Ljubav u Brankovcu – Cezar Danon

 

Moja porodica, otac Avram – trgovac, majka Sarinka  domaćica, sestra Palombika zvana Pomba i ja, stanovali smo u Brankovcu. Brankovac je u istočnom dijelu Mostara. Na sjeveru se nastavljaju Mazoljice, na jugu i jugoistoku su Bjelušine, na zapadu je Glavna ulica (sada Titova), a na istoku su ledine koje produžuju u brdo Stolac. Centralna  ulica Brankovca je bila Ćumurijina ulica (sada Braće Ćišića). Naša kuća bila je na uglu Ćumurijine ulice i Alikalfića sokaka. Preko puta naše kuće bila je Alikalfića džamija, sa haremom i ogradnim zidom, što je bilo u zapuštenom  lošem stanju. Džamija nije bila u upotrebi. Taj prostor bio je, nama djeci, vrlo pogodan za igru. O džamiji se brinuo stari Ahmetaga Alikalfić, koji je hodao sa štapom – dobro cotajući. On nas je ružio i tjerao iz džamije i harema. Na ogradnom zidu džamije bila je javna česma, a na uglu naše kuće slaba ulična rasvjeta. Ulice nisu bile asfaltirane, pa su rupčage i neravnine povremeno zasipane šoderom.

Sa  juga ka sjeveru Ćumurijine ulice bile su: u dužoj prizemnoj zgradi bio je mejtef. Slušajući sricanja  učenje polaznika, ja sam mnogo  naučio i ponekad sam, sa polaznicima izgovarao riječi i strofe. U toj zgradi stanovale su komšije sa mnogo djece čija su imana bila: Ćika, Ćimbur, Mando, Bero, Haso, Eso, Iso, Omo i najmlađi Đemo . Zatim, bio je araluk koji je vodio u kuću sa avlijom, gdje je stanovala učiteljica Ćupina sa sinovima Draganom i Dejanom. Kasnije se tu uselila porodica Karabeg. Slijedi kuća, na sprat sa dva ulaza. U prvom dijelu -ulazu stanovali su Ibrahim-Ibro Puzić sa suprugom Mevlidom, zatim Mevlidini roditelji, te brat Šefko i sestra Šefika. U drugom dijelu na spratu stanovala je porodica Krulj, Ljubo stolar, Gospava  domaćica i djeca Biljana, Smiljana-Smilja i sin Božo. U prizemlju stanovao je Jovo Kovač sa suprugom. Prilikom šetnje držali su se za ruke pa smo ih zvali golub i golubica. Zid te kuće bio je i istovremeno zid avlije Age i Aginice Ćišić. Oni su imali  prostranu avliju, lijepu bačtu i kuću na sprat. Od djece imali su tri sina, Ibru, Hilmiju i Remziju. Sa njima je živjela djevojka Mediha, koja im je bila blizak rod. To je bila čestita, prijazna i humana porodica. Ispričat ću dva događaja vezana za tu porodicu.

 

Nešto prije okupacije bivše Jugoslavije, u Mostar je došla grupa austrijskih Jevreja, koji su se bijegom spasili od nacističkih zločina, a željeli su preko naše zemlje, zatim preko Grčke doći do sjeverne Afrike gdje su bili Englezi. Mi smo prihvatili jedan bračni par, na smještaj i hranu. Oni su nam pričali kakve sve strahote čine nacisti Jevrejima. Ta grupa  napustila je Mostar, i  gubi im se svaki trag.

Noć kada se očekivao ulazak nacista u Mostar, sjećajući se onoga što su nam ispričali izbjeglice – Jevreji iz Austrije, mi smo osjećali smrtni strah. U neko doba noći čuli smo kucanje na ulaznim vratima. Prišunjao sam se i vidio sam da su pred vratima komšije, Ibro i Remzija Ćišić. Kada sam im otvorio vrata, Ibro je rekao: Drage komšije, znamo kako vam je i šta osjećate. Mi ćemo biti sa vama. Samo preko nas mrtvih smit će neko da vas dirne. Nemam riječi da iskažem šta je ta izjava i njihovo prisustvo značilo za nas.  Veliki strah prešao je dijelom u želju za otporom. Probudio se  osjećaj ljubavi i poštovanja pa i sreće što živimo u sredini gdje ima tako divnih, hrabrih, a nada sve tako plemenitih ljudi.

