Hilmija Sisirak – Carsija kakve vise nema, Mostar
Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se sirio koncentricno i pretezno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim razlicite cjeline: carsija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelusina, i noviji dio grada, izgradjen na nekadasnjim bascama i vinogradima.
Mostarske ulice, cesto s gusto zbijenim i sirom otvorenim ducanima, ocuvanim kucama i cardacima orijentalne arhitekture, sa kupolama dzamija i munarama, bitna su obiljezja danasnje cjeline carsije i Starog grada.
Medjutim, poslije Drugog svjetskog rata, izgled carsije se mijenja, posebno u uzem dijelu grada, na lokalitetu Glavne ulice i Fejiceve ulice sa prikljucnim sokacima. Sa lica mjesta nestaju divni mahalski ansambli – objekti orijentalnog tipa, bezbroj starih ducana i magaza sa svojom originalnoscu i ljepotom. U mnoge stare objekte sa avlijama, ulazilo se direktno sa ulica, a ulazna vrata imala su svoje karakteristike, kako po izradi, tako i po dimenzijama. Krila vrata, radjena od camovine, bila su izrezbarena, sa ukrasnim motivima u drvetu, i sa dodatnim elementima, kao sto su zvekiri, mandali i krekuni.
U malo kojoj avliji da nije bilo zasadjene vocke, a narocitu ljepotu davale su mirisne ruze. Preko kamenih zidova avlija padale su grane kajsija, sipka, smokve, vinove loze, a ponegdje sandude i musmule.
Na prostoru od stare Poste do Tepe mnogo toga vise nema. Tako su nestale i dvije stare kuce, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile izmedju stare Poste i objekta, vlasnistvo Merdze, u cijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijacnica i prodavnica "Kras". Malo nize, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali ducan-cepenak, vlasnistvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovica, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegovic, Rajkovic… Posebnu ljepotu, uz samu Fejicevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovica-Ljubusaka, koga su Mostarci zvali i Ljubusakov cosak. Sa sjeverne strane Ljubusakova coska nalazio se lijep objekat porodice Fejic. Odatle, prema kinu "Zvijezda" (ranije "Central") bilo je nekoliko starih turskih kuca, a ulazi su bili iz Fejiceve ulice. Uz kino je bila slasticarna, vlasnistvo Stauda, a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslica). Tu je bila Miletica kovacnica, a svi objekti i avlije cinili su splet stare arhitekture, koji se granicio sa Brkica ulicom i starom Vatrogasnicom. Zavrsnicu prema sjeveru cinila je radionica familije Rendulic, kao i podrum vlasnistvo Loza. Od Rendulica radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta ducana i magaza, a posebnu ljepotu davala je dzamija na samom ulazu u Ulicu Huse Maslica iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park.
Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedzijine dzamije bio je niz malih ducana: fotograf Kolakovic, vocarska radnja Avde Fejzica, brijacnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulic, stanar zgrade u kojoj je zivio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo. Uz trafiku je bila ascinica, vlasnistvo Gasevica. S lijeve strane, nize Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zaposljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanovic-Cojla, kasnije poznati ulicni prodavac novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasnistvo Mirka Vlahe i kafana koju je drzao Serif Frko. Malo nize, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasnistvo Kuljica i bravarska radnja Bega Bilalovica. Preko puta, u Salatica kuci, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasnistvo Blagajca, te popularna radnja za izradu sesira, u kojoj je radio Marko Terzija. U Karadjozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balica i vulkanizerska radnja Drage Trajkovica. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, ciji je vlasnik bio Sandzaktar, a juznije poruseni Dom staraca (prije se zvao Uboski dom). Na toj rusevini, raja je napravila malo igraliste, gdje se igralo "krpenjaka", a igraliste je nazvano "Monte Karlo". Zasto, to niko nije znao.
Preko puta, na ulazu u Telcevu ulicu, s lijeve strane bio je jedan fini objekat sa aralukom, u kome su stanovale porodice Momirovic i Isak, a istocno se naslanjao na objekat porodice Hadzimusic. Izlazeci na Glavnu ulicu, i danas postoji zgrada, u kojoj je bio hotel, vlasnistvo Jelcica. U istoj ulici, bilo je kino "Korzo", a u njegovom podrumskom dijelu bila je Fronta – kasnije MZ Brankovac-Mejdan.
