Preneseno sa: www.bihcityreview.com
Nekada davno u nepoznatoj dolini kroz koju je putovala rijeka, koju su obgrlile prelijepe neustrašive zelene gore, a sunce jutrom ljubilo toliko žarkoda je dolina gorjela od tog poljupca, živješe tad nekad davno slavenski vitez Gorazd…
I prođoše dani i godine, ostadoše gore, rijeka i sunce, od junaka Gorazda ostade grad koji neko nazva Goražde. Da li zbog okolnih gora ili zbog glagola gorjeti ili zbog viteza Gorazda, to danas niko ne zna. U dolini prelijepe rijeke Drine živi gradić koji odolijeva ljudima i vremenima.
Okružen zelenim gorama probude ga sunce i karavani koji sa mora putuju po srebro u Srebrenicu, ili vjesnici koji idu u pohod Kosačama. Prolazi vrijeme, ljudi, ratovi, priče.. ostaju
grad i uspomene.
Goražde je grad u kojem je jedan dio svog života proveo književnik Isak Samokovlija.
Volio je Isak Goražde i Drinu.
Čak i kad je otišao, u mislima često se vraćao gradu i rijeci svog djetinjstva. Vraćao se
neustrašivoj i hladnoj ljepotici Drini, zelenim gorama, kumovitim nasipima kraj Drine,
vraćao se ljudima, Goraždanima.
Čuvši za smiraj koji pružaju ovaj grad i njegova rijeka, Isakov kolega, pisac Abdulah Sidran,
ode u Goražde, zaljubi se u Drinu i tamo i ostade.
Nekada je to bio grad u kojem je cvjetala industrija, u kojem je mladež budućnost nalazila u
tvornicama zvanim "Pobjeda" i "Azotara". Grad u čijim je kafanama pokojni boem Rade
Jovanović dočekivao zore i uz pjesmu Drine na margini potrošenog papira zapisivao stihove:
"Nigdje još ne bi takvog stasa
niti ljepših usta umilnog glasa
od pjesme njene slavuj umukne
od puste `elje srce da pukne!"
Napisa Rade stihove o nekoj ljepotici Hanki. Napisa Isak dramu o nekoj istoimenoj ljepotici. Ne zna se da li je riječ o istoj Hanki ali zna se zašto nastadoše obje. Sigurno zbog neke Goraždanke! Danas kada sretnem neku stariju damu na jednom od goraždanskih mostova sjetim se Radetove Hanke i stihova:
"Godine burne odniješe mladost
ko vjetrovi list sa gore
u očima gasnu radost
divno lice skriše bore!"
Ali ne daju se Goraždanke vremenu. Ne da se mladost. Još one uče djecu u školama, liječe bolesne u Isakovom domu zdravlja, brinu se za spise u institucijama, brinu za grad i sjećanje na Isaka i Radeta, a poslije radnog vremen užurbanim korakom prelaze mostove i idu kućama pobrinuti se da ručak bude na vrijeme na stolu. Na proslavama zaigraju poput Isakove Hanke i zapjevaju uz Radetove pjesme. Takve su te srednjovječne Goraždanke. One pak mlađe, kao da su izašle iz Isakove drame. U svakoj skrivena njegova Hanka. Lijepe i željne života. Vrele krvi svaka sanja o svom Sejdu. U~č, studiraju, rade, vole… Goraždanke mlađe. Uče od starih dama kako biti uspješna poslovna `žna, ali i majka i supruga… kućanica.
Razmišljajući o ženama ovog grada, pogled mi odluta uz Drinu, i zaustavi se "Kod vrbe", tamo gdje se smjestio Abdulah Sidran, i pitam se neće li njegovim perom nastati još jedna, treća po redu, Hanka… oslikana perom žena iz ovog grada!
Piše: Elma Hodžič
