Mostar izmedju 9 i 10

Smail SPAGO

Mostar izmedju  9  i 10

Ljudski mozak je stvarno cudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu koja moze primiti vise podataka I memorisati sve te primljene podatke, vjeke vjekova. Ali bas sve. Ne postoji selekcija, ovo hocu upamtiti, ovo necu. Onda, kad ti stogod zatreba, samo kliknes na podatak I eto ga odmah u punoj velicini, ja pjesma, ja slika, ja kompletan film. Kad zatreba sjetis se svega. Ponekad nije bas sve jasno i cisto, ali supstanca je tu. A bogami ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije koji niti si htio niti zelio, ali ti iskrsne pa se mucis i boris sa njim. I pitas se, pa zasto mi je bas sad to trebalo pasti na pamet. A moze tako neki podatak lezati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga zacas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduse i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba mucis se belajises, I naravno potrazis pomoc kod jarana, da li mozda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti podatka, vas podatak koji ste izbrisali autiomatski ozivi kao da ste ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nazalost nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija moze kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a mozda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnstajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladica.Doduse za njegovu kompletnu memoriju ne bi trebali gigabajti, nego samo megabajti, ali I to bi bilo dovoljno, I kad bi se ta memorija mogla prekopirati nekom novom deckicu, fudbal bi bio neunistiv, a mozda bi Rodjeni mogli i do krova Evrope.

E sto sve ovo napisah.

Muce me ponekad neki podaci iz moje memorije. Tu su, a nisu mi jasni, nisu mi cisti. Ma nije mi interesantno ono cega se sjetim k‘o s nokta. Zulja me ono sto je nepotpuno, nedopunjeno ili nedovrseno. Mozda je takvo bilo i kad je memorisano. Sa greskom. A dobro je kad ti neko bar malo pripomogne. Naravno ukoliko imas takvog. A opet najdraze mi je kad se prisjetim necega za sta nisam uopste znao da mi je memorisano u memoriji.

A sada da se malo vratim naslovu, jer me je pisanju ovog teksta natjeralo upravo ozivljavanje nekih podataka, dogadjaja, desavanja.

Uoci ratra sam radio u predstavnistvu Koncara iz Zagreba u Mostaru. U ulici Ante Zuanica. Kad takvo nesto reknes nekom iz Mostara prvo ce te pitati, a gdje ti je to.  Za kucni broj te niko nece ni pitati, jer u Mostaru se nikad nista nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa malo ispod Peciva, preko puta Salona  namjestaja.  A ako ni ovo nije dovoljno, onda reknes, ma malo prije Gradjevinske, sa desne strane prije onog nebodera, iza Azrinog salona ili iza Hasine obucarske radnje.

Aaaa…sad znam.

Jer tako je tada nama zivio Mostar, a zivi i sada u nama, onaj Mostar. Naravno u onima kojima memorija nije ostecena ili koji jos zele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija  po sadasnjim naucnim pretpostavkama, ni kod koga nije izbrisana. Samo je stvar u tome, zeli li se ona koristiti, ili se nadopunjuje nekim hibridima I falcifikatima, a  kod nekih se  uvalio neki zli, jos neotkriveni virus, za koji jos ne postoji neka efikasna antivirus zastita.

Iz mog biroa u Zuanicevoj sam svakodnevno isao na poslovne kontakte po mostarskim firmama, a bogami i po citacvoj Hercegovini. Bila su mi vrata svukud sirom otvorena, od Prozora do Konjica, preko Livna, Gruda do Ploca i Neuma, pa do Trebinja  i Gacka. I svugdje sto se nalazilo unutar ovog kruga. Nikad nije bio problem nabaviti fina hercegovackog duhana, vina, ili prozorke rakije sljive, a niti nevesinjskog sira puskara ili gatackog kajmaka.

A kad bih bio u Mostaru, onda bih isao u juznu industrijsku zonu, desnom obalom Neretve od Sipada do Sokola i dalje do aluminijskog, a lijevom stranom od Fabrike duhana pa sve do Sokare i Vinarije,

A na sjeveru pocevsi od Hekoma, do Predionice i Hidroelektrana. Sve je to bio Mostar. Jedan.

