OD MINHENA DO MOSTARA ZA TISUĆU MARA
Bilo je to u vrijeme poratno dok sam još mislio
da mogu krpama obući golu Bosnu
i holandskim cvijećem zasadit hercegovačku zemlju posnu.
Uglavom natovarih prikolicu cijelu, ženu i djecu
I uhvatih u zoru ranu široku njemačku cestu.
KA DOMU!! Gas sam pritisko muški
i nado se do noći stići do Bleda,
al nešto mi neda
Ko iz neba bačen kraj mene se zeleni policajac stvori
Na brzom motoru
probah mu smješkom prodati foru
Vozi paralelno, pogledah ga, on mene isto drsko u lice
dade gas i BITTE VOLGEN, slijedi me, upali lampice.
Na parkakiralištu preda me odboru za doček
za prekarečenje brzine 350 mara i birokratski čoček
Sve je legalno, ne upali mi tužno lice i još tužnija priča
Rekoh ženi, – Kako je krenulo nećeš ni za sendviča
U bijesu pritisnuh gas još jače i navih narodnjake
od nervoze sam piš’o, vazdan, kraj pumpe svake.
Austrijske tunele i cestarine plać’o sam od sreće, iz meraka
Majku im švapsku, da mi se dočepat mostarskih sokaka.
Poslije Karavanki stadoh
Da pojedem burek i da poljubim zemlju slavensku
I tek što sam kren’o sretoh milicu slovensku
Isti švabo samo mu motor plav
Jebo ga njegov evropski dedo
Kad skinu kacigu crn
ko da ga je pravio bosanski medo
On sve me lepo “prosi”, traži dlaku u jajetu
Sve štima pretraži dokumente, prtljag i vinjetu
I sjeti se “tovariš” tada da mi nisu bila vezana djeca
Nagrdi me da sam “OČKA” loš,
a to u Sloveniji košta tolara kolko hoš.
Dok ja shvatih da Slovenija ne voli mene ko ja nju
Morah platiti ljubav njenu, voljeh opet pogrešnu ženu.
Pošto “onako” paru neće, a stranu valutu šupak ne prima
Objasni mi da tolare na crpki gospodin ima
Tamo me dočekaše sa smješkom i odvališe mi lijepu maržu
kaže žena” Dao Bog ovako da ikad vidimo sunčanu plažu”
U bespuću Korduna sustiže me opet ruke pravda
Da mi kažu kako se putevima mlade države vlada
I bez pardona mi očitaše pedagošku notu
Ko da sam godine svoje dobio na lotu
Nisam poštovao naseljeno mjesto, sa kućama bez krova
Da ne mislim da mogu šta hoću, ako je država nova
Morao bih natrag u Slunj kod suca, kazna slijedi
zatvorska il novčana globa, kažu, žalba ne vrijedi
I čine mi još gospoda uslugu bratsku, štede mi trud
kaznom na licu mjesta, ko da sam lud.
Tad sam i ja malo popizdio i kontaju i oni – daš šta daš
U par rečenica omekša plavi stav
Postade čudesno bez računa 50 maraka, 800 kuna
Tek što žakoračih u zemlju Bosnu,
Malo iza Bihaća, čekaju me federalna braća.
I oni ljubazni, školovani, mladi
Kući ih puno, a žive svi na jednoj plati.
Pita me –“Koji je gospodin vidio zadnji prometni znak
I koju je gospodin imao brzinu?? ”
“Nisam ništa vidio i vozio sam stoju”, – probah igrati na istinu
Dobro je, – i on iskren reče, – ne bi mi oni ni pisali kaznu
Već njih su dvojica, pa ako može za kafu.
I još me pita – “Gdje se vidi da je auto moje”
a kad mu prstom pokazah gdje i – “KOJE JE BOJE”
Platih kafe pošteno i dadoh još pride
i dobih baška informaciju važnu, tako to ovde ide:
“Gospodine za par kilometara ulazite u Republiku Srpsku
i dao Bog da iz nje izađete brzinom istom
Tamo nisu ko ovdje marhametli ljudi
i nemoj ništa da vas čudi”
Odmjeren pokret palicom i smješak iza plota
Isti Živojunović Bata gdje da on sad putnike fata
“Vidim ozbiljan ste čovek na dalekom putu
i rado bi brzo videli rodno mesto”-, poče on junačku pesmu
Da, hoću li izači jer delikatna je stvara i prekršaj teži
A on je čovek i od nagodbe ne beži.
Pita me “Može li jedna kaznica mala”
“Zašto ne bi moglo ”rekoh“ a koliko je to konvertibilnih para? ”
drugu u plavom Platih pedeset sa smeškom
i pozdravi me vojnički bosanac sa govornom greškom…
U Mostaru petsto metara od rodna doma
Zaustavi me prometna kontrola
Sa dobrim okom za strana kola
Namjesti žgoljo ozbiljnu pozu, spreman da mi dere kožu
I upita u jednom dahu: domovnicu, putovnicu prometnu.
Koliko imam kila, šta sam jeo i koliko sam težak para
To ocjeni učas sa njegova tri lopovska, oka plava.
I pošto bi sve u redu, nade specijalac u papiru grešku
Nemam štembilj carinski, napravio sam povredu zakona tešku.
Nogom je cupko, palicom po ruci lupko i mrko me gledao
Da mu objasnin žurno, dok me nije međunarodnoj predao
Zamolih ga ljubazno da me ne “guzi” pred kućnim pragom
A on da “odgovorim na pitanje i ne igram se vragom. ”
I dok sam od čuda već gubio glas pojavi se od Boga spas
Dođe kolega u plavom, moj rođak Mile, glavom i bradom
Oživi tad moje građansko dostojanstvo i sve sam im u lice sasuo
jebo sam im i od tave držak i može se reći da sam bio drzak
Rokoh Mili: “Tog nepismenog kera veži da više ne reži“
I srao bih ja još da ne reče rođo “Dobro je pali kola i bježi”
Bošković Zdenko, januar 2006
