Urbanistički javašluk
Sve riječi pohvale za javni govor, međutim ostaje nedorečeno ima li kadrovska smjena na nivou šefa za urbanizam grada Mostara direktne veze sa otkrićem navedene afere, te da li se u ovom slučaju radi o metodu „pritiska“ zbog eventualnog smanjenja uticaja predmetnog biroa u okvirima opštepoznatih ušemljenih talova određenih investitora, projektanata, državnih službenika i vladajućih političara,koji godinama vladaju u gradu na Neretvi? Navedeno pitanje predstavlja moju ličnu dilemu,bez pretenzije na bilo kakav odgovor, koja,naravno nimalo ne umanjuje ozbiljnost afere, čije posljedice godinama trpe građani Mostara.
Kako sam ranije istakao, suština same afere itekako poziva na ozbiljno razmišljanje i akcije kada se uzme u obzir da jedan dio projekata ne može biti pokrenuto zbog selektivnog bezkriterijskog pristupa „političke“ administracije, dok drugi dio projekata ide u realizaciju sa vrlo upitnom legalnošću papira. Pričamo o udžbenički definisanom modelu korupcije na temu uposlenika javne uprave, za koju nam godinama referentne međunarodne institucije tvrde da postoji i da pojede skoro pola legalnog ekonomskog potencijala.
Kako bismo sami problem analizirali na pravi način, pođimo od definicije – šta je urbanizam? Kad ovaj pojam odguglate, već vidite da smo u problemu. Teško mu je naći i definiciju, ali ipak, evo je: Urbanizam (lat. urbanus – gradski) – uređenje gradova s obzirom na estetske, higijenske i praktične potrebe stanovnika.
Nije teško odmah uočiti problem. Urbanizam je uređenje gradova s obzirom na potrebe stanovnika.
Je li urbanizam u Mostaru danas to što kaže definicija, odnosno jesu li potrebe stanovnika one koje danas predstavljaju osnovnu odrednicu urbanizma u nas? Odgovor je poprilično jasan – NISU, i to će vam potvrditi svaka majka sa kolicima, svaki sportista amater sa loptom koji traži nekomercijalni prostor, te na kraju i svaki penzioner, koji bi prošetao žargonski rečeno „svoje stare kosti!“
U Mostaru je navedeni problem dosegao tolike razmjere da smo postali sredina u kojoj je urbanizam „ostao bez definicije“, odnosno izgubio svoju osnovnu funkciju – uređenje naselja u skladu s potrebama svojih stanovnika – nego se, zapravo, radi o uređenju u skladu s potrebama investitorsko/građevinskih lobija. Ono, možda, i jeste dijelom u skladu s potrebama stanovnika, ali te potrebe više nisu njegov prioritet.
Javno pozivanje „zviždača“ iz projektnog biroa da se hitno pristupi izradi planova, samo po sebi, predstavlja logičan potez, međutim postojanje fantomske komisije na nivou grada, tehnička neopremljenost i upitna stručna kompetentnost zavoda za urbanizam stvaraju osjećaj skepticizma u kvalitativni rezultat samog procesa izrade planova.
Zbog prethodno navedenog, bitno je istaći da do deurbanizacije dolazi prvenstveno zato što urbanisti često ne izrađuju prostorne planove prema pravilima struke, nego ih kreiraju prema potrebama investitora i vlasnika zemljišta. Bilo bi neozbiljno tvrditi da je struka u cjelini ‘prodala dušu vragu’, jer je jasno da se svi ljudi ne mogu kupiti. Ali, takođe, je jasno da ima sasvim dovoljno onih koji su se uključili u profitabilan posao krčmljenja prostora, bez previše stručne ili moralne analize.
U opisanoj konstalaciji snaga, jasno je da građani ne uspijevaju ostvariti zaštitu svojih prava u okviru svojih gradskih uprava, stoga će biti primorani u budućnosti poduzimati razne građanske akcije, uključivo i izlazak na ulicu. Neophodno je da što prije građanska svijest dostigne kritičnu masu, s kojom će postati društvena snaga pred kojom će početi uzmicati i padati korumpirane gradske uprave. Razlog navedenom jeste priroda procesa prostornog planiranja, čije posljedice je vrlo teško popraviti, a i zbog činjenice da navedene prostorne popravke obično mnogo koštaju.
Borba građana za ostvarenje njihova prava na kvalitetno planiran grad je zapravo borba za pravnu državu, tj. borba za rušenje građevinske mafije od lokalnih razina sve do vrhova državne vlasti. Iako je javno i medijski potpomognuto drmanje krenulo, moramo biti svjesni da je svaka borba teška koja, uz to traži, vrijeme i uzima žrtve.
Međutim, svi zajedno moramo shvatiti da aktuelna propast lokalne ekonomije, te hronični nedostatak radnih mjesta, predstavlja idealnu osnovu da nam se „proda“ lažna priča o neophodnosti kontrolisane deurbanizacije grada u cilju rješavanja ekonomskih problema. Ispravan put u ovoj oblasti je upravo suprotan i obuhvata prvo izradu strategije ekonomskog razvoja grada Mostara, pa tek onda izradu prostornih planova kao jedan od instrumenata koji stvara zakonski uokvirene prostorne pretpostavke provođenju iste. Sve ostalo je svjesno iskrivljeni pristup, koji, u pozadini, ima vrlo sumnjive interese.
Na kraju, suština cijele kolumne može stati u jedan zaključak, a to je da depolitiziranje i dekriminalizacija trenutnog urbanističkog javašluka predstavlja ključni uslov za brži ekonomski razvoj Mostara.