Drugo: 1941. ustaše su kupili, odvodili i ubijali Srbe. Jedne noći su došle po Ljubu Krulja. On se nekako domogao avlije Age Ćišića, ne znajući šta dalje da radi. Komšija- Aga Ćišić sakrio je Ljubu na svom tavanu. Ustaše su došle, kod Age i zatražile da im Aga preda Srbina. Aga je rekao da nije kod njega nikakav Srbin! Ustaše su zaprijetile pokoljem cijele Agine porodice ako nađu  skriveinog  Srbina. Detaljano su  pretresli Aginu kuću, slučaj  a i sreća je pomogla da Ljubo nije nađen. Tako se spasio ne samo Ljubo nego i porodica Age Ćišića. Kolika je to plemenitost, hrabrost i ljudska veličina, dovesti u životnu opasnost sebe i svoju porodicu, da bi spasio komšiju!
Sljedeća je porodica Muhameda i Nevjeste (tako smo je zvali, pravo ime joj ne znam) Ćišić. Imali su tri sina, Safeta, kasnije poznatog kulturnog i pozorišnog radnika Mostara, zatim Nusreta i Vahdeta. Također sa njima je živjela, djevojka-rođaka Biba. Do Ćišića je stanovao Alaga Trklja, sa suprugom i dvjema kćerkama. Alaga je bio  čovjek niskog rasta, mršav strogog i ozbiljnog izgleda, dok mu je žena bila blaga mila i dobroćudna osoba. U narednoj kući, sa avlijom stanovale su porodice Dude i Ćamila Alagić, sa više djece i porodica Almase i Mehe Šahić sa djecom.
Do ugla ulice sa Dudinim sokakom, bile su zgrade porodice Šain. Sjeverno od naše kuće stanovali su: brat i sestra, Meho i Aiša Ćumurija. Zatim, Mirko Bogić, sa ženom i dvjema kćerkama. Mirko je bio trgovac kafom, posebnom vrstom- Moka, pa smo ga zvali Mirko Moka, bio je i ugledan pčelar. Dolazi kuća gdje je stanovala porodica Antelj. Domaćin je bio željezničar, pored žene imao je dva sina. Zatim je naša Sinagoga, a do nje je veća, dosta moderna kuća, na sprat sa lijepom baštom, porodice Popović. U prizemlju je bila  pekara, sa uvjek svježe pečenim hljebom i kiflama. Mnogi iz Brankovca i sa Mazoljica donosili su hljeb u pekaru da im se ispeče.U nastavku ka sjeveru slijede stanovi dviju porodica Tuponja, te kuća porodice Mičić- brice i njegove supruge. Oni nisu imali dijece.  Često su zajedno šetali, uredno i lijepo obučeni, držeći se pod ruke. Poslije kuće porodice Mičić  bila je kuća  krojača Mahinića, sa porodicom. Na kraju Ćumurijine ulice je veća kuća ugledne i bogate porodice Oborina, sa vinskim podrumom u prizemlju.

Komšije ka istoku u Alikalfića sokaka: Uz našu kuću bila je kuća Lujđe i Rafe Palanđić. Oni su imali sina jedinca. Rafo je radio na željeznici, a Lujđa je svaki dan tačno u isto vrijeme išla u crkvu. U sljedećoj starijoj kući  stanovala je Sarićuša sa dvije kćerke, Fatimom i Ramizom.Ona je prodavala fišeke duhana, što je od vlasti bilo  zabranjeno. Predstavnici vlasti – financi često su detaljno pretresali njenu kuću ali nikada nisu otkrili gdje drži duhan. S druge strane ulice bila je lijepa kuća s baštom, poznatog mostarskog slastičara Štauda. Dalje u Alikalfića sokaku stanovalo je više porodica Alikalfića, to su bile: porodica Jusufa  i Jusufaginice, sa simovima Salkom, Ibrom i Memom i kćerkama Tiđom  i Bibkom; porodica Mustafe, vlasnika poznate kafane Pariz i Aiše, sinovi: Homo, Mita i Mirza, te kčerke: Dudka, Bibka i Maida; porodica Ahmetage i Dude, sa sinovima: Muhamedom i Meho  i dvjema kćerkama; porodca Osmanage i Osmanaginice, imali su sinove: Mehu sa nadimkom Duje i Aliju i jednu kćer; Porodica Ibrage i Ibraginice sa sinovima: Đemalom, Fazlijom i Osmanom i sa dvije kćerke; porodica Muhamedaga i Muhamedaginica sa sinom Omerom i kćerkama Begom i Fatimom; na kraju sokaka bila je porodica babe Alikalfuše (nadimak baba, jer je bila babica), imala je tri sina: Ibru, Salku i Avdu. U tom sokaku stanovala je i porodica Bajat. Adem i  Zejna, imali su  više djece, to su : Nijaz i Nijaza, Zijad i Zijada te Suada i Mirsada, kao i  porodica Šunje- Habiba sa četvero djece.

