Jucer iskoristih dan za malo kulturnog uzdizanja. Museum Tag, svakog prvog cetvrtka u mjesecu, ulaz besplatan za gradjane Kelna. Otidjoh prvo u Römisch-Germanisches Museum, ostadoh bogami dobar sahatak, mozda sat i po, a onda predjoh u susjedni muzej avangardne umjetnosti u Ludwig Museum. Tu se zabavih vise od dva sahata. Postavka svjetskih umjetnickih dostignuca, a na gornjoj etazi postavka “Politische Bilder” ruski fotografi 1918-1941. Vrlo interesantno. Muzej ko muzej.
Nasa raja bi rekla: Jebo muzej. Ali eto. Nesto vidis, nesto cujes. Prosetas unutra u toplom, ako se vec po ovom minusu ne moze dugo setati vani. A dzaba. Ugodno sa korisnim.
Ali mostarac u svijetu ne bi bio mostarac, ako se ne prospe ili ako ne provali stogod.
U historijskom Rimsko-Germanskom muzeju jedna grupa gleda jedan kameni luk, precnika otprilike 5-6 metara.Kustos objasnjava da je to bio luk koji su gradili Rimljani birvaktile, iznad ulazne kapije, da su kroz njega prolazila konjska kola, da se uvecer kapija zatvarala. Jedan iz grupe kaze da je vrlo interesantno kako su to rimljani gradili. Okrugli poluluk, tolikog precnika, a da se ne srusi.
Nisam mogao izdrzati a da se ne prikljucim grupi i ne reknem glasno:
– – Kod lucnih gradjevina takve vrste najbitniji je onaj zadnji kamen. On citavu kamenu konstrukciju nategne i drzi pod naponom i ne joj da se srusi.
Sva me grupa pogleda. Kustos narocito. Upita me jesam li mozda gradjevinar po struci kad to znam.
Ja mu rekoh:
– – Ne ja sam Hercegovac, a mi znamo nesto o kamenu.
Osjetio sam se nadmocno. Kako me je samo ta citava grupa pogledala znacajno.
U muzeju umjetnosti posebno su mi se dopale dvije postavke koje asociraju na rat. Jedna sa tenkom od papirnih traka koje vise sa jedne stange na dolje i titraju kad neko prodje pored njih. I druga sa americkim vojnicima pod sljemovima, a u nastavku te kompozicije postavljen je stol sa stolicama i automat za Coca-Colu. Americki lifestyle. Dopadose mi se ove postavke. Nema ih na slikama u prospektu. Gledam okolo, nema nigdje table sa prekrizenim fotoaparatom. Ne bi mostarac bio mostarac kad bi prvo pitao smije li se slikati. Dakle prvo uslikati pa onda pitati. Okinuh jednu sliku sa mobilnim, uostalom to i nije fotoaparat, to je telefon. Ali cini mi se nije se svjetlo blica ni razislo po prostoriji, kraj mene se stvori jedno divno stvorenje, mlada kustosica, venj taka, osmjeh od uha do uha. Takve i pasu uz muzeje umjetnosti. Rece mi:
– – Ali gospodine, fotografisanje u muzeju nije dopusteno.
– – Izvinite molim vas. Nisam znao – rekoh pravdajuci se – ako treba izbrisacu ovu sliku odmah sa memorijske kartice.
– – Ne, ne, mozete slobodno zadrzati to sto ste uslikali, ali molim Vas nemojte vise.
Osjecao sam se ne kao mostarac u zemlji cudesa, nego kao BALKANAC.
A Balkanac u Evropi, to je tacno odredjeni synonim, upravo za takvo nesto…
Ali eto, ostade barem ta slika.
Haj vozdra.
