Nova Sloboda – Ferije naše mostarske

http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/6575/smail-spago-ferije-nase-mostarske

Ferije

Ima li ijedna ljepša riječ na svijetu od ove? Zovu me neki dan unučad i najavljuju se: Eto nas! Ferije! A dedama i nenama i babama, naravno, nema ništa draže. Da se unučad sakupe, da im unesu živost kroz kuću. Da donesu sa sobom svoje navike, običaje, želje i prohtjeve, a bogami i da štogod čuju i vide. I zapamte. I jedni i drugi. Obostrano.

Ferije su onoga vakta bivale dva puta godišnje. Zimske od polovine januara do početka februara. A ljetne od polovine juna, do prvog ponedjeljka u septembru. Ko ne bi okinuo na popravni, dva i po mjeseca slobode. Prva asocijacija na ljetni raspust mi je: kratko ošišan, čitavo ljeto, bosonog i gol do pasa. Gumena lopta Borovo, probušena, da se može izdušiti i smotati, da može stati iza gume na šorcu. Na bosim nogama su se samo mjenjala mjesta sa modrim podlivima, koje smo nazivali naboj. A na koljenima su se, sve jedna iza druge, sasušivale i gulile rane. Kasnijeg vakta su se pojavile prve japanke i lagane plave tene sa bijelom kapom na špicu. Ko bi to još nosio čitavo ljeto. Kupanje ljeti, bivalo bi pretežno na Neretvi ili na Radobolji. Ko se još kupao kući. Najteža stvar nam je bivala, u kino nismo smjeli ulaziti bosi i goli do pasa. Valjda su takva bila pravila ponašanja. Ljubo bi to na ulasku u kino strogo kontrolisaio. Do polovine sedamdesetih, dok nije počela masovnija mobilizacija, obilježena prvim fićama, stojadinima, ladama i pezejcima, sreću da preko ferija odu iz Mostara, imali su samo oni koji su imali rodbinu van Mostara. Tako smo upoznavali Sarajevo, Konjic, Trebinje, Ljubuški. Ćirom u Sarajevo ili u Trebinje, putovanje je trajalo čitav dan. Prava mala avantura. Kasnijih godina, sa automobilizacijom, ljeto nam je bivalo rezervisano za dnevni izlet do Graca, Zaostroga ili Drvenika. Kupanje vazdan na moru. Interesantno, vrlo mali broj mostaraca se odlučivao osatati na moru više dana, a nije bila rijetkost da se do mora trkne subotom, pa da se vrati uvečer u Mostar, na korzo, na igranku u Dom omladine, a bogami poneko i na randes, jer onoga vakta, djevojke nisu baš lahko dobijale dozvolu od strogog oca, da odu na more sa momkom. I često bi se dešavalo,  ponovo u nedjelju ujutro rano, za hlada, na more. Malo uštipaka i sira, nekoliko kavada, i karpuza kupljena negdje oko Rogotina. Dubrovnik smo najčešće prvi put upoznavali na ekskurziji, na kraju osmog razreda. Zagreb i Beograd su bili rezervisani za ekskurzije na kraju srednje škole. A Ljubljana i Skoplje su najčešće bili vezivani uz odsluženje vojnog roka.

Zimske ferije kod tetke u Brankovcu,  omogućavale su nam, da sa se domaćom rajom iz sokaka, prvi put   popenjemo na Stolac ili na Forticu, a za finih dana zanimacija bi nam bivala otići na Bijeli Brijeg  ili u Cim, sa kafezom i „fašama“ i uloviti prve štigliće u životu. Snijeg i zimske ferije u Mostaru nismo puno puta doživljavali. Ruište je bilo dostupno preko planinara, a odlazak iz Mostara preko ferija mogao se ostvariti ili preko ferijalaca ili preko izviđača. Izviđači i Boračko Jezero ostali su i do dan danas dva pojma, sa znakom jednakosti između, a prijašnjeg vakta uz izviđače se vezivao i ljetni kamp u Drveniku.