Ono sto upotpunjuje kompleks centralne mostarske carsije na lijevoj obali Neretve su dzamije, impozantne gradjevine, na kojima se najljepse stilski ocrtava graditeljstvo i umjetnost orijentalne i seldzucke gradjevinske tradicije.
Upravo oko Karadjozbegove, Roznamedzijine, Cosa Jahja hodzine i Cejvan Cehajine dzamije izrasla je i mostarska carsija. Duboki utisak ostavljaju odnosi gradjevinskih masa – od malih ducana i cepenaka, pa do visokih objekata, kao sto su stara zgrada Opstine, banke, bivse policije i druge. Jasno se vidi da je rijec o jednoj urbanoj cjelini, sa raznolikoscu krovova i vanjskih fasada, ulaza i izloga "auzlaka".
Zbog toga i podsjeca na zivot u carsiji, nostalgicno potkrepljuje uspomene na pojedine detalje toga ambijenta. Izlazeci iz Telceve ulice prema Tepi, s lijeve strane uz Kajtazovu kucu, bio je ulaz u dvoriste tada Uciteljske i Osnovne skole. Tu su bila lijepa dvokrilna zeljezna vrata, sa nizom ornamentalnih detalja i sve je bilo ugradjeno u okvir od tesanika. Dolazi onda stara kuca porodice Frlj, u cijem prizemlju su se nalazila dva mala ducana: vocarska radnja, koju je drzao Hamzic i radionica za opravku naliv-pera Jusufa Gasevica. Preko puta, bila je veca prodavnica, vlasnistvo Spuzica, a do nje tek formirano preduzece za preradu drveta "Hasan Bubic". To je lokalitet, na kome se sada nalazi SIPAD-ova prodavnica namjestaja. Iduci prema Tepi, postojao je niz ducana raznih djelatnosti. Na mjestu, gdje se sada nalazi brijacnica, bila je mesnica Hasana Vrgore. Iznad samog ulaza bili su, u zidu fasade, ugradjeni veliki volovski rogovi.
Nize su bile saracke radnje, vlasnistvo Lendre i Corica, a preko puta bio je han sa konjusnicom, poznat kao "Ajkin han". Do hana, na samom uglu Soldina sokaka, nalazila se pekara Pere Konjevoda. U blizini Tepe bilo je jos nekoliko ducana i poznata Pavica gostiona. U bijeloj dvospratnici, preko puta Tepe, u jednom dijelu bila je brijacka radnja, a iznad nje uprava i magacin tek formiranog preduzeca "Vocar". Izlazeci na Glavnu ulicu, nalazio se objekat, u kome je bilo smjesteno preduzece "Ratar".
Iduci dalje, pored Frkine kafane, ulazimo opet u Glavnu ulicu, u kojoj je tada, samo na prostoru od Bajatove ulice pa do zgrade SDK, bilo preko 30 magaza i ducana, a prema Sehitlucima bilo je i cepenaka. U ovom dijelu carsije bile su poznate opancarska radnja Jakova Altarca, bravarska radnja Ranka Erbeza, trgovinska radnja Mujage Rajkovica, slasticarna Alekse Momirovica, zatim Stevo kazandzija, krojacka radnja Ive Ondelja. Sjeverno od danasnje zgrade Narodnog pozorista bila je Sadrvan gostiona, zatim radiomehanicarska radnja Karla Sesara, knjizara "Paher-Kisic", brijacnica Kalajdzic, trgovina Urosa Marinovica. Od Dudine ulice (kasnije Drage Palavestre) bila je trgovacka radnja, vlasnistvo Premilovca, zatim Batlakova pekarska radnja, kafana Salke Masle, apoteka i prodavnica obuce "Boston".
Od Karadjozbegove ulice, prema dijelu Glavne ulice, sa desne strane bila je Idrizoviceva slasticarna, a istocno od Karadjozbegove medrese bila je prodavnica ogrijeva "Prenj", pa mala trafika, a juzno od Idrizoviceve slasticarne nalazila se knjizara, vlasnistvo Njunjica, pa jedna advokatska kancelarija i dva mala ducana sa vocem i povrcem, vlasnistvo Spuzica i Zugora. Ulaz u danasnju ZE-MU bio je glavni ulaz u kino "Korzo", a preko puta Pozorista nalazila se knjizara, vlasnistvo Dudica.
