Sjećanja iz Mostarskih mahala

Semir Kazazić: Prva priča sa Carine

 

http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6029/sjecanja-iz-mostarskih-mahala-prva-prica-sa-carine

Prva priča sa Carine

Kao što se moglo predpostaviti, javiše mi se mnogi sa pitanjem kad ću napisati neku carinsku priču.

A Carina je mahala u kojoj je svaka kuća bar jedna priča, pa se čini da bilo materijala da se napiše veliki roman. Nešto veliko kao  « Rat i mir ».Moja generacija i oni stariji od nas, imamo čak i različito poimanje koji su to dijelovi grada koje zahvata Carina.Ali bolje je da sad zanemarimo takve razlike.

Kad se čovjek misli s kojeg kraja da počne, onda mu se logično nametne najprostije rješenje, da počne od kuće koju je  godinama, svaki dan, prvu vidio. Kad pogleda  kroz prozor ili izidje na ulicu iz svoje rodne kuće, pisac ovih redova bi uvijek prvo vidio preko ulice kuću porodice Ševa. Ako mu pogled skrene samo malo u desno, onda vidi kuću Muje i drugih Kahrimanovića , a to je onda opet cijela serija priča.

Može li se pisati o prošlosti, a da se ne piše o ratu i ružnim stvarima koje uz to idu ? Davno rekoh sam sebi, ako dotaknem ružne stvari onda to mora biti samo toliko da jače istaknu ono što je bilo dobro u zlu dobu. Možda je to djelovalo i na podsvijest, pa zato nikad nisam sanjao ratom razoreni Mostar . U snu šetam beskprijekorno čistim ulicama, zalazim u avlije pune cvijeća,  i hodam samo nama znanim stazama pored, kao suza bistre, modro-zelene Neretve.

U Ševinoj kući još uvijek živi Devleta – Dela. Zovnem je telefonom iz daleke Kanade, poteče rijeka uspomena. Kad smo bili djeca, sačekivali smo i virili iza vrata kad će Dela doći s posla. Pitali se hoće li biti jako umorna, a gledali u nebo ima li oblaka. To su bili uslovi da nas roditelji puste da idemo na kupanje na  Neretvu.Ubjedjivali smo sami sebe da će biti vedro i da mora Dela doći po nas. Nije Dela samo djeci donosila radost. Cijelog svog života pomagala je stare, siromašne i bolesne.  Pitam je kome sada nosi tek ispečene frkove bureka kad nema stare Alke na Luci. A Dela se smije i kaže da je slaba i da nema više snage.

Malo dalje na dnu ulice stanovala je medicinska sestra Anka Lovrić. Decenijama je Anka služila mostarsku medicinu,  a uvijek bila spremna da priskoči svima u mahali. I djeca se manje bojala kad Anka daje injekciju. Došao rat, nadam se da je baš posljednji, a Anka nije htjela nikud da ide. Uzela Dela Anku kod sebe, pazila je i njegovala kao člana porodice. Blokada sa istoka, i blokada sa zapada,a kao  rezultat na Carini zavlada stravična glad. O granatama ne govorim, nisu za ovu priču. Dijelila Dela sa Ankom zadnje mrvice koje je imala. U staroj Kazazića kući ima velika bašća iza kuće koja se ne vidi sa ulice. Muž od moje rodice, vrijedno obradjivao tu bašću pa je po nekad pozivao Delu i Anku da pojedu nešto od povrća ili voća. Pitala bi Anka Delu kao što djeca pitaju , hoće li ih opet Haso pozvati na razljevaču.

U teškim ratnim uslovima, kopnila Anka brzo. Poručivala Dela Ankinim rodjacima, ali pomoći nije bilo. Onda se urgiralo i preko našeg prijatelja Smaje Klarića da se Anka nekako prebaci u bolnicu na drugoj strani. I konačno kad je dogovoren transport sa Unproforom, oprašta se Dela sa Ankom, jedan momak joj prebacuje što » štiti one što ubijaju ». A Dela se ljutito okrene i kaže : »Ti sigurno ne znaš ko je Anka i ušuti, jer ako te ona čuje ja ću te zadaviti ».

Umrla je Anka nekon nakon par mjeseci, ali je makar umrla u drugačijim uslovima od onih koje je ostavila na svojoj Carini.

