http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6339/politicka-basna-u-tri-cina-o-besmrtnima-vise-od-poprsja
Više od poprsja
Priča o magarcu
Četri godine svaki dan najmanje dva puta prolazio sam kad njega. On je bio jedini svjedok moje đačke revnosti. Taj posljednji dan nekada neću zaboraviti Majsko jutro u Mostaru Sedam sati ujutro. Tržnica se spremala za navalu domaćica. Ja budan ko nikada prije išao sam posljednji put u školu.
Posljednji put to, posljednji put to i proradiše sentimenti jednog osamnestogodišnjaka. Moram ovo nekako obilježiti. Zadnji put prolazim kraj kenjca. idem se sa njim oprostiti. Taj zadnji put stadoh prvi put kraj bronzanog kenjca neprirodno ukočenih noga i samara punog drva. koji bješe postavljen kao simbol naše zahvalnosti životinji što nam pomože da preživimo na ovoj škrtoj zemlji.
“Zbogom mago”, rekoh.
“Zdravo mali”, odzdravi kenjac drugarski. “Zar ti znaš govorit, mali, ja mislio da si nijem kad svaki dan ko mulac ovuda prolaziš.
Sad sam i ja stajao ukočen k'o da sam vidio zmiju u duvaru.
“Izvini nisam znao da i ti možes pričati” pođoh da se pravdam.
“E moj mali šta ti sve ne znaš, a raduješ se da je škola gotova! Za tebe škola tek počinje”, saopšti mi on mudrost, koju sam, do tada, sto put čuo i nije me se ticala.
“Ja mislio samo da ti zdravo kažem, sad kad zadnji put žurim u školu”.
“Dobro je što si se sjetio. Ovdje prođe hiljade, a niko ništa Ja njačem po vazdan, a niko ništa. Niko da me čuje, da mi pomogne”, požali se on.
“Pa mogu li ti ja pomoći?”, izustih, naivan kakav sam tada bio.
“Ako hoćeš, može. Gledaj ovaj samar bi nekako i mogao trpiti, ali ovolika drva je previše. Dozla da sam begijski teretni konj. Već kad bi me mogao nekada nekako oslobodit bio bih ti zahvalan”.
„Ja, dobro“, rekoh lakomislen, kakav sam tad bio.
„Reci svima da nije red da ovako postupaju sa rođakom magarca svetog Josipa“.
.
„Dobro, hoću. Zdravo“, rekoh i osjetih se nelagodno što mu ne mogu stisnuti ruku, jer sam ga već kao živo biće smatrao, pa ga pomilovah između ušiju.
“Nemoj me, majke ti, milovati”. reče on po mostarski, “već gledaj uradit što si obećao”.
Na putu do škole dadoh se u brigu. Već sam skoro tehnički bio riješio kako bi se mogla drva otpilati i kako bih eventualno mogao ljude uvjeriti da mi se kenjac sam požalio na teret, ali pojavi se nepremostivi problem. Kako ja, novopečeni član partije, da objasnim da sam razgovarao sa rođakom magarca svetog Josipa. Tako jedan praktični postade politički to jest ne rješivi problem.
Prošlo ljeto sam se usudio, nakon toliko godina, da opet odem do njega. On je stajao još na istom mjestu sa svim onim drvima. Pokušao sam da mu se izvinem zbog neizvršenog obećanja, ali nije odgovarao. Da je razumio ko sam i šta govorim shvatih kad glavu okrenu od mene.
„Tako je bilo tad. Politika, izvini“. rekoh.
„Pa reci im sad, sad je puno vjernika. Vjerovat će ti”. progovori on.
„Mogu pokušati, al’ sumnjam. Sada ti ja nisam ni u Partiji, nit se Bogu molim, pa se bojim da ću opet biti krivo shvaćen. Mislit će da im se rugam, jer ti si, ipak, bronzani kenjac.“
„To si znao od početka, šupak mostarski! Svi ste vi isti”. reče on i ušuti…
Priča o Aleksi
Aleksa je bio izdanak jedne bogate trgovačke porodice i bio je neki pandan Vasi Ladačkom u smislu da je sve imao, a ništa imao nije, jer ga Emina nije begenisala. Stoga se Aleksa, baš kao i Vasa, odao porocima, tj. ženama i poeziji.