Glavna ulica se u turskom vaktu zvala i Carska dzada. Mostarska carsija kakve vise nema sirila se prema Musali, Ricini, Cernici i drugim dijelovima grada.
Mostarska carsija kao cjelina, svojom atraktivnoscu, usko je povezana sa desnom obalom rijeke Neretve i svim njenim segmentima upotpunjuje cjelokupan kompleks sa ljepotom i carima, koje prozimaju ovaj mediteranski grad.
Rijeka Neretva, sa prirodnim fenomenom korita u okviru divljeg pejsaza, svojom komplementarnoscu prema Mostaru, dala je harmonicnost cijeloj carsiji. Trajno je ostavila pecat o strateskoj ovisnosti grada prema njoj samoj. Izgradjeni mostovi na Neretvi povezali su carsiju i svu njenu sarolikost u jedinstvenu anglomeraciju i zajednicki ambijent rada i zivljenja.
Nas Mostarac Miso Maric imao je obicaj da kaze: "Mostovima se obale rukuju i oni nose najvise ljudskog u sebi".
Centralni pravac, koji preko Musale i Titovog mosta, veze carsiju na desnoj obali, je Brkica ulica. Na samom pocetku ove ulice, gdje je izgradjena Robna kuca "Razvitak", nalazila se automehanicarska radionica Rendulica i Lozin podrum. Nesto kasnije, u jednoj od prostorija ovog podruma, osnovano je Planinarsko drustvo "Plasa", koje ce kasnijih godina prerasti u PD "Prenj".
Sa desne strane, nize vatrogasne kule, bile su drustvene prostorije vatrogasaca, a u istom nizu i prostor nekadasnje stolarske radionice za izradu mebl-namjestaja, a kasnije ce se, na istom mjestu, otvoriti i snajderaj Hadziselimovica. Na ulazu u Fejiceve ulicu, odmah uz zgradu Poste, nalazilo se preduzece "Elektro BiH", a sjevernije prostorije "Narodne fronte" sa kafanom. U objektu, na samom uglu Brkiceve i Balordine ulice, prema Musali, bila je vocarska radnja Sejdihovica, a kasnije ce tu biti Torlin snajderaj. Nize od ovog ducana, nalazila se obucarska radnja "Bodo", pa brijacnica, i, na kraju, milicijska menza (bivsi "Delikates"). Sjevernije od menze bile su prostorije Saveza ratnih vojnih invalida NOR-a, sa kafanom u prizemlju i kancelarijama na spratu.
Lijevo od Musale, u Ulici Ose Grebe, bilo je nekoliko ducana, kao sto je trgovina Slavke Mrvar, preko puta nje stolarija i trafika, a izmedju kuce porodice Tiberio i dvospratnice, vlasnistvo Merdze, bila je prodavnica bizuterije, a kasnije slasticarna Kahrimanovica. Na samom uglu bila je Torlina brijacnica. Inace, porodica Tiberio, koja je italijanskog porijekla, bila je svojevremeno vlasnik kina "Zvijezda", koje se prije zvalo "Uranija".
Kada je rijec o ovom lokalitetu carsije, sve sto je bilo juznije od Banjskog sokaka, u turskom vaktu se zvalo podrucje Tabakovine, Behlilovine i Djulmezovine. Poslije Drugog svjetskog rata, kod starih Mostaraca jos uvijek su se mogli cuti ovi nazivi, ali, vremenom i oni padaju u zaborav. Musala, sa Cose Jahja hodzinom dzamijom, Gradskim kupatilom, hotel "Neretvom", Gradskim parkom i Alajbegovica cesmom, cini centralni fokus mostarske carsije.
Relativno mali prostor, ali po specificnosti i formi, gdje se na objektima ispreplicu stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan ambijent urbanistike.
Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo o Musali, prezivjela je sve tokove istorijskih zbivanja i dogadjanja. Od Osmanlijske vladavine, pa sve do danasanjih dana, pretrpjela je mnoge izmjene. Do 1878. godine, bila je ogradjena zidom i na tom prostoru se klanjalo. Kasnije su tu turski vojnici talimili (vjezbali). Dolaskom Austro-Ugarske, Musala mijenja prijasnji izgled, da bi najteza devastiranja dozivjela tokom 1992. i 1993. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata, u zgradi, gdje se, do 1992. godine nalazila predivna zgrada Muzicke skole, pocela je s radom Srednja gradjevinska skola. Nakon nekoliko godina, ova se skola preseljava u novoizgradjeni objekat kod Carinskog mosta. Prije iseljenja Tehnicke skole, u zgradi je privremeno bila Skola ucenika u privredi. Kasnije je u istoj zgradi otvorena Muzicka skola.
Poslije zavrsetka Drugog svjetskog rata i oslobodjenja Mostara, Musala, koja je dobila naziv Trg Republike, ponovo je postala centrom svih zbivanja i manifestacija u mostarskoj carsiji, ali u sasvim novom ruhu. Na ovom prostoru odrzavani su narodni mitinzi, docekivane Stafete mladosti, prolazile vojne parade, Cvijetna korza, povorke s bakljadama. Na improviziranim binama ucestvovale su folklorne grupe i pjevaci, a sportisti i artisti izvodili su svoje vjestine.
U to vrijeme u Mostaru je gostovala jedna artisticka grupa, koja je na Musali postavila improviziranu pozornicu, a preko visokih stubova razvukla je jake konopce. Pocese hodati na zategnutom konopcu, sa motkama u ruci da bi odrzavali ravnotezu. Stari Mostarci gledajuci artiste, pocese pricati o jos boljem pehlivanu Arifu Tamburiji koji je isto to radio sa rasirenim rukama. Nakon toga, u Mostar je dosao neki Aleksic koji se zubima drzao za kais koji je bio objesen za avion u letu, sto je bilo veliko cudo u to vrijeme.
Jedna od oaza mostarske carsije bijase Gradski park, uradjen na nekadasnjoj Drljevica basci uz Musalu. Kako po urbanoj formi, tako i po specificnosti hortikulturnog kompleksa, bio je i ostao jedan od simbola Mostara. Ulaz u park podsjecao je na pristup nekom veleljepnom dvorcu. Ogradjen prefinjenom ogradom od klesanog hercegovackog krecnjaka, sa urezanim elementima orijentalnog stila, svojom originalnoscu bio je nadaleko poznat. Mnoge generacije Mostaraca uzivale su setajuci i odmarajuci se u ovom nesvakidasnjem zdanju raskosi zelenila, cvijeca i mirisnih ruza. Aneks ljepoti davale su visoke palme i okrugli bazen sa zlatnim ribicama. Park je preuredjen 1976. godine, kao i Musala, cime je mostarska urbana sredina osiromasena za jedan predivan mostarski ansambl.
Lijepo oblikovan arhitektonskim elementima na njegovim fasadnim dijelovima, istocno od parka nalazio se gradski javni klozet, koji je kasnije, u toku preoblikovanja Musale i parka, srusen. Starije generacije Mostaraca sjecaju se da je izmedju Muzicke skole i Gradskog kupatila postojao uski prolaz sa Musale u Banjski sokak. Kasnije je tu postavljen novinski kiosk.
Odmah poslije Drugog svjetskog rata, u hotel "Bristol" useljena je oficirska menza. Svojim izgledom, u kome su bili utkani gotski arhitektonski elementi gradnje, krasio je taj pocetni lokalitet desne obale Neretve. Kasnije ce, prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptiran i nadogradjen.
Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava carsijska arterija. Sa obje strane ulice, u dugom nizu, bili su ducani i trgovine.
Imajuci u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i ducani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranziranim izlozima, podsjecali su na carsije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog celopeka, na mnogim ducanima mogle su se vidjeti zastitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zastita od sunca.