 A kad ne bih isao okolo, kad ne bih isao juzno ili sjeverno, a bivalo je pocesto I toga, napravio bih jedan krug pjeske , tamo do Tepe I do Starog Mosta. Da se promostarim. Najdraze bi mi bilo proci ovu relaciju izmedju devet I deset ujutro. Tada je vecina preduzeca ,usput, imala pauzu za dorucak. Neko od devet do devet i po, a neko od devet i po do deset. Od Zuanica ulice kraj Hita, niz Korzo, preko Musale, Fejicevom do Tepe i do Starog grada, bilo je srce Mostara. A od devet do deset citav Mostar je bio na ulici, na dorucku. Trebalo je samo proci ovom relacijom pa da vidis svakoga, naravno ko je bio tu. Mogao je covjek na ovu relaciju poci i sa Avenije i sa Balinovca, ali na Hit si morao udariti, pa niz Korzo. A eto ja sam ovu relaciju izabrao, jer sam njom prolazio dobrih dvadesetak desetak godina, i koju vise.

Po izlasku iz biroa morao sam proci izmedju Azrinog butika I frizerskog salona. Okrenuti se lijevo.  Brato i Cak  iznose neki popravljeni frizider iz servisa, tovare ga u kombi. Zeljko izlazi iz magazina, nosi neki rezervni dio u ruci.

Hasa obucar sjedi iza pulta. Popravlja neku cipelu. Gleda preda se. Naocale mu na pola nosa, a na nosu crna fleka pd kreme za cipele. Pero penzioner, iz zgrade preko puta, sjedi kod njega u radnji. Naprdivaju i raspravljaju o nekoj temi, kojoj nema ni kraja ni pocetka i oko koje nikad, dok su zivi nece postici saglasnost, a jedu se zbog nje. Oba ters.

Iz salona namjestaja mase mi Bracuka, zove da navratim. Ima jedna nova. Kaze i pita kuda cu. Navraticu kasnije, kad se vratim. Radi do podne. Sipa casu loze, a ne pita hoces li. Velim, neka rano je. Kasnije kad navratim.

Desnom stranom ulice kraj Kluba penzionera, kojeg su jos zvalu Mehka kita. Tu bih cesto navratio da vidim jesu li mi rodjaci Salko i Halil na kahvi. Cesto bi sa njima bili Ramiz, Dzemo, Zara ili Sabit. Ako su tu, navratim, ako ne, ostavim poruku konobaru I produzim. Kraj Djackog doma na raskrsce.

Na raskrscu se sirio miris przene kahve. Dvije przionice u krugu pedeset metara. Obe rade, a narod kupuje.

Park desno, zgrade na stubovima lijevo, pa Dom. Cesto bih usput sreo Esu. Pitanje, kako je. Srce otkazuje. Infarkt. A on hoda. Ne da se.

Banka. Radi se na njoj. Napreduju radovi. Stakla plava. Luksuz. Ali neka. Ovo nam je tada mirisalo na evropske poslovne centre sa visokim zgradama sa staklenim fasadama.

HIT, trg.

Pred Hitom uvjek puno naroda. Ceka se autobus, ili za Aveniju ili Ilicki ili prigradski. Za Listicu, ili za Krusevo. A ispred gimnazije rodocki ili jedinica za Fabriku duhana. A cekao se blagajski, bunski, capljinski, stolacki I nevesinjski. Tu ces u svako doba dana sresti nekog poznatog. Stati sa nekim minutu, upitati za zdravlje, kako kuci, pozdravi, poselami. Idemo dalje…

Taksisti. Ruke pune maraka I dinara. Kako ide danas? Toliko I toliko. Treba li ista? Nista. Hvala.

Jagnje. Vani stolovi. Nekoliko redovnih posjetilaca. Pije se gola loza ili kahva ili kafa ili kava. Mesingana tacna, dzezva i fildzan i kasikica. Casu vode dobijas samo na zahtjev. Teska je to bila radja za konobara, uz kahvu donijeti jos i casu vode. A cesto se znalo desiti, ako zatrazis casu vodu uz kahvu, da ti samo glavom pokaze na sank, samoposluzivanje. Voda je onog vakta bila dzaba.

Niz korzo. Prvo bi te docekale djindjuve u prolazu. Tu su se prodavale citave godine.

Petica. Dezurni i namjernici piju stojeci. U dnu sale stolovi. Pogledom trazim Edu i Envera. Nema ih.

