Mostar uoči utakmice, kolumna iz Nove Slobode

http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/5916/smail-spago-mostar-uoci-utakmice

 

Mostar uoči utakmice

Za koji dan lopta će se ponovo zakotrljati stadionima širom BiH

Mostar me je uvijek oduševljavao nekoliko sati prije utakmice. Kad bi Velež onoga vakta igrao, u Mostaru je bio praznik.

Nedjeljom prije podne grad bi bio pun,već od ranog jutra. Nekako je svak nalazio nešto crveno, košulju, džemper, ja l‘ kapu. Uglavnom kad bi čovjek pogledao ispred gimnazije prema Musali, ili prema Rondou, ili prema Đačkom domu, sve se nekako crvenilo. Već u prijepodnevnim satima počela bi prodaja karata na ulici. Prvi stol bio bi postavljen kod hotela Neretve. Hoteli Neretva, Bristol, sve kafane do Jagnjeta, bile bi pune. Tu su obavljane psihičke i fizičke pripreme za navijanje. Sastavi ekipa, taktika, tabela. Tamo iz Brankovca, iz Zalika, sa Carine sa Mazoljica kratala bi raja prema Musali i uz korzo. Kod gimnazije je bio jedan crveni kiosk u kome su se prodavale karte i navijački rekviziti. Od Gimnazije, od Crvene trojke, rijeka navijača se slijevala pravcem prema Rondou. Tu su se sastajale grupe iz Mahale, sa Luke, sa Balinovca i kretale zajedno sa zastavama, trubama, čegrtaljkama i ostalim rekvizitima prema stadionu, prema južnim ulazima tribina i stajanja. Od Rondoa ulicom Blagoja Parovica, saobraćaj za vozila je bio ograničen na sporu voznju. Druga kolona navijača kretala se od Hita ulicom Ante Zuanica i pored Đačkog doma i ulicom Stjepana Radića i na raskršću sa Avenijom susretala bi se sa grupama navijača, koje su kretali još iz Centra dva i usput se pridružili navijačima sa Avenije i Rudnika.  Kretali su se prema sjevernim ulazima na tribine i na stajanje. I ulicom Stjepana Radića saobraćaj je bio onemogućen, a skoro da je bilo pravilo da se na utakmicu ide pješke do stadiona, jer u blizini stadiona i nije bilo velikih mogućnosti parkiranja.

Ponekada bi se utakmice u Mostaru igrale i srijedom. Iako bi bio radni dan, grad je isto tako bio pun. Pola firmi bi radilo skraćeno, a pola firmi bi tu srijedu odrađivalo u subotu.

Listao sam neki dan ponovo Veležov almanah. Malo je bilo utakmica na kojima je bilo ispod pet hiljada gledalaca, a u zavisnosti od generacije do generacije, prosjek gledalaca je bio iznad desetak hiljada. Naravno Stadion su punile ekipe iz velike četvorke, Zvijezda, Hajduk, Partizan i Dinamo, kao i navijači Želje i Sarajeva. Incidenti su bivali na nivou pojedinačnih. Uvijek bi se našao po neki budala sa svake strane, ali je to milicija efikasno smirivala, a često bi se sve završavalolo na džentlmenskom šaketanju.  Oni ratoborniji bi odvođeni u stanicu milicije i tamo bi bivali smireni i zadržavani dok ne prođe utakmica. To je bila najefikasnija i najveća kazna. Masovnih tuča u Mostaru nikad nije bilo, niti masovnih incidenata. A suzavac i policijska borna kola, policajce sa pancirkama, gledali smo samo na televiziji, tamo negdje u Engleskoj. Navijači protivničkih timova imali su svoje mjesto na gornjim tribinama i sve se završavalo na tome ko će biti bučniji, a često se znalo desiti,  kao kod one petice  Hajduku, šestice Partizanu ili osmice Dinamu, da posao odrade momci na terenu, i da jednostavno začepe usta protivničkim navijačima. A bogami bi se znalo desiti da protivnik sredi Rođene, pa su navijači Veleža gutali knedle i strahovali za status svog prvoligaša. Ali od 1954 do 1992 Velež je bio konstanta u ondašnjoj prvoj ligi, na pozicijama od druge, a nikad prvi, do one pozicije iznad crte, koja je omogućavala opstanak u ligi te godine. Na jednoj od tih pozicija Rođeni su se našli 1968, godinu prije nego što su stasali juniori BMV za prvu ekipu. Dvije tri godine iza toga Velež sa Sulom, već je bio u Evropi, a kasnije generacije sa Vahom i Bakom, a još kasnije sa Tucom i Kajtazom donijeli su Kup u Mostar, dva puta.

A do prve zvanične Veležove himne “Rođeni, rođeni”, i prije nego što su se navijači po uzoru na sve velike klubove organizovali u “Red Army”, stadionom se orila pjesma:

“Kad sunce zalazi, Velež se snalazi…”

Kad zagrmi desetak ili dvadeset hiljada grla, grmilo je Mostarom. Odjekivala su brda. Pričao mi je jedan čovjek,  koji nije bio neki veliki ljubitelj fudbala, da bi uvjek znao i bez radio prenosa, koliki je bio rezultat. Kaže: „zagrmilo bi jednom, dvaput ili tri puta i ja bih znao po tome koliko je golova palo“. A stanovao je u Zaliku.

Neki dan sam kontaktirao sa jednim Mirzom iz Mostara. Kaže, godište osamdeset i deveto, Red Army Mazoljice. Znači generacija devedesetih. Život mu nije omogućio da doživi ovo što je opisano gore. Zadnja dva gradska derbija odgledao je sa navijačima, pod uslovima koji su svima poznati i koje ne bismo poželjeli ni jednom navijaču bilo koje ekipe na svijetu. Da je po meni, ja bih svakom tome mladom momku, koji ode i odgleda uživo taj gradski derbi , dao medalju za hrabrost.  Jer ako se nekada govorilo da je fudbal više od igre, u Mostaru je odavno igra oko fudbala postala više i od samog fudbala. A mlade generacije, kasnih osamdesetih i devedesetih, žele samo da normalno odu na stadion, da normalno odgledaju utakmicu i da se normalno vrate živi i zdravi kućama.

Kad će to u Mostaru postati normalno, normalan čovjek to ne može još znati.