Uz hotel "Bristol", sa zapadne strane, bio je jedan stari ducan dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, izmedju ostalih, i slasticarna Bate Kahrimanovica. Desno u ulici (iza "Revije") bila je poznata Hadzajlica kafana. Na mjestu danasnje "Revije" nalazila se manufakturna radnja, vlasnistvo Drace, zatim prodavnica obuce, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma trazene bijele tene. Od apoteke do kafane "Jagnje" nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovackih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. Sa lijeve strane, pocev od brijacnice preko puta hotel "Bristol", pa do pocetka Ulice Adema Buca (Cernica), bila je knjizara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.
U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina "Bazar", tada je bio mlijecni restoran. Na podrucju Ricine, od Lakisica dzamije do Bulevara, postojao je poslovni polukruzni objekat, u kome su bile smjestene manje trgovinske radnje. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpica ulici, bilo je Komunalno preduzece "Cistoca". Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne – "strcaljke" sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, sluzile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.
Na uglu, koji veze Ricinu sa Bulevarom (tada jos uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgradjena stara cesma. Njeno korito bilo je specificno i licilo je na veliku morsku skoljku. U to vrijeme, kroz srediste Mostara prolazila je zeljeznicka pruga sa popularnim i nezaboravljenim "cirom". Rampa ispred Gimnazije spustala se dnevno po nekoliko puta, cak su i djaci znali, po dolasku i odlasku vozova, odredjivati kraj ili pocetak skolskog sata.
Mostar je imao i svoj mali "metro", ispod koga se prolazilo prema Stefanijinom, a kasnije Lenjinovom setalistu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenisna kraka, za ulaz i izlaz sa obe strane. Bio je sav u plocicama, u obliku sahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjecanju.
Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u Ulicu Mose Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesica trafika. Od ove trafike, pa do tadasnje Zeljeznicke putnicke stanice, bili su locirani zeljeznicki magacini. U istoj ulici, pocev od kafane "Jagnje", pa do upravne zgrade ZTP-a, bilo je par malih ducana i brijacnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeca "Spedicija". Prvi direktor "Spedicije" bio je Remzija Puzic. Kasnije "Spedicija" prerasta u "HAP" (Hercegovacki autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant "Autoprevoz".
U Lenjinovom setalistu tada je radila Tokica pekara, preko puta Gimnazije, a u bivsem Domu omladine bio je otvoren "Klub prosvjetnih radnika Mostara". Iduci prema Rondou, u dijelu danasnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran "Pariz" sa predivnom ljetnom bastom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druzenja mostarske raje.
Na pocetku Ulice dr. Safeta Mujica, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet, zatim ogradjeni prostor Zeljeznicke stanice sve do hotel "Mostara". Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se prostor sa tvornicom marmelade.
Sa zapadne strane ulice, ispred zgrade Hirurgije, bio je jedan manji objekat, koji je imao funkciju Meteoroloske stanice. Nize od ovog objekta, bio je Mlin za mljevenje zita i ekonomat. Juznije se nalazio arhitektonski i estetski oblikovan stambeni objekat u kome je nekad stanovao poznati mostarski inzinjer Milos Komadina. Interesantno je napomenuti da je u prostoru ove predivne kuce rastao jedinstven primjerak "libanskog cedra" (vrsta drveta koja je rasprostranjena u Libanu).
Ulazeci u Santica ulicu, sa sjeverne strane, odmah na njenom pocetku bila je Krecana, a onda, skoro duz citave zapadne strane ove ulice, bili su stambeni objekti. Posebno se, medju njima, izdvajao gradski zatvor, poznatiji kao "Celovina".
Istocni dio ulice, sve do Avdica kuce, bio je pod bascama i vocnjacima koji su prolazili sve do same obale Neretve. Medjutim, za kratko vrijeme, ovaj zeleni kompleks postace veliko gradiliste. Sa lica zemlje nestala su pluca grada.
Ubrzo poslije oslobodjenja Mostara, 1945. godine, u Santicevoj ulici, otvoreno je kino "Partizan". U njemu su, uglavnom, prikazivani filmovi sovjetske produkcije, a nije proslo mnogo vremena kad su, na repertoar, dosla i nasa dva prva poslijeratna filma "Slavica" i "Zivjet ce ovaj narod", oba naravno, sa ratnom tematikom.
