Smail Špago

U svijetu se već duže vremena stručnjaci bave fenomenom boravka djece i omladine ispred monitora kompjutera, televizijskih aparata, play-stationa, gameboya i slično tome, te njihove izgubljenosti u raznoraznim kompjuterskim igricama. To je u svijetu već toliko uhvatilo maha, da se već govori o gubitku veza unutar familija.

Jedan podatak kazuje da čak i dječica između dvije i pet godina provode preko trideset sati sedmično ispred takvih ekrana. Ni kod nas to nije ni malo drukčije. Da li to i kod nas već odrasta jedna generacija zanesenjaka kompjuterom?

A kada djeca u malo starijoj dobi već utonu u taj virtualni svijet, roditelji su često nemoćni.

Djeca koja ulaze u fazu puberteta, već sama po sebi ponašaju se čudnovato, to je odavno poznato. Oni odbijaju uveče, dok večeraju u krugu familije, da izvade slušalice iz ušiju, jer će radije slušati neku muziku, nego priču svojih roditelja. A dok se roditelji uveče zabavljaju pred televizorom, šaltajući televiziju sa kanala na kanal, od serije do serije, djeca se satima zavlače u svoju sobu i „chatuju“ sa prijateljima putem interneta, ili utonu u nekakvu online igru punu hormonskih monstera, pucajući bacačima raketa, uništavajući jedni druge, ploveći u beztežinskom stanju, što sa realnim životom i realnim problemima, koji ih tek kasnije u životu očekuju, nema blage veze..

Da se omladina povlači u sebe i distancira od roditelja, to je na neki način, može se reći normalno. Ali, problem je u tome da oni utonu u taj svijet kompjuterskih igara i duhovno potpuno nestanu u tome nestvarnom virtualnom svijetu, umjesto da se zabave realnim svijetom oko sebe. Vodi li konzumacija ovog virtualnog svijeta u jednu fazu gubitka sposobnosti govora i komunikacije i do jedne potpune socijalne inkompetencije?

Da li to već i kod nas odrasta jedna tehnički vrlo verzirana generacija, ali izražajno, međuljudski problematična. Intenzivno korištenje elektronskih medija već pomalo najavljuje da će to ostaviti jednan duboki trag u razvoju kompletnog društva u budućnosti. Dok se kod nas još uvijek na internet ovisnike gleda sa simpatijama, računajući da je i to bolje nego neka druga vrsta ovisnosti, u svijetu se ovoj vrsti ovisnosti posvećuje mnogo više pažnje i definiše se kao jedan socijalni nazadak. Satima dugo gledanje televizije i igranje kompjuterskih igara, kod omladine ima negativan uticaj na razvoj unutarnjih familijarnih odnosa. Svaki sat više proveden ispred ekrana televizora ili monitora kompjutera povećava rizik smanjenja veza prema familiji i prijateljima. Ovakva tvrdnja, kojom već barataju strucnjaci širom svijeta, koji se bave problematikom socijalnih odnosa unutar familije, nimalo ih ne iznenađuje.

Uostalom, postavlja se i pitanje, šta je uzrok ovakvom djelovanju. U familijama, gdje je trka za obezbjeđenje egzistencije povećana, gdje se svako o sebi zabavio, poduži boravak ispred ekrana televizora ili kompjutera zamjenjuje toliko potrebne, a nedostajuće razgovore. Prekomjerna konzumacija medija, sama po sebi, nije problem, ali može biti simptom jednog problema. Sasvim bi bilo normalno da uz TV i kompjuter neko provede dvadesetak sati sednično, ali je problem ako se, na uštrb televizije i kompjuterskih igara, zapostavljaju prijatelji i društvene aktivnosti, izlazak sa rajom, sport i slično.

U Njemačkoj se već barata sa cifrom da su između pet do sedam posto korisnika interneta, koji su definisani kao ovisnici o kompjuteru, a to se, prije svega, odnosi na omladinu i ljude mlađe dobi.

Ovdje se postavlja pitanje, kako da se roditelji postave prema ovome problemu. Kod nas se to još uvijek ne vidi kao problem, ali je uočljivije iz dana u dan. Nivo obrazovanja roditelja u ovoj ooblasti najčešće je minimalan. Često se djeci kupi laptop, uključi internet, da ne zaostaju za drugima, a onda se sa ponosom priča kako je dijete postalo stručnjak za kompjutere, jer je to, malo starijim generacijama i onoga vakta, a i ovoga, bio san. Posao u kancelariji, na stolu kompjuter, upisivati nešto u kompjuter, bio je to znak uspješnosti na poslu.

Ta su vremena prevaziđena, jer danas je svako radno mjesto opremljeno kompjuterom i manje više postalo je podrazumljivo, da neko, kad počinje raditi, već ima predznanje za rad na kompjuteru, isto kao što je skoro postalo normalno,da neko ko je postao punoljetan ima i vozačku dozvolu. U tome smislu, pod navodnicima, za kompjuterski neobrazovane roditelje, znak je uspjeha kad im dijete rado sjedne za kompjuter, ne znajući, a i bez mogućnosti kontrole, kuda i kojim vodama im dijete plovi i šta mu se to sve nudi na tom kompjuteru, a od čega je dijete ili omladina udaljeno samo jednim klikom.

I ko će znati, da li jedan petnaestogodičnjak stvarno istražuje i uči na kompjuteru istoriju ili geografiju, ili je već utonuo na stranice, koje u startu imaju oznake xnxx. Koliko se inače roditelji mogu uključiti u ovu problematiku, kad se sami ne mogu njom pozabaviti, veliko je pitanje?

U svakom slučaju, potrebno je više razgovora, jer razgovor je prva stvar koja se gubi kod udaljavanja u te virtualne svijetove. Da li unutar naših familija još postoji mogućnost dijaloga? Da li se jednom srednjoškolcu može uopšte ograničiti pristup kompjuteru i da li mu se to može vezati sa vremenom provedenim u učenju. Sat učenja, sat kompjutera.

A pogotovo u slučajevima kad dijete kaže, vani je loše vrijeme, idem malo „chatovati“ sa prijateljem ili prijateljicom.

Roditelj će to teško odbiti. Ali, da jedan dečkić, umjesto da izađe u dvorište i razbaci sa rajom jednu na male, zakaže utakmicu preko interneta, e to je i za naše uslove već malo previše.

Razgovor sa djecom, u svakom slučaju, je neophodan, kao i roditeljska spremnost na dijalog i raspravu. To je bolje, nego satima sjediti pred ekranom i buljiti u njega. Najbolja varijanta bi bila starinski „face to face“ razgovor, a ne, ostavljati vlastitom djetetu poruke na fejsbuku, preko e-maila, ili putem SMS, kako to kod neke djece još jedino funkcioniše.

Takvi pokušaji ne vode ničemu. Ili što je već i kod nas primjetno, kako mi neki dan reče jedan poznanik, kad je pokušao na fejsbuku upisati vlastitog sina u listu prijatelja, sin mu je rekao:

„Stari, nemoj molim te, smijaće mi se raja, kad vide da si mi ti na listi…“