Stampedo u Evropu

moj prilog u Novoj Slobodi:

http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6241/smail-spago-stampedo-u-evropu

 

Stampedo u Evropu

Kad su jednom pitali nekog našega, šta će uraditi kad nam se ukinu vize, on je rekao da će se u prvom momentu popeti na drvo? Reče, kako ga ne bi pomeo stampedo! A stampedo nam je poznat iz kaubojskih filmova ili romana, doduše ovoj malo starijoj generaciji, kad je kino i kaubojski film bio jedan viši nivo zabave onoga vakta. A to je bilo ono, kad se iz najčešće nepoznatog razloga kaubojske krave uzbude i krenu u bjesomučnu trku, gazeći sve pred sobom i na kraju se opet isto tako nakon izvjesnog vremena same od sebe smire. Uglavnom, primaklo se. Vize građanima naše zemlje će biti ukinute, ili u narednih nekoliko sedmica, ili mjeseci, nije bitno, ali biće ukinute. Bilo bi bolje prije. Međutim Evropa i Brisel imaju svoje aršine.

Pratio sam u prošla tri mjeseca zbivanja u vezi sa vizama kod najbližih nam susjeda, kad su dobili mogućnost putovanja u Evropu bez viza. Mnogo ih je iskoristilo tu mogućnost, otići Evropi u pohode, iste sekunde, a opet bilo ih je još više, koji su rekli, e sad neću ići namjerno, kad mi je to dozvoljeno. Oni koji su i prije putovali, putovaće opet, oni koji nisu, neće. Jer otići u Evropu za večinu naših sugrađana biće, otići rodbini u posjetu. Sam odlazak u Evropu bez vize ne znači ništa više osim putovanja. Jer i u Evropi su prošla vremena, kad se preko poznanstva i veza moglo doći do nekog brzog posla, zaraditi koji euro na crno, prije je to bila marka ili franak, i nazad.

Za nepovjerovati je ono što je ovih dana objavljeno u štampi, da se nakon odobravanja bezviznog režima i odlaska u Evropu, nazad nije vratilo stotinjak hiljada ex jugoslovena. Raspršili se, stopili se. Ko je i kako došao do ovih podataka nije nam poznato, ali pretpostavka je da se prelaskom evropske granice, svi pasoši putnika iz ovih zemalja skeniraju i na ulasku i i na izlasku, pa se jednostavno dobije razlika. Međutim pošto je boravak bez vize ograničen na tri mjeseca, a za naše komšije taj rok ističe tek polovinom marta, čudno je da neko već barata ovakvom cifrom.

Drugi podatak u vezi ove problematike je opet malo egzaktniji. Iz ovih zemalja je već nekoliko hiljada onih, koji su ušli u Evropu bez vize, podnijelo zahtjev za azil. To je opet podatak koji bi mogao zabrinjavati, a mogao bi donekle biti i produkt neznanja onih, koji takve zahtjeve podnose.

Dozvoliću sebi malo slobode pa napisati nekoliko riječi o ovoj kategoriji, jer je za očekivati da će u ovu neizvjesnost pohrliti bar jedan dio naših sugrađana, onog momenta kad se podigne rampa i kad krene stampedo.

Azil je politička kategorija, a ne socijalna. Zemlje Evrope ga nerado dodjeljuju, ali su ga dužne dodijeliti onima, koji dokažu da bi u svojoj zemlji nakon povratka mogli biti proganjani zbog političkih razloga. Dakle, ne zbog socijalnih razloga, neimaštine, nezaposlenosti i siromaštva. Prijavom na azil, do okončanja postupka, dotičnom se oduzima pasoš. Podnosioci zahtjeva se smještaju u posebno uređene objekte, u spavaone, gdje ponekad spava i po desetak i više nepoznatih osoba. Obezbjeđena su tri obroka dnevno i voda za piće, kao i lična higijena. Kretanje se ograničava unutar mjesta u kome je azilant smješten, a svako jutro se obezbjeđuje prevoz do zvanične službene organizacije, koja vrši provjeru navoda zbog kojih se podnio zahtjev za azil. Dugo vremena ovakav jedan smještaj za azilante u Kelnu je bio je na jednom brodu na Rajni, u Dojce Hafen. Kasnije je taj prihvatni centar bio izmješten u jednu napuštenu vojnu kasarnu van grada, a sada je negdje oko Majnca. Za sve one koji imaju namjeru razguliti kad se ukinu vize, azil je zadnja stvar koji trebaju napraviti, i bilo bi najbolje da o toj kategoriji ni ne razmišljaju. Jer, kad se provjere svi podaci, i utvrdi da nemate razloga da vam se dodjeli azil, bićete protjerani iz Evrope, tj iz svih evropskih zemalja, sa zabranom ulaska u te zemlje na minimum pet godina. Znači gdje si bio nigdje, šta si radio ništa.

