Skakač s mosta

Prica objavljena u danasnjem Oslobodjenju, prica koja ne ostavlja nikog ravnodusnim:

 

Skakač s mosta

Dragan Janjić, knjizevnik

Ilustrovao: Božo Stefanović

 

Najbolji predratni skakač sa Starog mosta u Mostaru bio je, na opšte čuđenje i još veću žalost, osuđen na smrt i to strijeljanjem. Na plakatima izlijepljenim po ulicama grada pisalo je da če presuda biti iz vrše na javno, u nedjelju, u podne, godine hiljadu devetstočetrdesetičetvrte i to na sljedeći način: poznati skakač biće izveden na most, sa kojeg je toliko puta letio u Ne re tvu, a po tom če se na dati znak vinuti kroz vazduh gdje će ga dočekati puščani meci streljačkog voda. Umrijeće u zraku i pasti mrtav u rijeku. U obrazloženju presude stajalo je još i ovo: kazna se izriče zbog dokazane saradnje sa neprijateljima Rajha, odnosno partizanskom bandom, ko ja će, takođe, jednog dana pasti u ruke pravde. Građanstvo je dužno da izađe na mjesto izvršenja kazne. Preko noći, plakat je nestao sa zidova i nikad nije ugledao svjetlost sutrašnjeg dana.

Nedjelja u podne, tog julskog da na bila je vrela i nesnosno sparna. Užarena okolna brda držala su nad gra dom treptav i suv sloj vrele, guste jare. Vojnička lica, koja su u stro u pratila skakača do mosta, bila su prelivena znojem koji se cijedio preko okovratnika uniformi, pekao za oi i stvarao grimase. Optuženi skakač, po ime nu Zof, što je očigledno bila skraćeni ca njegovog smiješnog i za ovo mjesto čestog prezimena, koračao je bos po vreloj mostarskoj kaldrmi sa vidljivim tragovima mučenja na sebi. Ulice su bile puste, pritisnute neumoljivom po dnevnom žegom. Jedan vojnik nije izdržao I pao je iz stroja kao pogođen snajperom iz velike daljine. Zof ga nije ni pogledao. Koračao je dalje, vezan, ali vedar sa jednim blagim, jedva primjetnim osmijehom preko savršeno mirnog i spokojnog lica. Od zatvora, zvanog Ćelovina, do Starog mosta, prošao je gotovo kroz čitav grad i usput pozdravio nekoliko slučajnih poznanika, koji su ostali nijemi i potpuno zbunjeni. Tačno u podne, doveden je na most, do njegove najviše tačke, odvezan i spreman da na određeni znak poleti kroz vazduh. Bacio je pogled na rijeku ispod sebe, ocijenio njenu čud, dubinu i upamtio njenu boju. Još u zatvoru, odlučio je da skoči na noge kako bi prema streljačkom vodu bio okrenut licem, odnosno prsima. Zatim je pogledom obuhvatio grad što se prostirao duž korita rijeke, oslonjen na njen sivi stjenovi ti kanjon i svojim kamenim kućama okrenut mostu. Nigdje nikoga nije vidio. Ali je znao da ga iz hlada dubokih prozora gledaju oči njegovih sugrađana i da vide most, što iznad njihove rijeke spaja obale u položaju koji prkosi svim za konima teže, vremena i postojanja. U tom času, sunce je nad njim stalo.

Jedan oficir, iznerviran vrućinom, skinuo je kapu i bijelom maramicom obrisao znoj sa čela, a onda strogo i užurbano iz dao naredbu za skok. Streljački vod od deset vojnika bio je postrojen ispod mosta na onom mjes u gdje se Radobolja strmoglavo ulijeva u Neretvu. Vojnici su držali puške na gotovs. Ta da je Zof poletio kroz vazduh raširenih ruku i malo naget naprijed kao da prvi put posmatra bezdan ispod sebe. U trenu koji slijedi, linija leta skakača i linija leta puščanog plotuna, po svim zakonima balistike i vjerovatnoće moraju se negdje u prostoru sresti…

Prema podacima, u koje treba vjerovati, jer drugih nema, niti se mogu izmisliti ili mijenjati, let ovog čovjeka otpočeo je mnogo ranije, prije nego što je izbio rat i prije nego što je iko posumnjao u mir.

