Dan kad je kroz Mostar protutnjao zadnji ciro

6.11.1966 – 6.11.2009

Listajuci MOFO forum veceras, otvorih po ko zna koji put stranice na temi Historija Mostara i naletih na post i slike sa zadnje cirine voznje kroz Mostar. Bio sam prisutan na staroj stanici toga dana, kad je prosao taj zadnji ciro. Ko zna mozda sam i sam, kao petnaestogodisni djecak , negdje na ovim slikama, medju ovom rajom. Sacekali smo ulazak zadnjeg cire, stajali smo na zidu pored rampe, a onda smo uz ciru dotrcali do pred stanicnu zgradu.. Rampa je toga dana po zadnji put bila spustena i podignuta. Takva su bila stroga zeljeznicka pravila. Narod je stajao sa obje strane rampe, aplauzom ispracao legendu koja je tutnjala vise od 80 godina po sred Mostara i dimila od Sinemaskopa do stare stanice. Bile su cetiri rampe, kod Sinemaskopa, kod Krankase, kod trece osnovne, tada je u zgradi danasnje gimnazije bila treca osnovna. Direktor Maha Puzic. Jos jedna rampa je bila kod lozionice, u  ulici desete hercegovacke. U trecu osnovnu sam isao osam godina. Na pocetku svake skolske godine gledali smo gdje ce nam biti razred. Hoce li biti u dijelu zgrade koji je kraj pruge ili na drugoj strani prema Lenjinovom setalistu. Sad mi se cini da je to bilo, jedne godina tamo, jedne ovamo. Uglavnom, ni zatvoreni prozori nisu pomagali da se ne osjeti miris dima parnih lokomotiva, ponekad i sada, kad negdje naletim na grijanje cumurom, kad mi miris ugljen monoksida udje u nos, iste sekunde padne mi na um ciro.  A vozovi su tutnjali cesto, sto putnicki, sto teretni, sto manevarski. Jer na staroj stanici je bila I teretna stanica. Tu se vrsio utovar I pretovar raznorazne robe. Voznja cirom je bila praznik za dusi i za oci. Doduse, ukoliko bi se duze stajalo kraj otvorenog prozor, oci bi bivale pune ugljene prasine, i bilo bi problema otvoriti oci narednog jutra. Majka mi je pricala da je moja prva voznja cirom bila kad sam napunio cetrdeset dana. Znaci oko 20. Februara pedeset i prve. Otac je, kao tadasnji drzavni sluzbenik, imao jedno vrijeme posao u Prozoru. Moja tadasnja prva voznja cirom bila je od Mostara do Jablanice, a onda nekim dzipom do Prozora. Kasnije je otac radio u Konjicu pa sam kao djecacic cesto cirom putovao na relaciji Mostar Konjic. Dobro se sjecam trase cirine pruge koju je kasnije potopilo jablabicko jezero. Ostala su mi u sjecanju brojna stabla oraha neposredno uz prugu izmedju Celebica i Ostrosca. Tamo se i danas jedno naselje zove Orahovica.  Posebna avantura je bila prolazak cire kroz tunel kod Jablanice. Vagoni su bivali puni dima i mirisa ugljen monoksida, usprkos zatvorenim prozorima na kupeima. Ispod Jablanice pruga je prolazila na lijevu stranu Neretve na stanicu Prenj i isla lijevom stranom do mosta na Aleksinu Hanu. Neke godine, kad je ispraznjavano jezero HE Grabovica obeselilo me kad su, kao aveti, izronili iz vode stari cirini mostovi na ovom dijelu pruge.  Za proljetne voznje cirom kroz Rastane, a vozilo se maltene kroz basce, sa prozora vagona mogla se dokuciti po koja crvena zrela tresnja. U sjecanju mi je voznja cirom prvi put u Sarajevo, negdje pedeset i seste, znam da nisam bio posao u skolu. Dozivljaj je bio voznja od Konjica do Bradine. Voz je u Konjicu rastavljan na dva dijela. Prvu polovinu voza bi preuzela specijalna lokomotiva za zupcanicima pored tockova, a druga polovina voza bi cekala na stanici u Konjicu. Ta pauza je obicno koristena da se pojede ukusni gulas u zeljeznickoj resturaciji na stanici u Konjicu. Ovom relacijom koja je bila duga samo 12 kilometara, pored dvije sine protezala se i treca za zupcanicima. Kad bi prva polovina voza stigla na Bradinu, cekala bi da se izvuce druga polovina voza iz Konjica. Te dvije voznje i cekanje trajalo je oko dva sata, a citava voznja od Mostara do Sarajeva trajala je oko sest sati. Kasnijih godina kad sam bio malo veci, tokom ove voznje izazio bih kao i mnogi odrasli iz voza i isao pjeske uz voz, kao eto pravio sam se hrabar. Pored putnickih i brzih vozova na relaciji od Titograda do Sarajeva saobracao je i motorni voz, a od Mostara do Sarajeva trebala su mu samo tri I po sata.

Za ciru me je posebno vezalo jos to, da mi je dajidza Becir Maksumic bio dugo godina kondukter, a kasnije i vozovodja. Rahmetli profesor Mustafa Balic mi je pricao da je ucio zanat, tamo dvadeset i neke proslog vijeka,  a kasnije i skolu u lozionici, te da je kasnije, a i tokom drugog svjetskog rata i nakon rata, radio kao tehnicar i inzinjer na zeljeznici.  Pocetkom ovog zadnjeg rata, kad je u Mostaru sve bilo blokirano u roku od nekoliko dana, pricao mi je kako onog rata nije bilo ni jednog dana da voz nije otisao od Mostara za Sarajevo, sve dok su mostovi na Neretvi bili nauzgor. Zeljeznica je bila jedan uredjen sistem u kome se znalo i reda i rada, od skretnicara, kocnicara, rampadzije do masinovodje i vozovodje. Najvise Pravila zeljeznicke sluzbe i tada, a bogami i danas,  bilo je preuzeto i prilagodjeno jos iz austro-ugarskih vremena.

I eto dok mi veceras naviru ova sjecanja, pogledah na datum na postu:

6. novembar 1966, a danas 6. novembar 2009. Ceteres i tri godine…

Smail Spago