Mostar, move it

Mostar – move it

Čitam neki dan ponovo roman „Bez nade“ naših Osmana i Aziza. Svako novo isčitavanje pruža čovjeku neko novo viđenje onog vakta, birvaktile, a bogami između redova može se pokoja ispod fesa uturiti, može valjat’ i današnjeg vakta.

Došla austrijska vojska u Mostar, čitam tako, rasporedila se na strateški važnim tačkama u gradu. Na tim mjestima su kasnije izgrađeni vojni logori, južni, sjeverni i zapadni. Ali vojska izišla i na plato Podveležja. Počelo se već nešto raditi i oko utvrda. Vojske i radnika koliko god hoćeš. “A svako jutro još za ranijega, iz Donje mahale izbijao bi niz cestu sa magaretom čovjek opaljena i koštunjava lica”. Avdo Dračić. Na magaretu bi izgonio vodu da napoji vojsku i radnike. Naravno i da naplati za uslugu. A sin mu, Muše, bio je stalno gore. Pekao je i prodavao kahvu. Na goloj meraji. Kako je vojske bivalo sve više i više, ne bješe dovoljno jedno magare i dva burila vode, pa Avdo kad bi prodao jednu turu, trk nazad po drugu. Tako bi napravio dvije ture do podne, sa Neretve u Podveležje. Kasnije nabavi još jedno magare…itd. Godinu ili dvije kasnije, Avdo je već  imao dućan u gradu. Biznis i onoga vakta. Dok su jedne porodice odlaskom Turske i dolaskom Austrije propadale, ili prodavale sve živo i neživo, i put pod noge put Turske, drugi bi ostajali, a neki bi i uspijevali, kao Avdo, kao uostalom i mnogi drugi u bilo kojem drugom vaktu i bilo drugim okolnostima i uslovima.     

Čitao sam ovu knjigu još i prije, i sjetio bih se ovoga detalja sa vodom i magaretom skoro svaki put kad bih ljeti došao u Mostar, kad god bih sjedio sa rajom pred nekim kafićem i pogledao prema Fortici. Imam već nekoliko godina žarku želju da pješke odem na Forticu. Predlagao sam to nekoliko puta raji. Međutim nikako ne mogu naći istomišljenika. Navikao sam se ovdje, u bijelom svijetu kretati. Za ove moje godine joging nije baš najpovoljnija disciplina, ali Wanderung, kako to Švabe kažu za hodanje, ili Nordic Walking, ono hodanje po suhu, sa dva štapa, izvanredno paše ljudima u mojim godinama. Ovdje pravim te pješačke ture, po pet, šest, a bogami ponekad i deset kilometara, bez problema. Dva do tri puta heftično. Postoji bezbroj označenih i uredjenih staza, samo dobre tene na noge. Meni ta pauza od mojih treninga prilikom boravka u Mostaru ne smeta toliko. Nadoknadim ja to po povratku. Ali zašto ne i u Mostaru. Aktivni odmor je uvjek najbolji.  

Gledajući ispred kafića, zamišljao sam turu: sa Musale, preko Mazoljica, pa preko magistrale, a onda cestom, asfaltom. Krivina po krivina, do Fortice. Rekoh to ljetos jednom jaranu, a on me presječe iste sekunde, čak dobih utisak da se malo i ljutnu:

          Ma koga to interesuje. Haj ti sećijaša digni sa sećije.      

Možda je to tako, a možda i nije. Kad je onog vakta mogao Avdo sa kenjcom i dva burila, danas se može jos lakše. Pokretni kiosk. Onog vakta mušterije su bile na brdu, a Avdo se potrudio da donese vodu i uzme lovu. Na dašnji vakat prvo bi voda morala izaći gore. Napraviti dobru ponudu i reklamu. Mušterija ce doći, a sa mušterijom će doći i lova. Sa Fortice se, pogotovo ranim jutrom pruža fantastican pogled na Mostar i na bjelopoljsku kotlinu. Sunce ti je iza leđa , taman pomolilo iza Veleži. Dušu dalo za okinuti na desetke fotografija za uspomenu, a onda u zimskim mjesecima liječiti nostalgiju od Osla do Chicaga i Pertha. Ovakav pogled se u svijetu i traži i plaća. Naučili su naši ljudi, boraveći u preko stotinu zemalja svijeta, izaći izvan grada, prošetati, projogirati. Fitness i wellness. Uostalom tu su naviku ponijeli sa sobom kad su odlazili iz Mostara. Na Bunu, u Blagaj, na Ruište,  išlo se i onoga vakta. Ali moraš čovjeku nešto i ponuditi. Klupu za sjesti. Sa finim pogledom na Grad. Čašu vode, minimalno. Drink Water. Caffe to go! Lagani sandwich. Sve po cijeni 1 KM. A stotinu čaša vode, stotinu KM. Svaki početak je težak. Ali, zar nije Avdo Dračić isto tako počeo, bos i go, sa jednim kenjcem i dva burila. A kasnije dućan na Luci.     

Sve skeptike ću lahko ubijediti  i kontrirati im na svaku primjedbu. Zmije? Tamo gdje ima ljudi, nema zmija. Zvizdan i Čelopek? Pa na turu bi se moralo poraniti, a po povratku, ako ugrije, skinuti majicu i sunčati se, dok hodaš niz brdo. A po dolasku u Mostar, na Neretvu, na Pijesak, umiti se, rashladiti se, pa onda na kahvu u stari grad.  

Usput, mogao bi biti postavljen kakav pokretni kiosk i na vrh onog puta kuda se silazi i izlazi sa Pjeska.

A konkurencija bi isto to mogla učiniti i na Humu. Nešto u ovome smislu, čitam, radi se već u Blagaju, za turu iz Blagaja na Grad Hercega Stjepana.

Sitna i jeftina ideja, a za Mostar bi značila puno u ovakvim vremenima. 

Ili ćemo sačekati da nam ovakvu ili sličnu ideju realizuje stranac. Onda bi lakše mogli kritikovati, kako nam se oduzima ono što je vjekovima bilo samo naše.

Smail Spago 

 

 

.

Komentariši