Prvi porok donio mu je boleštinu i preranu smrt, a drugi vječnu slavu, jer, kao što stih kaže, Pjesma o Emini nikad umrijet neće..
Tom i takvom Aleksi podigosmo mi Mostarci u bašti kraj njegove kuće brončani spomenik u prirodnoj veličini okrenut leđima Neretvi, koju je toliko volio. Bilo kako bilo, još neko zaslužan za ovdašnje ljude i zemlju bi ovjekovječen u bronzi. U to vrijeme, bijaše u modi nacinalni reciprocitet i proporcionalnost, ali ne mogu zamisliti da su magarac i Aleksa bili u vezi pogotovu kad mi je poznat kenjčev anacionalmi ili bolje reći internacionalni status, ali u politici je sve moguće…
Sejo je imao dvadeset i osam kila sa krevetom i frfljao je kad priča. Po nekom ključu se zaposlio u mojoj firmi na mjestu kurira i dane je provodio kad nije bilo pošte lješkareći u portirnici , krateći vrijeme crtanim romanima o Komandantu Marku ili Bleku Steni.
Prvih mjeseci rata (92’) sretoh Seju. Tražio je direktora da ga ubije što mu nije uplatio tri zadnje plate. Sejo – specijalac naoružan od glave do peta, obučen u umašćenu uniformu a la banditi Denisa Hopkinsa iz Water world-u pohvali se da je bacio srpskog šupka Aleksu u Neretvu i da samo neki Sveto od Srba još poslije rata na Luci može ostati živjeti, jer se pravo pokazao. To bijaše ratna retorika, ratna djela i ratna politika.
Sad je Aleksa opet na starom mjestu i onaj ko ovu basnu ne pročita mogao bi misliti da se nikada nije nigdje ni micao. Ovim je on dokazo teoriju da pravi Mostarci uvijek iz Neretve isplivaju!
Za Seju ne znam, ali nije isključeno da je, kao gradski komunalac, vadio Aleksu iz vode. Uostalom, on je znao gdje ga može naći, a dala se sigurno i neka plaćica zaraditi.
Priča o Brusu
Za moju generaciju pionira, koja je odrasla na filmovima zakletog antikomuniste Džona Vejna i, kasnije se ispostavilo, njegovog sljedbenika legendarnog partizana sa hiljadu lica, Velimira Živojinovića.
Brus Li je sa Badom Spenserom i Terensom Hilom bio pravo osvježenje i potvrda da se nešto vještinom i humorom može postići u životu.. Zvanično objašnjenje je osim ovim razlogom potkovano jakim argumentom internacionalne promocije grada.
Kažu da su Brusu još iste noći marnuli čaklje i ja već zamišljam kako neka pijana glava vraćajući se u zoru iz Starog grada zauzima karate gard ispred spomenika i uzima Brusu čaklje, govoreći: Šta je kineski šupak, šta će ti čaklje, bij se k’o čovjek., i sjetim se odmah automatski čuvenog boks meča u parku ispred kina Zvijezde, između Bjele Obrve i Mehe Džegera, kada je u plemenitu vještinu, po prvi i zadnji put, uveden slobodni udarac. Humor je, osim čaklji, jedini način da izbjegneš maziju u nepravednoj borbi, a vrhunac te borbe očituje se u najneravnopravnijoj borbi razuma i moći, satiri.
Sarkazam i satira su činili ovdašnji život podnošljivijim. U tom smislu,, nazirem logiku postavljanja spomeničkih obilježja u mom gradu.
Toliko uniziti i primitizirati svoje bitisanje da bi vlasti dokazao koliko je mizerna kad ima takvu mizeriju od naroda. To je savršenstvo satire.
Ova moja nevjerovatna teorija je jedina pozitivna logika, koja u vezu može dovesti Aleksu Šantića, hercegovačkog magarca i Brusa Lija i koja ne da da u meni umre vjera u besmrnost naše duhovitosti.
Sve ostalo je politika…
Zdenko Bošković