S obzirom da je, u to vrijeme, odlazak u kino bila jedna od glavnih zabava Mostar je tada, osim kina "Zvijezda", imao i kino "Korzo" u Glavnoj ulici, kino "Neretva" u Domu Armije, a jedno vrijeme filmovi su se prikazivali i u sali bivse Osnovne skole "Osman Djikic". Kasnijih godina, otvorice se sinemaskop u Ulici Matije Gupca. U vrijeme vaznih proslava i manifestacija, filmovi su prikazivani na Musali i na Rondou.
Tada su u prometnijim ulicama bili postavljeni i zvucnici, sa kojih su odzvanjale borbene i narodne pjesme, gradjani su obavjestavani i o raznim drustveno politickim zbivanjima.
Od raskrsnice, ulazeci u Ulicu Adema Buca i iduci kroz Cernicu, na samom pocetku nalazilo se nekoliko ducana i jedan ugostiteljski objekat. Tu je bila prodavnica hljeba, krojacka, obucarska i tapetarska radnja i, na kraju, cinovnicka zadruga. U ovoj zgradi se, mnogo kasnije, nalazila prodavnica boja i lakova. Nize zadruge bile su kancelarije Saveza rezervnih vojnih starjesina, a kasnije Planinarsko drustvo "Prenj" i frizerski salon.
U medjuvremenu, proradila je i kafana "Velez", sa lijepom ljetnom bascom. Sa desne strane, prije ulaza u Krpica ulicu, bila je kafana Muhameda-Hame Jaganjca, poznato sastajaliste Mostaraca, gdje su oni eglenisali i zbijali sale. Kafana sa popularnim Hamom bila je za svaciju dusu i merak, a nije izostajao ni pravi izvorni mostarski liskaluk.
Ispod zgrade Opstinskog suda bile su kancelarije Crvenog krsta, a juznije Baliceva apoteka. Na prostoru, gdje je izgradjena zgrada "Elektro-Hercegovine", nalazilo se malo bravarsko-limarsko preduzece i pekara. Preko puta, u Ulici Podharem, gdje se nalazi zgrada GP "Hercegovina", bio je park. Juznije od parka, gdje je do 1992. godine bila mala samoposluga, odrzavana je nastava jednog odjeljenja Skole ucenika u privredi.
Na uglu Ulica Adema Buca i Rade Bitange bila je jedna mala kafana, sa stanom na spratu, a odmah preko puta bila je ljetna basca sa pozornicom drustva "Preporod", u kojoj su se redovno odrzavale igranke i druge priredbe. Mnogo godina kasnije, na toj lokaciji bice izgradjeni objekti Djecijeg vrtica.
Na potezu od Mikacica kuce, u Krpica ulici, pa do Voljevicine, zakljucno sa Ulicom Rade Bitange, znaci veci dio Bulevara, bilo je pod vocnjacima i vinogradima. Za kratko vrijeme na ovom prostoru pocece izgradnja stambenih zgrada. Isto tako, na istocnoj strani Bulevara, izuzev objekata, vlasnistvo Golubovica, u Ulici Matije Gupca i Sliskovica, u Ulici Husnije Repca, nalazio se kompleks sa vocnjacima.
U narednim godinama, na ovim prostorima bice podignuto veliko naselje. Preko puta Stamparije, u Ulici Matije Gupca nalazio se Dom staraca, a malo nize bila je brijacnica. Na pocetku Kapetanovine, u blizini Mlinice, bilo je skladiste preduzeca "Prenj", gdje se prodavao ogrijevni materijal.
Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat "Bijela ladja", a nize, prema Luckom mostu, bile su trgovacka radnja, brijacnica i nadaleko poznata Dugalica pekara.
Ovim zavrsavam moja sjecanja na pojedine dijelove mostarske carsije, od prije pedeset godina. Ostalo je jos mnogo toga da se napise, ali o tom nekom drugom prilikom. Zelio sam da ovim feljtonom otrgnem od zaborava sve one cari naseg predivnog grada, koji je, upravo zbog svoje ljepote, i najvise stradao u ovom bestijalnom ratu. Zelio sam, takodje da najmladje generacije Mostaraca nikad ne zaborave uspomene na rodni grad u koji se svima nama valja sto prije vratiti i da svi skupa pomognemo njegovoj brzoj obnovi i izgradnji. To je najmanje sto mozemo dati najljepsem dragulju na svijetu.