Na južnom kraju Ćumurijine ulice bio je stan obućara-šustera Fočića, koji je imao sina Mehmeda-Mehu. Kao mali dječak Meho se razbolio teškom i opasnom bolešću, koja posebno napada mozak i izaziva smrt ili teže fizičko-psihičke posljedice. Kod Mehe se desilo čudo, odnosno suprotno. Potpuno je ozdravio, a neki umni kvaliteti dostigli su  astronomske vrijednosti. To su: izuzetna sposobnost zapamćivanja – memorija. Mogao je u cjelosti zapamtiti opširan tekst,  pa čak iako mu je bio sadržaj nepoznat. Proljeće 1941. kada su talijanske vojne snage okupirale Mostar, Meho je prvi potpuno savladao-naučio italijanski jezik te je postao uspješan prevodilac. Zatim, sposobnost računanja. Skoro istog trena kada bi mu bila zadana složena računska operacija on bi kazao TAČAN rezultat.  Kao treće, visok-genijalan kvocijent inteligencije. Dakle, sa tim ogromnim,  važnim umnim potencijalom imao je preduslove da postane vrhunski naučnik. Na žalost, umjesto da se Mehi omogući usavršavanje i daljnje razvijanje tog intelektualnog blaga i usmjeri ga u naučne- čoječanstvu korisne svrhe, Mehu su odveli u Beograd na kraljev dvor i svojom  sposobnošću za računanje uveseljavao je prisutne dvora. Nije pretjerano ako se kaže da je možda čovječanstvo izgubilo mogućeg vrhunskog umnog giganta 20. vijeka!  Prijateljima i poznanicima ostao je Meho Fočić, u sjećanju  kao veseo, društven i human Mostarac.

U Brankovcu je postojala legenda o brankovačkom Romeo i Juliji«. Između  bogatog  mladića i siromašne djevojke Brankovca razvila se izuzeto topla i snažna ljubav. Roditelj bogatog mladića nije htio ni da čuje da se njegov sin oženi sa siromašnom djevojkom, sa fukarom. Na sve molbe sinovljeve, pa i na pretnje da će radije u smrt nego u život bez jedino voljene djevojke, otac je bio nepopustljiv. Djevojka i mladić otišli su na Neretvu , čvrsto su se uzajamno vezali konopom i bacili  u talase Neretve. Tako  zaljubljenici kada nisu mogli zajedno živjeti, izabrali su zajedničku smrt. Ta tragedija obavila je neizmjernom tugom  obe porodice a i građane Mostara.

Kada su vremenske prilike bile povoljne, Ljubo Krulj, kao najmlađi, zalio bi ulicu iz javne česme – zahladio bi prostor gdje se sjelilo, onda bi došle komšije, svaki sa svojom stolicom, na večernje komšijske razgovore. Tu bi se razvezla priča o svemu i svačemu. Tada nije bilo TV pa skoro ni radija, tako su se kroz priče saznavale novosti, zanimljivosti, tračevi, pričali su se i vicevi, šale itd. Na ova sijela dolazili bi isključivo muškarci. Za to vrijeme, mi djeca igrali smo se sakrive, lopova  stražara, itd.

Posebno zadovoljstvo je bilo, tokom vjerskih praznika, odlazak na čestitanja. Lijepo bi se obukli – dotjerali, što bi davalo svečan ton posjetama. Za Bajramskih praznika prvenstveno bi išli kod Aginice i Age Ćišić. Tu bi bili počašćeni baklavom, hurmašicama, a piće je bilo himber od drenjina. Za Pravoslavni Božić išli bi kod Kruljevih. Tu bi se častilo veselicom. To je jagnjetina pečna u Popovića pekari. Zatim perutci – posebno hljebasto pecivo i zrnasta pšenica pripremljena na poseban način. Za Katolički Božić posjetili bi Palanđiće. Tu se častilo kolačima a za Uskrs obojenim jajima. Za našu svetkovinu, Novu Jevrejsku godinu Roš-Hašana, mama bi pripremila, posebno kuhana jaja – zvali smo ih gvojvus haminadus (kuhana jaja, na staro španjolskom, kako su govorili Sefardi-Jevreji u našim krajevima). To su jaja kuhana najmanje 12 sati, na blagoj vatri. Vodi se dodaje dosta soli, bibera u zrnu, ulja i ljuštura od luka. Tako kuhana jaja imaju poseban prijatan ukus. Zatim burikitas, to su kiflice sa mljevenim mesom. Po ukusu su slične bureku. Čaldikjas su kolačići od ljuštenih bajama vrlo prijatnog ukusa.
Svako se držao svoje vjere i običaja, a poštovalo se tuđe. Ta raznolikost davala je poseban šarm. Svi smo  se prvenstveno osjećali kao Mostarci i zaljubljenici u svoj grad. Taj osjećaj je otklanjao razlike i vezao nas u uzajamno čvrsto mostarsko i komšijsko prijateljstvo i ljubav. Eto tako je to nekada bilo, u lijepom raspjevanom Mostaru!

Cezar-Zadik Danon, London 2007.

Komentariši