Lukomir – Luka mira na Bjelasnici

Kamene kuce…kucista…domista…mahale, kako su nekad hercegovacki nomadi zvali hrpe nabacanih koliba u kojima se skupljala skuta, cijedilo mlijeko, jeo sir torotan, lomila tvrda jecmenica…sada su, kazu veleuceni turisticki radnici, zadnja bosanska seoska ljepota…koja propada…

Lukomirom su ne tako davno, u vremenima zanosa i ocekivanja, grmjeli teferici, sijelila se sijela, igralo i pjevalo, radilo, sijalo i znjelo s posne ledine, zenilo i udavalo, radjalo i umiralo… Umiralo da bi se zivjelo…

Selo je imalo 270 stanovnika, desetine krsnih gorstaka domacina, tvrdih ruku i mehka srca… Davno su otisli…za djecom…koja moraju u skolu…a nje nema u selu… Ona, kad podrastu, svrate do rijetkog dede ili nane, fale selo…al se drze grada…

Etno-biser umire pred nasim ocima, a mi nista ne cinimo… Kriknuo bih, vrisnuo…koplje hitnuo do neba…sve parlamente doveo da ovdje, nasred sela zasjedaju…samo da vide… valjda bi nesto ucinili…

Studenavoda s hair esme… Jedne…druge… kao da nevidljivim trakom dolazi iz ledenog srca planine…

Kolo bola neprebola na kamenim mramorima… tu uvrh Lukomira…se rasplelo…

Stecci cute…pretvoreni u oblike bosanskih dusa…a djevojke s njih porucuju…ne ostavljajte nas na milost i nemilost zvijerima…mi smo i za vas zivjele…radjale…ljubile… Ase lezi…dobri Bosnjanin… Nisu samo price, no i povijesnih potvrda ima, da su se bogumili naj duze zadrzali u konjickom kraju. Tri hiljade stecaka o tome stoljecima prica…

Proganjani od katolicke crkve, sklanjali su se od juga Hercegovine, uzvodno dolinom Neretve. Prica se: kad su nastanili obronke Bjelasnice dugo su bili mirni. Mjestu su sami i zato dali ime Luka mira…Lukomir

Sedam je zimlija u selu… Ostaju i ove zime, iz navike…

Mozda bi mogli to pretociti, kad bi im se dalo, u poruku, ne samo suseljanima koji su zaboravili Bjelasnicu i njene hrbati nego vise onima koji se griju na vatri sebicnih interesa iza kojih se kriju, kao sto je pjesnik, daleko hiljadama milja odavde rekao: Ako me i nerazumijes u prvi mah, ipak se ohra bri/ako me ne nadjes na jednome mjestu, na drugome potrai/ja sam negdje stao i cekam te… Cuvaju ovce, sire i kajmace, vunu ces ljaju, pletu se carape i rukavice… Moze se ovdje zivjeti… Ljuski… Kako ljuski?

Tristo seset i pet dana radis od sabaha do aksama… Toliko traje i zima… Sve ostalo je ljeto… Ritam ti odrdj|uje zivotinjski bioritam…

Sta zna ovca sta je minus dvades… Blekne, a ti na suhomrazicu sijena prinesi… Ako hoces sutra namusti se mlijeka… Krov limeni, bijel, crven…komadi sindre…kamen…dzamija…cesme i srebrene kapi vode…

Gor stak s rukama na ledjima…vjetar u mahrami… Ne, ja ga ne poznajem…to je nerecena rijec, ne ma je ni u ko jem rjecniku, proglasu, vjerovanju… Ovaj sto je jos ostao… Se ljak… celjade… Kakvo bi mu ime dao?..

Ovaj opori planinski ilirski covjek, Krlezin pomalo idealizirani gorstak, izgleda mi kao da se ne umije prilagoditi umisljenim dos ljacima, zakasnjelim pionirima jedne dekadentne civilizacije, za koju pastir stoljecima nagonski osjeca kako joj je superioran…

Da li mi to zna mo? I za sto ne znamo?

Lukomir dusu ogleda u kanjonu Rakitnice. Ponekad se iz dubine vilinski oglasi krikom. Seljaci se ogledaju u proslosti i daljinama. U prvom slucaju sjecaju se zivog sela u motanog u tri metra snijega, iz kojega se nije odlazilo mjesecima, ni dolazilo po godine, a opet se lijepo osjecalo. U drugom slucaju, namrstena cela, s rukom iznad ociju, u neprozirne daljine zure… nijemo dozivajuci djecu, sto su na skole otisla i tamo ostala…

Zivot je neprekinuti tok energije koji se iz samog zivota – akumulatora napaja.

Tako su ovdje zivjeli zivot nasi preci, braca patareni, kjerkegorovski: razumijevali su ga unazad, a zivjeli unaprijed. Nad tim se ne tre ba ni cuditi ni zamisliti.

Dok pucketa bukovina u peci, na plati crni ustipci peku, a varenika mirise na snijeg, dok Franceska Rolandi, negdje u Italiji, po stoti put prelistava uspomene iz Lukomira, “iskonskog, jedinstvenog, ocaravajuceg“, a Johnatan Ferrier, ovdje namah prozvan Dzemo, kanadski etno-botanicar, zavrsava peto poglavlje knjige o lukomirskom ljekovitom bilju i cuva osuseni strucak majkine dusice, ovda{snji politicki i dz`avni establisment spava. Ta njemu su i veca dobra propala, nacionalno zasticeno blago iskopnilo, ljepota isparila…da ih ni umiruca Luka mira na starim, ohrdanim plecima Bjelasnice nece probuditi…

Uzalud ih budim…

Ali pjesnik ne opominje uzalud. Miljkovic kao da je klesao u stecak: Zavrise se putovanje ostase tiha brda/Siva praznina vetar koji bludi/Mesto koje nema mesta u zelji al nudi/Zlo da nas spase i istinu otkriva…

 

Ramo Kolar/Dino Kassalo

 

Komentariši