O Gradskoj II dio

Gradska II dio

http://ljubusaci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=417:gradska-ii-dio&catid=28:halid-sadikovic&Itemid=60

 

DR.HALID SADIKOVIC

 

Travari su bili kmetovi Dizdarevića,potomaka ljubuških dizdara.Trećinu su plaćali u

novcu,a ne u naturi,kako je bilo uobičajeno.Hak su plaćali tako da su se o iznosu

novca za cijelo selo pogađali s agama,a kasnije bi iznos haka po porodicama dijelili

prema broju stoke.Petorici aga davali su po 20 forinti za pašarinu.Prestali su biti

kmetovi 1909.godine otkupom po cijeni od 300 dukata.

Mustafa ef.Spago

Svakom od trojice braće

Dizdarevića dali su po 100 dukata,a sumu < razbili >na porodice prema imovnom

stanju.To dokazuje da su stoljećima bili vezani za ljubušku tvrđavu.Jedan dio

seoskog atara kupili su od aga seljaci iz Radišića i tako oduzeli Gračanima zemlju,a

dio koji je otkupio Ahmet Spahić dobili su < agrarnom reformom < 1922. godine.Odmah

po okončanju dobijene parnice sa Radišićanima, 1800 dunuma aginske zemlje na Oštrom

Humcu otkupili su od aga na dražbi.Poslije tog otkupa svi Gračani su postali

slobodni seljaci.

Do početka 19.stoljeća niko u selu nije znao pisati .Prva osnovna škola otvorena je

1952.godine.

Gračani su zadržali ijekavsko narječje zbog stroge obostrane vjerske zabrane

mješovitih brakova između muslimana i katolika.I u pjesmama su ijekavci.Pjesme su <

gange < ,muške i ženske u dva stiha.Muške su grube,redovno povezane sa seksom i

svakodnevnim životom,ženske su nježne,govore o ljubavi,čežnji za dragim,ljubomori i

udaji.Gusala nemaju.

Gradska nikada nije bila čvršće povezana sa ljupkim gradom.Prije melioracije Gračani

nisu silazili u polje sa stokom na ispašu,jer je ono stoljećima bilo

močvarno,poplavljeno i nezdravo za ovce.To ne znači da nikada nisu na tom prostoru

slobodno napasali stoku.Jedno vrijeme stoku su napasali i u Hrašljanima kod

Kravice.Poslije melioracije nikada nisu silazili u dolinu Tihaljine i < u polje >

,ni poslije dizanja usjeva.Jedino su Špage uzimale u zakup obradu zemlje u ljubuškom

polju.

Iako je selo nedaleko od grada,rodbinske veze Gračana i Ljubušaka su rijetke.Iz

porodice Maksumića samo su se dvojica oženila iz Ljubuškog prije 1955.godine i

ostala tamo sa porodicom.To ne znači da nisu postojale dugogodišnje prijateljske

veze među pojedinim porodicama Gračana i Ljubušaka.Gračani su rijetko izlazili na

ljubuški pazar ,a nisu se često sretali ni kao prodavači drva za ogrijev.

Poneko od njih radio je ljubuškom Uredu za otkup duhana.Zna se da su žene odlazile u

< doganu < za vrijeme predaje duhana.

Atar sela trpio je vremenom znatne promjene zbog stalne prodaje i kupovine

zemlje.Najveća promjena je bila kad su Gračani na sudu za vrijeme Austrije dobili

dugotrajnu parnicu u sporu sa seljacima Radišića za zemlju na Oštrom Humcu.Gradskoj

je pripalo svo zemljište na Oštrom Humcu koje se vodilo na kmetu M.Nuniću.

Gradska nema nijedan izvor žive vode.Vodu dobijaju iz vlastitih čartnji,ali ih

nemaju sve porodice.Znali su dolaziti po vodu na Vodicu i Gožulj.U toku 1938.godine

izgradili su u sredini naselja čatrnju,nedaleko od džamije, koja ljeti

presuši.Čatrnja je hajrat Hate Maksumić.

Do 1923.godine Gračani su išli petkom i bajramima u džamiju na Gožulju.Te godine

izgradili su džamiju u Nunića mahali na Stajinama.Nije imala munare.Nekoliko metara

desno od nje bio je sagrađen kameni podijum sa stepenicama s kojeg se učio ezan.

Mještani su staru džamiju srušili i na njenim temeljima sagradili veću,sa betonskom

munarom,visokom 32 metra i sa dvije šerefe.Džamija je svečano otvorema 16.septembra

1989.godine.Slovila je kao jedna od najljepših džamija u zapadnoj Hercegovini.U ratu

1992.-1995. džamija je potpuno devastirana,a munara srušena 16.septembra

1993.godine.Mještani u selu i oni rasuti po cijelom svijetu su je obnovili i podigli

novu munaru sa dvije šerefe.Nova džamija je svečano otvorena 23.jula 2006.godine.

Oko 200 metara od džamije nalazi se prostrani harem sa desetak oštećenih starih

nišana sa nečitljivim natpisima i više nišana sa natpisima iz novijeg vremena.

Prvi imam gračanske džamije bio je Mustafa ef. Špago.Rođen je 1899.godine.Završio je

medresu u Mostaru.Vršio je dužnosti imama i hatiba preko 40 godina ,od 1923.do

1964.kada je penzionisan.Umro je 1973.godine u svom rodnom mjestu.

U austrijskim popisima 1879.i ,1885.godine Gračani su upisani zajedno sa

stanovnicima Ljubuškog ili Cerna.U popisu 1895.godine Gradska je uvrštena u ljubuške

mahale ,pored Bešir mahale,Crkvice, Glavice,Gožulja ,Pobrišća, Pregrađa , Vodice ,

Zir mahale i Žabljaka.