Za pravo, Zof je rođen u siromašnoj željezničkoj porodici, kao de se to dijete, prije dvadeset pet godina ili tačnije rečeno odmah poslije Prvog svjetskog rata. Odrastao je na strmom i pjeskovitom kanjonu Suhodoline, iznad potoka Dronje, u jednoj od onih hera vih kuća ispod nove pravoslavne crkve. Otac mu je bio mašinovođa na pruzi između Mostara i Konjica, gdje se u ono doba, zbog zupčanika, mijenjala lokomotiva. Sin mu je, pričaju, bio đavo od djeteta, ali bistar premda ne dovoljno vrijedan. Pohađao je čuve nu mostarsku gimnaziju, nedaleko od željezničke stanice, u kojoj profesori nisu lako đacima gledali kroz prste. Jednom prilikom, za opkladu od pet baklava, legao je između tračnica da bi pre ko njega protutnjao teretnjak. Njegovi prijatelji posma tra li su taj podvig sa prozo a svojih učionica sa osjećanjem straha i neskrivenog divljenja. Kao dječak, počeo je skokovima sa Musale da bi u petnaestoj godini poletio sa Starog mosta u Nere vu a već u osamnaestoj postao najbolji skakač na glavu za Mostar i narvno najširu okolinu. Po tom je izbio rat! Tako je njegova hrabrost, napokon, mogla da se suoči sa užasom i pretvori u duboko osječanje dužnosti, koje će ga sasvim obuzeti, ali u isto vrijeme primači smrti. U momentu nepažnje, kad je magacin municije u Sjevernom logoru na Carini trebalo da odleti u vazduh, bio je otkriven na veoma bana lan način kako to obično biva, uhapšen i to baš kad je rat počeo da se pri bližava kraju.

Sa druge strane, let puščanog plotuna od deset ubojitih zrna, krenuo je, takođe, ranije, odnosno, prije potezanja deset istovjetnih obarača. Prema izvorima, koji navode na pretpostavku, može se doći do konstrukcije, čija uvjerljivost zahtijeva dosta truda i naravno mašte. Na ime, u proljeće iste godine, jedna od fabrika municije iz oblas ti Rura, tačni je iz okoline Esena, bila je preko noći prebačena na nepoznato mjesto i u najkraćem mogućem roku osposobljena za proizvodnju.

Razlog tome, bila su sve češća saveznička bombardovanja vitalnih centara njemačke vojne moći. Bila je to, za pravo, jedna od onih fabrika koje su Nijemci držali u strogoj tajnosti sve do pred sam kraj rata. Međutim, ono što se pouzdano zna jeste upravo podatak da su žene, i to pretežno seljanke, bile u njima jedina radna snaga. Prema tome, za povjerovat je da su ruke je dne plave, jedre njemačke djevojke bubuljičastog izgleda, već mahinalno za tvorile kartonsku kutiju, veličine skupog parfema, koja će bi ti otvorena na dan strijeljanja u onom istom Sjevernom logoru nadomak Mostara.

Da je slučaj htio kao što nije, do toga sigurno nikad nebi došlo. Ali, bilo je suđeno da sadržaj pomenute kutije, bez oznake o porijeklu municije, što je ta-kođe, bio sastavni dio strogo čuvane tajne, bude podijeljen vojnicima streljačkog voda uoći samog skoka. Tako su hladna i nova zrna potisnuta uz pomoć za tvarača u zagrijana ležišta puščanih ci evi, bila spremna da liše života proslavljenog skakača.

I najposlije, slijedi pucanj: snažan i nestvaran. Iz pećina su zagraktale ptice preplašeni golubovi poletjeli iznad krovova i bašta. Zof se u tom presudnom trenu nalazio u zraku na pola puta između mosta i rijeke. Putanje ispaljenih zrna zavisile su sada od rasporeda voda i streljačke sposobnosti vojnika. Međutim, sa sigurnošću je utvrđeno da su dvojica vojnika bi li sla bi stri jelci u pokretnu metu, o čemu svjedoče tragovi zrna na kamenu mosta, što će reći da su mimoišli cilj. Treći vojnik je u liku skakača raširenih ruku vidio Hrista i pucao u nebo; četvrtom je zatajila puška a da to nije ni osjetio; petom je za drhtala ruka jer ni je znao plivati, šestom i sedmom se rasulo sunce po nebu i u bljesku izbrisalo metu, dok su preostala tri vojnika gađala ispravno. Njihova tri zrna pogodila su Zo a ravno u prsa I prikovala ga za vazduh u tom prostoru na pola puta.

Eto, tako je bilo, tvrde malobrojni preživjeli svjedoci, u šta ne treba sumnjati pošto se tijelo skakača i danas, posl je toliko godina, može vidjeti u istom položaju kao nekad: u tom vječnom letu prema rijeci. Ljudi, prolaznici koji žele da se uvjere, obično bace pogled na most i on im se, iznenada, ukaže. Prizor je takav da posmatraču zastane dah. Istina, nekom se učini da u tom prostoru nad vodom nikog nema osim kamena i neba, ali to je zbog jakog sunca pa čovjek na trenutak obnevidi, što, opet, za ovo podneblje nije nikakvo čudo. Treba se zato izmaći u hlad i ponovo pogledati prema Starom mostu.

Komentariši