O MOSTARSKOM GLUMISTU – Dr. Roko Markovina
„ Nije za tovara konjsko sedlo“
(Stara dalmatinska poslovica)
Zatvaranje Narodnog pozorista u Mostaru, tog cestitog „starine“-sezdesetogodisnjaka, nije me nimalo iznenadilo, niti, pak, zacudilo, iz dva razloga:
1. znajuci tko ga vodi, kako ga vodi i sastavlja repertoar i
2. znajuci tko zadnjih godina u njega zalazi, i za koga se daju predstave.
Medjutim, cini mi se da se najprije moram odrediti prema samom nazivu. Zasto negovorim o pozoriste, ili kazalistu…vec o teatru i glumistu?
Najprije to su istoznacnice, a potom…da se ne bi netko, mozda nasao i uvrijedjenim, kao sto to Mostarci vec znaju napraviti. Dakle, da bi bio i „vuk sit i ovce na broju“, ja ovdje necu govoriti ni o pozoristu, niti o kazalistu, vec jednostavno, govorit cu o teatru…o teatru u Mostaru, tj. o mostarskom glumistu.
A za nas, koji smo pratili to mostarsko glumiste od njegovog rodjenja, koji imamo i neku godinu i dobro pamtimo, a zovemo se „djeca iz grada MO“, nikada iz sjecanja nece izaci ta 1949. godina pocetka, kao niti sve one godine iza, do rata, u kojima je mostarski Teatar bio neodvojivi dio zivljenja… pa ni onu, kobnu, 1992., kada je nas drugar rah. Ahmet Obradovic rezirao ( ne sasvim slucajno) Mesinog „Dervis i smrt“ sa sjajnom glumackom postavom (Dragan Jovicic, Tahir Niksic, pok. Toni Pehar, Velimir Njiric, Senada Krgo, Ante Vican i dr.), s obzirom da sam, na njegovu zamolbu i sam sudjelovao, kao „diplomirani gledatelj“, u stvaranju te, po mom sudu zadnje mostarske „mega-predstave“. Nece nam izaci iz sjecanja ni plejada sjajnih glumaca, pocev od Stojana Milicevia, Zene Hackla, Dragutina Todica, Vlade Milosavljevica, Urosa Kravljace, Milosa Tripkovica, Ante Vicana, Dragana Sakovica, Joze Lepetica, Mekreme Vukotic, Zlate Raicevic-Todic, Dane Kurbalije…pa sve do sjajnih Velmira Njirica i nedavno preminulog Tonija Pehara. Rezirala je, u gradu MO takodjer citava plejada izvanrednih redatelja, od Koste Spajica i Branka Gavelle do netom spomenutog, naseg, Ahmeta Obradovica. Nece nam izaci iz sjecanja kada je grad MO zivio sa svojim teatrom, kada su nas roditelji, kao klince, ostavljali redovito „nedjeljom u 3 popodne“ na „matinejama“, na kojima su se u Teatru davale i predstave za djecu…sjecam se: Tri narance, Dom Bernarde Albe, Drveni tanjur, Ðavolov ucenik, Ribarske svadje, Stojan Mutikasa, Junaci Pavlove ulice (u kojemu su glumili klinci iz Brankovca, Mazoljica i Bjelusina)…Kasnije smo, kao malo stariji, imali „utorkom u 18 sati“ djacke predstave (poslije skole, najprije u Teatar, pa onda kuci). Odgojene su generacije i generacije Mostarske djece u ljubavi i suzivotu s Teatrom. A on je, Teatar, izrodio nesto kasnije i Pozoriste lutaka, koje se isto tako proslavilo, pa MTM (Mostarski teatar mladih) sa Seadom Ðulicem, pa Teatar „Lik“ sa Nedjadom Maksumicem, pa Amatersko pozoriste „Abrasevic“ sa Antom Karacicem na celu, pa… Od sve te velike ponude, nama je, „djeci iz grada MO“ ipak bilo malo teatra, pa smo zvali u goste i „Nikolu Subica Zrinjskog“ i HNK iz Zgreba i „Omer pasu Latasa“ i NP iz Sarajeva i „Radovana III“ iz DP iz Beograda i Pucko gledalisce iz Ljubljane i HNK iz Splita…i zenicane i varazdince i puno, puno drugih.
Za nas, „djecu iz grada MO“, Teatar je bio sastavni dio zivota, a zivot sastavni dio Teatra. Kao, uostalom igranje lopte i ucenje i pjevanje i sviranje… kao citanje lektire, kao ljubav.