U posljednjem austrijskom popisu 1910.godine u Gradskoj je bilo 18 kuća,od toga

jedna nenastanjena.Od 119 žitelja,114 su bili muslimani i 5 katolici.Slobodnih

seljaka bilo je 5 sa 23 člana porodice,kmetova 5 sa 13 članova,pretežno slobodnih

seljaka 6 sa 41.članom i pretežno kmetova 3 sa 25 članova.

Prema popisu iz 1921.godine selo je imalo 19 porodica i 150 žitelja,a u popisu

1948.godine 47 porodica i 257 žitelja.

U anketi koju je proveo geograf Kanaet 1955.godine Gradska je imala 268 žitelja. Od

44 porodice dominirali su Maksumići ( 35 ),zatim Špage ( 5 ) ,Elezovići ( 3 ) i

Čolići ( 1 ).

Podaci jasno pokazuju da je uporedo sa povećanjem broja žitelja došlo i do povećanja

broja porodica podjelom zadružnih porodica što je bilo usko vezano sa opadanjem

životnog standarda i novim načinu života.

Za vrijeme Austrije potvrđena su im prava planinštara ( seljaka koji izgone stoku u

planinu ) koja su imali i u višestoljetnom periodu osmanske vlasti.Do prava su

dolazili na različite načine.Većina ih je stoku stoljećima,kako kažu < odvazda <

izgonila na određeno mjesto i tako su stekli pravo ispaše određenog broja

stoke.Pravo nije bilo nigdje zapisano,ali su ga se svi držali i poštivali ga.

Utvrđeni su bili i stalni putevi izgona stoke.Oni su morali biti široki najmanje 12

metara da bi stoka mogla usput pasti.Planinštar je gubio pravo,ako nije izgonio

stoku u planinu tri godine .Odnos planinštara i pobravičara ( seljaka koji daje

svoju stoku preko ljeta planinštaru da je sa svojom stokom izgoni u planinu ) uređen

je običajnim pravom.Pobravičari su često bili njihovi susjedi iz Gornjih i Donjih

Radišića,Cerna i drugih okolnih sela.

Za razliku od stočara iz drugih ljubuških sela koji svoju stoku ljeti izgone na

Ljubušu i Vran planinu,Gračani izgone stoku na Bjelašnicu u mahalu Hajvazi gdje

imaju svoje kolibe.U mahalu je prvi došao Čamo Maksumić sa 1000 ovaca.Prije Hajvaza

Maksumići su imali mahalu u Bahtijevici pod Porinom,gdje su mu brat i njegova

porodica umrli od kuge.Mahala Hajvazi dobila je ime po dedi Hajvazu.U haremu u

Hajvazima zakopan je prvi Maksumić prije 200 godina,pradjed Smaje Maksumića.

Iz sela polaze između 5. i 6. juna,a s planine se vraćaju oko Lučindana-sredinom

oktobra.Na planinu su kretali preko Čitluka,pored Mostarskog Blata do Sretnice i

Varde.gdje im je bio prvi konak.Sutradan su vrlo rano morali,radi prometa,proći

Mostar preko Bijelog Polja do Podpora,kod čatrnje i tu je bio drugi konak.Treći

konak bio je u Jažvama kod Boraka,ako su išli preko Konjica,ili na Grabu-Kruška,ako

su išli preko Župe.Četvrti konak im je u mahali.Kad su se vraćali,konačili su u

istim mjestima.Na cijelom putu su imali žive vode za pojenje stoke samo na dva

mjesta.

U mahali Hajvazi 1932.godine bilo je 25 koliba.Pored Puljića,Smajkića i

Masleša,starješine koliba bili su Maksumići ( Dervo, Šaćir ,Salko ,Ahmed ,Ibro,

Salih, Mujo, Omer,Murat,Selim,Durak i Meho ),zatim Ibro Kajgo,Osman Špago i Čolići (

Mumin i Dervo ).Sve su kolibe smještene u blizini glavnog puta kroz Bjelašnicu.

Nisu stalno u planini.Iz mahale odlaze u selo i vraćaju se nazad nekoliko puta zbog

oranja u planini,izgona stoke,vršidbe,rada oko duhana,prenosa materijala iz mahale i

povratka sa stokom u selo.

Za Gračane je stoka imala najveću vrijednost.Bogatstvo porodica u selu cijenilo se

po broju stoke.Za nekog Maksumića se govorilo :>Ne treba govoriti koliko je bogat,u

ogradi ima 3o jarčeva i 20 ovnova,a koliko ima koza i ovaca,to ni sam ne zna > .

Poneko od travara je sadio duhan u posljednjim godinama osmanlijske vlasi i za

vrijeme Austrije.Poslije Prvog svjetskog rada Gračani su se orijentirali na

intenzivniju sadnja duhana ,jer su uvidjeli da donosi veće prihode od uzgoja

stoke.Na prelaz u druge grane djelatnosti značajno je uticalo i donošenje zakona o

likvidaciji koza.

Život Gračana je posljednjih pedeset godina pretrpio korjenite promjene.Oni su

postepeno,iako vrlo sporo napuštali nomadski način života i sve se više

izjednačavali sa ratarima.Ostala je jedna bitna razlika -izgon stoke ljeti u

planinu.

Prvi Gračani su otišli na rad u Njemačku tek 1970.godine.Poslije posljednjeg rata u

selu živi svega dvadesetak porodica.Rasuti po svijetu,ostali su i srcem i dušom

privrženi svom rodnom mjestu.

HALID SADIKOVIĆ

1 komentar

Komentariši