kolumna u Novoj Slobodi:
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/5887/o-depresiji-je-rijec-kako-pomoci-gradu-i-gradanima
TERAPIJA
Osoba koja je bezvoljna, zatvorena u sebe, ne vidi izlaza i perspektive, traži samo razloge svoje slabosti, umišlja bolesna stanja i neprijatelje i nije u stanju da iz tog kruga razmišljanja i emocija iziđe već svojim negativnim emocijama i razmišljanjima stanje pogoršava nalazi se u stanju DEPRESIJE.
Nema razloga da nekoj društvenoj zajednici sa istim simptomima ne ispostavimo istu dijagnozu.
Ali šta onda činiti, ako je to jedan Grad i njegovi Građani.
Šta činiti sa Gradom koji u svojoj hipohondriji u svakom grafitu vidi fašizam, u svakoj tuči nacionalno razračunavanje,u svakom požaru exstemiste, u svakom kriminalu podmetanje onih drugih, u svakom neuspjehu sve osim realnih razloga tog neuspjeha, sve svoje padove objašnjava iracionalnim i reaguje u svojoj nemoći napadima bjesa i agresije.
Šta činiti sa Građanima koji ne vide u sljepilu stanja da žive ispod najplavijeg neba, kraj dvije najljepše rijeke na svijetu koje grije najtoplije sunce i gdje zemlja rađa najsočnije i najmirišljivije plodove koje oni niti sade niti beru, jer eto ništa nema smisla…Kako im reći da od svega mogu pobjeći samo od sebe samih ne mogu..
Ja nisam vlast, ja nisam Bog ….ja sam samo poznanik, prijatelj, komšija, brat, rođak….dobronamjernik. Šta bi učinio, a da ne izazovem gnjev….
Tom Gradu i tim Građanima rekao bih, probao ih ubijediti, molio ih klečeći da mi povjeruju da ih niko i nikada nije volio kao ja. I slušao bih njega i njih dugo u šetnji kroz ulice i sokake da isprazne dušu i privolio bi ih da pođu sa mnom na dva mjesta da im kažu pametniji od mene šta im je činiti.
I kada bi oni pristali otišli bi prvo Cjelitelju Duša.
On, dobronamjerna starina sa izrazom produhovljenosti i unutrašnjeg mira, bi nas lijepo primio u svojoj ordinaciji.
Tad bi se Grad raspričao u mekoj fotelji i rekao bi da je razrušen i ponižen, a Građani bi izrekli da se osjećaju uskraćeni za svoja prava i građansko dostojanstvo, da se boje svega i svačega i onda bi oboje briznuli u nezaustavljivi plač..
Kad bi emocije splasnule pogledao bit Cjelitelj nalaze ljekara opće prakse i utvrdio da su Građani zdravi ko boca, što bi čak izmamilo prvi smješak na njihovom licu, a da Grad ima povišen tlak i malo holesterola kao i probleme sa cirkulacijom, ali to nije ništa strašno za njegove godine ,a može se lako popraviti smanjenjem divlje gradnje i jačanjem infrastrukture. Ni grad ne bi ostao ravnodušan na ove povoljne vijesti.
Tad bi terapeut izrazio shvaćanje za traumu koju doživiše, ali bi naglasio da se iz toga mora i može izići, ako žele da slušaju njegov savjet. Naglasio bi da se ne radi o nikakvoj bolesti već o stanju duha.
Preporučio bi im više kretanja i bavljenje sportom, bavljenje svrsishodnim poslovima, oslanjanje na najbliže i normalno jednu terapiju koja bi se sastojala od redovnog uzimanja lijekova koji uzgred budi rečeno imaju i neke negativna dejstva koja će vremenom isčeznuti. Tablete će im omogućiti normalniji san i smirenje.
Tableta bi bila pozamašna i sadržala bi sastojke protiv bavljenje samim sobom i ispraznom politikom, povođenje za masama i podlijeganje uticajima i pritiscima, propagande i populizma, padanja u nacionalni zanos…
Na drugoj strani su sastojci koji pojačaju vjeru u sebe i svoje moći, građansku samosvijest, toleranciju, akceptaciju….
Negativni efekt bi se sastajao uglavnom u teškom odvikavanju od upijanja negativnih vijesti i izlasku iz uloge žrtve sistema i urota svake vrste…
Izlazeći od Cjelitelja, Grad i Građani bi me napali:
“Šta si nas kod ovoga odveo ko da smo mi mahniti.. ”
Odbranio bi se šutnjom, a na drugo mjesto bi pošli ne drage volje, već eto što i Grad i Građani drže do zadane riječi, istine i poštenja.
Od Doma zdravlja bi pješke išli Grad, Građani i ja na Bijeli brijeg.Volio bih povjerovati da oni okupljeni mislima o samom sebi, uz put, ne bi spominjali ni Vranicu, ni Stadion….
Tad bi ja povjerovao …da ima nade.
Kod Rade bi zatekli punu čekaonicu, ali Rade ne bi propusti da pozdravi stare poznanike:
“Šta ima,… za koga ste vi došli? ”
“Ma za nas..”,nevoljko bi priznali Grad i Građani.
“Ajd sjedite sad ću ja..”
Grad i Građani bi se smjestili i slušali i gledali dok bi Rade druge pregledao i savjete djelio.
A ljudi istinski bolesni. Sve boleština gora ode gore, beznadnija od beznadnije,a ljudi trpki i šute…Prostorijom bi vladala svježina i krepkost mirisa Hercegovine, a kroz visoke podrumske prozore bi prodiralo sunce…
I Gradu i Građanima bi došlo da odu sa ovog mjesta…ali došo bi red na nas…Radi bi se ozarilo lice kad bi vidio svoj Grad i svoje Sugrađane sve skupa na jednom mjestu i šeretski bi upitao:
“Kako ljubav, sex? ”
“Od tog dvoje ništa, a osjećamo se jebeno”.odgovorili bi u glas Grad i Građani narodnim jezikom
“Šta je problem?…Sad ćemo mi to”…presavio bi Rade prazan list .
“Nema ovog nema onog, ne može se, ne da se, ne ide više vako, za ne izdržat…”….zakukaše Građani.
Rade bi ih saslušao i rekao:
“Po meni nije vam ništa, ali dat ću vam ove trave i recept koga se trebate pridržavati, pa mi dođite na kontrolu za dvadeset godina”
Namirujući trave uz put bi Rade mlatnuo par guzatih građanki po prknu,” Šta je i vi gospoje mlatite politiku…držite se čovjeka kuće i djece, pa će sve u red biti”
Ne htjede naplatiti.
Na receptu bi stajalo…
“Kretati se u prirodi i kaniti se zagušljivih i neprozračenih prostora. Družiti se u opuštenom i veselom okruženju i izbjegavati teške diskusije kao i veća psihička i fizička opterećenja….
Upražnjavati sport i kulturu…jesti umjereno domaću prirodnu hranu i izbjegavati konzervirano i jako začinjeno jelo kao i gazirana pića, kafu i pušenje.. ”
A meni Rade na polasku dobaci: “Mali, pazit ti i na se..kani se pušenja…”
Gizenga 57
Roggel,21.02. 2010.
