Dainica Mejra

http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6049/smail-spago-dainica-mejra

 

Dainica Mejra

Sretoh neki dan jednog poznanika, Švabu, ovdje u jednom velikom parku. Granulo sunce i izmamilo ljude u šetnju, nakon duge i hladne zime. Oko njega trčkara jedna curica, tri do četiri godine joj, i dok mi pričamo, on se okrenu nekoliko puta i pozva je da se ne udaljava daleko.

– Meira, komm mal hier! – reče nekoliko puta – Ovo Meira izgovori kao Majra, ali mi to odmah upade u oči.

– Kako se zove curica – priupitah.

– Meira, zašto pitaš?

– Lijepo ime – rekoh, ali pomislih, bože moj otkad nisam čuo to ime.

A nije bilo kod nas familije da u njoj nije bilo neke Mejre, i to baš dainice Mejre. Da je dainici tako ime, niko nije znao, niti je iko pitao. Bila bi jednostavno dainica i to nam je bilo dovoljno. Jedno rijetko, danas skoro zaboravljeno ime. Isto kao i Pašana. Dainica Mejra, dainica Pašana, ili nena Pašana ili nena Hava. Obično bi saznavali da je dainici ili neni tako bilo ime kad bi, ne daj bože morala u bolnicu, pa kad joj dođeš u posjetu, moraš nekoga pitati gdje leži ta i ta, Mejra. Tad bi zastali začuđeno i upitali se: Bože, otkad znam za sebe nisam znao da joj je tako ime, niti sam ikad čuo, da je neko zove po imenu. A zamislite samo, je li vas iko ikada više volio, a da vam nije bio nikakav rod, kao dainica. Dainica je dajidžina žena, a dajidža ti je majkin brat.  A dainica bi stotinu puta znala napraviti kolač kad dodješ, ili pitu, i to baš onu koju najviše voliš. Ona je to znala i nije nikad zaboravljala. Oduživali bi joj se pokadkad sa dvadeset deka kafe i sa kilo kocke. Ali ona te poklone nije zahtjevala, čak bi se malo i zacrvenila u licu, kao eto, nije bilo potrebno…

Kad sam devedeset i šeste, nakon skoro tri godine, prvi put došao u Mostar, majka mi reče, odmah nakon što sam došao:

– Dainica Mejra je teško bolesna. Čula je da ćeš doći i poručila da obavezno dođeš. Čeka te.

Nisam ni raspakovao stvari. Odletio sam odmah. Bila je kod šćeri. Kad me ugledala, nasmijala se. Odmah se vidilo da su to bili zsadnji nefesi.

– Znala sam da ćeš doći – reče.

Porazgovarali smo. Taško je pričala. Imala je toliko toga da mi rekne, a teško su joj riječi prelazile preko usana. Pitala je za svakoga. Kako djeca, koliki su. Reče, nek paze na se u tuđem svijetu. I još reče, pozdravi sve, i onog ko me zna i onog ko me ne zna. Sjedio sam dva tri sata. Rastasmo se.

Sutri dan, napustila nas je. Bješe mi teško. Imao sam utisak da je baš na mene čekala.

Tažak život bio je iza nje. Za njezinu priču bio bi potreban roman. Sedmero djece rodila, od toga šestero živih. Jednog je izgubila još dok je bio mali. Ratne rane bile su iza nje. Iz rata je sa familijom izišla bez gubitaka. Ali rat i ratne igre su joj nametnuli stvari, koje normalan čovjek nikad nije mogao kapirati, niti onoga vakta, a ni sada, evo skoro dvadesetak godina poslije. Njezina dobra i topla duša, nije mogla sve to svariti i obraditi. Pola djece joj bješe na lijevoj, pola na desnoj. Pola rodbine po bijelom svijetu. I sama je čekala tri godine, da vidi djecu i unučad, koja ostadoše na drugoj strani. Srce i duša nisu mogli sve to izdržati.

Pade mi na pamet dainica Mejra kroz ovaj događaj sa početka priče. Koliko nas još ma danince Mejre u životu. Dvadeset deka kahve i kilo kocke, to neće nikoga osiromašiti niti obogatiti. Ali ako je o trunki pažnje riječ, obiđite dainicu, koliko je sad odmah, nakon što pročitate ovo. Možda i ona čeka samo na Vas.

A trunka pažnje je ponekad vrijednija od tone zlata.

Komentariši