Na ovom potezu niz korzo pogled ti leti I lijevo i desno. Tu se niz korzo susrece dosta raje. Moras paziti, jer ti neko poslije kaze, sta si dig’o glavu, ili sta si se uobrazio. Ne’s ni da pozdravis. Ademovoj zeni samo mahnem glavom u znak pozdrava. Zdravljak joj pun musterija. Pa onda Astra, pa Benco sajdzija, pa apoteka. Ispred apoteke uvjek neko poznat. Iz Doma zdravlja u apoteku po lijek. Ako je stari poznati bolesnik, pitanje, kako je sad, a ako je neko novi, pitanje, sta je sad. Gripa. Nista. Proci ce. Ako uzimas lijekove prodje za sedam dana, a ako ne uzimas, prodje za heftu.

Na raskrscu kod Revije cesto bih sreo Seju, Davora i Encija. Radili su u Projektnom birou iznad Revije.

Preko puta su stajala raja iz Elektricnog. Eso, Nona, Hasa, Mustafa, Mujke, Braco, Mirsa…

A na ovoj relaciji, niz Korzo,  cesto susretnes nekog ko mora na sud ili u gruntovnicu. Na ovom putu uvjek bi mi bilo drago susresti Senadu ili Nadu, a cesto bih potrefio i Aida. A susret sa Ernom nikad ne bi bio kraci od frtalj sahata. Uvjek je imala nesto interesantno za reci. Svi poslovno. Pozdravi u prolazu.

Bristol. Dezurni podupiraci izloga. Isto kao i pred apotekom i  ispod Revije.

Terasa ispred Bristola bila je popodnevna terasa, jer bi do podne upekao zvizdan. Zato se do podne sjedilo na terasi pred Neretvom.

Titov most. Ako ides lijevom stranom od Bristola ka Neretvi obavezan je bio pogled  u zelenu plahovitu Neretvu. Trokut, Crveni restoran, Vila, Carinski most, Tehnika do mosta. Ako ides desnom stranom, pogled prema Bunru i Biscevica cosku.

Prelaz kod Neretve prema Banji. E moj Mujaga! Ko ima para neka se kupa u banji, a ko nema eno mu Neretve.

Muzicka skola. Izmjesani zvukovi klavira violina i solfegia. To nasa omladina vjezba klasiku za buducnost.

Musala. Lijevo prema recepciji Neretve, parking kod parka, taksisti, cesma, a prije cesme je bila cenifa, pa zdravljak na cosku. Putnik. Musala je nekada bila veliki trg, cetvrtastog oblika, bila je jedno vrijeme i parking i stanica medjugradskoh autobusa, dok nije izgradjena autobuska stanica. A onda je nekom palo na pamet da unisti trg i da provuce ulicu sredinom, a travnjak i cvijece, lijevo I desno?

Od cose muzicke vec se osjeca miris starog grada. Desno lutrija, pa zlatara Tarcuki, pa trafika, pa Cule. Dnevni boravak Jure i Nede. Lijevo burekdzinica, pa obuca, pa posta. Malo prije rata posta je preuredjena.  Nova tehnika, nove govornice. Iza poste je bio slobodan plac, parking, lijevo Lovac. Onda nekoliko cevabdzinica. Zlatara. Na cosi frizerski salon. Desno reklamni pano za kino, Partizan, Zvijezda i uskoro. Lijevo Kras. Za pultom Sabina. Stotine malih cokoladica, bombonijera, bajadera. Hiljadu boja. A cesta slika, pred radnjom plavi folcika i Zijo inspektor.

Idemo dalje.

Plac ispred Jugobanke. Mujo Trovac. Uvijek neko poznat tu sjedi. Tu se pricaju prave stvari, dobijaju prave informacije, a cuje se I najnoviji vic. Tu se mostarovalo. Kahva obavezna. Espresso. I kolac.

“Molim vas koliko jos ima do opcine” – upucuje se pitanje Muji, koji je upravo posluzio goste kahvom. Pitanje kazuje sve.

“Samo pravo, prema jugu” – pokazuje Mujo rukom, “Prva opcina ti je u Metkovicu”. Pitac ostaje zbunjen, a prisutni se kidaju od smijeha. Mostarluci.

Kino Zvijezda. Za dokone, daje se predstava od deset ujutro do podne. A kud ce opet popodne? Pred kinom Oma Batlak. Svercuje karte, a pola kina prazno. Naucio tako. Imao sam utiosak da gleda predstave i od deset i od cetiri i od sest i od osam.

Domicil, nesto lijepo za oko i dusu. Kultura u srcu. Taman smo se bili poceli navikavati na takvo nesto.

Parkic desno, prema izvidjacima. Koncertni podij Mehe Dzegera. Tu je odrzavao njegove rane koncerte za raju.

Roznamedzijina dzamija. Galerija.