Ljetne ferije su hrabrijima značile i prvo spuštanje niz Neretvu. Sa vrha pjeska do Direktorovih. Ko se tamo spuštao, zna ove pojmove. Šlaufom od Skakala pa nizvodno, ili do pod Stari, ili čak još dalje, nizvodnije. Nije bio problem spustiti se niz vodu dokle god hoćeš, koliko je bio problem, vratiti se kotrljajući šlauf uz čitav Mostar. A trebalo se sa onolikim šlaufom i sustiti do vode i popeti sa Neretve do sokaka. Do Skakala, kraj Žitoprometa, jer je sa druge strane bio sjeverni logor i vojska, ili što je bila jednostavnija varijanta, na Pijesak iznad Carinskog.  A nakon spuštanja niz Neretvu, bosonog po čelopeku, po vrelom asfaltu ili prijašnjeg vakta po makadamskoj prašini nazad. A najljepše je bilo onima koji su bili aktivni u Brodarima, uzeti kajak i snažno uz vodu, pa onda lagano niz vodu, od plaže do plaže.

A nije nam bilo daleko, ni zimi, ni ljeti udariti pješaka, tamo negdje sa Avenije ili sa Zgona ili sa Strelčevine, put Donje Mahale, na Luku ili na Carinu. Uvjek se nalazio neki razlog. A često nije moralo ni biti razloga. Jednostavno ti jaran kaže: Poslala me majka na Mazoljice, hoćeš li sa mnom.

U kuću se ulazilo najčešće kad se smrači. Koliko je sati? To nikad niko nije pitao. Dan je počinjao kad sunce grane, a završavao je kad se smrkne. U međuvremenu bi se samo trkom ulijetalo u kuću, da se štogod žvakne, jer je sve drugo bio bi čisti gubitak dragocjenog vremena sa rajom. Raja su bivala prvo i najvažnije okruženje u životu. Sa rajom su se izmjenjivala sva životna iskustva. Neko na sokaku, neko u dvorištu. Ne treba smetnuti da dosta raje nije odrastalo po sokacima, nego po dvorištima. Dvorišta su bivala raznovrsnija, jer su u stanove useljavali različiti ljudi, ali su se prava raja i tu sastajala i nalazila zajednički jezik i zajednička interesovanja. Ovdje se moram sjetiti da su iz jednog takvog dvorišta u Mostaru, između Radićeve i bivše Hatovske,  iza Hirurgije, potekla velika mostarska imena, koja su pronijela ime i slavu Mostara širom svijeta: Ivica Ćurković, Enver Marić, Jadranko Topić, Meho Karamehmedović, Noka Serdarušić. Neko veća, neko manja raja. A i dan danas, kad se bilo ko sa nekim susretne, na bilo kojoj tački zemaljske kugle, prva riječ je, stara raja, ili iz sokaka ili iz dvorišta ili iz škole. A vanškolske aktivnosti su vezivale raju iz raznih dijelova grada. Jedan grad, jedna raja. Današnja stvarnost, teško je svarljiva za sve one koji su odrastali u raji.

Upravo ovu priču sam i pripremio da je kažem svojim unucima. Odrastaju u sasvim drugim uslovima, u sasvim drugim sredinama. Ja njima ovu priču, a oni meni jutros e-mail sa programom: želimo otići u kino, pogledati Avatar, onda u zoološki vrt, čuli su da ima izložba ptica pjevačica. I onda otići u Chokolade Museum. Da vide postavku svjetske proizvodnje čokolade. Odgovorio sam im potvrdno. Sve mora biti usaglašeno. A mislim se u sebi: Moja djeco, ja sam prvo morao heftu dana dobro slušati, da bih dobio crvenu „stoju“ za kartu za kino i sladoled uz to. Čokoladu sam viđao od deda mraza do deda mraza. Ptice pjevačice su nam najljepše pjevale u Barama, a u muzej sam otišao samo jednom sa školom.

A srećom i po dede i po nene i po babe, da u bijelom svijetu postoje jesenje, novogodišnje, proljetne i ljetne ferije.

Smail Špago