A svemu tome, najveci doprinos dali su, najprije nasi roditelji, pa nasi profesori, pa onda i clanovi tadasnjeg mostarskog glumista, koje pobrojah i koji su mi ostali u trajnom sjecanju. Teatar je zivio i radio za Grad, a grad je zivio i radio za Teatar… Cak i onih pet –sest godina (osamdesetih) kad se Teatar obnavljao, pa „zaskripilo“ s novcem i kad su se predstave davale „po mjesnim zajednicama“ i dvorani „Abrasevic“, nasa zedj za teatrom nije jenjavala.
A onda je dosla „demokracija“, pa rat…pa „svak’ na svoju stranu“…pa se raspalo mostarsko glumiste… Stariji – ostarili, a mladji se razasuli na sve strane. I sto je najgore…na „istocnu i zapadnu“… Uvukla se mrznja i jal.
Nije samo besparica kriva svemu ovome sto se konacno dogodilo…i sto se, unatoc slicnim uvjetima, dogodilo samo u Mostaru. Korjeni ove nesrece puno su dublji. Oni datiraju od prvih podjela 1993. Uvukla se mrznja i jal.
Inace, kako tumaciti, da se, prije nekoliko godina, na vrhunski odigranoj predstavi „Hamleta“ u izvedbi East-West teatra iz Sarajeva u reziji cuvenog Harisa Pasovica, ne pojavi bas nitko od mostarskog glumista „ni s jedne niti s druge strane“ (sadasnji direktor S.A. pojavio se tek oko ponoci, kad su glumci, s dijelom publike bili u „basci“ za stolovima). Jest da je bio konac srpnja, jest da u dvorani nije bilo klima-uredjaja, jest da je bio petak…ali Danski kraljevic, Haris Pasovic i izvrsna – mjesovita glumacka druzina (Sarajevo, Zagreb, Novi Sad, Ljubljana, Beograd) zasluzili su tu „zrtvu posjeta“.
Pa se, s pravom, pitam: kome jos u gradu MO treba Teatar? Odgovor je: Nikome!
A zasto nikome u gradu MO ne treba Teatar? Pa stoga sto se Teatar preselio s „dasaka koje zivot znace“ u „zivot koji znaci daske“.
Jer, komu treba Teatar u gradu, u kojem se godinu dana ne moze izabrati gradonacelnik? Komu treba Teatar u gradu u kojem Javna uprava, koja ionako ne zna raditi ono sto treba raditi – pa i ne radi , sad je „u strajku“; komu teatar kada penzionirani profesori u bijelim kosuljama s kravatom, uredno prebiraju po kontejnerima, ne bi li stagod vrijedno pronasli; komu teatar u gradu sa dvije, gotovo iste, visokoskolske ustanove, a nema vlastitog profesorskog kadra dostatnog niti za jednu…komu treba teatar u gradu kojemu su ukradeni Gradski bazen i Gradski stadion (koje smo i mi gradili s nasim roditeljima, dobrovoljnim radom) i nikom-nista…komu treba teatar u gradu, kad oni koji „drmaju“ njim nikada nisu u Teatru ni bili (osim rijetkih i to kad su se davale „sindikalne predstave“, s besplatnim ulaznicama, pa tamo „suskali“ papiricima jeduci bombone, pa se nista nije culo); komu treba teatar kad 80% zitelja zivi od pomoci rodbine koja se „snasla vani“ ???…
Teatar se dogadja svaki dan na ulicama grada MO, pa ljudi vise i ne zele odlaziti u institucije.
Jer, Teatar kojemu ce se hrliti, da ne kazem hodocastiti, kako je to bilo u doba mojeg djetinjstva i mladosti…pa i u nekom zrelijem dobu, mora imati nekoliko temeljnih pretpostavki:
– pravu publiku,
– dobre glumce,
– zanimljiv (klasican i suvremen) repertoar,
– dobre redatelje,
– dobrog i autoritativnog intendanta i
– gospodarstvo, koje ce osiguravati sredstva.
A grad MO, osim uspomena, od svega toga nema nista.
Teatar, dakle, vise ne stanuje u gradu MO, vec zivi na ulici…i mozda je i bolje tako.
Barem cemo onaj nas Teatar zadrzati u lijepoj uspomeni i biti mu zahvalni za jedan dio pozitivnog intelektualnog odgoja kojim nas je podario.
Teatru treba Grad. A MO grad odavno vise nije“.
Stoga „Bog da dusu prosti“ i „Nek’ je zdravo glava“ i „ Pokoj vjecni daruj Gospodine“ svima onima koji dovedose do ovoga
Ovo rekoh i spasih dusu svoju!
Dr.sc. Roko Markovina, red.prof.