Bolja varijanta je prelistati telefonski imenik pa pronaći rođaka ili rodicu, tetka ili tetku, jer posebno su tetke osjetljive na svoje najmilije. Otići, sve vidjeti svojim očima, uvjeriti se šta je ta Evropa. Volio bih više od svega da neko dođe pa da vidi, kako naprimjer tetka ili tetak zamaknu ujutro na posao, pa dođu predvečer kući. Nisu više ni za šta. Večera, pa malo televizija, pa u bešu. Ne možeš vjerovati da su to oni veseli ljudi, koji ljeti kad dođu u Mostar trandaju po vas bogovetni dan, sa kafe na kafu, od Blagaja do Ruišta, do Počitelja, od restorana do restorana, sa muzike na muziku. To su ovdje programirani roboti, Od ponedjeljka do petka, sedam dana u hefti, trideset dana u mjesecu, jedanaest mjeseci u godini, kuća posao.Vikend je nešto drugo. Može se otići i do nekog našega kluba, u subotu večer na sijelo, do nekog našeg restorana, sjesti na kafu sa nekim, popričati. U nedjelju otići negdje na utakmicu, gdje naše ekipe igraju u „ž“ ligi, ali se navija i maše zastavama kao da igra reprezentacija ili premijer liga. Uglavnom svi oni koji dođu kod rodbine, biće zasigurno najsrdačnije dočekani, dobiće mjesto za spavanje, dobiće ključ od stana, dobiće na raspolaganje sve tehničke uređaje u kući, od TV do kompjutera i interneta, čitavu kolekciju filmova i muzike, dobiće čak i prepaid karticu za mobitel od petnaest eura, da imaju svoj „evropski“ broj,  sa napomenom da raju i kući ne zovu sa ovog kućnog telefona. Dok su tetka i tetak na poslu, rođaci su u školi, isto tako do tri ili četiri popodne, ako još uvjek stanuju kod roditelja . Onda će vas uvečer povesti na trening njihove fudbalske ekipe, objašnjavajući vam usput šta je to A ili B Jugend. Drugog dana povešće vas na fitnes trening, zamoliće gazdu da vas kao gosta pusti da tu večer koristite usluge fitnes kluba besplatno, što će gazda vrlo rado učiniti, jer mu je to dio reklame, računajući da ćete narednog puta doći i učlaniti se. Ako dođete?

Narednog dana, kad svi odu svojim poslom, a vama dosadno samom,  probaćete otići do centra podzemnim tramvajem. Ali gdje se ono mora presjesti? Kako se ono vadi karta u automatu? Najradije ćete zapucati pješke. Ali to je samo pet, šest kilometara od stana u jednom pravcu i isto toliko nazad.

Sve vam je na raspolaganju. Imate punu slobodu. Ali fali vam nešto.

Momci koji budu imali sreće pa usput upoznaju kakvu našu finu curu, ili cure koje upoznaju nekog našeg finog momka, a sve su to i fine cure i fini momci, imaju najbolje šanse da nešto naprave. Prvo imaju društvo  za izaći, progovoriti koju sa nekim, prošetati, a drugo, dugoročno gledano, i jedni i drugi imaju istu mamjeru, nekad u životu udati se ili oženiti. Zbog toga su na tome planu šanse najveće.

A ako se od toga ništa ne ispuni, čeznutljivo ćete očekivati svaki poziv ili SMS na vaš bosanski broj, a odgovarati i slati SMS-ove sa ovog njemačkog, ako vam je u međuvremenu nije iscurio kredit na bosanskom broju.

I onda ćete jednog dana upitati tetku:

– Kojim ono danom ima autobus za Mostar? Ja bih najradije kući!