Mostar je 1960. godine dobio prve automate za prodaju postanskih vrijednosnica i maraka. Jedan takav aparat bio je postavljen na procelnu fasadu zgrade "Putnik" na Musali. Automati nisu dugo trajali jer su nesavjesni gradjani ubacivali stare kovanice koje bi se zaglavljivale i kvarile aparat.
Odlazak u Budimpestu 1903. godine, te prisustvovanje jednoj fudbalskoj utakmici izazvalo je toliko odusevljenje kod tadasnjeg direktora Madjarske banke u Mostaru, Bernarda Lajhnera da se odmah zainteresovao za pravila ove igre. Cim je krenuo u Mostar, kupio je jednu loptu, snjurac i pumpu. Stigavsi u Mostar, pozvao je nekoliko omladinaca, medju kojima su bila dva njegova sina Alfred i Oskar, i pokazao im pravila igre. Od tog momenta fudbal se veoma brzo poceo siriti po mahalama. Nepune dvije godine kasnije formiran je "Djacki sportski klub". U njega su delegirani nastavnici gimnazije Pihler i Kostraba. Prvi zvanicni nastup ovog kluba uslijedio je 1909. godine protiv sarajevskog "Osmana". Mostarci su ubjedljivo deklasirali protivnika zabiljezivsi pobjedu od 3:0.
Sve do kraja XVIII vijeka u Mostaru su djelovale samo dvije vrste prosvjetnih ustanova: mektebi (pocetne muslimanske vjerske skole), i medrese koje su davale srednju vjersku naobrazbu. Prvi mekteb osnovan je u nasem gradu 1554. godine, a prema navodima u jednom djelu fra. Petra Bakule, Mostar je imao 23 mekteba. Tek kasnije se osnivaju ruzdije – srednje skole i pocetne skole ostalih konfesija.
Sva sreca da je sacuvan zapisnik sacinjen na sjednici Gradskog vijeca Mostara odrzane 10. marta 1897. godine iz koga se, izmedju ostalog vidi da je gradska Vlada oduzela parcelu zemlje od Avdage Bakamovica te Avde i Ibrahima Djikica, kako bi se na tom mjestu napravio kruzni tok ulica popularno nazvan Rondo po francuskoj rijeci la rond sto znaci krug. Ukupno je oduzeto 160 kvadratnih metara zemlje. Istina, izdato je obestecenje, ali ni priblizno pravoj vrijednosti.
U Mostaru je za vrijeme Austro-ugarske uprave postojala filijala Austro-ugarske banke koja se nalazila u Soldinoj ulici, preko puta sadasnje zgrade Narodnog pozorista (bivsi Komitet). Otvorena je 22. aprila 1912. godine. Banku su vodili Janko Grunhut, Ferdinand Berec i Janko Jancikic. Kolegijum banke su sacinjavali: Mehmed Djikic, Ilija Ivanisevic, Ibrahim ef. Kajtaz, Mujaga Komadina, Miat Merdzo, Lazar Milicevic, Miho Pesko, Ibrahim ef. Ribica, Julius Moritz Rosenfeld, Nikola M. Smoljan i Pero Santic.
Aprila mjeseca 1937. godine, radovi na izgradnji zgrade Berze rada u Mostaru bili su u punom jeku. Temelji su zavrseni i pocelo se sa zidanjem prizemlja. Prema projektu predvidjeno je da objekat bude na dva sprata gdje su trebala biti smjestena sva potrebna odjeljenja: radnicka kuhinja, prenociste, kancelarije, stanovi za sefa Berze rada i podvornika. Prema predvidjenoj dinamici radova ovaj objekat trebao je biti useljen u septembru iste godine. Podsjetimo se da je to zgrada u kojoj je prije ovog rata (1992. godine) bio hotel "Mostar".
Bas u vrijeme okupacije od strane Austro-ugarske, francusko vinogradarstvo je zbog sirenja filoksere doslo u najvecu krizu. Cijena vina pocela je naglo rasti na evropskom trzistu. Imajuci u vidu bogato iskustvo i gotovo savrsene uslove za gajenje vinove loze u Hercegovini, Becki dvor pocinje intenzivno prosirivati vinogradarstvo u ovoj pokrajini sa posebnim tretmanom autohtonih sorti zilavke i blatine.
Kod Mostara, u selu Gnojnice i u Lastvi kod Trebinja podizu vinogradarske stanice, sa oglednim vinogradima. U Gnojnicama se otvara vinogradarska skola, a povremeno se odrzavaju kursevi za stanovnistvo. Daleke 1882. godine proizvedeno je oko 420, a 1892. godine 9300 tona grozdja.
