Najveci parti na svijetu
Katarzicki spektakl od srece i blata, moralno ciscenje I uzdizanje iznad tjelesnih I dusevnih strasti i prljavstine. Duh Woodstocka je i nakon 40 godina jos uvijek medju nama.
Tri dana mira i muzike
Vjerovatno ne postoji ni jedan vikend u pokretu sezdesetih koji je tako sveobuhvatno analiziran istrazivan I komentiran, kao sto je na tadasnjim plakatima za najavu ovog spektakla pisalo “ Tri dana za mir I muziku”, koji je odrzan od 15. Do 17. Augusta 1969. godine nekoliko desetina kilometara sjeverno od New Yorka, na jednoj ledini koja je pripadala farmeru Maxu Yasguru, a ciji odjeci tako daleko I tako dugo preko pozornice opdjekuju i dan danas.
Woodstock je mit koji zivi.
Woodstock je prema perspektivama, idili i prodornosti bio ustvari antiamericki pokret ili patriotski ritual, prekid tradicije, ozivljananje duhovnosti hipi pokreta tako da i najeminentniji zahtjevi u pogledu Woodstoka sami ne mogu nikad biti umireni. Woodstock nije samo supermetafora sezdesetih, to je takodjer jedno stremljenje ka duhu koji je iz njega proisteklo.
Sta se na Woodstocku stvarno desavalo? Kao prvo, to je bila promocija i prodor avangarde u estetskom i tehnickom smislu u tome vremenu. Na ovome Open-air festivalu su se prestavili najjaci muzicki akteri toga vremena: od Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival do za to vrijeme tajnog aduta Carlosa Santane,. Tehnika pozornice, rasvjeta bili su na tada najnovijem nivou. Na Woodstocku su bili po prvi put predstavljeni prenosni dualni sistemi ozvucenja, te” Woodstock okretna pozornica” (koja uzgred receno, tada nije dobro funkcionisala), a predstavljeni lightshow je uspostavio mjerila na ovom planu za jedan duzi period nakon Woodstocka.
Woodstock je od samog pocetka bio TV dogadjaj koji je direktno prenosen putem malih ekrana.
Jedan od najvecih dobitnika ovog festivala, u ovim selektivnim sjecanjima je svakako bio i Jimmy Hendrix. A tu su pored navedenih Joplin, Hendrix, Santana i CCR, bila jos imena poput: Joan Baez, Canned Heat, Ten Years After, Iron Butterfly, Blood, Sweat & Tears, Jefferson Airplane, The Who, Ravi Shankar, Melanie, Crosby, Stills, Nash & Young, Sha Na Na…
“Ali nista od svih muzickih dogadjanja na Woodstocku nije tako duboko ostalo u sjecanju kao prisustvo publike” moze se i dan danas cuti iz mnogobrojnih kritickih osvrta na ove dogadjaje, bilo je prisutno preko 500.000 gledalaca.
Multimedijalni Woodstock je bio ogledalo u kome su se ogledavale citave sezdesete. Citava jedna generacija se ogledala u prepoznavala u tome: ljudi u sreci i blatu.
Raj i pakao
Blato. Sta bi bio Woodstock bez blata. Jedan pretjerano dugi rok koncert moguce, ali nikad tako katarzicki spektakl bez izazova ovoga elementa, bez blata.
“No rain! No rain!” (“Necemo kisu, necemo kisu”) urlala je masa prema crnim oblacima koji su se nadvijali. A onda se sve prolomilo.
“ Gimme an F!” – “FFFFF” (“Dajte mi jedno F” – “FFFFF”)
“Gimme a U!” – “UUUUU” (“Dajte mi jedno U!” – „UUUUU“)
“Gimme a C!” – “CCCCC” (“Dajte mi jedno C” – “CCCCC”)
“Gimme a K!” –“KKKKK” (“Dajte mi jedno K” – “KKKKK”)
„What’s that spell“ – „FUUUUCK“ („Sta smo rekli“ – „JEBEEENO“)
Vec prvog festivalskog dana je Countri Joe Mc Donald ovo izveo, kao I slogan “Make Love Not War”, slovo po slovo, (“Vodimo ljubav, ne rat”), kao protest protiv rata u Vijetnamu koji je upravo toga vremena bjesnio.
Tek borbe u blatu, nakon jake kise, pokazali su Woodstock generaciju u punom svijetlu, mlade ljude kako se guraju po blatu, koje neodoljivo podsjeca na govna, mlade djevojke, potpuno gole, onako kako ih je bog stvorio, na putu na kupanje u obliznjem jezeru. Sve su ovo antipuritanske scene I scene antikulture, koje su snimile mnogobrojne prisutne kamere. I zacudjujuce: nista se nije desilo. Svijet nije propao, sudbina se nije nikom osvetila. Nebo je sijevalo munjama, a djeca cvijeca su blato na zamlji pretvarali u prljavi raj. Flert sa nacionalnim problematicnim stanjem pripada Woodstocku jednako kao i koristenje halucinogenih droga – I stvarno senator Rockfeller je to podrucje proglasio kratkotrajno za “disaster” podrucje. Metafora rata I katastrofe je ipak bila u pozadini desavanja, vazniji je bio osjecaj zajednistva mase.
Woodstock nije uspio da stvori raj na zemlji, ali je buducoj svakodnevnici i festivalskom folkloru dao odlucujuce impulse. Ponekad je to bila I utopija da se ideja nakon njene realizacije vise ne prepoznaje, ali djeluje, usprkos svemu.
I uvjek tamo gdje stoji jedan kiosk, koji prodaje makar i przeni krompir, i iz kojega drma glasna rok muzika, to je znak da je Woodstock jos uvjek sa nama.
