su starosjedioci.Potomci su starih skupina stočara koje su se kretale s

osmanskim osvajačem i nastanile u ovom selu zbog povoljnih prirodnih uvjeta za

gajenje stoke zimi i pogodnosti visokih planinskih pašnjaka ljeti na koje su

stoljećima gonili stoku.U Gradsku su se naselili prije 1685.godine.Da je to stara

porodica govori i podatak da se ne tako rijetko nesmetano žene među sobom.

Dijele se u više porodica:

Nunići ( po dedi Nuni ) ;

Husići ( po nekom Huski );

Sinanovići ( po nekom Sinanu ) ;

Bjelkići ( po sijedom dedi ) i

Pašanoviće ( po nekoj Pašani ).

Od ukupno 35 porodica Maksumića 1955.godine godine ,najbrojniji su bili Husići ( 13

) i Nunići (11 ).Žene se iz sela u kojima vladaju identični uvjeti života i gdje je

gajenje stoke osnovno zanimanje.

Elezovići su došli iz Crne Gore početkom 18.stoljeća,vjerovatno za vrijeme,masovnog

ubijanja i progona muslimana ( < istrage poturica < ) .

Špage su doselile iz Podveležja sredinom 19.stoljeća.Nekom od njih pukao je konap

(špag ) na tovaru soli koju su prevozili iz Metkovića za Hercegovinu i tako su

dobili prezime.Prvi Špago u Gradskoj bio je neki Osman,koji se tu nastanio uz sestru

,udatu za Omer-agu Maksumića.Oni su ga uzeli pod svoje,jer nisu imali djece.Nastanak

naziva porodice upućuje na njihovo zanimanje kiridžija. i česta putovanja.Iz te

porodice potiče čuveni narodni junak Alija Špago.Kazuju da ga nije htio ni čelik ni

olovo.Rodio se ne zna se kada u Podveležju, od majke Hate i oca Ibre.Narodna predaja

veli da je bio zapovjednik graničara na četiri karaule u konjičkom kraju.Bio je

strah i trepet za odmetnike,a zavidili su mu i osioni konjički begovi.Kad su

osmanske vlasti za odmazdu naredile da se pobiju neki srpski seljaci u konjičkom

kraju,a njihove kuće spale,Alija je ustao u njihovu odbranu i spasio ih.Imao je

sedam sinova.Kad je navršio 80 godina ,na svadbi najmlađeg sina Salke,nije mogao da

odoli nadmetanju s momcima u bacanju kamena i skoku iz mjesta.Predaja veli da ih je

sve redom pobjedio,vratio se kući,klanjao podne,savio i zapalio cigaru i tiho

preminuo.U Gradskoj je živio 1975.godine njegov unuk Ibro.

Čolići su najmlađa porodica.Doseljenici su ; potiču od Čolića iz Lukomira (

Bjelašnica ) .

Iz Gradske su u Podveležje doselile tri porodice i to Maksumići,Smajkići i

Crnomerovići.Crnomerovići su dobili prezime po Crnom Omeru,koji je umro 1935.godine

u stotoj godini života.Prije su se zvali Maksumići kao i Smajkići .Smajkići su

jedini od Podveležaca izgonili stoku u mahalu ( ljetne stanove ) Hajvazi,što

potvrđuje njihovo porijeklo od Maksumića.

Naselje je podijeljeno u pet mahala :

Nunići – središte naselja;

Sinanovići-neporedno do mahale Nunići;

Husići-granična mahala na zapadu do Radišića;

Špage-granična mahala na istoku ;

Dubrave-blizu mahale Sinanovića.Od mahale Nunići udaljena je oko 500 m.,od mahala

Husići i Špage oko 200 m.

Kuće u mahalama su zbijene,bez prozora prema ulici.

Prije oko sto godine nije bilo progona ( prolaza za stoku ) i ograda.Stoka je

slobodno pasla na cijelom seoskom ataru.Kuće su bile kamene,pokrivene raževom ili

mlaćenom slamom,negdje i ševarom iz Vida kod Metkovića,vrlo rijetko pločom ( <Nunina

kula <).Prva kuća pokrivena crijepom izgrađena je prije sto godina.

Gradska je danas povezana sa Ljubuškim i drugim mjestima dobrim putevima.Od važnih

saobraćajnica dijeli je < prazan <prostor neophodan za gajenje stoke.I u rimsko doba

oni nisu bili daleko od glavnog puta Salona-Narona koji je preko Humca vodio dolinom

Trebižata ,niti od < Francuske ceste < preko Vrgorca.Zanimljivo je da Gračani nisu

imali kola,iako su kolskim putem bili povezani sa svim glavnim putevima.

Gračani nisu bili samo stočari nego i kiridžije-najamni vozari.Koristili su stare

stočarske puteve do Donje Neretve,a odatle do Sarajeva,Visokog,Kreševa i

Travnika.Prenosili su so,kafu,začine i drugu prekomorsku robu.pri povratku kože,rudu

i stočarske proizvode.Taj vrlo unosan posao prestali su raditi u drugoj polovici

19.stoljeća,kada su izgrađeni cesta i željeznička pruga duž Neretve.

3 komentara

Komentariši