Sve do kraja XIX vijeka u Mostaru je postojala javna rasvjeta za koju su se koristili ulicni fenjeri. Mora da je tada nas grad izgledao prilicno romanticnije nego kasnije kada su se pocele postavljati elektricne sijalice. Prema predracunu od 1902., troskovi osvjetljavanja grada su trebali iznositi trinaest hiljada kruna godisnje, da bi u narednoj 1903. godini ta suma bila povecana na iznos od 13 hiljada i 620 kruna. Najpovoljnije uslove ponudila je firma "Krizek" iz Beca. U odbor ciji su clanovi vodili pregovore sa predstavnicima ove kompanije usli su: Mujaga Komadina, Pero Santic, Ivan Venturini, hadzi Husaga Kajtaz i Miat Merdzo.
Septembra 1911. godine zapocela je gradnja elektricne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila stamparija "Rade Bitanga", neposredno uz danasnji Hotel "Ruza". Po gradu su postavljeni stubovi, a rasvjeta se sastojala od 600 zarulja i 30 velikih sijalica. Mostarske ulice su osvjetljene 2. juna 1912. godine, a tom prilikom odrzana je na Musali, pred hotelom "Neretva", svecanost na kojoj je govorio Mujaga Komadina. Sa Huma je ispaljeno dvadesetijedno topovsko djule. Gradska elektrana je nosila ime Austro-ugarskog cara i kralja Franje Josifa.
U sirem podrucju doline Neretve najizrazitije primjerke o postojanju zivota u mladjem kamenom dobu (neolitu) imamo u Zelenoj pecini iznad izvora rijeke Bune u Blagaju i u Lisicicima kod Jablanickog jezera.
Zelena pecina, iako veoma nepristupacna, potpuno je ispitana. Prostor za stanovanje ima dimenzije deset puta sesnaest metara, te podsjeca na veliku salu. Staniste za covjeka se tu zametnulo vjerovatno zato sto su se na izvoru Bune okupljale divlje zivotinje da utole zedj, spustajuci se sa okolnih brda. Time je sasvim prirodno omogucen njihov laksi ulov. U neolitskom sloju nadjeni su jedna strijelica, tri kamena orudja i nesto zivotinjskih kostiju. Pa ipak, glavni pecat ovom nalazu, dali su odlomci keramike. To su dijelovi posuda koje su, inace, zajednicke za zajednice ljudi iz tog perioda, a sa podrucja istocnog Jadrana, juzne Bosne, Metohije, Albanije i srednje Grcke.
Velike poplave u Mostaru hronicari su zabiljezili jos u XVIII vijeku. Nabujala Neretva je 1. novembra 1713. godine, odnijela mlinice u vlasnistvu izvjesnog Jujica i jednu vakufsku. Voda je doprla cak do Tabhane u Prijeckoj carsiji gdje je potpuno porusila tri ducana locirana nesto unize od Tabhane. Bujica je odnijela vise hiljada koza i sav alat za preradu koze. Potom je odnijela Temimovu i Avdibegovica mlinicu.
Voda se zatim popela iznad Cejvanbegovog hamama naspram zapadnog ulaza u Tabhanu i pred velikom silinom porusena je Koskina kuca. Atik dzamija na Mejdanu bila je pod vodom. U isto vrijeme voda je dosla do dzamijskog minbera na Musali. Sudeci prema svemu ovo je zaista bio najveci vodostaj Neretve do sada.
U drugoj polovini XVI vijeka u Mostar se doselio jedan trgovac, jevrej, koji se zvao Mojsije Kuzin. Engleski putopisac Dzon Gardner Vilkison prilikom posjete Mostaru 1844. navodi podatak da u gradu zive samo tri jevreja, da bi u prvim decenijama Austro-ugarske uprave taj broj porastao na 19. Porast broja jevreja tokom vremena je evidentiran i za vrijeme Kraljevine kad oni u Mostaru formiraju Jevrejsku crkvenu opstinu, a paralelno tome i sinagogu. Nemamo pouzdanih podataka o ustrojavanju njihovog groblja na sjevernom izlazu iz grada. Sudeci po obliku, odnosno tipu njihovih nadgrobnih spomenika, kao i koristenju hebrejskog pisma, nije tesko zakljuciti da je ovo groblje veoma staro.
U podnozju brda Hum, sa njegove sjeverne i istocne strane, protezu se mahale Predhum, Zahum i Podhum. Granica Zahuma i Podhuma je kod Zilica coska, na onom mjestu gdje se ulica Muje Bjelavca nastavlja na ulicu Matije Gupca. Semovac bi dijelio Predhum od Zahuma. U Predhumu se onaj dio gdje se ukrstaju ulice Gojka Vukovica i izlaz sa Komadinovog (Luckog) mosta jos uvijek zove Ograda, a evo kako je dobio ime.
