TOZZINA POSLA : JEDNOM KAFOM DO KULTURE P(R)OZORIŠTE U SVIJET
Ponedjeljak, 19 Oktobar 2009
Šestog okotobra je (privremeno?) spuštena zavjesa na jedno od nosioca kulture grada. Crna zavjesa, kao mrtvački pokrov. Spuštene su roletne na naš prozor u svijet. Na naše Narodno pozorište.
Obzirom kakvo je stanje, možda je bolje što su kanape spuštene. Da svijet ne vidi našu sramotu. I evo sad, dvije sedmice nakon zatvaranja prozora, niko ne vidi izlaz. A u kući nam smrdi. Smrdi jer nema nikoga da otvori taj prozor.
Taj prozor je generacijama u našoj kući služio da provjetre istu. Služio nam je i da pogledamo u svijet, kao i da svijet baci pogled u naše prostorije.
Danas je prozor zamandaljen. Zakovan. došli su neki drugi ljudi, kojima je pozorište sinonim za skidanje cipela i hrkanje u njemu dok traje predstava. Ustvari, lažem. To su radili oni iz starog režima. Ovi današnji ne rade čak ni to. Nakon gašenja dva kina i pozorišta, samo s epitam koji je sljedeći prozor na našoj kući koji će nam ovi podstanari zatvoriti. Jebi ga, navikli su u svojim ruperdama iz kojih su iznikli – da nemaju prozore.
Šta sad? Razapeti između Gradske uprave i HNK, služeći kao moneta za potkusurivanje, pozorište se nalazi u rascijepu. Najstarija teatarska kuća u Hercegovini je tako u provaliji, kao jedina ustanova koja iz gradskog budžeta nije dobila nijednu marku. Prebacivanje loptice i dalje traje između grada, koji je prošle godine dotirao pozorište sa oko 100.000 KM, i Hercegovačko-neretvanskog kantona kojem je pozorište ustupljeno, shodno Odluci o ustupanju osnivačkih prava.
No, ne bojte se Mostarci. Razmislite malo glavom. Narodno pozorište je ugašeno, kako bi na njegovom mjestu vjerovatno bio izgrađen još jedan novi velelepni tržni centar. Jebo pozorište, kome je još stalo da gleda Hasanaginicu npr, kad i to može da nađe na youtube? Zar nije bolje imati još jedan tržni centar, da imamo još jedno mjesto gdje ćemo na karticu trošiti one pare koje još nismo ni zaradili?! Život na karticu je imperativ ovakvog društva. Stoga, ukoliko mislite da birate između "kulture na kašičicu" i "života na karticu", ne morate ni da birate. Gospoda drugovi su već odabrali umjesto vas. Oni godinama ionako sve i biraju umjesto nas. Pitaju se umjesto nas. Zašto bi u ovom slučaju bilo išta drugačije?
A i da vam kažem još nešto ‘ Narodno pozorište je moralo biti ugašeno. Znate li zašto? Pa zato što jači ne trpe konkurenciju. Molim vas lijepo, pa da ste vi član pozorišne trupe pod imenom "Gradsko vijeće" i da već duže od godinu dana uspješno igrate predstavu "Mazanje očiju", da li bi vi trpili konkurenciju u svom gradu? Gradsko vijeće je svjesno da će, ukoliko Narodno pozorište opet stane na noge, morati da mijenja svoj repertoar jer će publika pažnju preusmjeriti na drugi teatar. Plus da ne govorimo kako pozorišna trupa "Gradsko vijeće" dobija solidne prihode iz svoje nagradne igre "Biramo gradonačelnika". Učesnici su svi poreski obveznici grada Mostara, no i u ovom kolu nagrada jož nije izvučena. Svakim sljedećim kolom se uplata uvećava. Stoga, dragi sugrađani, spremite se izdvojiti još malo više novca za važe tikete za lutriju "Biramo gradonačelnika", oličene u računima za struju, vodu i ostalo. Iako gradonačelnik opet neće biti izabran. U tome i jeste svrha nagradne igre.
I na krjau krajeva, šta vi Mostarci, s oproštenjem – serete? Jeste, ugasilo se jedno pozorište, ali drugo radi punom parom. A obzirom na dugotrajnost predstave "Mazanje očiju", usudio bih se reći da su u pozorišnoj trupi Gradskog vijeća – sve vrsni glumci. Sve moj do mojega, što bi se reklo. I skoro svakog dana je predstava. Vrhunska. Slava te pozorišne trupe je nadaleko poznata u čitavoj zemlji a i šire. Štaviše, mislim da su poznati i u svjetskim okvirima, po onoj svojoj nagradnoj igri. A nije to mala stvar. Svjetsko a naše.
Prema tome, pošto je sve naopako, ni ovo nije izuzetak. U gradskoj vijećnici se igraju pozorišta, a slučaj oko pozorišta je ozbiljan u onu ruku kako bi trebalo da bude u gradskoj vijećnici.
No, ne gubimo nadu da će se i s pozorišta dići crni veo. Moramo se malo više uzeti u pamet i shvatiti da je pozorište tekovina ovog grada i kao takvo, neraskidivo povezano sa svakim od nas. Ili barem sa svakim od nas ko pretenduje za sebe da kaže da ima makar elementarnu kulturu.
Prozor će nam ostati zatvoren. kuća će nam smrditi dok se zajedno ne pokrenemo da zajedničkim snagama otvorimo prozor. Samo zajedno možemo učiniti nešto. Jedna kafa mjesečno na 30.000 stanovnika grada je 30.000 KM. Izvinite, mislim da je to sasvim dovoljno za mjesečno funkcionisanje ove ustanove. Napravite akciju „jednom kafom do kulture“ i svakog mjeseca uplatite po jednu marku. Je l to puno? Meni nije. Evo ja ću prvi, samo napravite žiro račun.
Hoću , Veleža mi moga.