Država jako liči na Mostar. Ni ona ne funkcionira, baš kao ni tamošnja gradska uprava. Vladajuća koalicija u Parlamentu i Vijeću ministara liči na korpu rakova. Političke ucjene, valjda kao uvertira u veliki obračun, stižu sa svih strana. Uprkos tome, život se nekako valja. Ali, kakav život?
Ima li dosadnije novinske vijesti od one da gradonačelnik Mostara nije izabran ni u sto prvom pokušaju? Nije više ta farsa vrijedna ničije pažnje. Bio sam u Mostaru i kad je tamo stolovao gospodin gradonačelnik, i nedavno, kad je grad bio bez njega. U ta dva dana uvjerio sam se da između Mostara sa gradonačelnikom i Mostara bez gradonačelnika nema nikakve vidljive razlike. Ono što je između Hrvata i Bošnjaka podijeljeno, podijeljeno je, a mostarski muftija Seid ef. Smajkić i biskup Ratko Perić zaobilaze se u krugu od najmanje jedan kilometar. Elem, nepostojanje gradonačelnika nije bio razlog ničije smrti. Niti je život zbog toga stao.
Malo ironije dobro dođe, ali u Mostaru vam je to tako. Relativizacija gradonačelnikove uloge u etnički podijeljenom gradu dobila je svoj najupečatljiviji izraz u ideji grupe građana da se na tu dužnost izabere slavni hercegovački magarac, u hercegovačkom žargonu kenjac. Ono bez čega se ne može jesu pare. Čim je visoki predstavnik Valentin Inzko “otključao” gradsku blagajnu, to je promijenilo buntovničko raspoloženje njenih korisnika, koji nisu primili platu nekoliko mjeseci. Nahranivši “očajne i gladne ljude”, Inzko je novinaru Washington Posta izjavio da Bosna “boluje od sindroma ovisnosti, i to još od vremena kad je bila dio Otomanskog carstva”, te da i ovaj njegov gest, iako iznuđen, “samo doprinosi tom sindromu”. Ova dijagnoza ne podliježe nikakvoj sumnji. Dovoljno je imati u vidu činjenicu da se sva tri međusobno netrpeljiva etnička establišmenta – bošnjački, srpski i hrvatski – četrnaest godina nakon rata oslanjaju na saveznike u bližem ili daljem inostranstvu. Kontroverzni francuski general, onaj što se probio do opkoljene Srebrenice i od Izetbegovića dobio počasni pasoš BiH, uoči povratka u Pariz izjavio je Oslobođenju: “Nadam se da će Bosna jednog dana odrasti”. Ali, Bosna nije odrasla.
Prirodno je da ljudi štrajkuju ili zaprečavaju ceste jer im nije plaćeno ono što su zaradili. Ali, još se nije desilo da su mostarski vatrogasci, poštari, medicinari, smetljari ili sveučilišni profesori i studenti izašli na ulice da protestuju što su njihove službe i institucije etnički podijeljene. Sarajevski su mediji dugo “spašavali” Mostar, upozoravajući da od njega zavisi sudbina BiH, iako je logika nametala obrnut zaključak. Rezultat tih upozorenja, inspiriranih mitologijom Mostara, bio je, međutim, nikakav, jer se nije uzimalo u obzir stanje duha u tom gradu. A to je stanje duha na svojoj koži osjetio Nijemac Hans Koschnik, prvi međunarodni upravitelj Mostara. Njega su lokalni hrvatski nacionalisti nakon dvije godine otjerali, pošto je jedva izbjegao njihov linč.
Lamenti nad Mostarom su u međuvremenu prestali. Priča je, po svemu sudeći, završena. Mostarski “politički sevdah” danas na obje strane Neretve zatire sve ono najbolje što je u tradiciji ovog grada postojalo. E sad, zašto se u Mostaru tako žilavo održava i traje jedno potpuno neprirodno stanje života? Pa zato što je ono uspostavljeno u cijeloj državi, od Sarajeva pa na sve četiri strane. Hrvatski stranački i vjerski establišment smatra da su u Daytonu Hrvatima oduzeta “gotovo sva politička prava”, te da je njihov položaj “neodrživ”. Ali, tjerajući vuka, ovdje se istjeruje lisica, pod kodnim nazivom Vašingtonski sporazum. Hrvati su opsjednuti raskidom federalnog braka sa Bošnjacima, i tu je ta kvaka, umotana u vjerovatno dobre, ali nikada jasno definirane planove o regionalizaciji zemlje.
Kako stvari trenutno stoje, ti su planovi, kao i ustavne promjene, bez ikakvih ozbiljnih šansi. U takvoj, manje-više pat-poziciji, Mostar u očima Hrvata ostaje simbol njihove kakve-takve vlast, njihov “stolni grad” i linija njihovog etničkog i vjerskog razgraničenja sa Bošnjacima. Zato oni ni za deset ili pedeset godina neće pristati da gradonačelnik Mostara bude Bošnjak, koliko god ta funkcija bila nevažna. Tihićeva ponuda da gradonačelnik Sarajeva bude Hrvat shvaćena je kao zamka i uljudno je odbijena, jer ako bi bila prihvaćena, to bi značilo da nema nikakvih smetnji da gradonačelnik Mostara bude Bošnjak. A to, je li, ne dolazi u obzir.
I tako, kad se bolje pogleda, država jako liči na Mostar. Ni ona ne funkcionira, baš kao ni tamošnja gradska uprava. Vladajuća koalicija u Parlamentu i Vijeću ministara liči na korpu rakova. Pamet koja dolazi iz dviju vodećih bošnjačkih stranaka tvrdi da Vlada Federacije BiH može i bez hrvatskih ministara?! Vođen istom logikom, sutra će Nikola Špirić reći da Vijeće ministara može bez Bošnjaka. Političke ucjene, valjda kao uvertira u veliki obračun, stižu sa svih strana. Uprkos tome, život se nekako valja. Ali, kakav život?
Gojko Beric.
