Ali Hamza od Hercegovine 2009 – Adrenalin poor

Ali Hamza od Hercegovine 2009 – Adrenalin poor
Covjek izvan vremena I prostora

Interesovalo me jednostavno sta radi, cime se bavi, u kojim vodama ili sferama je Ali Hamza nakon trinaest godina od mog teksta u reviji “M-M”. Prva stvar koja me je odusevila , bila je: popravni iz dva, fizika i engleski. Znaci pogodio sam. Prosle godine na audiciji za emisiju “Zvijezda mozes biti ti”, na Hayat TV, odusevio me je i iznenadio. Od rokera postao je reper. Na upit kakav je djak odgovorio je odlican, ali je dodao da je osmi zavrsio sa vrlodobrim. Pricao sam ljetos citav jedandan sa njim,  praveci krug Mostarom. I sta sam zapazio, od deset ljudi koje smo sretali, devet je njega pozdravljalo, a mene tek svaki deseti. A ja sam u ovom gradu zivio 42 godine, a on tek desetak. Doduse moje je bilo do 1993, a njegovo je nastupilo tek 1998, kad se vratio u Mostar kao petogodisnjak. Bio mi je vodic u mome gradu, ali nije znao gdje je SDK. Tu zgradu sada nekako drukcije zovu.
Pricao mi je o njegovim pocecima u boksu. Trenira kao junior u BK Mostar. Nokautirao je aktuelnog juniorskog prvaka BiH, na takmicenju u Sarajevu, a u Ljubuskom na nekom turniru, morali su ga rastavljat od protivnika i  sudije i treneri,  kad su se u ringu poceli mlatiti i sakama i nogama. Boks je zimski sport, sport za dvorane. 
Pitao sam ga sta je sa fudbalom. Znao sam da je trenirao u Velezu. Kaze, zavrsio je fudbalsku karijeru nakon utakmice juniora u Stocu, kad je zbog grubog starta dobio crveni karton, opsovao je sudiji ustasku mater, otisao u svlacionicu, skinuo se i objesio kopacke o klin. Fudbal i Ali Hamza, sad su to odvojeni putevi.  Kaze, budalastina, dvadeset momaka trci za jednom loptom.
Prije nekoliko godina me zovnuo telefonom I rekao da ima dobru elektricnu gitaru, ali da mu treba pojacalo. Nasao sam jedan Fender preko e-Baya u Berlinu, dobio ga expresno i proslijedio autobusom u Mostar. Cuo sam da vazi za jednog od najtalentiranijih mladih gitarista Mostara. Mene je odusevio sto  je bio roker od glave do pete. Na festivalu mladih Mostara u Sali na Bijelom Brijegu otpjevao je pjesmu “Zelim biti roker”, i naravno na gostujucem terenu osvojio drugo mjesto. Kasnije je pjevao na skoro svom javnim priredbama, za Mostar i za raju.
Sada je ljeto i sta bi drugo mladi mostarci nego na Neretvu i u kajak. A pitao sam se: je li Ali Hamza stvarno mostarac. Njemu nisu dozvolili da se rodi u svom gradu. Otisao je u izbjeglistvo nerodjen, 1993, u trbuhu svoje trudne majke, i dok je ziv pisace mu se mjesto rodjenja: Keln, Njemacka.
Svakodnevno trenira i na njegovim jos uvijek mladim rukama, uocljivi su misici izvajani treningom. Naravno fali mu masa, ali nju ce dobiti tek sa godinama. Kaze, poceo je sa treningom kad niko ne pocinje. U januaru. Neretva je bila od brda do brda. Da spustis bocu u hirovitu Neretvu, za sekundu ode, nestane je. A on u kajak. Kaze jos, cini mi se nisam ni sjeo u kajak i dvaput mahnuo, a vec me je neko sa mosta vidio i mobilnim javio ocu. Bilo je galame kad sam dosao kuci, ali nije bilo popare. Sada vesla tri sata dnevno. Naravno od Starog mosta uzvodno, kontra rijeke. Tako ti treba vise snage. Povratak se ne racuna. Neretva te svakako sama nosi. Savladao je tehniku obrtanja kajakom u vodi i kao samac i u dublu. Vec je sa petnaest oprobao uzbudjenja raftinga na gornjim vodama Neretve iznad Konjica. Masta o nekom takmicenju kajaka na divljim vodama. A ja razmisljam o nekoj Olimpijadi.
