moj tekst objavljen na portalu Nova Sloboda:
Vozom iz Mostara
Ovih dana pristogoše nam tri vrlo interesantne vijesti iz oblasti željezničkog saobraćaja u Bosni i Hercegovini. U vrlo kratkom vremenu, sve jedna iza druge.
Ponovo vozi voz od Sarajeva za Beograd, nakon više od sedamnaest godina. Čak je i ugledni New York Times objavio reportažu sa tog prvog putovanja pod naslovom „Train Line Across the Balkans Restitches a Region” – ili slobodno prevedeno: Voz koji i fizički povezuje tri države.
Slijedila je informacija da su Željeznice Federacije BiH nabavile niskopodni voz od Končara iz Zagreba i da će taj moderni voz vrlo brzo početi voziti prugama uzduž i poprijeko BiH.
I još jedna vijest, koja u ovom trenutku graniči sa fantazijom, obnavljanje željeznicke veze između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, izmedju Čapljine i Podgorice, a u okviru sveevropskog projekta Jadransko-Jonski koridor.
Dok prve dvije vijesti spadaju u domen očekivanog i tehnički neophodno potrebnog u ovom vremenu, dotle treća vijest o obnavljanju pruge za Crnu Goru, budi sjećanja na davni period, kad se iz Mostara putovalo Ćirom, do Sarajeva, na more i od Čapljine do Podgorice. Ukoliko dođe do realizacije ove ideje, a Crnogorci su dobro zagrizli, otvoriće se mnogostruke mogućnosti za kompletno područje i za obje države. Crna Gora će dobiti još jednu mogućnost izlaska vozom za Evropu, a Bosni i Hercegovini se otvara mogućnost još jednog izlaska vozom na more i korištenje drugih luka, osim Ploča.
Putovanje vozom iz Mostara ima jednu dugi tradiciju, još od prolaska uskotračne pruge od Sarajeva do mora, za vrijeme Austro-Ugarske. Vozom smo putovali na more, vozom smo putovali širom bivše države, vozom smo stizali do Evrope. U Sarajevo se dugo vremena putovalo pretežno vozom. Ujutro oko šest, bio je lijepo uređeni i udoban za putovanje, Olimpik, sa kahvom i sa TV aparatima u svakom odjeljku. Najčesšće bi se vrtili filmovi Benija Hila ili neke muzičke emisije. Onaj, kome je bilo do takve zabave zorom, mogao se lijepo zabaviti do Sarajeva. Drugi su opet prednost davali friškijim informacijama iz štampe. Na željeznickoj stanici u Mostaru, zorom se moglo kupiti sarajevsko Oslobođenje, sarajevske Večernje, ponedjeljkom Sloboda, onda zagrabački Vjesnik, zagrebački Večernjak, Sportske Novosti, te beogradske novine Politika, Politika ekspres, beogradske Večernje i Sport. Sve po želji i šta je kome odgovaralo. Važno je bilo zorom doći do friške vijesti, protabiriti novine i potrošiti vrijeme, dok voz vozi. Povratak iz Sarajeva bivao bi popodne u tri. Opet Olimpikom. A za one koji su imali malo duže posla u Sarajevu, bivao je slijedeci voz, u šest i dvadeset uvečer. Taj voz je u Mostar dolazio oko pola devet. Za duge ljetne večeri ostajalo je još dosta vremena za nešto poduzeti. Sarajevo nam je bilo blizu.
U Zagreb i Beograd išlo bi se i večernjim vozom. Uzmeš kušet ili spavaća kola, preležiš na ležaju do ujutro i sutra dan si spreman i odmoran za planirane poduhvate. Vozovi su bivali puni, i tamo i ovamo. Čak se često ne bi mogla dobiti rezervacija, a bilo je slučajeva da se ova relacija odstoji na nogama, u hodniku. Od polovine osamdesetih, nakon Olimpijade u Sarajevu, bio se intenzivirao i avionski saobraćaj, pogotovo prema Beogradu i Zagrebu. Poletiš ujutro, obaviš posao i doletiš uvečer kući.
Vozom prema jugu, stizalo se do Ploča ili do Kardeljeva. To mjesto je nekoliko puta mjenjalo ime. Tamo do početka sedamdesetih, moglo se Ćirom od Čapljine do Trebinja, a od Trebinja dalje put Titograda i Crne Gore. Prije Trebinja bila je jedna željeznička stanica, koja se zvala Hum. Sa te stanice Ćiro se odvajao za Dubrovnik. Sve ove relacije proputovao sam tih godina, tim legendarnim Ćirom. Poslije prvog osnovne, putovao sam Ćirom do Ploča, onda parobrodom preko Trpnja, u Gradac, u Mostarsko dječije odmaralište na ljetovanje. U Trebinju smo imali rodbinu. Dozivljaj je bio putovati Ćirom od Čapljine, uzduž čitavog Popovog polja, pa sve do Trebinja. Putovanje Ćirom na ekskurziju u Dubrovnik, nakon završetka osmog razreda, ostalo mi je u živom sjećanju sve do današnjeg vakta.
Voz i željeznica su prevozna sredstva koje i dan danas vrlo rado preferiram. Svaka vijest da se oko željeznice i vozova, kako u BiH tako i u Mostaru, nešto pokreće sa mrtve tačke, veseli me kao malo dijete. Ali ponekad izaziva i tugu. Gledam neki dan sliku u novinama. Slikali nešto u Tarčinu, a gore, u drugom planu, na željeznickom mostu, lokomotiva vuče jedan putnički vagon. Zar samo jedan vagon, zar samo tolicno putnika? Voz za Beograd, ponovo nakon više od sedamnaest godina, kažu vozi jedna lokomotiva i tri vagona. Zli jezici odmah dodadoše da je to po jedan vagon za svaku naciju. Noćni voz iz Sarajeva za Zagreb vozi već duže vremena. I ovdje je procurila informacija da je taj noćni skok jedna vrsta horora. Niko ti ne garantuje sigurnost. Kao za vrijeme divljeg zapada. Možes, a da niko za to ne odgovara, ostati ili bez prtljaga, ili bez novčanika, ili bez dokumenata. Putnika sve manje. Uz to jos jedan biser. Na prelasku iz Federacije u Republiku Srpsku mjenjaju se lokomotive i vozno osoblje.
Vijest da su željeznice nabavile niskopodni voz od tvornice Končar iz Zagreba obradovala me, jer vozovi te vrste već voze širom Evrope uzduž i poprijeko. Nek bar u nečemu imamo evropski nivo. A ako ništa drugo, na ovom vozu je nemoguće otkačiti lokomotivu.
Realizacija projekta obnove željeznickog saobraćaja između Bosne i Hercegovine i Crne Gore dala bi nove impulse i otvorila bi nove perspektive razvoja i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Živi bili pa vidjeli.
Vozom iz Mostara za Sarajevo, to je danas putovanje za romantičare i nostalgičare. A putovanje iz Mostara za Evropu, to ostaje i dalje misaona imenica. Nešto zbog viza, a nešto i zbog vozova.