Koscela. Cesma pod koscelom. U sred ljeta voda hladna ko led. Za putnika namjernika. Korito cesto zacepljeno,  pliva pola ulice.

Dalje, ljepota od ducana, izloga, kafica, uvecer bi ovuda sve bljestilo od svjetlosnih reklama. Evropski nivo. Samoposluga. Gore predsjednistvo opstine.

Park. Spomenik Osmanu Djikicu. Sehitluci.

Desno urbanisticki. Neko uvijek ceka neku dozvolu. Poznajes li toga i toga, ili tu i tu? Bilo bi cesto pitanje. Do nekoga se moralo. Eto ti ga tu stoji. Na cosi. Ma ne uznemiravaj ga sad, vidis da je na pauzi. Bice to u redu. Smajo, Mirza, Mida, Zijada, Lejla, Hamdija, Zlatko.

Lijevo Karadzozbegova dzamija. Rijeka stranaca, citave godine. Petkom dzuma.

Socijalno, pa park, pa opstina. E ovdje moras stati. Trazi se nekoga iz katastra, ili iz uprave prihoda, ili iz inspekcije, ili iz maticnog ureda.

Ramiz je tu obavezno, Ahmet, Zijo, Davor, Mijo, Pero, Gala, Stanko, Dule, Mladjo. Kud koji, mili moji???

Sipad, Zenicka mesara, kafic do kafica, butik do butika, pa odbojkasi. Student, tadasnja prva liga.

Tepa. Guzva. Miris jela iz restorana Tepa, iz Ribarnice, iz buregdzinica. Senka i Caki otvorili novu radnju. Kahva dobra, a i jelovnik.

Zila, dvojica brace sandzakljia, Senadina tetka, svi prodaju na standovima ispred Tepe. Satovi kod Bece harmonikasa.

U ribarnici sjede Salko, Huso, Bajro, Tonca, Braco, Mile i Ejup. Raja sa Tepe. Sta je ovo, je li zbor radnika. Bez kahve i loze ne mozes proci. E da je bila samo jedna. Uvjek raspolozeni. A tu bi opet dosao i onaj ko ovdje nije imao posla. Da se vidi poznat, oko Tepe, da budes vidjen, da se kahvenise sa prijateljem.

Babo Halil i Hasan, dajidza Beco iz pcelara. Tetak Idriz prodaje zelen. Najsvjezija jaja su kod tetke Mine. Ilicke kavade kod Matije I Ivana. Zeni od rahmetli Halila je preko osamdeset, a svaki dan dodje na Tepu i prodaje zelen. I zna i vidi. Zimi su na Tepi bivale dobre jabuke, a ljeti karpuze kod makedonaca. Znao sam ih nekoliko. Bivali su godinama ljeti u Mostaru. Sir iz kace kod Ilijasa iz Novog Pazara. Suho meso, prsut iz Podvelezja, stolacka plaha, sir iz Nevesinja, kajmak iz Gacka. Znalo se je odakle je sta najbolje.

Medrese. Izmedju Tepe i Koski Mehmed pasine dzamije. Obnovljene. Prije rata pod upravom Tepe. Kulturno znanstvene ustanove i kancelarije. Atelje “Guce” Vladovic i supruga mu Emina I kcerka Djul-Emina. Camil, Melanija i Bela u turistickom, a Marija u Matici iseljenika. A u samom cosku Mustafa Balic u Savezu energeticara. Otkud energeticari pred dzamijom, u medresi? To je bila nauka.

Sa Mustafom se morala popiti kahva ili pojesti cevapi iz Enine cevabdzinice.

Hajrudin “Uco” docekuje Svabe, Talijane, Cehe, i ljeti i zimi. Penzionerske dane je tu najljepse provoditi. Uvijek zivo i prometno. Mjenjaju se grupe turista. Ovdje je bilo najinteresantnije popeti se na munaru. Vidis Mostar jednim pogledom, od Hamzinog Cima i Ilica, Podhuma, Zahuma, Mahale, Luke pa dalje do Rodoca i Ortijesa, ako nema sumaglice. Pa Brankovac, pravoslavna crkva,  i sve do Zalika i Rastana. Rudnik u daljini, a ispred soliteri na Aveniji i bjelina Centra dva i Cernice i opet do katolicke crkve. A odmah ispred, preko Neretve, hotel Ruza i Simfonijski. Onda Stari most.

A dole zelena Neretva. Ponekom se zavrti u glavi od ovoga.