Uziva u ljetu i u Neretvi, a jedva ceka zimu i snijeg na Ruistu. Snowboard mu je slijedeca velika ljubav. Isao je kaze ski liftom na Ruistu uzbrdo, sa jos petoricom jarana. Odozgo, normalna staza ide ulijevo. Ali to nije to. Desno je strmina skoro vertikala. Letis. Onda pri dnu moras naglo skrenuti u lijevo pred Zimsku kucu. Adrenalin do neba. E tu su se spustali vazdan. Uvecer bjese na skijalistu neki d-dzej, puno raje, a oni napravili skakaonicu, i uz ritam disko muzike pravili vratolomije, salta, a sto je najvaznije bilo je i publike koja ih je rado gledala.
Onda mi pokaza na Forticu, tamo gdje je nekad pisalo, tito volimo te, a sada, BiH volimo te, pa na kulu iznad. Odande se spustamo biciklima, mountinbikeom, ali ne cestom, asfaltom, kako bog zapovjeda, nego pravo nizastranu. Kaze, dostignemo brzinu i do sezdest km na sat. Pogledao sam ga. Nisam nista pitao. Kratko osisan. Na brzinu sam vidio petnaestak oziljaka, toliko puta je razbio glavu. I jos se smije.
U starom gradu bavimo se slobodnim penjanjem. Svugdje gdje imamo slobodan zid ili stijenu desetak ili petnaest metara visoku. Pokazao mi je zid u Jusovini, iznad Radobolje do Onescukove. Kaze, da vidis samo lica kod ljudi kad se izveremo gore, oni ne mogu vjerovati da se neko pentra uza toliko strmi  zid. Pricao je o stijenama u Dreznici, na Cabulji, na Cvrsnici ili na Prenju. Sve je to vec savladao.  Kad idemo na Ruista, kaze, ne idemo kud ide ostali svijet, nego pravo preko strmih stijena, kud su nekad, dok ih je bilo, gospodarile samo divokoze. On je meni pricao o hercegovackim planinama a ja njemu o Yosemiteu, o Mount Blancu, o Mount Everestu i o Matterhornu. Koliko li je samo sada to njemu daleko. Bez vize nigdje.
Upitao sam je li vec skocio sa Starog. Nije.  Priznao je. A volio bi. Kaze, malo se boji oca. Ali mi je odmah dodao iskustvo od jednog njegovog prijatelja koji je vec skocio. Prvi dan nakon skoka bilo je galame u kuci, a drugi dan njegov stari, bio je nekako ponosan na svog sina.
Kaze, probao je nesto vec nekoliko puta…ali necu dalje pisati, da ga ne izdam…
Razmisljao sam sta mu je slijedece. Ronjenje. Vrlo je blizu toga. Pa paragliding. Takodjer.  Jahac valova na Havajima. Ne. Predaleko. Ono sto bih ja volio, a moguce je ostvariti, usprkos popravnim, jer bi mu to bio zivotni izazov, da zamjeni Hafu kao pilot na interkontinentalnim letovima od New Yorka do Tokija, od Los Angelesa do Sidneya, od Pariza do Hongkonga. Ali prvo mora skociti padobranom iz aviona. Nekad se u Mostaru skakalo i sa padobranom. Da li se i sada jos skace, nemam informaciju. Ako se skace, Ali Hamza ce sigurno  skociti, kad tad. Kao i sa Starog. Mensud ce garant biti ponosan, ali tek iduceg dana…
Od svih susreta u Mostaru ljetos, susret sa Ali Hamzom mi je ostao nekako najupecatljiviji. Decko van vremena i prostora. Ne pripada uopste ovoj vali. Evropa ga sigurno ceka. A bogami i world wide…

Smail Spago aug.2009

3 komentara

  1. Bilo bi mi drago da sam uspjela procitati ovaj isjecak iz novina,a cini mi se da sam ga vec i citala.
    ma neka je Ali Hamza roden,i neka je ziv i zdrav.Upravo sam pristigla iz nasih krajeva,pa neznam dali se osjecam sretnom sto sam tamo rodena.
    Selam

  2. nesto ne mogu upisivati tekst u blogove, neka greska, javio sam se administratoru. Inace sam mislio upisati tekst cijeli iz tog isjecka, a napisao sam i novi tekst 13 godina poslije. Nadam se da cu tehnicki problem otkaciti narednih dana i upisati oba teksta u blog…u svakom slucaju javicu ti se kratko kad to bude…Selam i tebi…

Komentariši