Ova bi carinska priča mogla imati i sasvim drugačiji početak koji seže daleko u onaj prethodni rat. Izgubila je Dela u onom ratu sestru i brata. Bila u štali kod Ševa partizanska štamparija, i dolazili ljudi iz mahale po mlijeko, čuli su mašinu, ali niko nije ni pomislio da oda. Odštampani se letci raznosili po gradu,  najčešće sakriveni pod ženskom feredžom. Postala Delina sestra Fatima sumnjiva, veza kompromitovana, kako se to onda govorilo. Skrivala se jedno vrijeme kod Kazazića, a onda otišla u partizane. U mojoj familiji se u glavnom nisu rukovodili ideologijom, nego običnom ljudskom da za dobar komšiluk i prijateljstvo nekad valja rizikovati i vlastiti život. U nezaštićenu bolnicu negdje blizu Boračkog jezera su upali četnici i zaklali Fatimu i još jednu medicinsku sestru Hrvaticu, koja se prezivala Oneščuk. Ime joj ne znam.

Delin brat Omer radio na željeznici. Kažu da je na nečijoj sahrani govorio da je ružno što se odvode mostarski Srbi. Ustaše ga pokupile sa radnog mjesta. Kad su ga hapsili  rekoše mu : »Završićeš jednako kao i oni koje braniš ». Omer je bačen u jamu negdje kod Širokog Brijega. I pored svega Dela nije sudila o ljudima po imenu ili naciji, a pogotovo nije mrzila.

Svaka vojska kad udje u grad jednima donese slobodu, a drugima smrt. Dok se ne uspostavi kakva takva civilna vlast, vojska presudjuje. Ubili su oslobodioci jedan broj obrazovanih ljudi koji nisu bili krivi. Osveta je uvijek slijepa. A osvetnici kad ne mogu dostići prave krivce, obično osvetu usmjere na one koji su im blizu – takvi su pak najčešće nevini. Nikad niko nije istraživao objektivno, koliko su ovakvih ubistava počinili oni koji su pred kraj rata promijenili stranu i uniformu.

Pretraživale se tada mahale i prvenstveno hrvatske kuće. Tražile se skrivene ustaše ili eventualna dokumentacija. Tako su jedan dan pretraživali kuće na Carini. Neko rekao Delinom ocu kako su ušli u kuću pokojne Ljube Ćuk. Razljutio se stari hadžija Ševa i uletio tamo vičući : “Šta radite ovdje ? Znala je Ljuba za štampariju u našoj kući. Da je ikad rekla jednu rječ danas niko od naše familije ne bi dočekao oslobodjenje. Izlazite svi van.”

Kaže mi Dela da je umorna. A znam da nije još uvijek umorna ni od godina, ni od vlastitih dobrotvornih akcija. Umorna je od kafića koji se nalazi u prizemlju njene kuće. Iz kafića trešti muzika po cijelu noć, a njena soba tačno iznad izvora buke. Nije samo Dela bihuzur, nego je bihuzur cijela mahala. Istini za volju mijenjali se vlasnici kafića, ali buka uvijek bila ista. Nije uspjevala Dela da riješi problem kafića ni u bivšoj ni u sadašnjoj državi. A u kafiću se ne krši samo zakon o javnom redu i miru, nego i još po neki. Zna to I policija koju često zovu. Tamo gdje postoji država, za kršenje zakona, najčešće slijedi kazna. U Mostaru to još nije slučaj.Deli ostaje da se nada da će joj za njenog života neko omogućiti da mirno spava u vlastitoj kući.

Za kraj ove priče moram reći da je moja Carina položila ispit I u onom I u ovom ratu –  ispit ljudskosti I tako sačuvala dušu. Na žalost u grad Mostar su došli ljudi koji nisu mogli shvatiti duh mostarskih mahala. Trenutno su oni odnijeli prevagu, a hoće li na duže staze oni nametnuti svoju isključivost, ili će duh mostarskih mahala niknuti kao feniks iz pepela, ostaje da se vidi. Sve su ondasnje mostarske mahale bile nedvojbeno antifasističke. Danas je situacija sasvim drugačija. Ali će doći dan kad će neke nove generacije, kao i u nekim evropskim zemljama, pitati kako je ovo sve bilo moguće.

Moja generacija se samo nada da neće biti zaboravljeno kako smo mi živjeli. Da li će iz toga neko uspjeti da izvuče pouku, ne znam.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1 komentar

Komentariši