Stari grad tu pocinje zvanicno, a osjeca se vec od Musale, a bogami i od Hita i od Djackog doma.

Uvjek mislim, je li Himzina “lijepi li su mostarski ducani” nastala ovdje i odavde ili negdje drugo.

Ascinica, Zlatara, kaisevi i rajsferslusi kod Firdusa, cevabdzinica, Ribari, Evropa, pekara, Turisticki biro,  “Preporod” i Zlatko unutra.

Tu se uvjek cula fina rijec I muzika, a bogami I pjesma ponekada. Kao poslije onog predavanja o Mujagi Komadini, kojeg odrza Hivzija Hasandedic u Vili. Nakon predavanja djuture smo otisli u Preporod. Zlatko prihvatio sargiju. Doktor Emir bio to vecer domacin u prostorijama. Omladina, mladi pjesnici, Nusret, pa mlada lijepa, prekrivena, Boskailo. Pjesme o sipku, suhoj smokvi. Pa zapjevasmo: Dvore gradi Komadina Mujo. Mirsada, Irfan, Salkica, Ramiz, ja sa njima. Doktor odlicno pjeva. Ode pjesma niz Neretvu, ispod Starog mosta, put Donje Mahale i Luke.

Eh!

Niz Kujundziluk polahko! Kaldrma strma, uglancana I klizava. Mora se pazljivo pogotovo za kisna vremena. Atelje do ateljea, ducan do ducana. Kafana, Terasa, labirint.

Ides lagano, da se ne okliznes. Moras gledati preda se, ali pusti pogled sam leti prema bijelom luku, preko hladne rijeke.

Opet koscela. Ispod koscele stolovi. Hladovina do podne. Tesko je proci mimo, ako tu sjedi neko poznat i vice ti: Haj, popij jednu s ljudima.

Amir mi je jednom dao precizne crteze sa dimenzijama Starog mosta. „Moze li jedan exkluzivni lift, od Neretve do vrha kule na desnoj strani, i to stakleni“ da se moze posmatrati Most i Neretva iz njega. Crteze sam odmah proslijedio Rozmanu, da dadne tehnicko rjesenje, i eventualno ponudu. Takvi liftovi su se vec ugradjivali sirom svijeta uz poznate svjetske objekte. Zasto ne bi bilo i zu Stari Most. Nikad ne dobih odgovora nazad. A i bolje je. Sta ce lift uza Stari Most.

Prije mosta jos Nijazova galerija, pa Salkina, pa stari Celebic sa bakrorezima.

Oko Mosta i na Mostu legende. Finkovi. Goran, Jadranko, Vlado. Praznik je bio susresti Emira na Starom Mostu. Mostarska lasta.

Most!

Na vrhu se moralo zastati i pogledati u vodu i niz vodu. I pljunuti, da vidis koliko dugo traje let. Lijevo Duradzik, desno sitni pijesak i Radobolja. Lucki most.

Kahva na cardaku, ili u slasticarni ispod. U Salkinoj Amiri, kahva je sa rahat lokumom, i sa casom vode. Kapija pa prijecka carsija. Safa. Nijaz. Splet muzike, boja i svjetlosti, mirisa. Muzika Orijenta, muzika Bosne, muzika Mediterana. Ascinice, cevabdzinice.

Jusovina lijevo i Nihadov Polo, pravo ka Vakufu i Gungi, dalje do Bahre, a desno pored dzamije na Djerizu ili u Tabhanu ili u Ruzu.

Ovdje stajem sa razmisljanjem. Kud. Lijevo kroz Jusovinu do Salke i Jusufa, ili pravo na Bulevar, ili desno u Ruzu, ili kroz Cernicu.

Ova dilema mi cesto zasteka memoriju. Oznoji me. Jesam li ikog zaboravio, jesam li ista preskocio, usput, od polaska do ovdje. Da nisam koga odmostario. Dalje cu lahko. Kud god krenem, nase je. Mostarluk.

Ovim putem prolazio sam barem stotinu puta godisnje, pa puta dvadeset godina, najmanje. Cifra je to. Svaki se detalj urezao u sjecanje. Za svaki milimetar me veze jedan dogadjaj ili uspomena. A godine lete. Zaborava se bojim. Zato ovo i zapisah.

A sada odoh kraj Ruze, preko Bulevara, kroz Lisku do Rondoa. Pitanje je hoce li na Rondou iko sjediti u hladovini. A sa Rondoa cu se nekako doteturati u kancelariju.

Sa pauze.