Stari most i moje slike sa njim
Kao i najmanje 99% mostaraca namam ni jednu fotografiju niti na „starom“ Starom mostu niti ispod njega. Jednostavno bili smo tada tu svakodnevno, cesto. Nije nam padalo na um jos se i slikati. Pomogao sam na stotine puta u prolazu grupi ili familiji, koji su dolazili mostu u pohode, da ih uslikam, njihovom kamerom, da bi bili svi na slici, ali ja, nikad. Toga sam se tek sjetio nakon 1993, nakon rusenja „starog“ Starog. Moji poznanici iz Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, koji bijahu izbjeglice isto kao i ja, a bogami I Svabe, pokazivase mi slike na mostu ili pod mostom, na prolazu kroz Mostar na more.
A za most sam bio vezan citav zivot, iako nisam stanovao u blizini. Preko starog se prolazilo, obicno bi se zastalo na vrhu, bacio pogled u zelenu ljepoticu, osmotrio Lucki, bacio pogled prema Tepi, pogledala kakva lijepa strankinja u minicu i u tom bi se preslo ili tamo ili amo. Sjecam se rekonstrukcije starog tamo negdje krajem pedesetih, i skele ispod lukova, sjecam se da je bilo I opasno proci Kujundzilukom kao i preko Starog, ako bi pao mrak, bilo je slabo osvjetljeno nocu. Po danu i nekako, do pecine ili na kahvu na cepenke, pored prodavaca suvenira. Most i sve oko mosta zivnulo je krajem sezdesetih I pocetkom sedamdesetih. Dnevna tura do Kujundziluka bila nam je obavezna vikendom ili na raspustu. Poznavao sam sve skakace sa mosta. Sam se nisam odvazio na skok. Ipak je to nekako bilo za raju oko mosta iz Mahale, Cernice, sa Mejdana ili sa Luke. Ko bi se jos odvazio skociti pored Jadranka I Gorana Finka, Irfana Milavica, a kad se samo spomene Emir Balic treba ustati I pokloniti se. Tu su jos naravno bili Deda Pasic, Dragan I Marko Zovko. Sve sam ih u glavu znao. Mostari su bili veoma aktivni I prije rata. Sjecam se tamo negdje pocetkom osamdesetih snimanja francusko-spanske emisije “Potraga za izgubljenim blagom”. Trazilo se sakriveno blago pod mostom, pa u Blagaju I Pocitelju. Helikopter je proletio ispod Starog trazeci blago I spustio se na pecine ispod mosta. Tada sam radio u inspekciji I naravno u svrhu promocije grada Mostara u svijetu u najboljem svijetlu, trebalo je ocistiti obale Neretve I Radobolje, sve oko Starog mosta I oko krive cuprije. Jadranko mi je tada rekao, dajte nam smrk I most ce biti okupan do bjelila. Tako su I uradili, A svi vlasnici kafica, kojih je I u to doba bilo mnogo I u Kujundziluku I u Prijeckoj carsiji obavezali su se da ce svaki ocistiti onoliko koliko pripada njegovom objektu I naravno pripaziti I ubuduce.
1992, cim se moglo do starog, otisao sam da mu vidim rane, ograda sa juzne strane bila je probijena granatom. Most je bio zasticen daskama, a na njemu se vijorila plava zastava UNESCO-a. Svi ostali mostovi na Neretvi u Mostaru bili su sruseni. A da ce se neko odvaziti da srusi Stari most, nekako se nisam niti nadao, a niti pretpostavljao da ce i barbarizam otici tako daleko.
U novembru 1993 bio sam vec nekoliko mjeseci u izbjeglistvu. Prvu informaciju mi je dala Jasna, rodica od moje tetke. Ona je gledala Euronews i vidjela; mosta nema…srusen. Nisam mogao vjerovati. Uvecer sam u gradu, cekajuci tramvaj vidio jednog mladica kako cita njemacke novine. Na zadnjoj strani , odmah sam prepoznao, bila je velika slika Starog bez mosta i manja slika iz sretnih dana sa mostom. Mladic primjeti da gledam u njegove novine. Okrenu zadnju stranicu. Rekoh mu na mome, tada jos slabom njemackom: to je moj grad, to je moj most koga vise nema. I ono sto me je iznenadilo, mladic poce plakati. Sjetio se vjerovatno njegovih pohoda Starom mostu, mozda je tu bila i kakva ljubav. U tome je stigao njegov tramvaj , gurnuo mi je novine u ruke, uskocio u tramvaj, a da ga nisam uspio pitati ni ko je, ni sta je, niti zasto je plakao.
Sacekao sam prvu priliku, 1996 da dodjem u Mostar, i pravo pod most, tu je tada bila „Koschnikova“ skela, nekoliko godina kasnije drvena cuprija, a od 2004 i „novi“ Stari most. Sad mi ne moze promaci da se ne uslikam bar jednom godisnje.
Ali slike sa „starim“ Starim nemam…
Smail Spago aug.2009