Nekada je mahala Predhum bila dosta zapustena od strane gradskih vlasti. Da bi joj na neki nacin omogucili brzi razvoj, opstina je donijela odluku da se Pazar sa velike tepe (Glavne ulice) prebaci u mahalu Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako je i ucinjeno. Pazar je ogradjen i pocelo je prodajom stoke za pazarne dane (srijedom). Po toj ogradi narod je taj dio grada prozvao Ograda. Kako u to vrijeme (prije 1914.) nije postojao Lucki most komunikacije sa novostvorenim pazarom su bile slabe tako da ovaj pokusaj nije uspio. Ipak, ostalo je ime da podsjeca na te dane i zelju da se Predhum razvije.
Danas je jos uvijek sacuvana mala metalna ploca iz autrsougarskog perioda na kojoj je lijevanjem utisnuto ime mahale Predhum i kucna numera. Nalazi se na pekari Dugalica na lucnom kamenom cekulu procelne fasade.
Malo je nedostajalo pa da 1921. godine dodje do realizacije projekta kojim je na Rondou predvidjena izgradnja objekta u kome bi se vrsilo stavljenje koze. Naime, nekoliko uglednijih gradjana u nastojanju da po svaku cijenu umnoze svoj kapital, zeljeli su u blizini Rondoa napraviti mali pogon za stavljenje koze. Taj postupak ostro su osudili gradjani izrazavajuci proteste, te su formirali komisiju sastavljenu od gradskih lijecnika, advokata, cinovnika opstine i drugih poznatih licnosti. U ovu komisiju je usao i bivsi gradonacelnik Mujaga Komadina. Tada je jos uvijek bio predsjednik banke. Komisija nije u sustini stitila interese gradjana, ali ipak do realizacije ideje o gradnji kozare na Rondou nije doslo. Rondo, nekadasnje Guvno za vrsenje zita, ostao je netaknut sa sest aleja koje je projektovao Milos Komadina. Centralna Stefanijina aleja od Gimnazije do Balinovca zasadjena je platanima koji su vodu dobijali iz djeriza prokopanih duz aleje. Kod parka na Rondou uz sami trotoar jos uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.
Mahala Cernica je interesantna i po tome sto je u periodu iza Drugog svjetskog rata u njoj zivio veliki broj muzicki nadarenih ljudi. I pored nesumnjivog kvaliteta, niko od njih nije se profesionalno bavio muzikom, svi su uglavnom pjevali i svirali za svoju dusu i za prijatelje. U analima ove mahale ostace zapisana imena: Nedjo Tokic, Stevo Gacic, Mustafa Mujsa Kaic, Ivica Mikulic, Brato Divis, Salko Kotlica, Salko Hindic, Azra Bajric, Ajna Hindic, Meho Pala, Juso Hujdur, Hajrudin Ruda Kotlica, Nezir Bukovac, Tonca Pavic, Ekrem Popovac, Kemal Arpadzic, Karlo Albanezi, Mensur Durakovic…
Omiljeni instrument poslije Drugog svjetskog rata bila je usna harmonika-pikola i na njoj su svirali: Juso Hujdur, Ivan Ivic Corluka i Meho Pala. Od harmonikasa pomenimo Mimija Stupca, a od gitarista Romana, Salku Kotlicu i Karla Albanezija. Deset godina u jednom zagrebackom orkestru nastupao je Salih Brato Mujicic. Omiljeno mjesto skupljanja Cernicana bilo je ispred izloga frizerskog salona kod Zdravljaka u blizini raskrsnice na Korzu. Tu su pjevali serenade, sevdalinke i meksikanske pjesme. Trio Kaic-Gacic-Albanezi nastupao je na Kantarevcu gdje se odrzavalo "Mostarsko ljeto". Jedno vrijeme pjevali su i u basti Doma armije, na Mejdanu.
Na uglu danasnje Fejiceve i kraka koji vodi ka Trgu 1. maja i danas postoji zgrada u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjih ratova (izmedju 1992. i 1995. godine). U prizemlju se nalaze kafana "Kod Gume", obucar Dervis Kadic, przionica kafe Kasumovic i stolarska radionica. To je, u stvari, jedini sacuvani han u Mostaru i nosio je lijepo ime "Orijent". Drzao ga je Mehic Zaim. U prizemlju je radila ascinica sa carigradskom kuhinjom. Na spratu su bile sobe za konaciste, njih 5 do 6. U prostranom dvoristu gazda je prodavao sijeno i zob za konje. Potom je u prizemlju otvoren nocni lokal LAV koga je drzao Zupancic. Do kasno bi se cuo glas pjevacica i ugodna muzika.
Zgrada je, inace, vlasnistvo Fatime Kajtaz koja se udala za Omera Sehovica. Za koristenje zgrade Mehic Zaim je uoci Drugog svjetskog rata placao mjesecnu kiriju u iznosu od 3000 dinara. Na juznoj fasadi postojao je mali balkon koji je kasnije unisten. Po oslobodjenju 1945. godine ova kuca-han je nacionalizovana.
