Kakve zkljucke treba EU da izvuce kako bi izasla iz jedne zapetljane situacije, u kojoj se termin ,,balkansko” jos uvijek izjednacava sa terminom ,,vulkansko”?? I sta zemlje zapadnog balkana moraju same da urade da bi dostigle svoj cilj, prijem u EU? Kao prvo, zemlje nasljednice bivse jugoslavije imaju dug kojeg se trebaju rijesiti. Regija mora nauciti da samu sebe pocne shvatati kao regiju. Integracija ne smije samo da znaci: integracija u Evropu; prije toga ona mora znaciti priblizavanje, suradnju, izjednacavanje i na kraju izmirenje u susjedstvu.
Prvog augusta 2014, balkanske zemlje bi mogle ući u EU.
Ali u isto vrijeme EU snosi veliku krivicu. 14 godina je prošlo od potpisivanja Daytonskog sporazuma (deset godina od rata na Kosovu),a Evropa je Balkan sve više i vise gubila iz vida. U isto vrijeme Evropa je ulozila milijarde za svoje Balkanske protektorate, za vojne trupe, za visoke predstavnike, kako bi smirila nemire. Ali, tokom ovoga vremena Balkan se izgubio iz njenog vidokruga. Regionom je preovladalo tehnokratsko upravljanje. Političke, strateške vizije više nisu prepoznatljive.
To se mora promijeniti jer inace: Balkan ce postati crna rupa u srcu EU – opasnija nego, recimo, Afganistan. Zbog toga je potreban jedan novi politički početak, jedan pregovarački okvir za cijelu regiju, jedan cvrsti plan i jedan jasan cilj.
U novije vrijeme tu i tamo se provlaci ideja da bi do 1 augusta 2014 sve balkanske zemlje trebale postati članice Europske unije. Historijski datum: Točno sto godina od pocetka prvog svjetskog rata. Datum kada će napokon biti postavljena pacifikacije jugoistočne Europe i njene integracije u Bruxellesku zajednicu, to bi bilo jedno simbolično finale.
1. august 2014: jos pet godina, EU bi za to vrijeme morala uciniti ono što je zemljopisno, povijesno i politički neizbježno: debalkanizaciju Balkana i njegov konačni povratak u Evropu.